Intervju Norman Haddow

Intervju sa škotskim majstorom suhozida Normanom Haddowom koji je prošle godine sudjelovao na akcijama na slovenskom Krasu. Intervju je izašao u REVIJI KRAS, razgovarao Domen Zupančič sa Arhitektonskog fakulteta u Ljubljani, prijevod sa slovenskog Josipa Popović. Uz intervju je i link na opis gradnje slovenske hiške.

Ljubaznošću doc. dr. Domena Zupančiča sa Arhitektonskog fakulteta u Ljubljani i Dušana Rebolja, urednika Revije Kras, objavljujemo intervju sa škotskim majstorom suhozida Normanom Haddowom održan povodom njegovog sudjelovanja na suhozidnim radionicama u travnju i svibnju 2011. na slovenskom Krasu.
Originalni tekst objavljen u Reviji Kras, br. lipanj/2011 (18-21) (.pdf)

Sa slovenskog prevela: Josipa Popović

Razgovor na međunarodnoj radionici suhozida

NORMAN HADDOW – MAJSTOR SUHOZIDA IZ ŠKOTSKE

Razgovarao: Domen Zupančič

Gospodin Norman Haddow je Škot nasmijanog pogleda i brade kojom podsjeća na onog dobrog djedicu koji razveseljava djecu krajem godine. Ono što je zajedničko njima dvojici je da mnogo putuju, te upoznaju i razveseljavaju ljude. Svojim posjetom Sloveniji razveselio nas je već ovog travnja i svibnja.  Djed Mraz iz Škotske nije donio darove, ali nam je pomogao da za vrijeme njegovog boravka stvorimo nešto što nas je međusobno jako zbližilo. Gospodin Norman je cijenjeni majstor suhozidnih konstrukcija  u Škotskoj, ali i na čitavom svijetu. Više puta je obnavljao zidove i mostove čak i za kraljevsku obitelj. Između ostalog, bio je i na čajanci s Kraljicom, što i nije tako mala stvar. Usprkos svemu tome, Norman je vrlo skroman čovjek s mirnim glasom i rukama koje znaju slagati kamen na kamen u čudesne zidove i oblike. Što je to što je nas – proučavatelje arhitekture kamena, domaćine i razne baštinske entuzijaste – prilikom njegovog posjeta još više zbližilo? Ne, to nije nikakva tajna. To su pastirske kućice na Krasu: hiške. Hiške su skromne u svojoj pojavnosti, ali bogate u tehnici izrade i uporabe. Upravo potonje je privuklo pozornost našeg škotskog gosta, te rezultiralo odlukom o studijskoj posjeti  Krasu. Krenimo po redu.

Gospodine Haddow, dobrodošli. Dopustite mi da Vas pitam par pitanja o Vama i o Vašim prošlim iskustvima. Kako je uopće započela Vaša priča o suhozidima?

Tu su dva bitna događaja. Prvi je vezan uz most. U mladosti sam vidio elegantan rimski most nad potokom.  Most je bio u potpunosti jednostavno izgrađen , samo jedan red kamenih elemenata složenih u luk. Pitao sam se kako je moguće da taj kamen , usprkos svim stoljećima, još uvijek čvrsto nosi teret vozila koja onuda prolaze.  Često se, u sjećanju, vraćam potoku i gledam taj luk. Taj most je moja muza.

Kasnije u mladosti sam, jednom prilikom, pomagao jednom poljoprivredniku da obnovi ogradni zid pašnjaka za ovce. U zid smo slagali kamenje koje smo pronašli  u vrtu i oko kuće , te sam tada shvatio kako je prekrasan taj proces, ali i njegov rezultat. Očistili smo vrt, a ujedno i napravili zid koji sprečava ovce da dok pasu  nekamo odlutaju. Tako smo ubili dvije muhe jednim udarcem.

