Na rubu teme: Prodaja napuštenih sela

October 29, 2009 in ~ENGLISH by kravosas

U proljeće 2008. Dragodid se povlačio po većini dnevnih listova, tragom (dez)informacije o njegovoj prodaji za 370.000 EUR. Ton članaka, a posebno komentara čitalaca u internet izdanjima novina, bila je žalopojka.

Usporedite ovo: otprilike u isto vrijeme u Španjolskoj je objavljena prodaja napuštenog sela po cijeni od senzacionalno povoljnih 48.080 EUR, što je podiglo pravu lavinu, ali ne žalopojki, nego alternativnih prijedloga za održivo korištenje (tog i sličnih sela), i naravno, ponuda za kupnju. Epilog priče nam nije poznat.

(link na članak poslao J. Kale)

Needs some updating: Buyers flock to bid for abandoned Spanish hamlet By Elizabeth Nash in Madrid The Independent, 13 February 2008

A modest advertisement offering an abandoned village for sale in a remote corner of Spain has prompted a buyers’ frenzy, not just from those seeking a bargain in a flagging market, but among idealists proposing detailed plans for rural regeneration.
The hamlet of Conejares recently came on the market for €48,080 (L35,700), and produced so many inquiries – including firm offers – that its owner has gone to ground, turned off his mobile, and withdrawn the advertisement.
The sale was posted on a website devoted to abandoned villages, of which there are 2,700 throughout Spain. After the deluge of potential buyers, Conejares was removed from the site, apparently to clarify details of the ancient title deeds.
The last farm labourers left the hamlet, 185 miles north-east of Madrid, 70 years ago. Today’s owner of what is little more than a heap of rubble and stone walls in picturesque surroundings does not exactly oversell his
product: “Conejares does not appear on the map, and has no water or electricity, although a high-tension cable passes a kilometre away.”
It adds, encouragingly: “It should not be difficult to get permission to dig a well,” and points out that plentiful water is apparently available not too far below ground.
The village is surrounded by cornfields, with only a dirt track linking it to a road between the two nearest towns of Muro de Agreda and Matalebreras in the province of Soria, whose bleak uplands border the harsh region of Aragon.
This is the most depopulated region of Spain.
“Even those from around here had never heard of it,” said Eva Sanchez, a journalist on the regional paper Diario de Soria who photographed the ruins.
The successful buyer would get three houses, a church – in reality, the remains of a tiny hermitage – and a livestock enclosure, all in a plot of 6,000 square metres, classified by the municipal registry as rustico. This detail is important, because if a future developer wanted to transform this rural hideaway into a casino, say, or even a holiday development, it could involve complex applications for permission to reclassify the land for building, or commercial activity.
For years, Conejares was physically and administratively invisible. None the less, the for-sale notice created an online sensation, prompting a blizzard of chat forums, digital commentaries and alternative blogs. An “auction”
attracted one proposal to gather a group of 50 people to buy the village jointly with the aim of repopulating it. Others suggested the installation of low-cost industries to create a nucleus of activity that could reverse the plague that blights rural Spain: the flight to the cities. A further proposal was to set up an agrarian co-operative that would sell local produce directly without the need for intermediaries.
Online discussions also produced the proposal of a common fund to be managed by the council of Olvega that would be distributed among future villagers by means of a tailor-made credit card.
Bloggers discussed how this might be organised, how much each member would contribute, and even daily life in a reborn Conejares. The idea of reviving the hamlet as a commercially viable operation is not as utopian as it sounds.
Nearby Valdelavilla was rescued from oblivion years ago by a language school, Pueblo Ingles (English Village), which turned the village’s isolation into an advantage: it banned the speaking of Spanish, and developed the remote spot as a centre for learning English by total immersion.
The mayor of Olvega, Gerardo Martinez, is bemused by the brouhaha. “It’s not even a proper village,” he said yesterday. “It’s just a hillock where there used to be some cattle sheds, and now there’s nothing.”

