Izvještaj: Crikvenica – i djeca vole zidati

Tekst: Ante Senjanović

Foto: Ante Senjanović, OŠ Crikvenica, Muzej Grada Crikvenice

 

Nad Crikvenicom, postoji seoce Kotor. Visoko na svom gradinskom položaju gleda, kako rječica Dubračina kroz prolaz u brdima ide prema moru. Niz godina već, crikvenički gradski muzej pomalo uređuje i prezentira povijesno naslijeđe tog krajolika, pa i nas pozovu svako proljeće da vodimo radionice popravka kotorskih gromača. E, sad, to je proljeće, a ovo pišem pred sam kraj godine. Ma zašto? Nije da smo preažurni s izvještajima (nostra culpa, nostra maxima culpa), ali ovaj ne kasni toliko (a ja nisam kriv niti što kasni ovoliko koliko kasni; gađajte kamenjem druge). Naime, ove godine smo nakon proljetne radionice, dobili i još jedan dvostruki poziv iz Crikvenice: za jesen je dogovoren novi Kotor, ali i edukacijska radionica u OŠ Vladimira Nazora, pa vam o tome sad pišem.

 

Krenimo po redu. U osnovnoj školi, poželjeli su urediti svoje stražnje dvorište. Tamo rastu masline, i ima jedna lijepo održavana, ali malo neugledna livada, odvojena od rijeke drvećem i grmljem, pa su na nju htjeli nešto postaviti, i to tako da u izradi sudjeluju i učenici. Ideja je bila da to bude neka tradicijska vještina; a gromača ima svugdje po primorju, pa čeg li onda boljeg, nego da djeca usuho sazidaju nešto. Sad, purist bi mogao prigovoriti kako nije red na livadi zidati gromaču, i suštinski bio bi u pravu. Ali, gledajmo ovo prije kao krajobrazno uređenje, za koje je izabrana jedna narodna tehnika gradnje u kojoj svatko s malo volje i vježbe može sudjelovati – za djecu idealno. A ni livada u dvorištu nije polje, pa nije neka šteta. 

 

Došli smo u školu dan prije početka radionice, kako bismo izvidili teren i vidjeli što ravnateljica i učiteljice imaju na pameti. U razgovoru se došlo na ideju malog auditorija, kako bi se na lijepe dane neke lekcije mogle održavati u dvorištu. Navečer smo mi malo promislili, malo skicirali i odlučili se za najjednostavnije: polukružnu klupu, dovoljno dugačku da na nju može sjesti jedan cijeli razred (njihovi nisu preveliki).

 

Imali smo tih dana sreće s vremenom, jer nas je usred kišnog razdoblja dočekalo nekoliko krasnih jesenjih dana. Iako, jutrom hladnih, moram reći. A pogotovo iza škole, gdje uz Dubračinu dolazi hladni zrak iz Vinodola, a sama zgrada skriva sunce, da su se djeca obgrljivala rukama i skakutala da im ne bude zima (naravno, mogla su obući svoje jakne – ali koje dijete će to napraviti ako mu mama nije tu da ga natjera?). No dobro, to je kratko trajalo, a poslije bi zatoplilo, a bome i zavrućilo. Na mjestu nas je dočekao materijal, kamen iz gromača srušenih pri širenju crikveničkog groblja, i dok nisu došla prva djeca iscrtali smo temelje i počeli pomalo kopati.

 

Slika 1

 

Slika 2

 

Radionica je bila zamišljena u tri jutarnje smjene, za vrijeme nastave. Svaka dva školska sata, došla bi nova skupina djece, a prethodna bi, uglavnom nerado, otišla nazad u učionice. Mislav bi, kao jedini s bradom među nama i tako jedini koji im može uliti strahopoštovanje, svakoj novoj grupi održao malo predavanje o gromačama i o tome kako da sazidaju nešto čvrsto, a da pri tom ne ozlijede ni druge ni sebe. 

 

Slika 3

 

Tu smo zapravo imali jedan mali problem: svaka edukacijska radionica, po definiciji, uključuje zidare početnike – polaznike koji nisu nikad, ili su vrlo malo zidali, pa kad krenu raditi to najčešće nije baš dobro. Što je normalno, jer svakome treba vježbe u nekoj novoj vještini. Kad se obnavlja neka stara gromača uz put, ili neki prezid, ili nešto takvo, nije bitno da rezultat bude savršen, jer je sama masa kamena dovoljna da stvar stoji, ako baš nisu napravljene grozne greške – a mi smo tu da ih spriječimo. No, ovdje je bilo malo delikatnije, jer smo, kako rekoh, zidali klupu; nešto što je samo po sebi zahtjevan zadatak. Nije jednostavno napraviti nizak čvrsti zid po kojemu će netko svaki dan hodati, skakati, sjediti. Ukratko, nije baš za početnike, ali ne možemo djecu razočarati, ipak trebaju sudjelovati. A da bi bilo još teže, nas je troje, a djece po petnaest, i ne može se na svakoga u detalj paziti što i kako radi.

