Izvještaj: Petrebišća X.

tekst: Ante Senjanović
slike: Adélaïde Bouf, Ana Kolarević, Ivan Milanovski, Ante Senjanović, Andreja Španović / Goran Ovanin

 

Pišem ovo u danima kad je toplana već uključila grijanje, a hladni zrak mi kroz prozor curi prema bosim nogama. Ma, svejedno se nadam da će nam jesen dati nešto lijepih dana za kojih bismo mogli negdje staviti kamen na kamen. No, hajdemo se u međuvremenu malo prisjećati. Na prijelazu sedmog i osmog mjeseca, svake godine organiziramo radionicu na učkarskoj visoravni Petrebišća, a ovaj put nam je bio jubilarni, deseti po redu.

 

Za one kojima je to nekako dosad promaklo, objasnit ću: visoko nad Mošćenicama, uz duboki kanjon Mošćenićke drage i pod brdom Perun, nalazi se zaštićena i plodna ravan na kojoj su stanovnici sela Trebišća imali svoja polja i svoja stada. Kako bi se imali gdje skloniti i oni i njihovo blago, a da se ne moraju svako malo spuštati u sat hoda udaljeno selo, sagradili su potleušice i staje. A da bi omeđili i zaštitili polja, podigli su  zidove i podzide. Sve su to napravili usuho – suhozidnom tehnikom (osim krovišta, jer vam ipak treba drvo da nosi!) i svojim rukama, kako se to tradicionalno radilo svugdje gdje je više kamena nego li je drva i gdje su se ljudi morali brinuti sami za sebe.

 

Kao i većina rubnih poljoprivrednih područja, Petrebišća su napuštena šezdesetih godina, kad se lokalno stanovništvo spustilo na more ili otišlo u velike gradove. S tim, da je odumiranje područja počelo još i ranije, 1944. godine kada su okupatori u kaznenoj ekspediciji opustošili cijeli kraj. Pomalo, šuma se počela širiti, polja zarastati, kuće propadati i zidovi urušavati.

 

 

1

 

2

(AK)

 

Zamislimo desetljeća listanja, rasta, šumova životinja u šipražju, ptičjeg pjeva bez ljudskog uha, mrave koji u svojem vječnom trenutku idu utabanim stazicama od ticala do ticala i pomalo dograđuju svoje ogromne mravinjake (ozbiljno – jeste li ih vidjeli ako ste bili gore? ima ih nekoliko; te stvari su metar široke i pola visoke, a pod zemljom su valjda velegradi), sunce, kišu, snijeg i šum vjetra. I sad, evo nas da tome smetamo. Od 2010. godine, pomalo čistimo i obnavljamo. Sedam dana logorovanja svako ljeto, volonterske ruke naše i mladih polaznika pomalo vraćaju kamen na mjesto i čiste grmlje i mlada stabalca s mjestâ gdje ne bi trebala biti. Pa kad se zbroji, to je deset tjedana posla.

 

I što smo napravili u tih dva i pol mjeseca? Selo je opet vidljivo i pristupačno, četiri kuće su opet dobile krovove, vrata i klupe, zidova smo dosta popravili, šipražja očistili. Posla još dosta ima, a nemojmo zaboraviti ni glavnu nevolju – kuću treba njegovati, jer usamljena kuća umire. Nekoliko dana godišnje samo imamo da se pobrinemo za njih, pa ono što je bilo popravljeno, pomalo opet treba popravljati. Teško je zamisliti povratak nekadašnjeg života tamo, ali evo, pokušavamo sačuvati barem spomen na ljudsku ruku koja je taj krajolik oblikovala i gradnjom i zemljoradnjom.

 

3

(AŠ/GO)

 

Kako bilo, nastavili smo i ove godine. Sedam dana volonterskog kampa nije sve što se događa gore. Treba, naime, taj logor i pripremiti prije nego li polaznici dođu. Imamo tako svaki put nešto što zovemo „predradionicom“, nekoliko dana pripremnih radova, čišćenja, kopanja, popravljanja, montiranja, dopremanja, prezidavanja kuhinjskog zida (radna površina za pranje i sušenje suđa). A da se tome nakon radionice makne svaki trag, dovoljno nam bude jedno jutro. No eto, lakše niz entropiju nego li protiv nje. U svemu tome imamo i jednu neprocjenjivu pomoć: Park prirode Učka i njihove renđere. Posuđuju nam opremu (ove godine smo dobili na korištenje i novi veliki šator koji nam je kuhinja, blagovaonica, spremište i sklonište u jednom), donose namirnice, prenose stvari.

