Na rubu teme: Polovica ničega

Dobar komentar Ive Lučića na tportalu na temu ukidanja Centra za krš. Prenosimo tekst:

GAŠENJE CENTRA ZA KRŠ

Polovica ničega

U godini koju smo bučno ispratili, tiho smo ugasili državni Centar za krš, koji je trebao imati ključnu ulogu u upravljanju najpriznatijim hrvatskim prirodnim vrijednostima.Pored činjenice da se time Hrvatska počela udaljavati od mogućnosti cjelovitog sagledavanja i upravljanja većom polovicom svoga ozemlja, žaloste još najmanje dvije stvari. Prvo, što se to događa u zadnjem koraku Hrvatske prema Europskoj uniji, kojoj je dobro ekološko stanje jedan od njezinih najistaknutijih ciljeva. Drugo, što je ovaj čin gušenje afirmacije krša, najmanje peti u zadnjih pola stoljeća, vođen s najvišeg vrha. Sve to ipak nije slučajno, niti treba čuditi

POD KAPOM LIČKOG POLITBIROA

Eutanazija Centra prošla je, a da nitko nije rekao ni ‘a’. Kritičari će reći, nije ni zaslužio bolje. Nastao je 2005. nakon više godina iscrpljivanja i odbacivanja skupine po skupine stručnjaka koji su iskreno željeli afirmirati tu toliko čekanu znanstvenu instituciju. Osim osoba, odbacivane su sve njihove ideje i prinosi organiziranju instituta. Oni su ga udomljavali u Zagrebu, gdje je imao najviše izgleda na uspjeh, i u Zadru, gdje mu je rektor sveučilišta, geograf, nudio predivnu zgradu na samoj obali i sve prateće usluge.

Prema odluci politike, koju je tumačio tadašnji potpredsjednik Sabora Darko Milinović, smješten je u Gospić, s obrazloženjem da pomogne razvitku Like. Stvoren je, zapravo, kao beznačajna pisarna, u kojoj je dvoje mlađih zaposlenika iz Gospića trebalo ‘koordinirati’ mrežu virtualnih funkcija. Nju su, kao i Centar, kreirali stari mačci i upravljali njome slično kao što to rade i s drugim tvrtkama pod političkim utjecajem. Dvoje iz administrativnog vodstva nije djelovalo u autonomnom znanstvenom sustavu, nego su odgovarali ličkom politbirou, pa sve i da su htjeli, nisu mogli razviti stručnu autonomiju ni poznatost Centra.

Takav, među prvim se našao na udaru jedne dnevne novine, koja je ismijavala apsurdne vladine ustanove poput ‘Ureda za koordinaciju sustava procjene učinka propisa’. Jedini projekt koji je njegova uprava uspjela izgovoriti braneći se pred rafalnom pucnjavom neupućenog novinara, bio je onaj o proizvodnji ekološke janjetine. To je samo poduprlo sliku njegove beskorisnosti. Doduše, Centar je u svoje aktivnosti upisao znanstveni skup o ekologiji krša na Plitvicama ujesen 2009, koji je bio najjači takav te godine u svijetu. Skup je pokazao da bi hrvatska znanost imala na čemu raditi svjetski važnu platformu, da postoji institucija koja bi to organizirala. Međutim, taj je projekt u cijelosti djelo hrvatskog karstologa Ognjena Bonaccija, jednog od najcitiranijih hrvatskih autora iz tehničkih znanosti, svjetski referentne osobe za hidrologiju voda u kršu i suutemeljitelja discipline krška ekohidrologija. Bonaccija u znanstvenim vlastima smatraju u najmanju ruku nepraktičnim tipom, jer nije sklon nikakvim neznanstvenim dogovorima, zbog čega nema mjesta ni u jednom tijelu. Propisno se namučio da dobije podršku upravnog vijeća Centra za skup i sve su se pripreme svodile na zadnji čas. Unatoč tome, okupio je svjetsku znanstvenu elitu, koja je predstavila niz vrhunskih radova i s velikim užitkom obišla krš Like, kao istaknuti dio slavnoga Dinarskog krša.