 

Stoga, napravili smo klasičan radionički kompromis – uposlili ih kao škaljare, a oni znatiželjniji su se sami izborili za zidanje. Škaljanje je donošenje manjeg i sitnog kamenja (iliti: škalje (čisti talijanizam inače; vidi u riječniku pod scaglia)) kojim se zapunjuje zid. Nije glamurozno, ali ni ništa manje važno od bilo kojeg drugog dijela gradnje. Zid stoji zbog velikog kamenja, a traje zbog sitnog. Djeca kao djeca, od sveg naprave zabavu, pa su neke curice punjenje kanti škaljom pretvorile u neku vrst arkadne igrice – jedna skupina baca kamenčiće, a druga trči okolo i hvata ih u kante. Brzo ih je prekinula učiteljica. Šteta.

 

Slika 4

 

No, kako bilo, djeca kao ljudi, svatko je pristupio različito: neki zainteresirani, neki samo sretni što nisu na satu, neki slušaju, neke nije puno briga. Neki priča drugome kako on sluša pravi, tvrdi njemački rap. Jedan mali Rom se zafrkava sa stereotipima (“Mama će mi bit sretna kad joj kažem da sam prvi put nešto radio u životu.”; duhovit mali, a radišan). A neki, prepuni energije: rješavamo mi jedan završni kut klupe i pripremamo ležaj za jednu gromadu koju tek planiramo dotegliti s drugog kraja livade. Mozgamo, slažemo, štimamo, štemamo, koncentrirani na zid, i zadovoljni se okrećemo da ćemo po taj kamen, a evo ti grupe momčića koja kotrlja tih par stotina kila kamena prema nama. E, pa bravo. Neki na svoju ruku zidaju, pa ih upozorimo kako treba, a neki malo organiziranije pod nadzorom. Nešto od toga je bilo dobro, pa je moglo ostati, a nešto je trebalo poslije zamijeniti – lijepo je da su se uključili, ali ipak treba biti čvrsto.

 

Slika 5

 

Slika 6

 

 

Bilo je i novinara da poprate akciju, što pravih, što budućih. Tako je Novi list pisao o učenicima graditeljima, a valjda su nešto i učenici o samima sebi. Bila je naime i njihova školska novinarska grupa, koju je dovela učiteljica, da malo vježbaju opisati i ispitati situaciju. Kako saznati što se događa, kako intervjuirati uključene u događaj, i tako to. 

 

Slika 7

 

Slika 8

 

To su bile te jutarnje smjene. Djeca bi do 14 sati pomalo otišla kućama, a nama bi došlo vrijeme za marendu, preko puta u Pandori. Nakon tog nazad, da malo popravimo i još doradimo, jer ipak – najbrže se radi kad ne moramo paziti na djecu. I tako, u tri planirana dana, dovršila se klupa i veći posao od očekivanog (još su nam dva puta donosili dodatni materijal, jer bismo donešeno pouzidavali). Djeluje čvrsto, djeluje uredno. U školi su zadovoljni, a zadovoljni smo i mi. Valjda će izdržati djecu. Javimo Vam na proljeće je li preživjela.

 

Slika 9

 

Slika 10

 

E, to je bio prvi dio, odrađen radnim danom, a imamo i drugi, odrađen taj vikend: povratak na Kotor, drugu ovogodišnju radionicu popravka gromača, nazvanu Kotor calling. To mjestašce od desetak kuća, uglavnom napuštenih, starije je od Crikvenice. Barem ako računamo kad je tamo stavljen najstariji kamen, jer gradinski ostaci na kotorskoj glavi datiraju iz brončanog doba, a ne smijemo zanemariti ni tamošnje ostatke tri srednjovjekovne crkve. Danas su tamo žive samo dvije kuće koje je obnovio gospodin Šarar i još jedna u kojoj živi starija gospođa kojoj se nažalost ne mogu sjetiti imena. Ostâle su ruševine. Kotor je živio od dvije stvari: terasiranog poljoprivrednog krajolika, koji je nekada morao biti spektakularan, ali je danas zarastao, nevidljiv i pomalo se urušava potkopan korijenjem drveća, te od vještine stanovnika koji su putovali naokolo kao vješti obrađivači kamena.

