Obnova suhozida kod mlinica u Marasovićima na ulazu u Nacionalni park Paklenica
Tekst: Miran Križanić
Foto: Zrinka Vrkić, Miran Križanić, Norma Fressel, Ante Senjanović
Krajem listopada imali smo priliku po prvi put održati radionicu obnove suhozida u Nacionalnom Parku Paklenica! Inicijativa za akciju došla je od ekipe KUD Podgorac iz Starigrada, a uprava Parka je, prepoznavši dobru ideju, preuzela ulogu glavnog organizatora. S naše strane interes je bio velik, pa se odazvalo desetak naših voditelja, članova, i onih koji će to uskoro postati.
Prvi dan radionice bio je više teoretski – okupili smo se u petak navečer u novoj predavaoni u sklopu zgrade uprave i pričali o suhozidima iz perspektive krajolika, tipologije i funkcije. Drago nam je da smo imali priliku ugostiti i Meri Krnić iz LAG More 249 koja je rekla nešto više o temi kroz poticaje u poljoprivredi, što je bilo zanimljivo okupljenim ljubiteljima suhozida. Predavaona je bila ugodno popunjena, a razvila se i diskusija sa zanimljivim pitanjima.
foto 01: panorama radionice – lijevo prilaz i manje gradilište, centralno mlinice, desno u kanalu glavno gradilište
Subota je bila rezervirana za praktični dio radionice. Tko je bar jednom pohodio kanjon Velike Paklenice, zna da je pristup iz Starigrada kroz zaseok Marasoviće. Etno kuća u sklopu zaseoka sadrži malu zbirku tradicijskih predmeta i priča o životu i povijesti Podgoraca, koji je uvelike bio obilježen gospodarenjem oskudnim i kroz godinu diskontinuiranim izvorima vode.
foto 02: kombinirana tehnika kroz razdoblja u izgradnji mlinica – beton i kamen. Zaobljeni krov „na kubu“
Mlinice na predjelu Marasovića upravo su jedan takav tradicijski vodnogospodarski sklop, kojeg čine mali objekti – mlinice i pripadajući sustav kanala i zapornica koje reguliraju tok i nadovezuju se na korito potoka. Na kućicama treba primjetiti specifične bačvaste krovove/svodove „na kubu“ građene od ne-armiranog betona. Ova jedinstvena tipologija spada u baštinu s početka 20. stoljeća kad se raširila uporaba cementa.
foto 03: pogled na zapornice poviše mlinica
Ipak naša tema su suhozidi, a oni se ovdje pojavljuju kao potporni zidovi korita potoka i lateralnih kanala, prvenstveno kao zaštita od erozije. Potok kroz Paklenicu preko ljeta presušuje ali zimi je bujica jaka i svaki pokušaj reguliranja toka oko mlinica zahtijeva održavane potporne zidove.
foto 04: radovi na glavnom gradilištu – u kanalu
Cijelu subotu proveli smo kod mlinica. Odaziv je bio vrlo dobar – osim domaćina ekipe iz Parka, KUD-a, te članova naše udruge, bili su tu i brojni prolaznici, planinari, djeca, koji su došli iskoristiti jedan od zadnjih toplih jesenskih vikenda za boravak na otvorenom. Ulaz u Park je bio slobodan zbog dana otvorenih vrata, pa je i to pomoglo u stvaranju živahne atmosfere.
foto 05: bitno je dati sve od sebe
Fokusirali smo se na obnovu zapuštenog i urušenog podzida kanala dugog 20-tak metara, visine oko 1,5m, te krune drugog podzida, koji omeđuje korito potoka na prilazu kompleksu milinca. Kako je zid građen od kamenja iz potoka, dobar dio su krupni obluci, ali ipak dovoljno grubi pa nismo imali previše „kotrljanja“ pri gradnji. Obluci se slažu po istom principu kao i drugo kamenje, jedino što treba voditi računa da se ne nađe previše zaobljenih ploha „na istom mjestu“ jer bi to umanjilo trenje i stabilnost konstrukcije.
