Podrška nositelja "umijeća suhozidne gradnje" za međunarodnu prijavu na UNESCO-ovu listu nematerijalne baštine čovječanstva
Pozivamo vas da pročitate inspirativna pisma koja su nam poslali nositelji "umijeća suhozidne gradnje".
Usporedno sa aktivnostima na trajnoj zaštiti umijeća zidanja u suho kao nematerijalnog kulturnog dobra RH, na početnu inicijativu Cipra i uz sudjelovanje Bugarske, Francuske, Grčke, Hrvatske, Italije, Slovenije, Španjolske i Švicarske, pokrenuta je i međunarodna prijava ovog umijeća na UNESCO-vu listu nematerijalne baštine čovječanstva.
Jedan od uvjeta koje je trebalo ispuniti u sklopu ovog procesa bilo je prikupljanje pismenih suglasnosti nositelja nematerijalnog kulturnog dobra za njegovo uvrštenje na UNESCO-ov popis. Sukladno tome, molbu za dostavu suglasnosti dostavili smo na adrese nositelja koje smo okupili prigodom našeg inicijalnog istraživanja koje je poslužilo kao podloga za izradu nacionalnog rješenje o zaštiti.
Na fotografiji: Zvonimir Stojanov
E sad. Iz osobnog kontakta ostvarenog kroz spomenuto istraživanje znali smo da možemo računati na daljnju potporu dijela nositelja, entuzijasta koji su već okupljali svoje zajednice oko cilja zaštite suhozida. No, bilo je tu i mnogo rezigniranosti, sumnji u uspjeh i konkretne rezultate inicijative za zaštitom pa i sam smisao nastavljenog bavljenja suhozidom. Često smo čuli umorni glas ljudi i zajednica ostavljenih na margini društva i ekonomije: otočkih pastira kojima donesene divlje svinje ruše ograjice i tamane janjce, usamljenih branitelja kulturnog krajolika pred sveprisutnim betonizacijom obale, stanovnika zanemarenih zaleđa prepuštenih odumiranju i ruralnom propadanju, umirovljenika koji u završnici radnog života provedenog na održavanju ove nekadašnje infrastrukture opstanka ne vide ikog tko će dalje preuzeti štafetu. Bilo nam je neugodno da ih moramo kinjiti sa još jednom dodatnom molbom koja traži određenu količinu njihovog vremena.
No suglasnosti smo dobili. Njih puno. I čitajući ih podsjetili smo se na suštinski smisao ovog cijelog procesa zaštite. Ona nije neka akademsko-stručna birokratska vježba u taksonomiji kulturne baštine već priznanje šireg društva da je pogriješilo. Da je zanemarilo i dopustilo da nam zaborav skoro oduzme nešto veoma važno. U slučaju vještine suhozidne gradnje, sam temelj nekadašnjeg opstanka na škrtom kršu, temelj koji nam u nesigurnoj budućnosti možda može ponovo zatrebati. Koji nam već sada treba kada otkrijemo da turiste više ne zanima samo ležanje na plaži nego i cijeli kulturni krajolik, duh mjesta koji očekuju u njezinoj pozadini.
Na fotografiji: udruga Babin pas
To priznanje vraća smisao svom obavljenom teškom radu. Iz redaka ovih pisama suglasnosti može se iščitati taj vraćeni zasluženi ponos, potvrdu nečeg što su nositelji u sebi potiho znali nakon svakog metra podignutog zida: da su obavili dobar posao. Ne bismo smjeli propustiti iskoristiti ovaj dobar osjećaj za daljnje pobjede nad zaboravom i makijom koji prekrivaju našu zajedničku baštinu. Ukoliko u tome barem dijelom uspijemo onda će ova zaštita opravdati svoje postojanje.
Pozivamo vas da u nastavku i sami pročitate ova inspirativna pisma koja su nam poslali nositelji “umijeća suhozidne gradnje”. G.F.
