Na rubu teme: baština ili falsifikat

U broju 217 u jesen 2007. godine časopis Zarez objavio je članak Jadrana Kale “Gospodar zombijevskog krajolika”. Članak možete u originalu pročitati na adresi http://www.zarez.hr/repository/issue/pdf/217/217.pdf#page=7, a ovdje ga prenosimo u cijelosti.

Gospodar zombijevskog krajolika

Jadran Kale

U povodu Drugog kongresa hrvatskih arhitekata održanoga u Opatiji od 18. do 20. listopada 2007. i u povodu Prvog kongresa ruralnog turizma održanoga u Hvaru od 17. do 21. listopada 2007.
217 29

Odlučilo se da su se u isti mah na dva mjesta kongresni zaključci sricali o istomu. U Opatiji je osamsto arhitekata apeliralo, kako je prenio teletekst, za održavanje baštinjenih vrijednosti prostora. U Hvaru je zasjedanje tristotinjak raznolikih pohoditelja skupa o ruralnom turizmu pred donošenje zaključaka proteklo u snebivanju nad ambijentalnim turističkim građenjem u tzv. tradicionalnom stilu. Ugostitelj iz Istre je prikazao fotografije svoje nove konkurencije, gradilište dvadeset susjednih “tradicionalnih” vila koje tvore novo “selo”, s tom razlikom da su sve ove katnice navlas identične i isto orijentirane pa se pred tim prizorom doima da se nalazite pred kloniranim arhitektonskim zombijima koji su po naredbi izbivajućega gospodara krenuli zaposjesti pejzaž.

“Odgovor-nost” i semantika sarkazma

Najširi potezi gospodarenja i ljudskog oblikovanja u hrvatskom krajoliku zbili su se u dugim trajanjima prakticiranja lokalnih znanja. Šestogodišnje razdoblje u kojem je 120 studenata arhitekture u Zagrebu izabralo Salopekovu nastavu u kojoj se proučava takva baština ambijentalne i predajne gradnje je prošlost, pa nije jasno s kojim će znanjima i kompetencijama hrvatski arhitekti krenuti ispunjavati zaključak svojeg kongresa. U viđenom parodiranju zamisli “naselja” kakvo će se u turističkom katalogu nazvati “gradnjom u tradicionalnom istarskom stilu” nejasno je što su o prostoru učili autori tih građevina i ne bi li bilo doličnije licence iz arhitekture zamijeniti prikladnijim ovlastima iz prakticiranja semantike sarkazma. Nastave li autori takva rješenja producirati i dalje, za govorom o kulturnom naslijeđu prostora više ni nema potrebe. Kongres koji je za naslov ponio upečatljiv slogan Odgovor-nost bi imao pred svojom zajednicom ponajprije osnažiti kredibilitet upućenih stvaratelja vrijednosti.

U pitanju nisu “tradicionalne” stancije s bazenom koji je odmijenio ovčarski tor. Njihovo je ismijavanje besplodno i kratkovidno, jer nisu posljedica hira već samo daljnji reper u razgradnji samodostatnih gospodarstava predindustrijske epohe. Današnje im je tržište globalno, njihove instalacije uključuju i svjetlovode, a njihov pogon čine narudžbe potaknute internetskim oglašavanjem. Mnogo važnija od bazena pred stancijom je izglobljenost iz lokalnih procesa, gdje naselja zombi-građevina dobivaju svoje fantomske posjetitelje lišene kontakta s posjećenom zajednicom. Mi kao povremeni turisti ili kao trajni domaćini izmjenjujućim gostima postajemo dijelom lokalnog življenja kakvim je u ranijoj epohi bilo npr. ovčarstvo. Profitni interes izdaleka ili izbliza odlučuje kakav turistički oblik poprima taj novi odnos. Izbliza je takav primjer u lokalnoj verziji društvene odgovornosti i arhitektonske licencije znao izgledati i tako da se za novi “autentični” i “tipični” ruralno-turistički sklop razgrade dvije stare vrijedne kuće iz nedalekog sela, njihovi vlasnici smjeste u loše novogradnje, a u novoj tematskoj atrakciji naslaže red folklora pa red patvorene arheologije s oponašanjem antičkoga gledališta tamo gdje se moglo posegnuti za doista tipičnim oblicima iz okolice.

