U malom mjestu Velom Grablju na otoku Hvaru, epicentru “levanderstva” u Hrvatskoj a nekada i na svijetu, održan je 7. po redu Festival levande koji prirodnu i kulturnu baštinu na opušten i zabavan način spaja sa živahnim dnevnim i noćnim programom.
U ovom postu donosimo reportažu iz osobnog kuta našeg istaknutog purgera-suhozidara Marija Švencbira i kratki izvještaj organizatora festivala, prijatelja iz udruge Pjover.
Homo ća u levandu!
Tekst i foto: MŠ (mali od lambika)
Uopće mi nije teško napustiti ovakav Zagreb u tjednu koji nimalo suptilno vabi za spajanjem radnih dana sa neradnima. Još ako je uzrok bijega Festival Levande u Grablju kojeg organizira Udruga Pjover a radionica naše udruge je jedan od temelja otvaranja festivala, ne dvojim ni sekunde nego palim (p.s. već sam prošle godine znao da ću doći).
Noćni bus i trajekt u zoru prilike su za san, a buđenje u svitanje pred starogradskom lukom pozivnica za izlazak na provu i promatranje forskog okoliša. Kumulonimbusi su se nadvili nad otokom i spriječili isparavanje osebujnog mirisa otoka. Taj buke koji me omamio pri izlasku iz trajekta ukazao je na misao kako bi bilo fantastično zaštititi tu aromu Mediterana kao nematerijalnu dobro i uključiti je u svaku bitniju ponudu našeg more i sunce turizma.
Oznaka za Velo Grablje na stazi od Malog Grablja
Vraćati se na radionice za mene je poseban doživljaj koji ću nadam se i dalje štovati. Ovo mi je bilo drugi put da se vraćam negdje s Dragodidom (na istu lokaciju) i svakako se nadam da nije posljednji.
Entuzijasti iz Pjovera me uvijek iznova oduševe svojim stavom, pozitivnim feedbackom za odrađeni posao i ustrajnošću te mi je u potpunosti jasno kako su ostvarili ovu 5 godina dugu suradnju s nama.
Mala preinaka u smještaju volontera je apsolutni bingo što se tiče upuštanja u otočku atmosferu, naime smješteni smo bili u novonastalom VIP (Volounteers important persons) hostelu što nam je dalo šansu doživiti Hvar kao otok za razliku od ranijeg smještaja u mjestu Hvar gdje zbog stranaca ne čuješ ni forski a kamoli hrvatski pa se izgubi taj kompletni doživljaj.
Radionica suhozida je također veseliji prizor svake godine i nije to više par la finta a u prilog tome govori da je više od pola volontera došlo na festival informirajući se posredno ili neposredno preko Dragodida. I ove je godine radionica bila međunarodna i to ultra međunarodna.
Naš nadam se budući barakaš Xavi Hernandez Alonso Cartwright koji će za sebe reći da je Fancuz Englez, Srđan – Mostarac sa australskom putovnicom, Miroslav iz Livna, Ivan iz Metkovića, Igor i Hrvoje iz Zga te prezidente i ja. Naravno bilo je usputnih dobacivača kamena i promatrača pa nas je na trenutke znalo biti i 15ak.
Grande pokazuje što moramo srediti
Sređivali smo izvalu na već tradicionalnom mjestu dok su organizatori i ini sudionici otvaranja davali intervjue i okupirali polja old skul srpovima kako bi što masnije napunili lambik.
Lokacija zidanja i otvaranja festivala, pogled sa vidikovca stogodišnjakinje
Izvala je sređena u tili čas iako je nova ekipa bila prilično skeptična oko toga kako uglaviti 2m3 kamena pogotovo nakon što je erodirala i neciljana gomila. Radionica je naravno sretno cvršena i službeno je krenula allegria!
Zajednička fotka na kraju radionice nikoga ne ostavlja ravnodušnim
Sami koncept festivala je bio drukčiji nego lani što će reći da je na trenutke pario Motovun u odnosu na lanjski Fest.Projekcija dokumentarca ispred prostora zadruge sa filmom na zidinama crkve je ispala pun pogodak. Glazbe je bilo manje, što se kompenziralo soundtrackom dokumentarnih filmova koji su se puštali. Festival širi svoj obuhvat i raste iz godine u godinu i nitko sretniji ako i dalje bude tako. Program Festivala možete i mogli ste vidjeti ovdje a vjerodostojnost uloge volontera i zadovoljstva organizatora ovdje.
Ovim putem se želim zahvaliti nama, Pjoveru, i svima koji su omogućili ovakav Festival!
A kako nikad ne odem iz Dalmacije bez neke pisme tako nisam ni sada. Živili!