Prvu fazu čišćenja kanala od raslinja odradila je tehnička služba iz Parka pa smo odmah mogli pristupiti razgradnji oštećenih dijelova zida. Glavni problem u ovoj fazi nije bio urušeni kamen nego zemlja koja je kroz godine zapuštenosti prodrla u zid i obrušavala se pri rekonstukciji. Bilo je potrebno prvo otkopati dobar dio zemlje da bismo mogli zidati.
foto 07: zemljanih radova je bilo u izobllju
foto 09: svatko je uhvatio svoj dio zida
Posla uvijek bude nešto više nego se na prvi pogled čini, ali je i zadovoljstvo učinjenim na kraju veće. Uz puno ruku i nešto vještine ništa nije teško pa je posao završen i prije ručka. Pravi planinarski grah, kako i priliči ovom lokalitetu, osigurala je uigrana ekipa iz KUD-a. Druženje na otvorenom je potrajalo do ranih popodnevnih sati, kada smo se razišli – neki na planinarenje, neki natrag u kamp i kućama.
Organizatorima i volonterima ovim putem zahvaljujemo na dobroj atmosferi i nadamo se budućoj suradnji u novoj godini!
Za kraj, pregled prije/poslije fotografija:
foto 10: gore finiširanje, dolje urušeno zatečeno stanje
foto 11: gore: urušeni podzid, dolje radovi tijeku
foto 12: gore: odlučan početak radova – izraz na licu jednog od organizatora Zlatka Marasovića govori sve; dolje gotov podzid
foto 13: dolje zatečeno urušeno stanje, gore gotov podzid
Krapanj 2022.
Tekst: Ante Senjanović
Foto: Tanja Kremenić
Krapanj je najniži hrvatski otok, Krapanj je u jednome trenutku bio najgušće naseljen dio naše zemlje, Krapanj ima još kurioziteta i u još je ponečem bio naj- ili prvi, ali neću vam sad otkriti sve tajne. Interesirajte se, istražite, posjetite i raspitajte se. Domaćima bi bilo drago – upravo je njihova želja da se o Krapnju priča kao o nečemu sadašnjem, a ne samo prošlome, nas neizravno dovela tamo.
Otok će ovog ljeta biti domaćin Eco Heritage Task Forcea, dugotrajnog volonterskog programa u kojem mladi hrvatskih korijena iz cijelog svijeta dolaze, kroz društveno koristan rad i razne aktivnosti i radionice, naučiti nešto o zemlji svojih predaka. A malo bi toga na širem šibenskom području bilo tipičnije od zidanja usuho. Krapanj sa svojim posebnim, ravnim reljefom, možda nije Srima s njenom beskrajnom kamenom čipkom, ali otočke prizide su prisutne svugdje gdje bi i inače bile: kao ograde, kao putevi, kao gomile. I u još jednoj posebnoj ulozi: usuho građenih mula. Nešto što je bilo često u mnogim primorskim mjestima, ali s vremenom izgubljeno uređivanjem riva, lungomara i marina. Dakako, dostupnošću novih i trajnijih materijala i konstrukcija, malo su ažurirani, ali svaki čuva barem dio stare konstrukcije.
Slika 1. Plovidba preko je kratka
Slika 2. Večer u mjestu
Slika 3. Mul je u moru, agava je na mulu
U polju, kao i inače, napuštanje poljoprivrednog krajolika znači odsutnost ruku koje bi popravile ono što je palo, i znači prisutnost raslinja koje voli zidove, jer gdje je zid – tu je plodno tlo, tu je zaklon. A biljka ne zna da zid valja čuvati, nego se širi i širi, a zid nije toliko tvrdoglav da se ne bi makao, nego pomalo sklizne i padne. I tako, mjesni je odbor, kao domaćin tog iseljeničkog događaja, uz druge aktivnosti predvidio da mladi nauče nešto o zidanju usuho i daju ruke u početku popravljanja tog dijela otočkog naslijeđa. Mi smo pozvani da poučimo učitelje – da onima koji će u obnovi zidova voditi mlade, pokažemo kako da to ispravno rade, ili da ih podsjetimo na to da su to možda u mladosti radili.
Slika 4. Na putu do mjesta rada. S lijeve strane je mjesna gustirna.
Svaka pouka je najbolja u praksi, pa je odlučeno napraviti nešto na lokaciji koja će biti žarište suhozidne aktivnosti tijekom volonterskog programa, na lokvi Biljulji, na ovim neugodnim vrućinama potpuno suhoj, ali inače aktivnoj, makar uglavnom bočatoj. Što nije nimalo čudno, jer se nalazi na 150 metara od mora, na otoku malome i toliko niskome, da je za pretpostaviti kako je dno lokve otprilike na razini morske površine, a čovjeku nije jasno gdje uopće stane ona vodena leća koja na svim otocima čini spasonosni vodonosnik.
