Cure suhozidaju na Dugom otoku

tekst: Ante Senjanović
slike: Adélaïde Bouf, Ana Kolarević, Ivan Milanovski, Ante Senjanović, Andreja Španović / Goran Ovanin

 

Pišem ovo u danima kad je toplana već uključila grijanje, a hladni zrak mi kroz prozor curi prema bosim nogama. Ma, svejedno se nadam da će nam jesen dati nešto lijepih dana za kojih bismo mogli negdje staviti kamen na kamen. No, hajdemo se u međuvremenu malo prisjećati. Na prijelazu sedmog i osmog mjeseca, svake godine organiziramo radionicu na učkarskoj visoravni Petrebišća, a ovaj put nam je bio jubilarni, deseti po redu.

 

Za one kojima je to nekako dosad promaklo, objasnit ću: visoko nad Mošćenicama, uz duboki kanjon Mošćenićke drage i pod brdom Perun, nalazi se zaštićena i plodna ravan na kojoj su stanovnici sela Trebišća imali svoja polja i svoja stada. Kako bi se imali gdje skloniti i oni i njihovo blago, a da se ne moraju svako malo spuštati u sat hoda udaljeno selo, sagradili su potleušice i staje. A da bi omeđili i zaštitili polja, podigli su  zidove i podzide. Sve su to napravili usuho – suhozidnom tehnikom (osim krovišta, jer vam ipak treba drvo da nosi!) i svojim rukama, kako se to tradicionalno radilo svugdje gdje je više kamena nego li je drva i gdje su se ljudi morali brinuti sami za sebe.

 

Kao i većina rubnih poljoprivrednih područja, Petrebišća su napuštena šezdesetih godina, kad se lokalno stanovništvo spustilo na more ili otišlo u velike gradove. S tim, da je odumiranje područja počelo još i ranije, 1944. godine kada su okupatori u kaznenoj ekspediciji opustošili cijeli kraj. Pomalo, šuma se počela širiti, polja zarastati, kuće propadati i zidovi urušavati.

 

 

 

(AK)

 

Zamislimo desetljeća listanja, rasta, šumova životinja u šipražju, ptičjeg pjeva bez ljudskog uha, mrave koji u svojem vječnom trenutku idu utabanim stazicama od ticala do ticala i pomalo dograđuju svoje ogromne mravinjake (ozbiljno – jeste li ih vidjeli ako ste bili gore? ima ih nekoliko; te stvari su metar široke i pola visoke, a pod zemljom su valjda velegradi), sunce, kišu, snijeg i šum vjetra. I sad, evo nas da tome smetamo. Od 2010. godine, pomalo čistimo i obnavljamo. Sedam dana logorovanja svako ljeto, volonterske ruke naše i mladih polaznika pomalo vraćaju kamen na mjesto i čiste grmlje i mlada stabalca s mjestâ gdje ne bi trebala biti. Pa kad se zbroji, to je deset tjedana posla.

 

I što smo napravili u tih dva i pol mjeseca? Selo je opet vidljivo i pristupačno, četiri kuće su opet dobile krovove, vrata i klupe, zidova smo dosta popravili, šipražja očistili. Posla još dosta ima, a nemojmo zaboraviti ni glavnu nevolju – kuću treba njegovati, jer usamljena kuća umire. Nekoliko dana godišnje samo imamo da se pobrinemo za njih, pa ono što je bilo popravljeno, pomalo opet treba popravljati. Teško je zamisliti povratak nekadašnjeg života tamo, ali evo, pokušavamo sačuvati barem spomen na ljudsku ruku koja je taj krajolik oblikovala i gradnjom i zemljoradnjom.

 

(AŠ/GO)

 

Kako bilo, nastavili smo i ove godine. Sedam dana volonterskog kampa nije sve što se događa gore. Treba, naime, taj logor i pripremiti prije nego li polaznici dođu. Imamo tako svaki put nešto što zovemo „predradionicom“, nekoliko dana pripremnih radova, čišćenja, kopanja, popravljanja, montiranja, dopremanja, prezidavanja kuhinjskog zida (radna površina za pranje i sušenje suđa). A da se tome nakon radionice makne svaki trag, dovoljno nam bude jedno jutro. No eto, lakše niz entropiju nego li protiv nje. U svemu tome imamo i jednu neprocjenjivu pomoć: Park prirode Učka i njihove renđere. Posuđuju nam opremu (ove godine smo dobili na korištenje i novi veliki šator koji nam je kuhinja, blagovaonica, spremište i sklonište u jednom), donose namirnice, prenose stvari.