VRIJEDNOST DINARSKOG KRŠA BEZ PREMCA U EUROPI

A Dinarski krš najveća je površina krša u Europi, prvi otkriven i opisan krš na svijetu. Zbog toga je do te mjere ugrađen u temelje znanosti o kršu da je u međunarodnoj stručnoj terminologiji usvojeno niz naših domaćih narodnih (!) izraza. Nije samo to. On je i danas bez premca po nekim vidovima geološke i biološke raznolikosti. Tako, po raznolikosti i oblikovanosti krških pojava – od najmanjih škrapa do najvećih polja – on dijeli vodeće mjesto s kršem jugoistočne Azije. Po bogatstvu flore, Dinarski je krš vodeći u Europi, a po nekim skupinama faune (primjerice po podzemnoj) najbogatiji u svijetu. Sa stanovišta kulturne povijesti, to je mjesto mnoštva odličnih tradicijskih rješenja odnosa čovjeka i prirode, prihvaćenih i u suvremenom graditeljstvu, upotrebi zemlje i sl. Sve u svemu, on je najpriznatija prirodna vrijednost ne samo Hrvatske, nego i zemalja s kojima ga dijeli: Slovenije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore.

Njegovo bogatstvo neskriveno potvrđuje sustav zaštićene prirode u Hrvatskoj: svih osam nacionalnih parkova nalazi se na kršu i izraz su krša te više od polovice od jedanaest hrvatskih parkova prirode. Također, hrvatski turizam sve svoje kule gradi na slici obalne linije, u kojoj se krš spaja s površinom mora. Međutim, te vrijednosti nigdje nisu predočene u cjelinu slike svijeta, niti se zna da je to krš. Krš nije beznačajan ni prostorno. On nije samo ono golo stijenje, nego prekriva više od polovice hrvatskog teritorija. Za ‘normalnu’ javnost, međutim, to je prostor ničega. Nerijetko za spomenute parkove i druge vrijednosti kažu da su čudo prirode, čime održavaju svijest kako oni ne pripadaju ničemu, nego su gotovo pali s neba. Upravo suprotno, to je regularni dio krškog ozemlja, koga inače karakteriziraju dramatske razlike i neopisivi vizualni kontrasti. Kako su nekoć htjeli Plitvice pretvoriti u hidroakumulaciju, tako danas možete izabrati mnoštvo ‘beskorisnih’ dijelova krša i njihovom evaluacijom postići kriterije za visoku razinu zaštite. To je, naprosto, potencijal prirode krša.

HRVATSKA SVOJ KRŠ POIMA KAO NEŠTO BEZVRIJEDNO I PRIMITIVNO

Međutim, krš se kod nas spominje kao cjelina uglavnom u negativnom kontekstu, kao primjer nerazvijena kraja, sasvim nepodobna za život. Tada to zovu kamena pustinja ili pasivni kraj. Zato je legitimno na kršu napraviti što god vam padne pa pamet – hidrocentralu, kamenolom, rudokop, tvornicu glinice, itd – nitko tom konju ne gleda u zube, jer mu u tumačenju aktualnog upravljanja okolišem tek ti radovi daju neku vrijednost. Pojam krša kao bagatelnog resursa nije samo odraz razvojne politike 19. stoljeća koja je i dalje na snazi, nego savršeno odgovara i tipu hrvatske tranzicije. Tako vrhunski krajolici za male pare postaju vlasništvo nekih skupina ili pojedinaca koje će ga ‘razviti’ i ‘unaprijediti’. Dovoljno je vidjeti Srđ, svetište, Olimp grada-republike s impozantnom poviješću, koji je prodan budzašto, iako je svima jasno da je njegova vrijednost višestruko veća, ako je uopće i mjerljiva.

Za razliku od daltonizma koji ne vidi vrijednosti Dinarskog krša, njegovo područje najviše javno povezuju sa zavičajem ‘vehementnog’ dinarskog mentaliteta. Tako definiran mentalitet je zapravo politički mutant pobjegao iz laboratorija nacionalne ideologije naših istočnih susjeda, koji je i u našoj javnosti našao podjednako plodno tlo. Ako ga svedemo na samo jednu metaforu, to je leglo političkih poskoka. Tu sliku, međutim, podjednako šire ljudi ponikli u kršu, kao i oni koji ih pokušavaju njome demonizirati.

