Izvještaj: Petrebišća X.

tekst: Ante Senjanović
slike: Adélaïde Bouf, Ana Kolarević, Ivan Milanovski, Ante Senjanović, Andreja Španović / Goran Ovanin

 

Pišem ovo u danima kad je toplana već uključila grijanje, a hladni zrak mi kroz prozor curi prema bosim nogama. Ma, svejedno se nadam da će nam jesen dati nešto lijepih dana za kojih bismo mogli negdje staviti kamen na kamen. No, hajdemo se u međuvremenu malo prisjećati. Na prijelazu sedmog i osmog mjeseca, svake godine organiziramo radionicu na učkarskoj visoravni Petrebišća, a ovaj put nam je bio jubilarni, deseti po redu.

 

Za one kojima je to nekako dosad promaklo, objasnit ću: visoko nad Mošćenicama, uz duboki kanjon Mošćenićke drage i pod brdom Perun, nalazi se zaštićena i plodna ravan na kojoj su stanovnici sela Trebišća imali svoja polja i svoja stada. Kako bi se imali gdje skloniti i oni i njihovo blago, a da se ne moraju svako malo spuštati u sat hoda udaljeno selo, sagradili su potleušice i staje. A da bi omeđili i zaštitili polja, podigli su  zidove i podzide. Sve su to napravili usuho – suhozidnom tehnikom (osim krovišta, jer vam ipak treba drvo da nosi!) i svojim rukama, kako se to tradicionalno radilo svugdje gdje je više kamena nego li je drva i gdje su se ljudi morali brinuti sami za sebe.

 

Kao i većina rubnih poljoprivrednih područja, Petrebišća su napuštena šezdesetih godina, kad se lokalno stanovništvo spustilo na more ili otišlo u velike gradove. S tim, da je odumiranje područja počelo još i ranije, 1944. godine kada su okupatori u kaznenoj ekspediciji opustošili cijeli kraj. Pomalo, šuma se počela širiti, polja zarastati, kuće propadati i zidovi urušavati.

 

 

1

 

2

(AK)

 

Zamislimo desetljeća listanja, rasta, šumova životinja u šipražju, ptičjeg pjeva bez ljudskog uha, mrave koji u svojem vječnom trenutku idu utabanim stazicama od ticala do ticala i pomalo dograđuju svoje ogromne mravinjake (ozbiljno – jeste li ih vidjeli ako ste bili gore? ima ih nekoliko; te stvari su metar široke i pola visoke, a pod zemljom su valjda velegradi), sunce, kišu, snijeg i šum vjetra. I sad, evo nas da tome smetamo. Od 2010. godine, pomalo čistimo i obnavljamo. Sedam dana logorovanja svako ljeto, volonterske ruke naše i mladih polaznika pomalo vraćaju kamen na mjesto i čiste grmlje i mlada stabalca s mjestâ gdje ne bi trebala biti. Pa kad se zbroji, to je deset tjedana posla.

 

I što smo napravili u tih dva i pol mjeseca? Selo je opet vidljivo i pristupačno, četiri kuće su opet dobile krovove, vrata i klupe, zidova smo dosta popravili, šipražja očistili. Posla još dosta ima, a nemojmo zaboraviti ni glavnu nevolju – kuću treba njegovati, jer usamljena kuća umire. Nekoliko dana godišnje samo imamo da se pobrinemo za njih, pa ono što je bilo popravljeno, pomalo opet treba popravljati. Teško je zamisliti povratak nekadašnjeg života tamo, ali evo, pokušavamo sačuvati barem spomen na ljudsku ruku koja je taj krajolik oblikovala i gradnjom i zemljoradnjom.

 

3

(AŠ/GO)

 

Kako bilo, nastavili smo i ove godine. Sedam dana volonterskog kampa nije sve što se događa gore. Treba, naime, taj logor i pripremiti prije nego li polaznici dođu. Imamo tako svaki put nešto što zovemo „predradionicom“, nekoliko dana pripremnih radova, čišćenja, kopanja, popravljanja, montiranja, dopremanja, prezidavanja kuhinjskog zida (radna površina za pranje i sušenje suđa). A da se tome nakon radionice makne svaki trag, dovoljno nam bude jedno jutro. No eto, lakše niz entropiju nego li protiv nje. U svemu tome imamo i jednu neprocjenjivu pomoć: Park prirode Učka i njihove renđere. Posuđuju nam opremu (ove godine smo dobili na korištenje i novi veliki šator koji nam je kuhinja, blagovaonica, spremište i sklonište u jednom), donose namirnice, prenose stvari.

 

Petrebišća jesu relativno teško dostupna, ali ne i nedostupna, jer do njih vodi protupožarni put, nezgodan za obična vozila, ali nimalo problematičan za terence Parka. Treba gore hraniti tih 25 ljudi, dati im da piju (vatrogasci nam donesu spremnike s nekoliko kubika pitke vode, i stave ih tamo gdje je kolima dostupno, što nama znači kojih par stotina metara hoda s kanistrima da ne umremo od žeđi), osigurati im WC, i tako to. Uspije se svaki put. Ove i prošle godine smo uz to ugostili i nekoliko arheologa u sklopu radionice rekognosciranja i sondiranja koju su pokrenuli naši članovi kako bi se istražilo arheološku zonu koja obuhvaća i Petrebišća. Bilo je nalaza iz brončanog i željeznog doba, nešto i novog vijeka, ali ne i onih kojima smo se svi nadali, iz ranog srednjeg vijeka koji bi nam možda nešto rekli nešto o ranoj prisutnosti Slavena tu. Naime, još jedna posebnost trebiškog i petrebiškog prostora su toponimi vezani uz staroslavensku vjeru: Perun, Voloski kuk, pa možda čak i Trebišća (starosl. treba = žrtva). Sad, jesu li to stvarno tragovi poganskog kultnog krajolika, ili su nazivi vezani uz tradicionalne običaje i vjerovanja kasnijeg i tada već pokrštenog stanovništva, još se ne zna.

