PROJEKT EKO-ETNO SELO
Mjesta duhova postaju meke seoskog turizma
Autor: Leo Nikolić
Nedavno javno objavljeni konzervatorski elaborat za naselje Velo Grablje na otoku Hvaru, koji su naručili Grad Hvar i Splitsko-dalmatinska županija, koincidira s jučer održanim stručnim skupom i predavanjem na sajmu GAST u Splitu. Stručni skup pod radnim naslovom ‘Projekti Eko-etno sela’ su organizirali Splitsko-dalmatinska županija i Sajam GAST
Znatno kompleksniji projekt je bila izrada konzervatorskog elaborata za Velo Grablje koji je završen u veljači ove godine. Navedeni elaborat je odlična osnova za očuvanje, ali, što je još važnije, i revitalizaciju tog naselja zanimljive povijesti, samo 11 kilometara udaljenog od mondenog Hvara. Uspjeh projekta obnove Malog i Velog Grablja je zapravo posljednja šansa za očuvanje tradicionalne graditeljske baštine, ali i krajolika koji je oblikovan ljudskim rukama, u obliku brojnih nasada na ograđenim terasama na obroncima. Taj poljoprivredni raster nekadašnjih vinograda i nasada lavande predstavlja iznimnu ambijentalnu vrijednost.
Grad duhova
U elaboratu se na početku prezentira povijest i obilježja naselja te obilježja krajolika. Nakon toga se analizira stanje kulturnih dobara te osvrt na nematerijalnu baštinu Velog Grablja. Posebnu znanstvenu vrijednost ima detaljna analiza postojećeg stanja i obuhvaćeni su svi aspekti, od načina gradnje, vrste materijala, do analize organizacije ulica i samog naselja. Najvažniji dio elaborata na kraju donosi sustav mjera zaštita, koji će biti osnova svih daljnjih aktivnosti u projektu.
Projekt Eko-etno selo u planu realizacije na prvom mjestu ima u vidu kriterije konzervatora i od njih se ne odstupa. To zapravo garantira autentičnost, koja je označena kao ključni element buduće tržišne pozicije i revitalizacije naselja. Projekt je precizno razradio i poslovni model u kojem je predviđena komercijalna funkcija za oko 30 posto objekta, od primjerice dvije smještajne jedinice pa naviše, ovisno o gabaritima objekata. Predviđeni su i ugostiteljski sadržaji, suvenirnice, ali i javni sadržaji. Najvažniji element je i revitalizacija tradicionalnih zanata i aktivnosti, primjerice u Velom Grablju proizvodnja lavandinog ulja.
Takve se projekte u velikoj mjeri financira iz EU fondova, najviše za infrastrukturne zahvate, a za održivu ekonomiju tih zajednica se predlažu i značajne porezne olakšice. U izradi dokumentacije i planova za projekt velik posao je odradio Konzervatorski zavod u Splitu. U slučaju obnove Velog Grablja, činjenica da je naselje gotovo napušteno i smještaj daleko od obale je zapravo sretna okolnost, pa u graditeljskom i urbanističkom smislu nije devastirano, kao velik broj sličnih u Dalmaciji u posljednja tri-četiri desetljeća. U Humcu je velik dio objekata građenih suhozidom bio gotovo porušen, dok u Velom Grablju to nije slučaj, pa će i obnova biti znatno lakša u fizičkom smislu.
Znatno teži dio projekta će biti obnova života. Nakon završetka elaborata, na redu je djelovanje na terenu. Ovaj pokušaj može biti uzor i ogledan primjer pune zaštite i revitalizacije, ali na način koji je ekonomski i socijalno prihvatljiv. To ne bi trebao biti samo konzervatorski i komercijalni turistički projekt, već popravni ispit iz ekonomije, graditeljstva i urbanizma za Dalmaciju.
