Dragodid delegacija u posjetu Francuskoj, vol.1 (18.-30. kolovoz 2020.)

Tekst: Ana Burić
Foto: Ana Burić, Maja Flajsig, Marta Krištofić, Zvonimir Malbaša, Zoé Schlindwein

 
 
U kasno proljeće 2020., u jeku svjetske pandemije i lock down-a, stiže poziv francuske partnerske organizacije Rempart članovima Dragodida za sudjelovanje na 14-dnevnoj internacionalnoj radionici u sklopu Erasmus+ programa (ERASMUS + HERITAGE VOLUNTEERS WORKCAMP). Rempart je krovna organizacija francuskih udruga posvećenih obnovi i valorizaciji kulturnog nasljeđa koja, se među ostalim, bavi i umrežavanjem i organizacijom volonterskih radionica između partnerskih udruga (https://www.rempart.com/en/).
 
Tema predmetne radionice je obnova srednjovjekovnog dvorca Calmont D’Olt (https://www.chateaucalmont.org/) smještenog na brdu iznad gradića Espalion, u regiji Aveyron, u srcu pokrajine 0ccitane.

 
Gladni kamena, akcije, putovanja i druženja, mjesta smo brzo popunili, bez obzira na sveopću nesigurnost i riskantnost. Zanimljivo je da se brzinom munje javila gotovo ista ekipa koja je imala priliku (a očito i zadovoljstvo) sudjelovati na sličnom projektu i prošle godine, također u organizaciji Remparta u suradnji s Earsmus+ programom. Vrlo brzo je Dragodid delgacija bila oformljena i spremna za još jedno putovanje i predstavljanje udruge u romantičnoj Provansi. Snažni sastav, uz prošlogodišnju provjerenu petorku: dijete cvijeća-Maju Flajsig, vječnog hippya – Martu Kristofić, moš’s’njim’svugdi – Zvonimira Mabašu, dipolmacija’je’mama – Marka Pejića, malo’al’glasno – Anu Burić, dobio je dodatno osvježenje u vidu mladog, naočitog Klanca: labuda – Fabia Gržinčića. No to nije sve! Delegacija je u konačnosti bila zaokružena kad smo se, silom prilika i u strahu od riskiranja zdravlja vožnjom javnim prijevozom, odlučili na put krenuti jednim naočitim momkom srednjih godina, Sinjaninom – Mercedesom Don Vitom (za vizualni dio populacije: tamni, elegantni bordo kombi sa zatamnjenim staklima). Odluka se pokazala odličnom, te je momentalno poslužila kao inspiracija nadolazećim udrugaškim ekspedicijama u inozemstvo.

1

Nakon tri dana jahanja, uz prikupljanja po Hrvatskoj, sprint kroz Italiju, road trip kroz impozantne Alpe i pitoreskne doline i brežuljke doline Aubrac te ad-hoc masovno spavanje u kombiju na parkiralištu nekog sela uz put, sretno smo stigli na odredište.

Domaćin radionice je Asocciation del Calmont d’Olt – udruga za očuvanje i obnovu istoimenog dvorca, a uz nas je na radionici sudjelovalo šestero članova Rumunjske udruge Transylvania Trust te dvije studentice politologije iz Francuske. Uigrani tim organizatora činilo je dvoje glavnih voditelja (Maxime i Audrey), uz nekoliko pomoćnih volontera te nazaobilaznog kuhara Baptista. Smještaj nam je bio osiguran u kući u vlasništvu organizatora podno brda s dvorcem.

Teme radionice su bile edukacija te obnova srednjovjekovnog dvorca tehnikama karakterističnim za to razdoblje i lokalne uvjete. Povijest samog dvorca seže u 11. st., iako su na lokalitetu pronađeni artefakti koji svjedoče o nastanjenosti područja još 3ooo god.pr.Kr. Tadašnji vladar podigao je utvrdu kao znak prestiža na vrhu bazaltne stijene iznad gradića Espaliona, gdje je dao izgraditi most na rijeci Lot, te na taj način pokrenuo ekonomiju u selu (naplate i kontrola prijelaza, trgovina…). Tijekom povijesti funkcija dvorca se mijenjala – od ladanjske, preko obrambene (za vrijeme stogodišnjeg rata), nakon čega gubi na značaju zbog promjene tehnika ratovanja te biva prepušten propadanju, sve do prenamjene u skrovište za falsifikatore lažnog novca u 18.st. Dvorac je bio u ruševnom stanju sve do 1986., kada ga je današnji vlasnik kupio od države i krenuo s obnovom investirajući vlastite financije i vrijeme. Kroz 10-ak godina organizirala se i udruga s istim ciljem pa su u zadnjih 20 godina napravljeni veliki pomaci i značajni zahvati u istraživanju, obnovi i rekonstrukciji.

