Izvještaj: Petrebišća X.

tekst: Ante Senjanović
slike: Adélaïde Bouf, Ana Kolarević, Ivan Milanovski, Ante Senjanović, Andreja Španović / Goran Ovanin

 

Pišem ovo u danima kad je toplana već uključila grijanje, a hladni zrak mi kroz prozor curi prema bosim nogama. Ma, svejedno se nadam da će nam jesen dati nešto lijepih dana za kojih bismo mogli negdje staviti kamen na kamen. No, hajdemo se u međuvremenu malo prisjećati. Na prijelazu sedmog i osmog mjeseca, svake godine organiziramo radionicu na učkarskoj visoravni Petrebišća, a ovaj put nam je bio jubilarni, deseti po redu.

 

Za one kojima je to nekako dosad promaklo, objasnit ću: visoko nad Mošćenicama, uz duboki kanjon Mošćenićke drage i pod brdom Perun, nalazi se zaštićena i plodna ravan na kojoj su stanovnici sela Trebišća imali svoja polja i svoja stada. Kako bi se imali gdje skloniti i oni i njihovo blago, a da se ne moraju svako malo spuštati u sat hoda udaljeno selo, sagradili su potleušice i staje. A da bi omeđili i zaštitili polja, podigli su  zidove i podzide. Sve su to napravili usuho – suhozidnom tehnikom (osim krovišta, jer vam ipak treba drvo da nosi!) i svojim rukama, kako se to tradicionalno radilo svugdje gdje je više kamena nego li je drva i gdje su se ljudi morali brinuti sami za sebe.

 

Kao i većina rubnih poljoprivrednih područja, Petrebišća su napuštena šezdesetih godina, kad se lokalno stanovništvo spustilo na more ili otišlo u velike gradove. S tim, da je odumiranje područja počelo još i ranije, 1944. godine kada su okupatori u kaznenoj ekspediciji opustošili cijeli kraj. Pomalo, šuma se počela širiti, polja zarastati, kuće propadati i zidovi urušavati.

 

 

1

 

2

(AK)

 

Zamislimo desetljeća listanja, rasta, šumova životinja u šipražju, ptičjeg pjeva bez ljudskog uha, mrave koji u svojem vječnom trenutku idu utabanim stazicama od ticala do ticala i pomalo dograđuju svoje ogromne mravinjake (ozbiljno – jeste li ih vidjeli ako ste bili gore? ima ih nekoliko; te stvari su metar široke i pola visoke, a pod zemljom su valjda velegradi), sunce, kišu, snijeg i šum vjetra. I sad, evo nas da tome smetamo. Od 2010. godine, pomalo čistimo i obnavljamo. Sedam dana logorovanja svako ljeto, volonterske ruke naše i mladih polaznika pomalo vraćaju kamen na mjesto i čiste grmlje i mlada stabalca s mjestâ gdje ne bi trebala biti. Pa kad se zbroji, to je deset tjedana posla.

 

I što smo napravili u tih dva i pol mjeseca? Selo je opet vidljivo i pristupačno, četiri kuće su opet dobile krovove, vrata i klupe, zidova smo dosta popravili, šipražja očistili. Posla još dosta ima, a nemojmo zaboraviti ni glavnu nevolju – kuću treba njegovati, jer usamljena kuća umire. Nekoliko dana godišnje samo imamo da se pobrinemo za njih, pa ono što je bilo popravljeno, pomalo opet treba popravljati. Teško je zamisliti povratak nekadašnjeg života tamo, ali evo, pokušavamo sačuvati barem spomen na ljudsku ruku koja je taj krajolik oblikovala i gradnjom i zemljoradnjom.

 

3

(AŠ/GO)

 

Kako bilo, nastavili smo i ove godine. Sedam dana volonterskog kampa nije sve što se događa gore. Treba, naime, taj logor i pripremiti prije nego li polaznici dođu. Imamo tako svaki put nešto što zovemo „predradionicom“, nekoliko dana pripremnih radova, čišćenja, kopanja, popravljanja, montiranja, dopremanja, prezidavanja kuhinjskog zida (radna površina za pranje i sušenje suđa). A da se tome nakon radionice makne svaki trag, dovoljno nam bude jedno jutro. No eto, lakše niz entropiju nego li protiv nje. U svemu tome imamo i jednu neprocjenjivu pomoć: Park prirode Učka i njihove renđere. Posuđuju nam opremu (ove godine smo dobili na korištenje i novi veliki šator koji nam je kuhinja, blagovaonica, spremište i sklonište u jednom), donose namirnice, prenose stvari.