 

Lijepo vrijeme koje sam spomenuo se nastavilo i za vikend. No, pokazalo se kao jedan nesavršeni blagoslov. Kako su nama to bili prekrasni dani za rad u prirodi, tako su i drugima bili povod da iskoriste zadnje tople jesenje dane, pa su ih svi aktivni prirodoljupci i sva društva otputovali iskoristiti što dalje mogu. Pa se tako, osim nas troje udrugara i organizatorice Tee iz muzeja, skupilo još šestero dobrovoljaca. Jedna je naletjela na nas kod sportske dvorane, oboružane poljodjelskim alatima (nema gradnje bez mašklina i motike) i pomislila da smo mi akcija sadnje drveća na koju se bila uputila. Kako ni tamo nije bilo puno ljudi, priključila nam se nešto kasnije na brdu.

 

Slika 11

 

Slika 12

 

Sa manje ljudi, manje je bio ambiciozan i program gradnje. Ima na Kotoru čudo toga što bi se dalo popravljati, i izvorna namjera je bila obnoviti gromače uz put od Kotora do lokve. No, umjesto toga smo kao prikladno brojnom stanju uzeli obnavljati okoliš same lokve, na četiri mjesta urušene gromače. Na strmom kotorskom terenu se urušeni materijal, s godinama, često otkotrljao daleko nizbrdo, ali smo ovdje na zaravni oko lokve imali sreće, pa je sav bio na mjestu. I tako, na blagom jesenjem suncu, u tišini jesenje šume, bez žurbe, ugodnim radom smo svi skupa to popravili. Još smo imali i vremena za laganu šetnju naokolo. Taj zarasli krajolik je prekrasan kao nekakav park. Čistine i kameni labirinti među starim nedirnutim stablima. Vidjeli smo ogoljeni dio livade, gdje se jazavac nekad valjao pred svojom jazbinom – ali je to očito pred dosta vremena bilo, jer nju nismo nigdje uspjeli vidjeti. Vidjeli smo i uspravno kamenje, postavljeno na gromače tako da se na njeg popne loza.

 

Slika 13

 

Taj napušteni krajolik će teško ikad ponovno postati kakav je nekad bio, živo, poljodjelsko zemljište. Jedino ostaje ovo što se pomalo radi – crikveničko šetalište u prirodi, daleko od gužve, po uređenim i označenim stazama, kojima Muzej i Grad unazad zadnjih nekoliko godina predstavljaju povijest i naslijeđe kraja: gromače, crkve, gradinu Badanj, dolce, Kotor.

Vidimo se na proljeće, ako želite pomoći u tome.

Share and Enjoy:
  • Facebook
  • Twitter
  • del.icio.us
  • Print
  • Tumblr

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

*
*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

 atts
0

Raž i srp umjesto kamena i čekića Vol. 2: Mi ne mlatimo praznu slamu

Tekst: Stipe Božinović
Foto: Jelena Kulušić i Stipe Božinović

 
 
Ok, ok, odmah da naglasim, ovog puta nije bilo uopće srpova, ali tema neka ostane ista. Mjesto radnje se nije promijenilo – Veliki Godinj. Lokacija se ipak nešto izmijenila pa ovoga puta nismo radili u malom polju otetom kamenu, već na guvnu u samom selu. Promjena je bilo i u postavi. Anu, koja je bila u nešto egzotičnijoj gaži i popravljala dvorce po Francuskoj, zamijenila je Jelena Kulušić.
 
