Izvještaj: Crikvenica – i djeca vole zidati

Tekst: Ante Senjanović

Foto: Ante Senjanović, OŠ Crikvenica, Muzej Grada Crikvenice

 

Nad Crikvenicom, postoji seoce Kotor. Visoko na svom gradinskom položaju gleda, kako rječica Dubračina kroz prolaz u brdima ide prema moru. Niz godina već, crikvenički gradski muzej pomalo uređuje i prezentira povijesno naslijeđe tog krajolika, pa i nas pozovu svako proljeće da vodimo radionice popravka kotorskih gromača. E, sad, to je proljeće, a ovo pišem pred sam kraj godine. Ma zašto? Nije da smo preažurni s izvještajima (nostra culpa, nostra maxima culpa), ali ovaj ne kasni toliko (a ja nisam kriv niti što kasni ovoliko koliko kasni; gađajte kamenjem druge). Naime, ove godine smo nakon proljetne radionice, dobili i još jedan dvostruki poziv iz Crikvenice: za jesen je dogovoren novi Kotor, ali i edukacijska radionica u OŠ Vladimira Nazora, pa vam o tome sad pišem.

 

Krenimo po redu. U osnovnoj školi, poželjeli su urediti svoje stražnje dvorište. Tamo rastu masline, i ima jedna lijepo održavana, ali malo neugledna livada, odvojena od rijeke drvećem i grmljem, pa su na nju htjeli nešto postaviti, i to tako da u izradi sudjeluju i učenici. Ideja je bila da to bude neka tradicijska vještina; a gromača ima svugdje po primorju, pa čeg li onda boljeg, nego da djeca usuho sazidaju nešto. Sad, purist bi mogao prigovoriti kako nije red na livadi zidati gromaču, i suštinski bio bi u pravu. Ali, gledajmo ovo prije kao krajobrazno uređenje, za koje je izabrana jedna narodna tehnika gradnje u kojoj svatko s malo volje i vježbe može sudjelovati – za djecu idealno. A ni livada u dvorištu nije polje, pa nije neka šteta. 

 

Došli smo u školu dan prije početka radionice, kako bismo izvidili teren i vidjeli što ravnateljica i učiteljice imaju na pameti. U razgovoru se došlo na ideju malog auditorija, kako bi se na lijepe dane neke lekcije mogle održavati u dvorištu. Navečer smo mi malo promislili, malo skicirali i odlučili se za najjednostavnije: polukružnu klupu, dovoljno dugačku da na nju može sjesti jedan cijeli razred (njihovi nisu preveliki).

 

Imali smo tih dana sreće s vremenom, jer nas je usred kišnog razdoblja dočekalo nekoliko krasnih jesenjih dana. Iako, jutrom hladnih, moram reći. A pogotovo iza škole, gdje uz Dubračinu dolazi hladni zrak iz Vinodola, a sama zgrada skriva sunce, da su se djeca obgrljivala rukama i skakutala da im ne bude zima (naravno, mogla su obući svoje jakne – ali koje dijete će to napraviti ako mu mama nije tu da ga natjera?). No dobro, to je kratko trajalo, a poslije bi zatoplilo, a bome i zavrućilo. Na mjestu nas je dočekao materijal, kamen iz gromača srušenih pri širenju crikveničkog groblja, i dok nisu došla prva djeca iscrtali smo temelje i počeli pomalo kopati.

 

Slika 1

 

Slika 2

 

Radionica je bila zamišljena u tri jutarnje smjene, za vrijeme nastave. Svaka dva školska sata, došla bi nova skupina djece, a prethodna bi, uglavnom nerado, otišla nazad u učionice. Mislav bi, kao jedini s bradom među nama i tako jedini koji im može uliti strahopoštovanje, svakoj novoj grupi održao malo predavanje o gromačama i o tome kako da sazidaju nešto čvrsto, a da pri tom ne ozlijede ni druge ni sebe. 