Share and Enjoy:

O bilju, kamenu i ljudima (MOCIR KAPAR 5# na Silbi)

September 23, 2020 in Arhiva reportaža by Maja Flajsig

Tekst: Maja Flajsig
Foto: Natasha Kadin i Maja Flajsig

„Raj je raspršen po cijeloj zemlji i zbog toga ga više ne prepoznajemo.“, nekoć je davno u svom Dnevniku pogleda zapisao Bernard Noel. Doista, što dulje promatramo, što više putujemo, uviđamo istinu u Noelovim riječima. Tako je godinama Natasha Kadin pažljivo i strpljivo promatrala, bivala, upijala i naposljetku pronašla djelić raja na otoku Silbi. A svoje otkriće nije učinila (samo) svojim, već svačijim.

Kroz desetogodišnje djelovanje putem umjetničko – ekološke platforme S.E.A. Silba Environment Art Natasha je nastojala svoja znanja i vještine usmjeriti ka pružanju novih kulturnih sadržaja otočkom stanovništvu i njegovim posjetiteljima, neprestano imajući na umu očuvanje prirodnog okoliša Silbe. Kako i ona sama kaže, otok je učitelj. Jer uče nas ljudi, ali uče nas i prostori. Tako je naš kratkotrajan boravak na Silbi (14.-16.8.2020.), motiviran održavanjem već tradicionalne radionice gradnje suhozida gdje smo mi bili nositelji znanja o umijeću kojeg smo pružali drugima, rezultirao sticanjem iskustava i znanja koji su ostali duboko upisani u naša bića.

Okrznuvši život na otoku upoznali smo tek poneke u čitavom moru njegovih specifičnosti. Poput karića, koji su nas dočekali pri silasku s broda. Malena kolica izrađena po mjeri koja posjeduje svaki otočanin i svaka otočanka, a služi jednostavnom prijevozu namirnica od broda do kuće. Svaki je drugačiji, svaki ima svoje prednosti i mane, poput veličine kotača i materijala od kojega je izrađen. Doznali smo da je nekoć upriličena i revija otočkih karića, kako bi se na jednom mjestu pokazao čitav dijapazon njihovih različitosti.

Slika 1: Jedan od otočkih karića

Tijekom vožnje stanovitog karića po strmovitim putevima do Natashine šumske rezidencije (kojima je karić dakako bio prilagođen), oko nas su se nizali dugački i pravilni suhozidi lijepih lica. Saživljeni s prirodnim okolišem, među njima se isprepliću korijeni stabala koji ih podupiru.

Slika 2: Prepleti suhozida i biljaka

Slika 3: Bilje podupire kamen

Na istom nam je putu Natasha ukazala na kamen što su ga austrougarski graditelji puteva isklesali kako bi godina gradnje ostala upisana u krajoliku. Tako 122 godine kasnije, unatoč opetovanom kretanju ljudi, životinja i neizbježnih karića, natpis i dalje postojano stoji kao spomen na tek djelić povijesti ljudi što su gradili otok.

Slika 4: Postojanost isklesanog natpisa

A otok se dabome gradio. U 18. je stoljeću Silba bila jedna od najjačih pomorskih i trgovačkih središta Jadrana s oko 98 jedrenjaka, pa su Silbenski mornari ulagali, gradili te izgradili čak pet crkvi i jednu kapelicu. Za jedan otok s oko 300 stanovnika, doista impresivna brojka. U jednoj od njih, u crkvi sv. Marka prema legendama se nalazi krv Pankogula, silbenskog vampira poljskog porijekla koji je ondje radio kao zvonar. Jedne je noći Pankogulo ustao iz groba i počeo ubijati Silbenjane – što mlade, što stare. Stanovništvo je odlučilo stati na kraj Pankogulovim zločinima, te su ga ubili upravo u crkvi sv. Marka. Legende su i dalje žive i neki kažu da Pankogulo i dalje obitava u šumama crnike po kojima je Silba dobila ime (lat. selva, silva – šuma).

Upravo je jedna takva šuma bila cilj našeg puta. Ne strahujući od Pankogula, Natasha je ondje izgradila svoj drugi dom. Malo arhitektonsko remek djelo u kojemu nas je ugostila oličenje je samoodrživosti: voda se skuplja u gusterni, solarni paneli upijaju sunčeve zrake, a razumno, kreativno i savjesno korištenje resursa integralan su dio života.