 

Petrebišća jesu relativno teško dostupna, ali ne i nedostupna, jer do njih vodi protupožarni put, nezgodan za obična vozila, ali nimalo problematičan za terence Parka. Treba gore hraniti tih 25 ljudi, dati im da piju (vatrogasci nam donesu spremnike s nekoliko kubika pitke vode, i stave ih tamo gdje je kolima dostupno, što nama znači kojih par stotina metara hoda s kanistrima da ne umremo od žeđi), osigurati im WC, i tako to. Uspije se svaki put. Ove i prošle godine smo uz to ugostili i nekoliko arheologa u sklopu radionice rekognosciranja i sondiranja koju su pokrenuli naši članovi kako bi se istražilo arheološku zonu koja obuhvaća i Petrebišća. Bilo je nalaza iz brončanog i željeznog doba, nešto i novog vijeka, ali ne i onih kojima smo se svi nadali, iz ranog srednjeg vijeka koji bi nam možda nešto rekli nešto o ranoj prisutnosti Slavena tu. Naime, još jedna posebnost trebiškog i petrebiškog prostora su toponimi vezani uz staroslavensku vjeru: Perun, Voloski kuk, pa možda čak i Trebišća (starosl. treba = žrtva). Sad, jesu li to stvarno tragovi poganskog kultnog krajolika, ili su nazivi vezani uz tradicionalne običaje i vjerovanja kasnijeg i tada već pokrštenog stanovništva, još se ne zna.

 

Zadnje subote u srpnju, u 12 su se sati u Mošćenićkoj Dragi okupili naši polaznici i krenuli na trosatni uspon prema Petrebišćima. Uspon je strm, betonskim putem koji vodi do zaselka Potoki, kod kojeg istovremeno počinju i šuma i mitsko-povijesna staza koja objašnjava osnove staroslavenske religije i mitologije. Nakon ravnog dijela staze, stiže se u Trebišća, nekada živog zaselka s mlinom, ali danas pretežno praznog (koliko se sjećam, jednu kuću još posjećuju vlasnici i obrađuju vrtić sa salatom). No, u tijeku su radovi na gradnji interpretacijskog centra (nazovimo ga muzejem, ako je tako lakše), koji će, smješten u obnovljenoj staroj kući, pričati o povijesti kraja. Trebišća su dobrodošao odmor usred vrućeg ljetnog dana, čistina i zaravan usred strmih šumskih strana, izvorska voda, potočić, vodopad (tih i neprimjetan u suha doba godine – više vodospust ili vodoplaz) i jezerce. Nakon njih, zadnji strm uspon kroz šumu, i dolazak na Petrebišća.

 

(AK)

 

 

(AŠ/GO)

 

Ove godine smo planirali nekoliko aktivnosti, neke hitne, a neke korisne. Za ljude treba naći posla, istina je da ga ima itekako puno za napraviti, no također je i istina da ne može ni bilo tko. Polaznici su nam uglavnom studentske dobi i ljubitelji prirode i zainteresirani za tradicionalnu gradnju. Ali, makar bit tradicionalne gradnje bila uradi-sam etika i jednostavnost koja proizlazi iz nužde, svaki od tih zahvata traži neku vještinu, pa zadatak koji se nekome može dati ovisi i o njihovom iskustvu i o svrsi građevine. Obnova sela traži više predznanja, jer nitko ne bi da mu na glavu padne krov, je li tako? Stoga smo pomiješali razne zadatke. 

 

Najteži zadatak je bilo prepokrivanje krova od kamenih ploča kojeg smo bili popravili prošle godine. Kako smo bili shvatili po završetku te obnove, izvorni graditelj je napravio preblagi nagib, pa smo tako i mi, prateći to, izgradili krov koji je curio (kamene ploče su po prirodi neravne, i zbog toga trebaju imati veći nagib koji nadoknađuje lokalne nepravilnosti – ako je preblag, kakav je bio ovaj, voda se može akumulirati u neravninama i poteći unazad, u kuću). Zasad je dobro, i nadajmo se da će iduće godine i nakon slijeganja (suhozidna građevina nije čvrst, nepomičan sustav kao mokro zidana, već se kamenje uvijek lagano pomiče i prilagođava opterećenju) ostati sve kako treba. 