 

Slika 3

 

Tu smo zapravo imali jedan mali problem: svaka edukacijska radionica, po definiciji, uključuje zidare početnike – polaznike koji nisu nikad, ili su vrlo malo zidali, pa kad krenu raditi to najčešće nije baš dobro. Što je normalno, jer svakome treba vježbe u nekoj novoj vještini. Kad se obnavlja neka stara gromača uz put, ili neki prezid, ili nešto takvo, nije bitno da rezultat bude savršen, jer je sama masa kamena dovoljna da stvar stoji, ako baš nisu napravljene grozne greške – a mi smo tu da ih spriječimo. No, ovdje je bilo malo delikatnije, jer smo, kako rekoh, zidali klupu; nešto što je samo po sebi zahtjevan zadatak. Nije jednostavno napraviti nizak čvrsti zid po kojemu će netko svaki dan hodati, skakati, sjediti. Ukratko, nije baš za početnike, ali ne možemo djecu razočarati, ipak trebaju sudjelovati. A da bi bilo još teže, nas je troje, a djece po petnaest, i ne može se na svakoga u detalj paziti što i kako radi.

 

Stoga, napravili smo klasičan radionički kompromis – uposlili ih kao škaljare, a oni znatiželjniji su se sami izborili za zidanje. Škaljanje je donošenje manjeg i sitnog kamenja (iliti: škalje (čisti talijanizam inače; vidi u riječniku pod scaglia)) kojim se zapunjuje zid. Nije glamurozno, ali ni ništa manje važno od bilo kojeg drugog dijela gradnje. Zid stoji zbog velikog kamenja, a traje zbog sitnog. Djeca kao djeca, od sveg naprave zabavu, pa su neke curice punjenje kanti škaljom pretvorile u neku vrst arkadne igrice – jedna skupina baca kamenčiće, a druga trči okolo i hvata ih u kante. Brzo ih je prekinula učiteljica. Šteta.

 

Slika 4

 

No, kako bilo, djeca kao ljudi, svatko je pristupio različito: neki zainteresirani, neki samo sretni što nisu na satu, neki slušaju, neke nije puno briga. Neki priča drugome kako on sluša pravi, tvrdi njemački rap. Jedan mali Rom se zafrkava sa stereotipima (“Mama će mi bit sretna kad joj kažem da sam prvi put nešto radio u životu.”; duhovit mali, a radišan). A neki, prepuni energije: rješavamo mi jedan završni kut klupe i pripremamo ležaj za jednu gromadu koju tek planiramo dotegliti s drugog kraja livade. Mozgamo, slažemo, štimamo, štemamo, koncentrirani na zid, i zadovoljni se okrećemo da ćemo po taj kamen, a evo ti grupe momčića koja kotrlja tih par stotina kila kamena prema nama. E, pa bravo. Neki na svoju ruku zidaju, pa ih upozorimo kako treba, a neki malo organiziranije pod nadzorom. Nešto od toga je bilo dobro, pa je moglo ostati, a nešto je trebalo poslije zamijeniti – lijepo je da su se uključili, ali ipak treba biti čvrsto.

 

Slika 5

 

Slika 6

 

 

Bilo je i novinara da poprate akciju, što pravih, što budućih. Tako je Novi list pisao o učenicima graditeljima, a valjda su nešto i učenici o samima sebi. Bila je naime i njihova školska novinarska grupa, koju je dovela učiteljica, da malo vježbaju opisati i ispitati situaciju. Kako saznati što se događa, kako intervjuirati uključene u događaj, i tako to. 

 

Slika 7

 

Slika 8

 

To su bile te jutarnje smjene. Djeca bi do 14 sati pomalo otišla kućama, a nama bi došlo vrijeme za marendu, preko puta u Pandori. Nakon tog nazad, da malo popravimo i još doradimo, jer ipak – najbrže se radi kad ne moramo paziti na djecu. I tako, u tri planirana dana, dovršila se klupa i veći posao od očekivanog (još su nam dva puta donosili dodatni materijal, jer bismo donešeno pouzidavali). Djeluje čvrsto, djeluje uredno. U školi su zadovoljni, a zadovoljni smo i mi. Valjda će izdržati djecu. Javimo Vam na proljeće je li preživjela.