Slika 5: Natashina šuma

Međutim, za pravu samoodrživost potrebno je i saditi, uzgajati i brati, čemu se Natasha također domislila. Odlučila se za još jedan pothvat – gajiti kapare! U tom naumu su članovi naše udruge pomogli Nataši još 2017. godine, kad su izgradili prvu kaparetu, odnosno piramidalni pitar s vertikalnim otvorom za sadnicu. Oličenje tradicije i inovacije, ekologije i kulture! Izum je to kojim se kolektivno ponosimo.

Slika 6: Kaparete izgrađene na prošlim radionicama

Slika 7: Uspješni rast kapara

I ove smo godine nastavili dobru tradiciju, pa smo tako osim kaparete izgradili dobar komad duplice namijenjene dakako, sadnji kapara. Tako je naš prvi dan radionice protekao u gradnji i postavljanju probušenih i razrezanih plastičnih boca u suhozid (reciklaža, prenamjena, DIY glavna su obilježja otočkog života!), u koje će Natasha smještati sadnice kapara, a one će potom puzati uz stijenke boca. Radionici su se s entuzijazmom pridružili i najmlađi graditelji, a u popodnevnoj smjeni posao je brzo bio gotov jer nam se pridružila i iskusna međunarodna ekipa iz Društva istraživača mora 20.000 milja koja je već sudjelovala na našim radionicama, pa tako i na prvoj izgradnji kaparete.

Slika 8: Najmlađi graditelji u akciji

A kaparetu, koja je već postala simbol naših radionica na Silbi, izgradili smo idućeg dana radionice. Uz pomoć umjetnika kojima kamen nije nepoznanica, uspješno smo i u rekordnom vremenu sagradili sad već treću kaparetu na Silbi! Entuzijazam je bio na vrhuncu, hlad se taman pojavio, bili smo spremni i orni sagraditi i četvrtu, petu, možda i šestu kaparetu. Tada shvatismo, primorani smo stati, odmoriti. Nema više kamena u blizini. Avaj! Pomirili smo se sa sudbinom ugodno gorkom poput kapara i počinuli.

Slika 9: Zadovoljna družina s kaparetom

Odosmo do svjetlucavog mora i zadnji put pozdravili mali škojić preko puta obale do kojega je lako otplivati. Kažu da se zove ni više ni manje nego Šičilija. Malena, ali naša! Mafija ondje još nije dospjela čini se.

Slika 10: Šičilija

Natasha nas je za kraj upoznala s drugim biljem Silbe koje samoniklo raste, kao što to inače i kapare čine. Govorila nam je o kadulji, lavandi, ružmarinu, trnini i smilju, od kojih radi rakije koje liječe duh i tijelo te motaru od kojeg sprema pesto, a također ga i kiseli te sprema s krumpirima. Zaista, otok je učitelj čija su znanja neprocjenjiva. Svo to obilje i puno više od toga raste na Silbi. Čeka da ga se prepozna, kao što djeliće raja valja prepoznati. A pravi dokaz da se zaista radi o raju jesu mala čuda kojima smo ondje svjedočili. Poput suhe šišarke na šumskom stolu za objed koja se za kišni dan potpuno zatvorila u sebe, da bi se do kraja idućeg dana ponovno do kraja otvorila, pozdravivši nas u suton.

Slika 11: Magična šišarka

Tekst: Maja Flajsig Foto: Natasha Kadin i Maja Flajsig „Raj je raspršen po cijeloj zemlji i zbog toga ga više ne prepoznajemo.“, nekoć je davno u svom Dnevniku pogleda zapisao Bernard Noel. Doista, što dulje promatramo, što više putujemo, uviđamo istinu u Noelovim riječima. Tako je godinama Natasha Kadin pažljivo i strpljivo promatrala, bivala, […]

Raž i srp umjesto kamena i čekića Vol. 2: Mi ne mlatimo praznu slamu

September 17, 2020 in Uncategorized by Josipa Popovic

Tekst: Stipe Božinović
Foto: Jelena Kulušić i Stipe Božinović

Ok, ok, odmah da naglasim, ovog puta nije bilo uopće srpova, ali tema neka ostane ista. Mjesto radnje se nije promijenilo – Veliki Godinj. Lokacija se ipak nešto izmijenila pa ovoga puta nismo radili u malom polju otetom kamenu, već na guvnu u samom selu. Promjena je bilo i u postavi. Anu, koja je bila u nešto egzotičnijoj gaži i popravljala dvorce po Francuskoj, zamijenila je Jelena Kulušić.