2

Zanimljivo je da je već prvog dana vlasnik otvorio vrata još poprilično ruševnog dvorca posjetiteljima te tako odmah započeo skupljati financije za obnovu. Dvorac je trudom vlasnika i udruge dobio određeni stupanj konzervatorske zaštite (historic monumnet / povijesni spomenik) i svi radovi moraju dobiti konzervatorsko odobrenje prije početka istih, a sve na temelju službene projektne dokumentacije. To dodatno usporava radove, prvenstveno zbog nedostataka provjerenih informacija. Udruga funkcionira na način da ima nekoliko stalno zaposlenih osoba, koje su ujedno stručne u određenim poslovima vezanim za obnovu (konzervatori, klesari, dizajneri..), dok sve ostale stručnjake kontaktira po potrebi i ovisno o tipu posla (arhitekti, arheolozi, građevinari..). Same radove izvodi uglavnom preko školskih praksi i volonterskih akcija pod vodstvom stručnih osoba.

Naš zadatak je bio dovršetak obnove jugoistočnog tornja (jedan od 8 zaštitinih tornjeva vanjskog obrabenog zida nastalog u vrijeme stogodišnjeg rata) te klesanje kamena za jedan od nadvojnih lukova otvora za artiljeriju u nastavku obrambenog zida. Dvotjedna radionica je bila organizirana u dva radna bloka od 5 dana, dok su ostali dani bili rezervirani za studijske izlete po najznačanijim lokalitetima u okolici uz piknike i odmore u prirodi. Tijekom radnih dana sudionici su formirali dvije grupe koje su se mijenjale ovisno o bloku kako bi svi sudionici imali priliku sudjelovati na svim praktičnim vježbama. Rad je bio podijeljen na kamenoklesanje i zidarstvo. U oba dijela voditelji su nas podučavali tehničkim karakteristikama materijala i izvođenja, ali i specifičnostima gradnje za to razdoblje.

Dvorac je inače izgrađen na vrhu bazaltne stijene, što znači da je bazalt osnovni gradivni materijal (super čvrst, lako dostupan, teško obradiv), uz kojeg se mjestimično pojavljuju pješčenjak i vapnenac na točno određenim pozicijama i ovisno o funkciji i obradivosti (lakše obradivi, teže dostupni tj. skuplji).
Zidarski dio radionice bio je posvećen zidanju i dovršavanju krune obrambene kule kamenom pronađenim na lokalitetu te miješanju vapnenog morta za povezivanje i završno fugiranje, sve sukladno prema pravilima Venecijanske povelje.

3

Na klesarskom dijelu radionice polaznici su imali priliku naučiti obrađivati kamen (gotovo isključivo pješčenjaka zbog lakoće obrade) tradicionalnim alatima i tehnikama.

4

Dok većina ostalih sudionika nije imala previše iskustva u praktičnom radu s kamenom općenito, naša ekipa je imala malo drugačiji doživljaj. Učenje tehnika zidarstva, rad na mješalici, namjerno nepravilno slaganje kamena s ciljem uklapanja u postojeći zid te fugiranje izazvali su skoro pa neugodne osjećaje i unutarnju borbu protiv nekih naučenih suhozidnih principa. S druge strane, sustavno učenje klesanja i obrade kamena zainteresiralo je i fasciniralo gotovo sve. Jedan dan posvetili smo i teorijskom radu na viziji obnove još nedovršenog tornja dvorca. Radilo se intezivno i po svim vremenskim prilikama, al’ se, sukladno tome, obilazilo, jelo, pilo i zabavljalo. Francuzi su nas vodili u obilaske najznačajnijih mjesta i građevina u okolici, s naglaskom na srednjovjekovnu kulturu i baštinu. Obližnje selo Saint-Côme-d’Olt s jedinstvenim tordiranim crkvenim krovom, gradić Bozoules nastao na impresivnoj klisuri oko meandra rijeke Dourdou, šarmantna srednjovjekovna kapelica Saint-Pierre u Bessuejoulsu, poznato hodočasničko svetište u Conquesu s impresivnom romaničkom crkvom Saint-Foy i fascinatnim timpanom s prikazom posljednjeg suda samo su neka od mjesta koje smo imali priliku obići uz stručno vodstvo Maxima, koji je sve potkrijepio brojnim zanimljivostima iz povijesti, arhitekture, umjetnosti, arheologije… Unatoč njegovoj iscrpnoj prezentaciji, naši povjesničari umjetnosti i etnolozi uvijek su nalazili pokoje pitanje na koje nije imao odgovor, čisto da opravdamo status najzahtjevnijih sudionika.

5

Dodatne glavobolje zadavali smo Francuzima hlađenjem crnog vina, rezanjem sira na nepravilne komade tupim nožem, neumjerenim degustacijama pastisa (po njihovim standardima), vještim igranjem petanquea (verzija naših boća) na nepravilnom terenu (živila Petrebišća i ledina!), pjevanjem i sviranjem melankoličnih dalmatinskih pjesama (na neuštimanoj gitari s većinski neuštimanim glasovima do poziva susjeda).