Nastava je u Ljubljani

Krajolik tako promijenjenih ekonomskih procesa treba svoje upućene tumače i prosvijetljene regulatore. Sadašnje sveučilišno stanje daje razumjeti kako je moguće da na čitavoj hrvatskoj obali jedine postojeće elaborate o zaštiti kulturnih krajolika ispisuje jedna jedina arhitektica, da na drugom mjestu argumentacija za trajnu zaštitu naših najistančanijih građevina iz prapočelne domene arhitekture leži u ladici od 1996., da na trećem mjestu takvo izuzetno mjesto u ugrozi pred bagerima proširenog šumskog puta čeka svoj administrativni red od 2003., ili uopće činjenicu da ne postoji hrvatski popis vrijednosti kulturnog krajolika. Jedinu tipologiju elementarne primorske gradnje izradio je geograf, jedine izvorne prinose piše fizičar a jedinu obradu u hrvatskoj arhitektonskoj periodici napisao je ljubljanski profesor, koji je ovdašnje primjere uvrstio i u prvo predavanje svojeg “101” – kolegija za studente prve godine arhitekture. Sve što su učinili za razumijevanje kulturnog nasljeđa hrvatskog krajolika uradili su izvan znanstveno-istraživačkih projekata resornog ministarstva.

Odmor u krajoliku sa svojim živim domaćinom i njegovim gospodarstvom pri pogledu je biznis koji u Austriji godišnje donosi 1,2 milijuna eura s 170.000 ležajeva u 15.500 domaćinstava. Svjetska turistička organizacija procjenjuje da na ruralni turizam otpada tri posto svih putovanja uopće. Za Europu postoji procjena od oko 200.000 poljoprivrednih domaćinstava uključenih u turističko ugošćivanje s izravnim dnevnim trošenjem od 45 do 80 eura po gostu. U Francuskoj se ruralnim turizmom bavi 55.000 poljoprivrednih gospodarstava s ukupnim utrškom ne manjim od 15 milijardi eura. U jednom malom Žrnovu je takav posao u mjesnom krajoliku, s višesatnim šetačima koji inzistiraju na neasfaltiranim stazama, tijekom šest godina i 2311 francuskih gostiju za domaće ljude u njihovim starim kućama značio odnos bez ijedne reklamacije. To su tržišne sile koje će sudjelovati u oblikovanju sela vangradskog prostora Hrvatske tijekom iduće generacije. Umnožitelj učinaka na lokalnu zajednicu u ovakvoj djelatnosti iznosi 2,2 puta, za razliku od onih projekata novogradnji koji će od svojeg živog okoliša trebati samo konobare i pospremačice s osiguranim dotokom iz udaljenijih zemalja tamo gdje depopulizirana sredina to ne može namaknuti. Sutradan će ovakva vernakularna ugostiteljstva trasirati staze obilaska za mobitele kapacitirane GPS-om, nudeći domaćinove komentare krajolika i njegovog živog nasljeđa kroz izbornik MP3 naracija.

Imamo li doista na raspolaganju arhitekte s kojima ćemo moći dolično provesti hrvatski krajolik kroz ova ekonomska prelamanja? Tamo gdje eksces preraste u katastrofu, poput kornatskog stradanja, nađemo se suočeni s disciplinom koja nije bila potaknuta prilagoditi se novoj stvarnosti. S vatrogascima je to bila tipično gradska služba koja je za narasle potrebe za interveniranjima u izvangradskom prostoru tehnološkom parku tek dodala visokoosovinska vozila i kanadere, a doktrina je i u novim zaraslim krajolicima što su ostali van današnjih ekonomskih računica (tj. gradova i obalne crte) ostala ista. Iz osjećaja društvene odgovornosti su za vangradski prostor Hrvatske izrasli karakteristično poslijeratni prinosi arhitekata poput Freudenreicha, Miličića ili Živkovića, ali Freudenreichove pouke da mehaničko ponavljanje ambijentalnih detalja ne čini dobru arhitekturu naši arhitekti očito nisu učili. Posljedice možemo posvjedočiti praktično pri svakoj šetnji kulturno vrijednim dijelovima zemlje u kojima su građevine adaptirane ili interpolirane. Ovisno o narudžbi, bez straha za licencu moguće je projektirati u visini bedema povijesne utvrde ili izvan naselja na ivici temeljnog prirodnog fenomena.