Velo Grablje u svojih pet-šest stoljeća je bilježilo uspone i padove, pa tako krajem 19. stoljeća u njemu živi oko 500 stanovnika. Već sredinom 20. stoljeća, broj stanovnika Velog Grablja je prepolovljen, 1969. u njemu živi 160 stanovnika, a sada je taj broj jednoznamenkast. Hoće li taj broj opet početi rasti, ovisi o ovom projektu.
Krapanj 2022.
Tekst: Ante Senjanović
Foto: Tanja Kremenić
Krapanj je najniži hrvatski otok, Krapanj je u jednome trenutku bio najgušće naseljen dio naše zemlje, Krapanj ima još kurioziteta i u još je ponečem bio naj- ili prvi, ali neću vam sad otkriti sve tajne. Interesirajte se, istražite, posjetite i raspitajte se. Domaćima bi bilo drago – upravo je njihova želja da se o Krapnju priča kao o nečemu sadašnjem, a ne samo prošlome, nas neizravno dovela tamo.
Otok će ovog ljeta biti domaćin Eco Heritage Task Forcea, dugotrajnog volonterskog programa u kojem mladi hrvatskih korijena iz cijelog svijeta dolaze, kroz društveno koristan rad i razne aktivnosti i radionice, naučiti nešto o zemlji svojih predaka. A malo bi toga na širem šibenskom području bilo tipičnije od zidanja usuho. Krapanj sa svojim posebnim, ravnim reljefom, možda nije Srima s njenom beskrajnom kamenom čipkom, ali otočke prizide su prisutne svugdje gdje bi i inače bile: kao ograde, kao putevi, kao gomile. I u još jednoj posebnoj ulozi: usuho građenih mula. Nešto što je bilo često u mnogim primorskim mjestima, ali s vremenom izgubljeno uređivanjem riva, lungomara i marina. Dakako, dostupnošću novih i trajnijih materijala i konstrukcija, malo su ažurirani, ali svaki čuva barem dio stare konstrukcije.
Slika 1. Plovidba preko je kratka
Slika 2. Večer u mjestu
Slika 3. Mul je u moru, agava je na mulu
U polju, kao i inače, napuštanje poljoprivrednog krajolika znači odsutnost ruku koje bi popravile ono što je palo, i znači prisutnost raslinja koje voli zidove, jer gdje je zid – tu je plodno tlo, tu je zaklon. A biljka ne zna da zid valja čuvati, nego se širi i širi, a zid nije toliko tvrdoglav da se ne bi makao, nego pomalo sklizne i padne. I tako, mjesni je odbor, kao domaćin tog iseljeničkog događaja, uz druge aktivnosti predvidio da mladi nauče nešto o zidanju usuho i daju ruke u početku popravljanja tog dijela otočkog naslijeđa. Mi smo pozvani da poučimo učitelje – da onima koji će u obnovi zidova voditi mlade, pokažemo kako da to ispravno rade, ili da ih podsjetimo na to da su to možda u mladosti radili.
Slika 4. Na putu do mjesta rada. S lijeve strane je mjesna gustirna.
Svaka pouka je najbolja u praksi, pa je odlučeno napraviti nešto na lokaciji koja će biti žarište suhozidne aktivnosti tijekom volonterskog programa, na lokvi Biljulji, na ovim neugodnim vrućinama potpuno suhoj, ali inače aktivnoj, makar uglavnom bočatoj. Što nije nimalo čudno, jer se nalazi na 150 metara od mora, na otoku malome i toliko niskome, da je za pretpostaviti kako je dno lokve otprilike na razini morske površine, a čovjeku nije jasno gdje uopće stane ona vodena leća koja na svim otocima čini spasonosni vodonosnik.
Slika 5. Ulaz u Biljulju, na početku radova.
