Intervju Norman Haddow

Ljubaznošću doc. dr. Domena Zupančiča sa Arhitektonskog fakulteta u Ljubljani i Dušana Rebolja, urednika Revije Kras, objavljujemo intervju sa škotskim majstorom suhozida Normanom Haddowom održan povodom njegovog sudjelovanja na suhozidnim radionicama u travnju i svibnju 2011. na slovenskom Krasu.
Originalni tekst objavljen u Reviji Kras, br. lipanj/2011 (18-21) (.pdf)

Sa slovenskog prevela: Josipa Popović

Razgovor na međunarodnoj radionici suhozida

NORMAN HADDOW – MAJSTOR SUHOZIDA IZ ŠKOTSKE

Razgovarao: Domen Zupančič

Gospodin Norman Haddow je Škot nasmijanog pogleda i brade kojom podsjeća na onog dobrog djedicu koji razveseljava djecu krajem godine. Ono što je zajedničko njima dvojici je da mnogo putuju, te upoznaju i razveseljavaju ljude. Svojim posjetom Sloveniji razveselio nas je već ovog travnja i svibnja.  Djed Mraz iz Škotske nije donio darove, ali nam je pomogao da za vrijeme njegovog boravka stvorimo nešto što nas je međusobno jako zbližilo. Gospodin Norman je cijenjeni majstor suhozidnih konstrukcija  u Škotskoj, ali i na čitavom svijetu. Više puta je obnavljao zidove i mostove čak i za kraljevsku obitelj. Između ostalog, bio je i na čajanci s Kraljicom, što i nije tako mala stvar. Usprkos svemu tome, Norman je vrlo skroman čovjek s mirnim glasom i rukama koje znaju slagati kamen na kamen u čudesne zidove i oblike. Što je to što je nas – proučavatelje arhitekture kamena, domaćine i razne baštinske entuzijaste – prilikom njegovog posjeta još više zbližilo? Ne, to nije nikakva tajna. To su pastirske kućice na Krasu: hiške. Hiške su skromne u svojoj pojavnosti, ali bogate u tehnici izrade i uporabe. Upravo potonje je privuklo pozornost našeg škotskog gosta, te rezultiralo odlukom o studijskoj posjeti  Krasu. Krenimo po redu.

Gospodine Haddow, dobrodošli. Dopustite mi da Vas pitam par pitanja o Vama i o Vašim prošlim iskustvima. Kako je uopće započela Vaša priča o suhozidima?

Tu su dva bitna događaja. Prvi je vezan uz most. U mladosti sam vidio elegantan rimski most nad potokom.  Most je bio u potpunosti jednostavno izgrađen , samo jedan red kamenih elemenata složenih u luk. Pitao sam se kako je moguće da taj kamen , usprkos svim stoljećima, još uvijek čvrsto nosi teret vozila koja onuda prolaze.  Često se, u sjećanju, vraćam potoku i gledam taj luk. Taj most je moja muza.

Kasnije u mladosti sam, jednom prilikom, pomagao jednom poljoprivredniku da obnovi ogradni zid pašnjaka za ovce. U zid smo slagali kamenje koje smo pronašli  u vrtu i oko kuće , te sam tada shvatio kako je prekrasan taj proces, ali i njegov rezultat. Očistili smo vrt, a ujedno i napravili zid koji sprečava ovce da dok pasu  nekamo odlutaju. Tako smo ubili dvije muhe jednim udarcem.

Ipak, na neko vrijeme sam to sve zaboravio  i krenuo sam studirati mikrobiologiju. Onda sam, nakon diplome, radio u prehrambenoj industriji, a zatim i u poznatoj naftnoj multinacionalnoj kompaniji  British Petroleum. Tijekom sveg tog vremena  nisam naletio na suhozid; to područje sam u potpunosti ignorirao, zahvaljujući obvezama na poslu i u društvu. Možda je tako bilo ispravno, ipak nije svako razdoblje za sve.

Kada sam napustio British Petroleum i dobio pozamašan iznos otpremnine, javila se opet ona vizija o kamenu, mostu i zidovima. Odlučio sam sudjelovati u tečaju gradnje bez veziva. Sjećam se riječi učitelja, koji nam je rekao da će nam u dva dana pokazati tehniku skladanja kamena u zid, ali će nam trebati i par godina da tu tehniku savladamo. Tečaj je bio izvrstan i, po njegovom završetku, spomenuo sam svojoj ženi da ću se početi baviti suhozidom. Začudila se jer do tada nisam imao iskustva na tom području, ali niti prilika za početak. Bio sam „towny“;  gradski čovjek, koji  selo vidi vikendima i doživljava ga kao idiličnu čarobnu zemlju. Priznajem , žena mi je bila prilično zabrinuta, ali ja sam u to vjerovao.

Na početku su to bile sitne narudžbe, a prepoznat sam postao kroz kakve dvije godine, dok sam obavljao manje poslove na nekoj kući. Tada je glavni vođa obnove zidova kasnio s poslom, pa sam se ponudio da mu pomognem. Isprva je bio skeptičan, ali je ipak pristao. Kada sam završio, pitao  me da li možda imam vremena za još jedan zid kojem treba popravak.  Odgovorio sam da bi mi rad dobro došao, pa mi je pokazao zid. Dodao je još da je zid, iako samo jedan, dug dvije milje ( 1 milje je 1609 metara).  Tako je sve skupa počelo.

Koliko dugo ste obnavljali taj zid?

Približno pola godine. Zid je imao rupe i bio je srušen na par mjesta. Materijal za rad je već bio pokraj zida, što je uvelike olakšalo posao.


Razgovor nad Branikom: Ana Brancelj, Mitja Kobal i Norman Haddow (foto D. Zupančič)

Je li taj Vaš rad naporan? Kako ga Vi vidite?

Nije naporno, ali nije uvijek niti lako. Svoj rad vidim kao mješavinu posla i odmora. Tako ide mnogo lakše. Pola godine sam radio na tome zidu. Svaki dan sam se vozio iz grada na selo. Bio sam na otvorenom – u krajobrazu. Kao gradski čovjek. Tamo sam išao na radni odmor.

