Tekst: Mislav Tovarac
Foto: Anton Divić, Nina Lišnić
Početkom prošlog mjeseca održana je višednevna radna akcija u selu Dragodid na Visu za nekoliko volontera. Mjesto koje je našoj udruzi dalo ime i gdje su prije više od 15 godina počele naše suhozidne aktivnosti specifično je po mnogo toga. Nalazi se sat vremena hoda od Komiže, dosta dobro skriveno sa ceste, te da nema magaraca i koza njegove jedine povremene stanovnice Nedjeljke Burić koji odaju da se tamo nalazi nešto više, bilo bi ga veoma lagano promašiti. Selo nema struje ni tekuće vode, uobičajena pojava za mala kamena mjesta kakvih ima na stotine na istočnoj obali Jadrana. Boravak u takvoj sredini interesantan je jer pruža uvid u način života koji je na našoj obali postojao sve do nedavno – uz minimum komfora i prilagođen teškim geografskim uvjetima.
Dragodid je kao i većina malih ruralnih mjesta po Jadranu naglo napušten sredinom prošlog stoljeća, no radi relativne blizine Komiži i povremenih stanovnika nije doživio sudbinu mnogih sebi sličnih mjesta – tihu smrt u zagrljaju šume. Danas je često posjećen, primarno zbog turizma, nekad i radi suhozida.
Naš boravak tamo prošao je u tradicionalnoj maniri. Obroci, kava i čaj kuhali su se na vanjskom otvorenom ognjištu, voda dovlačila iz gustirne, i gradilo se u suho.
U sklopu naše višednevne akcije popravili smo nekoliko urušenja u selu, improvizirali novu štalu za koze i dobro se zabavili. Bivša urušenja nalaze se na kozama često korištenoj ruti livada – kuća, a zašto su nastala postane jasno svakome tko se u blizini tora kada se koze uvode ili puštaju van.
Nakon naše intervencije, suhozidna ograda vraćena je na mjesto i znanstvenom metodom je potvrđeno da po novome podnosi opterećenje od minimalno tri koze i dva kozlića.
S druge strane sela, na mjestu gdje je niknula nova štala pruža se fantastičan pogled na more tako da koze sada uz novu ogradu u stalnom boravištu imaju i ljetnikovac nepunih 10 minuta trčkaranja nizbrdo.
Zahvaljujemo gradu Komiži na donaciji sredstava koja su nam omogućila ovu akciju, vinariji Senjanović na donaciji koja nas je krepila tokom akcije i Nedjeljki Burić na smještaju, društvu i vječitom duhu i atmosferi.
Raž i srp umjesto kamena i čekića Vol. 2: Mi ne mlatimo praznu slamu
Tekst: Stipe Božinović
Foto: Jelena Kulušić i Stipe Božinović
Ok, ok, odmah da naglasim, ovog puta nije bilo uopće srpova, ali tema neka ostane ista. Mjesto radnje se nije promijenilo – Veliki Godinj. Lokacija se ipak nešto izmijenila pa ovoga puta nismo radili u malom polju otetom kamenu, već na guvnu u samom selu. Promjena je bilo i u postavi. Anu, koja je bila u nešto egzotičnijoj gaži i popravljala dvorce po Francuskoj, zamijenila je Jelena Kulušić.
Slika 1: Veliki Godinj
Nažalost, promijenili su se nešto i planovi naših domaćina. Veliki Godinj svoju mjesnu feštu održava zadnju subotu u kolovozu. Plan je bio napraviti veći dio slamnatog krova do tada, a onda na fešti, uz društvo i zabavu, javno pokazati vještinu postavljanja slamnatog krova. Prvi problem je bio što se nije na vrijeme osigurala drvna građa koju je trebala financirati lokalna zajednica, a drugi problem je bila korona zbog koje se nisu smjela organizirati nikakva okupljanja.
