Tekst: Filip Šrajer
Foto: FŠ i Antun Bahat
Šesnaest studenata krajobrazne arhitekture sa Sveučilišta Washington iz Seattlea upravo boravi u Hrvatskoj na desetotjednom design-and-build (projektiraj i izgradi) kolegiju iz terapeutskih vrtova. Kolegij vodi svjetski autoritet na tom polju, prof. Daniel Winterbottom, a koliko se njega i njegov predmet ozbiljno shvaća govori i cifra od preko nekoliko tisuća dolara koliko su studenti morali uplatiti za sudjelovanje, ne računajući avionske karte.
Temu i lokaciju za održavanje radionice u Hrvatskoj našli su u perivoju Psihijatrijske bolnice Rab, zahvaljujući svom hrvatskom “povjereniku”, svestranom dizajneru Luki Jelušiću, i ravnateljici bolnice doktorici Vesni Šenduli-Jengić.
Nas su našli također preko Luke, koji je sudjelovao na radionici Petrebišća, i pozvali nas da im malo ispričamo o suhozidnoj baštini naše obale i naučimo ih osnove zidanja usuho. I tako se sedmočlana ekipa iz Dragodidove zagrebačke podružnice, pojačana jednom sitnom ali dinamitnom Splićankom, našla na psihijatriji.
Katamaran iz Rijeke je bio prepun, uglavnom srednjoškolaca.
Upoznavanje sa domaćinima ispred dućana. Luka je ovaj s nogom na zidiću, iza je Daniel Winterbottom, a plava majica je presimpatični Carlos, Danielov asistent i profesionalni projektant i graditelj vrtova u Seattleu, s korijenima u nekoliko zemalja Latinske Amerike. Ostali su naša banda.
Sa dolaskom mraka ušli smo u bolnički krug da se upoznamo sa studentima i održimo uvodno predavanje.
Luka nas je predstavio, a ja sam održao referatić o hrvatskim i obližnjim suhozidima i pustio naš filmić sa titlovima. Nismo došli puno pričati, pa smo sve obavili u pola sata.
Sutradan ujutro. Ovo je gradilište, gradi se nekoliko koncentričnih polukruga kao zidići na koje se može sjesti. Tu će doći još i nadstrešnica, popločenja od drva i betona i bazen-fontana. Studenti su intervjuirali zaposlenike i pacijente, napravili nekoliko rješenja i na kraju isprojektirali nešto kao kompilaciju najboljih dijelova. Poviše ove sjenice u perivoju će još biti i osjetilni park i vrt.
Našli smo se u 8 sati, i označili konture zidova. Zanimljivo je bilo mjeriti i označavati u stopama i inčima. Budući da je kamen bio krupan, zidove smo sa zamišljene 2 stope raširili na 2,5.
Kad su došli studenti, Miše je ukratko objasnio ABC ziđanja. Ovaj sa smiješnom kapicom je profesor Danijel.
A onda smo se raštrkali po gradilištu. Trebalo je rasporediti kamen duž zamišljenih zidova i malo nabiti batudu tj. tampon. Ovdje je stvarno moglo i bez tampona, pogotovo s ovoliko zemlje u njemu, ali trebalo je studentima pokazati “školski” primjer. Na kraju možda je i dobro sto je ispod zida napravljen ocjediti sloj jer je tlo dosta glineno.
I onda smo se rasporedili i počeli zidati. Kamen je bio težak, ali ovi Ameri su očito fit i nije bilo jaukanja. Ustvari bilo je veselo, a u početku smo imali i dosta publike iz bolnice, i pacijenata i osoblja.
Za ručkom se pojavila i ravnateljica.
I onda opet zidanje… Samopouzdaniji su zidali uglove, a ostali su se snalazili duž zida, i to dosta dobro.
Tako da smo do 4, pola 5 potrošili skoro sav kamen i raspustili bauštelce.
Tu u uglu i na još desetak mjesta doći će drveni stupovi za nadstrešnicu. Trebat će nabaviti još malo ravnijeg kamena za dovršiti zidove da se može sjediti, i za napraviti stepeništa. Carlos, Luka i još nekoliko spretnijih studenata moći će bez problema završiti ovaj dio posla.
Ima umora, ali i onog karakterističnog zadovoljstva vikend-bauštelca koji nakon tjedana grbljenja za radnim stolom konačno uziđa svoja dva tri zidića 
Nakon večere galamili smo dugo u noć na pustoj kamporskoj plaži.
Jutro polaska, idemo se naći sa ekipom tamo gdje smo se i upoznali: ispred dućana. Bolnica i perivoj su zanimljiv ambijent, zgrade su iz drugog svjetskog rata a gradili su ih Talijani kao vojarnu uz logor.
Katamaran je kretao u 10 ujutro pa nije bilo vremena za preduge rastanke. Super je bilo, dolazimo sigurno opet ako nas pozovu. A za rastanak sa otokom Rabom, evo jedna fotka pašnjaka koji zarastaju u šumu.
