Izvještaj: Dragodid na psihijatriji

Prošli su vikend američki studenti krajobrazne arhitekture počeli izrađivati terapeutski vrt u perivoju Psihijatrijske bolnice Rab prema vlastitom projektu. Nas su pozvali da im malo ispričamo o suhozidnoj baštini naše obale i naučimo ih osnove zidanja usuho.

Tekst: Filip Šrajer
Foto: FŠ i Antun Bahat

Šesnaest studenata krajobrazne arhitekture sa Sveučilišta Washington iz Seattlea upravo boravi u Hrvatskoj na desetotjednom design-and-build (projektiraj i izgradi) kolegiju iz terapeutskih vrtova. Kolegij vodi svjetski autoritet na tom polju, prof. Daniel Winterbottom, a koliko se njega i njegov predmet ozbiljno shvaća govori i cifra od preko nekoliko tisuća dolara koliko su studenti morali uplatiti za sudjelovanje, ne računajući avionske karte.

Temu i lokaciju za održavanje radionice u Hrvatskoj našli su u perivoju Psihijatrijske bolnice Rab, zahvaljujući svom hrvatskom “povjereniku”, svestranom dizajneru Luki Jelušiću, i ravnateljici bolnice doktorici Vesni Šenduli-Jengić.

Nas su našli također preko Luke, koji je sudjelovao na radionici Petrebišća, i pozvali nas da im malo ispričamo o suhozidnoj baštini naše obale i naučimo ih osnove zidanja usuho. I tako se sedmočlana ekipa iz Dragodidove zagrebačke podružnice, pojačana jednom sitnom ali dinamitnom Splićankom, našla na psihijatriji.

Katamaran iz Rijeke je bio prepun, uglavnom srednjoškolaca.

Upoznavanje sa domaćinima ispred dućana. Luka je ovaj s nogom na zidiću, iza je Daniel Winterbottom, a plava majica je presimpatični Carlos, Danielov asistent i profesionalni projektant i graditelj vrtova u Seattleu, s korijenima u nekoliko zemalja Latinske Amerike. Ostali su naša banda.

Sa dolaskom mraka ušli smo u bolnički krug da se upoznamo sa studentima i održimo uvodno predavanje.

Luka nas je predstavio, a ja sam održao referatić o hrvatskim i obližnjim suhozidima i pustio naš filmić sa titlovima. Nismo došli puno pričati, pa smo sve obavili u pola sata.

Sutradan ujutro. Ovo je gradilište, gradi se nekoliko koncentričnih polukruga kao zidići na koje se može sjesti. Tu će doći još i nadstrešnica, popločenja od drva i betona i bazen-fontana. Studenti su intervjuirali zaposlenike i pacijente, napravili nekoliko rješenja i na kraju isprojektirali nešto kao kompilaciju najboljih dijelova. Poviše ove sjenice u perivoju će još biti i osjetilni park i vrt.

Našli smo se u 8 sati, i označili konture zidova. Zanimljivo je bilo mjeriti i označavati u stopama i inčima. Budući da je kamen bio krupan, zidove smo sa zamišljene 2 stope raširili na 2,5.

Kad su došli studenti, Miše je ukratko objasnio ABC ziđanja. Ovaj sa smiješnom kapicom je profesor Danijel.


A onda smo se raštrkali po gradilištu. Trebalo je rasporediti kamen duž zamišljenih zidova i malo nabiti batudu tj. tampon. Ovdje je stvarno moglo i bez tampona, pogotovo s ovoliko zemlje u njemu, ali trebalo je studentima pokazati “školski” primjer.  Na kraju možda je i dobro sto je ispod zida napravljen ocjediti sloj jer je tlo dosta glineno.

I onda smo se rasporedili i počeli zidati. Kamen je bio težak, ali ovi Ameri su očito fit i nije bilo jaukanja. Ustvari bilo je veselo, a u početku smo imali i dosta publike iz bolnice, i pacijenata i osoblja.

Za ručkom se pojavila i ravnateljica.

I onda opet zidanje… Samopouzdaniji su zidali uglove, a ostali su se snalazili duž zida, i to dosta dobro.

Tako da smo do 4, pola 5 potrošili skoro sav kamen i raspustili bauštelce.

Tu u uglu i na još desetak mjesta doći će drveni stupovi za nadstrešnicu. Trebat će nabaviti još malo ravnijeg kamena za dovršiti zidove da se može sjediti, i za napraviti stepeništa. Carlos, Luka i još nekoliko spretnijih studenata moći će bez problema završiti ovaj dio posla.

Ima umora, ali i onog karakterističnog zadovoljstva vikend-bauštelca koji nakon tjedana grbljenja za radnim stolom konačno uziđa svoja dva tri zidića 🙂 Nakon večere galamili smo dugo u noć na pustoj kamporskoj plaži.

Jutro polaska, idemo se naći sa ekipom tamo gdje smo se i upoznali: ispred dućana. Bolnica i perivoj su zanimljiv ambijent, zgrade su iz drugog svjetskog rata a gradili su ih Talijani kao vojarnu uz logor.

Katamaran je kretao u 10 ujutro pa nije bilo vremena za preduge rastanke. Super je bilo, dolazimo sigurno opet ako nas pozovu. A za rastanak sa otokom Rabom, evo jedna fotka pašnjaka koji zarastaju u šumu.

 

Komentiraj

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

hrHR