Život u košari

Pričali mi o njima ili ne, snažni se procesi promjene krajolika neminovno zbivaju. Regulacijski uzvik “Sad je dosta!” iz 2004. u međuvremenu ipak nije učinio nemogućim da se na otočiću poput Otoka mladosti izbaci njegov oblikovatelj i isplanira nova hotelčina s marinom na mjestu gdje zbog morskih struja domaći ne polažu ni ribarske mreže. Za planirana turistička postrojenja utržive obalne crte bit će potrebno i uvoziti ugostiteljsku radnu snagu. U toj novoj poratnoj preraspodjeli stanovništvo se sada ne ugoni u gradove-industrijske spavaonice među čijima će stotinama zgrada kasnije jedna šarena postati i slavljena, već je umjesto industrijalizacije+elektrifikacije nova spasonosna formula zbroj ostvarenih noćenja. Umjesto proletera seoskih korijena sad su nazad iz grada potrebne čete ugostiteljskog osoblja, a lokalnim će zajednicama opet sva jaja biti u istoj košari. Da bi kvočka ostala blagonaklona valjat će pretrpjeti povremena urušavanja kakvoće življenja ili i same sigurnosti, vjerojatno s istim ideološkim poletom s kojim je u ranijoj preraspodjeli trebalo biti strpljiv dok se sve privremene teškoće ne riješe jednog dana kad uđemo u komunizam. Bilo novih gospodara ipak kuca marketinškim pulsom.

Kao što su agresivni Marsijanci iz holivudske uspješnice na svojem razornom pohodu dočekali i ponudu odvjetničkih usluga, tako se nov poratni preoblik hrvatskog prostora ni u kakvoj od varijanti ne može zbivati bez arhitekata. Da bi pravi odgovor struke zbilja bio “odgovor-nost”, trebalo bi uočiti jasnije odgovore na zastranjenja koja, naizgled, predstavljaju validnu produkciju. Stomatolog koji bi kao nadomjestak zubala ugradio sve same očnjake ili sve same sjekutiće vjerojatno ne bi dugo privlačio tržište niti bi zadržao dozvolu za rad. Kako je onda moguće iznova prolaziti kroz krajolik novih zombijevskih naselja koji od duhovnih obilježja svojih domaćina može predstaviti samo gramzivost?

Share and Enjoy:
  • Facebook
  • Twitter
  • del.icio.us
  • Print
  • Tumblr

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

*
*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

 atts
1

Očuvanje gromača na Kotoru i Kotor u dvorištu

Tekst: Romina Tominić
Foto: R.T., Oleg Miklić, Tea Rosić

Dosadašnja istraživanja i predanost ideji da se znanje o suhozidnoj gradnji prenosi i da se održi postojeća baština naselja Kotor i ove su godine potaknuli Muzej grada Crikvenice i lokalnu Osnovnu školu Vladimira Nazora i OŠ Zvonka Cara da se svi okupimo oko dvije dvodnevne edukativne radionice u Crikvenici. Tako smo 9. i 10. Listopada održali tradicionalnu radionicu obnove gromača na Kotoru, a odmah potom i trodnevnu radionicu “Kotor u dvorištu”.

Radionica koju provodimo na Kotoru osmišljena je s ciljem edukacije sudionika i popularizacije suhozidne gradnje uz prateću obnovu dijelića naselja. Ovaj je put u fokusu bio podzid čija jedna strana definira među na putu nadomak izlaza iz naselja, dug oko 4m, te još jedan zid cca 2m koji tvori istu cjelinu između kojih je stepenište. Sudjelovali su lokalni stanovnici i zidari, te znatiželjnici iz ostatka županije.

