Svečano otvorenje umjetničke instalacije “I’m not a robot” održati će se u srijedu, 17. lipnja u 11:00 sati na lokaciji Sveučilište u Rijeci, Ulica Radmile Matejčić 3. Pozivamo sve sudionike majstorskih radionica suhozidne gradnje da prisustvuju svečanom otvorenju te preuzmu svoje diplome ukoliko ih do sada nisu preuzeli..
Tekst: Miše Renić
Foto: Grga Frangeš
Od 24. veljače do 1. ožujka održana je radionica na Sveučilišnom kampusu Rijeka, u sklopu programskog pravca 27 susjedstava projekta Europske prijestolnice kulture Rijeka 2020 – Luka različitosti. Izveo se suhozidan natpis “I’m not a robot” po zamisli umjetnika Darka Fritza, koji će se kasnije i hortikulturno urediti. Sam natpis izveden je na blagom pokosu, dugačak je šezdesetak metara a slova su visine do četiri metra, širine 60 cm, visine 40 cm pri dnu natpisa, odnosno 60 do 70 cm pri vrhu, a zidana su kao duplica.
Radionicu je pohađalo gotovo stotinjak građana Rijeke, okolice i šire, od Cresa do Žminja, od Brača do Zagreba, a dnevno nas je bilo od 20 do 50, ovisno o vremenskoj prognozi. Vjerojatno bi odaziv bio i veći da nam riječka kiša konstantno nije prijetila prstom, ali na kraju je svoje obećanje ispunila samo u par kraćih navrata. Usprkos tome, kao i vjetru i hladnoći koji su nas pratili, svi su vrlo voljno zidali, od najstarijeg gospodina koji je imao 80 godina, do male Tanjice od tri i pol, koja je brzo zamijenila svoju žutu kanticu s našom crnom građevinskom i vrijedno škaljala. Možda ta skica najbolje govori o duhu koji je zavladao među nama – bilo je lijepo vidjeti ljude svih generacija, različitih zanimanja i životnih stremljenja kako zajedno, s voljom i osmijehom fizički rade s istim ciljem, pri tome obogaćujući svoj okoliš, kao i same sebe.
Jedna je gospođica iz Francuske, koja je na studijskom putovanju u Njemačkoj, doletila do Rijeke na jedan dan ne bi li naučila barem osnove suhozidanja. Pohodila su nas i dva razreda riječkih osnovnih škola, i po reakciji djece možemo vidjeti razliku učenja kroz igru i rad, za razliku od suhoparnog štrebanja razvojnog stadija tučka, sve dok su kravu vidjeli samo na tetrapaku i reklami za čokoladu. Bilo je divno vidjeti penzionere koji su se natjecali tko će više, koji su stekli nove prijatelje za bevandu, ljude koji su bježali s posla da bi barem koji sat ubacili koji kamen. Puno njih ima zapuštene starine, i sada su vidjeli da im ne treba nikakav novac za obnovu, tek par prijatelja, roštilj i dobra volja.
Ne sumnjamo da ćemo se s mnogima od ovih dragih ljudi opet sresti.
Raž i srp umjesto kamena i čekića Vol. 2: Mi ne mlatimo praznu slamu
Tekst: Stipe Božinović
Foto: Jelena Kulušić i Stipe Božinović
Ok, ok, odmah da naglasim, ovog puta nije bilo uopće srpova, ali tema neka ostane ista. Mjesto radnje se nije promijenilo – Veliki Godinj. Lokacija se ipak nešto izmijenila pa ovoga puta nismo radili u malom polju otetom kamenu, već na guvnu u samom selu. Promjena je bilo i u postavi. Anu, koja je bila u nešto egzotičnijoj gaži i popravljala dvorce po Francuskoj, zamijenila je Jelena Kulušić.
Slika 1: Veliki Godinj
Nažalost, promijenili su se nešto i planovi naših domaćina. Veliki Godinj svoju mjesnu feštu održava zadnju subotu u kolovozu. Plan je bio napraviti veći dio slamnatog krova do tada, a onda na fešti, uz društvo i zabavu, javno pokazati vještinu postavljanja slamnatog krova. Prvi problem je bio što se nije na vrijeme osigurala drvna građa koju je trebala financirati lokalna zajednica, a drugi problem je bila korona zbog koje se nisu smjela organizirati nikakva okupljanja.