Da li biste mogli reći da je upravo ta relacija i to što ste, kao gradski čovjek, išli raditi na selo, utjecala na to da lakše obavljate taj posao? Da ste poljoprivrednik, vjerojatno biste na zid gledali sasvim drugačije, te bi obnova istog predstavljala tek obvezu kod upravljanja zemljom. Zar ne?

Da! S tim se slažem. Za poljoprivrednike je zid tek međa, koja omeđuje polje ili pašnjak. Obnova zida je poljoprivrednikova obveza. Posla na imanjima nikad ne nedostaje… Zato je gradski pogled na krajobraz uvijek povezan sa slikama o prošlosti, koje  idealiziraju stvarnu sliku. Svejedno, na rad s kamenom ne gledam kao na utjehu. Predstavlja mi veselje i, naravno, od toga živim.  Taj posao ima još jedan dobar učinak: djeluje protustresno. Doma su primjetili da sam – otkad se bavim suhozidom – manje stresno opterećen i puno bolje povezan s obitelji. Slaganje kamena ima i svoju vlastitu brzinu. Tu ne možeš ništa ubrzati, a upravo to djeluje tako opuštajuće.

Kad već pričam o poljoprivrednicima i zidovima, moram reći: oni su tehniku zidanja usvojili u odrastanju i obrazovanju u poljoprivredi. Ja sam tehniku skladanja kamena naučio na tečajevima i potkrijepio praksom, te je zato moj pogled na zid uvijek izazov u tehnici i izvedbi. Za poljoprivrednika je zid, u načelu, tek nužda zbog potrebe za istim.

Kako ste stupili u svijet DSWA? Da spomenem, za čitaoce, DSWA je engleska kratica za Dry Stone Walling Association, što bi se prevelo kao Udruženje za suhozid.

Udruga brine o naobrazbi i informiranju, i okuplja sve one koje tehnika gradnje kamenom veseli. Kada su osnivali novi ogranak u Škotskoj, bio sam pozvan da sudjelujem. Bilo mi je zadovoljstvo, te smo, pri udruženju, osnovali odbor za obrazovanje poljoprivrednika.  Odbor je dobro surađivao s lokalnim vlastima, koje su politički i financijski poduprle naše strukovne napore. Organizirali smo nekoliko tečajeva o tehnici gradnje suhozida za poljoprivrednike – vlasnike zidova. Odaziv je bio  značajan i tako nam je uspjelo pojedincima prenijeti teoretska i praktična znanja.  Osim znanja i iskustva, na tom području se generira svijest o vrednotama baštine. Rezultat su bila bolje uređen kulturni krajobraz i veća turistička posjećenost područja.

Svojim sudjelovanjem u udruzi,  postupno sam dobio iskustvo kao učitelj suhozida i polako ušao u svijet ispitivača na testiranjima za certifikat „majstor suhozida“.

Koji stupnjevi naobrazbe su dostupni u sklopu udruge? Je li članstvo obavezno?

Dakle, da opišem supnje tečajeva: prvi tečaj je osnovni tečaj, na kojem upoznajemo tehnike, oruđa i načine obrade kamena. Osnovni dvodnevni tečaj omogućuje pogled u slaganje kamenja u zid. Drugi stupanj pokriva napredni tečaj, na kojem se predstavljaju dodatni načini slaganja zidova i izvedbe završetaka zidova. Treći stupanj pokriva tematiku potpornih i jednostranih zidova, kao što su, na primjer, škarpe i terase. Tehnika se djelomično mijenja i povećava se točnost izvedbe spojeva pojedinog kamenja. Jednostrani zidovi imaju drugačije obrađene strane  stranice zidova. Vanjsko lice ima estetsku ulogu, unutrašnje ima statičku ulogu, dok oba imaju funkciju – statički čvrstog zida izdržljivog u vremenu. Kada prođete sve te stupnjeve, spremni ste za stupanj majstora suhozida. Tečaj za majstora nije jednostavan. Ima određene zadatke: izvedba luka, stuba (stupa sa pravokutnim presjekom op. prev.), te normativ od 7m² suhozida na dan.

Zahtijevna norma.  Zato je u ovom poslu također bitna brzina gradnje.

(Smijeh) U biti i jest! Morate biti svjesni da je tečaj za majstore namijenjen onima koji će se time profesionalno baviti. Od svojeg posla trebaju preživljavati. Uistinu je prilično zahtijevno, a na tom stupnju su važna prijašnja iskustva i znanja. Bez toga ne ide.  Moram  naglasiti da je upravo taj  normativ stalno uporište naših strukovnih skupova, s tim mislim na nas, članove udruge.

Grubo rečeno, tečajeve za majstora pohađaju dvije skupine ljudi. Prva skupina su oni koji žele to znanje upotrebljavati u praksi, s ozbiljnim pristupom i poštovanjem prema naručiteljima. Druga skupina su zanesenjaci, koje taj posao iznimno veseli i kojima naziv „majstor“ predstavlja časno priznanje njihovih vlastitih napora. Takav uzorak podjele sam primjetio također i na drugim mjestima gdje sam vodio tečajeve , na primjer u Kanadi, Švicarskoj ili Francuskoj.

Da se vratim na pitanje o članstvu u udruzi. Je li članstvo obavezno ili ne?

Ne, nije! Udruga je osnovana kao skupina koja omogućuje kvalitetnu uslugu znanja i certificiranja znanja na području suhozida. Obavezni članovi smo mi, koji smo u odborima za ocjenjivanje i certificiranje, te organiziramo tečajeve.

Kako pak provjeravate majstore? Je li naziv stalan?

To ide ovako: ljudi su različiti i , s vremenom, naše znanje i iskustvo propadaju ili se mijenjanju, pa smo u udruzi organizirani tako da svi majstori suhozida („master drywallers“) moraju obaviti provjeru. Takve provjere se obavljaju svake dvije godine. Tada se skupimo i sagradimo zid, ili više zidova, u skladu s lokalnom tradicijskom tehnikom gradnje. Međusobno se ocjenjujemo i vrednujemo. Pogledamo rezultate drugih i uspoređujemo ih. Tako se jačamo i ostajemo u formi. Takvi sastanci se uvijek održavaju kod nas, u Ujedinjenom Kraljevstvu. Prema tome, nebitno odakle ste, morate doći k nama na otok.