Hrvatska ima odličnih istraživača i sjajan znanstveni fundus o kršu, ali on ostaje samo dio uskog stručnog kruga ili ga pak po bezbroj puta prodaju neke firme pretplaćene za izradu kojekakvih projekata. Zato je općenito krivo zapušteno hrvatsko društvo, odnosno vlast koja je odgovorna za uspostavu suvremenog upravljanja okolišem. Nije mnogo manje kriva ni sama znanost. Sudbina Centra njezina je vjerna slika. Ona uglavnom odražava parcijalne pristupe, bez skrbi o općim interesima i bez povezivanja cjelovite slike, jeftinim tezgarenjem potkradajući svoju perspektivu. Ali, i tamo gdje postoji nešto cjelovitija slika krša, poput šumarstva, poljoprivrede ili vodnog gospodarstva, on se tretira kao pojava koju treba suzbiti ili prenamijeniti. Državne institucije koje se odnose na krš tvrdokorno provode njegove svakovrsne ‘melioracije’, što je često industrijski eufemizam za zakonito nasilje nad njegovim krhkim ekosistemima. Zato ne treba čuditi što je Deklaracija o zaštiti krša, u čijoj su pripremi sudjelovali razni aktivisti, udruge i znanstvenici, a koju su u proljeće 2010. lansirali Zeleni Dalmacije, ostala bez ikakva odgovora. Deklaracija izražava zabrinutost za sudbinu krša i zauzima se za cjelovitu zakonsku i upravljačku valorizaciju te zaštitu hrvatskog krša: njegovih voda, biološke i geomorfološke raznolikosti, kao i kulturne baštine.

SLOVENIJA JE NA SVOM KRŠU STVORILA UGLEDNI INSTITUT

I njezino prešućivanje pokazuje da je jedino rješenje temeljita promjena percepcija krša, od one jeftine mitološko-industrijske u suvremenu, ekološku. Za to je upravo potreban suvremeno koncipiran i dobro organiziran institut, kao snažna stožerna ustanova koji bi se s vremenom izborila za realniju sliku krša i njegovu bolju poziciju u javnosti. Takav postoji šezdeset i nešto godina u Postojni. Radi na istoj geoekološkoj cjelini krša, samo nas dijeli Kupa. Slovenski institut za krš je iskoristio prirodni, znanstveni i povijesni potencijal Dinarskoga krša te izrastao u najugledniji takav u svijetu. Pri njegovu spomenu, međutim, našim mačcima se samo malo ukiseli smiješak i sve ostaje po starom. Kod nas je takva ustanova više puta osnivana i svaki put rano udavljena ili je s vremenom prevedena u neku drugu specijalnost. Gašenje ovoga je prošlo tako tiho da ga nisu poimence ni spomenuli u vijesti o ukidanu ili spajanju 14 agencija iz srpnja prošle godine. Čak ni oni što su se okoristili njime nisu našli za shodno uzviknuti da je to pucanj u znanstvenu sliku svijeta i racionalan pristup upravljanju okolišem, bez kojeg svako društvo može samo ćorati, ali ne može zauzeti ispravan pravac.

Share and Enjoy:
  • Facebook
  • Twitter
  • del.icio.us
  • Print
  • Tumblr

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

*
*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

 atts
0

Najava predavanja: O suhozidnoj baštini i vještini gradnje

U zagrebačkoj knjižnici Silvija Strahimira Kranjčevića u srijedu, 25. 11. 2020. u 18 sati dr. sc. Filip Šrajer održat će predavanje “O suhozidnoj baštini i vještini gradnje”.

Knjižnica S. S. Kranjčevića, podržana od Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba, pokrenula je 2008. godine program “Kulturna i prirodna baština Hrvatske” kojim predstavlja i promiče hrvatsku kulturnu i prirodnu baštinu (ovogodišnji program). Realizacijom raznovrsnih programskih akcija (predavanja, radionice, izložbe, glazbena i druga događanja), nastoji se upotpuniti kulturna ponuda područja na kojemu knjižnica djeluje. Događanja su, tijekom nekoliko godina koliko se program kontinuirano odvija, podijeljena u dva ciklusa, a obuhvaćaju niz različitih tema i sadržaja: hrvatski narodni običaji, stari tradicijski obrti, narodna i etno glazba, hrvatski nacionalni parkovi, urbana sociologija, ekologija itd.
 pozivnica jesen 20-page-001
U programu su, između ostalih, sudjelovali: Dunja Knebl, Nebojša Stijačić, Dario Marušić, Srećko Božičević, Dražen Perica, Ognjen Čaldarović, Daniel Miščin, Rene Bakalović, a ostvarena je i višestruka suradnja s većim brojem ustanova: Etnografskim muzejom u Zagrebu, Domom za starije i nemoćne osobe Park, Voskarskim i medičarskim obrtom Blažeković iz Osijeka, Hrvatskom turističkom zajednicom te vrtićima i školama s područja Peščenice.