**************
Završen je 7. Festival levande
Pjover
U Velom Grablju na otoku Hvaru završen je sedmi po redu Festival levande. Cijela priča zamišljena je kao autohtona manifestacija, koja nudi najbolje od našeg otoka, u jednom od najljepših mjesta otoka Hvara. O programu ćemo u kratkim crtama; žetva u poljima levande, radionica suhozida/gomili, Raznovrsna ponuda domaćih jela, izložbe, 30 izlagača domaćih proizvoda, boćanje, predavanja, poezija, ljetno kino – projekcija filmova, radionica gline za djecu , knjižnica, destilacija levandinog i ruzmarinovog ulja, aroma masaža, muzika uživo …
Velik broj posjetitelja i stranih turista potvrda je, da je fešta uspjela, i da ideja o revitalizaciji i zaštiiti Velog Grablja, koju provodi udruga „Pjover“ ima perspektivu. Naporan rad članova udruge uz pomoć Grada Hvara, TZ Grada Hvar, LAG-a Škoji, Žuvela d.o.o. i ostalih malih al vrijednih sponzora, osigurao je da se ova manifestacija održi na visokom nivou. Zahvaljujemo im se, a najveće zahvale ovogodišnjim volonterima, koji su svojom energijom Festival podigli na „skalinu više“ … vidimo se dogodine! Posebna zahvala bratskoj udruzi „4 grada Dragodid“, na radionici suhozida, po našu gomili .
Organizator Festivala udruga „Pjover“, cijelu zimu, radila je na smještajnim kapacitetima u Velom Grablju, te je za vrijeme Festivala, otvoren „Dom sanjara“. Prenoćiti i ujutro doživjeti zoru, osjećaj kojeg jednom morate provati …
U ime organizatora, od srca hvala svima!
O bilju, kamenu i ljudima (MOCIR KAPAR 5# na Silbi)
Tekst: Maja Flajsig
Foto: Natasha Kadin i Maja Flajsig
„Raj je raspršen po cijeloj zemlji i zbog toga ga više ne prepoznajemo.“, nekoć je davno u svom Dnevniku pogleda zapisao Bernard Noel. Doista, što dulje promatramo, što više putujemo, uviđamo istinu u Noelovim riječima. Tako je godinama Natasha Kadin pažljivo i strpljivo promatrala, bivala, upijala i naposljetku pronašla djelić raja na otoku Silbi. A svoje otkriće nije učinila (samo) svojim, već svačijim.
Kroz desetogodišnje djelovanje putem umjetničko – ekološke platforme S.E.A. Silba Environment Art Natasha je nastojala svoja znanja i vještine usmjeriti ka pružanju novih kulturnih sadržaja otočkom stanovništvu i njegovim posjetiteljima, neprestano imajući na umu očuvanje prirodnog okoliša Silbe. Kako i ona sama kaže, otok je učitelj. Jer uče nas ljudi, ali uče nas i prostori. Tako je naš kratkotrajan boravak na Silbi (14.-16.8.2020.), motiviran održavanjem već tradicionalne radionice gradnje suhozida gdje smo mi bili nositelji znanja o umijeću kojeg smo pružali drugima, rezultirao sticanjem iskustava i znanja koji su ostali duboko upisani u naša bića.
Okrznuvši život na otoku upoznali smo tek poneke u čitavom moru njegovih specifičnosti. Poput karića, koji su nas dočekali pri silasku s broda. Malena kolica izrađena po mjeri koja posjeduje svaki otočanin i svaka otočanka, a služi jednostavnom prijevozu namirnica od broda do kuće. Svaki je drugačiji, svaki ima svoje prednosti i mane, poput veličine kotača i materijala od kojega je izrađen. Doznali smo da je nekoć upriličena i revija otočkih karića, kako bi se na jednom mjestu pokazao čitav dijapazon njihovih različitosti.
Tijekom vožnje stanovitog karića po strmovitim putevima do Natashine šumske rezidencije (kojima je karić dakako bio prilagođen), oko nas su se nizali dugački i pravilni suhozidi lijepih lica. Saživljeni s prirodnim okolišem, među njima se isprepliću korijeni stabala koji ih podupiru.
Na istom nam je putu Natasha ukazala na kamen što su ga austrougarski graditelji puteva isklesali kako bi godina gradnje ostala upisana u krajoliku. Tako 122 godine kasnije, unatoč opetovanom kretanju ljudi, životinja i neizbježnih karića, natpis i dalje postojano stoji kao spomen na tek djelić povijesti ljudi što su gradili otok.