Slika 1: Veliki Godinj

Nažalost, promijenili su se nešto i planovi naših domaćina. Veliki Godinj svoju mjesnu feštu održava zadnju subotu u kolovozu. Plan je bio napraviti veći dio slamnatog krova do tada, a onda na fešti, uz društvo i zabavu, javno pokazati vještinu postavljanja slamnatog krova. Prvi problem je bio što se nije na vrijeme osigurala drvna građa koju je trebala financirati lokalna zajednica, a drugi problem je bila korona zbog koje se nisu smjela organizirati nikakva okupljanja.
S obzirom na epidemiološke mjere fešta je otkazana, ali zadnju subotu u kolovozu sestra i brat Nada i Nediljko “Ćurako” Pavlinović ipak su nas pozvali na malo druženje. Odlučili su spojiti ugodno s korisnim. Nas su ipak pozvali u Veliki Godinj na dan fešte, ali, da ne bi bilo da smo se došli samo častiti, tada su ipak odlučili mlatiti raž koju smo zadnji puta želi. Rano ustajanje ovoga puta nije bilo potrebno. Za razliku od žetve za koju se pokušao izbjeći zvizdan, za mlaćenje je poželjno da se radi u toplijem dijelu dana. Razlog je jednostavan – što je manje vlage u snopu zrna, ona bolje ispadaju iz klasa. S obzirom na to, dogovoren je i malo kasniji dolazak. Stigli smo nešto iza 10 sati, a ubrzo nam se pridružila i Žana Pervan Odak iz Centra za kulturu i baštinu grada Vrgorca kao treća počasna[1] gošća ove mikro radne fešte.

[1] Nazvat se počasnim gostom u ovoj situaciji nije hiperbola. Plan koji je predstavljen Ani i meni pri prvom posjetu Velikom Godinju glasio je da će u slučaju korone na feštu biti pozvan Tedi Spalato, Ibrica Jusić (koji su već ranijih godina nastupali na feštama u Velikom Godinju), Ana i ja. Korone je bilo, a kako smo mi pozvani, a Ibrica i Tedi ne, stvarno smo se osjećali počasnim gostima.

Slika 2: Kratki tečaj mlaćenja pune slame by braco i seka

Nada i Ćurako već su ranije iznijeli snopove na sunce kako bi se dodatno prosušili, a Jeleni, Žani i meni ostao je zadatak mlaćenja. Zadatak koji nije zahtijevan za savladati. Snopom raži na guvnu lupate o tvrdu površinu lagano ga okrećući da ispadne većina zrnja, a pri tome pazite da ne uništite snop. Moram priznati da mi je bilo zadovoljstvo vidjeti da se samo 4-5 snopova od njih dvjestotinjak odvezalo, s obzirom da smo ih dio Ana i ja vezali. Nakon toga uzimate štap kojim se dodatno mlati snop da ispadne eventualno preostalo zrnje. Ono što ovaj posao može učiniti zahtjevnim je činjenica da se radi na suncu u sred bijela dana krajem kolovoza (srećom po nas bilo je i nešto vjetra), a nije ni da je neka velika sreća raditi jedan te isti repetitivni rad duže vremena. Srećom ovo je manji krov, a i naši domaćini su nas tetošili. Gospodin Rajko Lednić ovoga puta samo je kratko svratio da vidi radimo li dobro i bio je zadovoljan onim što vidi. Mi nismo mlatili praznu slamu, ali onaj tko dođe poslije nas hoće.

Slika 3: Barba Rajko u inspekciji

Slika 4: Završno stanje nakon mlaćenje. Oni koje vile mlatiti praznu slamu nastupaju nakon ovoga

Nakon ručka, i to kakvog ručka, uslijedio je pregled povijesti mjesta. Izvađeni su bili i obiteljski albumi, a onda odrađen i obilazak Velikog Godinja i okolice. Među ostalim, gospodin Ćurako nas je odveo i do klačine koju je napravio kao pokazni primjerak u suradnji Parkom prirode Biokovo 2018. godine.