 

Slika 9

 

Slika 10

 

E, to je bio prvi dio, odrađen radnim danom, a imamo i drugi, odrađen taj vikend: povratak na Kotor, drugu ovogodišnju radionicu popravka gromača, nazvanu Kotor calling. To mjestašce od desetak kuća, uglavnom napuštenih, starije je od Crikvenice. Barem ako računamo kad je tamo stavljen najstariji kamen, jer gradinski ostaci na kotorskoj glavi datiraju iz brončanog doba, a ne smijemo zanemariti ni tamošnje ostatke tri srednjovjekovne crkve. Danas su tamo žive samo dvije kuće koje je obnovio gospodin Šarar i još jedna u kojoj živi starija gospođa kojoj se nažalost ne mogu sjetiti imena. Ostâle su ruševine. Kotor je živio od dvije stvari: terasiranog poljoprivrednog krajolika, koji je nekada morao biti spektakularan, ali je danas zarastao, nevidljiv i pomalo se urušava potkopan korijenjem drveća, te od vještine stanovnika koji su putovali naokolo kao vješti obrađivači kamena.

 

Lijepo vrijeme koje sam spomenuo se nastavilo i za vikend. No, pokazalo se kao jedan nesavršeni blagoslov. Kako su nama to bili prekrasni dani za rad u prirodi, tako su i drugima bili povod da iskoriste zadnje tople jesenje dane, pa su ih svi aktivni prirodoljupci i sva društva otputovali iskoristiti što dalje mogu. Pa se tako, osim nas troje udrugara i organizatorice Tee iz muzeja, skupilo još šestero dobrovoljaca. Jedna je naletjela na nas kod sportske dvorane, oboružane poljodjelskim alatima (nema gradnje bez mašklina i motike) i pomislila da smo mi akcija sadnje drveća na koju se bila uputila. Kako ni tamo nije bilo puno ljudi, priključila nam se nešto kasnije na brdu.

 

Slika 11

 

Slika 12

 

Sa manje ljudi, manje je bio ambiciozan i program gradnje. Ima na Kotoru čudo toga što bi se dalo popravljati, i izvorna namjera je bila obnoviti gromače uz put od Kotora do lokve. No, umjesto toga smo kao prikladno brojnom stanju uzeli obnavljati okoliš same lokve, na četiri mjesta urušene gromače. Na strmom kotorskom terenu se urušeni materijal, s godinama, često otkotrljao daleko nizbrdo, ali smo ovdje na zaravni oko lokve imali sreće, pa je sav bio na mjestu. I tako, na blagom jesenjem suncu, u tišini jesenje šume, bez žurbe, ugodnim radom smo svi skupa to popravili. Još smo imali i vremena za laganu šetnju naokolo. Taj zarasli krajolik je prekrasan kao nekakav park. Čistine i kameni labirinti među starim nedirnutim stablima. Vidjeli smo ogoljeni dio livade, gdje se jazavac nekad valjao pred svojom jazbinom – ali je to očito pred dosta vremena bilo, jer nju nismo nigdje uspjeli vidjeti. Vidjeli smo i uspravno kamenje, postavljeno na gromače tako da se na njeg popne loza.

 

Slika 13

 

Taj napušteni krajolik će teško ikad ponovno postati kakav je nekad bio, živo, poljodjelsko zemljište. Jedino ostaje ovo što se pomalo radi – crikveničko šetalište u prirodi, daleko od gužve, po uređenim i označenim stazama, kojima Muzej i Grad unazad zadnjih nekoliko godina predstavljaju povijest i naslijeđe kraja: gromače, crkve, gradinu Badanj, dolce, Kotor.

Vidimo se na proljeće, ako želite pomoći u tome.

Share and Enjoy:
  • Facebook
  • Twitter
  • del.icio.us
  • Print
  • Tumblr

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>

*
*

 atts
0

Planet Brusnik

Piše: Ana Burić

Foto: Vis Archipelago Unesco Global Geopark, Alternatura, Ana Burić

Početkom  listopada sudjelovali smo kao partneri na projektu “Planet Brusnik” organiziran od strane Vis Archipelago Unesco Global Geoparka, te financiran preko natječaja za Financiranje projekata/programa/aktivnosti iz područja kulture i društvenih događanja u 2022. godini Splitsko dalmatinske županije – Upravnog odjela za prosvjetu, kulturu, tehničku kulturu i sport.