 

Petrebišća jesu relativno teško dostupna, ali ne i nedostupna, jer do njih vodi protupožarni put, nezgodan za obična vozila, ali nimalo problematičan za terence Parka. Treba gore hraniti tih 25 ljudi, dati im da piju (vatrogasci nam donesu spremnike s nekoliko kubika pitke vode, i stave ih tamo gdje je kolima dostupno, što nama znači kojih par stotina metara hoda s kanistrima da ne umremo od žeđi), osigurati im WC, i tako to. Uspije se svaki put. Ove i prošle godine smo uz to ugostili i nekoliko arheologa u sklopu radionice rekognosciranja i sondiranja koju su pokrenuli naši članovi kako bi se istražilo arheološku zonu koja obuhvaća i Petrebišća. Bilo je nalaza iz brončanog i željeznog doba, nešto i novog vijeka, ali ne i onih kojima smo se svi nadali, iz ranog srednjeg vijeka koji bi nam možda nešto rekli nešto o ranoj prisutnosti Slavena tu. Naime, još jedna posebnost trebiškog i petrebiškog prostora su toponimi vezani uz staroslavensku vjeru: Perun, Voloski kuk, pa možda čak i Trebišća (starosl. treba = žrtva). Sad, jesu li to stvarno tragovi poganskog kultnog krajolika, ili su nazivi vezani uz tradicionalne običaje i vjerovanja kasnijeg i tada već pokrštenog stanovništva, još se ne zna.

 

Zadnje subote u srpnju, u 12 su se sati u Mošćenićkoj Dragi okupili naši polaznici i krenuli na trosatni uspon prema Petrebišćima. Uspon je strm, betonskim putem koji vodi do zaselka Potoki, kod kojeg istovremeno počinju i šuma i mitsko-povijesna staza koja objašnjava osnove staroslavenske religije i mitologije. Nakon ravnog dijela staze, stiže se u Trebišća, nekada živog zaselka s mlinom, ali danas pretežno praznog (koliko se sjećam, jednu kuću još posjećuju vlasnici i obrađuju vrtić sa salatom). No, u tijeku su radovi na gradnji interpretacijskog centra (nazovimo ga muzejem, ako je tako lakše), koji će, smješten u obnovljenoj staroj kući, pričati o povijesti kraja. Trebišća su dobrodošao odmor usred vrućeg ljetnog dana, čistina i zaravan usred strmih šumskih strana, izvorska voda, potočić, vodopad (tih i neprimjetan u suha doba godine – više vodospust ili vodoplaz) i jezerce. Nakon njih, zadnji strm uspon kroz šumu, i dolazak na Petrebišća.

 

4

(AK)

 

5

 

6

(AŠ/GO)

 

Ove godine smo planirali nekoliko aktivnosti, neke hitne, a neke korisne. Za ljude treba naći posla, istina je da ga ima itekako puno za napraviti, no također je i istina da ne može ni bilo tko. Polaznici su nam uglavnom studentske dobi i ljubitelji prirode i zainteresirani za tradicionalnu gradnju. Ali, makar bit tradicionalne gradnje bila uradi-sam etika i jednostavnost koja proizlazi iz nužde, svaki od tih zahvata traži neku vještinu, pa zadatak koji se nekome može dati ovisi i o njihovom iskustvu i o svrsi građevine. Obnova sela traži više predznanja, jer nitko ne bi da mu na glavu padne krov, je li tako? Stoga smo pomiješali razne zadatke. 

 

Najteži zadatak je bilo prepokrivanje krova od kamenih ploča kojeg smo bili popravili prošle godine. Kako smo bili shvatili po završetku te obnove, izvorni graditelj je napravio preblagi nagib, pa smo tako i mi, prateći to, izgradili krov koji je curio (kamene ploče su po prirodi neravne, i zbog toga trebaju imati veći nagib koji nadoknađuje lokalne nepravilnosti – ako je preblag, kakav je bio ovaj, voda se može akumulirati u neravninama i poteći unazad, u kuću). Zasad je dobro, i nadajmo se da će iduće godine i nakon slijeganja (suhozidna građevina nije čvrst, nepomičan sustav kao mokro zidana, već se kamenje uvijek lagano pomiče i prilagođava opterećenju) ostati sve kako treba. 

 

 

7

 

8

 

9

(AS)

 

Drugi bitni zadatak je bilo pregrađivanje dva zida jedne od kuća. Ta je situacija udžbenički primjer što se događa u napuštenim naseljima. Izvorna kuća je bila jako lijepo zidana, s pažljivo posloženim i ukomponiranim kamenjem, kako bi zid imao što ravnije lice i što manje rupa među kamenjem. Prvo oštećenje, doduše, nema veze s procesom propadanja – te godine krajem rata, njemački vojnici su joj bili odvalili kut kako bi otvorili katancem zatvorena vrata. No, kasnije, kada više nije bilo nikog da uklanja drveće, počelo je rasti blizu kuće, pa je s vremenom njegovo korijenje pomaklo zidove i unutrašnji zid se ispupčio, a ulazni nagnuo. To da se krov urušio, ne moram posebno ni spominjati, jer s vremenom grede istrunu ako se u kući ne loži (dim suši drvo i tjera nametnike). Plan nam je obnoviti kuću, a da bismo mogli krov ponovo postaviti, zidovi trebaju biti čvrsti. Ovakvi nisu bili, pa ih je prvo trebalo razgraditi, a onda ponovo i sazidati. Dvije trećine toga smo uspjeli, a da smo imali dan više možda bi i bili gotovi. A gdje nam je nestao taj dan? Nismo valjda krivo planirali? 