 

Petrebišća jesu relativno teško dostupna, ali ne i nedostupna, jer do njih vodi protupožarni put, nezgodan za obična vozila, ali nimalo problematičan za terence Parka. Treba gore hraniti tih 25 ljudi, dati im da piju (vatrogasci nam donesu spremnike s nekoliko kubika pitke vode, i stave ih tamo gdje je kolima dostupno, što nama znači kojih par stotina metara hoda s kanistrima da ne umremo od žeđi), osigurati im WC, i tako to. Uspije se svaki put. Ove i prošle godine smo uz to ugostili i nekoliko arheologa u sklopu radionice rekognosciranja i sondiranja koju su pokrenuli naši članovi kako bi se istražilo arheološku zonu koja obuhvaća i Petrebišća. Bilo je nalaza iz brončanog i željeznog doba, nešto i novog vijeka, ali ne i onih kojima smo se svi nadali, iz ranog srednjeg vijeka koji bi nam možda nešto rekli nešto o ranoj prisutnosti Slavena tu. Naime, još jedna posebnost trebiškog i petrebiškog prostora su toponimi vezani uz staroslavensku vjeru: Perun, Voloski kuk, pa možda čak i Trebišća (starosl. treba = žrtva). Sad, jesu li to stvarno tragovi poganskog kultnog krajolika, ili su nazivi vezani uz tradicionalne običaje i vjerovanja kasnijeg i tada već pokrštenog stanovništva, još se ne zna.

 

Zadnje subote u srpnju, u 12 su se sati u Mošćenićkoj Dragi okupili naši polaznici i krenuli na trosatni uspon prema Petrebišćima. Uspon je strm, betonskim putem koji vodi do zaselka Potoki, kod kojeg istovremeno počinju i šuma i mitsko-povijesna staza koja objašnjava osnove staroslavenske religije i mitologije. Nakon ravnog dijela staze, stiže se u Trebišća, nekada živog zaselka s mlinom, ali danas pretežno praznog (koliko se sjećam, jednu kuću još posjećuju vlasnici i obrađuju vrtić sa salatom). No, u tijeku su radovi na gradnji interpretacijskog centra (nazovimo ga muzejem, ako je tako lakše), koji će, smješten u obnovljenoj staroj kući, pričati o povijesti kraja. Trebišća su dobrodošao odmor usred vrućeg ljetnog dana, čistina i zaravan usred strmih šumskih strana, izvorska voda, potočić, vodopad (tih i neprimjetan u suha doba godine – više vodospust ili vodoplaz) i jezerce. Nakon njih, zadnji strm uspon kroz šumu, i dolazak na Petrebišća.

 

4

(AK)

 

5

 

6

(AŠ/GO)

 

Ove godine smo planirali nekoliko aktivnosti, neke hitne, a neke korisne. Za ljude treba naći posla, istina je da ga ima itekako puno za napraviti, no također je i istina da ne može ni bilo tko. Polaznici su nam uglavnom studentske dobi i ljubitelji prirode i zainteresirani za tradicionalnu gradnju. Ali, makar bit tradicionalne gradnje bila uradi-sam etika i jednostavnost koja proizlazi iz nužde, svaki od tih zahvata traži neku vještinu, pa zadatak koji se nekome može dati ovisi i o njihovom iskustvu i o svrsi građevine. Obnova sela traži više predznanja, jer nitko ne bi da mu na glavu padne krov, je li tako? Stoga smo pomiješali razne zadatke. 

 

Najteži zadatak je bilo prepokrivanje krova od kamenih ploča kojeg smo bili popravili prošle godine. Kako smo bili shvatili po završetku te obnove, izvorni graditelj je napravio preblagi nagib, pa smo tako i mi, prateći to, izgradili krov koji je curio (kamene ploče su po prirodi neravne, i zbog toga trebaju imati veći nagib koji nadoknađuje lokalne nepravilnosti – ako je preblag, kakav je bio ovaj, voda se može akumulirati u neravninama i poteći unazad, u kuću). Zasad je dobro, i nadajmo se da će iduće godine i nakon slijeganja (suhozidna građevina nije čvrst, nepomičan sustav kao mokro zidana, već se kamenje uvijek lagano pomiče i prilagođava opterećenju) ostati sve kako treba. 