Želja je to posebno mjesto i posebno pažljivo urediti, nek ne bude više zanemareno. E, kako se u dva dana naša akcije, usred jednog od ovoljetnih toplinskih valova, ne stigne puno napraviti – a kako rekoh, nije ni cilj – našli smo jednu bitnu stvar za odraditi i još jednu pokaznu, a ostalo će se razvijati svojim tokom. Pristup do lokve je kosinom, niz koju su se kroz godine zanemarivanja u istočnu polovicu lokve pomalo nanosile naslage zemlje, kamenja, sasušene vegetacije… Da bi se spriječilo nastavak toga, odlučeno je dio te kosine zatvoriti podzidom, dok će se na drugom dijelu poslije dodatnog čišćenja, s vremenom napraviti malo stubište. Odronjavanje s rubnih zidina lokve, erozija i kotrljanje s kosine, dali su nam dovoljno materijala da to možemo napraviti bez prevelikog problema, ali i materijala po prirodi malo grubljeg i glomaznijeg. Čekamo sad da kamen posivi i dobije eleganciju starog zida.
Slika 6. Čistimo prostor za podzid, da možemo pripremiti temelj
Slika 7. Neke stvari treba pomaknuti polugom
Slika 8. Bilo je vruće, isprike na nenošenju majice
Slika 9. Rimovani rad
Slika 10. Mala doštimavanja
Drugo mjesto je jedna urušena ograda uz malu čistinu nad lokvom, uz put koji vodi dalje u šumu i prema moru. Kamen je manji i, kako je već jednom bio ugrađen, ljepšeg oblika. Ograda se spaja s jednim lijepo zidanim starim zidom, ali je spojno mjesto razrušeno i nestabilno, pa smo, u nedostatku vremena za pažljivu rekonstrukciju, tamo nabacali višak kamena neka služi kao potporanj do trenutka konačnog popravka.
Slika 11. Pa se čovjek zapita: je li tu čega uopće bilo?
Slika 12. Škalje nikad dosta
Slika 13. … a ni drugih ispuna
Slika 14. Riješeno!
Vrućine nam nisu dozvoljavale dug rad, već se samo dalo raditi kroz jutro od 6.30 do 9.30, i predvečer od 18 do 21. Malo manje od poštenog radnog dana, ali nije ovo bilo doba za fizički rad (a sparina i zagušljivost u lokvinoj udubini nisu pomogli) – no, što se moralo, moralo se. Marenda je zato lijepa nagrada kad zvizdan ne da dalje. Drugi dan je bilo girica, i to ne samo friganih! Ako vam je neobično da se pripremaju na brujet (brudet, brodet, kako li vam drago), bilo je i nama, ali ne znači da nije super. Girice, vino i hlad na širini ispod satnog tornja (bez sata, doduše). Mačke koje čekaju hranu, ljudi koji prolaze, oleandar koji se šareni. Lijepo, nije li? Naša dvočlana ekspedicija (fotografkinja i suvoditeljica je, zbog ograničenja tehnologije, nažalost nevidljiva) je uživala.
Slika 15. Obična marenda
Slika 16. Debelo nakon posebne marende, kad su svi već otišli. Pa tko bi prekidao girice za slikanje?
Dva dana lijepog gostoprimstva, ozbiljnog rada i puno viceva. Nadamo se nekom ponovnom susretu, a našim domaćinima želimo uspješan susret s mladima i da s njima što više i ljepše uspiju urediti lokvu Biljulju i okolne puteve.
Slika 17. Po čemu još znate za Krapanj?
Slika 18. Po mačkama znate za sve
Slika 19. Tanja voli zalaske sunca
Tekst: Ante Senjanović Foto: Tanja Kremenić Krapanj je najniži hrvatski otok, Krapanj je u jednome trenutku bio najgušće naseljen dio naše zemlje, Krapanj ima još kurioziteta i u još je ponečem bio naj- ili prvi, ali neću vam sad otkriti sve tajne. Interesirajte se, istražite, posjetite i raspitajte se. Domaćima bi bilo drago – upravo […]
Read More »