Izvor: Slobodna Dalmacija, 8.9.2014. http://www.slobodnadalmacija.hr/Linija-X/tabid/243/articleType/ArticleView/articleId/256415/Default.aspx
Neumorna ravnateljica osnovne škole u Pučišćima dr. Lucija Puljak povezala je Brač s Europom. Bolje rečeno, s izvorima novca koji će pomoći Bračanima da sačuvaju svoje tradicionalne graditeljske vrijednosti te konkurirati na mapi kulturnog europskog turizma.
Naime, ova agilna autorica školskih udžbenika te dugogodišnja ravnateljica koja brine o 186 bračkih učenika, povezala je lokalni školski projekt s ciljevima europskog projekta Eurotour Heritage i….planovi se samo množe. Jedan od važnijih je skorašnje osnivanje socijalnog poduzeća čije će članice uz hrvatsku Udrugu za otočni razvoj ‘Brač’ biti slične udruge iz Francuske, Italije, Španjolske, V. Britanije, Bugarske i Grčke kako bi zajednički svoje krajolike pretvorili u turistički proizvod. Izvrstan povod za razgovor s njom!
Francuski Monts de Vaucluse, talijanska dolina Stura, britanski zaljev Solwway, baštinske staze na Braču, grčki putovi od Olimpa do Egejskog mora….Što je zajedničko tim područjima, koja ih priča povezuje?
– U svakoj od navedenih zemalja postoji udruga koja se bavi kulturnom baštinom i njezinim pretvaranjem u prestižni “turistički proizvod”. U većini od tih zemalja postoji tradicija suhozidne gradnje pa nam je svima namjera trasirati turističke staze kojima ćemo izložiti javnosti zavičajnu kulturu suhozida. Dakle, pojednostavljeno, pokušavamo zaštititi od devastacije bračke gomile, gradine, pristave, kolovaje, kogule, kućice, bunjice, krovišta, sve dakle napravljeno suhozidnim načinom gradnje na otoku.
Taj je isti proces francuska Provansa prošla prije 20 godina, kada je započelo buđenje svijesti o zaštiti tradicijskog načina života, a danas je ona prvorazredna turistička meka baš zbog toga. Dvije godine traje provedba projekta Eurotour Heritage i za to vrijeme smo zajednički objavili metodološki priručnik o tome kako krajolik “pretvoriti” u unosni turistički proizvod. Objašnjena je metodologija rada na terenu, provjeravanja turističkoga proizvoda, razrađene su marketinške strategije, strategije uređenja krajolika i strategija upravljanja kulturno-turističkim potencijalima.
Taj je priručnik sedmojezični, dakle, ravnopravno i hrvatski. Budući da je interaktivan, lako ga se i jednostavno čita i prati. Smatram da može biti vrlo koristan svim turističkim i kulturnim djelatnicima i svima ostalima koji su zainteresirani za ovu temu. Dostupan je na internetskoj adresi http://www.eurotour-heritage.eu/guide/eurotourCD.html
Kako je sve počelo? Kako ste se zarazili ovom idejom?
– Prije nekoliko godina Brač je posjetila jedna znanstvenica i predsjednica udruge za očuvanje suhozida iz Vauclusea u Provansi. Naša joj je udruga bila domaćin. Proveli smo je po Braču i ostali opčinjeni njezinim znanjem i tumačenjem naših otočnih prirodnih pojava. Objašnjavala nam je odnos vode i krškog krajolika, ulogu suhozida u tradicionalnoj poljoprivredi. Mene je začarala! Postavila mi je mnoga pitanja na koja nisam znala odgovoriti, a ja sam o sebi uvijek mislila da poznajem svoj otok.
Posjetila je Pučišća, moje mjesto koje je do nedavna bilo poznato i opjevano zbog svojih bijelih kamenih krovova. Pitala me zašto je većina tih krovova zamijenjena crijepom? Odgovarajući na njezino pitanje odjednom sam osvijestila da u Pučišćima postoji još jedan jedini čovjek koji zna složiti kameni krov, ali taj se više ne može zbog starosti popeti na njega!