 

 

7

 

8

 

9

(AS)

 

Drugi bitni zadatak je bilo pregrađivanje dva zida jedne od kuća. Ta je situacija udžbenički primjer što se događa u napuštenim naseljima. Izvorna kuća je bila jako lijepo zidana, s pažljivo posloženim i ukomponiranim kamenjem, kako bi zid imao što ravnije lice i što manje rupa među kamenjem. Prvo oštećenje, doduše, nema veze s procesom propadanja – te godine krajem rata, njemački vojnici su joj bili odvalili kut kako bi otvorili katancem zatvorena vrata. No, kasnije, kada više nije bilo nikog da uklanja drveće, počelo je rasti blizu kuće, pa je s vremenom njegovo korijenje pomaklo zidove i unutrašnji zid se ispupčio, a ulazni nagnuo. To da se krov urušio, ne moram posebno ni spominjati, jer s vremenom grede istrunu ako se u kući ne loži (dim suši drvo i tjera nametnike). Plan nam je obnoviti kuću, a da bismo mogli krov ponovo postaviti, zidovi trebaju biti čvrsti. Ovakvi nisu bili, pa ih je prvo trebalo razgraditi, a onda ponovo i sazidati. Dvije trećine toga smo uspjeli, a da smo imali dan više možda bi i bili gotovi. A gdje nam je nestao taj dan? Nismo valjda krivo planirali? 

 

10

(AS)

 

11

(AŠ/GO)

 

12

(AS)

 

Nismo, nego je nedjelja, prvi radni dan, bila jedan od onih dana koji su na Učki česti, iako se uvijek nadamo kako ih neće biti. Padala je kiša, jedna baš jubilarna, najjača i najupornija koju smo ikad gore doživjeli, a i renđeri i pastiri su nam rekli da se tako nešto ne događa često. Počela je ujutro, pa smo se počeli pripremati, kopati kanale, spremati stvari, dokle je kiša pojačavala. Kanali su procurili i počelo se stvarati blato na podu šatora, pa smo brzo proširili kanale. Onda je kiša pojačala. Proširili smo kanale. Kiša je pojačala, procurili su. Proširili smo ih, kiša je pojačala, i tako do večeri bez kraja i konca. Jedno posebno krštenje za sve polaznike koji dosad nisu bili gore, uključujući i petero francuza i dvoje australaca (jedan po majci šoltanskog porijekla – i da ne bi bilo da krivo pričam, bio je na Petrebišćima i 2014. godine, jedne od najkišnijih radionica uopće). Pod u šatoru se do kraja radionice nije potpuno osušio, što se nije ni pokazalo kao loše, jer barem nije bilo prašine koja je uvijek gnjavaža u kuhinjskom šatoru.

 

13

 

14

(AS)

 

Uz rečena dva velika zadatka, bilo je i manjih, dobrih za početnike. Čistila se zarasla livada uz kamp, čupalo grmlje i sjekli mladi javorići, pa onda popravljali zidovi oko nje. Čistili su se zidovi u selu, nekad očišćeni, ali kroz protekle godine opet zarasli, uredila se platforma pod hrastom (podzid joj je bio rastresen, mjestimično samo pokrpan, pa je sada fino prezidan, a estetski raspoloženi polaznici su izravnali platformu, pa sad gore stane i klupa u hlad). Napravila su se i postavila vrata na kućicu kojoj se popravljao krov. Preokrenula vrata na staji sa slamnatim krovom, kako bi se mogle iskoristiti stare kamene stube. I tako, lijepo se napravilo. Bila je i jedna jubilarna aktivnost. Naime, u ranim danima, s kiparom Ljubom de Karinom, podiglo se na jednoj glavici nad poljem jednu suhozidnu zmiju – boga Velesa pod okom Peruna (najviši vrh neposredno nad visoravni je zvan Perun). Izložen vremenu, suhozid se rastresao, a zmijska glava je pustila kosu. Jedna jutarnja akcija je uredila zid i pošišala grmlje. Kao poseban događaj smo bili planirali i land art radionicu koju je trebao voditi jedan meksički umjetnik, ali kako već ide s interkontinentalnim putovanjima, njegov poseban način putovanja (ja pilotu umjetničko djelo, on meni prevoz ako ima mjesta u avionu) nije upalio usred ljetnih gužvi… Vidimo se drugi put, Manolo.

 

15

 

16

(AS)

 

17

(AŠ/GO)

 

18

(AK)

 

19

(AŠ/GO)

 

20

(AS)

 

21

(AB)

 

Naravno, nije sve rad. Treba se i odmoriti i zabaviti, malo obrazovati, a prije svega i nahraniti. Možda smo stari, ali izgleda da balote više nisu popularne među mlađim polaznicima, pa čak ni francuzima koji su nekad, vješti u petanqueu često pobjeđivali na našoj ledini. Interesantna stvar: bulin, kuglica koja se baca prvo i kojoj treba doći što bliže, je na francuskome le cochonnet iliti – praščić (a ako ćemo rimovati s ‘bulin’, neka bude ‘gudin’). Nego, naletio sam negdje bio na spomen stare sjevernjačke dječje igre, koja se zvala ‘prasičkanje’, gdje se lopticu guralo štapovima. E, ta loptica je bila ‘prasica’. Interesantno. 