6

Sve to nadoknadili smo (uz iznenađenje i nevjericu domaćina) spartanskom radnom disciplinom istreniranom na obroncima Učke, gastronomskim poklonima iz Lijepe Naše (domaći suhomesnati proizvodi, rakija, džemovi, iskustvo razvlačenja pite te komiška pogača) i animiranjem manje aktivnih sudionika na pjevanje i plesanje, skupljanje plodova prirode po obližnjim obroncima i ostalim aktivnostima.

7

Vrijedno je spomenuti i našeg Don Vitu, koji je u momentu kad je lokalni kombi otkazao poslušnost spremno uskočio u pomoć i riješio stvar u maniri pravog sinjskog macho mana. Iako mu je pri tom pothvatu otkazala druga brzina, nije se dao smesti u spasilačkoj akciji.

8

Francuzi su pazili da nam ničeg ne fali – od hrane, pića, svih vrsta sira, društvenih igara, kupanja u rijeci, gađanja lukom I strijelom, demonstracija rada trabucheta – i još jednom se iskazali kao odlični domaćini.

9

Za kraj i više nego uspješne radionice počastili smo se tradicionalnim roštiljem u dvorcu, a sutradan se oprostili uz jednako jake zagrljaje I glavobolju.

91

Jedina utjeha su bili Don Vito pun sira, pastisa i pješečenjaka, kao i poziv za nadolazeću radionicu na istom mjestu za nepunih mjesec dana. Put kući je prošao u nešto manje avanturističkom tonu, al’ sve je začinila večera dobrodošlice u Klani kod obitelji Gržinčić. Nakon toga smo se lagano rasuli nazad po Hrvatskoj. Sve u svemu, Ministarstvo vanjskih poslova Dragodida odradilo je još jednu uspješnu kampanju i posjet partnerskoj udruzi u bijelom svijetu. Radujemo se novim druženjima i prilikama da se pokažemo jednako dobri domaćini na budućim radionicama i kongresu (jer apsolutno SVI žele doći u Hrvatsku).

92

U organizaciji:
93

Share and Enjoy:
  • Facebook
  • Twitter
  • del.icio.us
  • Print
  • Tumblr

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

*
*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

 atts
0

Studia ethnologica Croatica: Cresko-lošinjski mrgari

Prenosimo članak “Višeprostorni suhozidni torovi (mrgari) kao monumentalna pastirska arhitektura: Primjeri s cresko-lošinjskog otočja” objavljen u časopisu Studia ethnologica Croatica (vol.33, no.1).

Članak je na engleskom jeziku i može se direktno preuzeti ovdje: https://hrcak.srce.hr/file/389469.

Autori:
Tanja Kremenić ; Dipartimento di Scienze Storiche, Geografiche e dell’Antichità, Università di Padova & Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Mauro Varotto ; Dipartimento di Scienze Storiche, Geografiche e dell’Antichità, Università di Padova
Goran Andlar ; Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Sažetak:
Višeprostorne ovčare dio su suhozidne pastirske baštine Ujedinjenoga Kraljevstva, Švicarske, Islanda i Hrvatske. Primjeri s otoka Cresa i Lošinja (lokalnoga naziva: mrgari) u procesu su napuštanja, a u literaturi tek parcijalno obrađeni, zbog čega je cilj ovoga rada objedinjavanje i dopuna spoznaja, polazeći od premise o njihovoj kulturnoj vrijednosti. Istraživanje se temeljilo na pregledu literature i kartografskih podataka, ali ponajviše na razgovorima s lokalnim stanovništvom te terenskim obilascima. Ovim je radom većina otočnih višeprostornih mrgara zabilježena i opisana te vrednovana unutar modela kojim su izdvojeni oni najreprezentativniji i/ili prikladni za obnovu.

U nastavku dijelimo fotografije mrgara iz članka u boji, uz dopuštenje autora:

DCIM100MEDIADJI_0893.JPG Figure 10 DCIM100MEDIADJI_0164.JPG Figure 13 DCIM100MEDIADJI_0091.JPG Figure 17 Figure 20 DCIM100MEDIADJI_0254.JPG DCIM100MEDIADJI_0120.JPG Figure 27

Prenosimo članak “Višeprostorni suhozidni torovi (mrgari) kao monumentalna pastirska arhitektura: Primjeri s cresko-lošinjskog otočja” objavljen u časopisu Studia ethnologica Croatica (vol.33, no.1). Članak je na engleskom jeziku i može se direktno preuzeti ovdje: https://hrcak.srce.hr/file/389469. Autori: Tanja Kremenić ; Dipartimento di Scienze Storiche, Geografiche e dell’Antichità, Università di Padova & Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Mauro […]