 

 

 

 

(AS)

 

Drugi bitni zadatak je bilo pregrađivanje dva zida jedne od kuća. Ta je situacija udžbenički primjer što se događa u napuštenim naseljima. Izvorna kuća je bila jako lijepo zidana, s pažljivo posloženim i ukomponiranim kamenjem, kako bi zid imao što ravnije lice i što manje rupa među kamenjem. Prvo oštećenje, doduše, nema veze s procesom propadanja – te godine krajem rata, njemački vojnici su joj bili odvalili kut kako bi otvorili katancem zatvorena vrata. No, kasnije, kada više nije bilo nikog da uklanja drveće, počelo je rasti blizu kuće, pa je s vremenom njegovo korijenje pomaklo zidove i unutrašnji zid se ispupčio, a ulazni nagnuo. To da se krov urušio, ne moram posebno ni spominjati, jer s vremenom grede istrunu ako se u kući ne loži (dim suši drvo i tjera nametnike). Plan nam je obnoviti kuću, a da bismo mogli krov ponovo postaviti, zidovi trebaju biti čvrsti. Ovakvi nisu bili, pa ih je prvo trebalo razgraditi, a onda ponovo i sazidati. Dvije trećine toga smo uspjeli, a da smo imali dan više možda bi i bili gotovi. A gdje nam je nestao taj dan? Nismo valjda krivo planirali? 

 

(AS)

 

(AŠ/GO)

 

(AS)

 

Nismo, nego je nedjelja, prvi radni dan, bila jedan od onih dana koji su na Učki česti, iako se uvijek nadamo kako ih neće biti. Padala je kiša, jedna baš jubilarna, najjača i najupornija koju smo ikad gore doživjeli, a i renđeri i pastiri su nam rekli da se tako nešto ne događa često. Počela je ujutro, pa smo se počeli pripremati, kopati kanale, spremati stvari, dokle je kiša pojačavala. Kanali su procurili i počelo se stvarati blato na podu šatora, pa smo brzo proširili kanale. Onda je kiša pojačala. Proširili smo kanale. Kiša je pojačala, procurili su. Proširili smo ih, kiša je pojačala, i tako do večeri bez kraja i konca. Jedno posebno krštenje za sve polaznike koji dosad nisu bili gore, uključujući i petero francuza i dvoje australaca (jedan po majci šoltanskog porijekla – i da ne bi bilo da krivo pričam, bio je na Petrebišćima i 2014. godine, jedne od najkišnijih radionica uopće). Pod u šatoru se do kraja radionice nije potpuno osušio, što se nije ni pokazalo kao loše, jer barem nije bilo prašine koja je uvijek gnjavaža u kuhinjskom šatoru.

 

 

(AS)

 

Uz rečena dva velika zadatka, bilo je i manjih, dobrih za početnike. Čistila se zarasla livada uz kamp, čupalo grmlje i sjekli mladi javorići, pa onda popravljali zidovi oko nje. Čistili su se zidovi u selu, nekad očišćeni, ali kroz protekle godine opet zarasli, uredila se platforma pod hrastom (podzid joj je bio rastresen, mjestimično samo pokrpan, pa je sada fino prezidan, a estetski raspoloženi polaznici su izravnali platformu, pa sad gore stane i klupa u hlad). Napravila su se i postavila vrata na kućicu kojoj se popravljao krov. Preokrenula vrata na staji sa slamnatim krovom, kako bi se mogle iskoristiti stare kamene stube. I tako, lijepo se napravilo. Bila je i jedna jubilarna aktivnost. Naime, u ranim danima, s kiparom Ljubom de Karinom, podiglo se na jednoj glavici nad poljem jednu suhozidnu zmiju – boga Velesa pod okom Peruna (najviši vrh neposredno nad visoravni je zvan Perun). Izložen vremenu, suhozid se rastresao, a zmijska glava je pustila kosu. Jedna jutarnja akcija je uredila zid i pošišala grmlje. Kao poseban događaj smo bili planirali i land art radionicu koju je trebao voditi jedan meksički umjetnik, ali kako već ide s interkontinentalnim putovanjima, njegov poseban način putovanja (ja pilotu umjetničko djelo, on meni prevoz ako ima mjesta u avionu) nije upalio usred ljetnih gužvi… Vidimo se drugi put, Manolo.