 

10

(AS)

 

11

(AŠ/GO)

 

12

(AS)

 

Nismo, nego je nedjelja, prvi radni dan, bila jedan od onih dana koji su na Učki česti, iako se uvijek nadamo kako ih neće biti. Padala je kiša, jedna baš jubilarna, najjača i najupornija koju smo ikad gore doživjeli, a i renđeri i pastiri su nam rekli da se tako nešto ne događa često. Počela je ujutro, pa smo se počeli pripremati, kopati kanale, spremati stvari, dokle je kiša pojačavala. Kanali su procurili i počelo se stvarati blato na podu šatora, pa smo brzo proširili kanale. Onda je kiša pojačala. Proširili smo kanale. Kiša je pojačala, procurili su. Proširili smo ih, kiša je pojačala, i tako do večeri bez kraja i konca. Jedno posebno krštenje za sve polaznike koji dosad nisu bili gore, uključujući i petero francuza i dvoje australaca (jedan po majci šoltanskog porijekla – i da ne bi bilo da krivo pričam, bio je na Petrebišćima i 2014. godine, jedne od najkišnijih radionica uopće). Pod u šatoru se do kraja radionice nije potpuno osušio, što se nije ni pokazalo kao loše, jer barem nije bilo prašine koja je uvijek gnjavaža u kuhinjskom šatoru.

 

13

 

14

(AS)

 

Uz rečena dva velika zadatka, bilo je i manjih, dobrih za početnike. Čistila se zarasla livada uz kamp, čupalo grmlje i sjekli mladi javorići, pa onda popravljali zidovi oko nje. Čistili su se zidovi u selu, nekad očišćeni, ali kroz protekle godine opet zarasli, uredila se platforma pod hrastom (podzid joj je bio rastresen, mjestimično samo pokrpan, pa je sada fino prezidan, a estetski raspoloženi polaznici su izravnali platformu, pa sad gore stane i klupa u hlad). Napravila su se i postavila vrata na kućicu kojoj se popravljao krov. Preokrenula vrata na staji sa slamnatim krovom, kako bi se mogle iskoristiti stare kamene stube. I tako, lijepo se napravilo. Bila je i jedna jubilarna aktivnost. Naime, u ranim danima, s kiparom Ljubom de Karinom, podiglo se na jednoj glavici nad poljem jednu suhozidnu zmiju – boga Velesa pod okom Peruna (najviši vrh neposredno nad visoravni je zvan Perun). Izložen vremenu, suhozid se rastresao, a zmijska glava je pustila kosu. Jedna jutarnja akcija je uredila zid i pošišala grmlje. Kao poseban događaj smo bili planirali i land art radionicu koju je trebao voditi jedan meksički umjetnik, ali kako već ide s interkontinentalnim putovanjima, njegov poseban način putovanja (ja pilotu umjetničko djelo, on meni prevoz ako ima mjesta u avionu) nije upalio usred ljetnih gužvi… Vidimo se drugi put, Manolo.

 

15

 

16

(AS)

 

17

(AŠ/GO)

 

18

(AK)

 

19

(AŠ/GO)

 

20

(AS)

 

21

(AB)

 

Naravno, nije sve rad. Treba se i odmoriti i zabaviti, malo obrazovati, a prije svega i nahraniti. Možda smo stari, ali izgleda da balote više nisu popularne među mlađim polaznicima, pa čak ni francuzima koji su nekad, vješti u petanqueu često pobjeđivali na našoj ledini. Interesantna stvar: bulin, kuglica koja se baca prvo i kojoj treba doći što bliže, je na francuskome le cochonnet iliti – praščić (a ako ćemo rimovati s ‘bulin’, neka bude ‘gudin’). Nego, naletio sam negdje bio na spomen stare sjevernjačke dječje igre, koja se zvala ‘prasičkanje’, gdje se lopticu guralo štapovima. E, ta loptica je bila ‘prasica’. Interesantno. 

 

 

Imali smo malu poi predstavu (kišna večer nam je dozvolila da bude vatreni poi, pa eto – spektakl). Češka gošća je donijela gitaru, pa se i zasviralo. Na slobodan dan je bio izlet na Vojak, vrh Učke, nekih 3-4 sata hoda udaljen. Oni nezasitni su odšetali i nazad do Trebišća, pa se malo tamo kupali. Penjalo se na Golo brdo nad Senožeticama, gledati zalazak sunca nad Istrom. Sredinom dana, kada je pauza i skrivanje pred suncem, posjetio bi nas pastir Ibro i njegovi psi, dva mala hrvatska ovčara Tuna i Đoni, i veliki tornjak Murđa. Ovce su imale svog posla, dok je uprava čilala kod nas u hladu. 

