web o gradnji suhozida i sličnih -zida

Dragodid na PechaKuchi – prezentacija

U četvrtak 9.9. održali smo prezentaciju naše rabote na PechaKuchi koja se održala na Glavnom kolodvoru u Zagrebu. Bilo je puno ljudi i bilo je super. Najviše smo pričali o radionici Petrebišća 2010, a u uvodu smo rekli nešto i o našim motivima i povijesti akcije.

(PechaKucha je format gdje imaš točno 20 slajdova po 20 sekundi za reći što imaš, pa niko ne može previše zatupiti… Više o PechaKuchi i “našoj” večeri ima na http://www.pecha-kucha.org/night/zagreb/7)

PREZENTACIJA:


(Filip) Dobra večer. Ova ekipa koju tu vidite sastoji se od arhitekata, etnologa i profesora povijesti. Još imamo jednog profesora u Splitu i jednog agronoma u Brodu. Naše društvance veže strast za šljakerskim odmorom daleko od civilizacije , a kao idealan medij za to pokazao se suhozid i konstrukcije povezane s njim.


Za ilustraciju veličine fenomena suhozida na našem kršu, jedna procjena: kad bismo ih danas išli graditi, cijena bi bila red veličine trećine državnog proračuna – nekoliko desetaka milijardi kuna. Međutim večeras ćemo se baviti jednom zabavnijom temom, a to su naše suhozidne radionice.


Zabavnu stranu suhozidanja otkrili smo kao studenti u selu Dragodid na Visu, a domaćin i glavni motor rada i zabave bio je ovaj omaleni barba koji na slici nazdravlja kamenom krovu. Andrija Suić, penzionirani vojni inženjer, koji je inače cijeli svoj radni vijek proveo projetirajući i gradeći aerodrome i ceste po bivšoj jugi.


Evo nas, trifrtalja sata hoda iz Komiže, bez struje, tekuće vode. Transport tereta magarcima. Seoska idila tristotinjak metara nad morem, pogled na Italiju, ali i suočavanje sa realnostima života kao što je klanje kokoši za ručak.


Bilo je i ljetnih i zimskih akcija, trajalo je 4 godine, a onda je iznenada umro jedan od ključnih drugara, Dimi (31), pa onda i barba Andrija, i nastala je jedna višegodišnja pauza…Tek smo prošle jeseni odlučili opet izaći na teren, ali trebala nam je bliža lokacija.


(Grga) Sretna okolnost je što sam ja tada radio kao etnolog u parku prirode učka. To nas je dovelo do napuštenog ljetnog selišta Petrebišća. Ovo je planinsko naselje bilo primjer rudimentarne suhozidne arhitekture koja predstavlja idealan poligon za naše igrarije.


Još jedna atraktivna strana je i činjenica da je dosta kućica u općinskom vlasništvu, što nam je davalo neku garanciju da ih možemo pretvoriti u javno dobro poput planinarskog skloništa. Kao prva žrtva,odabrana je kućica koju vidite ovdje na slici. Bez krova i ispunjena metar debelim slojem šute.


Da zabava počne nedostajale su nam još samo ljudske žrtve. Tome smo doskočili smislivši ljetnu radionicu suhozidne gradnje za studente arhitekture, krajobrazne arhitekture i etnologije. Usprkos našem trudu da ljude poplašimo pričama o teškom radu i spartanskim uvjetima života, odaziv je bio iznad svakog očekivanja.


Brojka od 30 učesnika stavila je i nove organizacijske zahtjeve pred nas. Stoga je dio tima otišao na teren tjedan dana radnije kako bi postavili gerilsku bazu u planini te u hodu ispeglali neke stvari. U tom su nam pomogli naši kršnih drugovi i drugarice te rejndžeri Parka prirode.