Cilj projekta bio je promocija I očuvanje, te upoznavanje ljudi s geološkom, prirodnom, kulturnom I povijesnom baštinom crnog bisera Viškog arhipelaga, malenog otočića Brusnika smještenog 13 nautičkih milja (oko 23,5 km) jugozapadno od Komiže. Brusnik je otok veličine svega 0,049 m2, no prepun specifičnih karakteristika koji ga čine jedinstvenim. Naime, Brusnik (kao i Jabuka) građen je od subvulkanskog dijabaza (od kojeg se izrađuju brusevi za oštrenje noževa, odakle potiče i samo ime) nastalog kristalizacijom magme pred više od 150 milijuna godina na putu iz dubokog magmatskog centra prema površini Zemlje. Ono što ga dodatno čini zanimljivim je činjenica da je Brusnik otok koji konstantno „raste“ tj. izdiže se čemu svjedoče konglomerati od oblutaka s paleo-žala  smješteni na samom vrhu otoka.

Sl 1. Brusnik iz zraka s mikrolokacijama ribarske arhitekture

Unatoč izrazito nepristupačnom položaju uzrokovanim izloženosti snažnim južim i zapadnim vjetrovima i surovim vremenskim uvjetima, no zahvaljujući bogatom morskom dnu, kroz povijest Brusnik je odigrao bitnu ulogu u razvoju ribarstava i maritimne kulture te predstavlja jedinstveni spomenik ribarske arhitekture. Na otoku se, uz ribarske nastambe na samom žalu koje su služile za soljenje riba i zaklon ribarima, nalaze i prirodni bazeni ograđeni također suhozidnom tehnikom magmatskim stijenama, koji su služili za čuvanje ulovljenih jastoga, tzv jastožere. Jastožere su smještene u samom centru otoka, u klancu s depresijom ispunjenom morskom vodom.

Sl 2. Jastožere
Sl 3. Žalo s nastambama 
Sl 4. Žalo s nastambama

Program je bio osmišljen kao dvodnevna radionica obnove suhozidnih struktura ribarskih nastambi građenih od valutica dijabaze raznih veličina koje čine Brusničko žalo. Upravo zbog morfološke specifičnosti i izloženosti vremenskim prilikama i neprilikama, zbog jake tramontane prvi dan radionice bili smo primorani promijeniti raspored te je planirani program održan u prostorijama Geoparka u Komiži. Geolog Geoparka Filip Prelec održao je uvodno predavanje prijavljenim sudionicima o geološkoj povijesti samog otoka začinjeno brojnim zanimljivostima i činjenicama. Alen Čikada predstavnik Kallokve i član Dragodida održao je predavanje o krškim lokvama i njihovim obnovama, dok je Ana Burić, također iz Dragodida, održala predavanje o suhozidnoj baštini i samoj Udruzi.

Sl 5. Predavanja u prostorijama Geoparka

Drugi dan radionice vrijeme nas je poslužilo pa smo rano ujutro isplovili s komiške rive, te se uputili put Brusnika.

Broj prijavljenih sudionika premašio je prvotna očekivanja pa je put do lokacije bio organiziran s dva jako različita plovila, kako izgledom, brzinom, tako i doživljajem, tradicionalnom gajetom falkušom, te gliserom.

Sl 6. Dio tima na falkuši
Sl 7. Dio tima na gliseru
Sl 8. Istraživanje otoka

Kao organizatori bili smo dio brzog tima koji je do Brusnika stigao gliserom za nepunih 45 min. Čekajući ostatak obišili smo i istražili otok, te definirali točnu lokaciju planirane obnove.

Nakon što je ostatak doplovio falkušom krenulo je upoznavanje s lokalitetom i samo zidanje. Jedno jako zanimljivo suhozidanje, pogotovo za ovaj dio Jadrana koji je većinski građen od vapnenca i dolomita. Naime, magmatsko porijeklo, te stalni utjecaj mora i vjetra oblikovao je stijene u izrazito teške, predivne, masivne oblutke u svim nijansama sive boje.

Sl 9. Valutice dijabaze

Lokalitet koji smo obnavljali nalazi se na plaži na sjeverozapadnoj strani otoka okrenutoj prema Svetom Andriji. Na obje strane plaže (SI i JZ) nalazile su se suhozidine strukture koje su ribari gradili kao nastambe za višednevni boravak dok su tu boravili zbog pučinskog ribolova. Nastambe su bile nepravilnih formi, sa zidovima građenim suhozidnom tehnikom od oblutaka dijabaze sa samog žala, pokrivene borovom građom sa susjednog Svetog Andrije. Strukture na sjevroistočnoj strani plaže, zahvaljujući boljoj poziciji u odnosu na snažne vjetrove ostale su bolje sačuvane, a nama su poslužile kao referentni primjer za obnovu nastambi na zapadnoj strani vale gdje su od originalnih struktura ostale samo naznake.