Na tim susretima su moguća odstupanja do 10% kod prosječnog majstora. Takav ispit se polaže sasvim ozbiljno, na čast i svijest pojedinca da smo udruga koja nadilazi okvire Ujedinjenog Kraljevstva.  Mnogo nas, prije takvih skupnih provjera, napravi domaću zadaću (trening u vlastitom dvorištu).  Naši ogranci djeluju također i u Kanadi, Australiji i Švicarskoj.

To zna biti vrlo naporno, zar ne?

Najnapornije je to što se ljudi iz ove prakse susreću sa lokalnim znanjem i tehnikama. Zidovi su vrlo različite građe, ovisno od kraja, ne samo zbog različitih vrsta kamena, već i zbog različitih tehnika građenja. Sjećam se vlastitog iskustva iz Mallorce (Španjolska), kad mi se činilo da sam potpuni početnik jer su tamo gradili zidove bez horizontalnih linija izravnanja. Njihov zid je kao ružini cvjetovi; kamen se jednostavno polaže jedan uz drugi. Dok sam tu tehniku shvatio i usvojio, trebalo mi je i nekoliko dana. Bio sam majstor, ali to nisam ranije znao. Bilo je sasvim drugačije od onoga što sam do tada bio naučio. Te razlike su od velike važnosti. To stvara bogatstvo lokalnog kulturnog krajobraza na području suhozida.

Kako ste naletili na Sloveniju, Kras i na hiške? Možda je to pitanje za nas, koji se poznajemo, smiješno, ali za čitatelje je nužno.

Na hiške sam naletio na Svjetskom suhozidnom kongresu (Ambleside, Cumbria, September 2010.), na vašem predavanju, gdje ste predstavili hiške i suhozide. Iznenadila me njihova izvanredna skromnost i različitost izvedbe. Pojava hiški je bila toliko različita da nisam mogao vjerovati da su sve hiške tako blizu jedna drugoj, a opet tako različite.

Zbog vaših skica, fotografija i priče da je to područje vaše kulturne baštine prilično zapostavljeno u struci,  rodila mi se želja za radnom avanturom na Krasu. Kako se sjećate, molio sam vas da mi pomognete pri dobivanju stipendije.

Sjećam se! Priznajem, bilo mi je jako zabavno dok ste mi objašnjavali kako ćete zamoliti za studijsku stipendiju za naobrazbu u inozemstvu. Pomislio sam, možda će gospodin uspjeti dobiti kakvoga mecenu, ili će to učiniti o vlastitom trošku.

O da, to je bilo stvarno zabavno.  Odmah po završetku kongresa sam napisao zamolbu za dodjelu stipendije zakladi Winstona Churchilla (Winston Churchill Memorial Trust). Za to mi je bila potrebna iscrpna prezentacija svrhe mog putovanja i pisma preporuke mnogih organizacija. Zahvalan sam također i vašem Arhitektonskom fakultetu, koji me podržavao u mojim nastojanjima. Prijavilo ih se više od tisuću.

Zaklada podijeli tek 100 stipendija godišnje, a primatelji stipendije mogu biti svi državljani Ujedinjenog Kraljevstva koji jasno i utemeljeno definiraju jedinstveno tehničko znanje, koje mogu steći i posredovati ostalim stanovnicima Kraljevstva.

Kada sam došao u London na predstavljanje svojeg prijedloga za stipendiju, bio sam zasigurno najstariji od svih koji su čekali. Činilo mi se da su ostali pomislili kako sam jedan od članova komisije. Nikad nisi prestar da naučiš nešto novo.


Između dvije radionice sa svojim cimerom i suradnikom Damjanom Hidičem, Prekmurcem i budućim arhitektom  (foto D. Zupančič)

Zvuči kao bajka. Kras i krški pastiri preko naših majstora i nas prenose svoje znanje Vama u UK!

U biti to  i jest tako. Da! Imate pravo! Mislim da je organiziranje radionica teme suhozida i gradnje kućica dobar put koji vodi k većoj prepoznatljivosti vlastite kulturne baštine. Kultura započinje potvrđivanjem vlastitih korijena i podrijetla.

Jeste li zadovoljni znanjem koje ste dobili od nas?

Naravno! Tijekom radionice smo izgradili tri hiške, od toga dvije u potpunosti i treću obnovili.  Nakon radionice smo postavili još dvije hiške i obnovili zid u Lokvi. Bilo je poprilično događaja. Izgradili smo kućicu slovensko-škotskog prijateljstva: Smiling hiška. Gospođa Jelena Uršič je još i uklesala  naša imena u gurnc (nasmije se svom slovenskom).

Bilo je zanimljivo, dok smo s Borisom Čokom obnavljali zid u selu, kraj nas su hodali stariji ljudi i razgovarali s nama. Sjećali su se svoje mladosti i rekli da su oni također tako radili i da radimo dobro.

O, naravno, i u filmu sam glumio. Drugi dan mojeg gostovanja u Lokvi sam sreo televizijsku ekipu i glumce u smiješnim kostimima. Ispostavilo se da je  među glumcima i Boris Čok. Odmah su me kostimirali u riđokosca  (vilinsko biće op. prev.) i posjeli uz oganj. Naučili su me rečenicu „da bi dobro rodilo“ (smijeh).  Nadam se da ću dobiti kopiju filma.

Zanimljivo. Dakle, pred hiškama ste postali glumac. Da li biste mogli reći da je Vaše studijsko gostovanje u Lokvi kulturno osvježavajuće?

Da! Istinski opuštajuće: sreo sam obilje dobrih ljudi, koji znaju dobro spojiti život i posao. Gostoljubivost domaćina je bila uvijek prisutna. Imate uistinu dobro vino, pršut i zemlju. Kao mikrobiolog sam primjetio mnogo životinja i biljaka, koje su kod nas vrlo rijetke i cijenjene. Možda biste trebali malo više osviješćenosti pri upravljanju okolišem, te se posvetiti  vlastitoj kulturi –  jeziku, krajobrazu, običajima, arhitektonskoj baštini, flori i fauni. Kao bivši zaposlenik u prehrambenoj industiji, kažem vam da je vaša hrana odličnog okusa i da još uvijek ima ono pravo prvotno obilježje dobre neprerađene hrane.