Ipak, na neko vrijeme sam to sve zaboravio  i krenuo sam studirati mikrobiologiju. Onda sam, nakon diplome, radio u prehrambenoj industriji, a zatim i u poznatoj naftnoj multinacionalnoj kompaniji  British Petroleum. Tijekom sveg tog vremena  nisam naletio na suhozid; to područje sam u potpunosti ignorirao, zahvaljujući obvezama na poslu i u društvu. Možda je tako bilo ispravno, ipak nije svako razdoblje za sve.

Kada sam napustio British Petroleum i dobio pozamašan iznos otpremnine, javila se opet ona vizija o kamenu, mostu i zidovima. Odlučio sam sudjelovati u tečaju gradnje bez veziva. Sjećam se riječi učitelja, koji nam je rekao da će nam u dva dana pokazati tehniku skladanja kamena u zid, ali će nam trebati i par godina da tu tehniku savladamo. Tečaj je bio izvrstan i, po njegovom završetku, spomenuo sam svojoj ženi da ću se početi baviti suhozidom. Začudila se jer do tada nisam imao iskustva na tom području, ali niti prilika za početak. Bio sam „towny“;  gradski čovjek, koji  selo vidi vikendima i doživljava ga kao idiličnu čarobnu zemlju. Priznajem , žena mi je bila prilično zabrinuta, ali ja sam u to vjerovao.

Na početku su to bile sitne narudžbe, a prepoznat sam postao kroz kakve dvije godine, dok sam obavljao manje poslove na nekoj kući. Tada je glavni vođa obnove zidova kasnio s poslom, pa sam se ponudio da mu pomognem. Isprva je bio skeptičan, ali je ipak pristao. Kada sam završio, pitao  me da li možda imam vremena za još jedan zid kojem treba popravak.  Odgovorio sam da bi mi rad dobro došao, pa mi je pokazao zid. Dodao je još da je zid, iako samo jedan, dug dvije milje ( 1 milje je 1609 metara).  Tako je sve skupa počelo.

Koliko dugo ste obnavljali taj zid?

Približno pola godine. Zid je imao rupe i bio je srušen na par mjesta. Materijal za rad je već bio pokraj zida, što je uvelike olakšalo posao.


Razgovor nad Branikom: Ana Brancelj, Mitja Kobal i Norman Haddow (foto D. Zupančič)

Je li taj Vaš rad naporan? Kako ga Vi vidite?

Nije naporno, ali nije uvijek niti lako. Svoj rad vidim kao mješavinu posla i odmora. Tako ide mnogo lakše. Pola godine sam radio na tome zidu. Svaki dan sam se vozio iz grada na selo. Bio sam na otvorenom – u krajobrazu. Kao gradski čovjek. Tamo sam išao na radni odmor.

Da li biste mogli reći da je upravo ta relacija i to što ste, kao gradski čovjek, išli raditi na selo, utjecala na to da lakše obavljate taj posao? Da ste poljoprivrednik, vjerojatno biste na zid gledali sasvim drugačije, te bi obnova istog predstavljala tek obvezu kod upravljanja zemljom. Zar ne?

Da! S tim se slažem. Za poljoprivrednike je zid tek međa, koja omeđuje polje ili pašnjak. Obnova zida je poljoprivrednikova obveza. Posla na imanjima nikad ne nedostaje… Zato je gradski pogled na krajobraz uvijek povezan sa slikama o prošlosti, koje  idealiziraju stvarnu sliku. Svejedno, na rad s kamenom ne gledam kao na utjehu. Predstavlja mi veselje i, naravno, od toga živim.  Taj posao ima još jedan dobar učinak: djeluje protustresno. Doma su primjetili da sam – otkad se bavim suhozidom – manje stresno opterećen i puno bolje povezan s obitelji. Slaganje kamena ima i svoju vlastitu brzinu. Tu ne možeš ništa ubrzati, a upravo to djeluje tako opuštajuće.

Kad već pričam o poljoprivrednicima i zidovima, moram reći: oni su tehniku zidanja usvojili u odrastanju i obrazovanju u poljoprivredi. Ja sam tehniku skladanja kamena naučio na tečajevima i potkrijepio praksom, te je zato moj pogled na zid uvijek izazov u tehnici i izvedbi. Za poljoprivrednika je zid, u načelu, tek nužda zbog potrebe za istim.