 

Zadnje subote u srpnju, u 12 su se sati u Mošćenićkoj Dragi okupili naši polaznici i krenuli na trosatni uspon prema Petrebišćima. Uspon je strm, betonskim putem koji vodi do zaselka Potoki, kod kojeg istovremeno počinju i šuma i mitsko-povijesna staza koja objašnjava osnove staroslavenske religije i mitologije. Nakon ravnog dijela staze, stiže se u Trebišća, nekada živog zaselka s mlinom, ali danas pretežno praznog (koliko se sjećam, jednu kuću još posjećuju vlasnici i obrađuju vrtić sa salatom). No, u tijeku su radovi na gradnji interpretacijskog centra (nazovimo ga muzejem, ako je tako lakše), koji će, smješten u obnovljenoj staroj kući, pričati o povijesti kraja. Trebišća su dobrodošao odmor usred vrućeg ljetnog dana, čistina i zaravan usred strmih šumskih strana, izvorska voda, potočić, vodopad (tih i neprimjetan u suha doba godine – više vodospust ili vodoplaz) i jezerce. Nakon njih, zadnji strm uspon kroz šumu, i dolazak na Petrebišća.

 

4

(AK)

 

5

 

6

(AŠ/GO)

 

Ove godine smo planirali nekoliko aktivnosti, neke hitne, a neke korisne. Za ljude treba naći posla, istina je da ga ima itekako puno za napraviti, no također je i istina da ne može ni bilo tko. Polaznici su nam uglavnom studentske dobi i ljubitelji prirode i zainteresirani za tradicionalnu gradnju. Ali, makar bit tradicionalne gradnje bila uradi-sam etika i jednostavnost koja proizlazi iz nužde, svaki od tih zahvata traži neku vještinu, pa zadatak koji se nekome može dati ovisi i o njihovom iskustvu i o svrsi građevine. Obnova sela traži više predznanja, jer nitko ne bi da mu na glavu padne krov, je li tako? Stoga smo pomiješali razne zadatke. 

 

Najteži zadatak je bilo prepokrivanje krova od kamenih ploča kojeg smo bili popravili prošle godine. Kako smo bili shvatili po završetku te obnove, izvorni graditelj je napravio preblagi nagib, pa smo tako i mi, prateći to, izgradili krov koji je curio (kamene ploče su po prirodi neravne, i zbog toga trebaju imati veći nagib koji nadoknađuje lokalne nepravilnosti – ako je preblag, kakav je bio ovaj, voda se može akumulirati u neravninama i poteći unazad, u kuću). Zasad je dobro, i nadajmo se da će iduće godine i nakon slijeganja (suhozidna građevina nije čvrst, nepomičan sustav kao mokro zidana, već se kamenje uvijek lagano pomiče i prilagođava opterećenju) ostati sve kako treba. 

 

 

7

 

8

 

9

(AS)

 

Drugi bitni zadatak je bilo pregrađivanje dva zida jedne od kuća. Ta je situacija udžbenički primjer što se događa u napuštenim naseljima. Izvorna kuća je bila jako lijepo zidana, s pažljivo posloženim i ukomponiranim kamenjem, kako bi zid imao što ravnije lice i što manje rupa među kamenjem. Prvo oštećenje, doduše, nema veze s procesom propadanja – te godine krajem rata, njemački vojnici su joj bili odvalili kut kako bi otvorili katancem zatvorena vrata. No, kasnije, kada više nije bilo nikog da uklanja drveće, počelo je rasti blizu kuće, pa je s vremenom njegovo korijenje pomaklo zidove i unutrašnji zid se ispupčio, a ulazni nagnuo. To da se krov urušio, ne moram posebno ni spominjati, jer s vremenom grede istrunu ako se u kući ne loži (dim suši drvo i tjera nametnike). Plan nam je obnoviti kuću, a da bismo mogli krov ponovo postaviti, zidovi trebaju biti čvrsti. Ovakvi nisu bili, pa ih je prvo trebalo razgraditi, a onda ponovo i sazidati. Dvije trećine toga smo uspjeli, a da smo imali dan više možda bi i bili gotovi. A gdje nam je nestao taj dan? Nismo valjda krivo planirali? 

 

10

(AS)

 

11

(AŠ/GO)

 

12

(AS)

 

Nismo, nego je nedjelja, prvi radni dan, bila jedan od onih dana koji su na Učki česti, iako se uvijek nadamo kako ih neće biti. Padala je kiša, jedna baš jubilarna, najjača i najupornija koju smo ikad gore doživjeli, a i renđeri i pastiri su nam rekli da se tako nešto ne događa često. Počela je ujutro, pa smo se počeli pripremati, kopati kanale, spremati stvari, dokle je kiša pojačavala. Kanali su procurili i počelo se stvarati blato na podu šatora, pa smo brzo proširili kanale. Onda je kiša pojačala. Proširili smo kanale. Kiša je pojačala, procurili su. Proširili smo ih, kiša je pojačala, i tako do večeri bez kraja i konca. Jedno posebno krštenje za sve polaznike koji dosad nisu bili gore, uključujući i petero francuza i dvoje australaca (jedan po majci šoltanskog porijekla – i da ne bi bilo da krivo pričam, bio je na Petrebišćima i 2014. godine, jedne od najkišnijih radionica uopće). Pod u šatoru se do kraja radionice nije potpuno osušio, što se nije ni pokazalo kao loše, jer barem nije bilo prašine koja je uvijek gnjavaža u kuhinjskom šatoru.