Suhozidni dani u Komiži
Zahvaljajući podršci Splitsko-dalmatinske županije, u studenome 2018. održana je četverodnevna suhozidna razmjena u Komiži. Domaćini Igor Mataić i Tonći Darlić (udruga Pomalo) su volonterima osigurali prijenos osnova umijeća gradnje suhozida. O razmjeni i suhozidima smo porazgovarali s domaćinima i sudionicima.
Video su izradili Vigor Vukotić i Maja Flajsig iz udruge Vizantrop.
Jedan od sudionika radionice, Fabio Gržinčić, prvostupnik elektrotehnike i informacijske tehnologije iz Klane, nam šalje svoj osvrt na provedeno vrijeme među komiškim suhozidima:
”Ovaj intenzivni, ali ugodni produženi vikend proveden u Komiži ostat će mi u sjećanju po mnogočemu lijepome.
Počevši od prvog dana, upoznavanja novih suhozidnih kolega, noćne vožnje trajektom, ugodnog dočeka od našeg domaćina Tončija i njegove familije, do prvog upoznavanja s Komižom i njenim živopisnim ljudima.
Zahvaljujući lijepom vremenu koje nas je dočekalo ujutro, u trenutku mi je postalo jasno zašto ljudi toliko vole Komižu. Smještena u jugozapadno orijentiranom zaljevu, pruža prekrasan pogled prema moru i Biševu, istovremeno pružajući osjećaj udobnosti i sigurnosti zakriljena obroncima. Svojom bezvremenom gradnjom, ljudima i načinom života daje osjećaj topline koji se danas rijetko sreće. Krhka, a opet toliko ukorijenjena, kao da je oduvijek tamo, i kao da će zauvijek biti.
Pješačenjem desetak minuta simpatičnim šumskim putom i dolaskom na Tončijeve novosagrađene terase s limunima, rogozima, avokadom, raznoraznim mediteranskim biljem…, javlja se isti osjećaj. To ne treba čuditi; s obzirom da ih je izgradio Igor, majstor zanata, uz pomoć Tončija. Obojica vrijedni ljudi, ljudi na koje Komiža utječe na takav način da nisu imali izbora nego napraviti nešto ovako lijepo, i time ju još više upotpuniti.
Nakon Igorovog uvoda u zidanje suhozida za one kojima je to bio prvi put, i divljenja krajoliku, krenuli smo kopati temelje i postavljati prvi red kamenja. Kao i obično, početak je težak. Čak malo obeshrabrujući, s obzirom da znaš da je cilj zid od metra i pol, dva visine, a u prvih sat vremena nismo niti prvi red postavili; međutim, kamen za kamenom, nekako se udubiš i zaboraviš na vrijeme. Netko slaže kamenja, netko nosi manja kamenja i šutu za ispunu, pa se zamijene, pa još malo… Zastaneš nakon sat, dva, pogledaš, i vidiš zid od pola metra! Onda još malo zidaš, i evo ga Tonči s marendom. Još dva tri sata zidanja i već smo se svi dobro uhodali, ali i začudili kako nam dobro ide. Vuče zidat dalje. Radni dan je jako brzo prošao. Onda ručak kod izvrsne kuharice i domaćice Jadranke, Tončijeve majke, pa večernje druženje s Komižanima.
Raspored je svaki dan bio isti, ali svaki dan naravno posve različit.
Zidanje na prekrasnoj lokaciji, ugodni ljudi i atmosfera, padanje pod teretom prikolice, prah u kosi, lagani povjetarac i grijanje sunca, smijeh, zadovoljstvo kada kamen ‘legne od prve’, orada na gradele i komiška pogača, komiške priče, pogled u daljinu…
Nismo se niti okrenuli, prošlo je 4 dana. Zid nije bio gotov do vrha, ali zadovoljstvo napravljenim je bilo sveprisutno. Svi smo nešto naučili o podzidima i stekli dodatne sigurnosti u sebe za daljnje zidanje. Obogaćeni, krenuli smo doma, znajući da se želimo jednog dana vratiti, makar provjeriti ako nam zid još stoji.
Hvala Tončiju, Igoru, kolegama, Jadranki, Čedotu, udruzi Dragodid, Komiži i svima koji su omogućili ovo volontiranje.”
Zahvaljajući podršci Splitsko-dalmatinske županije, u studenome 2018. održana je četverodnevna suhozidna razmjena u Komiži. Domaćini Igor Mataić i Tonći Darlić (udruga Pomalo) su volonterima osigurali prijenos osnova umijeća gradnje suhozida. O razmjeni i suhozidima smo porazgovarali s domaćinima i sudionicima. Video su izradili Vigor Vukotić i Maja Flajsig iz udruge Vizantrop. Jedan od sudionika radionice, […]
Read More »