1Akcija na buri

Lokacija na kojoj smo radili je u predivnom krajoliku pored starog zapuštenog gumna, između dvije kuće.  Dočekalo nas je više vegetacije nego što smo očekivali, nekoliko stabala usred zida, trbušasta gromača…

2 3Zatečeno stanje

4 5 6 7Čišćenje stepeništa i priprema za gradnju

 

8Radno, radno

9 10 11 12
Presložen obližnji zidić koji se nastavlja uz kuću

13 14 16Potom je uslijedila i druga radionica, »Kotor u dvorištu« koja je pokrenuta 2019. u cilju edukacije najmlađih, ali i sa željom da se jedan dio školskog dvorišta OŠ Vladimira Nazora, s već postojećim maslinicima, prezentira u duhu primorskog krajolika.

Unutar tri dana učenici od 5.-8. razreda jedan su školski sat posvetili upoznavanju svrhe gradnje u kamenu, sortiranju i skupljanju ili pak slaganju kamena, ovisno o tome u čemu se tko više pronašao.

17 18Na jednoj strani dvorišta od viška materijala gradio se pokazni zid koji se pokazao idealanim za prve graditeljske ekspedicije, a u masliniku nastajala je kamena klupa organičkog oblika.

22 23 24A po završetku, naravno, nismo si mogli pomoći i pojurili smo uštimati još koji kamen na klupama koje smo gradili lani. Bilo nam je drago vidjeti da se klupe zaista često koriste.

25 26Uz spomenute organizatore, na angažmanu valja zahvaliti i učiteljicama i koordinatoricama učenica i učenika Olgi i Martini, te svim učiteljima koji su prepoznali vrijednost ove inicijative i povezali rad sa školskim predmetom!

Akciju su svojim sredstvima omogućili Ministarstvo kulture i medija RH, Primorsko-goranska županija i Grad Crikvenica.

Tekst: Romina Tominić Foto: R.T., Oleg Miklić, Tea Rosić Dosadašnja istraživanja i predanost ideji da se znanje o suhozidnoj gradnji prenosi i da se održi postojeća baština naselja Kotor i ove su godine potaknuli Muzej grada Crikvenice i lokalnu Osnovnu školu Vladimira Nazora i OŠ Zvonka Cara da se svi okupimo oko dvije dvodnevne edukativne […]

Read More »

 atts
0

U Lubenicama

Tekst: Tanja Kremenić
Fotografije: Tanja Kremenić, Oleg Miklić

Udruga „Zavičajno društvo Gerbin“, koja djeluje na području istoimenog poluotočnog prostora na zapadnoj strani otoka Cresa, organizirala je u suradnji s udrugom Dragodid dvodnevnu radionicu obnove suhozida (lokalno: gromači) u okolici sela Lubenice.
Slika 1 Lubenice
Slika 1. Lubenice

Osim članova obaju udruga, radionici je prisustvovala tek nekolicina domaćeg stanovništva. Osim činjenice da lubeničkog stanovništva više gotovo da i nema, razloge slabog odaziva iz okolnih mjesta možemo tražiti u jakoj buri, koja je posebice izražena u Lubenicama (nalaze se na 378 m n.v.) i koja je obilježila radnu subotu, te procesiji prema kapelici Blažene Djevice Marije na obližnjem nekadašnjem stočarskom stanu Grabrovice, koja se održala u nedjelju. A ako ćemo biti dalje iskreni i objektivno samokritični – i zbog organizacijskog slabijeg angažmana u promociji radionice.
Svemu tome unatoč, među prisutnima je bila dobra volja i dobar tempo – obnovile su se četiri provale (lokalno: lazi), na mjestima gdje se prosudilo da će biti od najveće koristi ili vidljivosti, a to je uzduž javnih putova. Prva lokacija je uz klanec (poljski put) koji vodi u ograjice (pašnjake) gdje se obnovila duplica i dio unjulice.
Slika 2 - Lokacija 1
Slika 2. Lokacija 1


Slika 3. Lokacija 1_final

Ostale tri obnove odradile su se duž glavnog asfaltiranog puta prema Lubenicama. Iskoristila se prilika da se počisti dio kod ulazne table.