 

13

 

14

(AS)

 

Uz rečena dva velika zadatka, bilo je i manjih, dobrih za početnike. Čistila se zarasla livada uz kamp, čupalo grmlje i sjekli mladi javorići, pa onda popravljali zidovi oko nje. Čistili su se zidovi u selu, nekad očišćeni, ali kroz protekle godine opet zarasli, uredila se platforma pod hrastom (podzid joj je bio rastresen, mjestimično samo pokrpan, pa je sada fino prezidan, a estetski raspoloženi polaznici su izravnali platformu, pa sad gore stane i klupa u hlad). Napravila su se i postavila vrata na kućicu kojoj se popravljao krov. Preokrenula vrata na staji sa slamnatim krovom, kako bi se mogle iskoristiti stare kamene stube. I tako, lijepo se napravilo. Bila je i jedna jubilarna aktivnost. Naime, u ranim danima, s kiparom Ljubom de Karinom, podiglo se na jednoj glavici nad poljem jednu suhozidnu zmiju – boga Velesa pod okom Peruna (najviši vrh neposredno nad visoravni je zvan Perun). Izložen vremenu, suhozid se rastresao, a zmijska glava je pustila kosu. Jedna jutarnja akcija je uredila zid i pošišala grmlje. Kao poseban događaj smo bili planirali i land art radionicu koju je trebao voditi jedan meksički umjetnik, ali kako već ide s interkontinentalnim putovanjima, njegov poseban način putovanja (ja pilotu umjetničko djelo, on meni prevoz ako ima mjesta u avionu) nije upalio usred ljetnih gužvi… Vidimo se drugi put, Manolo.

 

15

 

16

(AS)

 

17

(AŠ/GO)

 

18

(AK)

 

19

(AŠ/GO)

 

20

(AS)

 

21

(AB)

 

Naravno, nije sve rad. Treba se i odmoriti i zabaviti, malo obrazovati, a prije svega i nahraniti. Možda smo stari, ali izgleda da balote više nisu popularne među mlađim polaznicima, pa čak ni francuzima koji su nekad, vješti u petanqueu često pobjeđivali na našoj ledini. Interesantna stvar: bulin, kuglica koja se baca prvo i kojoj treba doći što bliže, je na francuskome le cochonnet iliti – praščić (a ako ćemo rimovati s ‘bulin’, neka bude ‘gudin’). Nego, naletio sam negdje bio na spomen stare sjevernjačke dječje igre, koja se zvala ‘prasičkanje’, gdje se lopticu guralo štapovima. E, ta loptica je bila ‘prasica’. Interesantno. 

 

 

Imali smo malu poi predstavu (kišna večer nam je dozvolila da bude vatreni poi, pa eto – spektakl). Češka gošća je donijela gitaru, pa se i zasviralo. Na slobodan dan je bio izlet na Vojak, vrh Učke, nekih 3-4 sata hoda udaljen. Oni nezasitni su odšetali i nazad do Trebišća, pa se malo tamo kupali. Penjalo se na Golo brdo nad Senožeticama, gledati zalazak sunca nad Istrom. Sredinom dana, kada je pauza i skrivanje pred suncem, posjetio bi nas pastir Ibro i njegovi psi, dva mala hrvatska ovčara Tuna i Đoni, i veliki tornjak Murđa. Ovce su imale svog posla, dok je uprava čilala kod nas u hladu. 

 

 

22

 

23

(AS)

 

24

(AŠ/GO)

 

25

 

26

(AS)

 

27

 

28

(AŠ/GO)

 

29

(AB)

 

30

(AŠ/GO)

 

Doručci su naglasak prebacili s griza na mlijeku prema zobenim pahuljicama (ipak je kuharica veganka). Kuhati tri obroka dnevno je vrlo teško u planini, pa je sredinom dana samo marenda s narescima i salatom. Navečer je zato topli obrok, i začuđujuće je što se sve dade napraviti u par velikih lonaca za 30 ljudi, da nas pripremi za večernje predavanje. Kuhari nas svake godine iznenade. Pekao se i kruh (sa pravim uskislim tijestom, beskvasni). A gurmanska kulminacija je tradicionalni – janjac. Od pastirâ iz Male Učke svake godine naručimo jednog, kojeg nam, zajedno s domaćim sirevima, donesu renđeri u subotu ujutro kada kreće priprema. Dok se radovi završavaju i prostor dovodi u red, skupljaju alati, čisti preostalo kamenje i miče očišćeno raslinje, ražanj se počinje vrtiti dok se pod tendom kuhinjska ekipa sklanja od vrelog sunca.

 

Inače, subotom ujutro je prethodnih godina bilo i vrijeme za malo natjecanje u zidanju – uvijek zabavna stvar. No, ove godine nije bilo polazničkog entuzijazma, pa možda iduće? Kako bilo, predvečer se janko zadnji put zavrtio, i krenuo na put od sela do logora. Prolazak janjčev se kroz godine počeo pretvarati u procesiju, koju je ovaj put pratilo pjevanje, mandolina, flauta, udaraljke i ples sa zastavicama. Blažena je ta janjetina u planini. Jedna od francuskih polaznica je pripremila i iznutrice po obiteljskom receptu, za prste polizat je bilo. Žalim što sam zaboravio da je bilo gljiva u prilog, ali je krumpir barem bio izvrstan. I uz sviranje, pjesmu i ples i balote završilo je i to.

 

31

(AK)

 

32

(AS)

 

33

(AB)

 

34

(AŠ/GO)

 

35

(AB)

 

36

 

37

(AS)

 

38

(AB)

 

Do iduće godine.