 

 

22

 

23

(AS)

 

24

(AŠ/GO)

 

25

 

26

(AS)

 

27

 

28

(AŠ/GO)

 

29

(AB)

 

30

(AŠ/GO)

 

Doručci su naglasak prebacili s griza na mlijeku prema zobenim pahuljicama (ipak je kuharica veganka). Kuhati tri obroka dnevno je vrlo teško u planini, pa je sredinom dana samo marenda s narescima i salatom. Navečer je zato topli obrok, i začuđujuće je što se sve dade napraviti u par velikih lonaca za 30 ljudi, da nas pripremi za večernje predavanje. Kuhari nas svake godine iznenade. Pekao se i kruh (sa pravim uskislim tijestom, beskvasni). A gurmanska kulminacija je tradicionalni – janjac. Od pastirâ iz Male Učke svake godine naručimo jednog, kojeg nam, zajedno s domaćim sirevima, donesu renđeri u subotu ujutro kada kreće priprema. Dok se radovi završavaju i prostor dovodi u red, skupljaju alati, čisti preostalo kamenje i miče očišćeno raslinje, ražanj se počinje vrtiti dok se pod tendom kuhinjska ekipa sklanja od vrelog sunca.

 

Inače, subotom ujutro je prethodnih godina bilo i vrijeme za malo natjecanje u zidanju – uvijek zabavna stvar. No, ove godine nije bilo polazničkog entuzijazma, pa možda iduće? Kako bilo, predvečer se janko zadnji put zavrtio, i krenuo na put od sela do logora. Prolazak janjčev se kroz godine počeo pretvarati u procesiju, koju je ovaj put pratilo pjevanje, mandolina, flauta, udaraljke i ples sa zastavicama. Blažena je ta janjetina u planini. Jedna od francuskih polaznica je pripremila i iznutrice po obiteljskom receptu, za prste polizat je bilo. Žalim što sam zaboravio da je bilo gljiva u prilog, ali je krumpir barem bio izvrstan. I uz sviranje, pjesmu i ples i balote završilo je i to.

 

31

(AK)

 

32

(AS)

 

33

(AB)

 

34

(AŠ/GO)

 

35

(AB)

 

36

 

37

(AS)

 

38

(AB)

 

Do iduće godine.

 

39

(IM)

Share and Enjoy:
  • Facebook
  • Twitter
  • del.icio.us
  • Print
  • Tumblr

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

*
*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

 atts
0

Raž i srp umjesto kamena i čekića Vol. 2: Mi ne mlatimo praznu slamu

Tekst: Stipe Božinović
Foto: Jelena Kulušić i Stipe Božinović

 
 
Ok, ok, odmah da naglasim, ovog puta nije bilo uopće srpova, ali tema neka ostane ista. Mjesto radnje se nije promijenilo – Veliki Godinj. Lokacija se ipak nešto izmijenila pa ovoga puta nismo radili u malom polju otetom kamenu, već na guvnu u samom selu. Promjena je bilo i u postavi. Anu, koja je bila u nešto egzotičnijoj gaži i popravljala dvorce po Francuskoj, zamijenila je Jelena Kulušić.
 
 
1
Slika 1: Veliki Godinj
 
 
Nažalost, promijenili su se nešto i planovi naših domaćina. Veliki Godinj svoju mjesnu feštu održava zadnju subotu u kolovozu. Plan je bio napraviti veći dio slamnatog krova do tada, a onda na fešti, uz društvo i zabavu, javno pokazati vještinu postavljanja slamnatog krova. Prvi problem je bio što se nije na vrijeme osigurala drvna građa koju je trebala financirati lokalna zajednica, a drugi problem je bila korona zbog koje se nisu smjela organizirati nikakva okupljanja.
S obzirom na epidemiološke mjere fešta je otkazana, ali zadnju subotu u kolovozu sestra i brat Nada i Nediljko “Ćurako” Pavlinović ipak su nas pozvali na malo druženje. Odlučili su spojiti ugodno s korisnim. Nas su ipak pozvali u Veliki Godinj na dan fešte, ali, da ne bi bilo da smo se došli samo častiti, tada su ipak odlučili mlatiti raž koju smo zadnji puta želi. Rano ustajanje ovoga puta nije bilo potrebno. Za razliku od žetve za koju se pokušao izbjeći zvizdan, za mlaćenje je poželjno da se radi u toplijem dijelu dana. Razlog je jednostavan – što je manje vlage u snopu zrna, ona bolje ispadaju iz klasa. S obzirom na to, dogovoren je i malo kasniji dolazak. Stigli smo nešto iza 10 sati, a ubrzo nam se pridružila i Žana Pervan Odak iz Centra za kulturu i baštinu grada Vrgorca kao treća počasna[1] gošća ove mikro radne fešte.
 
[1] Nazvat se počasnim gostom u ovoj situaciji nije hiperbola. Plan koji je predstavljen Ani i meni pri prvom posjetu Velikom Godinju glasio je da će u slučaju korone na feštu biti pozvan Tedi Spalato, Ibrica Jusić (koji su već ranijih godina nastupali na feštama u Velikom Godinju), Ana i ja. Korone je bilo, a kako smo mi pozvani, a Ibrica i Tedi ne, stvarno smo se osjećali počasnim gostima.
 