 

 

Imali smo malu poi predstavu (kišna večer nam je dozvolila da bude vatreni poi, pa eto – spektakl). Češka gošća je donijela gitaru, pa se i zasviralo. Na slobodan dan je bio izlet na Vojak, vrh Učke, nekih 3-4 sata hoda udaljen. Oni nezasitni su odšetali i nazad do Trebišća, pa se malo tamo kupali. Penjalo se na Golo brdo nad Senožeticama, gledati zalazak sunca nad Istrom. Sredinom dana, kada je pauza i skrivanje pred suncem, posjetio bi nas pastir Ibro i njegovi psi, dva mala hrvatska ovčara Tuna i Đoni, i veliki tornjak Murđa. Ovce su imale svog posla, dok je uprava čilala kod nas u hladu. 

 

 

22

 

23

(AS)

 

24

(AŠ/GO)

 

25

 

26

(AS)

 

27

 

28

(AŠ/GO)

 

29

(AB)

 

30

(AŠ/GO)

 

Doručci su naglasak prebacili s griza na mlijeku prema zobenim pahuljicama (ipak je kuharica veganka). Kuhati tri obroka dnevno je vrlo teško u planini, pa je sredinom dana samo marenda s narescima i salatom. Navečer je zato topli obrok, i začuđujuće je što se sve dade napraviti u par velikih lonaca za 30 ljudi, da nas pripremi za večernje predavanje. Kuhari nas svake godine iznenade. Pekao se i kruh (sa pravim uskislim tijestom, beskvasni). A gurmanska kulminacija je tradicionalni – janjac. Od pastirâ iz Male Učke svake godine naručimo jednog, kojeg nam, zajedno s domaćim sirevima, donesu renđeri u subotu ujutro kada kreće priprema. Dok se radovi završavaju i prostor dovodi u red, skupljaju alati, čisti preostalo kamenje i miče očišćeno raslinje, ražanj se počinje vrtiti dok se pod tendom kuhinjska ekipa sklanja od vrelog sunca.

 

Inače, subotom ujutro je prethodnih godina bilo i vrijeme za malo natjecanje u zidanju – uvijek zabavna stvar. No, ove godine nije bilo polazničkog entuzijazma, pa možda iduće? Kako bilo, predvečer se janko zadnji put zavrtio, i krenuo na put od sela do logora. Prolazak janjčev se kroz godine počeo pretvarati u procesiju, koju je ovaj put pratilo pjevanje, mandolina, flauta, udaraljke i ples sa zastavicama. Blažena je ta janjetina u planini. Jedna od francuskih polaznica je pripremila i iznutrice po obiteljskom receptu, za prste polizat je bilo. Žalim što sam zaboravio da je bilo gljiva u prilog, ali je krumpir barem bio izvrstan. I uz sviranje, pjesmu i ples i balote završilo je i to.

 

31

(AK)

 

32

(AS)

 

33

(AB)

 

34

(AŠ/GO)

 

35

(AB)

 

36

 

37

(AS)

 

38

(AB)

 

Do iduće godine.

 

39

(IM)

Share and Enjoy:
  • Facebook
  • Twitter
  • del.icio.us
  • Print
  • Tumblr

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

*
*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

 http://www.dragodid.org/wp-content/uploads/2022/01/Suhozid-1-170x274.jpg
0

Najava: Restaurator suhozida – čuvar prošlosti

Nacionalni park Mljet organizira volonterski program “Restaurator suhozida – čuvar prošlosti”.

Suhozid-1

Volonteri će raditi na obnovi suhozida, međa, podzida, skalinada i slično.

Posao obuhvaća sljedeće aktivnosti:
– krčenje i čišćenje vegetacije koja je obrasla suhozide;
– čišćenje okolnog terena;
– prikupljanje, nošenje i sortiranje kamenja;
– jednostavnu obradu kamenja ručnim alatima;
– slaganje kamenja;
– bilježenje koordinata postojećih suhozidnih struktura;
– fotografiranje suhozida prije i poslije obnove.

Volontiranje je moguće u travnju (26.3-2.4, 2.-9.4, 9.-16.4), a traje 7 dana, od čega je jedan dan predviđen za odmor i organizirani obilazak otoka.