Read More »

 atts
0

Popravak krova pred prve kiše u Dragodidu

tekst: Ana Burić

fotografije: Marta Krištofić, Maja Flajsig , Ana Burić, Andro Nigoević, Zvonimir Malbaša

Nakon prošlogodišnje stanke uzrokovane raznoraznim zatvaranjima, preprekama i ograničenjima Dragodiđani su se ove jeseni ponovno vratili u zaseok Dragodid poviše Komiže na otoku Visu. Već nekoliko godina za redom trudimo se, barem jednom godišnje, doći na otok i pomoći Nediljjki Burić- jedinoj stanovnici Dragodida (uz pasa Bobija, tovara Gala, kozu Larisu i jarca Antoninka)  u održavanju sela i tradicionalnog načina života.

WhatsApp Image 2021-11-03 at 15.46.56 (2)

O povijesti sela, počecima Udruge usko vezanim za Dragodid i dosadašnjim akcijama već je dosta pisano, a za one koji žele znati više sve članke možete pročitati ovdje: 2002. / 2014. / 2016. / 2017. I. / 2017. II /2018. /2019.
I ove godine akcija je financirana iz projekta koji je raspisao Grad Komiža pod nazivom „Obnova tradicijske kulturne baštine, razvoj volonterstva i građanskog aktivizma u selu Dragodid“

Nakon izvidničkog posjeta selu ovog ljeta ustanovili smo da je, od brojnih potrebnih sanacija, definitivno najbitniji zahvat obnova tj popravak kamenog pokrova na najstarijoj kući u selu koja se jedina još uvijek koristi u svrhu življenja.

20211030_122043 20211101_122802
Kao najoptimalniji termin pokazao se vikend početkom studenog, pa smo skombinirali dane i organizirali trodnevnu akciju s peteročlanom postavom iz Zagreba, Sinja, Brača i Splita uz pomoć tri četveronožna volontera Dojdi, Ninu i Đuru koji su se brinuli da hranu uvijek spremimo na sigurno. Logistiku, načelni plan rada i nabavu materijala obavili smo ranije, tako da smo na teren došli opremljeni limom, vapnom, cementom, kupama kanalicama, pilama, šarafima…

Uz jutarnju kavu s otvorenog ognjišta, u zadimljenoj kuhinji, između debelih kamenih zidova obavijenih tamnim velom, čađom povezane paučine, naš zadatak se iščitavao kao dan. Sunčane su zrake, poput lasera na južnoj strani krova, probijale tamu (drama).

WhatsApp Image 2021-11-03 at 15.46.57 (2)
Klasično dvostrešno krovište (drvene rogovi i grede kao nosiva konstrukcija, joprena kao potkonstrukcija te kamene ploče kao pokrov) bilo je popravljano 2017. godine (također zahvaljujući financijskoj pomoći Grada Komiže uz pomoć privatne Nediljkine ušteđevine), no nažalost nedovoljno kvalitetno pa se zadatak pokazao i zahtjevnijim no što smo planirali. Sva ta mjesta proboja lasera trebala su biti sanirana preslagivanjem postojećih kamenih ploča, dodavanjem novih ploča ili na najzahtjevnijim mjestima umetanjem lima od pocinčanog čelika nastojeći učiniti siguran put za vodu. Najiskusniji među nama, Andro, uveo nas je u posao, te smo sljedeća tri dana proveli u svim mogućim akrobatskim pozama na krovu i oko krova. Mnoga mjesta su trebala biti otvorena i nanovo složena. Netko je bio na krovu i preslagivao, netko zavaljen u prašnjavi tavan asistirao iznutra, netko pronalazio adekvatne kamene ploče, netko skupljao drva za ogrjev, al svi smo pritom slušali Nediljku i njene priče, savjete i komentare kojih nikad ne nedostaje, te dodatno začine ionako posebnu akciju u zabačenom selu na vrh otoka, bez struje, signala i stresa (bar onog uobičajenog).

20211030_122446 20211030_122859 WhatsApp Image 2021-11-03 at 15.46.53 (1) WhatsApp Image 2021-11-03 at 15.46.55
Nakon što smo završili rad s pločama i limom popravili smo i sljeme u kombinaciji starih i novih kupa kanalica i time glavni zadatak priveli kraju.

20211101_123010 20211101_123048
Kako se s otoka nikad ne odlazi polagano i na vrijeme, zadnji tren smo premjerili i dokumentirali još dvije kamene kuće kao žurne kandidate sljedeće akcije.