Glede vaših  dugogodišnjih iskustava, biste li mogli lako reći da, zbog svojih radnih odmora, lakše razumijete povijest i kulturu tih područja?

Bez sumnje! Obično sam dolazio na područja gdje se to tehničko znanje u praksi već zaboravilo. Upravo je na takvom mjestu potreban majstor još uvijek osjetljiv na poznavanje kulturnog krajobraza i učenje. U biti, tako dolazi i do oživljavanja same kulture. Upoznaješ tehniku, razmišljaš, uspoređuješ sve s vlastitim iskustvima i zatim ono najbolje, pomoću tečajeva, posreduješ nazad. Nije uvijek jednostavno jer su učenici vrlo različiti, a znanje se oživljava polako.

U SAD-u i u Kanadi su takva znanja gotovo u potpunosti nestala, ali smo ih oživili i tako je, nakon mnogo godina, došlo do velikog napretka. Prije svega je vidljiv kod krajobraznih uređenja vrtova i parkova.

Imate li možda kakvu misao za sve nas, koje suhozidna kultura zanima i veseli?

Hmmm! U svojoj dugogodišnjoj karijeri nisam naletio na tako velik suhozid kao što je to onaj u Kačičama. Ledenica u Kačičama je 17 do 19 metara visok zid bez veziva, koji i danas još uvijek stoji. Izvedba je iznenađujuće precizna, što je od ključne važnosti  kod postojanosti  suhozida. Najzanimljivije je to da je zid u potpunosti vertikalan, što, u teoriji, nije pravilno. Zidovi su, u pravilu, u presjeku oblika velikog slova „A“ , dok su u Sloveniji zidovi ravni i okomiti na tlo. Nad Branikom, pod istoimenim gradom kod Kobalovih, me iznenadila preciznost i kvaliteta zidova i hiški. Čak i za mene, kao profesionalca, preciznost izvedbe je bila iznenađujuća. Stoga, znanje postoji, samo ga se mora posredovati drugima.

Druga bitna spoznaja jest da su u Sloveniji, to oživljavanje poduprli arhitekti. To se, u ostatku svijeta, vrlo rijetko dešava i taj put je pravi jer su upravo arhitekti i krajobrazni arhitekti glavni planeri prostora.  U modernom dizajnu manjka odlučnija potpora toj tehnici.  U ovoj radionici me veselila također prisutnost mladih i djece, ipak su oni vaša budućnost. S njima morate dijeliti  svoje poglede i predstaviti im povijest koju će moći razumjeti i njegovati za  buduće generacije.

Postoje li kakve izreke među majstorima?

Možda, ali prije no što išta kažem, trebam spomenuti jednu dogodovštinu. Prije par godina sam bio u komisiji za ocjenu štete na zidu neke vile. Zid se uništio u roku od godine dana i bilo je jasno da se to desilo radi lošeg izbora kamena, a ne radi loše tehnike zidanja. Nakon što smo popravili smo zid primjerenim kamenom, pristupio mi je vlasnik i odlučno me pitao koliko vremena će ovaj popravljeni zid izdržati nerazrušen.  Odgovorio sam mu da će, bez održavanja, preživjeti  oko sto godina, te sam ga, gotovo u istom dahu, upitao koliko misli da će se održati njegova staklena vila. Odgovorio mi je da mu je izvođač radova dao garanciju na deset godina, te se zamislio i utihnuo.

Moderna vremena donijela su u društvo virtualnog izobilja garancije i bezbrižan život. Je li to uistinu tako?

Da požurim k zaključku. Obično kažemo: Treba imati strpljenje i snagu kamena.

Gospodine Norman, hvala Vam za Vaše cijenjeno vrijeme i za Vaše misli.

Gospodin Norman Haddow nije starac. Ima 73 godine i marljivo piše svoj blog. Zbog interneta i svjetske povezanosti ostaje u kontaktu sa svojom brojnom obitelji i s mnogim majstorima po čitavom svijetu. Pošto se svaki dan dobro razgibava dugim šetnjama i svakodnevnim slaganjem kamena, u dobroj je kondiciji.  Za njega su godine formalnost, a ne činjenica. I još: kao pravi Škot, od jedne vrećice skuha dva čaja. S njim je bilo pravo veselje surađivati i razgovarati, a posebno dobro smo obrađivali klasični engleski humor (Dinner for one, The Goors, Monty Python’s flying circus). Engleski humor je nemoguće opisati. Morate ga doživjeti!

Još nekoliko izvora:

Izvještaj Normana Haddowa za Winston Churchill Memorial Trust
Shepherds’ Corbelled Huts in Slovenia (opis gradnje hiške)
http://www.wcmt.org.uk/reports/890_1.pdf

Blog Normana Haddowa
http://wallswithoutmortar.blogspot.com/

Drystone Walling Association
http://www.dswa.org.uk/

Uz intervju, Domen nam šalje i jedan crtež iz svoje bilježnice

Share and Enjoy:
  • Facebook
  • Twitter
  • del.icio.us
  • Print
  • Tumblr

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

*
*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

 atts
0

Krapanj 2022.

Tekst: Ante Senjanović
Foto: Tanja Kremenić

Krapanj je najniži hrvatski otok, Krapanj je u jednome trenutku bio najgušće naseljen dio naše zemlje, Krapanj ima još kurioziteta i u još je ponečem bio naj- ili prvi, ali neću vam sad otkriti sve tajne. Interesirajte se, istražite, posjetite i raspitajte se. Domaćima bi bilo drago – upravo je njihova želja da se o Krapnju priča kao o nečemu sadašnjem, a ne samo prošlome, nas neizravno dovela tamo.