 

39

(IM)

Share and Enjoy:
  • Facebook
  • Twitter
  • del.icio.us
  • Print
  • Tumblr

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

*
*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

 atts
0

LJETNA ŠKOLA ISTRAŽIVANJA KULTURNOG KRAJOBRAZA

Foto: Grad Cres, Tanja Kremenić, Sara Popović, Mislav Tovarac

 

U zadnjem tjednu osmog mjeseca ove godine na Otoku Cresu održana je radionica istraživanja i valorizacije kulturne baštine na kojoj su sudjelovali članovi naše udruge u ulozi mentora i predavača. Sama radionica dio je većeg Interreg projekta imena Value, nositelj projekta je grad Cres. Plan i program uključivao je dva dana praktičnog i terenskog rada kroz koji su sudionici imali priliku pripremiti podlogu za terenski rad u GIS programima, te obilaskom terena i lokacija relevantnih za temu radionice. Preostala dva dana bila su ispunjena predavanjima na temu lokalne baštine, kulturnih krajolika i tema bliskih njima, dio njih nalazi se na Facebook stranicama palače Moise u kojoj su sudionici bili smješteni i gdje se održao program radionice.

Prvi dan radionice počeo je predstavljanjem sudionika, te predavanjima Tanje Kremenić o kulturnim krajobrazima otoka Cresa, povijesnom pregledu Cresko-lošinjskog arhipelaga Maria Zaccarie i predavanjem Sare Popović o istraživanju kulturnih krajolika korištenjem prostornih informacijskih alata. Popodnevni termin bio je rezerviran za uvodni tečaj i praktičan rad u platformi QGIS. Večernje predavanje održala je Jasminka Ćus Rukonjić, Arheologinja i dugogodišnja ravnateljica muzeja u Cresu na temu gradina i fortifikacija otoka Cresa.

foto 1

foto 2

Drugog dana obilazili smo teren Velog Gračišta, lokaliteta sa dugim kontinuitetom korištenja gdje su sudionici tražili i ubicirali lokacije koje su prethodno mapirali na GIS podlozi. Večernje predavanje bilo je na temu tradicijskog stočarstva otoka Cresa, a održala ga je Marina Jurkota Rebrović.

foto 3

Tema trećeg dana bila je obrada sakupljenih podataka sa terena na Velom Gračištu te njihov unos u GIS uz zaključna razmatranja o samom terenu. Nakon toga su Alen Čikada i Grga Frangeš ispredavali o lokvama kao vodnim resursima, te o tradicijskoj arhitekturi otoka Cresa. Predavanje za javnost održala je Inge Solis, viša kustosica creskog muzeja na temu krajolika creskih crkvica.

foto 4

foto 5

foto 6

foto 7

foto 8

Četvrti, ujedno i posljednji dan radionice proveli smo na terenu obilazeći lokalitete pastirskih stanova Batajna, te lokve Pogana i Sitova i završili usponom na gradinu Ilovica preko crkvice sv. Jurja. Po silasku sa gradine održana je i praktična radionica gradnje u suho na kojoj su sudionici vlastoručno podigli malen pokazni zid koristeći znanje koje su usvojili prethodnih dana. Dan je zaključen predavanjem Filipa Šrajera na temu tipologije suhozidnih krajolika istočnog jadrana.

foto 9

foto 10

foto 11

foto 12

Zahvaljujemo sudionicima, nositeljima projekta, svim interesiranima kojima je ova tema progovorila i predavačima na sudjelovanju. Do idući put!

Foto: Grad Cres, Tanja Kremenić, Sara Popović, Mislav Tovarac   U zadnjem tjednu osmog mjeseca ove godine na Otoku Cresu održana je radionica istraživanja i valorizacije kulturne baštine na kojoj su sudjelovali članovi naše udruge u ulozi mentora i predavača. Sama radionica dio je većeg Interreg projekta imena Value, nositelj projekta je grad Cres. Plan […]

Read More »

 atts
0

Najava: Obnova lokve u Pločicama

U okviru 17. međunarodnog suhozidnog kongresa, 20-ak sudionika iz Grčke, Francuske, Hrvatske, Crne Gore, Poljske i Slovenije od 27. do 30.9.2021. obnovit će suhozidnu lokvu koja lokalnom stanovištvu Pločica i okolnih konavoskih sela služi za navodnjavanje.

plocice2 IMG-20210915-WA0005

Radove će voditi Kallokva, obrt koji se u posljednjih nekoliko godina specijalizirao za obnovu i zaštitu malih vodenih staništa na kršu, a organizatori su DRAGODID i francuska mreža S.P.S.

Cilj radionice je osvijestiti važnost očuvanja močvarnih staništa i očuvanja graditeljske baštine koji su nam ostavljeni na korištenje, promovirati važnost samoodrživosti malih zajednica u dobrom gospodarenju vodom i očuvati bioraznolikost močvarnog staništa koje je i dalje u uporabi.

Projekt podržavaju Ministarstvo kulture i medija, Općina Konavle, LUSH i Hrvatske vode.

Napomena: prijave za sudjelovanje na radionici su zatvorene zbog ograničenog broja sudionika.

 

U okviru 17. međunarodnog suhozidnog kongresa, 20-ak sudionika iz Grčke, Francuske, Hrvatske, Crne Gore, Poljske i Slovenije od 27. do 30.9.2021. obnovit će suhozidnu lokvu koja lokalnom stanovištvu Pločica i okolnih konavoskih sela služi za navodnjavanje. Radove će voditi Kallokva, obrt koji se u posljednjih nekoliko godina specijalizirao za obnovu i zaštitu malih vodenih staništa […]

Read More »

 atts
0

Intervju: Brdo prošlosti, oaza budućnosti

Kasnili su rezultati, rješavanje imovinsko-pravnih odnosa, raspisivanje javne nabave, ali konačno – prvi rezultati projekta ‘’Marjan 2020. Brdo prošlosti, oaza budućnosti’’ su vidljivi. Sredstva za financiranje osigurao je Grad Split iz Europskog fonda za regionalni razvoj za promicanje održivog razvoja prirodne baštine.