 
1
Slika 1: Veliki Godinj
 
 
Nažalost, promijenili su se nešto i planovi naših domaćina. Veliki Godinj svoju mjesnu feštu održava zadnju subotu u kolovozu. Plan je bio napraviti veći dio slamnatog krova do tada, a onda na fešti, uz društvo i zabavu, javno pokazati vještinu postavljanja slamnatog krova. Prvi problem je bio što se nije na vrijeme osigurala drvna građa koju je trebala financirati lokalna zajednica, a drugi problem je bila korona zbog koje se nisu smjela organizirati nikakva okupljanja.
S obzirom na epidemiološke mjere fešta je otkazana, ali zadnju subotu u kolovozu sestra i brat Nada i Nediljko “Ćurako” Pavlinović ipak su nas pozvali na malo druženje. Odlučili su spojiti ugodno s korisnim. Nas su ipak pozvali u Veliki Godinj na dan fešte, ali, da ne bi bilo da smo se došli samo častiti, tada su ipak odlučili mlatiti raž koju smo zadnji puta želi. Rano ustajanje ovoga puta nije bilo potrebno. Za razliku od žetve za koju se pokušao izbjeći zvizdan, za mlaćenje je poželjno da se radi u toplijem dijelu dana. Razlog je jednostavan – što je manje vlage u snopu zrna, ona bolje ispadaju iz klasa. S obzirom na to, dogovoren je i malo kasniji dolazak. Stigli smo nešto iza 10 sati, a ubrzo nam se pridružila i Žana Pervan Odak iz Centra za kulturu i baštinu grada Vrgorca kao treća počasna[1] gošća ove mikro radne fešte.
 
[1] Nazvat se počasnim gostom u ovoj situaciji nije hiperbola. Plan koji je predstavljen Ani i meni pri prvom posjetu Velikom Godinju glasio je da će u slučaju korone na feštu biti pozvan Tedi Spalato, Ibrica Jusić (koji su već ranijih godina nastupali na feštama u Velikom Godinju), Ana i ja. Korone je bilo, a kako smo mi pozvani, a Ibrica i Tedi ne, stvarno smo se osjećali počasnim gostima.
 
 
2
Slika 2: Kratki tečaj mlaćenja pune slame by braco i seka
 
 
Nada i Ćurako već su ranije iznijeli snopove na sunce kako bi se dodatno prosušili, a Jeleni, Žani i meni ostao je zadatak mlaćenja. Zadatak koji nije zahtijevan za savladati. Snopom raži na guvnu lupate o tvrdu površinu lagano ga okrećući da ispadne većina zrnja, a pri tome pazite da ne uništite snop. Moram priznati da mi je bilo zadovoljstvo vidjeti da se samo 4-5 snopova od njih dvjestotinjak odvezalo, s obzirom da smo ih dio Ana i ja vezali. Nakon toga uzimate štap kojim se dodatno mlati snop da ispadne eventualno preostalo zrnje. Ono što ovaj posao može učiniti zahtjevnim je činjenica da se radi na suncu u sred bijela dana krajem kolovoza (srećom po nas bilo je i nešto vjetra), a nije ni da je neka velika sreća raditi jedan te isti repetitivni rad duže vremena. Srećom ovo je manji krov, a i naši domaćini su nas tetošili. Gospodin Rajko Lednić ovoga puta samo je kratko svratio da vidi radimo li dobro i bio je zadovoljan onim što vidi. Mi nismo mlatili praznu slamu, ali onaj tko dođe poslije nas hoće.
 
 
3
Slika 3: Barba Rajko u inspekciji
 
 
 
4
Slika 4: Završno stanje nakon mlaćenje. Oni koje vile mlatiti praznu slamu nastupaju nakon ovoga
 
 
Nakon ručka, i to kakvog ručka, uslijedio je pregled povijesti mjesta. Izvađeni su bili i obiteljski albumi, a onda odrađen i obilazak Velikog Godinja i okolice. Među ostalim, gospodin Ćurako nas je odveo i do klačine koju je napravio kao pokazni primjerak u suradnji Parkom prirode Biokovo 2018. godine.
 
 
5
Slika 5: Šta je fešta bez spize (4 kg mesa za 5 ljudi)
 
 
Ana i ja zarazili smo se Velikim Godinjom prvi puta, a sada se zarazila i Jelena. Nadamo se da će drvna građa doći što prije, a time i neka prilika za daljnju akciju. Jedna želja mi se već ostvarila, a to je da je prošlo izvješće bilo samo vol. 1, a sada se čini da će ovo biti priča u više nastavaka u kojoj ćemo, nadam se, proći čitav postupak izrade slamnatog krova.
 
 
6
Slika 6: Klačina sagrađena 2018. godine

Tekst: Stipe Božinović Foto: Jelena Kulušić i Stipe Božinović     Ok, ok, odmah da naglasim, ovog puta nije bilo uopće srpova, ali tema neka ostane ista. Mjesto radnje se nije promijenilo – Veliki Godinj. Lokacija se ipak nešto izmijenila pa ovoga puta nismo radili u malom polju otetom kamenu, već na guvnu u samom […]

Read More »

 atts
0

Kotor zove!

