Tekst: Marta Krištofić
Foto: Ana Burić, Marta Krištofić, Josipa Popović
Prošlo je tek mjesec dana od radionice u Calmont d’Olt-u, a mi se već pakiramo za povratak. Ovaj put u malo izmijenjenom sastavu (Ana Burić, Marta Krištofić, Josipa Popović) sudjelovat ćemo na potpuno drugačijoj radionici. Umjesto učenja tehnika gradnje, bit ćemo dio interaktivnog treninga za voditelje radionica koji organizira Rempart. I tako krećemo, razmaženi od zadnjeg putovanja, osobnim automobilom put Espaliona.
Radionica namijenjena voditeljima volonterskih kampova okupila je 21 osobu iz 8 zemalja. Oni koji nam se nisu mogli pridružiti uživo pratili su nas preko Zoom sastanaka. Živjela tehnologija! Prvih nekoliko dana proveli smo grijući stolce u gradskoj vijećnici.
Nakon predstavljanja Remparta, krovne organizacije ovakvih kampova u Francuskoj, bavili smo se pravnim okvirima volonterskih radionica restauracije kulturnih dobara. Dalje smo, korak po korak, prošetali kroz realizaciju projekata od samih početaka do njihova kraja. Utvrdili smo i kako povezivanje s lokalnom zajednicom i komunikacija s javnošću značajno podižu kvalitetu i iskustvo volonterskih kampova. Jedan od zadataka bio je i okarakterizirati savršenog voditelja radionice, što je obuhvaćalo proces kroz koji smo formirali biće „leader monster“, fiktivan lik koji svi želimo biti kada odrastemo.
Mi smo govorile o upravljanju rizikom i sigurnosti na kampovima, a ostale teme su prezentirali drugi sudionici treninga. Teoriju smo obogatili osobnim iskustvima, što je čitavoj priči dalo jednu intimniju notu. Iznenadilo nas je kako svaka od uključenih organizacija djeluje na potpuno različit način da bi se očuvala kulturna baština. Zajednički im je jedino cilj i volja za uključivanjem i izobrazbom šire zajednice. Kroz teorijski dio isprepleo se i grupni rad s različitim izazovima, čija smo rješenja na kraju predstavili ostalima.
Ipak, da ne bismo samo teoretizirali, Maxim i Audrey pripremili su i klesarsko-zidarsku radionicu na kojoj smo dodatno izbrusile nedavno stečene vještine, ali i ponešto novo naučile. Bilo nam je iznimno drago vidjeti kako su blokovi klesani na prošloj radionici već ugrađeni u luk iznad jednog od prozora bedema.
U slobodno vrijeme posjetili smo crkvu Perse (Espalion), srednjovjekovno selo Saint Côme d’Olt i kapelicu Saint-Pierre de Bessuéjouls, a jedan od zalazaka sunca dočekali smo na livadama parka prirode Aubrac.
Bogata internacionalna večera posluživala se i za doručak, a zalihe su nas držale i na povratku prema Hrvatskoj. Putovanje smo dodatno začinile planinarenjem po francuskim Alpama.
Trening je bio uspješan na svim razinama, od tehničkih, praktičnih, do dijeljenja kulture i povezivanja sa srodnim organizacijama. Nova saznanja implementirat ćemo na lokalnim projektima, a s radošću očekujemo buduće volonterske razmjene.
U organizaciji:
Krapanj 2022.
Tekst: Ante Senjanović
Foto: Tanja Kremenić
Krapanj je najniži hrvatski otok, Krapanj je u jednome trenutku bio najgušće naseljen dio naše zemlje, Krapanj ima još kurioziteta i u još je ponečem bio naj- ili prvi, ali neću vam sad otkriti sve tajne. Interesirajte se, istražite, posjetite i raspitajte se. Domaćima bi bilo drago – upravo je njihova želja da se o Krapnju priča kao o nečemu sadašnjem, a ne samo prošlome, nas neizravno dovela tamo.
Otok će ovog ljeta biti domaćin Eco Heritage Task Forcea, dugotrajnog volonterskog programa u kojem mladi hrvatskih korijena iz cijelog svijeta dolaze, kroz društveno koristan rad i razne aktivnosti i radionice, naučiti nešto o zemlji svojih predaka. A malo bi toga na širem šibenskom području bilo tipičnije od zidanja usuho. Krapanj sa svojim posebnim, ravnim reljefom, možda nije Srima s njenom beskrajnom kamenom čipkom, ali otočke prizide su prisutne svugdje gdje bi i inače bile: kao ograde, kao putevi, kao gomile. I u još jednoj posebnoj ulozi: usuho građenih mula. Nešto što je bilo često u mnogim primorskim mjestima, ali s vremenom izgubljeno uređivanjem riva, lungomara i marina. Dakako, dostupnošću novih i trajnijih materijala i konstrukcija, malo su ažurirani, ali svaki čuva barem dio stare konstrukcije.