Između ostaloga, krenuli su radovi u Botaničkom vrtu koji je još od sedamdesetih prepušten zarastanju i propadanju. Proces obnove podijeljen je među nekoliko izvođača pa se tako očekuje sanacija i obnova postojećih građevina i suhozida, preuređenje poljske kućice u suvenirnicu, izgradnja staza, sjenica i uređenje krajobraza, izvedba „botaničkih skala“ te nabavka i sadnja biljaka.

Razgovarali smo s Lukom Runjićem, vlasnikom građevinske tvrtke koja je zadužena za obnovu suhozida u marjanskom Botaničkom vrtu, odnosno onih u njegovom zapadnom dijelu.

Luka, dobar dan. Radovi ne pitaju za vremenske prilike. Kako ste prebrodili ovih nekoliko toplinskih valova, jeste li bili više u uredu pod klimom ili u hladu Botaničkog vrta?

Dobar dan! U botaničkom vrtu je zadnjih dana pakleno vruće isto kao i drugdje tako da je hlad slaba utjeha, a i namjestilo se da taman radimo na dijelu koji je slabo pokriven sjenom stabala pa je situacija još teža. Ekipa se nastoji prilagoditi uvjetima na razne načine, npr. dogovorili smo pomaknuti početak radnog vremena na 5h ujutro, a završavamo do 13-14h kad je najgora vrućina. Također nastojimo birati redoslijed poslova na način da one koji su popodne u suncu odradimo odmah ujutro i sl. No nekad to jednostavno nije moguće i tada postaje jako teško, znoj curi u potocima i nevjerojatno brzo se umarate. Suosjećamo sa svima koji su prisiljeni u ovom periodu raditi fizičke poslove na otvorenom, bilo u građevinarstvu, poljoprivredi, javnom prijevozu i sl. Ja osobno sam, moram priznati, zadnjih dana više u uredu mada nastojim biti prisutan što više na gradilištu. Kad nisam u radnom odijelu i cipelama onda se zaletim do Bauhausa po opremu ako što nedostaje, spremam gablec pa odnesem momcima ili rješavam papirologiju koja je neizbježna u procesu gradnje.

IMG-20210721-WA0002

Obnavljate podzide visoke metar osamdeset, široke metar. Koliko njih morate obnoviti i do kojeg roka? Znate li tko ih je izgradio pedesetih? U kakvim su sada problemima, ruši li ih korijenje, vrijeme, posjetitelji?

Trenutno smo pogodili posao obnove dva podzida duljine cca po 48m, a rok završetka je ugovorom bio dogovoren od dva mjeseca. Započeli smo posao s trojicom radnika pod mojom paskom, a u međuvremenu smo se pojačali s još šest ljudi. Međutim unatoč tolikoj radnoj snazi ipak kaskamo za terminskim planom i očekujemo završetak radova nekih dva tjedna iza roka. Razloga je više, a budući da neki od njih uključuju i to što nije na vrijeme osigurana potrebnu mehanizaciju za rad, neće biti većih posljedica po nas.

O gradnji postojećih zidova pedesetih znamo vrlo malo, priča se da su ih gradili zatvorenici bivšeg režima vjerojatno uz vodstvo obučenih majstora. S obzirom u kakvom su stanju sada priča čak i drži vodu jer smo odmah po dolasku i otvaranju prve dionice zida uočili neke nelogičnosti u gradnji koje su vjerojatno bile uzrok kasnijim oštećenjima. Da je poslove obavljala kvalificirana radna snaga ne vjerujem da bi došli u situaciju da ih treba izgraditi praktički ispočetka. Na primjer, jedna od stvari koja nam je odmah zapela za oko je korištenje manjih kamenja u temeljima i to još nagnutih prema van! U nekim situacijama se doslovce nismo mogli načuditi rasporedu kamenja jer bi veće komade često nalazili u gornjoj polovici zida, umjesto obratno.

Također, dosta kamenja je isklesano plitko i postavljeno s licem po visini umjesto po dužini. Sve to nabrojano u kombinaciji s djelovanjem vode, slijeganja zasipa od glinovitog materijala i postepenim rastom raslinja uzrokovalo je značajna oštećenja, a na mjestima i veća rušenja i odrone. S obzirom na to koliko je vremena prošlo otkad je vrt zapušten ne vjerujem da su posjetitelji odigrali veću ulogu, ali je zato njihova sigurnost bila bitan faktor pri projektiranju obnovljenih podzida.

Opišite nam proces obnove jednog podzida: rušite li svaki do temelja, gradite li unutarnje skriveno lice zida ili samo vanjsko, kako se nosite s lomljivim kamenom, na kakve izazove nailazite dok slijedite princip ‘’obnoviti kako je bilo prije’’ itd.?

Proces ide ovako: obavezno rušimo sve do temelja iz već spomenutih razloga, a zatim pristupamo iskopu i uklanjanju viška zemlje iz zasipa dok ne zadovoljimo tražene dimenzije iz statičkog proračuna. Nakon toga izrađujemo drvene okvire, razvlačimo zidarski konac svakih 0,5 m visine i zidanje otpočinje. Najveća kamenja stavljamo u prva tri reda, a zatim ona manja iznad njih. Sva kamenja se priklesavaju da bi ih prilagodili traženom nagibu zida i općenito vrsti veza koja dolikuje građevini u jednom javnom prostoru. Iz tog razloga biranje i ugradnja kamena traje značajno dulje nego inače kod gradnje, primjerice, nekog podzida u masliniku. Mi se volimo pohvaliti da ovakav vez nije nitko imao priliku slagati još od vremena kad je kamen bio praktički jedini građevni materijal, a uzor su nam stari Iliri i njihove gradine :)

Naime, uslijed sve raširenije primjene betona u prošlom stoljeću suhozid kao vrsta gradnje polako je izumirao, a zamijenjen je bržim i jednostavnijim načinima gradnje. Danas popularni ciklopski vez nije ništa drugo nego klesani lijepljeni kamen u cementnom mortu armiran u stražnjoj zoni zida. Nama je cilj bio postići sličan izgled i finoću ali bez upotrebe veziva i smatram da smo u tome  uvelike uspjeli.