U zagrebačkoj knjižnici Silvija Strahimira Kranjčevića u srijedu, 25. 11. 2020. u 18 sati dr. sc. Filip Šrajer održat će predavanje “O suhozidnoj baštini i vještini gradnje”. Knjižnica S. S. Kranjčevića, podržana od Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba, pokrenula je 2008. godine program “Kulturna i prirodna baština Hrvatske” kojim predstavlja i […]

Read More »

 atts
0

Praputnjarska takala 9

Autor: Mario Zaccaria

Fotografije: Mario Zaccaria

Ove smo godine u suradnji sa Poljoprivrdnom zadrugom Dolčina održali radionicu najkasnije ikad ali nas je poslužilo lijepo toplo sunčano vrijeme. Odaziv volontera je bio više nego velik, a i mnogi su znatiželjnici došli poviriti situaciju kako bi ovjekovječili današnju akciju.

20201107_084847Kava i čakula pred sam početak, upoznavanje sa sudionicima i voditeljima o povijesti takala i o Dragodidu. Podijeljeni smo u 2 grupe, jedna pod palicom Dragodida, a druga pod mentorstvom iskusnog barba Vjeke.

 

20201107_091008 20201107_090958

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Takala su izgrađena na živoj stijeni u kosini što je razlog zašto su se desila dva identična urušenja. Temeljni kamen je s vremenom počeo klizati po živcu i poveo sa sobom blokove koji su bili na njemu uzročivši tipičnu crvenu “ranu” u obliku slova V.

20201107_093036

 

 

Prije svega bilo je nužno razgrnuti, probrati o odvojiti škalju od velikih blokova koji su poslužili za ponovu obnovu lica zida.

 

20201107_105443   20201107_120025

 

Tek nakon toga krenuli smo slaganjem lica. Najveći blokovi iskorišteni su na dnu kao temelji, a s vremenom kako nam je falivalo materijala nastupali su sve manji kameni do vrha. Nismo se štedjeli na skupljanju škalje.

20201107_125137

 

Točno u podne domaćini su nas uslužili sa uvijek dobrom maneštrom od fažola i kolačima iz bakarskog kraja kao baškot.

20201107_151740         20201107_142403

 

20201107_151740 20201107_151747

 

Relativno smo brzo bili gotovi s obzirom da je površina urušenja bila mala, a nas puno tako da smo imali više vremena za nastavak druženja uz kolače i dobru kapljicu. Josipa Miloš je rekla da će za 10.jubilarnu radionicu spraviti tortu, a to joj nećemo zaboraviti :)

 

Autor: Mario Zaccaria Fotografije: Mario Zaccaria Ove smo godine u suradnji sa Poljoprivrdnom zadrugom Dolčina održali radionicu najkasnije ikad ali nas je poslužilo lijepo toplo sunčano vrijeme. Odaziv volontera je bio više nego velik, a i mnogi su znatiželjnici došli poviriti situaciju kako bi ovjekovječili današnju akciju. Kava i čakula pred sam početak, upoznavanje sa […]

Read More »

 atts
0

Dragodid delegacija u posjetu Francuskoj, vol.2 (5.-11. listopad 2020.)

Tekst: Marta Krištofić
Foto: Ana Burić, Marta Krištofić, Josipa Popović

 
 
Prošlo je tek mjesec dana od radionice u Calmont d’Olt-u, a mi se već pakiramo za povratak. Ovaj put u malo izmijenjenom sastavu (Ana Burić, Marta Krištofić, Josipa Popović) sudjelovat ćemo na potpuno drugačijoj radionici. Umjesto učenja tehnika gradnje, bit ćemo dio interaktivnog treninga za voditelje radionica koji organizira Rempart. I tako krećemo, razmaženi od zadnjeg putovanja, osobnim automobilom put Espaliona.
 
Radionica namijenjena voditeljima volonterskih kampova okupila je 21 osobu iz 8 zemalja. Oni koji nam se nisu mogli pridružiti uživo pratili su nas preko Zoom sastanaka. Živjela tehnologija! Prvih nekoliko dana proveli smo grijući stolce u gradskoj vijećnici.
 
Ph00
Nakon predstavljanja Remparta, krovne organizacije ovakvih kampova u Francuskoj, bavili smo se pravnim okvirima volonterskih radionica restauracije kulturnih dobara. Dalje smo, korak po korak, prošetali kroz realizaciju projekata od samih početaka do njihova kraja. Utvrdili smo i kako povezivanje s lokalnom zajednicom i komunikacija s javnošću značajno podižu kvalitetu i iskustvo volonterskih kampova. Jedan od zadataka bio je i okarakterizirati savršenog voditelja radionice, što je obuhvaćalo proces kroz koji smo formirali biće „leader monster“, fiktivan lik koji svi želimo biti kada odrastemo.
 
