Dragodid se vraća kući

Tekst i foto: Ante Senjanović

Post nubila Phoebus, rekli bi stari Latini, iako u trenutku kojem ovo pišem prije vrijedi reći: Poslije korone je prije korone. Ma koliko je ne bih spominjao, ne da ju se izbjeći. Zidarska se akcija na kotorskom brdu iznad Crikvenice trebala održati još u četvrtom mjesecu, ali se, zbog već spomenute korone, održala tek nedavno.

Ekipa iz gradskog muzeja se godinama već trudi urediti okolicu starog naselja Kotor, kako bi se dobila jedna, Crikveničanima i gostima pristupačna, park šuma. Na brdu i visoravni je označena i uređena mreža puteva koja povezuje interesantne stvari u krajobrazu, uz koju se, s našom suradnjom, svake godine na proljeće popravljaju oštećene gromače. Te radne akcije su inače uvijek organizirane kao volonterske radionice, no ove godine su u Muzeju zaključili kako to ne bi imalo smisla jer su se sva društva, na čije članove bi se inače dalo računati, nakon prekida zabrane rada uhvatila nadoknađivati propušteno, tako da svi rade nešto svoje. Ova je akcija, stoga, bila jedna mala Dragodidova ekspedicija odrađena usred tjedna.

Glavni zadatak nam je bio urediti spust s visoravni u Guljanov dolac. Put tuda ide niz strminu, kroz urušenu ogradu i onda niz sklisku šumsku zemlju. Još smo 2017. godine radili na uređenju donjeg dijela tog puta, pod hrastovima na ulazu u dolac. To veliko, staro drveće je zaštićeno kao spomenik prirode pa je valjalo posvetiti pažnju njihovoj okolini. Ove godine na red je došao gornji dio puta, ali ne prije nego što smo prvo malo uredili donji: očistili ga od napadalog granja i kamenja odronjenog s urušenih ograda na padini iznad, popravili oštećenja koja nam je to kamenje napravilo, a onda malo uredili bliže dijelove tih gromača.
 

Za gornji dio, početni nam je plan bio samo napraviti stepenice na strmim dijelovima i raščistiti urušenu gromaču da bude lakše proći. Odrezali smo zatim granje okolnih stabala koje je ometalo pristup i uklonili grmlje i stabalca koja su počela rasti iz urušenog materijala pa se uhvatili raščišćavanja. Pokazalo se, kako to često već bude, da je ono što smo smatrali razinom tla ustvari samo utabani nasip, kojega također treba ukloniti ako želimo da teren bude siguran za gaženje. I tako smo, malo-pomalo, raskopali prolaz, stvorili cijelu novu gomilu kamena sa strane i zaključili da je najbolje da sve to vratimo nazad na način da rekonstruiramo dio stare gromače, ali ovaj put s pravim prolazom i stubištem.
 

U strmini između rekonstruirane gromače i ruba visoravni, napravili smo stepenice od masivnog pločastog kamenja, kojeg je, srećom, bilo dovoljno u urušenom materijalu. Tlo je mješavina zemlje i kamenog nasipa, pa je bilo lako na pravim mjestima iskopati rupe za postavljanje stepenica. Položaje smo im određivali isprobavajući može li se prirodno koračati uz i niz njih. Kamenje smo postavljali na temelj pripremljen od sitnih kamenčića, s nagaznom plohom nagnutom unazad. Dio na kojeg se ne gazi je zatrpan sitnim kamenjem i zemljom, tako da prati okolnu kosinu, s nadom da će okolno bilje ponovno početi rasti na tom dijelu i zaštititi ga od erozije (postojeći mali nasipi su bez problema izdržali jedan veliki pljusak tih dana pa vjerujemo kako će plan uspjeti).
Vremenska prognoza nas je strašila kišama, olujama, daždima i potopima, stoga smo računali kako ćemo biti sretni nađemo li u četiri predviđena dana dovoljno suhog vremena za planirani posao. Ali, eno, igrali se danima Feb Apolon i oblaci, da bi se na kraju otvorilo nebo u četvrtak u zoru, istreslo sve što je imalo i ostavilo nas da i dalje radimo na miru. Znači, ne samo da smo bez problema uspjeli završiti glavni zadatak, nego nam je ostalo i dovoljno vremena da krenemo na rezervne. Prvi je bio popravljanje urušene ograde uz put prema Stolniću. Zadatak je klasičan, bez potrebe za nekom mudrošću: ukloniti urušeno i nagnuto, naći da je temelj u dobrom stanju, vratiti kamike nazad na pravi način i eto ga na. I oznaka udaljenosti je ponovo vidljiva.

Kad smo već kod Stolnića, taj lokalitet dobro ilustrira probleme s kojima se susreću oni voljni da urede i predstave krajobrazne ljepote crikveničkog i vinodolskog područja (odnosno, ono što je ostalo od njih). Stolnić je tumul na prijevoju – upečatljiva točka u prostoru, uz put, na granici dvaju područja. Niti naši infrastrukturaši nisu imuni na snagu takvog mjesta pa su, s izvanrednom preciznošću, postavili stup dalekovoda točno nad grobnu komoru tumula (na drugoj strani brda, sličnu preciznost su pokazali pri postavljanju stupova na ostatke kotorske gradine), a tu negdje će, u ne tako dalekoj budućnosti, proći i autoput. Blizu gore spomenutog Guljanovog dolca dugo godina je bio kamenolom, čiji je impresivni amfiteatar upravo ušao u proces sanacije, a koja uključuje zatrpavanje otpadom. Ipak, sretna strana kotorskog područja je što se čovjek brzo nađe iza nekog zavijutka, među nekim ogradama, zaklonjen drvećem i može se praviti kao da nema ni Crikvenice ni vikendica ni apartmana nigdje blizu. Vrijedi to.

No, dobro, pustimo digresije i uhvatimo se još par stvari koje smo stigli napraviti. Prošle jeseni su se na radionici obnovili zidovi oko kotorske lokve, samo, kako nema nijedne dobre stvari koja nekome nije bez veze, tako se i ovdje netko zabavljao vađenjem kamenja iz zida i bacanjem u lokvu. I to smo popravili.

Nadalje, uz put od Kotora prema lokvi nalazi se lijep potez obostranog zida, koji je na donjoj strani puta dosta oštećen. U Muzeju s pravom žele taj potez obnoviti, ali to će biti predmet nekih budućih radionica. Na ovoj akciji smo ipak iskoristili ono malo vremena što nam je ostalo za sređivanje jednog malog poteza zida koji se bio rasuo po putu.

Vidimo se ponovo gore na Kotoru – možda već najesen, a sigurno idućeg proljeća.
 
 
 

Tekst i foto: Ante Senjanović     Post nubila Phoebus, rekli bi stari Latini, iako u trenutku kojem ovo pišem prije vrijedi reći: Poslije korone je prije korone. Ma koliko je ne bih spominjao, ne da ju se izbjeći. Zidarska se akcija na kotorskom brdu iznad Crikvenice trebala održati još u četvrtom mjesecu, ali se, […]

Read More »