Jedna kandidatkinja je stara kamena kuća uz tor za koze, kolokvijalnih naziva „kućica o tovara“ ili  „europski dom“ koja je u ljetnim mjesecima početka 2000-tih. služila kao poligon za učenje i upoznavanje materije koje je kasnije rezultiralo današnjom Udrugom, te kao takva ima posebnu ulogu i definitivno zaslužuje temeljitu obnovu krovišta (nosive konstrukcije i pokrova). Bitno je napomenuti da smo obilaskom zaključili da je stanje alarmantno, te je Zvone ad hoc izveo par hvale vrijednih improvizacija s ciljem saniranja i sprječavanja dodatnog urušavanje dok ne dođe hitna pomoć na proljeće.20211101_123827 20211101_124928
Drugi kandidat je malena kućica u ruševnom stanju do konobe gdje bi Nediljka rado uredila „apartman“ za svog tovara kako bi se napokon osamostalio od koza i prestao ih gnjaviti, a nama bi poslužila kao idealna za demonstraciju i edukaciju članova kako napraviti tradicionalno krovište od početka do kraja koristeći lokalne materijale.

20211101_125250 20211101_130800
Detaljnije o tim akcijama, nadajmo se sljedeće godine, a do tada hvala Gradu Komiži na potpori i financiranju, Zvoni na prijevozu i legendarnoj Nediljki na super domaćinstvu, svim pričama, kafama i iskrenim osmjesima. Radujemo se ponovnom druženju!

20211030_130443 WhatsApp Image 2021-11-03 at 15.46.50
p.s. Čim smo napustili otok okrenula je prava jesenska nevera. Strepili smo kako će se popravljeni krov pokazat na prvom testu. Nediljku naravno nismo mogli odmah dobiti, no za par dana se javila sretna s vijestima da je suha!

tekst: Ana Burić fotografije: Marta Krištofić, Maja Flajsig , Ana Burić, Andro Nigoević, Zvonimir Malbaša Nakon prošlogodišnje stanke uzrokovane raznoraznim zatvaranjima, preprekama i ograničenjima Dragodiđani su se ove jeseni ponovno vratili u zaseok Dragodid poviše Komiže na otoku Visu. Već nekoliko godina za redom trudimo se, barem jednom godišnje, doći na otok i pomoći Nediljjki […]

Read More »

 atts
1

Očuvanje gromača na Kotoru i Kotor u dvorištu

Tekst: Romina Tominić
Foto: R.T., Oleg Miklić, Tea Rosić

Dosadašnja istraživanja i predanost ideji da se znanje o suhozidnoj gradnji prenosi i da se održi postojeća baština naselja Kotor i ove su godine potaknuli Muzej grada Crikvenice i lokalnu Osnovnu školu Vladimira Nazora i OŠ Zvonka Cara da se svi okupimo oko dvije dvodnevne edukativne radionice u Crikvenici. Tako smo 9. i 10. Listopada održali tradicionalnu radionicu obnove gromača na Kotoru, a odmah potom i trodnevnu radionicu “Kotor u dvorištu”.

Radionica koju provodimo na Kotoru osmišljena je s ciljem edukacije sudionika i popularizacije suhozidne gradnje uz prateću obnovu dijelića naselja. Ovaj je put u fokusu bio podzid čija jedna strana definira među na putu nadomak izlaza iz naselja, dug oko 4m, te još jedan zid cca 2m koji tvori istu cjelinu između kojih je stepenište. Sudjelovali su lokalni stanovnici i zidari, te znatiželjnici iz ostatka županije.

1Akcija na buri

Lokacija na kojoj smo radili je u predivnom krajoliku pored starog zapuštenog gumna, između dvije kuće.  Dočekalo nas je više vegetacije nego što smo očekivali, nekoliko stabala usred zida, trbušasta gromača…

2 3Zatečeno stanje

4 5 6 7Čišćenje stepeništa i priprema za gradnju

 

8Radno, radno

9 10 11 12
Presložen obližnji zidić koji se nastavlja uz kuću

13 14 16Potom je uslijedila i druga radionica, »Kotor u dvorištu« koja je pokrenuta 2019. u cilju edukacije najmlađih, ali i sa željom da se jedan dio školskog dvorišta OŠ Vladimira Nazora, s već postojećim maslinicima, prezentira u duhu primorskog krajolika.

Unutar tri dana učenici od 5.-8. razreda jedan su školski sat posvetili upoznavanju svrhe gradnje u kamenu, sortiranju i skupljanju ili pak slaganju kamena, ovisno o tome u čemu se tko više pronašao.

17 18Na jednoj strani dvorišta od viška materijala gradio se pokazni zid koji se pokazao idealanim za prve graditeljske ekspedicije, a u masliniku nastajala je kamena klupa organičkog oblika.

22 23 24A po završetku, naravno, nismo si mogli pomoći i pojurili smo uštimati još koji kamen na klupama koje smo gradili lani. Bilo nam je drago vidjeti da se klupe zaista često koriste.

25 26Uz spomenute organizatore, na angažmanu valja zahvaliti i učiteljicama i koordinatoricama učenica i učenika Olgi i Martini, te svim učiteljima koji su prepoznali vrijednost ove inicijative i povezali rad sa školskim predmetom!

