Društvena istraživanja, Vol.20 No.3 (113)
Sažetak
Hrvatska baštini mnoge i raznolike kulturne krajobraze, no svijest o njihovu postojanju vrlo je niska. Krajobrazi su prepušteni razvojnoj sukcesiji, gubljenju identiteta, neprikladnoj sanaciji i degradaciji. Pridruživanje Europskoj uniji obvezuje nas da na tom području uspostavimo učinkovitu provedbu i mjere njihove zaštite. Analizirana su važnija europska i domaća istraživanja o temi kulturnih
krajobraza te relevantni zakonski dokumenti i međunarodne konvencije. Usporedbom stranih i domaćih iskustava analizira se efikasnost naših zakonskih propisa s područja kulturnih krajobraza i krajobraza općenito, primjena njihove zaštite te razina svijesti o njihovim vrijednostima. Upozorava se na nepostojanje temeljnoga dokumenta koji bi se bavio sustavnom zaštitom krajobraza uopće, unatoč potpisivanju Konvencije o europskim krajobrazima. Smjernice za očuvanje kulturnih krajobraza, koje su dane u više nacionalnih strategija i zakonskih akata u zadnjem desetljeću, nisu zaživjele niti su se primjenjivale. U odnosu na Hrvatsku, većina europskih zemalja ima zavidno
razvijenije sustave zaštite kulturnih krajobraza. U mnogim državama izrađeni su nacionalni i regionalni atlasi kulturnih krajobraza, prisutan je snažan trend uključivanja korisnika prostora u njihovo upravljanje.
Zaključak
Mehanizam zaštite krajobraza u cjelini kao krajobrazno ekološke, estetsko-simboličke i proizvodno razvojne kategorije u hrvatskom zakonodavstvu nije prikladan. Krajobraz je prepušten razvojnoj sukcesiji, gubljenju identiteta, neprikladnoj sanaciji i degradaciji.
Velik je problem neučinkovite zaštite ne samo kulturnih krajobraza nego krajobraza uopće, rascjepkanost nadležnosti i nedostatna koordinacija između četiri glavna resora: prostornog uređenja, zaštite okoliša, zaštite prirode i zaštite kulturne baštine.
Razina znanja o tradicionalnimi kulturnim vrijednostima krajobraza u strategijama Republike Hrvatske, u usporedbi s onom prije desetak godina, ostala je nepromijenjena. Napredak nije postignut ni potpisivanjem Konvencije o europskim krajobrazima, jer ona nije urodila ni jednim strateškim dokumentom, a nisu utvrđene ni mjere njezine primjene u zaštiti krajobraza.
Posljedica nedorečenosti hrvatskih zakona jesu i strukovno različita teoretska tumačenja o kulturnim krajobrazima, pa su i istraživanja na tom području sporadična i neefikasna.
Kulturni krajobrazi Primorske Hrvatske površinski su najveći dokaz i ostavština intervencije ljudskih ruku (Kale, 2006.). Tragovi toga djelovanja na jedinstven način pokazuju snagu i upornost manualnoga rada seljaka te brigu o okolišu u kojem je živio. Unatoč očitu rastu svijesti o vrijednostima tih prostora, oni su ipak kontinuirano zanemarivani i degradirani.
Zakonski akti koji se odnose na zaštitu krajobraza nisu objedinjeni i povezani jednim obvezujućim zakonskim dokumentom kojim bi se uspostavio učinkovit instrumentarij upravljanja i djelovanja u svrhu njegove sveobuhvatne zaštite.
Većina europskih zemalja, u usporedbi s RH, ima mnogo razvijenije sustave zaštite i upravljanja kulturnih krajobraza. Među stranim je stručnjacima danas uvriježeno mišljenje kako uspješnimodeli zaštite kulturnih krajobraza omogućuju integraciju zaštite bioraznolikosti, zaštite kulturne baštine i održivosti iskorištavanja resursa, što se čini kao dobro rješenje u današnje doba opće krize gospodarstva i iscrpljenosti resursa.
Abstract
Croatia has many diverse cultural landscapes, but awareness of their existence is very low. Landscapes are given over to developmental succession, loss of identity, unsuitable repair and degradation. Joining the European Union commits us to establishing effective implementation and measures of protection. Major European and local research on the topic of cultural landscapes was analyzed in the paper, as well as relevant legal documents and international conventions. By comparing foreign and local experience, the effectiveness of
our legislation in the field of cultural landscape and landscape in general, the use of their protection, and awareness of their values is analyzed. The analysis indicates an absence of a basic document that would deal with the systematic protection of landscape overall, despite the signing of the Convention on European Landscapes. Guidelines for the preservation of cultural landscapes, which were outlined in several national strategies and legal acts in the last decade, have not taken hold nor have they been applied. In comparison to Croatia, most European countries have enviously more developed systems of protection of cultural landscapes. National and regional atlases of cultural
landscapes have been made, and there is a strong trend of user involvement in the management of the areas.