1
Mi smo govorile o upravljanju rizikom i sigurnosti na kampovima, a ostale teme su prezentirali drugi sudionici treninga. Teoriju smo obogatili osobnim iskustvima, što je čitavoj priči dalo jednu intimniju notu. Iznenadilo nas je kako svaka od uključenih organizacija djeluje na potpuno različit način da bi se očuvala kulturna baština. Zajednički im je jedino cilj i volja za uključivanjem i izobrazbom šire zajednice. Kroz teorijski dio isprepleo se i grupni rad s različitim izazovima, čija smo rješenja na kraju predstavili ostalima.
 
2
Ipak, da ne bismo samo teoretizirali, Maxim i Audrey pripremili su i klesarsko-zidarsku radionicu na kojoj smo dodatno izbrusile nedavno stečene vještine, ali i ponešto novo naučile. Bilo nam je iznimno drago vidjeti kako su blokovi klesani na prošloj radionici već ugrađeni u luk iznad jednog od prozora bedema.
 
3
U slobodno vrijeme posjetili smo crkvu Perse (Espalion), srednjovjekovno selo Saint Côme d’Olt i kapelicu Saint-Pierre de Bessuéjouls, a jedan od zalazaka sunca dočekali smo na livadama parka prirode Aubrac.
 
4
Bogata internacionalna večera posluživala se i za doručak, a zalihe su nas držale i na povratku prema Hrvatskoj. Putovanje smo dodatno začinile planinarenjem po francuskim Alpama.
 
ph11
Trening je bio uspješan na svim razinama, od tehničkih, praktičnih, do dijeljenja kulture i povezivanja sa srodnim organizacijama. Nova saznanja implementirat ćemo na lokalnim projektima, a s radošću očekujemo buduće volonterske razmjene.
 
U organizaciji:
5

Tekst: Marta Krištofić Foto: Ana Burić, Marta Krištofić, Josipa Popović     Prošlo je tek mjesec dana od radionice u Calmont d’Olt-u, a mi se već pakiramo za povratak. Ovaj put u malo izmijenjenom sastavu (Ana Burić, Marta Krištofić, Josipa Popović) sudjelovat ćemo na potpuno drugačijoj radionici. Umjesto učenja tehnika gradnje, bit ćemo dio interaktivnog […]

Read More »

 atts
0

Dragodid delegacija u posjetu Francuskoj, vol.1 (18.-30. kolovoz 2020.)

Tekst: Ana Burić
Foto: Ana Burić, Maja Flajsig, Marta Krištofić, Zvonimir Malbaša, Zoé Schlindwein

 
 
U kasno proljeće 2020., u jeku svjetske pandemije i lock down-a, stiže poziv francuske partnerske organizacije Rempart članovima Dragodida za sudjelovanje na 14-dnevnoj internacionalnoj radionici u sklopu Erasmus+ programa (ERASMUS + HERITAGE VOLUNTEERS WORKCAMP). Rempart je krovna organizacija francuskih udruga posvećenih obnovi i valorizaciji kulturnog nasljeđa koja, se među ostalim, bavi i umrežavanjem i organizacijom volonterskih radionica između partnerskih udruga (https://www.rempart.com/en/).
 
Tema predmetne radionice je obnova srednjovjekovnog dvorca Calmont D’Olt (https://www.chateaucalmont.org/) smještenog na brdu iznad gradića Espalion, u regiji Aveyron, u srcu pokrajine 0ccitane.

 
Gladni kamena, akcije, putovanja i druženja, mjesta smo brzo popunili, bez obzira na sveopću nesigurnost i riskantnost. Zanimljivo je da se brzinom munje javila gotovo ista ekipa koja je imala priliku (a očito i zadovoljstvo) sudjelovati na sličnom projektu i prošle godine, također u organizaciji Remparta u suradnji s Earsmus+ programom. Vrlo brzo je Dragodid delgacija bila oformljena i spremna za još jedno putovanje i predstavljanje udruge u romantičnoj Provansi. Snažni sastav, uz prošlogodišnju provjerenu petorku: dijete cvijeća-Maju Flajsig, vječnog hippya – Martu Kristofić, moš’s’njim’svugdi – Zvonimira Mabašu, dipolmacija’je’mama – Marka Pejića, malo’al’glasno – Anu Burić, dobio je dodatno osvježenje u vidu mladog, naočitog Klanca: labuda – Fabia Gržinčića. No to nije sve! Delegacija je u konačnosti bila zaokružena kad smo se, silom prilika i u strahu od riskiranja zdravlja vožnjom javnim prijevozom, odlučili na put krenuti jednim naočitim momkom srednjih godina, Sinjaninom – Mercedesom Don Vitom (za vizualni dio populacije: tamni, elegantni bordo kombi sa zatamnjenim staklima). Odluka se pokazala odličnom, te je momentalno poslužila kao inspiracija nadolazećim udrugaškim ekspedicijama u inozemstvo.