Kako ste stupili u svijet DSWA? Da spomenem, za čitaoce, DSWA je engleska kratica za Dry Stone Walling Association, što bi se prevelo kao Udruženje za suhozid.

Udruga brine o naobrazbi i informiranju, i okuplja sve one koje tehnika gradnje kamenom veseli. Kada su osnivali novi ogranak u Škotskoj, bio sam pozvan da sudjelujem. Bilo mi je zadovoljstvo, te smo, pri udruženju, osnovali odbor za obrazovanje poljoprivrednika.  Odbor je dobro surađivao s lokalnim vlastima, koje su politički i financijski poduprle naše strukovne napore. Organizirali smo nekoliko tečajeva o tehnici gradnje suhozida za poljoprivrednike – vlasnike zidova. Odaziv je bio  značajan i tako nam je uspjelo pojedincima prenijeti teoretska i praktična znanja.  Osim znanja i iskustva, na tom području se generira svijest o vrednotama baštine. Rezultat su bila bolje uređen kulturni krajobraz i veća turistička posjećenost područja.

Svojim sudjelovanjem u udruzi,  postupno sam dobio iskustvo kao učitelj suhozida i polako ušao u svijet ispitivača na testiranjima za certifikat „majstor suhozida“.

Koji stupnjevi naobrazbe su dostupni u sklopu udruge? Je li članstvo obavezno?

Dakle, da opišem supnje tečajeva: prvi tečaj je osnovni tečaj, na kojem upoznajemo tehnike, oruđa i načine obrade kamena. Osnovni dvodnevni tečaj omogućuje pogled u slaganje kamenja u zid. Drugi stupanj pokriva napredni tečaj, na kojem se predstavljaju dodatni načini slaganja zidova i izvedbe završetaka zidova. Treći stupanj pokriva tematiku potpornih i jednostranih zidova, kao što su, na primjer, škarpe i terase. Tehnika se djelomično mijenja i povećava se točnost izvedbe spojeva pojedinog kamenja. Jednostrani zidovi imaju drugačije obrađene strane  stranice zidova. Vanjsko lice ima estetsku ulogu, unutrašnje ima statičku ulogu, dok oba imaju funkciju – statički čvrstog zida izdržljivog u vremenu. Kada prođete sve te stupnjeve, spremni ste za stupanj majstora suhozida. Tečaj za majstora nije jednostavan. Ima određene zadatke: izvedba luka, stuba (stupa sa pravokutnim presjekom op. prev.), te normativ od 7m² suhozida na dan.

Zahtijevna norma.  Zato je u ovom poslu također bitna brzina gradnje.

(Smijeh) U biti i jest! Morate biti svjesni da je tečaj za majstore namijenjen onima koji će se time profesionalno baviti. Od svojeg posla trebaju preživljavati. Uistinu je prilično zahtijevno, a na tom stupnju su važna prijašnja iskustva i znanja. Bez toga ne ide.  Moram  naglasiti da je upravo taj  normativ stalno uporište naših strukovnih skupova, s tim mislim na nas, članove udruge.

Grubo rečeno, tečajeve za majstora pohađaju dvije skupine ljudi. Prva skupina su oni koji žele to znanje upotrebljavati u praksi, s ozbiljnim pristupom i poštovanjem prema naručiteljima. Druga skupina su zanesenjaci, koje taj posao iznimno veseli i kojima naziv „majstor“ predstavlja časno priznanje njihovih vlastitih napora. Takav uzorak podjele sam primjetio također i na drugim mjestima gdje sam vodio tečajeve , na primjer u Kanadi, Švicarskoj ili Francuskoj.

Da se vratim na pitanje o članstvu u udruzi. Je li članstvo obavezno ili ne?

Ne, nije! Udruga je osnovana kao skupina koja omogućuje kvalitetnu uslugu znanja i certificiranja znanja na području suhozida. Obavezni članovi smo mi, koji smo u odborima za ocjenjivanje i certificiranje, te organiziramo tečajeve.