Otok će ovog ljeta biti domaćin Eco Heritage Task Forcea, dugotrajnog volonterskog programa u kojem mladi hrvatskih korijena iz cijelog svijeta dolaze, kroz društveno koristan rad i razne aktivnosti i radionice, naučiti nešto o zemlji svojih predaka. A malo bi toga na širem šibenskom području bilo tipičnije od zidanja usuho. Krapanj sa svojim posebnim, ravnim reljefom, možda nije Srima s njenom beskrajnom kamenom čipkom, ali otočke prizide su prisutne svugdje gdje bi i inače bile: kao ograde, kao putevi, kao gomile. I u još jednoj posebnoj ulozi: usuho građenih mula. Nešto što je bilo često u mnogim primorskim mjestima, ali s vremenom izgubljeno uređivanjem riva, lungomara i marina. Dakako, dostupnošću novih i trajnijih materijala i konstrukcija, malo su ažurirani, ali svaki čuva barem dio stare konstrukcije.

1_20220705_071759
Slika 1. Plovidba preko je kratka

2_20220704_202412
Slika 2. Večer u mjestu

3_20220706_181252
Slika 3. Mul je u moru, agava je na mulu

U polju, kao i inače, napuštanje poljoprivrednog krajolika znači odsutnost ruku koje bi popravile ono što je palo, i znači prisutnost raslinja koje voli zidove, jer gdje je zid – tu je plodno tlo, tu je zaklon. A biljka ne zna da zid valja čuvati, nego se širi i širi, a zid nije toliko tvrdoglav da se ne bi makao, nego pomalo sklizne i padne. I tako, mjesni je odbor, kao domaćin tog iseljeničkog događaja, uz druge aktivnosti predvidio da mladi nauče nešto o zidanju usuho i daju ruke u početku popravljanja tog dijela otočkog naslijeđa. Mi smo pozvani da poučimo učitelje – da onima koji će u obnovi zidova voditi mlade, pokažemo kako da to ispravno rade, ili da ih podsjetimo na to da su to možda u mladosti radili.
4_20220706_182946
Slika 4. Na putu do mjesta rada. S lijeve strane je mjesna gustirna.

Svaka pouka je najbolja u praksi, pa je odlučeno napraviti nešto na lokaciji koja će biti žarište suhozidne aktivnosti tijekom volonterskog programa, na lokvi Biljulji, na ovim neugodnim vrućinama potpuno suhoj, ali inače aktivnoj, makar uglavnom bočatoj. Što nije nimalo čudno, jer se nalazi na 150 metara od mora, na otoku malome i toliko niskome, da je za pretpostaviti kako je dno lokve otprilike na razini morske površine, a čovjeku nije jasno gdje uopće stane ona vodena leća koja na svim otocima čini spasonosni vodonosnik.
5_20220705_082914
Slika 5. Ulaz u Biljulju, na početku radova.

Želja je to posebno mjesto i posebno pažljivo urediti, nek ne bude više zanemareno. E, kako se u dva dana naša akcije, usred jednog od ovoljetnih toplinskih valova, ne stigne puno napraviti – a kako rekoh, nije ni cilj – našli smo jednu bitnu stvar za odraditi i još jednu pokaznu, a ostalo će se razvijati svojim tokom. Pristup do lokve je kosinom, niz koju su se kroz godine zanemarivanja u istočnu polovicu lokve pomalo nanosile naslage zemlje, kamenja, sasušene vegetacije… Da bi se spriječilo nastavak toga, odlučeno je dio te kosine zatvoriti podzidom, dok će se na drugom dijelu poslije dodatnog čišćenja, s vremenom napraviti malo stubište. Odronjavanje s rubnih zidina lokve, erozija i kotrljanje s kosine, dali su nam dovoljno materijala da to možemo napraviti bez prevelikog problema, ali i materijala po prirodi malo grubljeg i glomaznijeg. Čekamo sad da kamen posivi i dobije eleganciju starog zida.
6_20220705_082947
Slika 6. Čistimo prostor za podzid, da možemo pripremiti temelj

7_20220705_202514
Slika 7. Neke stvari treba pomaknuti polugom

8_20220705_202912
Slika 8. Bilo je vruće, isprike na nenošenju majice

9_20220706_185513
Slika 9. Rimovani rad

10_20220706_185532
Slika 10. Mala doštimavanja

Drugo mjesto je jedna urušena ograda uz malu čistinu nad lokvom, uz put koji vodi dalje u šumu i prema moru. Kamen je manji i, kako je već jednom bio ugrađen, ljepšeg oblika. Ograda se spaja s jednim lijepo zidanim starim zidom, ali je spojno mjesto razrušeno i nestabilno, pa smo, u nedostatku vremena za pažljivu rekonstrukciju, tamo nabacali višak kamena neka služi kao potporanj do trenutka konačnog popravka.
11_20220705_091154
Slika 11. Pa se čovjek zapita: je li tu čega uopće bilo?

12_20220705_191640
Slika 12. Škalje nikad dosta

13_20220706_074039
Slika 13. … a ni drugih ispuna

14_20220706_194756
Slika 14. Riješeno!

Vrućine nam nisu dozvoljavale dug rad, već se samo dalo raditi kroz jutro od 6.30 do 9.30, i predvečer od 18 do 21. Malo manje od poštenog radnog dana, ali nije ovo bilo doba za fizički rad (a sparina i zagušljivost u lokvinoj udubini nisu pomogli) – no, što se moralo, moralo se. Marenda je zato lijepa nagrada kad zvizdan ne da dalje. Drugi dan je bilo girica, i to ne samo friganih! Ako vam je neobično da se pripremaju na brujet (brudet, brodet, kako li vam drago), bilo je i nama, ali ne znači da nije super. Girice, vino i hlad na širini ispod satnog tornja (bez sata, doduše). Mačke koje čekaju hranu, ljudi koji prolaze, oleandar koji se šareni. Lijepo, nije li? Naša dvočlana ekspedicija (fotografkinja i suvoditeljica je, zbog ograničenja tehnologije, nažalost nevidljiva) je uživala.
15_20220705_102426
Slika 15. Obična marenda

16_20220706_112015
Slika 16. Debelo nakon posebne marende, kad su svi već otišli. Pa tko bi prekidao girice za slikanje?