Osvijestila sam da ono što je bilo identitet mjesta nestaje zauvijek. Nisam mogla podnijeti to nestajanje svega što poznajem pred mojim očima, čakavica, brački krajolici…Dakle, u tom trenutku sam spoznala da treba nešto poduzeti i zaštititi svoje tradicije i baštine. Preuzela sam obvezu sama pred sobom da ću nešto učiniti.
Zanimljivo je da su u čitav projekt uključena i djeca?
– Naravno, ovaj je projekt njihova budućnost. Naša je škola posebna po tome što se školski kurikul temelji na baštinskim temama i projektnoj nastavi, djeca proučavaju zavičaj iz neposredne stvarnosti, u vrtu, u prirodi. Zato naši učenici, prema mnogim objektivnim pokazateljima, postižu dobre odgojnoobrazovne rezultate. Jednom kad odrastu neće im biti lako preživljavati u okrutnoj konkurenciji globalnoga svijeta, a naša je obaveza da ih pripremimo za život.
Logično je predvidjeti da će najuspješniji biti u područjima u kojima nemaju mnogo konkurencije, u onome po čemu su jedinstveni ili posebni, a to su svi poslovi povezani s baštinom. Planiram prijaviti projekt kojim će se educirati mladi ljudi među nezaposlenima baš za zanate oko suhog zidanja kako bi dobili novu generaciju meštara za te poslove, a koji bi povukli i još jedan broj sada nezaposlenih kao pomoćnike.
Dakle, taj susret s francuskom znanstvenicom potaknuo je u školi istraživanje suhozidne baštine koje se interdisciplinarno provodilo kroz nastavu iz prirode, zemljopisa, povijesti, biologije, kemije, tehničkoga odgoja i likovne kulture. Naši su đaci s učiteljem Sinišom Lučićem Lavčevićem kognitivnim procesom došli do fantastičnih rezultata o životu Ilira na otoku – kako su živjeli, koliko ih je bilo, kako su se prehranjivali – mjereći, obilazeći, uspoređujući, bez ikakvih znanstvenih alata. Oživjeli su zaboravljene otočne legende.
Lani smo objavili fotomonografiju “Iliri na otoku Braču”, a ove godine “Brački suhozidi”. Organizirali smo radnu akciju u kamenolomu Rasohe, između Škripa i Splitske, gdje su se na obnavljanju srušenih suhozida našle sve generacije, predvođene našim 85-godišnjim barba Jozom koji jedini zna kako to treba raditi. Našim učenicima omogućavamo da dobro prouče svoju baštinu i svaki od njih može biti vodič za turiste. A to će mi biti idući projekt, da na otoku osiguramo dovoljno animatora koji će turistima znati ispričati priču o nama, a ne samo da ih vode i pokazuju mrtvo kamenje.
Što Bračani dobivaju, konkretno, sudjelujući u ovom projektu? Što ih može motivirati da se odluče za kompliciraniji, a time i skuplji kameni krov ili suhozid oko kuće?
– Ponajprije Bračani dobivaju znanje o tome kako mobilizirati stanovnike otoka, osobito mlade, na upoznavanju i turističkom valoriziranju kulturne i prirodne baštine. S druge strane, Brač je projektom turistički umrežen s drugim partnerskim zemljama i postaje zanimljiv europskim turistima koji su zainteresirani za suhozidnu baštinu. Ako se prisjetimo što su turistički projekti povezani sa suhozidom donijeli Provansi, shvatit ćemo kolike su to mogućnosti. A hoćemo li mogućnosti iskoristiti, ovisi od nas Bračana samih.
Imala sam prilike biti na međunarodnim radionicama za očuvanje baštine pa vidjeti, na primjer, u provansalskom dijelu Alpa u mjestu Auzet kako otkopavaju asfaltom prekrivene kogule i restauriraju ih, da bi takva staza koja vodi do nekog imanja postala turistički atraktivna. U mjestu Saint Etiene des Orgues – koji je jedan pandan Saint Tropezu uz more – sve su kuće imućnih ljudi opasane suhozidom.
Suhozid je postao statusan, svi koji imaju novca žele svoja bogata imanja ograditi baš njime. Kada stranac na Braču adaptira kamenu kuću usred maslinika – koja izvana izgleda autentično, a iznutra ima modernu i izolaciju i sve što joj treba – on kaže da je uvijek može prodati više, on dakle zna kolika je njena vrijednost na tržištu.