IMG-20210714-WA0019
IMG-20210714-WA0001
IMG-20210714-WA0012
IMG-20210714-WA0008
IMG-20210714-WA0025
IMG-20210714-WA0020
IMG-20210714-WA0009

Nažalost, materijal za gradnju nije kvalitetan i jako je teško s njim raditi. Radi se o laporovitom uslojenom kamenu izloženom već 70 godina atmosferilijima koji puca sve samo ne onako kako ste vi zamislili. Iz tog razloga smo morali dobaviti značajne količine novog kamena za zidanje, a dobar dio starog kamena je završio kao ispuna u stražnjem dijelu zida i pri gradnji skrivenog lica.

Pozitivna strana u cijeloj priči je što je zasip od kojeg su formirane terase u prošlosti sada već u cijelosti konsolidiran kao tlo i ne očekujemo značajnija djelovanja i pritiske na zid. Kod iskopa se to može vidjeti po tome što ga je moguće praktički izvesti vertikalno točno po liniji stražnjeg lica bez odrona i urušavanja. S te strane smo u relativno boljoj poziciji nego prvi graditelji, a i mlađi smo i ljepši ha-ha.

Tko provodi stručni i konzervatorski nadzor i što je to točno kod obnove suhozida pod njihovim povećalom?

Stručni nadzor provodi kolegica iz tvrtke Meritum inženjering d.o.o., a konzervatorski nadzor kolege iz Konzervatorskog odjela u Splitu pri Ministarstvu kulture i medija. Pod povećalom su im način i kvaliteta gradnje, naravno. Pazi se da zidovi budu izvedeni tehnikama koje su se izvorno koristile, a i da se poštuju sva pravila zanata koja su i tada vrijedila. U tome im pomaže i Filip Bubalo (Dragodid) na čiju smo preporuku i dospjeli ovdje :)

Kako ste se povezali sa suhozidnim graditeljima s kojima izvodite obnovu u Vrtu? Što ste novo o tehnici gradnje i obnove suhozida od njih naučili? Otkrijte nam koji trik. Što biste o gradnji suhozidnih struktura još htjeli naučiti, a niste imali priliku?

Ekipa s kojom radim su trojica braće iz Runovića kraj Imotskog, a najstarijeg Antu znam već dugo jer smo generacija i imali smo neke zajedničke prijatelje. Od njih sam naučio dosta, pogotovo o klesanju kamena. Oni su dosad puno više prakse imali u tom području jer su izvodili ciklopske zidove s betonom, a ja sam se s tim slabo susretao. Zidanje koje sam ja naučio kod svojih je klasično zidanje suhozida gdje vrijedi pravilo “svaki kamen ima svoje mjesto”, što znači da nema vraćanja kamenja jednom kad ga uzmeš. Ondje gdje se traži finiji vez bome ima itekako, a mi smo se našli upravo u takvoj situaciji.

Problem je što se oblaganje na koje su oni navikli radi s manjim kamenjima i ona se ne slažu nego lijepe. Ukratko, ubrzo smo shvatili da je pred nama izazov s kojim se još nismo susreli niti jedan od nas, ali kombinacija znanja i vještina koje smo imali dovela je do toga da ne samo da uspješno radimo fini vez suhozida s većim kamenjima, već i da zid kako napredujemo postaje izgledom sve bolji. Konstantno smo pomicali granice prihvatljivog pa su ponekad znale i izbiti svađe kad netko konačno nakon puno truda namjesti kamen, a “vijeće” sastavljeno od ostala tri člana mu ga ne prihvati. Ma živi cirkus… Nekad smo se i sami pitali je li nam se isplati toliko gledati u detalje ali smo ustrajali i nije nam žao.

A što se tiče gradnje drugih suhozidnih struktura tu nemam puno iskustva ali priliku ću dobiti možda upravo na Marjanu jer u sklopu projekta kreće i obnova kamene kućice na zapadnom ulazu u vrt.

Sami ste naučili graditi suhozide od oca i dide u Labinu dalmatinskom. U međuvremenu ste surađivali s graditeljima suhozida iz različitih krajeva zemlje i susjedstva. Jeste li primijetili neke specifičnosti u tehnici i pristupu gradnji vezane uz lokalitete? Imaju li suhozidi Botaničkog vrta neke svoje posebnosti?

Točno. Tko god ima ikakve veze sa Zagorom ili otocima neizbježno dođe u doticaj sa suhozidima. Vrlo rano naučio sam ih popravljati i postepeno razvijao vještinu koja se kroz kontakte s drugim graditeljima dodatno unapređivala. Specifičnosti u gradnji vezane su uglavnom za vrstu kamena s kojom graditelji iz nekog područja raspolažu. Moji Šoltani na primjer imaju u obilju ravnog pločastog kamena s kojim je lako zidati bez puno obrade kamena. Neki drugi krajevi tipa Labin dalmatinski i sl. imaju više nepravilnog krupnog kamena, takozvanih babulja koji su teži za ugradnju. Brzina gradnje na kraju se svede na isto jer se s pločastim kamenom lakše zida ali su slojevi tanki pa opet to usporava rad.

Osim vrste materijala bitnu ulogu igra i vremenski period gradnje gdje se gotovo u pravilu pokazuje da su stariji zidovi mahom i veće kvalitete. To se dobro vidi po selima u zagori kod, recimo, nadogradnje starih prizemnih objekata gdje je očita razlika u vještini zidanja među generacijama. A ono gdje taj fenomen najviše dolazi do izražaja su ilirske gradine koje kao megalitske građevine prednjače daleko ispred svih kultura po kvaliteti.

