Kotor zove! ’24. – Radionica obnove gromač na Kotȍru* (crikveničkom) listopada 2024.
Teskt: Goran Ovanin
Foto: Roža Šuran, Miroslav Matejčić, Goran Ovanin
Suradnja naše Udruge i Muzeja Grada Crikvenice u vidu radionica obnove gromač, odnosno suhozida, na Kotȍru, starom kamenom naselju, „zaštićenom kulturnom dobru RH”, na brdu iznad Crikvenice (kojoj je i svojevrsni preteča), traje već preko desetljeća (o predhodnim radionicama možete pogledati u starijim izvješćima). I 2024. smo se, na vlastito zadovoljstvo, odazvali pozivu ravnateljice MGC Silvije Huljine. Iako je bila najavljena za 24.-26.10.2024. ćudljivo kvarnersko jesenje vrijeme pomaknulo je i ovu radionicu na Kotoru, ali ovaj put samo za jedan dan tako da je održana 25.-27. listopada; u petak, subotu i nedjelju za kojih je dana vrijeme bilo kao blagoslovljeno, dok je Sv. Šimun, zaštitnik stare župe Kotor, o čiji se spomendan veže priredba „Kotor zove!”, a koje je suhozidna radionica sastavni dio, padao na ponedjeljak pa se pak sve dobro poklopilo.
Slike 1. i 2.: Jutarnji pogledi s Kotora; na more i Krk s jedne i sutjesnu dolinu potoka Dubračine kojom se proviruje u (unutrašnji) Vinodol i gorje mu za leđima s druge strane.
Prvoga radnoga dana, u petak, prvo smo, da bi sagledali čega da se prihvatimo, obišli mjesto. Nakon što nam je naša druga domaćica iz Muzeja, kustosica Tea Rosić, kroz šetnju i priču, pružila upoznavanje s ovim mjestom (neki smo bili prvi put!) i njegovom povješću te ukazala nekolika mjesta vapeća za obnovom, a naš Duje pokazao što su radili lani, odlučismo smo se baciti na jedan jako zapušteni dvor s gumnom. Zapravo, takovih je na Kotoru mnogo, zanimljivost je ovoga mjesta da je gotovo svaka kuća imala svoje gumno. No ovo je dvorišće uz glavni put kroz mjesto, a i donekle je bilo pripremljeno jer je šikara dobrim dijelom unaprijed razkrčena. Bez obzira na to, i ovdje je, kao i obično, velik dio posla bilo razkapanje i čišćenje da se oslobodi prostor za početak gradnje. Valjalo je početi od sjeverne strane gdje je pod živom stijenom koja se nadvija nad ovim dvorom bila gomila nabacanoga kamenja koja se je razsipala do pola zahvatnoga zemljišta. Dio toga smo odvojili i priredili prostor novomu zidu, zapravo podzidu ostatku te gomile, ravno ga vezavši na postojeće ostatke neke (po)jate s jedne strane, prama zapadu, a s druge, iztočne, zavojito ga skrenuvši da čini među do spomenutoga puta.
Slike 3. i 4.: Zatečeno stanje i razkapanje prostora za novi (pod)zid.
Sutradan je, kako se sve veći dio kamena ugrađivao u jučer započeti zid, bilo već mjesta i za druge zahvate, a dobili smo i pojačanje od tri-četiri “pučana” koja je trebalo nekamo razvrstati pa je dio ljudstva ostao dizati podzid, dio je obnavljao među do puta i njezine uglove na ulazu u dvor, a dio se prihvatio gumna. Gumno je prvo trebalo dosta odkopati jer je nataložen debel sloj zemlje, korenja, gareži od paljenja lomača, i smeća. Kad se to odkopalo moglo se je početi slagati velike obrubne kamene koji su bili izvaljeni. Popločaja nije bilo.
Slike 5., 6., 7. i 8.; Iz ptičjega motrišta, za vrieme „Pohoda na Kotor”
Slike 9., 10. i 11.: Ukulelek sebra. 🙂 Naš Miro prvo zabavlja, a onda i izpraća pohoditelje.
Slika 12.: Podržku, i pri delu i pri odmoru, nam je došao pružiti i naš domorodac Oleg.
Zadnji smo dan još očistili i obnovili niži zid sa zadnje, zapadne strane i uredili, dotjerali sve skupa.
Slika 13. Roža uljepšava gromaču na međi.
Slika 14. Ubrzani završni radovi zajedničkim snagama 4GD i MGC!
Hvala gospođama iz Muzeja na izvrstnom domaćinstvu i gostoprimstvu (imali smo jako dobar smještaj i izvrstan objed u Crikvenici), na fora suvenir-majcama, majce kao trofeji s radionica uvijek vesele :), ali i na ugodnom družtvu (kad su bile slobodne od vođenja skupina što školaraca, što “pohodnika na Kotor”, bile su, i radile(!), s nama). Nastavilo se ove godine i do viđenja na Kotȍru!
Slike 15.-20. – Prije-poslije iz tri motrišta (15.-16., 17.-18., 19.-20.).
Slika 21.: Završna. Dragodidsku su družinu ovdje činili Duje, Miro, Mislav i Goran, a s nama je bila i tada još tek buduća, a sada već prava članica Roža.
*P.S.
Svi smo mi Kotorani.
Valjda mi nema sunarodnjaka koji se nije, čuvši u onoj lijepoj pjesmi usklik “Za naaas, Kotoraneee!”, osjetio Kotoraninom! Dakle, mjestno ime jest poznato, samo, niti se pjesma (koliko god da nam omilila ovo ime i kao opću riječ) odnosi na ovaj Kotor niti je on uopće poznat širjoj javnosti. Čini se da je na suprotnom kraju ljestvice od onoga bokeljskoga. Ima ih još nekoliko između. Ja za njega, eto, možda nikad ne bim ni čuo da nema ove suhozidne radionice. I mnogo bim propustio.
Svi smo mi suhozidaši, jasno, za očuvanje vrijedne starine, svojega naslijeđa. Pa i onda kad joj se ne vide mogućnosti budućega razvoja, kada se čini samo kao nesvrhoviti ostatak prošlosti. Tada se očuvanje svodi na pohranu iliti konzervaciju. Dakle, po naravi stvari, konzervativci smo. 😉 A kao takovi, načelno cijenimo očuvanje ne samo naše već uljudbeno-povjestne baćine kao takove. Ma koliko ne bila dijelom suvremenoga (da ne reknem modernoga) standarda, time upravo i više. Kako pri gradnji, tako i u… jeziku! Ovdje domaći ljudi dajbudi u njegovom imenu čuvaju stari(ji) naglasak, a time ovaj Kotȍr šije inače mnogo slavnijega brata! Ta ne zove se bez veze po njem mjestna Katedra čakavskoga sabora, treći sudionik u ovoj našoj priredbi! (Jednake laude, i po mjestu i po očuvanju naglaska, zaslužuje i Osȍr iz jedne od predhodivših radionic.)
Koga zanima više o ’kotoru’ i o ovom kraju može prebrati ova dva članka (a tamo se navode i druga dotična štiva): Porijeklo i smisao toponima Kotor, Miomira Abovića i Crikvenička toponimija, Martine Bašić. Nećete ondje naći sve odgovore jer je izkonoslovna (etimoložka) dubina ovoga pojma drevna i, zasad se čini, ne posve dokučiva, ali zanimljivih je dokučbi ipak napretek. Osim toga nije li ovako bolje; imamo se razloga Kotȍru vraćati, o njem prebirati slova i misli kako i kamen i zemlju po njem. Nastavlja se…