Koliko su Bračani ‘zaraženi’ idejom o obnavljanju suhozida, putova, krovova na tradicionalni način?
– Mislim da nismo uopće svjesni vrijednosti te svoje baštine. Budući da je donedavno suhozidni objekt bio ekvivalent siromaštva i sirotinjskoga života, a ljudi sporo i teško mijenjaju svoja uvjerenja, morat ćemo se jako potruditi da uvjerimo ljude u vrijednost suhozidne tradicije, u ljepotu suhozidnih objekata i u njihov značaj za ekosustav i održivi razvoj, bolje rečeno, opstanak otoka. Kaskamo za svojim europskim partnerima utoliko što su oni već prešli put koji mi sada prolazimo.
Najprije su suhozidi devastirani, a onda se javila svijest o njihovoj vrijednosti i potreba obnavljanja. Naravno da je to skupa varijanta čuvanja baštine. Ja bih bila sretnija da preskočimo tu stepenicu u razvoju, ali dovoljno o životu znam pa mislim da ćemo i mi učiti tek na vlastitoj koži.
Nakon različitih sindikalnih, agencijskih, nautičkih vrsta turizma, koliki potencijal ima otok Brač za turiste koji traže kulturne sadržaje?
– Mislim da je taj potencijal nevjerojatno velik i nevjerojatno malo iskorišten. Turisti koji traže kulturne sadržaje ne dolaze u špici sezone i baš oni su prilika za produljenje sezone, o čemu se stalno govori. Dakle, potrebno je kreirati takvu turističku ponudu koja će povezati kulturu, rekreaciju, gastronomiju i turističke kapacitete. A ništa manje važno: potrebno je odgojiti kulturno-turističke animatore u svakom mjestu i međusobno ih umrežiti. Oni bi trebali provesti turiste kroz trasirane baštinske staze i zajedno s informacijama turistima prenositi i emocije. Oni sami trebaju biti oduševljeni baštinskim ljepotama, a onda će lako i posjetitelje oduševiti za naše vrijednosti.
Suhozid i tipično otočno raslinje su znaci raspoznavanja Brača – zašto bi inače turist došao ovdje a ne na Mallorcu? Masovni turizam i globalizacija je donijelo svoje – rezultati se vide, gdje god da dođeš ponuda je ista, stoga će drugačija, raznovrsnija lokalna ponuda biti sve traženija. A ako i zanemarimo turizam, suhozidi su uvjet našeg opstanka na otoku jer oni su čuvari okoliša i ekološke ravnoteže.
JASENKA LESKUR STANIČIĆ
FOTO PRIVATNI ARHIV
Priznanje ‘Vladimir Nazor’
Lucija Puljak godinama je ravnateljica škole u Pučišćima, autorica je nekolicine školskih udžbenika za učenike nižih razreda, poput početnice, čitanke, Lektire za 1. i 2. razred, vježbenice za razvoj grafomotorike te za početno čitanje. Doktorirala je na razvoju govora, riječju stručnjakinja je za ‘djecu i jezik’.
No, njeni interesi se stalno šire čime dokazuje da za neke ljude otok nije prepreka za ostvarenje iznimne karijere – prošle godine dopredsjednik Nacionalnog odbora Nazorovih dana Tonko Maroević uručio joj je Plaketu “Vladimir Nazor” za ‘izvanredne zasluge u istraživanju bogatog opusa ovog pjesnika’ rođenog u Postirima na Braču.
Iliri i moja nona
– Istražujući bračke kuće od suhozida, sa slaganim kamenim krovom djeci je fascinantno bilo ne to što su u njima živjeli neki daleki Iliri, nego činjenica da je prije 50 godina u takvoj kućici živjela moja nona.
Dakle, život na otoku stoljećima i stoljećima se odvijao na isti način dok se nije počeo strahovito mijenjati zadnjih desetljeća – u istoj takvoj kamenoj kućici s vratima okrenutim prema suncu i u kojoj se nije boravilo već samo kuhalo i spavalo.
Kad promislim na taj način, Iliri nam više nisu daleki, nepoznati narod, oni su mi praktički bliska svojta- kaže Lucija.
Leave a Reply