Poveznica sa svim detaljima i prijavnicom:
https//volonteri.parkovihrvatske.hr/hr/volontiraj/restaurator-suhozida-cuvar-proslosti/

Nacionalni park Mljet organizira volonterski program “Restaurator suhozida – čuvar prošlosti”. Volonteri će raditi na obnovi suhozida, međa, podzida, skalinada i slično. Posao obuhvaća sljedeće aktivnosti: – krčenje i čišćenje vegetacije koja je obrasla suhozide; – čišćenje okolnog terena; – prikupljanje, nošenje i sortiranje kamenja; – jednostavnu obradu kamenja ručnim alatima; – slaganje kamenja; – […]

Read More »

 atts
0

Povratak u (Eden) Godinj

Tekst: Stipe Božinović
Fotografije: Jelena Kulušić, Žana Pervan Odak

Veliki Godinj se vratio, ili bolje rečeno mi smo se vratili Velikom Godinju. Nakon dvije prošlogodišnje radionice (izvještaj1, izvještaj2) nevezane uz suhozide ovog puta smo organizirali radionicu obnove i izgradnje suhozida. Naši domaćini kao i do sada bili su brat i sestra Nada i Nediljko Pavlinović. Radionica je bila organizirana u suradnji i pod sponzorstvom Centra za kulturu i baštinu (CKB) Grada Vrgorca i Parka prirode Biokovo. Dragodid smo predstavljali Jelena Kulušić i ja, Stipe Božinović.

Page-1-Image-1
Foto 1. i 2. Pozdravne riječi i uvodno predavanje

Nije sve baš išlo baš po planu. Originalni termin bio je zakazan za kraj kolovoza, točnije posljednju subotu, ali zbog lošeg vremena radionica je otkazana u kolovozu i rujnu te je konačno realizirana 16. listopada. S obzirom da je originalni termin bio dogovoren za kolovoz, tom terminu i očekivanim vrućinama bilo je prilagođeno trajanje radionice, pa je dogovorena četverosatna radionica kroz prijepodne. Bez obzira na odgodu termina dogovor da će radionica biti kroz jedno prijepodne nije se promijenio.

Page-2-Image-2
Foto 3. i 4. Sanacija jednog urušenja i rezultati sanacije

Broj sudionika je bio ograničen zbog epidemioloških mjera, ali i u takvim okolnostima okupilo se 20ak entuzijastičnih ljudi, među kojima predstavnici CKB Grada Vrgorca, PP Biokovo, Konzervatorskog ureda u Imotskom i ljubitelja ovog dijela baštine, koji su vidjeli objavu događaja na društvenim mrežama.

Page-2-Image-3
Foto 5. i 6. Sanacija drugog urušenja i rezultati sanacije

I nakon svih tih tehnikalija, dogovora i odgoda dočekali smo i to jutro 16. listopada, sjeli u auto i uputili se u Veliki Godinj. S obzirom da više nije bio kolovoz pa rad nismo trebali početi prije velikih vrućina ipak smo se dogovorili za nešto kasniji početak radionice (čitaj 9 sati). Nakon uvodnih riječi organizatora i našeg uvodnog predavanja o samoj tehnici gradnje i sigurnosti na radu sama radionica je bila podijeljena na dva dijela, dva terena, dvije razine spremnosti. Dio sudionika, onih koji do sada nisu imali iskustva u izradi suhozida, sudjelovali su za početak u obnovi urušenih suhozida uz stazu koja iz Velikog Godinja vodi u Biokovo. Oni s više iskustva i želje izrađivali su potpuno novi suhozid za koji su domaćini pripremili ranije teren. Kada su se i oni neiskusniji ili nesigurniji u svoje vještine zidanja izvježbali i uhvatili ruku s obnovom nekoliko urušenih ogradnih zidova, svi skupa smo se prebacili na izgradnju novog zida. Novi zid bio je ambiciozan pothvat i od početka se znalo da neće biti završen, ali domaćini su željeli samo da se počne, da se napravi prvi red, jer su sigurni da će se onda i nekada nastaviti.

Page-3-Image-4
Foto 7. i 8. Rad na novom zidu

Nema potrebe pričati da su 4 sata koliko je dogovoreno da će radionica trajati jako brzo prošla, a kada je došlo vrijeme za ručak nije se odmah prestalo raditi, jer „evo samo još ovo da popravimo”, no kad je stigla naručena peka rad je ipak obustavljen.