S obzirom na epidemiološke mjere fešta je otkazana, ali zadnju subotu u kolovozu sestra i brat Nada i Nediljko “Ćurako” Pavlinović ipak su nas pozvali na malo druženje. Odlučili su spojiti ugodno s korisnim. Nas su ipak pozvali u Veliki Godinj na dan fešte, ali, da ne bi bilo da smo se došli samo častiti, tada su ipak odlučili mlatiti raž koju smo zadnji puta želi. Rano ustajanje ovoga puta nije bilo potrebno. Za razliku od žetve za koju se pokušao izbjeći zvizdan, za mlaćenje je poželjno da se radi u toplijem dijelu dana. Razlog je jednostavan – što je manje vlage u snopu zrna, ona bolje ispadaju iz klasa. S obzirom na to, dogovoren je i malo kasniji dolazak. Stigli smo nešto iza 10 sati, a ubrzo nam se pridružila i Žana Pervan Odak iz Centra za kulturu i baštinu grada Vrgorca kao treća počasna[1] gošća ove mikro radne fešte.
[1] Nazvat se počasnim gostom u ovoj situaciji nije hiperbola. Plan koji je predstavljen Ani i meni pri prvom posjetu Velikom Godinju glasio je da će u slučaju korone na feštu biti pozvan Tedi Spalato, Ibrica Jusić (koji su već ranijih godina nastupali na feštama u Velikom Godinju), Ana i ja. Korone je bilo, a kako smo mi pozvani, a Ibrica i Tedi ne, stvarno smo se osjećali počasnim gostima.
Slika 2: Kratki tečaj mlaćenja pune slame by braco i seka
Nada i Ćurako već su ranije iznijeli snopove na sunce kako bi se dodatno prosušili, a Jeleni, Žani i meni ostao je zadatak mlaćenja. Zadatak koji nije zahtijevan za savladati. Snopom raži na guvnu lupate o tvrdu površinu lagano ga okrećući da ispadne većina zrnja, a pri tome pazite da ne uništite snop. Moram priznati da mi je bilo zadovoljstvo vidjeti da se samo 4-5 snopova od njih dvjestotinjak odvezalo, s obzirom da smo ih dio Ana i ja vezali. Nakon toga uzimate štap kojim se dodatno mlati snop da ispadne eventualno preostalo zrnje. Ono što ovaj posao može učiniti zahtjevnim je činjenica da se radi na suncu u sred bijela dana krajem kolovoza (srećom po nas bilo je i nešto vjetra), a nije ni da je neka velika sreća raditi jedan te isti repetitivni rad duže vremena. Srećom ovo je manji krov, a i naši domaćini su nas tetošili. Gospodin Rajko Lednić ovoga puta samo je kratko svratio da vidi radimo li dobro i bio je zadovoljan onim što vidi. Mi nismo mlatili praznu slamu, ali onaj tko dođe poslije nas hoće.
Slika 3: Barba Rajko u inspekciji
Slika 4: Završno stanje nakon mlaćenje. Oni koje vile mlatiti praznu slamu nastupaju nakon ovoga
Nakon ručka, i to kakvog ručka, uslijedio je pregled povijesti mjesta. Izvađeni su bili i obiteljski albumi, a onda odrađen i obilazak Velikog Godinja i okolice. Među ostalim, gospodin Ćurako nas je odveo i do klačine koju je napravio kao pokazni primjerak u suradnji Parkom prirode Biokovo 2018. godine.
Slika 5: Šta je fešta bez spize (4 kg mesa za 5 ljudi)
Ana i ja zarazili smo se Velikim Godinjom prvi puta, a sada se zarazila i Jelena. Nadamo se da će drvna građa doći što prije, a time i neka prilika za daljnju akciju. Jedna želja mi se već ostvarila, a to je da je prošlo izvješće bilo samo vol. 1, a sada se čini da će ovo biti priča u više nastavaka u kojoj ćemo, nadam se, proći čitav postupak izrade slamnatog krova.
Slika 6: Klačina sagrađena 2018. godine
Tekst: Stipe Božinović Foto: Jelena Kulušić i Stipe Božinović Ok, ok, odmah da naglasim, ovog puta nije bilo uopće srpova, ali tema neka ostane ista. Mjesto radnje se nije promijenilo – Veliki Godinj. Lokacija se ipak nešto izmijenila pa ovoga puta nismo radili u malom polju otetom kamenu, već na guvnu u samom […]
Read More »