S obzirom na epidemiološke mjere fešta je otkazana, ali zadnju subotu u kolovozu sestra i brat Nada i Nediljko “Ćurako” Pavlinović ipak su nas pozvali na malo druženje. Odlučili su spojiti ugodno s korisnim. Nas su ipak pozvali u Veliki Godinj na dan fešte, ali, da ne bi bilo da smo se došli samo častiti, tada su ipak odlučili mlatiti raž koju smo zadnji puta želi. Rano ustajanje ovoga puta nije bilo potrebno. Za razliku od žetve za koju se pokušao izbjeći zvizdan, za mlaćenje je poželjno da se radi u toplijem dijelu dana. Razlog je jednostavan – što je manje vlage u snopu zrna, ona bolje ispadaju iz klasa. S obzirom na to, dogovoren je i malo kasniji dolazak. Stigli smo nešto iza 10 sati, a ubrzo nam se pridružila i Žana Pervan Odak iz Centra za kulturu i baštinu grada Vrgorca kao treća počasna[1] gošća ove mikro radne fešte.
[1] Nazvat se počasnim gostom u ovoj situaciji nije hiperbola. Plan koji je predstavljen Ani i meni pri prvom posjetu Velikom Godinju glasio je da će u slučaju korone na feštu biti pozvan Tedi Spalato, Ibrica Jusić (koji su već ranijih godina nastupali na feštama u Velikom Godinju), Ana i ja. Korone je bilo, a kako smo mi pozvani, a Ibrica i Tedi ne, stvarno smo se osjećali počasnim gostima.
Slika 2: Kratki tečaj mlaćenja pune slame by braco i seka
Nada i Ćurako već su ranije iznijeli snopove na sunce kako bi se dodatno prosušili, a Jeleni, Žani i meni ostao je zadatak mlaćenja. Zadatak koji nije zahtijevan za savladati. Snopom raži na guvnu lupate o tvrdu površinu lagano ga okrećući da ispadne većina zrnja, a pri tome pazite da ne uništite snop. Moram priznati da mi je bilo zadovoljstvo vidjeti da se samo 4-5 snopova od njih dvjestotinjak odvezalo, s obzirom da smo ih dio Ana i ja vezali. Nakon toga uzimate štap kojim se dodatno mlati snop da ispadne eventualno preostalo zrnje. Ono što ovaj posao može učiniti zahtjevnim je činjenica da se radi na suncu u sred bijela dana krajem kolovoza (srećom po nas bilo je i nešto vjetra), a nije ni da je neka velika sreća raditi jedan te isti repetitivni rad duže vremena. Srećom ovo je manji krov, a i naši domaćini su nas tetošili. Gospodin Rajko Lednić ovoga puta samo je kratko svratio da vidi radimo li dobro i bio je zadovoljan onim što vidi. Mi nismo mlatili praznu slamu, ali onaj tko dođe poslije nas hoće.
Slika 3: Barba Rajko u inspekciji
Slika 4: Završno stanje nakon mlaćenje. Oni koje vile mlatiti praznu slamu nastupaju nakon ovoga
Nakon ručka, i to kakvog ručka, uslijedio je pregled povijesti mjesta. Izvađeni su bili i obiteljski albumi, a onda odrađen i obilazak Velikog Godinja i okolice. Među ostalim, gospodin Ćurako nas je odveo i do klačine koju je napravio kao pokazni primjerak u suradnji Parkom prirode Biokovo 2018. godine.
Slika 5: Šta je fešta bez spize (4 kg mesa za 5 ljudi)
Ana i ja zarazili smo se Velikim Godinjom prvi puta, a sada se zarazila i Jelena. Nadamo se da će drvna građa doći što prije, a time i neka prilika za daljnju akciju. Jedna želja mi se već ostvarila, a to je da je prošlo izvješće bilo samo vol. 1, a sada se čini da će ovo biti priča u više nastavaka u kojoj ćemo, nadam se, proći čitav postupak izrade slamnatog krova.
Slika 6: Klačina sagrađena 2018. godine
Tekst: Stipe Božinović Foto: Jelena Kulušić i Stipe Božinović Ok, ok, odmah da naglasim, ovog puta nije bilo uopće srpova, ali tema neka ostane ista. Mjesto radnje se nije promijenilo – Veliki Godinj. Lokacija se ipak nešto izmijenila pa ovoga puta nismo radili u malom polju otetom kamenu, već na guvnu u samom […]
Read More »