Page-4-Image-5
Foto 9. i 10. Izgrađeni dio novog zida i rezultati radionice

I tako je jako brzo prošlo lijepo jutro u Velikom Godinju, još jedna lijepa radionica. I ne treba spominjati da se već kuju planovi za nove, buduće akcije. Za kraj ostaje još jednom zahvaliti našim domaćinima Nadi i Nediljku na uvijek srdačnom gostoprimstvu i Žani Pervan Odak, ravnateljici CKZ grada Vrgorca, na svoj organizaciji i koordiniranju svega.

Tekst: Stipe Božinović Fotografije: Jelena Kulušić, Žana Pervan Odak Veliki Godinj se vratio, ili bolje rečeno mi smo se vratili Velikom Godinju. Nakon dvije prošlogodišnje radionice (izvještaj1, izvještaj2) nevezane uz suhozide ovog puta smo organizirali radionicu obnove i izgradnje suhozida. Naši domaćini kao i do sada bili su brat i sestra Nada i Nediljko Pavlinović. […]

Read More »

 atts
0

Studia ethnologica Croatica: Cresko-lošinjski mrgari

Prenosimo članak “Višeprostorni suhozidni torovi (mrgari) kao monumentalna pastirska arhitektura: Primjeri s cresko-lošinjskog otočja” objavljen u časopisu Studia ethnologica Croatica (vol.33, no.1).

Članak je na engleskom jeziku i može se direktno preuzeti ovdje: https://hrcak.srce.hr/file/389469.

Autori:
Tanja Kremenić ; Dipartimento di Scienze Storiche, Geografiche e dell’Antichità, Università di Padova & Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Mauro Varotto ; Dipartimento di Scienze Storiche, Geografiche e dell’Antichità, Università di Padova
Goran Andlar ; Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Sažetak:
Višeprostorne ovčare dio su suhozidne pastirske baštine Ujedinjenoga Kraljevstva, Švicarske, Islanda i Hrvatske. Primjeri s otoka Cresa i Lošinja (lokalnoga naziva: mrgari) u procesu su napuštanja, a u literaturi tek parcijalno obrađeni, zbog čega je cilj ovoga rada objedinjavanje i dopuna spoznaja, polazeći od premise o njihovoj kulturnoj vrijednosti. Istraživanje se temeljilo na pregledu literature i kartografskih podataka, ali ponajviše na razgovorima s lokalnim stanovništvom te terenskim obilascima. Ovim je radom većina otočnih višeprostornih mrgara zabilježena i opisana te vrednovana unutar modela kojim su izdvojeni oni najreprezentativniji i/ili prikladni za obnovu.

U nastavku dijelimo fotografije mrgara iz članka u boji, uz dopuštenje autora:

DCIM100MEDIADJI_0893.JPG Figure 10 DCIM100MEDIADJI_0164.JPG Figure 13 DCIM100MEDIADJI_0091.JPG Figure 17 Figure 20 DCIM100MEDIADJI_0254.JPG DCIM100MEDIADJI_0120.JPG Figure 27

Prenosimo članak “Višeprostorni suhozidni torovi (mrgari) kao monumentalna pastirska arhitektura: Primjeri s cresko-lošinjskog otočja” objavljen u časopisu Studia ethnologica Croatica (vol.33, no.1). Članak je na engleskom jeziku i može se direktno preuzeti ovdje: https://hrcak.srce.hr/file/389469. Autori: Tanja Kremenić ; Dipartimento di Scienze Storiche, Geografiche e dell’Antichità, Università di Padova & Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Mauro […]

Read More »

 atts
0

Popravak krova pred prve kiše u Dragodidu

tekst: Ana Burić

fotografije: Marta Krištofić, Maja Flajsig , Ana Burić, Andro Nigoević, Zvonimir Malbaša

Nakon prošlogodišnje stanke uzrokovane raznoraznim zatvaranjima, preprekama i ograničenjima Dragodiđani su se ove jeseni ponovno vratili u zaseok Dragodid poviše Komiže na otoku Visu. Već nekoliko godina za redom trudimo se, barem jednom godišnje, doći na otok i pomoći Nediljjki Burić- jedinoj stanovnici Dragodida (uz pasa Bobija, tovara Gala, kozu Larisu i jarca Antoninka)  u održavanju sela i tradicionalnog načina života.

WhatsApp Image 2021-11-03 at 15.46.56 (2)

O povijesti sela, počecima Udruge usko vezanim za Dragodid i dosadašnjim akcijama već je dosta pisano, a za one koji žele znati više sve članke možete pročitati ovdje: 2002. / 2014. / 2016. / 2017. I. / 2017. II /2018. /2019.
I ove godine akcija je financirana iz projekta koji je raspisao Grad Komiža pod nazivom „Obnova tradicijske kulturne baštine, razvoj volonterstva i građanskog aktivizma u selu Dragodid“

Nakon izvidničkog posjeta selu ovog ljeta ustanovili smo da je, od brojnih potrebnih sanacija, definitivno najbitniji zahvat obnova tj popravak kamenog pokrova na najstarijoj kući u selu koja se jedina još uvijek koristi u svrhu življenja.