Rješavanje bugova u hodu je uključivalo i dizajn sanitarnih sistema. Trebalo je napraviti zadovoljavajući klozet koji će izdržati 30 guzica dnevno. Veliki izazov bila je i osobna higijena zato jer smo na raspolaganje dobili kanistre od svega 2 kubika vode koja je trebala služiti i za piće i za pranje.


Došao je i dan d. Studenti su stigli busom i trebalo ih je pješke sprovesti do 700 m visokih Petrebišća. Baš za tu prigodu spojili su se nebo i zemlja i svi smo bili vrlo mokri. No tad smo znali da smo dobili kvalitetan ljudski materijal jer nitko nije previše kukao. Po kraju ove golgote ipak ih je osušilo sunce.


Dan u kampu bi započinjao buđenjem za koje smo koristili vuvuzele a potom je slijedio doručak kuvanih žitarica koji je pripravila naša vrijedna kuharica i lektorica dora. Logistički izazov hranjenja 30 ljudi u planini nije za podcjeniti – dopremljena je i pojedena oko tona hrane.


(Filip) Evo akcije! Šumarija nam je posjekla 16 stabala kojima je trebalo oguliti koru da bi poslužili za izradu konstrukcije krova. Drva za građu treba sjeći kada imaju najmanje vode u sebi. Kod borova je to ili u siječnju kada su u hibernaciji ili u srpnju-kolovozu kada su impregnirani smolom.


Nakon guljenja kore trebalo je odnijeti trupce parsto metara dalje do gradilišta. Borovi puni smole su teški ko đavo, ali su svejedno neki iz organizacije zavidjeli ovim hrkanima koji su zadatak obavljali uz prostačku pjesmu da se sve orilo. Evo tu se vidi i ambijent podno glavnog hrpta Učke.


Mi organizatori smo ipak trebali pomagati pri finijim poslovima kao što je izrada krovne konstrukcije i pokrivanje kamenim pločama. Ovaj krov smo napravili od piljenih greda i letvi tako da nam se borovi posuše za slijedeću godinu. Na slici je fenomenalni majstor Branko Brubnjak iz Drage. Taj sam sebi kuje sjekire – treba li reći više?


(Grga) Drugi zadatak radionice bila je i izgradnja velike suhozidne skulpture zmije u režiji akademskog kipara Ljube De Karine. Osim što je vježba zidanja gromače, ovo je i novi sadržaj na mitsko povijesnoj stazi koja prolazi kroz petrebišća. Zmija je utjelovljenje staroslavenskog božanstva Velesa.


No nije sve bilo rad – imali smo dosta vremena i prostora za kvalitetnu zajebanciju. Balote su bile vrlo kompetetivne i znale se otegnuti do dugo u noć. Bilo je još par kružoka koji su prakticirali razne aktivnosti. Jedna od popularnijih je bila ispijanje pića, tamburanje po ukuleletu i padanje pod stol u 3 ujutro.


I evo ga – zmija je gotova. Ima 25 metara i cjenimo ju na oko 25 tona kamena. Sve su to navrh ovog brda iz šire okoline rukama i kariolama doteglile naše vrijedne mlade studentice, i tek pokoji student. Sama glava je megalit od jedno 450 kg i predstavljala je zaseban cjelodnevni poduhvat.


(Filip) Velika pobjeda radnog naroda. Krov je postavljen, zmija je gotova, borovi su pripremljeni, i to sve bez prevelikog forsinga, čak i sa dva dana pauze radova zbog jake kiše. Ekipa je bila zaista fenomenalna i ovo je mjesto za zahvalu i pozdrav njima.


I za kraj, u gornjem lijevom uglu jedna svetačka sličica za zaštitu od zlih sila. To Dimi i barba Andrija sa onoga svijeta potpiruju vatru koja u ovoj kućici na Petrebišćima gori po prvi put nakon 70 godina pauze. Hvala na pažnji.

Share and Enjoy:
  • Facebook
  • Twitter
  • del.icio.us
  • Print
  • Tumblr

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

*
*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

  • Radne akcije galerija 2002-