Iako su osnove zdanja ipak jednake, zidanje ovakvim kamenom zbog svog oblika, težine pokazalo se kao vrlo specifično i interesantno iskustvo.

Petnaestak volontera s dva voditelja u cca 3 sata savladalo je navedene tehnike i obnovilo je zamišljeni obim. Zadovoljni obavljenim radom okrijepili smo se, pokupili naš i zatečen otpad, pozdravili se s endemskim crnim guštericama, te napustili otok ostavivši obnovljene ribarske nastambe na milost i nemilost nemilosrdnim vremenskim prilikama na otvorenom moru.

Sl 10./11. Početak rada  na ruševnim ostatcima
Sl 12./13. Nastambe nakon obnove

Na povratku za Komižu ekipe su se zamijenile u brodovima kako bi svi imali priliku doživjeti iskustvo plovidbe na jednoj od šest novoizgrađenih replika falkuš e-jedinstvenog modela drvene gajete tradicionalne za Komižu koju su ribari razvili prilagodivši je uvjetima ribolova i navigacije na najudaljenijim rutama (više o falkuši: https://www.gajetafalkusa.com/hr/, http://ars-halieutica.hr/).

Sl 14. Povratak falkušom za Komižu

I za kraj, jedreći nazad, s Brusnikom i sutonom u pozadini, imali smo priliku saznati mnoge zanimljivost o povijesti i maritimnoj baštini Komiže, povijesti i razvoju falkuše, njenoj veličini i važnosti od strane kapetana Pina Vojković.

Put do lokacije tradicionalnom gajetom s jednog pučinskog otoka na još manji otok vulkanskog porijekla, suhozidanje magmatskim stijenama, gotovo svi volonteri iz različitih zemalja, činjenice su koje su ovu radionicu učinili vrlo egzotičnom i nadamo se sličnim akcijama u budućnosti.

Piše: Ana Burić Foto: Vis Archipelago Unesco Global Geopark, Alternatura, Ana Burić Početkom  listopada sudjelovali smo kao partneri na projektu “Planet Brusnik” organiziran od strane Vis Archipelago Unesco Global Geoparka, te financiran preko natječaja za Financiranje projekata/programa/aktivnosti iz područja kulture i društvenih događanja u 2022. godini Splitsko dalmatinske županije – Upravnog odjela za prosvjetu, kulturu, […]

Read More »

 atts
0

Još pet dana za prijavu na travanjski znanstveni skup o suhozidima koji će se održati – u bunji

Podsjećamo istraživače krajolika digitalnim alatima da je 31. siječnja 2023. zadnji rok za prijavu izlaganja za znanstveni skup “CROWDSOURCING LANDSCAPES” — DIGITALNO BILJEŽENJE KRAJOLIKA koji će se održati 13.-15.4.2023. u Domaćinovoj bunji na Srimi!

Podsjećamo istraživače krajolika digitalnim alatima da je 31. siječnja 2023. zadnji rok za prijavu izlaganja za znanstveni skup “CROWDSOURCING LANDSCAPES” — DIGITALNO BILJEŽENJE KRAJOLIKA koji će se održati 13.-15.4.2023. u Domaćinovoj bunji na Srimi!

Read More »

 atts
0

Obnova zlarinske lokve

Tekst: Duje Mikelić

Foto: Tea Truta, Ana Jadrijević, Andrea Čeko

Dana 23.9. ekipa Dragodida se ponovo vratila na Insula Auri. Zlatni otok ima jednako tako zlatne i aktivne stanovnike koji udruženi u lokalnu udrugu Tatavaka pomalo već završavaju projekt „LOKVICA CENTAR BIORAZNOLIKOSTI ZLARINA“ (više o uključenima u projekt i prethodnim fazama pogledajte ovdje).

Iako smo u petak bili ograničeni s vremenom, pošto je akcija krenula poslijepodne, odrađen je veliki posao. Udruženi s lokalnim snagama i pridošlicama sa Cipra i iz Kalifornije očistili smo južni dio lokve od urušenog zida. Preko tri kubika kamena je izvučeno, sortirano i pripremljeno za daljnje vikend-slaganje.