Dva dana lijepog gostoprimstva, ozbiljnog rada i puno viceva. Nadamo se nekom ponovnom susretu, a našim domaćinima želimo uspješan susret s mladima i da s njima što više i ljepše uspiju urediti lokvu Biljulju i okolne puteve.
17_20220706_182610
Slika 17. Po čemu još znate za Krapanj?

18_20220704_193901
Slika 18. Po mačkama znate za sve

19_20220704_202511
Slika 19. Tanja voli zalaske sunca

Tekst: Ante Senjanović Foto: Tanja Kremenić Krapanj je najniži hrvatski otok, Krapanj je u jednome trenutku bio najgušće naseljen dio naše zemlje, Krapanj ima još kurioziteta i u još je ponečem bio naj- ili prvi, ali neću vam sad otkriti sve tajne. Interesirajte se, istražite, posjetite i raspitajte se. Domaćima bi bilo drago – upravo […]

Read More »

 atts
0

Petrebišća XIII. – raspored predavanja

Najavljujemo raspored predavanja 13. suhozidnog međunarodnog volonterskog kampa Petrebišća XIII., koji će se održati 30. srpnja – 7. kolovoza 2022. u napuštenom ljetnom selištu Petrebišća na Učki.

YLC_5032

30.7., subota
dr. sc. Filip Šrajer: Dry-stone heritage: from tangible to intangible, and back

Nijedan drugi fenomen graditeljske baštine jednim pojmom ne uspijeva obuhvatiti toliko različite pojave. Od međa do podzida, od bunja do kažuna, od bunara do mostova, od pojedinog kamena do čitavih krajolika, i naposlijetku, od neživog kamena do živih graditelja. O čemu se zapravo radi kad kažemo suhozid, što znamo o njegovoj prošlosti te što nam on znači danas?
No other phenomenon of architectural heritage manages to encompass so many different phenomena in a single term. From boundaries to retaining walls, from animal to human shelters, from wells to bridges, from individual stones to entire landscapes, and finally, from inanimate stone to living builders. What is it really about when we say dry-stone, what do we know about its past and what does it mean to us today?

31.7., nedjelja
Julia Bakota Švencbir: Dragodid – rolling the stones of engagement

O promociji, dokumentiranju, istraživanju i edukaciji o suhozidnoj baštini kroz građanski angažman.
About dry stone promotion, documentation, research and education through civil society engagement.

1.8., ponedjeljak
Branko Orbanić: Skloništa u suhozidnoj gradnji
Shelters in dry-stone construction

Pregled suhozidnih struktura I konstrukcija čija je primarna namjena ona skloništa.
An overview of dry-stone structures and construction whose primary purpose is shelters.

2.8., utorak
Siniša Bodrožić: Kućenje
To Build A Home

Predavanje će obuhvatiti kratku kronologiju sebičnog rješavanja stambenih potreba u okviru objektivnih mogućnosti.
A brief chronology of selfish housing needs solving within the framework of objective possibilities.

4.8., četvrtak
dr.sc. Dalia Matijević, stručna voditeljica, Javna ustanova „Park prirode Učka“ : Park prirode Učka – Zaštita, očuvanje i održivo upravljanje prostorom i dobrima

Učka Nature Park – Protection, Conservation, and Sustainable Management of the Protected Area and its Resources

Predavačica će predstaviti specifične karakteristike zaštićenog prostora te pojasniti kontekst i važnost očuvanja prirodnih i kulturnih dobara lokalnog kraja. Otvorit će odabrana pitanja održivog upravljanja te ponuditi neka od mogućih rješenja, posebice u kontekstu provedbe EU Strategije očuvanja bioraznolikosti do 2030.
The lecturere will present the distinctive characteristics of the protected area, explain the context and importance of preserving its natural and cultural assets. She will also open some of the relevant sustainable management issues and propose possible solutions, particularly in the context of the EU Biodiversity Strategy for 2030 implementation.

5.8., petak
Alen Čikada: Lokve i njihova kulturna, povijesna, biološka i krajobrazna vrijednost
Ponds and their cultural, historical, biological and landscape value

Predavanje će pružiti osvrt na krške lokve kroz njihovu kulturnu, povijesnu, biološku i krajobraznu vrijednost.

Najavljujemo raspored predavanja 13. suhozidnog međunarodnog volonterskog kampa Petrebišća XIII., koji će se održati 30. srpnja – 7. kolovoza 2022. u napuštenom ljetnom selištu Petrebišća na Učki. 30.7., subota dr. sc. Filip Šrajer: Dry-stone heritage: from tangible to intangible, and back Nijedan drugi fenomen graditeljske baštine jednim pojmom ne uspijeva obuhvatiti toliko različite pojave. Od međa […]

Read More »

 atts
0

DRAGODID traži volontera programsko-administrativnog suradnika ili suradnicu!

Udruga DRAGODID okuplja poznavatelje, simpatizere, doktore i majstore suhozida i zajedno provodimo baštinske programe i projekte. Sjedište nam je u Splitu, ured u Zagrebu, a aktivnosti u cijeloj zemlji i šire.

Kako bismo ovu aktivnostima bogatu godinu uspješno odradili, treba nam pomoć jednog volontera ili volonterke, osobe koja bi se rado prihvatila programsko-administrativnih zadataka, poput pomoći pri:

– organizaciji suhozidnih programa i aktivnosti
– programskom i/ili financijskom izvještavanju donatorima
– prijavama na natječaje
– drugim sličnim zadacima po želji volontera/volonterke

20220403_135710

Volonter/volonterka može raditi od kuće na vlastitom računalu. Usko će surađivati s koordinatoricom udruge, a volonterski program i raspored će biti skrojen prema njegovim/njenim željama za učenje i mogućnostima. Za svaki će zadatak imati dovoljno pripreme i vremena za izvršenje. Volonterski program trajat će od 1.8. do 1.12.2022., s angažmanom od 8 sati tjedno.