Slika 4 - Lokacija 4_gradnja i final
Slika 4. Lokacija 4_gradnja i final

Slika 5 - Lokacija 2_gradnja i nakon
Slika 5 – Lokacija 2_gradnja i nakon

Slika 6 - Lokacija 3_prije i poslije
Slika 6. Lokacija 3_prije i poslije

Slika 7 - Lokacija 3_poslije_Unutarnja strana_Oleg Miklic
Slika 7. Lokacija 3_poslije_Unutarnja strana

Put do Lubenica, od groblja i crkve Sv. Marka, traje nekih 20 minuta autom, ako nema prometa, a poznat je upravo po tome što je cijelim putem opasan suhozidima. Iz istog je razloga poznat i po negodovanju putnika koji se ljeti svakih nekoliko metara moraju mimoilaziti na periodičnim cestovnim proširenjima, ali taj put ionako nije namijenjen utrkama. Lazi su na ovom području uzrokovani kombinacijom uznapredovale vegetacije, dodatno porušeni kretanjem ovaca koje si rado u tom lazu nađu novu trajektoriju ili nakupljanjem vode uz asfaltiranu cestu koja je dodatno nanijela teret čak i masivnijoj duplici. Za svaki laz ove radionice je trebalo prethodno počistiti vegetaciju, rastvoriti gromaču, razvrstati kameni materijal, riješiti kritične točke duž kojih se stvorio odron te ga vratiti opet na mjesto.

Slika 8 Gradnja i partecipanti
Slika 8. Gradnja i participanti

Na krilima obnovljenih suhozida uz putove, išlo se posjetiti Vele lokvi – dvije lokve, jedna do druge, na 15 min hoda istočno od Lubenice – koje su se razmotrile kao potencijalna lokacija iduće radionice. Kažu da jedna od njih gotovo nikada ne presuši. Opasana je s dva obruča suhozida, a u nju vodi jedan suhozidni kameni pristup (mulec od škriji). Svakako atraktivna lokacija za obnovu, ali lokve su poseban zahvat koji će ovaj put morati biti predmet dobrog planiranja i akcije.
Slika 9 - Potencijalna lokacija Vele lokvi
Slika 9. Potencijalna lokacija Vele lokvi

Tekst: Tanja Kremenić Fotografije: Tanja Kremenić, Oleg Miklić Udruga „Zavičajno društvo Gerbin“, koja djeluje na području istoimenog poluotočnog prostora na zapadnoj strani otoka Cresa, organizirala je u suradnji s udrugom Dragodid dvodnevnu radionicu obnove suhozida (lokalno: gromači) u okolici sela Lubenice. Slika 1. Lubenice Osim članova obaju udruga, radionici je prisustvovala tek nekolicina domaćeg stanovništva. […]

Read More »

 atts
0

Drugi put na Silbi ove godine: oko lokve Drage

tekst: Ante Senjanović
foto: Natasha Kadin, Oleg Miklić

Evo nas opet sa Silbe, sakrivene tamo na sigurnom iza prvog reda pučinskih otoka, gdje Premudi preko ramena viri prema kulfu. Ove nam je godine to već drugi put – nakon proljetne akcije, vratili smo se 10. – 12. 9., u nastavku višegodišnje suradnje s umjetničkom platformom SEA (Silba environment art) i njenom voditeljicom Natashom Kadin. Premetalo se tih godina kamen na razne načine, i slagalo mocire za razne svrhe, ali ove godine se sve vrtilo oko lokve Drage.

Samu lokvu radili nismo, jer tu ima jedan teži problem prema čijem rješenju se polako traži put. Pa se tako ovim akcijama samo pokušava lokvu vratiti pred oči onima koji, kao mrzovoljna djeca prekriže ruke na prsima i okrenu glavu svaki put kad im stavite žlicu pred usta. Doduše, to zamišljeno dijete se dade razumjeti, jer ono što je na toj žlici nije baš lijepo. Naime, što – okolica lokve je dugi niz godina divlje odlagalište građevinskog otpada. Dio krivnje je na Gradu, jer nema organiziranog odvoza ni odlaganja, ali drugi dio, onaj masivni i utjelovljeni, je na dušu onima koji su na otoku i ne paze na njega. Koliko god da nije jednostavno drugačije napraviti, ipak nije red ovako.