Kako pak provjeravate majstore? Je li naziv stalan?

To ide ovako: ljudi su različiti i , s vremenom, naše znanje i iskustvo propadaju ili se mijenjanju, pa smo u udruzi organizirani tako da svi majstori suhozida („master drywallers“) moraju obaviti provjeru. Takve provjere se obavljaju svake dvije godine. Tada se skupimo i sagradimo zid, ili više zidova, u skladu s lokalnom tradicijskom tehnikom gradnje. Međusobno se ocjenjujemo i vrednujemo. Pogledamo rezultate drugih i uspoređujemo ih. Tako se jačamo i ostajemo u formi. Takvi sastanci se uvijek održavaju kod nas, u Ujedinjenom Kraljevstvu. Prema tome, nebitno odakle ste, morate doći k nama na otok.

Na tim susretima su moguća odstupanja do 10% kod prosječnog majstora. Takav ispit se polaže sasvim ozbiljno, na čast i svijest pojedinca da smo udruga koja nadilazi okvire Ujedinjenog Kraljevstva.  Mnogo nas, prije takvih skupnih provjera, napravi domaću zadaću (trening u vlastitom dvorištu).  Naši ogranci djeluju također i u Kanadi, Australiji i Švicarskoj.

To zna biti vrlo naporno, zar ne?

Najnapornije je to što se ljudi iz ove prakse susreću sa lokalnim znanjem i tehnikama. Zidovi su vrlo različite građe, ovisno od kraja, ne samo zbog različitih vrsta kamena, već i zbog različitih tehnika građenja. Sjećam se vlastitog iskustva iz Mallorce (Španjolska), kad mi se činilo da sam potpuni početnik jer su tamo gradili zidove bez horizontalnih linija izravnanja. Njihov zid je kao ružini cvjetovi; kamen se jednostavno polaže jedan uz drugi. Dok sam tu tehniku shvatio i usvojio, trebalo mi je i nekoliko dana. Bio sam majstor, ali to nisam ranije znao. Bilo je sasvim drugačije od onoga što sam do tada bio naučio. Te razlike su od velike važnosti. To stvara bogatstvo lokalnog kulturnog krajobraza na području suhozida.

Kako ste naletili na Sloveniju, Kras i na hiške? Možda je to pitanje za nas, koji se poznajemo, smiješno, ali za čitatelje je nužno.

Na hiške sam naletio na Svjetskom suhozidnom kongresu (Ambleside, Cumbria, September 2010.), na vašem predavanju, gdje ste predstavili hiške i suhozide. Iznenadila me njihova izvanredna skromnost i različitost izvedbe. Pojava hiški je bila toliko različita da nisam mogao vjerovati da su sve hiške tako blizu jedna drugoj, a opet tako različite.

Zbog vaših skica, fotografija i priče da je to područje vaše kulturne baštine prilično zapostavljeno u struci,  rodila mi se želja za radnom avanturom na Krasu. Kako se sjećate, molio sam vas da mi pomognete pri dobivanju stipendije.

Sjećam se! Priznajem, bilo mi je jako zabavno dok ste mi objašnjavali kako ćete zamoliti za studijsku stipendiju za naobrazbu u inozemstvu. Pomislio sam, možda će gospodin uspjeti dobiti kakvoga mecenu, ili će to učiniti o vlastitom trošku.

O da, to je bilo stvarno zabavno.  Odmah po završetku kongresa sam napisao zamolbu za dodjelu stipendije zakladi Winstona Churchilla (Winston Churchill Memorial Trust). Za to mi je bila potrebna iscrpna prezentacija svrhe mog putovanja i pisma preporuke mnogih organizacija. Zahvalan sam također i vašem Arhitektonskom fakultetu, koji me podržavao u mojim nastojanjima. Prijavilo ih se više od tisuću.

Zaklada podijeli tek 100 stipendija godišnje, a primatelji stipendije mogu biti svi državljani Ujedinjenog Kraljevstva koji jasno i utemeljeno definiraju jedinstveno tehničko znanje, koje mogu steći i posredovati ostalim stanovnicima Kraljevstva.

