U proljeće 2008. Dragodid se povlačio po većini dnevnih listova, tragom (dez)informacije o njegovoj prodaji za 370.000 EUR. Ton članaka, a posebno komentara čitalaca u internet izdanjima novina, bila je žalopojka.
Usporedite ovo: otprilike u isto vrijeme u Španjolskoj je objavljena prodaja napuštenog sela po cijeni od senzacionalno povoljnih 48.080 EUR, što je podiglo pravu lavinu, ali ne žalopojki, nego alternativnih prijedloga za održivo korištenje (tog i sličnih sela), i naravno, ponuda za kupnju. Epilog priče nam nije poznat.
(link na članak poslao J. Kale)
Needs some updating: Buyers flock to bid for abandoned Spanish hamlet By Elizabeth Nash in Madrid The Independent, 13 February 2008
A modest advertisement offering an abandoned village for sale in a remote corner of Spain has prompted a buyers’ frenzy, not just from those seeking a bargain in a flagging market, but among idealists proposing detailed plans for rural regeneration.
The hamlet of Conejares recently came on the market for €48,080 (L35,700), and produced so many inquiries – including firm offers – that its owner has gone to ground, turned off his mobile, and withdrawn the advertisement.
The sale was posted on a website devoted to abandoned villages, of which there are 2,700 throughout Spain. After the deluge of potential buyers, Conejares was removed from the site, apparently to clarify details of the ancient title deeds.
The last farm labourers left the hamlet, 185 miles north-east of Madrid, 70 years ago. Today’s owner of what is little more than a heap of rubble and stone walls in picturesque surroundings does not exactly oversell his
product: “Conejares does not appear on the map, and has no water or electricity, although a high-tension cable passes a kilometre away.”
It adds, encouragingly: “It should not be difficult to get permission to dig a well,” and points out that plentiful water is apparently available not too far below ground.
The village is surrounded by cornfields, with only a dirt track linking it to a road between the two nearest towns of Muro de Agreda and Matalebreras in the province of Soria, whose bleak uplands border the harsh region of Aragon.
This is the most depopulated region of Spain.
“Even those from around here had never heard of it,” said Eva Sanchez, a journalist on the regional paper Diario de Soria who photographed the ruins.
The successful buyer would get three houses, a church – in reality, the remains of a tiny hermitage – and a livestock enclosure, all in a plot of 6,000 square metres, classified by the municipal registry as rustico. This detail is important, because if a future developer wanted to transform this rural hideaway into a casino, say, or even a holiday development, it could involve complex applications for permission to reclassify the land for building, or commercial activity.
For years, Conejares was physically and administratively invisible. None the less, the for-sale notice created an online sensation, prompting a blizzard of chat forums, digital commentaries and alternative blogs. An “auction”
attracted one proposal to gather a group of 50 people to buy the village jointly with the aim of repopulating it. Others suggested the installation of low-cost industries to create a nucleus of activity that could reverse the plague that blights rural Spain: the flight to the cities. A further proposal was to set up an agrarian co-operative that would sell local produce directly without the need for intermediaries.
Online discussions also produced the proposal of a common fund to be managed by the council of Olvega that would be distributed among future villagers by means of a tailor-made credit card.
Bloggers discussed how this might be organised, how much each member would contribute, and even daily life in a reborn Conejares. The idea of reviving the hamlet as a commercially viable operation is not as utopian as it sounds.
Nearby Valdelavilla was rescued from oblivion years ago by a language school, Pueblo Ingles (English Village), which turned the village’s isolation into an advantage: it banned the speaking of Spanish, and developed the remote spot as a centre for learning English by total immersion.
The mayor of Olvega, Gerardo Martinez, is bemused by the brouhaha. “It’s not even a proper village,” he said yesterday. “It’s just a hillock where there used to be some cattle sheds, and now there’s nothing.”
Krapanj 2022.
Tekst: Ante Senjanović
Foto: Tanja Kremenić
Krapanj je najniži hrvatski otok, Krapanj je u jednome trenutku bio najgušće naseljen dio naše zemlje, Krapanj ima još kurioziteta i u još je ponečem bio naj- ili prvi, ali neću vam sad otkriti sve tajne. Interesirajte se, istražite, posjetite i raspitajte se. Domaćima bi bilo drago – upravo je njihova želja da se o Krapnju priča kao o nečemu sadašnjem, a ne samo prošlome, nas neizravno dovela tamo.
Otok će ovog ljeta biti domaćin Eco Heritage Task Forcea, dugotrajnog volonterskog programa u kojem mladi hrvatskih korijena iz cijelog svijeta dolaze, kroz društveno koristan rad i razne aktivnosti i radionice, naučiti nešto o zemlji svojih predaka. A malo bi toga na širem šibenskom području bilo tipičnije od zidanja usuho. Krapanj sa svojim posebnim, ravnim reljefom, možda nije Srima s njenom beskrajnom kamenom čipkom, ali otočke prizide su prisutne svugdje gdje bi i inače bile: kao ograde, kao putevi, kao gomile. I u još jednoj posebnoj ulozi: usuho građenih mula. Nešto što je bilo često u mnogim primorskim mjestima, ali s vremenom izgubljeno uređivanjem riva, lungomara i marina. Dakako, dostupnošću novih i trajnijih materijala i konstrukcija, malo su ažurirani, ali svaki čuva barem dio stare konstrukcije.