Slika 1: Izvlačenje i sortiranje kamena iz lokve
Slika 2: Dio sudionika sa dijelom izvađenog materijala

Subota je krenula radno od ranoga jutra i pod direktivom stučnjaka za obnovu lokve, a ujedno i našega člana, Alena Čikade gradilište je podijeljeno na tri dijela.  To su redom: dovršavanje i nastavak gradnje obzida lokve kao centralni i najvažniji dio ovog terena, zatim gradnja okolnog zida u svrhu estetskog uokviravanja cijelog lokaliteta te postava  tri klupice u formi gabiona. Redom rada, redom smijeha, redom pizze odrađeno je i više nego što je planirano za taj dan. Već prethodno sagrađeni obzid je popravljen i podignut na predviđenu razinu na koju ide (nažalost, ali u službi funkcionalnosti) betonska deka. Impresivni „kantun“ je vješto napravljen od strane Alena i dodatno je ojačan radi potencijalnog šetanja posjetitelja po njemu. Niski zidić na sjevernoj strani je napravljen i zanimljivo izveden s prijelazom u improviziranu klupčicu. Gabioni postavljeni i napunjeni. Sve od navedenog testirano je od našeg dragog prijatelja Safeta.

Slika 3: Red rada na obzidu lokve
Slika 4: Red rada na okolnom zidu
Slika 5: Red rada kod postavljanja gideona
Slika 6: Red rada kod popunjavanja obzida
Slika 7: Red rada na obzidu
Slika 8: Red pizze
Slika 9 : Nadzornik Safet

Nedjeljni plan uključivao je vizualno dovršavanje napravljenih zadataka, čišćenje terena i u slučaju ostatka vremena odrađivanjem nekog brzog radnog zadataka. No nažalost, s jutrom nam je došla i genovska ciklona s obilnim padalinama. Pošto su dogovoreni planovi pali u vodu, neki su to iskoristili za povratak privatnim obavezama na kopnu, a drugi za detaljnije upoznavanje s otokom i njegovom baštinom. Nekoliko dokumentaraca, misa sa lokalcima, posjet starom selu Borovici i maloj špilji, potraga za bunjama, ručak – sve nam je to uspjelo prije katamarana u 15:30. Pogled s mora na otok u kretnji prema Šibeniku ostavlja mali žal za nedovršenim poslom, ali i blagi osmjeh znajući da ćemo se uskoro vratiti dovršiti započeto kod ovih zlatnih ljudi.

Slika 10: Završni rezultat
Slika 11: Završnji rezultat okolnog zida
Slika 12: Dio ekipe sa dijelom rezultata

Tekst: Duje Mikelić Foto: Tea Truta, Ana Jadrijević, Andrea Čeko Dana 23.9. ekipa Dragodida se ponovo vratila na Insula Auri. Zlatni otok ima jednako tako zlatne i aktivne stanovnike koji udruženi u lokalnu udrugu Tatavaka pomalo već završavaju projekt „LOKVICA CENTAR BIORAZNOLIKOSTI ZLARINA“ (više o uključenima u projekt i prethodnim fazama pogledajte ovdje). Iako smo […]

Read More »

 atts
0

Kamik i gromači 3

Tekst: Miše Renić

Foto: Mario Zaccaria

U organizaciji udruge Brsečki česan dana 23.-24.07.2022. realizirana je suhozidna radionica u Etnološkom parku “Anton Plašimuha”, potpomognuta od Općine Lovran, Primorsko-goranske županije i Ministarstva kulture. Uz voditelje iz udruge Dragodid, skupilo se dvadesetak volontera svih dobnih skupina, te se u dva dana popravilo 35 m2 suhozida. Kuriozitet lokacije  je što se točno zna da je prije 150 godina gospodin Anton Plašimuha sagradio te suhozidne terase, koje su impresivne dimenzijama, kako širinom, tako i visinom.

Kao i obično, najviše vremena je otišlo na čišćenje urušenih dijelova suhozida, sortiranje kamena i popravak posteljice za zid, nakon čega je zid brzo dosegnuo svoju nekadašnju visinu, a stečene vještine će sudionici veselo primijeniti u svom dvorištu. Dio volontera spavao je na otvorenom u kampu, gdje se uz prekrasne vizure na Kvarner miješaju zvuci domaćih i divljih životinja, a strani turisti su se uz plažne aktivnosti mogli okušati i u suhozidnim.