119216257_3979033948789877_5895845532951119084_n

Dragodid, višegodišnji partner Muzeja Grada Crikvenice u obnovi gromača na Kotoru će u sklopu programa Susjedstva Crikvenica u ponedjeljak 14. rujna u prijepodnevnim satima napraviti demonstraciju obnove gromače u naselju i tom prilikom predstavuti svoj rad od 2013. na Kotoru.

119217695_1225737834447497_6756377693145935055_n 119205549_424644588507707_4122313551891112923_n

 Pozivamo vas da se pridružite programu susjedstva Crikvenica “Kotor zove!” koji će se održati od 12. do 14. rujna.

 Program Kotor zove! pokrenuli su lokalni kulturnjaci iz muzeja, centra i knjižice kako bi skrenuli pozornost na očuvanje najstarijeg crikveničkog naselja. Maleni Kotor vinuo se odjednom u europske razine i probudila se nada.

119226595_631707340864209_345893883135697561_n

Nada da će se cijeli prostor primjereno vrednovati i očuvati te uključiti u kulturnu ponudu grada. Inicijativom povratka na Kotor želi ga se kulturom, edukacijom i aktivizmom osnažiti i obraniti kao jednog od rijetkih preostalih dijelova grada,koji je izmaknuo valu apartmanizacije sačuvavši sve elemente tradicionalne primorske arhitekture.

119097459_628731228019432_5519133943920969735_n 119127450_742683002978441_417537862702712087_n

 Detaljna najava programa nalazi se u privitiku, a više o programu možete sazanati putem Facebook eventa: https://www.facebook.com/events/728324828010075

Dragodid, višegodišnji partner Muzeja Grada Crikvenice u obnovi gromača na Kotoru će u sklopu programa Susjedstva Crikvenica u ponedjeljak 14. rujna u prijepodnevnim satima napraviti demonstraciju obnove gromače u naselju i tom prilikom predstavuti svoj rad od 2013. na Kotoru.  Pozivamo vas da se pridružite programu susjedstva Crikvenica “Kotor zove!” koji će se održati od 12. […]

Read More »

 atts
0

Kamen na kamenu

Kad netko spomene izraz državno prvenstvo, očekujemo sportsko natjecanje u nogometu, košarci ili rukometu. Vjerojatno se nitko ne bi sjetio gradnje suhozida. Ipak, postoji i takvo prvenstvo. U Gardunu, nekadašnjem antičkom Tiluriumu, nedaleko od Trilja održano je 5. 10. 2019. godine Državno prvenstvo u gradnji suhozida i to treće po redu. Nositelj ove manifestacije bila je Udruga Gaius Laberius-Gardun u suradnji s Udrugom Dragodid. Propisi natjecanja nalagali su: 4 člana/članice ekipe, 15 min. zidanja, 1 m visina, 70 cm širina. Organizatori su htjeli potaknuti vrsne suhozidare i one koji će to tek postati da odmjere svoje umijeće i vještinu. Iz navedenih propisa vidimo da za slaganje kamena u suhozid trebaju itekakve vještine.

 

Kamen na kamenu – suhozid

Suhozid je građevina od prirodnog materijala bez upotrebe vezivnog materijala. Gradi se kao zid, kao ograda oranice ili pašnjaka, koristi se u gradnji bunara i u gradnji puteva kao što je Premužićeva staza, planinarski put koji prolazi dijelovima Velebita. Ovim se umijećem čovjek na jadransko-dinarskom području Hrvatske služi od prapovijesti do danas. Suhozidi pružaju utočista za razne biljke i životinje, npr. guštere, žabe, pčele i razne rijetke kukce.

 

Državno prvenstvo u gradnji suhozida

U Kolanu na otoku Pagu, 11. 6. 2011. održano je prvo takvo prvenstvo. Organizirala ga je Udruga Suhozid koja je željela jače povezati zaljubljenike i poklonike suhozidne tradicije iz cijele Hrvatske. Otkrili su stanovnicima otoka Paga i njihovim gostima umijeće gradnje kao i problem zaštite i očuvanja suhozida kao kulturno-povijesnog bogatstva.

Drugo prvenstvo organizirale su u listopadu 2018. godine udruge Dragodid i Argonauta na otoku Murteru, na području arheološkog lokaliteta Colentum. Projekt je bio dio programa obilježavanja Europske godine kulturne baštine 2018. god. I ovdje je bio cilj zainteresirati javnost za suhozidnu gradnju, prenošenje znanja umijeća gradnje na nove generacije kao i medijska popularizacija.