 
2
Slika 2: Kratki tečaj mlaćenja pune slame by braco i seka
 
 
Nada i Ćurako već su ranije iznijeli snopove na sunce kako bi se dodatno prosušili, a Jeleni, Žani i meni ostao je zadatak mlaćenja. Zadatak koji nije zahtijevan za savladati. Snopom raži na guvnu lupate o tvrdu površinu lagano ga okrećući da ispadne većina zrnja, a pri tome pazite da ne uništite snop. Moram priznati da mi je bilo zadovoljstvo vidjeti da se samo 4-5 snopova od njih dvjestotinjak odvezalo, s obzirom da smo ih dio Ana i ja vezali. Nakon toga uzimate štap kojim se dodatno mlati snop da ispadne eventualno preostalo zrnje. Ono što ovaj posao može učiniti zahtjevnim je činjenica da se radi na suncu u sred bijela dana krajem kolovoza (srećom po nas bilo je i nešto vjetra), a nije ni da je neka velika sreća raditi jedan te isti repetitivni rad duže vremena. Srećom ovo je manji krov, a i naši domaćini su nas tetošili. Gospodin Rajko Lednić ovoga puta samo je kratko svratio da vidi radimo li dobro i bio je zadovoljan onim što vidi. Mi nismo mlatili praznu slamu, ali onaj tko dođe poslije nas hoće.
 
 
3
Slika 3: Barba Rajko u inspekciji
 
 
 
4
Slika 4: Završno stanje nakon mlaćenje. Oni koje vile mlatiti praznu slamu nastupaju nakon ovoga
 
 
Nakon ručka, i to kakvog ručka, uslijedio je pregled povijesti mjesta. Izvađeni su bili i obiteljski albumi, a onda odrađen i obilazak Velikog Godinja i okolice. Među ostalim, gospodin Ćurako nas je odveo i do klačine koju je napravio kao pokazni primjerak u suradnji Parkom prirode Biokovo 2018. godine.
 
 
5
Slika 5: Šta je fešta bez spize (4 kg mesa za 5 ljudi)
 
 
Ana i ja zarazili smo se Velikim Godinjom prvi puta, a sada se zarazila i Jelena. Nadamo se da će drvna građa doći što prije, a time i neka prilika za daljnju akciju. Jedna želja mi se već ostvarila, a to je da je prošlo izvješće bilo samo vol. 1, a sada se čini da će ovo biti priča u više nastavaka u kojoj ćemo, nadam se, proći čitav postupak izrade slamnatog krova.
 
 
6
Slika 6: Klačina sagrađena 2018. godine

Tekst: Stipe Božinović Foto: Jelena Kulušić i Stipe Božinović     Ok, ok, odmah da naglasim, ovog puta nije bilo uopće srpova, ali tema neka ostane ista. Mjesto radnje se nije promijenilo – Veliki Godinj. Lokacija se ipak nešto izmijenila pa ovoga puta nismo radili u malom polju otetom kamenu, već na guvnu u samom […]

Read More »

 atts
0

Kotor zove!

119216257_3979033948789877_5895845532951119084_n

Dragodid, višegodišnji partner Muzeja Grada Crikvenice u obnovi gromača na Kotoru će u sklopu programa Susjedstva Crikvenica u ponedjeljak 14. rujna u prijepodnevnim satima napraviti demonstraciju obnove gromače u naselju i tom prilikom predstavuti svoj rad od 2013. na Kotoru.

119217695_1225737834447497_6756377693145935055_n 119205549_424644588507707_4122313551891112923_n

 Pozivamo vas da se pridružite programu susjedstva Crikvenica “Kotor zove!” koji će se održati od 12. do 14. rujna.

 Program Kotor zove! pokrenuli su lokalni kulturnjaci iz muzeja, centra i knjižice kako bi skrenuli pozornost na očuvanje najstarijeg crikveničkog naselja. Maleni Kotor vinuo se odjednom u europske razine i probudila se nada.

119226595_631707340864209_345893883135697561_n

Nada da će se cijeli prostor primjereno vrednovati i očuvati te uključiti u kulturnu ponudu grada. Inicijativom povratka na Kotor želi ga se kulturom, edukacijom i aktivizmom osnažiti i obraniti kao jednog od rijetkih preostalih dijelova grada,koji je izmaknuo valu apartmanizacije sačuvavši sve elemente tradicionalne primorske arhitekture.

119097459_628731228019432_5519133943920969735_n 119127450_742683002978441_417537862702712087_n

 Detaljna najava programa nalazi se u privitiku, a više o programu možete sazanati putem Facebook eventa: https://www.facebook.com/events/728324828010075

Dragodid, višegodišnji partner Muzeja Grada Crikvenice u obnovi gromača na Kotoru će u sklopu programa Susjedstva Crikvenica u ponedjeljak 14. rujna u prijepodnevnim satima napraviti demonstraciju obnove gromače u naselju i tom prilikom predstavuti svoj rad od 2013. na Kotoru.  Pozivamo vas da se pridružite programu susjedstva Crikvenica “Kotor zove!” koji će se održati od 12. […]

Read More »

 atts
0

Kamen na kamenu

Kad netko spomene izraz državno prvenstvo, očekujemo sportsko natjecanje u nogometu, košarci ili rukometu. Vjerojatno se nitko ne bi sjetio gradnje suhozida. Ipak, postoji i takvo prvenstvo. U Gardunu, nekadašnjem antičkom Tiluriumu, nedaleko od Trilja održano je 5. 10. 2019. godine Državno prvenstvo u gradnji suhozida i to treće po redu. Nositelj ove manifestacije bila je Udruga Gaius Laberius-Gardun u suradnji s Udrugom Dragodid. Propisi natjecanja nalagali su: 4 člana/članice ekipe, 15 min. zidanja, 1 m visina, 70 cm širina. Organizatori su htjeli potaknuti vrsne suhozidare i one koji će to tek postati da odmjere svoje umijeće i vještinu. Iz navedenih propisa vidimo da za slaganje kamena u suhozid trebaju itekakve vještine.