20211030_122043 20211101_122802
Kao najoptimalniji termin pokazao se vikend početkom studenog, pa smo skombinirali dane i organizirali trodnevnu akciju s peteročlanom postavom iz Zagreba, Sinja, Brača i Splita uz pomoć tri četveronožna volontera Dojdi, Ninu i Đuru koji su se brinuli da hranu uvijek spremimo na sigurno. Logistiku, načelni plan rada i nabavu materijala obavili smo ranije, tako da smo na teren došli opremljeni limom, vapnom, cementom, kupama kanalicama, pilama, šarafima…

Uz jutarnju kavu s otvorenog ognjišta, u zadimljenoj kuhinji, između debelih kamenih zidova obavijenih tamnim velom, čađom povezane paučine, naš zadatak se iščitavao kao dan. Sunčane su zrake, poput lasera na južnoj strani krova, probijale tamu (drama).

WhatsApp Image 2021-11-03 at 15.46.57 (2)
Klasično dvostrešno krovište (drvene rogovi i grede kao nosiva konstrukcija, joprena kao potkonstrukcija te kamene ploče kao pokrov) bilo je popravljano 2017. godine (također zahvaljujući financijskoj pomoći Grada Komiže uz pomoć privatne Nediljkine ušteđevine), no nažalost nedovoljno kvalitetno pa se zadatak pokazao i zahtjevnijim no što smo planirali. Sva ta mjesta proboja lasera trebala su biti sanirana preslagivanjem postojećih kamenih ploča, dodavanjem novih ploča ili na najzahtjevnijim mjestima umetanjem lima od pocinčanog čelika nastojeći učiniti siguran put za vodu. Najiskusniji među nama, Andro, uveo nas je u posao, te smo sljedeća tri dana proveli u svim mogućim akrobatskim pozama na krovu i oko krova. Mnoga mjesta su trebala biti otvorena i nanovo složena. Netko je bio na krovu i preslagivao, netko zavaljen u prašnjavi tavan asistirao iznutra, netko pronalazio adekvatne kamene ploče, netko skupljao drva za ogrjev, al svi smo pritom slušali Nediljku i njene priče, savjete i komentare kojih nikad ne nedostaje, te dodatno začine ionako posebnu akciju u zabačenom selu na vrh otoka, bez struje, signala i stresa (bar onog uobičajenog).

20211030_122446 20211030_122859 WhatsApp Image 2021-11-03 at 15.46.53 (1) WhatsApp Image 2021-11-03 at 15.46.55
Nakon što smo završili rad s pločama i limom popravili smo i sljeme u kombinaciji starih i novih kupa kanalica i time glavni zadatak priveli kraju.

20211101_123010 20211101_123048
Kako se s otoka nikad ne odlazi polagano i na vrijeme, zadnji tren smo premjerili i dokumentirali još dvije kamene kuće kao žurne kandidate sljedeće akcije.

Jedna kandidatkinja je stara kamena kuća uz tor za koze, kolokvijalnih naziva „kućica o tovara“ ili  „europski dom“ koja je u ljetnim mjesecima početka 2000-tih. služila kao poligon za učenje i upoznavanje materije koje je kasnije rezultiralo današnjom Udrugom, te kao takva ima posebnu ulogu i definitivno zaslužuje temeljitu obnovu krovišta (nosive konstrukcije i pokrova). Bitno je napomenuti da smo obilaskom zaključili da je stanje alarmantno, te je Zvone ad hoc izveo par hvale vrijednih improvizacija s ciljem saniranja i sprječavanja dodatnog urušavanje dok ne dođe hitna pomoć na proljeće.20211101_123827 20211101_124928
Drugi kandidat je malena kućica u ruševnom stanju do konobe gdje bi Nediljka rado uredila „apartman“ za svog tovara kako bi se napokon osamostalio od koza i prestao ih gnjaviti, a nama bi poslužila kao idealna za demonstraciju i edukaciju članova kako napraviti tradicionalno krovište od početka do kraja koristeći lokalne materijale.