Počeci djelovanja Udruge Dragodid sežu u 2002. godinu kad je održana prva Međunarodna suhozidna radionica u selu Dragodid na otoku Visu. Od tada su prisutni na raznim lokalitetima diljem hrvatske obale i u drugim zemljama. Sjedište Udruge je u mjestu Šapjane kod Rijeke. Glavne su im aktivnosti organizacija i vođenje suhozidnih radionica te provođenje istarživanja suhozidne baštine u suradnji s lokalnim partnerima. Pokrenuli su zahtjev za trajnom zaštitom suhozida  kao  nematerijalnog kulturnog dobra  Republike Hrvatske.

A kako je proteklo 3. Državno prvenstvo opisala nam je dr. Danja Lakić Budimir, voditeljica kulturne djelatnosti Udruge Gaius Laberius-Gardun:

„ Nakon prošlogodišnjeg sudjelovanja na radionicama suhozidarstva i na 2. Prvenstvu mojoj je Udruzi s puno povjerenja dodijeljena organizacija 3. Prvenstva. Samo natjecanje otvorila je naša ekipa Gaius Laberius, zatim su se zaredale različite ekipe od studenata do veterana. Kamen je dovezen iz obližnjeg kamenoloma pod Mosorom. Pobijedila je ekipa Golinjevo s punih 5.01 m duljine zida. Drugo mjesto zauzela je zadarsko-makarska ekipa Pomalo, a treća je bila ekipa Vlaji. Prvenstvo je popratilo nekoliko medija, a gosti su nam bili predstavnici lokalne i županijske vlasti. Na kraju  prvenstva sve su ekipe zajednički izgradile suhozid koji trajno ostaje u našem mjestu. Udruga Gaius Laberius je ponosna na zajedništvo suhozidara te na njihov trud i ljubav koju ulažu u ovu vještinu kako bi je pokazali cjelokupnoj zajednici i rado ćemo sudjelovati u budućim prvenstvima.“  

Dr. Lakić Budimir još je istaknula kako je Udruga osnovana s ciljem promicanja, razvoja i unaprjeđenja znanosti, ekologije, kulture, umjetnosti i zdravog življenja. Jedna od niza djelatnosti je i očuvanje povijesne i spomeničke baštine.

članak

 Ekipa Gaius Laberius, Državno prvenstvo u Gardunu, 2019. god.                                                          foto: Danja Lakić Budimir

 

Tradicionalno, inkluzivno, reprezentativno

Zahvaljujući ovakvim hvalevrijednim projektima, suhozidarstvo je prepoznato kao posebno umijeće koje treba sačuvati od zaborava. Ministarstvo kulture Republike Hrvatske donijelo je u prosincu 2016. godine odluku kojom se umijeće suhozidne gradnje proglašava nematerijalnim kulturnim dobrom te je uvršteno u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Međutim, za upis na popis svjetske baštine, nematerijalna baština mora biti: tradicionalna, ali još uvijek živa, suvremena ruralna ili urbana praksa u kojoj su uključene različite kulturne skupine; inkluzivna, tako da povezuje prošlost, sadašnjost i budućnost; reprezentativna tako da predstavlja znanja, tradiciju, običaje i vještine koje se prenose u jednoj zajednici s koljena na koljeno, ili drugim zajednicama. Suhozidarstvo je i tradicionalno i inkluzivno i reprezentativno te je 2018. uvršteno na UNESCO-ov popis nematerijalne kulturne baštine.

Na mladima svijet ostaje

Gradnju suhozida kao nematerijalnog dobra trebalo bi više promicati među mlađom populacijom. Sve bi se navedene udruge trebale povezati sa školama jer se gradnjom suhozida stječu tehničke vještine, kao i vještine ponašanja, npr. učenička suradnja i sposobnost uspješnog rada. Iskorištavanjem kamena iz okoliša potiče se održivi razvoj. Potrebno je organizirati izvanučioničnu nastavu i radionice na određenim lokalitetima jer većina današnje djece i ne zna za pojam suhozidarstva. Poticanjem učenika da u svojim školskim vrtovima grade suhozide povećao bi se broj mladih volontera. Tako bi ova vještina postala reprezentativna školskoj zajednici koja ju može prenositi budućim generacijama. Zidanje kamena na kamen nastavilo bi se i u budućnosti jer na mladima svijet ostaje.

 

Učenica: Josipa Paštar, 7. r.