 

 

(AS)

 

(AŠ/GO)

 

(AK)

 

(AŠ/GO)

 

(AS)

 

(AB)

 

Naravno, nije sve rad. Treba se i odmoriti i zabaviti, malo obrazovati, a prije svega i nahraniti. Možda smo stari, ali izgleda da balote više nisu popularne među mlađim polaznicima, pa čak ni francuzima koji su nekad, vješti u petanqueu često pobjeđivali na našoj ledini. Interesantna stvar: bulin, kuglica koja se baca prvo i kojoj treba doći što bliže, je na francuskome le cochonnet iliti – praščić (a ako ćemo rimovati s ‘bulin’, neka bude ‘gudin’). Nego, naletio sam negdje bio na spomen stare sjevernjačke dječje igre, koja se zvala ‘prasičkanje’, gdje se lopticu guralo štapovima. E, ta loptica je bila ‘prasica’. Interesantno. 

 

 

Imali smo malu poi predstavu (kišna večer nam je dozvolila da bude vatreni poi, pa eto – spektakl). Češka gošća je donijela gitaru, pa se i zasviralo. Na slobodan dan je bio izlet na Vojak, vrh Učke, nekih 3-4 sata hoda udaljen. Oni nezasitni su odšetali i nazad do Trebišća, pa se malo tamo kupali. Penjalo se na Golo brdo nad Senožeticama, gledati zalazak sunca nad Istrom. Sredinom dana, kada je pauza i skrivanje pred suncem, posjetio bi nas pastir Ibro i njegovi psi, dva mala hrvatska ovčara Tuna i Đoni, i veliki tornjak Murđa. Ovce su imale svog posla, dok je uprava čilala kod nas u hladu. 

 

 

 

(AS)

 

(AŠ/GO)

 

 

(AS)

 

 

(AŠ/GO)

 

(AB)

 

(AŠ/GO)

 

Doručci su naglasak prebacili s griza na mlijeku prema zobenim pahuljicama (ipak je kuharica veganka). Kuhati tri obroka dnevno je vrlo teško u planini, pa je sredinom dana samo marenda s narescima i salatom. Navečer je zato topli obrok, i začuđujuće je što se sve dade napraviti u par velikih lonaca za 30 ljudi, da nas pripremi za večernje predavanje. Kuhari nas svake godine iznenade. Pekao se i kruh (sa pravim uskislim tijestom, beskvasni). A gurmanska kulminacija je tradicionalni – janjac. Od pastirâ iz Male Učke svake godine naručimo jednog, kojeg nam, zajedno s domaćim sirevima, donesu renđeri u subotu ujutro kada kreće priprema. Dok se radovi završavaju i prostor dovodi u red, skupljaju alati, čisti preostalo kamenje i miče očišćeno raslinje, ražanj se počinje vrtiti dok se pod tendom kuhinjska ekipa sklanja od vrelog sunca.

 

Inače, subotom ujutro je prethodnih godina bilo i vrijeme za malo natjecanje u zidanju – uvijek zabavna stvar. No, ove godine nije bilo polazničkog entuzijazma, pa možda iduće? Kako bilo, predvečer se janko zadnji put zavrtio, i krenuo na put od sela do logora. Prolazak janjčev se kroz godine počeo pretvarati u procesiju, koju je ovaj put pratilo pjevanje, mandolina, flauta, udaraljke i ples sa zastavicama. Blažena je ta janjetina u planini. Jedna od francuskih polaznica je pripremila i iznutrice po obiteljskom receptu, za prste polizat je bilo. Žalim što sam zaboravio da je bilo gljiva u prilog, ali je krumpir barem bio izvrstan. I uz sviranje, pjesmu i ples i balote završilo je i to.

 

(AK)

 

(AS)

 

(AB)

 

(AŠ/GO)

 

(AB)

 

 

(AS)

 

(AB)

 

Do iduće godine.

 

(IM)

tekst: Ante Senjanović slike: Adélaïde Bouf, Ana Kolarević, Ivan Milanovski, Ante Senjanović, Andreja Španović / Goran Ovanin   Pišem ovo u danima kad je toplana već uključila grijanje, a hladni zrak mi kroz prozor curi prema bosim nogama. Ma, svejedno se nadam da će nam jesen dati nešto lijepih dana za kojih bismo mogli negdje staviti […]

Read More »