Svečano otvorenje umjetničke instalacije “I’m not a robot” održati će se u srijedu, 17. lipnja u 11:00 sati na lokaciji Sveučilište u Rijeci, Ulica Radmile Matejčić 3. Pozivamo sve sudionike majstorskih radionica suhozidne gradnje da prisustvuju svečanom otvorenju te preuzmu svoje diplome ukoliko ih do sada nisu preuzeli..
Tekst: Miše Renić
Foto: Grga Frangeš
Od 24. veljače do 1. ožujka održana je radionica na Sveučilišnom kampusu Rijeka, u sklopu programskog pravca 27 susjedstava projekta Europske prijestolnice kulture Rijeka 2020 – Luka različitosti. Izveo se suhozidan natpis “I’m not a robot” po zamisli umjetnika Darka Fritza, koji će se kasnije i hortikulturno urediti. Sam natpis izveden je na blagom pokosu, dugačak je šezdesetak metara a slova su visine do četiri metra, širine 60 cm, visine 40 cm pri dnu natpisa, odnosno 60 do 70 cm pri vrhu, a zidana su kao duplica.
Radionicu je pohađalo gotovo stotinjak građana Rijeke, okolice i šire, od Cresa do Žminja, od Brača do Zagreba, a dnevno nas je bilo od 20 do 50, ovisno o vremenskoj prognozi. Vjerojatno bi odaziv bio i veći da nam riječka kiša konstantno nije prijetila prstom, ali na kraju je svoje obećanje ispunila samo u par kraćih navrata. Usprkos tome, kao i vjetru i hladnoći koji su nas pratili, svi su vrlo voljno zidali, od najstarijeg gospodina koji je imao 80 godina, do male Tanjice od tri i pol, koja je brzo zamijenila svoju žutu kanticu s našom crnom građevinskom i vrijedno škaljala. Možda ta skica najbolje govori o duhu koji je zavladao među nama – bilo je lijepo vidjeti ljude svih generacija, različitih zanimanja i životnih stremljenja kako zajedno, s voljom i osmijehom fizički rade s istim ciljem, pri tome obogaćujući svoj okoliš, kao i same sebe.
Jedna je gospođica iz Francuske, koja je na studijskom putovanju u Njemačkoj, doletila do Rijeke na jedan dan ne bi li naučila barem osnove suhozidanja. Pohodila su nas i dva razreda riječkih osnovnih škola, i po reakciji djece možemo vidjeti razliku učenja kroz igru i rad, za razliku od suhoparnog štrebanja razvojnog stadija tučka, sve dok su kravu vidjeli samo na tetrapaku i reklami za čokoladu. Bilo je divno vidjeti penzionere koji su se natjecali tko će više, koji su stekli nove prijatelje za bevandu, ljude koji su bježali s posla da bi barem koji sat ubacili koji kamen. Puno njih ima zapuštene starine, i sada su vidjeli da im ne treba nikakav novac za obnovu, tek par prijatelja, roštilj i dobra volja.
Ne sumnjamo da ćemo se s mnogima od ovih dragih ljudi opet sresti.
Leave a Reply