(  Na županijskoj smotri LiDrano 2019./2020. rad  predložen za državnu smotru u kategoriji novinarskih radova.  )

OŠ fra Pavla Vučkovića, Sinj

Mentorica: Helena Budimir

 

Kad netko spomene izraz državno prvenstvo, očekujemo sportsko natjecanje u nogometu, košarci ili rukometu. Vjerojatno se nitko ne bi sjetio gradnje suhozida. Ipak, postoji i takvo prvenstvo. U Gardunu, nekadašnjem antičkom Tiluriumu, nedaleko od Trilja održano je 5. 10. 2019. godine Državno prvenstvo u gradnji suhozida i to treće po redu. Nositelj ove manifestacije bila […]

Read More »

 atts
0

Vremeplov: suhozidna edukacija u parku skulptura Dubrova (20-21.6.Labin)

105562027_580063879323839_1543488708062061704_o

Na izlazu iz Labina prema Rijeci okružen borovima, hrastovima i pokojom divljom voćkom sakrio se Park skulptura Dubrova

Strpljivo je nastajao djelovanjem umjetnika još od 1970-ih koji su imali viziju da na livadu u sklopu ladanjskog dvora Franković-Vlačić trajno postave kamene skulpture, kao hommage istarskom kamenu. Nakon godina produkcije skulptura u dvorištu Stancije, uspjeli su u svome naumu i stvorili park skulptura, najveći i najpoznatiji park skulptura u kamenu na prostoru Hrvatske (neki kažu i u Evropi).

Mijenjale su se generacije umjetnika i zaljubljenika u simpozij u kamenu, umjetnost i prirodu, a neko je vrijeme prostor bio napušten, nekako bez duše. Proteklih godina brojni stručnjaci i entuzijasti uz pomoć lokalnih vlasti i struktura udahnuli su novi život Parku. Od mnogo brojnih izazova sa kojima se na svojem putu susreću naišli su na neprikladno ponašanje posjetitelja u Parku, koji svoje limene ljubimce, a ponekad i motore provozaju među skulpturama danju, ali i noću kada padne i pokoje vođenje ljubavi. Vjerujemo da noćne aktivnosti uvelike pridonose natalitetu Labina i okolice, zato tražimo rješenje kako da ljubav i dalje živi, no uz manje smeća i remećenja prirodnih ciklusa.

U svrhu zaštite prostora Parka i njegovog okoliša našli su se dva znanca i jedan treći sa suprugom u nadi stvaranja zajedničkog projekta obnove suhozida. Nakon nekoliko sati traženja, otkrivanje skrivenih suhozida, koji su kroz vrijeme pretrpjeli i značajna oštećenja dogovoreno je da ćemo zajedno pokušati spasiti naš Park. Krajem prošle godine prijavljen je projekt “Gradimo park” pri Zakladi za poticanje partnerstva i razvoja civilnog društva i na opće čuđenje projekt je odobren. Rekli smo si probati ćemo pa što bude, po običaju 5 do osam, uz prijezir djelatnice u pošti. Do zadnjeg trenutka je bilo neizvjesno ako će se uspjeti provesti sve planirane aktivnosti, što zbog utjecaja Covida -19 što zbog podosta manjih sredstva koje je trebalo prilagoditi novim prilikama. Nakon otvaranja prijava za radionicu suhozidne gradnje uslijedio je blaži šok. Prijave su bile trostruko veće od očekivanog.

No odlučili smo da nećemo nikoga odbiti već ćemo se maksimalno solidarizirati oko materijala i hrane. Počeli smo u toplo lipanjsko poslijepodne gdje su se oni najnabrijaniji okupili na Dubrovi i budno krenuli sa majstorima na upoznavanje teorije te lokacija gradnje i obnove. Već tada je bilo jasno da se na radionicu prijavilo šaroliko društvo, mnogo žena, dosta mladih, a svi sa istim ciljem, učenja i baštinjenja suhozidne gradnje. Srca su nam se zaigrala.