Tekst: Miše Renić Foto: Mario Zaccaria U organizaciji udruge Brsečki česan dana 23.-24.07.2022. realizirana je suhozidna radionica u Etnološkom parku “Anton Plašimuha”, potpomognuta od Općine Lovran, Primorsko-goranske županije i Ministarstva kulture. Uz voditelje iz udruge Dragodid, skupilo se dvadesetak volontera svih dobnih skupina, te se u dva dana popravilo 35 m2 suhozida. Kuriozitet lokacije  je […]

Read More »

 atts
0

Logorun ili Veliki škoj

Tekst i foto: Fran Polan

Krajem listopada ove godine Dragodid je vodio, a ured Prostorne taktike d.o.o. organizirao radionicu rekonstrukcije suhozida na otoku Logorunu. Veliki škoj, kako ga naziva lokalno stanovništvo, nenaseljeni je otočić udaljen niti 500 metara odnosno tek nekoliko minuta vožnje brodicom od Tribunja, pitoresknog mjesta u blizini grada Vodica. Premda nenaseljen, pojedini napušteni objekti i strukture vrlo jasno sugeriraju da se otok nekoć povremeno i privremeno koristio; što za potrebe vojske, što u svrhu rezervata za magarce. Najprije austro-ugarska mornarica za sobom ostavlja sklop raštrkanih vojnih objekata, danas skrivenih i vegetacijom obraslih podzemnih i nadzemnih bunkera, povezanih tunela te topovskih gnijezda. Zatim 1990-ih godina skupina Tribunjaca osniva udrugu za zaštitu dalmatinskih tovara te otočić Lukovnik (Mali škoj) postaje prvi svjetski rezervat za zaštitu magaraca. Otok ubrzo postaje premalen pa im se novo utočište pronalazi upravo u Velom Škoju. Za te potrebe revitalizirane su poneke postojeće vojne strukture te su izgrađeni obalno pristanište, gusterna, veći ugostiteljski objekt i nekoliko sad već porušenih servisnih objekata poput štala za magarce i spremišta za alat. Upravo te uglavnom suhozidne strukture ukazuju na nekoć intenzivno i često korištenje otoka, kao i na potrebu njegove valorizacije i revitalizacije.

Dvodnevna radionica nastavak je interdisciplinarnog edukativnog projekta Logorun – Otočke taktike usmjerenog na razvoj potencijala demilitariziranih i slabo iskorištenih prostora šibenskog arhipelaga i okolice. U okviru projekta prošle su godine održani seminar i radionica, čiji je case study bio demilitarizirani sklop, a prilikom koje su radne grupe pod mentorstvom stručnjaka detektirale prostorne i programske potencijale te prezentirale prijedloge revitalizacije, obnove i reprogramacije pripadajuće zone otoka. Projekt nastaje zahvaljujući ranijoj neformalnoj lokalnoj inicijativi i općini Tribunj kojoj 2018. godine tadašnje Ministarstvo dodjeljuje istočnu trećinu otoka na upravljanje idućih 50 godina. Otok će uskoro udomiti Edukacijski centar dalmatinskog magarca čije idejno rješenje izrađuje arhitektonski ured Prostorne taktike, a obnovljeni suhozidi postat će integralni dio budućeg projekta koji će otoku vratiti nekoć izgubljeni identitet.

Prvi dan započinje s lokacije kolokvijalnog naziva tovar; male luke i pristaništa s kojeg su početkom stoljeća prevozili magarce do Velog i Malog škoja, a gdje je danas u zahvalnost toj životinji podignut spomenik kao simbol rada, radinosti i predanosti. Laganom vožnjom stižemo na jedini logorunski mol te započinjemo obilazak otoka i potragu za potencijalnim lokacijama obnove. Nasuprot pristaništa uočljiv je kompleks nekadašnjih gospodarskih objekata, magarećih štala i jedan veći napušteni ugostiteljski objekt, jedini s još neurušenim krovom. U blizini se nalazi gusterna obzidana suhozidom koji samo što se nije rasuo; ideju za njegovom obnovom iz sigurnosnih razloga ubrzo odbacujemo. Primjećujemo nekoliko duljih podzida, mjestimično urušenih najvjerojatnije uslijed vodenih bujica, a uz probijene staze vidljive su linijske strukture suhozida ili nanizanih rubnih kamena koji diktiraju put. Na samoj granici zone pod upravom općine, u čijoj blizini započinju bizarno izduljene privatne parcele od jedne do druge strane otoka, stižemo do blage padine uz obalu uz koju se nalazi urušeni armiranobetonski objekt gdje detektiramo nekoliko jedva vidljivih ostataka nekadašnjih suhozidnih podzida. Uz informaciju da je na toj lokaciji u sklopu projekata prošlogodišnjeg seminara zamišljena zona za kampiranje i boravak na otvorenom, pada odluka da će se radionica održati upravo ovdje. Svjesni obima posla, dogovaramo se da će se u iduća dva dana izgraditi dva podzida s dvije zemljane terase na kojoj će se smjestiti budući šatori. Lokacija na kojoj će se raditi nalazi se blizu obale, zahvaćena je gustom šumom alepskog bora i makije te je puna vapnenačke stijene.

