Napisao Marko Pejić
Naši prijatelji iz REMPART-a su nas i ovo ljeto pozvali da sudjelujemo na jednoj od njihovih Erasmus + radionica u Francuskoj. REMPART je organizacija koja već više od 50 godina okuplja udruge usmjerene na zaštitu i obnovu kulturne baštine u Francuskoj, organizira brojne radionice poput ove i s kojom često surađujemo. Peteročlana ekipa iz udruge 4 GRADA DRAGODID odlučila je ignorirati aerodrome i krenuti na put unajmljenim crnim kombijem. Zaključili smo da je tako komotnije. U kombi stane puno više slanine i rakije nego što se može ponijeti avionom, a sloboda vrludanja koju pruža motorizirano vozilo je vrijedna dužeg puta. Tisuću i pol kilometara kasnije, nakon puta oko Venecije i Milana, preko Alpi i spavanja u Chamonixu ispod Mont Blanca, renault zagrebačkih registracija izlijeće iz nepreglednih polja žita i suncokreta ravno u La Neuville-sur-Essonne (u prijevodu “Novi grad na Essone”, obližnjoj rijeci), ruralno mjestašce južno od Pariza gdje ćemo se sljedeća dva tjedna baviti drvodjelstvom i kazalištem. Čudna kombinacija vještina za nas suhozidare, no bez dvojbe izazov kojemu smo se veselili.
Smješteni smo u šatore na posjedu Château des Deux Tours (Utvrda od dva tornja) koji u zakupu ima naš domaćin, kazališna družina Théâtre des Minuits (u prijevodu Ponoćni teatar). Izvorno srednjevjekovna utvrda je ruševina posljednji put pregrađivana u 16. stoljeću nakon čega biva zapuštena, a okolni posjed pretvoren u plantažu industrijske konoplje. Na dnu posjeda je dugačka uzdužna bara koja je izvorno služila namakanju stabljika konoplje kako da bi se iz njih mogla izvući tekstilna vlakna. Théâtre je nekadašnju plantažu pretvorio u vrt engleskog tipa sa drvenom šetnicom i mostom koje je bilo potrebno obnoviti. To je naš zadatak.
Théâtre je profesionalna glumačka družina koja u svom vrtu organizira cijelu sezonu kulturnih događaja za javnost i puno popratnih radionica za djecu i odrasle. Imali smo priliku prisustvovati jednom od njihovih većih programa i to je izgledalo jako dobro. Program glumaca domaćina bio je obogaćen glazbenim izvođačima različitog kalibra i mađioničarem, koji su bili raštrkani u pitoresknom prostoru vrta i ruševine utvrde. Lokalni ugostitelji su iz svojih kamiončića posluživali hranu i piće popriličnom broju mladih i starih posjetitelja. Atmosfera je bila ugodna i živahna što me iznenadilo jer samo mjestašce izgleda upravo suprotno, tmurno i mrtvo. Gotovo sve kuće su ograđene od javnog prostora ulice visokim zidovima, sve kapije i prozori su gotovo bez iznimke uvijek zatvoreni, čak se ni uz rijeku ne možete prošetati jer ne poznaju vodno dobro i sve parcele obale su zazidane i ograđene. Možda upravo zbog toga francuska javna politika stavlja veliki naglasak na osnaživanje lokalne zajednice kroz ovakve kulturne programe. Sa velikim uspjehom čini se.
Ekipu polaznika radionice su uz hrvatsku delegaciju činile grupe iz Poljske i Katalonije te francuski polaznici. Postoji nešto magično na ovakvim okupljanjima. Ako si odlučio proputovati tisuće kilometara da spavaš u šatoru i podariš domaćinima besplatan rad, šanse su vrlo velike da ćeš biti i vrlo ugodna osoba za druženje. Snažno drugarstvo koje smo razvili je rezultiralo sjajnom atmosferu i kad se radilo i kad se feštalo.
Plan drvodjelnog rada je bio rastaviti stari daščani put od jelovine i izraditi te postaviti novu konstrukciju od hrastovih greda i dasaka. Kako su organizatori glumci, a ne zidari ili tesari, nisu se najbolje snašli u provođenju radionice. Tu je na naplatu došlo naše dugogodišnje iskustvo planiranja i provedbe brojnih suhozidnih radionica i rad sa polaznicima volonterima. Zbrojivši iskustvo i entuzijazam svih polaznika smo, unatoč manjkavostima organizacije, uspijevali probiti sve zacrtane rokove i norma zabavljajući se pri tome. Drvodjelni posao je po prirodi bio dosta jednostavan tako da nije bilo nepredviđenih izazova i uspješno smo obnovili cijelu stvar. Poseban gušt nam je bio urediti suhozidni podzid kraja bare i kratka adhoc suhozidna radionica za polaznike koju smo napravili u dvorištu od viška materijala.