Volonter/volonterka treba:
– imati vlastito računalo s internetom i nekim od programa za video pozive
– dobro poznavati hrvatski jezik u govoru i pismu

Radovalo bi nas ako volonter/volonterka:
– želi saznati više o radu u udruzi
– ponekad s nama ode na suhozidnu akciju o našem trošku
– voli papire i tablice u razumnoj mjeri
– služi se drugim jezicima osim hrvatskog

Ako smo vas zainteresirali, javite se na info@dragodid.org do 17. srpnja 2022.
Prijava treba sadržavati kratki životopis, kontakt podatke (e-mail, broj mobitela) i kratki tekst o tome zašto biste htjeli volontirati u Dragodidu. Ako želite, šaljite nam i nešto kroz što ćemo vas najbolje ukratko upoznati. Prikaz onoga čime se inače bavite, koji su vam interesi i što vas je motiviralo za prijavu, na način koji vam najbolje leži – tekst, fotografije, crtež, ili bilo koju drugu formu. Cijenit ćemo duhovitost i kreativnost u prijavi. Kandidati izabrani u drugi krug bit će pozvani na (opušteni) online razgovor.

Radujemo se pročitati vaše prijave i odgovoriti na pitanja!

Udruga DRAGODID okuplja poznavatelje, simpatizere, doktore i majstore suhozida i zajedno provodimo baštinske programe i projekte. Sjedište nam je u Splitu, ured u Zagrebu, a aktivnosti u cijeloj zemlji i šire. Kako bismo ovu aktivnostima bogatu godinu uspješno odradili, treba nam pomoć jednog volontera ili volonterke, osobe koja bi se rado prihvatila programsko-administrativnih zadataka, poput […]

Read More »

 atts
1

Suhozidna radionica i akcija čišćenja “Vele lokvi” u blizini Lubenica

Tekst i foto: Tanja Kremenić

Radionica je održana u organizaciji Zavičajnog društva Gerbin, u suradnji s udrugom Dragodid; financirano od strane Grada Cresa

_ _ _ _ _ _ _ _

Radilo se u subotu 11. lipnja u jutarnjim satima (od 7.30 do podne), u večernjim (od 18 do 20.30), i u nedjelju 12. lipnja od 7.30 do 12 sati. Razveselio nas je razmjerno velik broj sudionika: osim pet članova udruge Dragodid, koji su doputovali iz Istre, Primoštena, Crikvenice i Zagreba, te osim dva člana zavičajnog društva Gerbin, u pomoć su došli i mještani iz Pernata i Valuna te nekolicina ljudi iz Cresa i iz Zagreba.

Vele lokvi čine dvije lokve. Nalaze se na 15-ak minuta hoda na putu koji vodi iz Lubenica prema Zbićini (i dalje prema Valunu), u području koji se lokalno zove Gerbin. Kompleksniji su vodni i suhozidni lokalitet nego što se naizgled čini. Osim glavnog muleca (umanjenica od mul, u ovom slučaju suhozidni stepenasti prilaz lokvi), čišćenje vegetacije je otkrilo još dva takva, a meštri s Gerbina su ispričali sjećanja na izgled lokve i njenu uporabu u prošlosti. Glavna i veća lokva je opasana s dva obruča suhozida. Vanjskim i višim suhozidom se priječio pristup blagu, a pristup ljudima je omogućen spomenutim mulecima. Onaj koji je najupečatljiviji i najduži se koristio u situacijama nižeg vodostaja, kakav je danas, a drugi, kraći i viši, za vrijeme višega. Viši mul je danas obrastao u vegetaciju te nije isprve zamjetan. Vanjski suhozidni obruč se spaja na početku dužeg mula, gdje je nekada bila lesa (drvena vrata), što je također indikator da je ova lokva služila samo za ljudsku uporabu (ali ne i za piće). Manja lokva je uvijek služila samo za blago, koje se tu spuštalo s obližnje komunade (zajedničkog pašnjaka).

DCIM101MEDIADJI_0291.JPG
Slika 1. Vele lokvi u jesen 2021. Lijevo, neobzidana lokva za blago, desno, lokva za ljudsku uporabu opasana s dva mjestimično razrušena suhozida. Vidljiv je suhozidni mul, koji omogućava pristup vodi i za vrijeme nižeg vodostaja

Iako je najavljena kao primarno suhozidna radionica, kojom se ciljalo obnoviti vanjski viši suhozidni obruč, velik dio posla obuhvatio je i čišćenje vegetacije. Veća lokva ne samo da (prema kazivanju lokalnog stanovništva) nikada ne presuši, kao što je to slučaj kod susjedne, već je pred nekoliko desetljeća znala biti toliko preplavljena vodom da bi nadvisila suhozide koji ju opasavaju, a voda bi se prelijevala u susjednu ograjicu (pašnjak). Lokva je zadnjih godina sve nižeg vodostaja, što nije samo do viših temperatura, već i do okolne vegetacije koja crpi njenu vodu. Tako se dio ekipe u subotu ujutro ulovio motorne pile, dok su drugi obnavljali 20 metara dugačku duplicu između dvije lokve.

Počistila se vegetacija u neposrednoj blizini lokve, a vrba iznad muleca je pedalana (posječene su grane), a regeneracija njene krošnje se očekuje kroz nekoliko mjeseci.

DCIM101MEDIADJI_0886.JPG
Slika 2. Glavna lokva prije obnove. Vanjski suhozidni obruč je većim dijelom prekriven vegetacijom i/ili rasut. Prvi dan se radilo na obnovi duplice (desna donja strana slike), a predvečer se započelo s obnovom zida s druge (sjeverne strane) muleca

Slika 3
Slika 3_1
Slika 3., Slika 3_1. Uvodna zabrinutost i razvijanje strategije

Dupli zid koja dijeli dvije lokve izdaleka djeluje kao da ne zahtijeva puno posla, međutim izbliza se uočava da je cijeli gornji sloj raznesen. Tri segmenta su se trebala porušiti i izgraditi iz temelja. Obnova suhozida gotovo uvijek zahtijeva njegovo rušenje do dijela gdje se nađe stabilan dio, onaj koji može “trpiti” novi teret. Već su prvo jutro meštri s Gerbina pokazali ne samo kako se zida u suho, već i kako se podižu i u suhozid ugrađuju teži megaliti. Takvi se orkestrirano moraju podići uz pomoć više ruku, poluga i ostalih pomagala koji su se snalažljivo dobili na licu mjesta – izrađeni od drvnog materijala i kamena.