1

Nakon tri dana jahanja, uz prikupljanja po Hrvatskoj, sprint kroz Italiju, road trip kroz impozantne Alpe i pitoreskne doline i brežuljke doline Aubrac te ad-hoc masovno spavanje u kombiju na parkiralištu nekog sela uz put, sretno smo stigli na odredište.

Domaćin radionice je Asocciation del Calmont d’Olt – udruga za očuvanje i obnovu istoimenog dvorca, a uz nas je na radionici sudjelovalo šestero članova Rumunjske udruge Transylvania Trust te dvije studentice politologije iz Francuske. Uigrani tim organizatora činilo je dvoje glavnih voditelja (Maxime i Audrey), uz nekoliko pomoćnih volontera te nazaobilaznog kuhara Baptista. Smještaj nam je bio osiguran u kući u vlasništvu organizatora podno brda s dvorcem.

Teme radionice su bile edukacija te obnova srednjovjekovnog dvorca tehnikama karakterističnim za to razdoblje i lokalne uvjete. Povijest samog dvorca seže u 11. st., iako su na lokalitetu pronađeni artefakti koji svjedoče o nastanjenosti područja još 3ooo god.pr.Kr. Tadašnji vladar podigao je utvrdu kao znak prestiža na vrhu bazaltne stijene iznad gradića Espaliona, gdje je dao izgraditi most na rijeci Lot, te na taj način pokrenuo ekonomiju u selu (naplate i kontrola prijelaza, trgovina…). Tijekom povijesti funkcija dvorca se mijenjala – od ladanjske, preko obrambene (za vrijeme stogodišnjeg rata), nakon čega gubi na značaju zbog promjene tehnika ratovanja te biva prepušten propadanju, sve do prenamjene u skrovište za falsifikatore lažnog novca u 18.st. Dvorac je bio u ruševnom stanju sve do 1986., kada ga je današnji vlasnik kupio od države i krenuo s obnovom investirajući vlastite financije i vrijeme. Kroz 10-ak godina organizirala se i udruga s istim ciljem pa su u zadnjih 20 godina napravljeni veliki pomaci i značajni zahvati u istraživanju, obnovi i rekonstrukciji.

2

Zanimljivo je da je već prvog dana vlasnik otvorio vrata još poprilično ruševnog dvorca posjetiteljima te tako odmah započeo skupljati financije za obnovu. Dvorac je trudom vlasnika i udruge dobio određeni stupanj konzervatorske zaštite (historic monumnet / povijesni spomenik) i svi radovi moraju dobiti konzervatorsko odobrenje prije početka istih, a sve na temelju službene projektne dokumentacije. To dodatno usporava radove, prvenstveno zbog nedostataka provjerenih informacija. Udruga funkcionira na način da ima nekoliko stalno zaposlenih osoba, koje su ujedno stručne u određenim poslovima vezanim za obnovu (konzervatori, klesari, dizajneri..), dok sve ostale stručnjake kontaktira po potrebi i ovisno o tipu posla (arhitekti, arheolozi, građevinari..). Same radove izvodi uglavnom preko školskih praksi i volonterskih akcija pod vodstvom stručnih osoba.

Naš zadatak je bio dovršetak obnove jugoistočnog tornja (jedan od 8 zaštitinih tornjeva vanjskog obrabenog zida nastalog u vrijeme stogodišnjeg rata) te klesanje kamena za jedan od nadvojnih lukova otvora za artiljeriju u nastavku obrambenog zida. Dvotjedna radionica je bila organizirana u dva radna bloka od 5 dana, dok su ostali dani bili rezervirani za studijske izlete po najznačanijim lokalitetima u okolici uz piknike i odmore u prirodi. Tijekom radnih dana sudionici su formirali dvije grupe koje su se mijenjale ovisno o bloku kako bi svi sudionici imali priliku sudjelovati na svim praktičnim vježbama. Rad je bio podijeljen na kamenoklesanje i zidarstvo. U oba dijela voditelji su nas podučavali tehničkim karakteristikama materijala i izvođenja, ali i specifičnostima gradnje za to razdoblje.