20211101_125250 20211101_130800
Detaljnije o tim akcijama, nadajmo se sljedeće godine, a do tada hvala Gradu Komiži na potpori i financiranju, Zvoni na prijevozu i legendarnoj Nediljki na super domaćinstvu, svim pričama, kafama i iskrenim osmjesima. Radujemo se ponovnom druženju!

20211030_130443 WhatsApp Image 2021-11-03 at 15.46.50
p.s. Čim smo napustili otok okrenula je prava jesenska nevera. Strepili smo kako će se popravljeni krov pokazat na prvom testu. Nediljku naravno nismo mogli odmah dobiti, no za par dana se javila sretna s vijestima da je suha!

tekst: Ana Burić fotografije: Marta Krištofić, Maja Flajsig , Ana Burić, Andro Nigoević, Zvonimir Malbaša Nakon prošlogodišnje stanke uzrokovane raznoraznim zatvaranjima, preprekama i ograničenjima Dragodiđani su se ove jeseni ponovno vratili u zaseok Dragodid poviše Komiže na otoku Visu. Već nekoliko godina za redom trudimo se, barem jednom godišnje, doći na otok i pomoći Nediljjki […]

Read More »

 atts
1

Očuvanje gromača na Kotoru i Kotor u dvorištu

Tekst: Romina Tominić
Foto: R.T., Oleg Miklić, Tea Rosić

Dosadašnja istraživanja i predanost ideji da se znanje o suhozidnoj gradnji prenosi i da se održi postojeća baština naselja Kotor i ove su godine potaknuli Muzej grada Crikvenice i lokalnu Osnovnu školu Vladimira Nazora i OŠ Zvonka Cara da se svi okupimo oko dvije dvodnevne edukativne radionice u Crikvenici. Tako smo 9. i 10. Listopada održali tradicionalnu radionicu obnove gromača na Kotoru, a odmah potom i trodnevnu radionicu “Kotor u dvorištu”.

Radionica koju provodimo na Kotoru osmišljena je s ciljem edukacije sudionika i popularizacije suhozidne gradnje uz prateću obnovu dijelića naselja. Ovaj je put u fokusu bio podzid čija jedna strana definira među na putu nadomak izlaza iz naselja, dug oko 4m, te još jedan zid cca 2m koji tvori istu cjelinu između kojih je stepenište. Sudjelovali su lokalni stanovnici i zidari, te znatiželjnici iz ostatka županije.

1Akcija na buri

Lokacija na kojoj smo radili je u predivnom krajoliku pored starog zapuštenog gumna, između dvije kuće.  Dočekalo nas je više vegetacije nego što smo očekivali, nekoliko stabala usred zida, trbušasta gromača…

2 3Zatečeno stanje

4 5 6 7Čišćenje stepeništa i priprema za gradnju

 

8Radno, radno

9 10 11 12
Presložen obližnji zidić koji se nastavlja uz kuću

13 14 16Potom je uslijedila i druga radionica, »Kotor u dvorištu« koja je pokrenuta 2019. u cilju edukacije najmlađih, ali i sa željom da se jedan dio školskog dvorišta OŠ Vladimira Nazora, s već postojećim maslinicima, prezentira u duhu primorskog krajolika.

Unutar tri dana učenici od 5.-8. razreda jedan su školski sat posvetili upoznavanju svrhe gradnje u kamenu, sortiranju i skupljanju ili pak slaganju kamena, ovisno o tome u čemu se tko više pronašao.

17 18Na jednoj strani dvorišta od viška materijala gradio se pokazni zid koji se pokazao idealanim za prve graditeljske ekspedicije, a u masliniku nastajala je kamena klupa organičkog oblika.

22 23 24A po završetku, naravno, nismo si mogli pomoći i pojurili smo uštimati još koji kamen na klupama koje smo gradili lani. Bilo nam je drago vidjeti da se klupe zaista često koriste.

25 26Uz spomenute organizatore, na angažmanu valja zahvaliti i učiteljicama i koordinatoricama učenica i učenika Olgi i Martini, te svim učiteljima koji su prepoznali vrijednost ove inicijative i povezali rad sa školskim predmetom!

Akciju su svojim sredstvima omogućili Ministarstvo kulture i medija RH, Primorsko-goranska županija i Grad Crikvenica.

Tekst: Romina Tominić Foto: R.T., Oleg Miklić, Tea Rosić Dosadašnja istraživanja i predanost ideji da se znanje o suhozidnoj gradnji prenosi i da se održi postojeća baština naselja Kotor i ove su godine potaknuli Muzej grada Crikvenice i lokalnu Osnovnu školu Vladimira Nazora i OŠ Zvonka Cara da se svi okupimo oko dvije dvodnevne edukativne […]

Read More »