1. Rudolf Brnić, Rudine
2. Ivan Cvitanić, Postira
3. Ljubo Galjanić, Mali Lošinj
4. Damir Kapov, Betina
5. Toni Marinović, Vela Luka
6. Zrinko ”Vjeko” Mičetić, Praputnjak
7. Tonči Miletić, Vela Luka
8. Mario Mužić, Cres
9. Andro Nigoević, Nerežišća
10. Nikola Rebrović, Nerezine
11. Zvonimir Stojanov, Pakoštane
12. Anđelko Šešo, Zagreb
13. Marino Šimičić, Rab
14. Sandro Tarabocchia, Cres
15. Babin pas, Rovinj
16. Citadela, Hreljin
17. Gea Viva, Milna
18. Hrapoćuša, Postira
19. Pjover, Hvar
20. Poljoprivredna zadruga Dolčina Praputnjak, Praputnjak
21. Pramenka, Cres
22. Sol, Olib
Nakon osam godina mogu dodati kako je dobro da je ovaj članak i dalje raspoloživ, meni je sada trebao za moj drugi članak o 15. članku Konvencije o očuvanju nemat. kult. baštine gdje se kaže tko može biti nositelj jednog nematerijalnog kulturnog dobra. Po tolikom vremenu zadovoljštinu sam dobio napokon nabavivši skupi zbornik u kojem je čitav jedan dio (četiri članka) posvećen formama unaprijed informiranog pristanka (“Intangible cultural heritage and intellectual property”, 2009.). Najkraće iz zaključka zadnjeg članka tog bloka: forma je po zapadnjačkom pravnom konceptu neprilagođena prijenosu kulture (potječe iz bolničkih obrazaca). Drugu zadovoljštinu sam doživio iz zbirke komentara te Konvencije (Blake i Lixinski, 2020.) gdje se učinak članaka razmatra jedan po jedan i u ona dva koja se bave 15. člankom (“lokalna zajednica”) ga se drži “srcem cijele Konvencije”. Važnu noviju knjigu vodećeg profesora baštinskog prava Lucasa Lixinskog sam opširno predstavio u posljednjem broju “Narodne umjetnosti”, on piše kako države vole ovu Konvenciju (brzo je i rekordno brojno ratificirana) jer – osnažuje državu, ne lokalne zajednice.
Nakon ovog članka dragodidski portal više nisam otvarao, tek ako je nešto naišlo općom pretragom. Obrasci prethodno informiranog pristanka su ovdje zloupotrijebljeni kao pisma potpore. Tko je čitao susjednu objavu je vidio da sam na nacionalizaciju suhozida upozorio sve iz adresata tog rješenja, njih pedesetak. Kada se pročita sam obrazac, jasno je kako iza “vizije vaše uloge u zajednici kao nositelja kulturnog dobra” nije moglo biti riječ o svojem mjestu i svojoj tradiciji, jer se pitala potpora uvođenju JEDNOG rješenja za sva lokalna umijeća, s tucetom raznih formi. Nije trebalo puno mašte za pretpostavku kako se tek prekraćuje administrativni put do željenog uneskovskog upisa. Lijepo je čitati emocionalne vezanosti za svoje suhozide, ali za Konavljane to nisu oni istarski niti za Kijevljane oni kornatski – ni po formi niti po umijeću. S ovim rješenjem, za kakvo se prethodno informirani pristanci predstavljaju kao pisma potpore, nitko neće ni pisati ni štititi najsavršenije seoske suhozide u Hrvatskoj – pastirske prave kupole (prave kupole, nije greška) poljskih zdenaca u jednom pustom srpskom selu među kojima na nekima stoje i natpisi graditelja na ćirilici. Tko razmišlja o trudu nad kamenom neka pokuša zamisliti kako je tek dizano tucet takvih pravih kupola, neostvarivo bez privremenih konstrukcija da se poslije izvade kroz otvore za grabljenje vode. Služba ih je odbila posebno zaštititi (niti kao građevine), jer da su ovim rješenjem već zaštićeni.
Za utjehu, ima i gorih registracija nematerijalnih kulturnih dobara, no ova je posebna po tome što će se posljedice vidjeti iz aviona. Na njoj se posklizla nacionalna struka uopće (skupa sa mnom), jer je još 2012. prva opširna revizija Radnih smjernica Konvencije predvidjela uključivanje lokalnih zajednica i u sama odlučivanja o registracijama nematerijalnih kulturnih dobara – to svatko može pročitati na mreži. Ovo je bila krupna propuštena prilika koju nitko nije spomenuo. Tome je već preko desetljeća i suhozidi nekome mogu izgledati kao ukras, ali može se raditi i o pjesmi od koje je nastala nacionalna himna ili hrani koju jedemo jer je “domaća”.