Dvorac je inače izgrađen na vrhu bazaltne stijene, što znači da je bazalt osnovni gradivni materijal (super čvrst, lako dostupan, teško obradiv), uz kojeg se mjestimično pojavljuju pješčenjak i vapnenac na točno određenim pozicijama i ovisno o funkciji i obradivosti (lakše obradivi, teže dostupni tj. skuplji).
Zidarski dio radionice bio je posvećen zidanju i dovršavanju krune obrambene kule kamenom pronađenim na lokalitetu te miješanju vapnenog morta za povezivanje i završno fugiranje, sve sukladno prema pravilima Venecijanske povelje.

3

Na klesarskom dijelu radionice polaznici su imali priliku naučiti obrađivati kamen (gotovo isključivo pješčenjaka zbog lakoće obrade) tradicionalnim alatima i tehnikama.

4

Dok većina ostalih sudionika nije imala previše iskustva u praktičnom radu s kamenom općenito, naša ekipa je imala malo drugačiji doživljaj. Učenje tehnika zidarstva, rad na mješalici, namjerno nepravilno slaganje kamena s ciljem uklapanja u postojeći zid te fugiranje izazvali su skoro pa neugodne osjećaje i unutarnju borbu protiv nekih naučenih suhozidnih principa. S druge strane, sustavno učenje klesanja i obrade kamena zainteresiralo je i fasciniralo gotovo sve. Jedan dan posvetili smo i teorijskom radu na viziji obnove još nedovršenog tornja dvorca. Radilo se intezivno i po svim vremenskim prilikama, al’ se, sukladno tome, obilazilo, jelo, pilo i zabavljalo. Francuzi su nas vodili u obilaske najznačajnijih mjesta i građevina u okolici, s naglaskom na srednjovjekovnu kulturu i baštinu. Obližnje selo Saint-Côme-d’Olt s jedinstvenim tordiranim crkvenim krovom, gradić Bozoules nastao na impresivnoj klisuri oko meandra rijeke Dourdou, šarmantna srednjovjekovna kapelica Saint-Pierre u Bessuejoulsu, poznato hodočasničko svetište u Conquesu s impresivnom romaničkom crkvom Saint-Foy i fascinatnim timpanom s prikazom posljednjeg suda samo su neka od mjesta koje smo imali priliku obići uz stručno vodstvo Maxima, koji je sve potkrijepio brojnim zanimljivostima iz povijesti, arhitekture, umjetnosti, arheologije… Unatoč njegovoj iscrpnoj prezentaciji, naši povjesničari umjetnosti i etnolozi uvijek su nalazili pokoje pitanje na koje nije imao odgovor, čisto da opravdamo status najzahtjevnijih sudionika.

5

Dodatne glavobolje zadavali smo Francuzima hlađenjem crnog vina, rezanjem sira na nepravilne komade tupim nožem, neumjerenim degustacijama pastisa (po njihovim standardima), vještim igranjem petanquea (verzija naših boća) na nepravilnom terenu (živila Petrebišća i ledina!), pjevanjem i sviranjem melankoličnih dalmatinskih pjesama (na neuštimanoj gitari s većinski neuštimanim glasovima do poziva susjeda).

6

Sve to nadoknadili smo (uz iznenađenje i nevjericu domaćina) spartanskom radnom disciplinom istreniranom na obroncima Učke, gastronomskim poklonima iz Lijepe Naše (domaći suhomesnati proizvodi, rakija, džemovi, iskustvo razvlačenja pite te komiška pogača) i animiranjem manje aktivnih sudionika na pjevanje i plesanje, skupljanje plodova prirode po obližnjim obroncima i ostalim aktivnostima.

7

Vrijedno je spomenuti i našeg Don Vitu, koji je u momentu kad je lokalni kombi otkazao poslušnost spremno uskočio u pomoć i riješio stvar u maniri pravog sinjskog macho mana. Iako mu je pri tom pothvatu otkazala druga brzina, nije se dao smesti u spasilačkoj akciji.

8

Francuzi su pazili da nam ničeg ne fali – od hrane, pića, svih vrsta sira, društvenih igara, kupanja u rijeci, gađanja lukom I strijelom, demonstracija rada trabucheta – i još jednom se iskazali kao odlični domaćini.

9

Za kraj i više nego uspješne radionice počastili smo se tradicionalnim roštiljem u dvorcu, a sutradan se oprostili uz jednako jake zagrljaje I glavobolju.