Nakon uspješno obavljenog posla krenuli smo istim putem nazad, ponovno spavali u Alpama i na kraju parkirali crni kombi u Zagrebu, da nas čeka do sljedeće avanture.
01 FOTO – Zvone pokazuje gdje je ledenjak u Chamonixu
02 FOTO – Pitoreskni kamping
03 FOTO – suhozidno uređenje kraja
04 FOTO – nadzorni inženjeri 4GD procjenjuju kvalitetu lokalnog francuskog suhozida
05 FOTO – zasluženi odmor nakon napornog radnog dana
06 FOTO – vrt i silueta Château des Deux Tours
07 FOTO – početak radova
08 FOTO – cvjetni dio vrta
09 FOTO – noćno osvjetljenje vrta
10 FOTO – ministarstvo vanjski poslova 4GD u francuskom bistrou – stereotip
11 FOTO – boćanje je popularno i u FRA, no balote smo morali donijeti mi iz Hrvatske
12 FOTO – suhozidna radionica
13 FOTO – roštilj je bio siguran u našim rukama
14 FOTO – gotov graditeljski poduhvat
Krapanj 2022.
Tekst: Ante Senjanović
Foto: Tanja Kremenić
Krapanj je najniži hrvatski otok, Krapanj je u jednome trenutku bio najgušće naseljen dio naše zemlje, Krapanj ima još kurioziteta i u još je ponečem bio naj- ili prvi, ali neću vam sad otkriti sve tajne. Interesirajte se, istražite, posjetite i raspitajte se. Domaćima bi bilo drago – upravo je njihova želja da se o Krapnju priča kao o nečemu sadašnjem, a ne samo prošlome, nas neizravno dovela tamo.
Otok će ovog ljeta biti domaćin Eco Heritage Task Forcea, dugotrajnog volonterskog programa u kojem mladi hrvatskih korijena iz cijelog svijeta dolaze, kroz društveno koristan rad i razne aktivnosti i radionice, naučiti nešto o zemlji svojih predaka. A malo bi toga na širem šibenskom području bilo tipičnije od zidanja usuho. Krapanj sa svojim posebnim, ravnim reljefom, možda nije Srima s njenom beskrajnom kamenom čipkom, ali otočke prizide su prisutne svugdje gdje bi i inače bile: kao ograde, kao putevi, kao gomile. I u još jednoj posebnoj ulozi: usuho građenih mula. Nešto što je bilo često u mnogim primorskim mjestima, ali s vremenom izgubljeno uređivanjem riva, lungomara i marina. Dakako, dostupnošću novih i trajnijih materijala i konstrukcija, malo su ažurirani, ali svaki čuva barem dio stare konstrukcije.
Slika 1. Plovidba preko je kratka
Slika 2. Večer u mjestu
Slika 3. Mul je u moru, agava je na mulu
U polju, kao i inače, napuštanje poljoprivrednog krajolika znači odsutnost ruku koje bi popravile ono što je palo, i znači prisutnost raslinja koje voli zidove, jer gdje je zid – tu je plodno tlo, tu je zaklon. A biljka ne zna da zid valja čuvati, nego se širi i širi, a zid nije toliko tvrdoglav da se ne bi makao, nego pomalo sklizne i padne. I tako, mjesni je odbor, kao domaćin tog iseljeničkog događaja, uz druge aktivnosti predvidio da mladi nauče nešto o zidanju usuho i daju ruke u početku popravljanja tog dijela otočkog naslijeđa. Mi smo pozvani da poučimo učitelje – da onima koji će u obnovi zidova voditi mlade, pokažemo kako da to ispravno rade, ili da ih podsjetimo na to da su to možda u mladosti radili.
Slika 4. Na putu do mjesta rada. S lijeve strane je mjesna gustirna.