Kada sam došao u London na predstavljanje svojeg prijedloga za stipendiju, bio sam zasigurno najstariji od svih koji su čekali. Činilo mi se da su ostali pomislili kako sam jedan od članova komisije. Nikad nisi prestar da naučiš nešto novo.


Između dvije radionice sa svojim cimerom i suradnikom Damjanom Hidičem, Prekmurcem i budućim arhitektom  (foto D. Zupančič)

Zvuči kao bajka. Kras i krški pastiri preko naših majstora i nas prenose svoje znanje Vama u UK!

U biti to  i jest tako. Da! Imate pravo! Mislim da je organiziranje radionica teme suhozida i gradnje kućica dobar put koji vodi k većoj prepoznatljivosti vlastite kulturne baštine. Kultura započinje potvrđivanjem vlastitih korijena i podrijetla.

Jeste li zadovoljni znanjem koje ste dobili od nas?

Naravno! Tijekom radionice smo izgradili tri hiške, od toga dvije u potpunosti i treću obnovili.  Nakon radionice smo postavili još dvije hiške i obnovili zid u Lokvi. Bilo je poprilično događaja. Izgradili smo kućicu slovensko-škotskog prijateljstva: Smiling hiška. Gospođa Jelena Uršič je još i uklesala  naša imena u gurnc (nasmije se svom slovenskom).

Bilo je zanimljivo, dok smo s Borisom Čokom obnavljali zid u selu, kraj nas su hodali stariji ljudi i razgovarali s nama. Sjećali su se svoje mladosti i rekli da su oni također tako radili i da radimo dobro.

O, naravno, i u filmu sam glumio. Drugi dan mojeg gostovanja u Lokvi sam sreo televizijsku ekipu i glumce u smiješnim kostimima. Ispostavilo se da je  među glumcima i Boris Čok. Odmah su me kostimirali u riđokosca  (vilinsko biće op. prev.) i posjeli uz oganj. Naučili su me rečenicu „da bi dobro rodilo“ (smijeh).  Nadam se da ću dobiti kopiju filma.

Zanimljivo. Dakle, pred hiškama ste postali glumac. Da li biste mogli reći da je Vaše studijsko gostovanje u Lokvi kulturno osvježavajuće?

Da! Istinski opuštajuće: sreo sam obilje dobrih ljudi, koji znaju dobro spojiti život i posao. Gostoljubivost domaćina je bila uvijek prisutna. Imate uistinu dobro vino, pršut i zemlju. Kao mikrobiolog sam primjetio mnogo životinja i biljaka, koje su kod nas vrlo rijetke i cijenjene. Možda biste trebali malo više osviješćenosti pri upravljanju okolišem, te se posvetiti  vlastitoj kulturi –  jeziku, krajobrazu, običajima, arhitektonskoj baštini, flori i fauni. Kao bivši zaposlenik u prehrambenoj industiji, kažem vam da je vaša hrana odličnog okusa i da još uvijek ima ono pravo prvotno obilježje dobre neprerađene hrane.

Glede vaših  dugogodišnjih iskustava, biste li mogli lako reći da, zbog svojih radnih odmora, lakše razumijete povijest i kulturu tih područja?

Bez sumnje! Obično sam dolazio na područja gdje se to tehničko znanje u praksi već zaboravilo. Upravo je na takvom mjestu potreban majstor još uvijek osjetljiv na poznavanje kulturnog krajobraza i učenje. U biti, tako dolazi i do oživljavanja same kulture. Upoznaješ tehniku, razmišljaš, uspoređuješ sve s vlastitim iskustvima i zatim ono najbolje, pomoću tečajeva, posreduješ nazad. Nije uvijek jednostavno jer su učenici vrlo različiti, a znanje se oživljava polako.

U SAD-u i u Kanadi su takva znanja gotovo u potpunosti nestala, ali smo ih oživili i tako je, nakon mnogo godina, došlo do velikog napretka. Prije svega je vidljiv kod krajobraznih uređenja vrtova i parkova.