Slika 1. Plovidba preko je kratka
Slika 2. Večer u mjestu
Slika 3. Mul je u moru, agava je na mulu
U polju, kao i inače, napuštanje poljoprivrednog krajolika znači odsutnost ruku koje bi popravile ono što je palo, i znači prisutnost raslinja koje voli zidove, jer gdje je zid – tu je plodno tlo, tu je zaklon. A biljka ne zna da zid valja čuvati, nego se širi i širi, a zid nije toliko tvrdoglav da se ne bi makao, nego pomalo sklizne i padne. I tako, mjesni je odbor, kao domaćin tog iseljeničkog događaja, uz druge aktivnosti predvidio da mladi nauče nešto o zidanju usuho i daju ruke u početku popravljanja tog dijela otočkog naslijeđa. Mi smo pozvani da poučimo učitelje – da onima koji će u obnovi zidova voditi mlade, pokažemo kako da to ispravno rade, ili da ih podsjetimo na to da su to možda u mladosti radili.
Slika 4. Na putu do mjesta rada. S lijeve strane je mjesna gustirna.
Svaka pouka je najbolja u praksi, pa je odlučeno napraviti nešto na lokaciji koja će biti žarište suhozidne aktivnosti tijekom volonterskog programa, na lokvi Biljulji, na ovim neugodnim vrućinama potpuno suhoj, ali inače aktivnoj, makar uglavnom bočatoj. Što nije nimalo čudno, jer se nalazi na 150 metara od mora, na otoku malome i toliko niskome, da je za pretpostaviti kako je dno lokve otprilike na razini morske površine, a čovjeku nije jasno gdje uopće stane ona vodena leća koja na svim otocima čini spasonosni vodonosnik.
Slika 5. Ulaz u Biljulju, na početku radova.
Želja je to posebno mjesto i posebno pažljivo urediti, nek ne bude više zanemareno. E, kako se u dva dana naša akcije, usred jednog od ovoljetnih toplinskih valova, ne stigne puno napraviti – a kako rekoh, nije ni cilj – našli smo jednu bitnu stvar za odraditi i još jednu pokaznu, a ostalo će se razvijati svojim tokom. Pristup do lokve je kosinom, niz koju su se kroz godine zanemarivanja u istočnu polovicu lokve pomalo nanosile naslage zemlje, kamenja, sasušene vegetacije… Da bi se spriječilo nastavak toga, odlučeno je dio te kosine zatvoriti podzidom, dok će se na drugom dijelu poslije dodatnog čišćenja, s vremenom napraviti malo stubište. Odronjavanje s rubnih zidina lokve, erozija i kotrljanje s kosine, dali su nam dovoljno materijala da to možemo napraviti bez prevelikog problema, ali i materijala po prirodi malo grubljeg i glomaznijeg. Čekamo sad da kamen posivi i dobije eleganciju starog zida.
Slika 6. Čistimo prostor za podzid, da možemo pripremiti temelj
Slika 7. Neke stvari treba pomaknuti polugom
Slika 8. Bilo je vruće, isprike na nenošenju majice
Slika 9. Rimovani rad
Slika 10. Mala doštimavanja
Drugo mjesto je jedna urušena ograda uz malu čistinu nad lokvom, uz put koji vodi dalje u šumu i prema moru. Kamen je manji i, kako je već jednom bio ugrađen, ljepšeg oblika. Ograda se spaja s jednim lijepo zidanim starim zidom, ali je spojno mjesto razrušeno i nestabilno, pa smo, u nedostatku vremena za pažljivu rekonstrukciju, tamo nabacali višak kamena neka služi kao potporanj do trenutka konačnog popravka.
Slika 11. Pa se čovjek zapita: je li tu čega uopće bilo?
Slika 12. Škalje nikad dosta
Slika 13. … a ni drugih ispuna
Slika 14. Riješeno!
Vrućine nam nisu dozvoljavale dug rad, već se samo dalo raditi kroz jutro od 6.30 do 9.30, i predvečer od 18 do 21. Malo manje od poštenog radnog dana, ali nije ovo bilo doba za fizički rad (a sparina i zagušljivost u lokvinoj udubini nisu pomogli) – no, što se moralo, moralo se. Marenda je zato lijepa nagrada kad zvizdan ne da dalje. Drugi dan je bilo girica, i to ne samo friganih! Ako vam je neobično da se pripremaju na brujet (brudet, brodet, kako li vam drago), bilo je i nama, ali ne znači da nije super. Girice, vino i hlad na širini ispod satnog tornja (bez sata, doduše). Mačke koje čekaju hranu, ljudi koji prolaze, oleandar koji se šareni. Lijepo, nije li? Naša dvočlana ekspedicija (fotografkinja i suvoditeljica je, zbog ograničenja tehnologije, nažalost nevidljiva) je uživala.
Slika 15. Obična marenda
Slika 16. Debelo nakon posebne marende, kad su svi već otišli. Pa tko bi prekidao girice za slikanje?
Dva dana lijepog gostoprimstva, ozbiljnog rada i puno viceva. Nadamo se nekom ponovnom susretu, a našim domaćinima želimo uspješan susret s mladima i da s njima što više i ljepše uspiju urediti lokvu Biljulju i okolne puteve.
Slika 17. Po čemu još znate za Krapanj?
Slika 18. Po mačkama znate za sve
Slika 19. Tanja voli zalaske sunca
Tekst: Ante Senjanović Foto: Tanja Kremenić Krapanj je najniži hrvatski otok, Krapanj je u jednome trenutku bio najgušće naseljen dio naše zemlje, Krapanj ima još kurioziteta i u još je ponečem bio naj- ili prvi, ali neću vam sad otkriti sve tajne. Interesirajte se, istražite, posjetite i raspitajte se. Domaćima bi bilo drago – upravo […]
Read More »