Slika 5. Ulaz u Biljulju, na početku radova.
Želja je to posebno mjesto i posebno pažljivo urediti, nek ne bude više zanemareno. E, kako se u dva dana naša akcije, usred jednog od ovoljetnih toplinskih valova, ne stigne puno napraviti – a kako rekoh, nije ni cilj – našli smo jednu bitnu stvar za odraditi i još jednu pokaznu, a ostalo će se razvijati svojim tokom. Pristup do lokve je kosinom, niz koju su se kroz godine zanemarivanja u istočnu polovicu lokve pomalo nanosile naslage zemlje, kamenja, sasušene vegetacije… Da bi se spriječilo nastavak toga, odlučeno je dio te kosine zatvoriti podzidom, dok će se na drugom dijelu poslije dodatnog čišćenja, s vremenom napraviti malo stubište. Odronjavanje s rubnih zidina lokve, erozija i kotrljanje s kosine, dali su nam dovoljno materijala da to možemo napraviti bez prevelikog problema, ali i materijala po prirodi malo grubljeg i glomaznijeg. Čekamo sad da kamen posivi i dobije eleganciju starog zida.
Slika 6. Čistimo prostor za podzid, da možemo pripremiti temelj
Slika 7. Neke stvari treba pomaknuti polugom
Slika 8. Bilo je vruće, isprike na nenošenju majice
Slika 9. Rimovani rad
Slika 10. Mala doštimavanja
Drugo mjesto je jedna urušena ograda uz malu čistinu nad lokvom, uz put koji vodi dalje u šumu i prema moru. Kamen je manji i, kako je već jednom bio ugrađen, ljepšeg oblika. Ograda se spaja s jednim lijepo zidanim starim zidom, ali je spojno mjesto razrušeno i nestabilno, pa smo, u nedostatku vremena za pažljivu rekonstrukciju, tamo nabacali višak kamena neka služi kao potporanj do trenutka konačnog popravka.
Slika 11. Pa se čovjek zapita: je li tu čega uopće bilo?
Slika 12. Škalje nikad dosta
Slika 13. … a ni drugih ispuna
Slika 14. Riješeno!
Vrućine nam nisu dozvoljavale dug rad, već se samo dalo raditi kroz jutro od 6.30 do 9.30, i predvečer od 18 do 21. Malo manje od poštenog radnog dana, ali nije ovo bilo doba za fizički rad (a sparina i zagušljivost u lokvinoj udubini nisu pomogli) – no, što se moralo, moralo se. Marenda je zato lijepa nagrada kad zvizdan ne da dalje. Drugi dan je bilo girica, i to ne samo friganih! Ako vam je neobično da se pripremaju na brujet (brudet, brodet, kako li vam drago), bilo je i nama, ali ne znači da nije super. Girice, vino i hlad na širini ispod satnog tornja (bez sata, doduše). Mačke koje čekaju hranu, ljudi koji prolaze, oleandar koji se šareni. Lijepo, nije li? Naša dvočlana ekspedicija (fotografkinja i suvoditeljica je, zbog ograničenja tehnologije, nažalost nevidljiva) je uživala.
Slika 15. Obična marenda
Slika 16. Debelo nakon posebne marende, kad su svi već otišli. Pa tko bi prekidao girice za slikanje?
Dva dana lijepog gostoprimstva, ozbiljnog rada i puno viceva. Nadamo se nekom ponovnom susretu, a našim domaćinima želimo uspješan susret s mladima i da s njima što više i ljepše uspiju urediti lokvu Biljulju i okolne puteve.
Slika 17. Po čemu još znate za Krapanj?
Slika 18. Po mačkama znate za sve
Slika 19. Tanja voli zalaske sunca
Tekst: Ante Senjanović Foto: Tanja Kremenić Krapanj je najniži hrvatski otok, Krapanj je u jednome trenutku bio najgušće naseljen dio naše zemlje, Krapanj ima još kurioziteta i u još je ponečem bio naj- ili prvi, ali neću vam sad otkriti sve tajne. Interesirajte se, istražite, posjetite i raspitajte se. Domaćima bi bilo drago – upravo […]
Read More »