Svaka pouka je najbolja u praksi, pa je odlučeno napraviti nešto na lokaciji koja će biti žarište suhozidne aktivnosti tijekom volonterskog programa, na lokvi Biljulji, na ovim neugodnim vrućinama potpuno suhoj, ali inače aktivnoj, makar uglavnom bočatoj. Što nije nimalo čudno, jer se nalazi na 150 metara od mora, na otoku malome i toliko niskome, da je za pretpostaviti kako je dno lokve otprilike na razini morske površine, a čovjeku nije jasno gdje uopće stane ona vodena leća koja na svim otocima čini spasonosni vodonosnik.
Slika 5. Ulaz u Biljulju, na početku radova.
Želja je to posebno mjesto i posebno pažljivo urediti, nek ne bude više zanemareno. E, kako se u dva dana naša akcije, usred jednog od ovoljetnih toplinskih valova, ne stigne puno napraviti – a kako rekoh, nije ni cilj – našli smo jednu bitnu stvar za odraditi i još jednu pokaznu, a ostalo će se razvijati svojim tokom. Pristup do lokve je kosinom, niz koju su se kroz godine zanemarivanja u istočnu polovicu lokve pomalo nanosile naslage zemlje, kamenja, sasušene vegetacije… Da bi se spriječilo nastavak toga, odlučeno je dio te kosine zatvoriti podzidom, dok će se na drugom dijelu poslije dodatnog čišćenja, s vremenom napraviti malo stubište. Odronjavanje s rubnih zidina lokve, erozija i kotrljanje s kosine, dali su nam dovoljno materijala da to možemo napraviti bez prevelikog problema, ali i materijala po prirodi malo grubljeg i glomaznijeg. Čekamo sad da kamen posivi i dobije eleganciju starog zida.
Slika 6. Čistimo prostor za podzid, da možemo pripremiti temelj
Slika 7. Neke stvari treba pomaknuti polugom
Slika 8. Bilo je vruće, isprike na nenošenju majice
Slika 9. Rimovani rad
Slika 10. Mala doštimavanja
Drugo mjesto je jedna urušena ograda uz malu čistinu nad lokvom, uz put koji vodi dalje u šumu i prema moru. Kamen je manji i, kako je već jednom bio ugrađen, ljepšeg oblika. Ograda se spaja s jednim lijepo zidanim starim zidom, ali je spojno mjesto razrušeno i nestabilno, pa smo, u nedostatku vremena za pažljivu rekonstrukciju, tamo nabacali višak kamena neka služi kao potporanj do trenutka konačnog popravka.
Slika 11. Pa se čovjek zapita: je li tu čega uopće bilo?
Slika 12. Škalje nikad dosta
Slika 13. … a ni drugih ispuna
Slika 14. Riješeno!
Vrućine nam nisu dozvoljavale dug rad, već se samo dalo raditi kroz jutro od 6.30 do 9.30, i predvečer od 18 do 21. Malo manje od poštenog radnog dana, ali nije ovo bilo doba za fizički rad (a sparina i zagušljivost u lokvinoj udubini nisu pomogli) – no, što se moralo, moralo se. Marenda je zato lijepa nagrada kad zvizdan ne da dalje. Drugi dan je bilo girica, i to ne samo friganih! Ako vam je neobično da se pripremaju na brujet (brudet, brodet, kako li vam drago), bilo je i nama, ali ne znači da nije super. Girice, vino i hlad na širini ispod satnog tornja (bez sata, doduše). Mačke koje čekaju hranu, ljudi koji prolaze, oleandar koji se šareni. Lijepo, nije li? Naša dvočlana ekspedicija (fotografkinja i suvoditeljica je, zbog ograničenja tehnologije, nažalost nevidljiva) je uživala.
Slika 15. Obična marenda
Slika 16. Debelo nakon posebne marende, kad su svi već otišli. Pa tko bi prekidao girice za slikanje?
Dva dana lijepog gostoprimstva, ozbiljnog rada i puno viceva. Nadamo se nekom ponovnom susretu, a našim domaćinima želimo uspješan susret s mladima i da s njima što više i ljepše uspiju urediti lokvu Biljulju i okolne puteve.
Slika 17. Po čemu još znate za Krapanj?
Slika 18. Po mačkama znate za sve
Slika 19. Tanja voli zalaske sunca
Tekst: Ante Senjanović Foto: Tanja Kremenić Krapanj je najniži hrvatski otok, Krapanj je u jednome trenutku bio najgušće naseljen dio naše zemlje, Krapanj ima još kurioziteta i u još je ponečem bio naj- ili prvi, ali neću vam sad otkriti sve tajne. Interesirajte se, istražite, posjetite i raspitajte se. Domaćima bi bilo drago – upravo […]
Read More »