Slika 5: Šta je fešta bez spize (4 kg mesa za 5 ljudi)

Ana i ja zarazili smo se Velikim Godinjom prvi puta, a sada se zarazila i Jelena. Nadamo se da će drvna građa doći što prije, a time i neka prilika za daljnju akciju. Jedna želja mi se već ostvarila, a to je da je prošlo izvješće bilo samo vol. 1, a sada se čini da će ovo biti priča u više nastavaka u kojoj ćemo, nadam se, proći čitav postupak izrade slamnatog krova.

Slika 6: Klačina sagrađena 2018. godine

0

Kotor zove!

September 11, 2020 in press&info by Mario Zaccaria

Dragodid, višegodišnji partner Muzeja Grada Crikvenice u obnovi gromača na Kotoru će u sklopu programa Susjedstva Crikvenica u ponedjeljak 14. rujna u prijepodnevnim satima napraviti demonstraciju obnove gromače u naselju i tom prilikom predstavuti svoj rad od 2013. na Kotoru.

Pozivamo vas da se pridružite programu susjedstva Crikvenica “Kotor zove!” koji će se održati od 12. do 14. rujna.

Program Kotor zove! pokrenuli su lokalni kulturnjaci iz muzeja, centra i knjižice kako bi skrenuli pozornost na očuvanje najstarijeg crikveničkog naselja. Maleni Kotor vinuo se odjednom u europske razine i probudila se nada.

Nada da će se cijeli prostor primjereno vrednovati i očuvati te uključiti u kulturnu ponudu grada. Inicijativom povratka na Kotor želi ga se kulturom, edukacijom i aktivizmom osnažiti i obraniti kao jednog od rijetkih preostalih dijelova grada,koji je izmaknuo valu apartmanizacije sačuvavši sve elemente tradicionalne primorske arhitekture.

Detaljna najava programa nalazi se u privitiku, a više o programu možete sazanati putem Facebook eventa: https://www.facebook.com/events/728324828010075

Dragodid, višegodišnji partner Muzeja Grada Crikvenice u obnovi gromača na Kotoru će u sklopu programa Susjedstva Crikvenica u ponedjeljak 14. rujna u prijepodnevnim satima napraviti demonstraciju obnove gromače u naselju i tom prilikom predstavuti svoj rad od 2013. na Kotoru. Pozivamo vas da se pridružite programu susjedstva Crikvenica “Kotor zove!” koji će se održati od 12. […]

Read More »

0

Kamen na kamenu

September 9, 2020 in Arhiva reportaža, press&info by Mario Zaccaria

Kad netko spomene izraz državno prvenstvo, očekujemo sportsko natjecanje u nogometu, košarci ili rukometu. Vjerojatno se nitko ne bi sjetio gradnje suhozida. Ipak, postoji i takvo prvenstvo. U Gardunu, nekadašnjem antičkom Tiluriumu, nedaleko od Trilja održano je 5. 10. 2019. godine Državno prvenstvo u gradnji suhozida i to treće po redu. Nositelj ove manifestacije bila je Udruga Gaius Laberius-Gardun u suradnji s Udrugom Dragodid. Propisi natjecanja nalagali su: 4 člana/članice ekipe, 15 min. zidanja, 1 m visina, 70 cm širina. Organizatori su htjeli potaknuti vrsne suhozidare i one koji će to tek postati da odmjere svoje umijeće i vještinu. Iz navedenih propisa vidimo da za slaganje kamena u suhozid trebaju itekakve vještine.

Kamen na kamenu – suhozid

Suhozid je građevina od prirodnog materijala bez upotrebe vezivnog materijala. Gradi se kao zid, kao ograda oranice ili pašnjaka, koristi se u gradnji bunara i u gradnji puteva kao što je Premužićeva staza, planinarski put koji prolazi dijelovima Velebita. Ovim se umijećem čovjek na jadransko-dinarskom području Hrvatske služi od prapovijesti do danas. Suhozidi pružaju utočista za razne biljke i životinje, npr. guštere, žabe, pčele i razne rijetke kukce.