Lokva je neobičnog položaja, u razini mora, od njega odvojena samo visokim žalom (i brdima lažine). Krasno je to mjesto u blagoj dragi, u usamljenoj uvali položenoj pred daleki modri zid Velebita, baš negdje oko granice između naseljenog središnjeg, nižeg dijela otoka i širokog sjevernog koji se uzdiže ka najvišem vrhu otoka, zvanome, naravno – Varh. Nekada je bila dio poljoprivrednog krajolika, okružena neprekinutim spletom puteva, ograda, polja, dolaca, … od kojeg se danas na većem dijelu otoka vide samo putevi, jer Silbu ponovno prekriva ono po čemu je dobila ime – šuma. I baš je širi okoliš lokve jedini značajniji očišćeni i obrađivani dio, koji je, koliko se sjećam priče, bio nečiji, sada zamrli, vinarski projekt.

1
Kako bilo, okolina lokve je blago rečeno neugledna. Razasuti građevni otpad, krhotine crijepova, opeke, stakla, kamena, pločica, WC školjki, pa plastična ambalaža, cijevi, kutije, vezice, kante, ostaci greda, armature, betona, alata, … a sve pod brdom istih tih stvari nasutih malo dalje – jednog ljudskih ruku brda (nešto kao mali Karepovac ili Jakuševac). Pred nešto godina je Grad (to Vam je ovdje Zadar) sanirao najgore, ali je mnoštvo tragova ostalo, a ljudi su i dalje nastavili nanositi. Šteta, je li.

2
Kako smo rekli, cilj ovogodišnjih djelovanja je skrenuti pažnju na problem kroz volonterske akcije. Neposredna okolica (a to je radijus od kakvih 150 m) nam nije bila pogodna za akciju, jer bi za to prvo bilo potrebno temeljito čišćenje. Ma zapravo, trebalo bi ono do čeg tek treba doći, a to je rješenje problema deponija i spašavanje same lokve, jer nema smisla išta obnavljati u sadašnjem okruženju. To bi samo bilo nekakvo vješanje goblena na zid u ruševini – na tren duhovito, ali otužno i ubrzo propalo.

Stoga, nastavili smo rad na istome mjestu kao i na proljeće. Sa zapadne strane, u gornjem dijelu drage, uz vinograde a taman prije nego što krene nered, ima jedno križanje puteva, kojemu smo bili popravili jugoistočni kut i dio zida prema lokvi. Ovaj put je došao na red južni put: obnovili smo jugozapadni kut i što očistili, a što obnovili 20ak metara zida sa zapadne strane u subotu, i u nedjelju popravili potez s istoka i još doradili i produžili obnovljeni dio na zapadu. Sve su to vanjska lica ogradnih zidova koja su pala jer je građevinu izguralo drveće koje je izraslo na nekad obrađenim površinama. Unutrašnje strane tih zidova su ustvari gomile za odlaganje kamena izvađenog iz obradivog tla, pa bi se tehnički moglo reći kako smo popravljali podzid, a ne zid, ali to su detalji.

3 4
Ponovno smo vidjeli neka lica koja postaju stalna na silbenskim radionicama, a i neka nova, uključujući dva ministranta s Ugljana (s nama samo u subotu, jer nedjeljom je misa). Mješavina domaćih, doseljenih, povratnika i gostiju, starijih, mlađih i jako mladih, ali svih vrijednih. Malo pomalo savladavaju vještine, a znamo svi koji smo probali kako treba puno vježbe za ovladati gradnjom usuho. Osnove su jednostavne i može se brzo složiti nešto što stoji, ali svaki kamen i svaki zid su svoj problem. Drugačije su danas i okolnosti negoli u doba kada su ti zidovi nastali. Tad se moralo graditi brže, jer je zid bio nasušna potreba, a ne hobi ni ukras. To obično i primijetimo kod obnove, jer se zid najčešće uruši tamo gdje je nešto bilo složeno nabrzinu (ako nije to, onda ga je srušilo stablo, divlja svinja ili teretni promet). No, to prije nije bio problem, jer je život bio u polju i svako oštećenje se odmah moglo odmah popraviti. Ali, što se popravi danas, mora trajati, jer – kad će netko opet doći zidati?