 

Kamen na kamenu – suhozid

Suhozid je građevina od prirodnog materijala bez upotrebe vezivnog materijala. Gradi se kao zid, kao ograda oranice ili pašnjaka, koristi se u gradnji bunara i u gradnji puteva kao što je Premužićeva staza, planinarski put koji prolazi dijelovima Velebita. Ovim se umijećem čovjek na jadransko-dinarskom području Hrvatske služi od prapovijesti do danas. Suhozidi pružaju utočista za razne biljke i životinje, npr. guštere, žabe, pčele i razne rijetke kukce.

 

Državno prvenstvo u gradnji suhozida

U Kolanu na otoku Pagu, 11. 6. 2011. održano je prvo takvo prvenstvo. Organizirala ga je Udruga Suhozid koja je željela jače povezati zaljubljenike i poklonike suhozidne tradicije iz cijele Hrvatske. Otkrili su stanovnicima otoka Paga i njihovim gostima umijeće gradnje kao i problem zaštite i očuvanja suhozida kao kulturno-povijesnog bogatstva.

Drugo prvenstvo organizirale su u listopadu 2018. godine udruge Dragodid i Argonauta na otoku Murteru, na području arheološkog lokaliteta Colentum. Projekt je bio dio programa obilježavanja Europske godine kulturne baštine 2018. god. I ovdje je bio cilj zainteresirati javnost za suhozidnu gradnju, prenošenje znanja umijeća gradnje na nove generacije kao i medijska popularizacija.

Počeci djelovanja Udruge Dragodid sežu u 2002. godinu kad je održana prva Međunarodna suhozidna radionica u selu Dragodid na otoku Visu. Od tada su prisutni na raznim lokalitetima diljem hrvatske obale i u drugim zemljama. Sjedište Udruge je u mjestu Šapjane kod Rijeke. Glavne su im aktivnosti organizacija i vođenje suhozidnih radionica te provođenje istarživanja suhozidne baštine u suradnji s lokalnim partnerima. Pokrenuli su zahtjev za trajnom zaštitom suhozida  kao  nematerijalnog kulturnog dobra  Republike Hrvatske.

A kako je proteklo 3. Državno prvenstvo opisala nam je dr. Danja Lakić Budimir, voditeljica kulturne djelatnosti Udruge Gaius Laberius-Gardun:

„ Nakon prošlogodišnjeg sudjelovanja na radionicama suhozidarstva i na 2. Prvenstvu mojoj je Udruzi s puno povjerenja dodijeljena organizacija 3. Prvenstva. Samo natjecanje otvorila je naša ekipa Gaius Laberius, zatim su se zaredale različite ekipe od studenata do veterana. Kamen je dovezen iz obližnjeg kamenoloma pod Mosorom. Pobijedila je ekipa Golinjevo s punih 5.01 m duljine zida. Drugo mjesto zauzela je zadarsko-makarska ekipa Pomalo, a treća je bila ekipa Vlaji. Prvenstvo je popratilo nekoliko medija, a gosti su nam bili predstavnici lokalne i županijske vlasti. Na kraju  prvenstva sve su ekipe zajednički izgradile suhozid koji trajno ostaje u našem mjestu. Udruga Gaius Laberius je ponosna na zajedništvo suhozidara te na njihov trud i ljubav koju ulažu u ovu vještinu kako bi je pokazali cjelokupnoj zajednici i rado ćemo sudjelovati u budućim prvenstvima.“  

Dr. Lakić Budimir još je istaknula kako je Udruga osnovana s ciljem promicanja, razvoja i unaprjeđenja znanosti, ekologije, kulture, umjetnosti i zdravog življenja. Jedna od niza djelatnosti je i očuvanje povijesne i spomeničke baštine.

članak

 Ekipa Gaius Laberius, Državno prvenstvo u Gardunu, 2019. god.                                                          foto: Danja Lakić Budimir

 

Tradicionalno, inkluzivno, reprezentativno

Zahvaljujući ovakvim hvalevrijednim projektima, suhozidarstvo je prepoznato kao posebno umijeće koje treba sačuvati od zaborava. Ministarstvo kulture Republike Hrvatske donijelo je u prosincu 2016. godine odluku kojom se umijeće suhozidne gradnje proglašava nematerijalnim kulturnim dobrom te je uvršteno u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Međutim, za upis na popis svjetske baštine, nematerijalna baština mora biti: tradicionalna, ali još uvijek živa, suvremena ruralna ili urbana praksa u kojoj su uključene različite kulturne skupine; inkluzivna, tako da povezuje prošlost, sadašnjost i budućnost; reprezentativna tako da predstavlja znanja, tradiciju, običaje i vještine koje se prenose u jednoj zajednici s koljena na koljeno, ili drugim zajednicama. Suhozidarstvo je i tradicionalno i inkluzivno i reprezentativno te je 2018. uvršteno na UNESCO-ov popis nematerijalne kulturne baštine.