Državno prvenstvo u gradnji suhozida

U Kolanu na otoku Pagu, 11. 6. 2011. održano je prvo takvo prvenstvo. Organizirala ga je Udruga Suhozid koja je željela jače povezati zaljubljenike i poklonike suhozidne tradicije iz cijele Hrvatske. Otkrili su stanovnicima otoka Paga i njihovim gostima umijeće gradnje kao i problem zaštite i očuvanja suhozida kao kulturno-povijesnog bogatstva.

Drugo prvenstvo organizirale su u listopadu 2018. godine udruge Dragodid i Argonauta na otoku Murteru, na području arheološkog lokaliteta Colentum. Projekt je bio dio programa obilježavanja Europske godine kulturne baštine 2018. god. I ovdje je bio cilj zainteresirati javnost za suhozidnu gradnju, prenošenje znanja umijeća gradnje na nove generacije kao i medijska popularizacija.

Počeci djelovanja Udruge Dragodid sežu u 2002. godinu kad je održana prva Međunarodna suhozidna radionica u selu Dragodid na otoku Visu. Od tada su prisutni na raznim lokalitetima diljem hrvatske obale i u drugim zemljama. Sjedište Udruge je u mjestu Šapjane kod Rijeke. Glavne su im aktivnosti organizacija i vođenje suhozidnih radionica te provođenje istarživanja suhozidne baštine u suradnji s lokalnim partnerima. Pokrenuli su zahtjev za trajnom zaštitom suhozida kao nematerijalnog kulturnog dobra Republike Hrvatske.

A kako je proteklo 3. Državno prvenstvo opisala nam je dr. Danja Lakić Budimir, voditeljica kulturne djelatnosti Udruge Gaius Laberius-Gardun:

„ Nakon prošlogodišnjeg sudjelovanja na radionicama suhozidarstva i na 2. Prvenstvu mojoj je Udruzi s puno povjerenja dodijeljena organizacija 3. Prvenstva. Samo natjecanje otvorila je naša ekipa Gaius Laberius, zatim su se zaredale različite ekipe od studenata do veterana. Kamen je dovezen iz obližnjeg kamenoloma pod Mosorom. Pobijedila je ekipa Golinjevo s punih 5.01 m duljine zida. Drugo mjesto zauzela je zadarsko-makarska ekipa Pomalo, a treća je bila ekipa Vlaji. Prvenstvo je popratilo nekoliko medija, a gosti su nam bili predstavnici lokalne i županijske vlasti. Na kraju prvenstva sve su ekipe zajednički izgradile suhozid koji trajno ostaje u našem mjestu. Udruga Gaius Laberius je ponosna na zajedništvo suhozidara te na njihov trud i ljubav koju ulažu u ovu vještinu kako bi je pokazali cjelokupnoj zajednici i rado ćemo sudjelovati u budućim prvenstvima.“

Dr. Lakić Budimir još je istaknula kako je Udruga osnovana s ciljem promicanja, razvoja i unaprjeđenja znanosti, ekologije, kulture, umjetnosti i zdravog življenja. Jedna od niza djelatnosti je i očuvanje povijesne i spomeničke baštine.

Ekipa Gaius Laberius, Državno prvenstvo u Gardunu, 2019. god. foto: Danja Lakić Budimir

Tradicionalno, inkluzivno, reprezentativno

Zahvaljujući ovakvim hvalevrijednim projektima, suhozidarstvo je prepoznato kao posebno umijeće koje treba sačuvati od zaborava. Ministarstvo kulture Republike Hrvatske donijelo je u prosincu 2016. godine odluku kojom se umijeće suhozidne gradnje proglašava nematerijalnim kulturnim dobrom te je uvršteno u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Međutim, za upis na popis svjetske baštine, nematerijalna baština mora biti: tradicionalna, ali još uvijek živa, suvremena ruralna ili urbana praksa u kojoj su uključene različite kulturne skupine; inkluzivna, tako da povezuje prošlost, sadašnjost i budućnost; reprezentativna tako da predstavlja znanja, tradiciju, običaje i vještine koje se prenose u jednoj zajednici s koljena na koljeno, ili drugim zajednicama. Suhozidarstvo je i tradicionalno i inkluzivno i reprezentativno te je 2018. uvršteno na UNESCO-ov popis nematerijalne kulturne baštine.