5 6
Samo zidanje nije bio kraj svih aktivnosti vezanih uz lokvu. Kako je želja dijela Silbenjana da se lokva i okoliš obnove, pokreću se inicijative i razmišlja o tome što napraviti, planira. Tako je onda zgodno i nimalo slučajno, na akciji je bio i naš član – ali, što je ovdje važnije i čovjek udruge Kal koja se bavi obnovom krških lokvi – Alen Čikada, koji je održao predavanje o lokvama pred mjesnom školom.

Predavanje se pretvorilo u razgovor, u raspravu o stanju lokve, o tome što napraviti. Na stranu sam okoliš koji je velika nevolja, druga je nevolja što je lokva nečišćena, jer lokve treba čistiti barem jednom godišnje ne želi li se da počnu propadati i nestajati. Nečišćena lokva zarasta i zamuljuje. A ove dosta sušne godine se dade vidjeti i, još gore, namirisati još jednu posljedicu nečišćenja: anoksiju koja nastaje neuravnoteženom biološkom aktivnošću unutar zatvorenog i izmučenog ekosustava malog vodnog tijela. Posljedica je bujanje i trulež, sumporovodik i pomor. Kao vatrogasnu mjeru, vlasnik jednog od popularnijih okupljališta na otoku nabavio je glinene kugle koje sadrže korisne mikroorganizme, koje su sudionici radionice zdušno hitali prema lokvi kao male bombe protiv neprijateljskog zadaha. Nada je da će već njihovim ubacivanjem lokva krenuti nabolje, barem da malo življa dočeka temeljito čišćenje.

7
Vratimo se još malo na predavanje: lokva je bitna za selice koje između sjevera i juga idu obalnim planinama i vanjskim otocima, koje i u ovakvom stanju lokve pokušavaju tu naći odmora. Sama lokva je vjerojatno nastala iz vrulje (trenutno je to nemoguće provjeriti), kakvih ima u okolici, zbog blizine mora je bočata. Kako bilo, treba je očistiti da bi mogla opet postati korisna, a što mora napraviti teški bager koji svojom kretanjem svog masivnog tijela dodatno stješnjuje i otvrdnjuje zaštitni, vodonepropusni sloj koji lokvu čini lokvom. Jednom kad je se očisti, lokva se brzo revitalizira, počne ponovno rasti vodno bilje (kojeg treba čistiti redovnim održavanjem – ali ne potpuno, jer je korisno dokle god je umjereno rasprostranjeno i ne guši lokvu) i pojavljuju se životinje: kukci, ptice, vodozemci. E, ti vodozemci se pojave iz svojih skrovišta gdje mogu godinama hibernirati u iščekivanju vode, ali ne i predugo, jer prođe li rok, eto vraga skok na skok i pokupi nam vodozemce. Valja s obnovom požuriti!

Zato je čišćenje prva stvar, a da bi sve imalo smisla, treba riješiti okoliš, i tek onda možemo pričati o obnovi ziđa same lokve. Tome se nadamo i veselimo, i iščekujemo jedan budući dolazak da pomognemo u uređivanju očišćenog krajolika žive lokve na Dragi.

tekst: Ante Senjanović foto: Natasha Kadin, Oleg Miklić Evo nas opet sa Silbe, sakrivene tamo na sigurnom iza prvog reda pučinskih otoka, gdje Premudi preko ramena viri prema kulfu. Ove nam je godine to već drugi put – nakon proljetne akcije, vratili smo se 10. – 12. 9., u nastavku višegodišnje suradnje s umjetničkom platformom […]

Read More »

 atts
0

Najava: Obnova suhozida u Vinkuranu

Mjesni odbor Vinkuran poziva mještane na obnovu suhozida na blatu u Vinkuranskoj vali (Uvali Soline) u Medulinu 21.-24. listopada.

Radionicu vodimo mi iz Dragodida, a raspored je:

četvertak, 21.10. – subota 23.10. od 9 do 17 sati
nedjelja, 24.10. od 9 do 13 sati. U 13 sati je predavanje o suhozidnoj baštini i druženje volontera.

Vidimo se!