Slika 4 Slika 4_1
Slika 4., 4_1. Podizanje težih kamenja uz pomoć poluge i “kotačića” izrađenih od drvnog materijala i kamenja

Ujutro je već bila dovršena spomenuta duplica koja odvaja dvije lokve, a predvečer i iduće jutro su se krenuli popravljati drugi segmenti zida. Sav rastreseni kamen na području druge lokve je vraćen u zid.

DCIM101MEDIADJI_0939.JPG
Slika 5. Nakon radionice – obnovljen 20 metara dugačak dupli zid između dvije lokve, kao i segment desno (na slici) od mula

Slika 6
Slika 6. Obnovljena duplica između dvije lokve i vraćen rasut materijal

Dosta vremena otišlo je na sakupljanje ispiljene vegetacije i njeno odnošenje. U nedjelju se nastavilo sa čišćenjem prilaza lokvi. Sakupljao se i ispiljeni višak vegetacije. Obnovljen je i odronjen podzid sa sjeveroistočne strane lokve.

Poluga i ekipni rad se ispostavio bitnim za nastavak posla oko obnove suhozida. Stari Gerbinjani su tim pločastim megalitima gradili i mul i pokrivali dio segmenta duplog zida u blizini muleca. Dok ne staviš ruke i sam ne osjetiš težinu tog kamena, nisi u potpunosti svjestan truda, napora i zapravo opasnog posla kojima su se bavili naši stari, a teško se oteti dojmu i da to slaganje kamenja nije imalo samo pragmatičnu, već i estetsku narav. Vele lokvi su i bitna i divna suhozidna struktura, i čini važan element u krajobraznoj slici koja, uslijed sukcesije vegetacije, u velikoj mjeri uniformira. Bioraznolikost oko lokve buja – motorne pile su svom silom pokušavale nadglasati žabe, a šarenilu su doprinijela različita vrsta vretenaca. Život se čuva i u samom suhozidu – prilikom obnove smo mir narušili nekoliko mladim bjelouškama.

Radovi oko njene obnove su ovim vikendom u lipnju započeti, a nadamo ih se nastaviti na jesen. U planu je kompletno sanirati zid, počistiti vegetaciju uokolo lokve, ali i onu u lokvi, kako bi se spriječila pretjerana eutrofikacija.

Slika 7
Slika 7. Obnova segmenta suhozida kod mula, koji je izgrađen i “popločan” teškim škrilama

Slika 8
Slika 8_1
Slika 8., Slika 8_1. Prije i poslije – segment odvaljenog podzida

Slika 9
Slika 9_1
Slika 9., Slika 9_1. Prije i poslije – segment kod središnje duplice

Slika 10
Slika 10. Nakon radionice – od vegetacije očišćen prilaz lokvi s glavnog puta

DCIM101MEDIADJI_0968.JPG
Slika 11. Vele lokvi nakon radionice

DCIM101MEDIADJI_0884.JPG
DCIM101MEDIADJI_0928.JPG
Slika 12., Slika 12_1. Usporedba glavne lokve – prije i poslije radionice.

DCIM101MEDIADJI_0966.JPG
Slika 13_1 Pauza
Slika 13. Dio radne ekipe

DCIM101MEDIADJI_0920.JPG
Slika 14. Dio radne ekipe #2

Slika 15
Slika 15. Pauza

Slika 16
Slika 16. Uklesavanje godine obnove

Tekst i foto: Tanja Kremenić Radionica je održana u organizaciji Zavičajnog društva Gerbin, u suradnji s udrugom Dragodid; financirano od strane Grada Cresa _ _ _ _ _ _ _ _ Radilo se u subotu 11. lipnja u jutarnjim satima (od 7.30 do podne), u večernjim (od 18 do 20.30), i u nedjelju 12. lipnja […]

Read More »

 atts
0

Suhozid za HGSS

Tekst: Miše Renić
Foto: Ana Jadrijević, Ante Senjanović

18.-19.6.2022. održana je radionica suhozida u Starigradu Paklenici, gdje smo bili gosti Središta za obuku HGSS-a Dragan Špehar Špeco.

Kuća za obuku nalazi se na prostranoj parceli s maslinama, tik uz crkvicu Sv. Petra iz 10. stoljeća. Pri izgradnji podruma kuće iskopana je veća količina kamena, koji je djelomično bio ugrađen u ogradni zid prema magistrali. Ove godine se nastavio zidati taj zid, pa smo uz pomoć lokalnih volontera i naših domaćina uspjeli suhosazidati još petnaestak metara zida. Posebno moramo pohvaliti gospodina Nikolu, koji usprkos tome što je gospodin u godinama, neumorno nosio kamen po suncu.

Na jesen ( okvirno u listopadu), kad mine turistička sezona, smanje se dežurstva, vrućine, a lokalni stanovnici budu imali više vremena, dogovoren je nastavak izgradnje zida na jednoj većoj radionici s predavanjima, pošto središte za obuku ima  idealne uvjete za predavanje. Primjetili smo da ne bi na odmet bilo ni napraviti boćalište, da se skrate dežurstva.

Bilo nam je prekrasno pomagati nekome tko nama svima pomaže kad nam najviše treba, te se udruga još jednom zahvaljuje našim gorskim spašavateljima na hotelskom tretmanu u obiteljskoj atmosferi, posebice Marini i Lupiju.

20220618_091803
DSCF4292 DSCF4296 DSCF4298 DSCF4300 WhatsApp Image 2022-06-28 at 11.45.2220220619_150240

Tekst: Miše Renić Foto: Ana Jadrijević, Ante Senjanović 18.-19.6.2022. održana je radionica suhozida u Starigradu Paklenici, gdje smo bili gosti Središta za obuku HGSS-a Dragan Špehar Špeco. Kuća za obuku nalazi se na prostranoj parceli s maslinama, tik uz crkvicu Sv. Petra iz 10. stoljeća. Pri izgradnji podruma kuće iskopana je veća količina kamena, koji je […]

Read More »