Muzej Grada Crikvenice je drugu godinu zaredom organizirao radionicu suhozida na Kotoru, uz potporu Ministarstva kulture i Grada Crikvenice. 15. i 16. studenog, uz stručno vodstvo udruge Dragodid, održana su predavanja o suhozidu nakon kojih se pristupilo praktičnom radu – obnovi suhozidnih puškarnica sagrađenih u Prvom svjetskom ratu i namijenjenih obrani Vinodola od napada s mora. Uz iznimno dobar odaziv lokalnog pučanstva (uspjeli su nadmašiti prošlogodišnju ogromnu brojku!), nema nikakve sumnje da ćemo do “kraja rata” – 2018. godine, obnoviti cijeli zid, iako je isti strahovito propao – ostalo je svega par čitavih puškarnica, a rov je bio gotovo u potpunosti zatrpan. Uz složne ruke obnovljeno je još nekoliko puškarnica, izvršen je ogroman posao pripreme terena i čišćenja raslinja da bi se uopće došlo do kamena, popravljen je dobar dio zida, a rov se polako počeo vraćati na izvornu kotu – tako da na slavlju završetka I. svjetskog rata možemo uprizoriti paintball bitku, kakve priliče našem vremenu. (Miše Renić)
U nastavku pogledajte sjajan fotoizvještaj našeg člana Maria Zaccarije, među blogerima poznatijeg kao Neverina.
Obnova rova kod Kotora u Crikvenici
Mislim da svi znate gdje je Crikvenica, pogotovo Zagrepčani koji su puni vikendica na ovom djelu Primorja.
Muzej grada Crikvenice je prošlog vikenda organizirao radionicu obnove gromača na Kotoru. Riječ je o suhozidnim rovovima s puškarnicama iz Velikog Rata koje je Austro-Ugarska dala izgraditi jer su vjerovali da će Talijani napraviti desant na Crikvenicu i dalje prema Vindolskoj dolini što se nije nikada desilo.
Kotor je predio na kojem smo održali akciju. Najstariji je dio Crikvenice i kažu da je tamo gore zaista lijepo (nisam bio prošle godine).
I na ovoj radionici voditelji su iz Dragodida. Valjalo je domaćim ljudima prvo objasniti što je to suhozid i čemu služi, te 5-6 principa koji se moraju ispoštovati kako bi isti stajao bez da propadne odmah.
“Školica” u šumi.
Grga na ad hoc “replici” pokazuje kako se gradi zid uduplo (dva lica popunjena škaljama).
Iako nema zasada pisanih izvora o radovima teorija je da su rov podigli stari majstori jer su mladi poslani u rat.
Iskopan je podno samog puteljka za Kotor. Potrebno je najprije očistiti do temelja (ili nekog ravnog nezemljanog djela) prije nego se ide zidati gdje su nastala najveća oštećenja od nanosa zemlje sa boka brda.
Puškarnice su udaljene 3,5 m jedna od druge sa najvećim i ravnijim blokovima za nadvoj same rupe.
Mojih ruku rekontrukcija.
Odozgora izgleda jednostavno.
Ali ispod uvidš kompromise koje moraš raditi sa neravnim i kosim zemljanim terenom u kombinaciji sa živom stijjenom.
Ima nečega u tome da vidiš ljude različitih doba u zajedničkom naporu. Malo drugačije provedena subota. Tu i djeca dodaje pokoj mali kamen, jedu se keksi, piju se sokovi i dela se s veseljem.
Ekipe „Dragodid“ (lijevo) i „Gaius Laberius“ (desno) otvorile su događaj.
Ekipa „Golinjevo“ slavi pobjedu
Izvještaj s radionice u Veprincu
Tekst: Oleg Miklić
Slike: Mario Zaccaria, Oleg Miklić
Nastavljena je suradnja sa Rajkom Ukićem i društvom iz Veprinca. Jednodnevna radionica je počela u subotu u 9:00. Vremenska prognoza nije bila obećavajuća, te je odaziv polaznika radionice bio dosta skroman. Kao i na prvoj radionici, lokalno stanovništvo je uređivalo sam ulaz na Stazu Veprine, dok je naša suhozidna ekipa krenula na završavanje radova započetih na prvoj radionici. Kako je lokacija već bila očišćena od vegetacije i kamen je bio odvojen, odmah smo krenuli sa radovima. Nastavili smo ziđati visoki podzid, te zapunjavati stražnju stranu zida sa čkaljom.
Radovi su tekli brzo, pa smo do marende u 13:00 skoro završili sa podizanjem zida na visinu od oko 2,5m, te smo skoro potrošili sav kamen i čkalju iz originalnog podzida. Marenda je bila odlična, ali vrijeme se je pogoršalo, počela je padati kiša.
To razočarenje je trajalo koliko i siesta poslije marende, kiša je stala, te smo odmah krenuli sa nastavkom radova, da nas kiša opet ne prekine. Na našu sreću i nije, te smo po suhome i čak sa nekoliko tračaka sunca nastavili radove. Visoki podzid je završen, ostavljena je pola metra široka berma, te je do staroga puta sagrađen do pola metra visok i par metara dug podzid.
Za to smo materijal morali potražiti u okolici, ali je i taj dio posla protekao brzo. Bermu koja je bila napravljena od čkalje smo kamuflirali sa zemljom, te je po ideji domaćina u nju presađena veprina. Ukoliko se ulovi, mogla bi napraviti prirodnu ogradu između puta i 3 metra duboke provalije. Na kraju radova smo rezimirali odrađeno, te načeli temu novih ideja za nastavak radova na lokaciji. Veprinačka priča se nastavlja..
Tekst: Oleg Miklić Slike: Mario Zaccaria, Oleg Miklić Nastavljena je suradnja sa Rajkom Ukićem i društvom iz Veprinca. Jednodnevna radionica je počela u subotu u 9:00. Vremenska prognoza nije bila obećavajuća, te je odaziv polaznika radionice bio dosta skroman. Kao i na prvoj radionici, lokalno stanovništvo je uređivalo sam ulaz na Stazu Veprine, dok […]
Read More »