Akciju su svojim sredstvima omogućili Ministarstvo kulture i medija RH, Primorsko-goranska županija i Grad Crikvenica.

Tekst: Romina Tominić Foto: R.T., Oleg Miklić, Tea Rosić Dosadašnja istraživanja i predanost ideji da se znanje o suhozidnoj gradnji prenosi i da se održi postojeća baština naselja Kotor i ove su godine potaknuli Muzej grada Crikvenice i lokalnu Osnovnu školu Vladimira Nazora i OŠ Zvonka Cara da se svi okupimo oko dvije dvodnevne edukativne […]

Read More »

 atts
0

U Lubenicama

Tekst: Tanja Kremenić
Fotografije: Tanja Kremenić, Oleg Miklić

Udruga „Zavičajno društvo Gerbin“, koja djeluje na području istoimenog poluotočnog prostora na zapadnoj strani otoka Cresa, organizirala je u suradnji s udrugom Dragodid dvodnevnu radionicu obnove suhozida (lokalno: gromači) u okolici sela Lubenice.
Slika 1 Lubenice
Slika 1. Lubenice

Osim članova obaju udruga, radionici je prisustvovala tek nekolicina domaćeg stanovništva. Osim činjenice da lubeničkog stanovništva više gotovo da i nema, razloge slabog odaziva iz okolnih mjesta možemo tražiti u jakoj buri, koja je posebice izražena u Lubenicama (nalaze se na 378 m n.v.) i koja je obilježila radnu subotu, te procesiji prema kapelici Blažene Djevice Marije na obližnjem nekadašnjem stočarskom stanu Grabrovice, koja se održala u nedjelju. A ako ćemo biti dalje iskreni i objektivno samokritični – i zbog organizacijskog slabijeg angažmana u promociji radionice.
Svemu tome unatoč, među prisutnima je bila dobra volja i dobar tempo – obnovile su se četiri provale (lokalno: lazi), na mjestima gdje se prosudilo da će biti od najveće koristi ili vidljivosti, a to je uzduž javnih putova. Prva lokacija je uz klanec (poljski put) koji vodi u ograjice (pašnjake) gdje se obnovila duplica i dio unjulice.
Slika 2 - Lokacija 1
Slika 2. Lokacija 1


Slika 3. Lokacija 1_final

Ostale tri obnove odradile su se duž glavnog asfaltiranog puta prema Lubenicama. Iskoristila se prilika da se počisti dio kod ulazne table.

Slika 4 - Lokacija 4_gradnja i final
Slika 4. Lokacija 4_gradnja i final

Slika 5 - Lokacija 2_gradnja i nakon
Slika 5 – Lokacija 2_gradnja i nakon

Slika 6 - Lokacija 3_prije i poslije
Slika 6. Lokacija 3_prije i poslije

Slika 7 - Lokacija 3_poslije_Unutarnja strana_Oleg Miklic
Slika 7. Lokacija 3_poslije_Unutarnja strana

Put do Lubenica, od groblja i crkve Sv. Marka, traje nekih 20 minuta autom, ako nema prometa, a poznat je upravo po tome što je cijelim putem opasan suhozidima. Iz istog je razloga poznat i po negodovanju putnika koji se ljeti svakih nekoliko metara moraju mimoilaziti na periodičnim cestovnim proširenjima, ali taj put ionako nije namijenjen utrkama. Lazi su na ovom području uzrokovani kombinacijom uznapredovale vegetacije, dodatno porušeni kretanjem ovaca koje si rado u tom lazu nađu novu trajektoriju ili nakupljanjem vode uz asfaltiranu cestu koja je dodatno nanijela teret čak i masivnijoj duplici. Za svaki laz ove radionice je trebalo prethodno počistiti vegetaciju, rastvoriti gromaču, razvrstati kameni materijal, riješiti kritične točke duž kojih se stvorio odron te ga vratiti opet na mjesto.

Slika 8 Gradnja i partecipanti
Slika 8. Gradnja i participanti

Na krilima obnovljenih suhozida uz putove, išlo se posjetiti Vele lokvi – dvije lokve, jedna do druge, na 15 min hoda istočno od Lubenice – koje su se razmotrile kao potencijalna lokacija iduće radionice. Kažu da jedna od njih gotovo nikada ne presuši. Opasana je s dva obruča suhozida, a u nju vodi jedan suhozidni kameni pristup (mulec od škriji). Svakako atraktivna lokacija za obnovu, ali lokve su poseban zahvat koji će ovaj put morati biti predmet dobrog planiranja i akcije.
Slika 9 - Potencijalna lokacija Vele lokvi
Slika 9. Potencijalna lokacija Vele lokvi