Suhozidi botaničkog vrta su posebni iz jednostavnog razloga jer su dio sklopa pod zaštitom ministarstva kulture i kao takvi jedan od rijetkih primjera iz moderne prakse koje treba obnoviti koristeći izvorne tehnike i u isto vrijeme postići funkcionalnost i stabilnost koje pred njih stavljaju važeći standardi. Moja želja je otpočetka bila da što više ljudi iz udruge uključimo u projekt ili kao suradnike ili barem posjetitelje jer smatram da je ovo jedinstvena prilika za usavršiti svoje znanje. Klesani suhozid nije nešto s čime se susrećemo baš svaki dan i baš zato smo uložili puno truda i pažnje, pa makar i na svoju štetu, kako bi ponovno oživjeli duh “škarpelina” i prezentirali zaboravljenu vještinu u najboljem svjetlu.

Je li moguće živjeti od gradnje suhozida u 2021. u Hrvatskoj? Koji su idući suhozidni projekti firme?

Itekako je moguće živjeti od gradnje suhozida i to upravo i radimo, a Marjan je idealna prilika za reklamu. Od početka našeg sudjelovanja na projektu već smo imali razne upite za nastavak suradnje i nove angažmane, a redovito naš rad prate i mediji. Idući projekti vezani su prvo za nove objekte u botaničkom vrtu, a zatim za mjere ruralnog razvoja gdje je u tijeku obrada rezultata natječaja iz 2020. godine za gradnju novih suhozida. Za sad ide sve po planu, a gdje će nas put odvesti ostaje za vidjeti. Mislim da je pred nama, a i pred suhozidnom vještinom općenito svijetla budućnost!

IMG-20210714-WA0003

Kasnili su rezultati, rješavanje imovinsko-pravnih odnosa, raspisivanje javne nabave, ali konačno – prvi rezultati projekta ‘’Marjan 2020. Brdo prošlosti, oaza budućnosti’’ su vidljivi. Sredstva za financiranje osigurao je Grad Split iz Europskog fonda za regionalni razvoj za promicanje održivog razvoja prirodne baštine. Između ostaloga, krenuli su radovi u Botaničkom vrtu koji je još od sedamdesetih […]

Read More »

 atts
0

Suhozidi Vranskog jezera 2021

tekst: Dragodid
fotogalerija: PP Vransko Jezero

Početkom ljeta, povodom obilježavanja Svjetskog dana zaštite okoliša 5. lipnja, održali smo jednodnevnu radionicu u PP Vransko Jezero. Glavni ciljevi radionice bili su popravak bunje i izgradnja suhozidne klupice / pitara, a sve kod info centra u lučici Prosika.

195793450_3089918964664144_5674865220910885317_n obiljezen-svjetski-dan-zastite-okolisa-07 obiljezen-svjetski-dan-zastite-okolisa-09 obiljezen-svjetski-dan-zastite-okolisa-10

Davne 2011. godine započeli smo dugi niz radionica suhozida u suradnji s Parkom, a bila je to i jedna od ranijih naših radionica izvan matičnih kampova –  Dragodida na Visu ili Petrebišća na Učki. Obnova bunje na originalnoj lokaciji bila je zahtjevna: tada, prije 10 godina, bunja je skoro kompletno rekonstruirana i dobila je novi svod. Kako je bilo, pogledajte ovdje .

Bunja je u međuvremenu ugostila mnoge posjetitelje parka, turiste i školske grupe. Vanjski omotač svoda pod utjecajem atmosferilija se počeo osipavati. Stoga smo odlučili napraviti ojačanje/nadgradnju u vanjskom perimetru, prvenstveno iznad ulaza, kako bi svod dobio dodatnu stabilizaciju.

Specifičnost ove bunje leži u njezinom odnosu sa gomilom. „Uobičajena“ situacija kod ovakvih bunja ugrađenih u gomilu bio bi ulaz sa donje strane, iz polja. Međutim polje je u ovom slučaju poplavno zbog obližnjeg jezera pa je ulaz sa suprotne strane, upušten stepenicama u gomilu.

U nekoj budućoj akciji preostaje na sličan način obraditi – tj nadgraditi i stražnji, niži dio bunje.

obiljezen-svjetski-dan-zastite-okolisa-01 obiljezen-svjetski-dan-zastite-okolisa-04 obiljezen-svjetski-dan-zastite-okolisa-06

Info centar Prosika nedvano je dobio novu „kućicu“ – suvenirnicu. Za razliku od ostalih objekata na lokaciji, koji su građeni po uzoru na tradicionalno ribarsko selo, suvenirnica je izvedena u suvremenom arhitektonskom slogu. Zbog već spomenutih sezonskih poplava, betonski temelj je izdignut iznad razine tla, i upravo na tom mjestu uprava parka odlučila je napraviti suhozidnu klupicu i pitar za biljke.

Pitar je je uspješno izgrađen odmah u prijepodnevnim satima, kako bi se nakon kupanja i odmora za ručak posvetili bunji. Ekipa je bila mala ali odlična, sastavljena od polaznika radionice, zaposlenika parka i naravno naše ekipe.