104959660_580063912657169_3213581592721244772_o 105195546_580063749323852_4930053259212999787_o 105400164_580063395990554_1456925885206209157_o 105427237_580063952657165_3702987071289198349_o 105484583_580063692657191_5865296661258588129_o 105491925_580063385990555_5353569711786581597_o

Subota (20.6) je protekla u radnom tonu, Mario je uzeo svoju grupu na lokaciju obnove dok Alen svoju na lokaciju gradnje. Kako to inače biva ja sam u pozadini imala prave živčane slomove. Naravno da dio kamena nije bio stigao pa sam sat vremena provela na telefonu, nakon toga trčala kod naših dobavljača po još lopata jer je na Mariovoj lokaciji bršljan zbilja uzeo danak. U 11 sati smo već dočekali poveću grupu naših prijatelja iz Rijeke (Društvo za istraživanje i potporu) koji su se prošetali Parkom i okušali se u gradnji. Nama je to bio najsretniji trenutak, kada su sudionici radionice krenuli da podučavaju mlade sa teškoćama i njihove prijatelje o suhozidnoj gradnji. Bio je to pravi dokaz da suhozid zbilja mogu naučiti svi, samo ako to žele. Subota je protekla iznad očekivanja, Mario je sa svojim timom obnovio skoro 20 metara zida koji se samo dan ranije uopće nije vidio. Taj još uvijek ponosito stoji i dočekuje dnevne šetače iz smjera Vineža. Manja oštećenja smo na sreću popravili i u to uključili volontere iz Poljske kojima je to bio prvi doticaj sa kamenom i suhozidnom gradnjom. 

IMG_20200620_094951 IMG_20200620_095002 IMG_20200620_095018 IMG_20200620_095021 IMG_20200620_110636 IMG_20200620_110633 IMG_20200620_110622 IMG_20200620_110617

Zadnji dan radionice (21.6) dočekala nas je kiša, ali naši su učenici bili uporni. Od jutra pa sve do ručka, neumorno su gradili novi suhozid uz mentorstvo Alena. Nije njima smetala ni kiša koja je neumorno padala. Rekli su bolje da pada barem nam nije toplo! Takvi su zaljubljenici u suhozidnu gradnju, ustrajni poput kamena.

IMG_20200620_163727 IMG_20200620_162159 IMG_20200620_154942 IMG_20200620_162147

Izgradilo se tamo oko 30 metara zida, nažalost u naletu mladenačke zaluđenosti dio zida je samo nakon nekoliko dana doživio havariju, ali uskoro ćemo i njega popraviti. Samo da prestane biti tako toplo. 

106023748_580063659323861_7608735685193991512_o

Dalo bi se još pričati o našoj radionici ali najbolje je da sami dođete vidjeti što smo sve sagradili, da istražite svaki kutak Parka i da nam se pridružite u nekoj sljedećoj radionici. Znate, naš je Park omeđen sa suhozidom sa svih strana, neki kažu da se negdje ni ne vidi, neki da ga ima na stotine metara. Na sreću, Dragodiđani su prenijeli ne samo teorijsko i praktično znanje na naše učenike, već i strast tako da već sada znam tko će mi se pridružiti na sljedećoj radionici gradnje i/ili obnove.

106062114_580063495990544_7110628372827067649_o

Iako nije dio službenog programa voljeli bi podjeliti sa vama da su Dragodiđani zbilja okej ljudi, vole se družiti, lijepo ih je ugostiti, s njima jesti..a nakon cjelodnevnog rada smijati se uz čašicu vina kod našeg Marka u Bukaleti.

105530154_580063475990546_6793022406463682836_o IMG_20200620_164626

IMG_20200620_171613

 

tekst: Renata Kiršić, voditeljica MKS

fotografije: Mario Zaccaria, Gloria Sellan

Na izlazu iz Labina prema Rijeci okružen borovima, hrastovima i pokojom divljom voćkom sakrio se Park skulptura Dubrova.  Strpljivo je nastajao djelovanjem umjetnika još od 1970-ih koji su imali viziju da na livadu u sklopu ladanjskog dvora Franković-Vlačić trajno postave kamene skulpture, kao hommage istarskom kamenu. Nakon godina produkcije skulptura u dvorištu Stancije, uspjeli su […]

Read More »

 atts
0

Najava: Japlenica 2020.

U Žminju će se i ove godine u organizaciji Branka Orbanića i Kapitela tradicionalno proizvesti vapno paljenjem u japlenici, a pozvani su svi zainteresirani! Datumi su 31.8.-12.9., a upute su nacrtane u pozivnici dostupnoj klikom na fotografiju:

j2020 mmimdhlcankabbpc

U Žminju će se i ove godine u organizaciji Branka Orbanića i Kapitela tradicionalno proizvesti vapno paljenjem u japlenici, a pozvani su svi zainteresirani! Datumi su 31.8.-12.9., a upute su nacrtane u pozivnici dostupnoj klikom na fotografiju:

Read More »