Tekst: Tanja Kremenić Fotografije: Tanja Kremenić, Oleg Miklić Udruga „Zavičajno društvo Gerbin“, koja djeluje na području istoimenog poluotočnog prostora na zapadnoj strani otoka Cresa, organizirala je u suradnji s udrugom Dragodid dvodnevnu radionicu obnove suhozida (lokalno: gromači) u okolici sela Lubenice. Slika 1. Lubenice Osim članova obaju udruga, radionici je prisustvovala tek nekolicina domaćeg stanovništva. […]

Read More »

 atts
0

Drugi put na Silbi ove godine: oko lokve Drage

tekst: Ante Senjanović
foto: Natasha Kadin, Oleg Miklić

Evo nas opet sa Silbe, sakrivene tamo na sigurnom iza prvog reda pučinskih otoka, gdje Premudi preko ramena viri prema kulfu. Ove nam je godine to već drugi put – nakon proljetne akcije, vratili smo se 10. – 12. 9., u nastavku višegodišnje suradnje s umjetničkom platformom SEA (Silba environment art) i njenom voditeljicom Natashom Kadin. Premetalo se tih godina kamen na razne načine, i slagalo mocire za razne svrhe, ali ove godine se sve vrtilo oko lokve Drage.

Samu lokvu radili nismo, jer tu ima jedan teži problem prema čijem rješenju se polako traži put. Pa se tako ovim akcijama samo pokušava lokvu vratiti pred oči onima koji, kao mrzovoljna djeca prekriže ruke na prsima i okrenu glavu svaki put kad im stavite žlicu pred usta. Doduše, to zamišljeno dijete se dade razumjeti, jer ono što je na toj žlici nije baš lijepo. Naime, što – okolica lokve je dugi niz godina divlje odlagalište građevinskog otpada. Dio krivnje je na Gradu, jer nema organiziranog odvoza ni odlaganja, ali drugi dio, onaj masivni i utjelovljeni, je na dušu onima koji su na otoku i ne paze na njega. Koliko god da nije jednostavno drugačije napraviti, ipak nije red ovako.

Lokva je neobičnog položaja, u razini mora, od njega odvojena samo visokim žalom (i brdima lažine). Krasno je to mjesto u blagoj dragi, u usamljenoj uvali položenoj pred daleki modri zid Velebita, baš negdje oko granice između naseljenog središnjeg, nižeg dijela otoka i širokog sjevernog koji se uzdiže ka najvišem vrhu otoka, zvanome, naravno – Varh. Nekada je bila dio poljoprivrednog krajolika, okružena neprekinutim spletom puteva, ograda, polja, dolaca, … od kojeg se danas na većem dijelu otoka vide samo putevi, jer Silbu ponovno prekriva ono po čemu je dobila ime – šuma. I baš je širi okoliš lokve jedini značajniji očišćeni i obrađivani dio, koji je, koliko se sjećam priče, bio nečiji, sada zamrli, vinarski projekt.

1
Kako bilo, okolina lokve je blago rečeno neugledna. Razasuti građevni otpad, krhotine crijepova, opeke, stakla, kamena, pločica, WC školjki, pa plastična ambalaža, cijevi, kutije, vezice, kante, ostaci greda, armature, betona, alata, … a sve pod brdom istih tih stvari nasutih malo dalje – jednog ljudskih ruku brda (nešto kao mali Karepovac ili Jakuševac). Pred nešto godina je Grad (to Vam je ovdje Zadar) sanirao najgore, ali je mnoštvo tragova ostalo, a ljudi su i dalje nastavili nanositi. Šteta, je li.

2
Kako smo rekli, cilj ovogodišnjih djelovanja je skrenuti pažnju na problem kroz volonterske akcije. Neposredna okolica (a to je radijus od kakvih 150 m) nam nije bila pogodna za akciju, jer bi za to prvo bilo potrebno temeljito čišćenje. Ma zapravo, trebalo bi ono do čeg tek treba doći, a to je rješenje problema deponija i spašavanje same lokve, jer nema smisla išta obnavljati u sadašnjem okruženju. To bi samo bilo nekakvo vješanje goblena na zid u ruševini – na tren duhovito, ali otužno i ubrzo propalo.

Stoga, nastavili smo rad na istome mjestu kao i na proljeće. Sa zapadne strane, u gornjem dijelu drage, uz vinograde a taman prije nego što krene nered, ima jedno križanje puteva, kojemu smo bili popravili jugoistočni kut i dio zida prema lokvi. Ovaj put je došao na red južni put: obnovili smo jugozapadni kut i što očistili, a što obnovili 20ak metara zida sa zapadne strane u subotu, i u nedjelju popravili potez s istoka i još doradili i produžili obnovljeni dio na zapadu. Sve su to vanjska lica ogradnih zidova koja su pala jer je građevinu izguralo drveće koje je izraslo na nekad obrađenim površinama. Unutrašnje strane tih zidova su ustvari gomile za odlaganje kamena izvađenog iz obradivog tla, pa bi se tehnički moglo reći kako smo popravljali podzid, a ne zid, ali to su detalji.