Pogledajte također izvještaj Parka i vidimo se opet na Jezeru!obiljezen-svjetski-dan-zastite-okolisa-11 obiljezen-svjetski-dan-zastite-okolisa-14 obiljezen-svjetski-dan-zastite-okolisa-05

tekst: Dragodid fotogalerija: PP Vransko Jezero Početkom ljeta, povodom obilježavanja Svjetskog dana zaštite okoliša 5. lipnja, održali smo jednodnevnu radionicu u PP Vransko Jezero. Glavni ciljevi radionice bili su popravak bunje i izgradnja suhozidne klupice / pitara, a sve kod info centra u lučici Prosika. Davne 2011. godine započeli smo dugi niz radionica suhozida u […]

Read More »

 atts
0

Obnova suhozidne lokve na otoku Zlarinu

tekst: Ana Burić
fotografije: Marta Krištof, Jelena Kulušić, Ana Burić, fotoarhiva Za Zlarin bez plastike (Mario Gregov, Zlarindaily)

Ovogodišnju sezonu imali smo prilike započeti na sveobuhvatnoj akciji obnove suhozidne lokve na otoku Zlarinu organizirane od strane lokalnih Udruga Tatavaka i Turiststičke zajednice Zlarin u sklopu projekta: „LOKVICA-CENTAR BIORAZNOLIKOSTI ZLARINA“ .

Projekt je osmišljen kao niz različitih akcija s ciljem osvještavanja zajednice o važnosti očuvanja vlažnih staništa na otocima kroz revitalizaciju otočke lokve. Lokva se nalazi na jednom od zlarinskih brdašaca i nekad je predstavljala tradicionalni izvor vode prvenstveno za poljoprivredu pozicioniran u prirodnoj stijeni te dijelom ograđen suhozidom. Dovođenjem vodovoda na otok 70ih godina, usvajanjem novih tehnologija kao i depopulacijom samog otoka lokva je izgubila na važnosti. Kako to obično biva u takvim procesima priroda je učinila svoje. Vegetacija je narasla, suhozidi se velikim dijelom urušili, a lokva gotovo pala u zaborav.

Lokalne udruge prepoznala su važnost obnove lokve kako u biološkom i kulturno baštinskom, tako i u turističkom smislu. Također bitno je i spomenuti i da je projekt dio šireg konteksta u kojem se Zlarin razvija u smjeru nove orijentacije ka održivom turizmu. Uz lokvu prolazi pješački put te uređena biciklistička staza.
Članovi naše udruge pozvani su u ulozi voditelja i volontera obnove suhozida, dok je Alen Čikada, ujedno i naš član, pozvan u ulozi stručnjaka za obnovu lokvi (obnova suhozidnog obzida te hortikulturno uređenje same lokve) – Obrt Kallokva. U akcijama su uz lokalno stanovništvo aktivno sudjelovali Mjesni odbor Zlarin, DVD, Yacht club Zlarin, te Zeleni Grad Šibenik. Akciju su svojim sredstvima omogućili WWF Adria Šibensko-kninska županija te Mjesni odbor Zlarin.

1

Zbog složenosti i obima posla obnova je podijeljena u tri višednevne radionice kroz kasno proljeće:

1) 17.-18. 04. čišćenje i krčenje lokve te šireg prostora uz lokvu. Na akciji je uz Alena i dvoje naših volontera sudjelovao pozamašan broj lokalaca koji su se rado pojavili s vlastitim alatom, te cijeli vikend prkosili vjetru i oblacima te učinili veliki posao i pripremili teren za kvalitetnu obnovu urušenih dijelova zida.

2
3

2) 24.-25-04. na red je došla akcija obnove suhozidnog obzida lokve te ogradnih suhozida koji omeđuju stazu do same lokaliteta. Gladni i žedni ziđanja regrutiralo se dosta članova iz naših redova (skoro nas 10), no ovog puta zbog nezgodnog termina koji se poklapao s radovima u polju broj lokalnog stanovništva je bio nešto manji, al jednako kvalitetan i zainteresiran za rad i učenje. Alen je s još nekoliko kršnih Dragodiđana nastavio rad na obzidu lokve koji je uključivao vađenje i sakupljanje kvalitetnog kamena iz lokve i okolice te dizanje zida do originalne visine. Ostatak voditelja i volontera je radio na obližnjim oštećenim i urušenim suhozidnim ogradama, dok su lokalci nastavili s krčenjem puta do mora.

4

Uz stalno prisutan zvuk motorke koja je vrijedno radila i čistila, gradilištem se često, na opće oduševljenje) protegla i pjesma zelene krastača (Bufo Viridis) – zvuči mnogo bolje nego šta izgleda ovako napisano. Kraj dana začinilo je i stado koza koje je došlo u provjeru kvalitete zida pa su trkom po rubu atestirali naše netom popravljene zidove.

5

6

Prvi radni dan završio je Alenovim spektakularnim i vatrenim završnim čišćenjem lokve od vegetacije i raslinja.

7

3) 04.-06.06. organizirana je zadnja akcija s ciljem dovršavanja obzida lokve, završno sređivanje te čišćenje obližnje vale do koje se spušta pješačka staza koja vodi uz lokvu.

8

Nakon višednevnih akcija lokva je ponovno zasjala punim sjajem. Ubrzo smo dobili dojavu da je i životinjski svijet prepoznao akciju, te da se u lokvi nastanila obitelj vilin-konjica! Dobrodošli!

Veliko hvala organizatorima na ukazanom povjerenju i stručnoj organizaciji, te lokalnom vatrogasnom društvu i obitelji Vukov koji su nas ugostili u svojim domovima, te se pobrinuli da nam ničeg ne fali.

Kući smo se vratili umorni, sretni i rumeni, i kako to biva na početku sezone opremljeni prvim bauštelskim dresom.

tekst: Ana Burić fotografije: Marta Krištof, Jelena Kulušić, Ana Burić, fotoarhiva Za Zlarin bez plastike (Mario Gregov, Zlarindaily) Ovogodišnju sezonu imali smo prilike započeti na sveobuhvatnoj akciji obnove suhozidne lokve na otoku Zlarinu organizirane od strane lokalnih Udruga Tatavaka i Turiststičke zajednice Zlarin u sklopu projekta: „LOKVICA-CENTAR BIORAZNOLIKOSTI ZLARINA“ . Projekt je osmišljen kao niz […]

Read More »