Na mladima svijet ostaje

Gradnju suhozida kao nematerijalnog dobra trebalo bi više promicati među mlađom populacijom. Sve bi se navedene udruge trebale povezati sa školama jer se gradnjom suhozida stječu tehničke vještine, kao i vještine ponašanja, npr. učenička suradnja i sposobnost uspješnog rada. Iskorištavanjem kamena iz okoliša potiče se održivi razvoj. Potrebno je organizirati izvanučioničnu nastavu i radionice na određenim lokalitetima jer većina današnje djece i ne zna za pojam suhozidarstva. Poticanjem učenika da u svojim školskim vrtovima grade suhozide povećao bi se broj mladih volontera. Tako bi ova vještina postala reprezentativna školskoj zajednici koja ju može prenositi budućim generacijama. Zidanje kamena na kamen nastavilo bi se i u budućnosti jer na mladima svijet ostaje.

 

Učenica: Josipa Paštar, 7. r.

(  Na županijskoj smotri LiDrano 2019./2020. rad  predložen za državnu smotru u kategoriji novinarskih radova.  )

OŠ fra Pavla Vučkovića, Sinj

Mentorica: Helena Budimir

 

Kad netko spomene izraz državno prvenstvo, očekujemo sportsko natjecanje u nogometu, košarci ili rukometu. Vjerojatno se nitko ne bi sjetio gradnje suhozida. Ipak, postoji i takvo prvenstvo. U Gardunu, nekadašnjem antičkom Tiluriumu, nedaleko od Trilja održano je 5. 10. 2019. godine Državno prvenstvo u gradnji suhozida i to treće po redu. Nositelj ove manifestacije bila […]

Read More »

 atts
0

Vremeplov: suhozidna edukacija u parku skulptura Dubrova (20-21.6.Labin)

105562027_580063879323839_1543488708062061704_o

Na izlazu iz Labina prema Rijeci okružen borovima, hrastovima i pokojom divljom voćkom sakrio se Park skulptura Dubrova

Strpljivo je nastajao djelovanjem umjetnika još od 1970-ih koji su imali viziju da na livadu u sklopu ladanjskog dvora Franković-Vlačić trajno postave kamene skulpture, kao hommage istarskom kamenu. Nakon godina produkcije skulptura u dvorištu Stancije, uspjeli su u svome naumu i stvorili park skulptura, najveći i najpoznatiji park skulptura u kamenu na prostoru Hrvatske (neki kažu i u Evropi).

Mijenjale su se generacije umjetnika i zaljubljenika u simpozij u kamenu, umjetnost i prirodu, a neko je vrijeme prostor bio napušten, nekako bez duše. Proteklih godina brojni stručnjaci i entuzijasti uz pomoć lokalnih vlasti i struktura udahnuli su novi život Parku. Od mnogo brojnih izazova sa kojima se na svojem putu susreću naišli su na neprikladno ponašanje posjetitelja u Parku, koji svoje limene ljubimce, a ponekad i motore provozaju među skulpturama danju, ali i noću kada padne i pokoje vođenje ljubavi. Vjerujemo da noćne aktivnosti uvelike pridonose natalitetu Labina i okolice, zato tražimo rješenje kako da ljubav i dalje živi, no uz manje smeća i remećenja prirodnih ciklusa.

U svrhu zaštite prostora Parka i njegovog okoliša našli su se dva znanca i jedan treći sa suprugom u nadi stvaranja zajedničkog projekta obnove suhozida. Nakon nekoliko sati traženja, otkrivanje skrivenih suhozida, koji su kroz vrijeme pretrpjeli i značajna oštećenja dogovoreno je da ćemo zajedno pokušati spasiti naš Park. Krajem prošle godine prijavljen je projekt “Gradimo park” pri Zakladi za poticanje partnerstva i razvoja civilnog društva i na opće čuđenje projekt je odobren. Rekli smo si probati ćemo pa što bude, po običaju 5 do osam, uz prijezir djelatnice u pošti. Do zadnjeg trenutka je bilo neizvjesno ako će se uspjeti provesti sve planirane aktivnosti, što zbog utjecaja Covida -19 što zbog podosta manjih sredstva koje je trebalo prilagoditi novim prilikama. Nakon otvaranja prijava za radionicu suhozidne gradnje uslijedio je blaži šok. Prijave su bile trostruko veće od očekivanog.

No odlučili smo da nećemo nikoga odbiti već ćemo se maksimalno solidarizirati oko materijala i hrane. Počeli smo u toplo lipanjsko poslijepodne gdje su se oni najnabrijaniji okupili na Dubrovi i budno krenuli sa majstorima na upoznavanje teorije te lokacija gradnje i obnove. Već tada je bilo jasno da se na radionicu prijavilo šaroliko društvo, mnogo žena, dosta mladih, a svi sa istim ciljem, učenja i baštinjenja suhozidne gradnje. Srca su nam se zaigrala.