3 4
Ponovno smo vidjeli neka lica koja postaju stalna na silbenskim radionicama, a i neka nova, uključujući dva ministranta s Ugljana (s nama samo u subotu, jer nedjeljom je misa). Mješavina domaćih, doseljenih, povratnika i gostiju, starijih, mlađih i jako mladih, ali svih vrijednih. Malo pomalo savladavaju vještine, a znamo svi koji smo probali kako treba puno vježbe za ovladati gradnjom usuho. Osnove su jednostavne i može se brzo složiti nešto što stoji, ali svaki kamen i svaki zid su svoj problem. Drugačije su danas i okolnosti negoli u doba kada su ti zidovi nastali. Tad se moralo graditi brže, jer je zid bio nasušna potreba, a ne hobi ni ukras. To obično i primijetimo kod obnove, jer se zid najčešće uruši tamo gdje je nešto bilo složeno nabrzinu (ako nije to, onda ga je srušilo stablo, divlja svinja ili teretni promet). No, to prije nije bio problem, jer je život bio u polju i svako oštećenje se odmah moglo odmah popraviti. Ali, što se popravi danas, mora trajati, jer – kad će netko opet doći zidati?

5 6
Samo zidanje nije bio kraj svih aktivnosti vezanih uz lokvu. Kako je želja dijela Silbenjana da se lokva i okoliš obnove, pokreću se inicijative i razmišlja o tome što napraviti, planira. Tako je onda zgodno i nimalo slučajno, na akciji je bio i naš član – ali, što je ovdje važnije i čovjek udruge Kal koja se bavi obnovom krških lokvi – Alen Čikada, koji je održao predavanje o lokvama pred mjesnom školom.

Predavanje se pretvorilo u razgovor, u raspravu o stanju lokve, o tome što napraviti. Na stranu sam okoliš koji je velika nevolja, druga je nevolja što je lokva nečišćena, jer lokve treba čistiti barem jednom godišnje ne želi li se da počnu propadati i nestajati. Nečišćena lokva zarasta i zamuljuje. A ove dosta sušne godine se dade vidjeti i, još gore, namirisati još jednu posljedicu nečišćenja: anoksiju koja nastaje neuravnoteženom biološkom aktivnošću unutar zatvorenog i izmučenog ekosustava malog vodnog tijela. Posljedica je bujanje i trulež, sumporovodik i pomor. Kao vatrogasnu mjeru, vlasnik jednog od popularnijih okupljališta na otoku nabavio je glinene kugle koje sadrže korisne mikroorganizme, koje su sudionici radionice zdušno hitali prema lokvi kao male bombe protiv neprijateljskog zadaha. Nada je da će već njihovim ubacivanjem lokva krenuti nabolje, barem da malo življa dočeka temeljito čišćenje.

7
Vratimo se još malo na predavanje: lokva je bitna za selice koje između sjevera i juga idu obalnim planinama i vanjskim otocima, koje i u ovakvom stanju lokve pokušavaju tu naći odmora. Sama lokva je vjerojatno nastala iz vrulje (trenutno je to nemoguće provjeriti), kakvih ima u okolici, zbog blizine mora je bočata. Kako bilo, treba je očistiti da bi mogla opet postati korisna, a što mora napraviti teški bager koji svojom kretanjem svog masivnog tijela dodatno stješnjuje i otvrdnjuje zaštitni, vodonepropusni sloj koji lokvu čini lokvom. Jednom kad je se očisti, lokva se brzo revitalizira, počne ponovno rasti vodno bilje (kojeg treba čistiti redovnim održavanjem – ali ne potpuno, jer je korisno dokle god je umjereno rasprostranjeno i ne guši lokvu) i pojavljuju se životinje: kukci, ptice, vodozemci. E, ti vodozemci se pojave iz svojih skrovišta gdje mogu godinama hibernirati u iščekivanju vode, ali ne i predugo, jer prođe li rok, eto vraga skok na skok i pokupi nam vodozemce. Valja s obnovom požuriti!

Zato je čišćenje prva stvar, a da bi sve imalo smisla, treba riješiti okoliš, i tek onda možemo pričati o obnovi ziđa same lokve. Tome se nadamo i veselimo, i iščekujemo jedan budući dolazak da pomognemo u uređivanju očišćenog krajolika žive lokve na Dragi.

tekst: Ante Senjanović foto: Natasha Kadin, Oleg Miklić Evo nas opet sa Silbe, sakrivene tamo na sigurnom iza prvog reda pučinskih otoka, gdje Premudi preko ramena viri prema kulfu. Ove nam je godine to već drugi put – nakon proljetne akcije, vratili smo se 10. – 12. 9., u nastavku višegodišnje suradnje s umjetničkom platformom […]

Read More »