Suhozid-blato-2021-plakat-A3

Mjesni odbor Vinkuran poziva mještane na obnovu suhozida na blatu u Vinkuranskoj vali (Uvali Soline) u Medulinu 21.-24. listopada. Radionicu vodimo mi iz Dragodida, a raspored je: četvertak, 21.10. – subota 23.10. od 9 do 17 sati nedjelja, 24.10. od 9 do 13 sati. U 13 sati je predavanje o suhozidnoj baštini i druženje volontera. […]

Read More »

 atts
0

LJETNA ŠKOLA ISTRAŽIVANJA KULTURNOG KRAJOBRAZA

Foto: Grad Cres, Tanja Kremenić, Sara Popović, Mislav Tovarac

 

U zadnjem tjednu osmog mjeseca ove godine na Otoku Cresu održana je radionica istraživanja i valorizacije kulturne baštine na kojoj su sudjelovali članovi naše udruge u ulozi mentora i predavača. Sama radionica dio je većeg Interreg projekta imena Value, nositelj projekta je grad Cres. Plan i program uključivao je dva dana praktičnog i terenskog rada kroz koji su sudionici imali priliku pripremiti podlogu za terenski rad u GIS programima, te obilaskom terena i lokacija relevantnih za temu radionice. Preostala dva dana bila su ispunjena predavanjima na temu lokalne baštine, kulturnih krajolika i tema bliskih njima, dio njih nalazi se na Facebook stranicama palače Moise u kojoj su sudionici bili smješteni i gdje se održao program radionice.

Prvi dan radionice počeo je predstavljanjem sudionika, te predavanjima Tanje Kremenić o kulturnim krajobrazima otoka Cresa, povijesnom pregledu Cresko-lošinjskog arhipelaga Maria Zaccarie i predavanjem Sare Popović o istraživanju kulturnih krajolika korištenjem prostornih informacijskih alata. Popodnevni termin bio je rezerviran za uvodni tečaj i praktičan rad u platformi QGIS. Večernje predavanje održala je Jasminka Ćus Rukonjić, Arheologinja i dugogodišnja ravnateljica muzeja u Cresu na temu gradina i fortifikacija otoka Cresa.

foto 1

foto 2

Drugog dana obilazili smo teren Velog Gračišta, lokaliteta sa dugim kontinuitetom korištenja gdje su sudionici tražili i ubicirali lokacije koje su prethodno mapirali na GIS podlozi. Večernje predavanje bilo je na temu tradicijskog stočarstva otoka Cresa, a održala ga je Marina Jurkota Rebrović.

foto 3

Tema trećeg dana bila je obrada sakupljenih podataka sa terena na Velom Gračištu te njihov unos u GIS uz zaključna razmatranja o samom terenu. Nakon toga su Alen Čikada i Grga Frangeš ispredavali o lokvama kao vodnim resursima, te o tradicijskoj arhitekturi otoka Cresa. Predavanje za javnost održala je Inge Solis, viša kustosica creskog muzeja na temu krajolika creskih crkvica.

foto 4

foto 5

foto 6

foto 7

foto 8

Četvrti, ujedno i posljednji dan radionice proveli smo na terenu obilazeći lokalitete pastirskih stanova Batajna, te lokve Pogana i Sitova i završili usponom na gradinu Ilovica preko crkvice sv. Jurja. Po silasku sa gradine održana je i praktična radionica gradnje u suho na kojoj su sudionici vlastoručno podigli malen pokazni zid koristeći znanje koje su usvojili prethodnih dana. Dan je zaključen predavanjem Filipa Šrajera na temu tipologije suhozidnih krajolika istočnog jadrana.

foto 9

foto 10

foto 11

foto 12

Zahvaljujemo sudionicima, nositeljima projekta, svim interesiranima kojima je ova tema progovorila i predavačima na sudjelovanju. Do idući put!

Foto: Grad Cres, Tanja Kremenić, Sara Popović, Mislav Tovarac   U zadnjem tjednu osmog mjeseca ove godine na Otoku Cresu održana je radionica istraživanja i valorizacije kulturne baštine na kojoj su sudjelovali članovi naše udruge u ulozi mentora i predavača. Sama radionica dio je većeg Interreg projekta imena Value, nositelj projekta je grad Cres. Plan […]

Read More »