104959660_580063912657169_3213581592721244772_o 105195546_580063749323852_4930053259212999787_o 105400164_580063395990554_1456925885206209157_o 105427237_580063952657165_3702987071289198349_o 105484583_580063692657191_5865296661258588129_o 105491925_580063385990555_5353569711786581597_o

Subota (20.6) je protekla u radnom tonu, Mario je uzeo svoju grupu na lokaciju obnove dok Alen svoju na lokaciju gradnje. Kako to inače biva ja sam u pozadini imala prave živčane slomove. Naravno da dio kamena nije bio stigao pa sam sat vremena provela na telefonu, nakon toga trčala kod naših dobavljača po još lopata jer je na Mariovoj lokaciji bršljan zbilja uzeo danak. U 11 sati smo već dočekali poveću grupu naših prijatelja iz Rijeke (Društvo za istraživanje i potporu) koji su se prošetali Parkom i okušali se u gradnji. Nama je to bio najsretniji trenutak, kada su sudionici radionice krenuli da podučavaju mlade sa teškoćama i njihove prijatelje o suhozidnoj gradnji. Bio je to pravi dokaz da suhozid zbilja mogu naučiti svi, samo ako to žele. Subota je protekla iznad očekivanja, Mario je sa svojim timom obnovio skoro 20 metara zida koji se samo dan ranije uopće nije vidio. Taj još uvijek ponosito stoji i dočekuje dnevne šetače iz smjera Vineža. Manja oštećenja smo na sreću popravili i u to uključili volontere iz Poljske kojima je to bio prvi doticaj sa kamenom i suhozidnom gradnjom. 

IMG_20200620_094951 IMG_20200620_095002 IMG_20200620_095018 IMG_20200620_095021 IMG_20200620_110636 IMG_20200620_110633 IMG_20200620_110622 IMG_20200620_110617

Zadnji dan radionice (21.6) dočekala nas je kiša, ali naši su učenici bili uporni. Od jutra pa sve do ručka, neumorno su gradili novi suhozid uz mentorstvo Alena. Nije njima smetala ni kiša koja je neumorno padala. Rekli su bolje da pada barem nam nije toplo! Takvi su zaljubljenici u suhozidnu gradnju, ustrajni poput kamena.

IMG_20200620_163727 IMG_20200620_162159 IMG_20200620_154942 IMG_20200620_162147

Izgradilo se tamo oko 30 metara zida, nažalost u naletu mladenačke zaluđenosti dio zida je samo nakon nekoliko dana doživio havariju, ali uskoro ćemo i njega popraviti. Samo da prestane biti tako toplo. 

106023748_580063659323861_7608735685193991512_o

Dalo bi se još pričati o našoj radionici ali najbolje je da sami dođete vidjeti što smo sve sagradili, da istražite svaki kutak Parka i da nam se pridružite u nekoj sljedećoj radionici. Znate, naš je Park omeđen sa suhozidom sa svih strana, neki kažu da se negdje ni ne vidi, neki da ga ima na stotine metara. Na sreću, Dragodiđani su prenijeli ne samo teorijsko i praktično znanje na naše učenike, već i strast tako da već sada znam tko će mi se pridružiti na sljedećoj radionici gradnje i/ili obnove.

106062114_580063495990544_7110628372827067649_o

Iako nije dio službenog programa voljeli bi podjeliti sa vama da su Dragodiđani zbilja okej ljudi, vole se družiti, lijepo ih je ugostiti, s njima jesti..a nakon cjelodnevnog rada smijati se uz čašicu vina kod našeg Marka u Bukaleti.

105530154_580063475990546_6793022406463682836_o IMG_20200620_164626

IMG_20200620_171613

 

tekst: Renata Kiršić, voditeljica MKS

fotografije: Mario Zaccaria, Gloria Sellan

Na izlazu iz Labina prema Rijeci okružen borovima, hrastovima i pokojom divljom voćkom sakrio se Park skulptura Dubrova.  Strpljivo je nastajao djelovanjem umjetnika još od 1970-ih koji su imali viziju da na livadu u sklopu ladanjskog dvora Franković-Vlačić trajno postave kamene skulpture, kao hommage istarskom kamenu. Nakon godina produkcije skulptura u dvorištu Stancije, uspjeli su […]

Read More »

 atts
0

Najava: Japlenica 2020.

U Žminju će se i ove godine u organizaciji Branka Orbanića i Kapitela tradicionalno proizvesti vapno paljenjem u japlenici, a pozvani su svi zainteresirani! Datumi su 31.8.-12.9., a upute su nacrtane u pozivnici dostupnoj klikom na fotografiju:

j2020 mmimdhlcankabbpc

U Žminju će se i ove godine u organizaciji Branka Orbanića i Kapitela tradicionalno proizvesti vapno paljenjem u japlenici, a pozvani su svi zainteresirani! Datumi su 31.8.-12.9., a upute su nacrtane u pozivnici dostupnoj klikom na fotografiju:

Read More »