91

Jedina utjeha su bili Don Vito pun sira, pastisa i pješečenjaka, kao i poziv za nadolazeću radionicu na istom mjestu za nepunih mjesec dana. Put kući je prošao u nešto manje avanturističkom tonu, al’ sve je začinila večera dobrodošlice u Klani kod obitelji Gržinčić. Nakon toga smo se lagano rasuli nazad po Hrvatskoj. Sve u svemu, Ministarstvo vanjskih poslova Dragodida odradilo je još jednu uspješnu kampanju i posjet partnerskoj udruzi u bijelom svijetu. Radujemo se novim druženjima i prilikama da se pokažemo jednako dobri domaćini na budućim radionicama i kongresu (jer apsolutno SVI žele doći u Hrvatsku).

92

U organizaciji:
93

Tekst: Ana Burić Foto: Ana Burić, Maja Flajsig, Marta Krištofić, Zvonimir Malbaša, Zoé Schlindwein     U kasno proljeće 2020., u jeku svjetske pandemije i lock down-a, stiže poziv francuske partnerske organizacije Rempart članovima Dragodida za sudjelovanje na 14-dnevnoj internacionalnoj radionici u sklopu Erasmus+ programa (ERASMUS + HERITAGE VOLUNTEERS WORKCAMP). Rempart je krovna organizacija francuskih […]

Read More »

 atts
0

Izvještaj: Kotor zove!

Tekst: Romina Tominić
Foto: R.T., Ante Senjanović

1

U sklopu projekta Rijeka 2020 – EPK susjedstvo Crikvenica je od 12.-14. rujna 2020.g. održalo svoj središnji program pod nazivom Kotor zove!
Inicijativu susjedstva Crikvenica čine tri gradske ustanove – Centar za kulturu Dr. Ivan Kostrenčić, Gradska knjižnica Crikvenica i Muzej Grada Crikvenice čiji su kulturni programi usmjereni na istraživanje i prezentiranje bogate kulturne baštine Crikvenice.

Aktivnosti Muzeja grada Crikvenice u ovom su programu usmjerene na osnaživanje i obranu Kotora (najstarijeg crikveničkog naselja) od vala apartmanizacije koji je zahvatio ostatak grada, a što čine putem kulture, edukacije i aktivizma. Stoga smo i ove, osme godine zaredom, pozvani na rad u mjesto sada već nadaleko poznato po tradicionalnoj primorskoj arhitekturi. Ovoga puta, s obzirom da je na red došao ozbiljan suhozidni zahvat, nismo bili voditelji radionice već izvođači.
Radovi su iziskivali dva dana, a bavili smo se obnovom podzida koji je dio prilaznog puta na ulasku u naselje.

2
Dočekao nas je pomalo nesiguran ali time i izazovan teren.

3
Zatečen kamen bio je podosta velik, a teren uzak i strm. Najprije je trebalo očistiti od šikare strmi dio terena kako bi na njemu mogli stajati, a glavninu ugrađenog kamena morali smo razmontirati kako bi došli do sigurnog mjesta za temeljenje.

4
Istovremeno, budući da se taj prilazni put nalazi na strmini iznad niže pozicioniranog podzida, bilo je nužno i taj donji podzid učvrstiti. Najprije, trebalo ga je očistiti od zemlje koja se trusi i povećati njegovu dužinu kako bi se osigurala stabilnost gornje terase. Kako to obično i biva, jedan posao vodi drugom i tako je čišćenje od zemlje otkrilo gornji dio šuplje stijene preko koje bi se podzid trebao nastaviti, a čemu smo doskočili premošćivanjem uz pomoć uglavljenog kamena.

5
Drugog dana bavili smo se isključivo gradnjom.

6
U zavojitom dijelu podzida najveći izazov predstavljalo je zaobilaženje stabla i čvrsto temeljenje, a za koje se pobrinuo Ante.

7
Rezultat rada je nov, čvrst podzid.

8
Stanje prije i poslije

Trećeg smo dana presložili kamenje u manjem zidu koji se nalazi na putu pri izlasku iz naselja, a koji smo, prilično uhodani, brzo obnovili.

9
Radujemo se i idućoj (g)radionici :)
Kad Kotor zove Dragodid stiže!

Tekst: Romina Tominić Foto: R.T., Ante Senjanović U sklopu projekta Rijeka 2020 – EPK susjedstvo Crikvenica je od 12.-14. rujna 2020.g. održalo svoj središnji program pod nazivom Kotor zove! Inicijativu susjedstva Crikvenica čine tri gradske ustanove – Centar za kulturu Dr. Ivan Kostrenčić, Gradska knjižnica Crikvenica i Muzej Grada Crikvenice čiji su kulturni programi usmjereni […]

Read More »