Na mladima svijet ostaje

Gradnju suhozida kao nematerijalnog dobra trebalo bi više promicati među mlađom populacijom. Sve bi se navedene udruge trebale povezati sa školama jer se gradnjom suhozida stječu tehničke vještine, kao i vještine ponašanja, npr. učenička suradnja i sposobnost uspješnog rada. Iskorištavanjem kamena iz okoliša potiče se održivi razvoj. Potrebno je organizirati izvanučioničnu nastavu i radionice na određenim lokalitetima jer većina današnje djece i ne zna za pojam suhozidarstva. Poticanjem učenika da u svojim školskim vrtovima grade suhozide povećao bi se broj mladih volontera. Tako bi ova vještina postala reprezentativna školskoj zajednici koja ju može prenositi budućim generacijama. Zidanje kamena na kamen nastavilo bi se i u budućnosti jer na mladima svijet ostaje.

Učenica: Josipa Paštar, 7. r.

( Na županijskoj smotri LiDrano 2019./2020. rad predložen za državnu smotru u kategoriji novinarskih radova. )

OŠ fra Pavla Vučkovića, Sinj

Mentorica: Helena Budimir

Kad netko spomene izraz državno prvenstvo, očekujemo sportsko natjecanje u nogometu, košarci ili rukometu. Vjerojatno se nitko ne bi sjetio gradnje suhozida. Ipak, postoji i takvo prvenstvo. U Gardunu, nekadašnjem antičkom Tiluriumu, nedaleko od Trilja održano je 5. 10. 2019. godine Državno prvenstvo u gradnji suhozida i to treće po redu. Nositelj ove manifestacije bila […]

Read More »

0

Vremeplov: suhozidna edukacija u parku skulptura Dubrova (20-21.6.Labin)

August 22, 2020 in Arhiva reportaža, radne akcije by Mario Zaccaria

Na izlazu iz Labina prema Rijeci okružen borovima, hrastovima i pokojom divljom voćkom sakrio se Park skulptura Dubrova.

Strpljivo je nastajao djelovanjem umjetnika još od 1970-ih koji su imali viziju da na livadu u sklopu ladanjskog dvora Franković-Vlačić trajno postave kamene skulpture, kao hommage istarskom kamenu. Nakon godina produkcije skulptura u dvorištu Stancije, uspjeli su u svome naumu i stvorili park skulptura, najveći i najpoznatiji park skulptura u kamenu na prostoru Hrvatske (neki kažu i u Evropi).

Mijenjale su se generacije umjetnika i zaljubljenika u simpozij u kamenu, umjetnost i prirodu, a neko je vrijeme prostor bio napušten, nekako bez duše. Proteklih godina brojni stručnjaci i entuzijasti uz pomoć lokalnih vlasti i struktura udahnuli su novi život Parku. Od mnogo brojnih izazova sa kojima se na svojem putu susreću naišli su na neprikladno ponašanje posjetitelja u Parku, koji svoje limene ljubimce, a ponekad i motore provozaju među skulpturama danju, ali i noću kada padne i pokoje vođenje ljubavi. Vjerujemo da noćne aktivnosti uvelike pridonose natalitetu Labina i okolice, zato tražimo rješenje kako da ljubav i dalje živi, no uz manje smeća i remećenja prirodnih ciklusa.

U svrhu zaštite prostora Parka i njegovog okoliša našli su se dva znanca i jedan treći sa suprugom u nadi stvaranja zajedničkog projekta obnove suhozida. Nakon nekoliko sati traženja, otkrivanje skrivenih suhozida, koji su kroz vrijeme pretrpjeli i značajna oštećenja dogovoreno je da ćemo zajedno pokušati spasiti naš Park. Krajem prošle godine prijavljen je projekt “Gradimo park” pri Zakladi za poticanje partnerstva i razvoja civilnog društva i na opće čuđenje projekt je odobren. Rekli smo si probati ćemo pa što bude, po običaju 5 do osam, uz prijezir djelatnice u pošti. Do zadnjeg trenutka je bilo neizvjesno ako će se uspjeti provesti sve planirane aktivnosti, što zbog utjecaja Covida -19 što zbog podosta manjih sredstva koje je trebalo prilagoditi novim prilikama. Nakon otvaranja prijava za radionicu suhozidne gradnje uslijedio je blaži šok. Prijave su bile trostruko veće od očekivanog.