A otok se dabome gradio. U 18. je stoljeću Silba bila jedna od najjačih pomorskih i trgovačkih središta Jadrana s oko 98 jedrenjaka, pa su Silbenski mornari ulagali, gradili te izgradili čak pet crkvi i jednu kapelicu. Za jedan otok s oko 300 stanovnika, doista impresivna brojka. U jednoj od njih, u crkvi sv. Marka prema legendama se nalazi krv Pankogula, silbenskog vampira poljskog porijekla koji je ondje radio kao zvonar. Jedne je noći Pankogulo ustao iz groba i počeo ubijati Silbenjane – što mlade, što stare. Stanovništvo je odlučilo stati na kraj Pankogulovim zločinima, te su ga ubili upravo u crkvi sv. Marka. Legende su i dalje žive i neki kažu da Pankogulo i dalje obitava u šumama crnike po kojima je Silba dobila ime (lat. selva, silva – šuma).
Upravo je jedna takva šuma bila cilj našeg puta. Ne strahujući od Pankogula, Natasha je ondje izgradila svoj drugi dom. Malo arhitektonsko remek djelo u kojemu nas je ugostila oličenje je samoodrživosti: voda se skuplja u gusterni, solarni paneli upijaju sunčeve zrake, a razumno, kreativno i savjesno korištenje resursa integralan su dio života.
Međutim, za pravu samoodrživost potrebno je i saditi, uzgajati i brati, čemu se Natasha također domislila. Odlučila se za još jedan pothvat – gajiti kapare! U tom naumu su članovi naše udruge pomogli Nataši još 2017. godine, kad su izgradili prvu kaparetu, odnosno piramidalni pitar s vertikalnim otvorom za sadnicu. Oličenje tradicije i inovacije, ekologije i kulture! Izum je to kojim se kolektivno ponosimo.
I ove smo godine nastavili dobru tradiciju, pa smo tako osim kaparete izgradili dobar komad duplice namijenjene dakako, sadnji kapara. Tako je naš prvi dan radionice protekao u gradnji i postavljanju probušenih i razrezanih plastičnih boca u suhozid (reciklaža, prenamjena, DIY glavna su obilježja otočkog života!), u koje će Natasha smještati sadnice kapara, a one će potom puzati uz stijenke boca. Radionici su se s entuzijazmom pridružili i najmlađi graditelji, a u popodnevnoj smjeni posao je brzo bio gotov jer nam se pridružila i iskusna međunarodna ekipa iz Društva istraživača mora 20.000 milja koja je već sudjelovala na našim radionicama, pa tako i na prvoj izgradnji kaparete.
A kaparetu, koja je već postala simbol naših radionica na Silbi, izgradili smo idućeg dana radionice. Uz pomoć umjetnika kojima kamen nije nepoznanica, uspješno smo i u rekordnom vremenu sagradili sad već treću kaparetu na Silbi! Entuzijazam je bio na vrhuncu, hlad se taman pojavio, bili smo spremni i orni sagraditi i četvrtu, petu, možda i šestu kaparetu. Tada shvatismo, primorani smo stati, odmoriti. Nema više kamena u blizini. Avaj! Pomirili smo se sa sudbinom ugodno gorkom poput kapara i počinuli.
Odosmo do svjetlucavog mora i zadnji put pozdravili mali škojić preko puta obale do kojega je lako otplivati. Kažu da se zove ni više ni manje nego Šičilija. Malena, ali naša! Mafija ondje još nije dospjela čini se.
Natasha nas je za kraj upoznala s drugim biljem Silbe koje samoniklo raste, kao što to inače i kapare čine. Govorila nam je o kadulji, lavandi, ružmarinu, trnini i smilju, od kojih radi rakije koje liječe duh i tijelo te motaru od kojeg sprema pesto, a također ga i kiseli te sprema s krumpirima. Zaista, otok je učitelj čija su znanja neprocjenjiva. Svo to obilje i puno više od toga raste na Silbi. Čeka da ga se prepozna, kao što djeliće raja valja prepoznati. A pravi dokaz da se zaista radi o raju jesu mala čuda kojima smo ondje svjedočili. Poput suhe šišarke na šumskom stolu za objed koja se za kišni dan potpuno zatvorila u sebe, da bi se do kraja idućeg dana ponovno do kraja otvorila, pozdravivši nas u suton.
Tekst: Maja Flajsig Foto: Natasha Kadin i Maja Flajsig „Raj je raspršen po cijeloj zemlji i zbog toga ga više ne prepoznajemo.“, nekoć je davno u svom Dnevniku pogleda zapisao Bernard Noel. Doista, što dulje promatramo, što više putujemo, uviđamo istinu u Noelovim riječima. Tako je godinama Natasha Kadin pažljivo i strpljivo promatrala, bivala, […]
Read More »