Kasnije popodne stižemo u nedavno obnovljeno potkrovlje zgrade Općine gdje uz načelnika općine i Luke i Antonije iz Prostornih taktika zainteresiranim sudionicima predstavljamo projekt i program. Nakon uvodnih riječi načelnika i predstavljanja publikacije prošlogodišnje radionice, održali smo predavanje o povijesti i tehnikama gradnje i obnove suhozida, kao i o radu same udruge. Predavanje se pokazalo uspješnim; uz prijavljene sudionike pridružuje nam se još dvoje zainteresiranih volontera!

Prvi dan radionice započinje dolaskom na otok, pripremom terena te osiguravanjem dovoljne količine tekućine i hrane za 15ak sudionika. Uskoro pristižu polaznici radionice kojima nakon jučerašnjeg teorijskog dijela predavanja, prezentiramo ključne informacije i demonstriramo praktične tehnike gradnje potrebne za svladavanje znanja o obnovi suhozida. Teren je najprije bilo potrebno raščistiti od površinskog zemljanog sloja te raskopati zemlju do temelja postojeće strukture nekadašnjeg suhozida. Kao baza za alat, hranu i ostale potrepštine poslužile su gromade urušenog betonskog zida obližnje štale. Do pauze za ručak postavljen je spomenuti temeljni sloj zida, a zbog nedostatka većih stijena, bilo ih je potrebno pronaći u okolici lokacije. Nakon osmosatnog rada zid je gotovo u potpunosti završen; potrebno je dodati posljednji sloj kamenih ploča (koje su tamo rijetke), nasuti i nabiti zemlju koji sagrađeni podzid zadržava te isti proces ponoviti i za drugi, niži podzid podno prvog.

Sutradan, umor je vidno prisutan, ali entuzijazam prevladava. Promjena sata uslijed zimskog računanja vremena dodaje nam sat vremena sna više, pa spremni nastavljamo s radom. S nešto izmijenjenim timom sudionika (neki su otišli, drugi su stigli) dovršavamo započeto i podzid je ubrzo podignut. Efektnim nasipavanjem i nabijanjem zemlje za izravnavanje gornje terase zid proglašavamo izgrađenim. Nakon kratke pauze i rasprave o potencijalnom manjku vremena za završetak donjeg podzida, bacamo se na posao i u nekoliko sati, s već uhodanom ekipom, sličnim postupkom dovršavamo i drugi, nešto niži podzid. Time nastaju dvije zaravnjene zemljane terase koje će prema slobodnim procjenama u budućnosti moći primiti do osam šatora i poneki hammock. Dan je zaključen proslavom rođendana jedne od volonterki uz pjenušac i izvornu talijansku mortadelu.

Veliko hvala organizatorima, nositeljima projekta, a osobito sudionicima i volonterima koji su prepoznali vrijednost ove inicijative i zajedničkim snagama obnovili strukture koje će, vjerujemo, ubrzo poslužiti svrsi!

Tekst i foto: Fran Polan Krajem listopada ove godine Dragodid je vodio, a ured Prostorne taktike d.o.o. organizirao radionicu rekonstrukcije suhozida na otoku Logorunu. Veliki škoj, kako ga naziva lokalno stanovništvo, nenaseljeni je otočić udaljen niti 500 metara odnosno tek nekoliko minuta vožnje brodicom od Tribunja, pitoresknog mjesta u blizini grada Vodica. Premda nenaseljen, pojedini […]

Read More »