No odlučili smo da nećemo nikoga odbiti već ćemo se maksimalno solidarizirati oko materijala i hrane. Počeli smo u toplo lipanjsko poslijepodne gdje su se oni najnabrijaniji okupili na Dubrovi i budno krenuli sa majstorima na upoznavanje teorije te lokacija gradnje i obnove. Već tada je bilo jasno da se na radionicu prijavilo šaroliko društvo, mnogo žena, dosta mladih, a svi sa istim ciljem, učenja i baštinjenja suhozidne gradnje. Srca su nam se zaigrala.

Subota (20.6) je protekla u radnom tonu, Mario je uzeo svoju grupu na lokaciju obnove dok Alen svoju na lokaciju gradnje. Kako to inače biva ja sam u pozadini imala prave živčane slomove. Naravno da dio kamena nije bio stigao pa sam sat vremena provela na telefonu, nakon toga trčala kod naših dobavljača po još lopata jer je na Mariovoj lokaciji bršljan zbilja uzeo danak. U 11 sati smo već dočekali poveću grupu naših prijatelja iz Rijeke (Društvo za istraživanje i potporu) koji su se prošetali Parkom i okušali se u gradnji. Nama je to bio najsretniji trenutak, kada su sudionici radionice krenuli da podučavaju mlade sa teškoćama i njihove prijatelje o suhozidnoj gradnji. Bio je to pravi dokaz da suhozid zbilja mogu naučiti svi, samo ako to žele. Subota je protekla iznad očekivanja, Mario je sa svojim timom obnovio skoro 20 metara zida koji se samo dan ranije uopće nije vidio. Taj još uvijek ponosito stoji i dočekuje dnevne šetače iz smjera Vineža. Manja oštećenja smo na sreću popravili i u to uključili volontere iz Poljske kojima je to bio prvi doticaj sa kamenom i suhozidnom gradnjom.

Zadnji dan radionice (21.6) dočekala nas je kiša, ali naši su učenici bili uporni. Od jutra pa sve do ručka, neumorno su gradili novi suhozid uz mentorstvo Alena. Nije njima smetala ni kiša koja je neumorno padala. Rekli su bolje da pada barem nam nije toplo! Takvi su zaljubljenici u suhozidnu gradnju, ustrajni poput kamena.

Izgradilo se tamo oko 30 metara zida, nažalost u naletu mladenačke zaluđenosti dio zida je samo nakon nekoliko dana doživio havariju, ali uskoro ćemo i njega popraviti. Samo da prestane biti tako toplo.

Dalo bi se još pričati o našoj radionici ali najbolje je da sami dođete vidjeti što smo sve sagradili, da istražite svaki kutak Parka i da nam se pridružite u nekoj sljedećoj radionici. Znate, naš je Park omeđen sa suhozidom sa svih strana, neki kažu da se negdje ni ne vidi, neki da ga ima na stotine metara. Na sreću, Dragodiđani su prenijeli ne samo teorijsko i praktično znanje na naše učenike, već i strast tako da već sada znam tko će mi se pridružiti na sljedećoj radionici gradnje i/ili obnove.

Iako nije dio službenog programa voljeli bi podjeliti sa vama da su Dragodiđani zbilja okej ljudi, vole se družiti, lijepo ih je ugostiti, s njima jesti..a nakon cjelodnevnog rada smijati se uz čašicu vina kod našeg Marka u Bukaleti.

tekst: Renata Kiršić, voditeljica MKS

fotografije: Mario Zaccaria, Gloria Sellan

Na izlazu iz Labina prema Rijeci okružen borovima, hrastovima i pokojom divljom voćkom sakrio se Park skulptura Dubrova. Strpljivo je nastajao djelovanjem umjetnika još od 1970-ih koji su imali viziju da na livadu u sklopu ladanjskog dvora Franković-Vlačić trajno postave kamene skulpture, kao hommage istarskom kamenu. Nakon godina produkcije skulptura u dvorištu Stancije, uspjeli su […]

Read More »