Imate li možda kakvu misao za sve nas, koje suhozidna kultura zanima i veseli?

Hmmm! U svojoj dugogodišnjoj karijeri nisam naletio na tako velik suhozid kao što je to onaj u Kačičama. Ledenica u Kačičama je 17 do 19 metara visok zid bez veziva, koji i danas još uvijek stoji. Izvedba je iznenađujuće precizna, što je od ključne važnosti  kod postojanosti  suhozida. Najzanimljivije je to da je zid u potpunosti vertikalan, što, u teoriji, nije pravilno. Zidovi su, u pravilu, u presjeku oblika velikog slova „A“ , dok su u Sloveniji zidovi ravni i okomiti na tlo. Nad Branikom, pod istoimenim gradom kod Kobalovih, me iznenadila preciznost i kvaliteta zidova i hiški. Čak i za mene, kao profesionalca, preciznost izvedbe je bila iznenađujuća. Stoga, znanje postoji, samo ga se mora posredovati drugima.

Druga bitna spoznaja jest da su u Sloveniji, to oživljavanje poduprli arhitekti. To se, u ostatku svijeta, vrlo rijetko dešava i taj put je pravi jer su upravo arhitekti i krajobrazni arhitekti glavni planeri prostora.  U modernom dizajnu manjka odlučnija potpora toj tehnici.  U ovoj radionici me veselila također prisutnost mladih i djece, ipak su oni vaša budućnost. S njima morate dijeliti  svoje poglede i predstaviti im povijest koju će moći razumjeti i njegovati za  buduće generacije.

Postoje li kakve izreke među majstorima?

Možda, ali prije no što išta kažem, trebam spomenuti jednu dogodovštinu. Prije par godina sam bio u komisiji za ocjenu štete na zidu neke vile. Zid se uništio u roku od godine dana i bilo je jasno da se to desilo radi lošeg izbora kamena, a ne radi loše tehnike zidanja. Nakon što smo popravili smo zid primjerenim kamenom, pristupio mi je vlasnik i odlučno me pitao koliko vremena će ovaj popravljeni zid izdržati nerazrušen.  Odgovorio sam mu da će, bez održavanja, preživjeti  oko sto godina, te sam ga, gotovo u istom dahu, upitao koliko misli da će se održati njegova staklena vila. Odgovorio mi je da mu je izvođač radova dao garanciju na deset godina, te se zamislio i utihnuo.

Moderna vremena donijela su u društvo virtualnog izobilja garancije i bezbrižan život. Je li to uistinu tako?

Da požurim k zaključku. Obično kažemo: Treba imati strpljenje i snagu kamena.

Gospodine Norman, hvala Vam za Vaše cijenjeno vrijeme i za Vaše misli.

Gospodin Norman Haddow nije starac. Ima 73 godine i marljivo piše svoj blog. Zbog interneta i svjetske povezanosti ostaje u kontaktu sa svojom brojnom obitelji i s mnogim majstorima po čitavom svijetu. Pošto se svaki dan dobro razgibava dugim šetnjama i svakodnevnim slaganjem kamena, u dobroj je kondiciji.  Za njega su godine formalnost, a ne činjenica. I još: kao pravi Škot, od jedne vrećice skuha dva čaja. S njim je bilo pravo veselje surađivati i razgovarati, a posebno dobro smo obrađivali klasični engleski humor (Dinner for one, The Goors, Monty Python’s flying circus). Engleski humor je nemoguće opisati. Morate ga doživjeti!

Još nekoliko izvora:

Izvještaj Normana Haddowa za Winston Churchill Memorial Trust
Shepherds’ Corbelled Huts in Slovenia (opis gradnje hiške)
http://www.wcmt.org.uk/reports/890_1.pdf

Blog Normana Haddowa
http://wallswithoutmortar.blogspot.com/

Drystone Walling Association
http://www.dswa.org.uk/

Uz intervju, Domen nam šalje i jedan crtež iz svoje bilježnice

Komentiraj

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

hrHR