Slika 1. Plovidba preko je kratka
Slika 2. Večer u mjestu
Slika 3. Mul je u moru, agava je na mulu
U polju, kao i inače, napuštanje poljoprivrednog krajolika znači odsutnost ruku koje bi popravile ono što je palo, i znači prisutnost raslinja koje voli zidove, jer gdje je zid – tu je plodno tlo, tu je zaklon. A biljka ne zna da zid valja čuvati, nego se širi i širi, a zid nije toliko tvrdoglav da se ne bi makao, nego pomalo sklizne i padne. I tako, mjesni je odbor, kao domaćin tog iseljeničkog događaja, uz druge aktivnosti predvidio da mladi nauče nešto o zidanju usuho i daju ruke u početku popravljanja tog dijela otočkog naslijeđa. Mi smo pozvani da poučimo učitelje – da onima koji će u obnovi zidova voditi mlade, pokažemo kako da to ispravno rade, ili da ih podsjetimo na to da su to možda u mladosti radili.
Slika 4. Na putu do mjesta rada. S lijeve strane je mjesna gustirna.
Svaka pouka je najbolja u praksi, pa je odlučeno napraviti nešto na lokaciji koja će biti žarište suhozidne aktivnosti tijekom volonterskog programa, na lokvi Biljulji, na ovim neugodnim vrućinama potpuno suhoj, ali inače aktivnoj, makar uglavnom bočatoj. Što nije nimalo čudno, jer se nalazi na 150 metara od mora, na otoku malome i toliko niskome, da je za pretpostaviti kako je dno lokve otprilike na razini morske površine, a čovjeku nije jasno gdje uopće stane ona vodena leća koja na svim otocima čini spasonosni vodonosnik.
Slika 5. Ulaz u Biljulju, na početku radova.
Želja je to posebno mjesto i posebno pažljivo urediti, nek ne bude više zanemareno. E, kako se u dva dana naša akcije, usred jednog od ovoljetnih toplinskih valova, ne stigne puno napraviti – a kako rekoh, nije ni cilj – našli smo jednu bitnu stvar za odraditi i još jednu pokaznu, a ostalo će se razvijati svojim tokom. Pristup do lokve je kosinom, niz koju su se kroz godine zanemarivanja u istočnu polovicu lokve pomalo nanosile naslage zemlje, kamenja, sasušene vegetacije… Da bi se spriječilo nastavak toga, odlučeno je dio te kosine zatvoriti podzidom, dok će se na drugom dijelu poslije dodatnog čišćenja, s vremenom napraviti malo stubište. Odronjavanje s rubnih zidina lokve, erozija i kotrljanje s kosine, dali su nam dovoljno materijala da to možemo napraviti bez prevelikog problema, ali i materijala po prirodi malo grubljeg i glomaznijeg. Čekamo sad da kamen posivi i dobije eleganciju starog zida.
Slika 6. Čistimo prostor za podzid, da možemo pripremiti temelj
Slika 7. Neke stvari treba pomaknuti polugom
Slika 8. Bilo je vruće, isprike na nenošenju majice
Slika 9. Rimovani rad
Slika 10. Mala doštimavanja
Drugo mjesto je jedna urušena ograda uz malu čistinu nad lokvom, uz put koji vodi dalje u šumu i prema moru. Kamen je manji i, kako je već jednom bio ugrađen, ljepšeg oblika. Ograda se spaja s jednim lijepo zidanim starim zidom, ali je spojno mjesto razrušeno i nestabilno, pa smo, u nedostatku vremena za pažljivu rekonstrukciju, tamo nabacali višak kamena neka služi kao potporanj do trenutka konačnog popravka.
Slika 11. Pa se čovjek zapita: je li tu čega uopće bilo?
Slika 12. Škalje nikad dosta
Slika 13. … a ni drugih ispuna
Slika 14. Riješeno!
Vrućine nam nisu dozvoljavale dug rad, već se samo dalo raditi kroz jutro od 6.30 do 9.30, i predvečer od 18 do 21. Malo manje od poštenog radnog dana, ali nije ovo bilo doba za fizički rad (a sparina i zagušljivost u lokvinoj udubini nisu pomogli) – no, što se moralo, moralo se. Marenda je zato lijepa nagrada kad zvizdan ne da dalje. Drugi dan je bilo girica, i to ne samo friganih! Ako vam je neobično da se pripremaju na brujet (brudet, brodet, kako li vam drago), bilo je i nama, ali ne znači da nije super. Girice, vino i hlad na širini ispod satnog tornja (bez sata, doduše). Mačke koje čekaju hranu, ljudi koji prolaze, oleandar koji se šareni. Lijepo, nije li? Naša dvočlana ekspedicija (fotografkinja i suvoditeljica je, zbog ograničenja tehnologije, nažalost nevidljiva) je uživala.
Slika 15. Obična marenda
Slika 16. Debelo nakon posebne marende, kad su svi već otišli. Pa tko bi prekidao girice za slikanje?
Dva dana lijepog gostoprimstva, ozbiljnog rada i puno viceva. Nadamo se nekom ponovnom susretu, a našim domaćinima želimo uspješan susret s mladima i da s njima što više i ljepše uspiju urediti lokvu Biljulju i okolne puteve.
Slika 17. Po čemu još znate za Krapanj?
Slika 18. Po mačkama znate za sve
Slika 19. Tanja voli zalaske sunca
Tekst: Ante Senjanović Foto: Tanja Kremenić Krapanj je najniži hrvatski otok, Krapanj je u jednome trenutku bio najgušće naseljen dio naše zemlje, Krapanj ima još kurioziteta i u još je ponečem bio naj- ili prvi, ali neću vam sad otkriti sve tajne. Interesirajte se, istražite, posjetite i raspitajte se. Domaćima bi bilo drago – upravo […]
Read More »