U Žminju će se i ove godine u organizaciji Branka Orbanića i Kapitela tradicionalno proizvesti vapno paljenjem u japlenici, a pozvani su svi zainteresirani! Datumi su 31.8.-12.9., a upute su nacrtane u pozivnici dostupnoj klikom na fotografiju:
Najava: Japlenica 2020.
Popravak krova pred prve kiše u Dragodidu
tekst: Ana Burić
fotografije: Marta Krištofić, Maja Flajsig , Ana Burić, Andro Nigoević, Zvonimir Malbaša
Nakon prošlogodišnje stanke uzrokovane raznoraznim zatvaranjima, preprekama i ograničenjima Dragodiđani su se ove jeseni ponovno vratili u zaseok Dragodid poviše Komiže na otoku Visu. Već nekoliko godina za redom trudimo se, barem jednom godišnje, doći na otok i pomoći Nediljjki Burić- jedinoj stanovnici Dragodida (uz pasa Bobija, tovara Gala, kozu Larisu i jarca Antoninka) u održavanju sela i tradicionalnog načina života.
O povijesti sela, počecima Udruge usko vezanim za Dragodid i dosadašnjim akcijama već je dosta pisano, a za one koji žele znati više sve članke možete pročitati ovdje: 2002. / 2014. / 2016. / 2017. I. / 2017. II /2018. /2019.
I ove godine akcija je financirana iz projekta koji je raspisao Grad Komiža pod nazivom „Obnova tradicijske kulturne baštine, razvoj volonterstva i građanskog aktivizma u selu Dragodid“
Nakon izvidničkog posjeta selu ovog ljeta ustanovili smo da je, od brojnih potrebnih sanacija, definitivno najbitniji zahvat obnova tj popravak kamenog pokrova na najstarijoj kući u selu koja se jedina još uvijek koristi u svrhu življenja.
Kao najoptimalniji termin pokazao se vikend početkom studenog, pa smo skombinirali dane i organizirali trodnevnu akciju s peteročlanom postavom iz Zagreba, Sinja, Brača i Splita uz pomoć tri četveronožna volontera Dojdi, Ninu i Đuru koji su se brinuli da hranu uvijek spremimo na sigurno. Logistiku, načelni plan rada i nabavu materijala obavili smo ranije, tako da smo na teren došli opremljeni limom, vapnom, cementom, kupama kanalicama, pilama, šarafima…
Uz jutarnju kavu s otvorenog ognjišta, u zadimljenoj kuhinji, između debelih kamenih zidova obavijenih tamnim velom, čađom povezane paučine, naš zadatak se iščitavao kao dan. Sunčane su zrake, poput lasera na južnoj strani krova, probijale tamu (drama).
Klasično dvostrešno krovište (drvene rogovi i grede kao nosiva konstrukcija, joprena kao potkonstrukcija te kamene ploče kao pokrov) bilo je popravljano 2017. godine (također zahvaljujući financijskoj pomoći Grada Komiže uz pomoć privatne Nediljkine ušteđevine), no nažalost nedovoljno kvalitetno pa se zadatak pokazao i zahtjevnijim no što smo planirali. Sva ta mjesta proboja lasera trebala su biti sanirana preslagivanjem postojećih kamenih ploča, dodavanjem novih ploča ili na najzahtjevnijim mjestima umetanjem lima od pocinčanog čelika nastojeći učiniti siguran put za vodu. Najiskusniji među nama, Andro, uveo nas je u posao, te smo sljedeća tri dana proveli u svim mogućim akrobatskim pozama na krovu i oko krova. Mnoga mjesta su trebala biti otvorena i nanovo složena. Netko je bio na krovu i preslagivao, netko zavaljen u prašnjavi tavan asistirao iznutra, netko pronalazio adekvatne kamene ploče, netko skupljao drva za ogrjev, al svi smo pritom slušali Nediljku i njene priče, savjete i komentare kojih nikad ne nedostaje, te dodatno začine ionako posebnu akciju u zabačenom selu na vrh otoka, bez struje, signala i stresa (bar onog uobičajenog).
Nakon što smo završili rad s pločama i limom popravili smo i sljeme u kombinaciji starih i novih kupa kanalica i time glavni zadatak priveli kraju.
Kako se s otoka nikad ne odlazi polagano i na vrijeme, zadnji tren smo premjerili i dokumentirali još dvije kamene kuće kao žurne kandidate sljedeće akcije.
Jedna kandidatkinja je stara kamena kuća uz tor za koze, kolokvijalnih naziva „kućica o tovara“ ili „europski dom“ koja je u ljetnim mjesecima početka 2000-tih. služila kao poligon za učenje i upoznavanje materije koje je kasnije rezultiralo današnjom Udrugom, te kao takva ima posebnu ulogu i definitivno zaslužuje temeljitu obnovu krovišta (nosive konstrukcije i pokrova). Bitno je napomenuti da smo obilaskom zaključili da je stanje alarmantno, te je Zvone ad hoc izveo par hvale vrijednih improvizacija s ciljem saniranja i sprječavanja dodatnog urušavanje dok ne dođe hitna pomoć na proljeće.
Drugi kandidat je malena kućica u ruševnom stanju do konobe gdje bi Nediljka rado uredila „apartman“ za svog tovara kako bi se napokon osamostalio od koza i prestao ih gnjaviti, a nama bi poslužila kao idealna za demonstraciju i edukaciju članova kako napraviti tradicionalno krovište od početka do kraja koristeći lokalne materijale.
Detaljnije o tim akcijama, nadajmo se sljedeće godine, a do tada hvala Gradu Komiži na potpori i financiranju, Zvoni na prijevozu i legendarnoj Nediljki na super domaćinstvu, svim pričama, kafama i iskrenim osmjesima. Radujemo se ponovnom druženju!
p.s. Čim smo napustili otok okrenula je prava jesenska nevera. Strepili smo kako će se popravljeni krov pokazat na prvom testu. Nediljku naravno nismo mogli odmah dobiti, no za par dana se javila sretna s vijestima da je suha!
tekst: Ana Burić fotografije: Marta Krištofić, Maja Flajsig , Ana Burić, Andro Nigoević, Zvonimir Malbaša Nakon prošlogodišnje stanke uzrokovane raznoraznim zatvaranjima, preprekama i ograničenjima Dragodiđani su se ove jeseni ponovno vratili u zaseok Dragodid poviše Komiže na otoku Visu. Već nekoliko godina za redom trudimo se, barem jednom godišnje, doći na otok i pomoći Nediljjki […]
Očuvanje gromača na Kotoru i Kotor u dvorištu
Tekst: Romina Tominić
Foto: R.T., Oleg Miklić, Tea Rosić
Dosadašnja istraživanja i predanost ideji da se znanje o suhozidnoj gradnji prenosi i da se održi postojeća baština naselja Kotor i ove su godine potaknuli Muzej grada Crikvenice i lokalnu Osnovnu školu Vladimira Nazora i OŠ Zvonka Cara da se svi okupimo oko dvije dvodnevne edukativne radionice u Crikvenici. Tako smo 9. i 10. Listopada održali tradicionalnu radionicu obnove gromača na Kotoru, a odmah potom i trodnevnu radionicu “Kotor u dvorištu”.
Radionica koju provodimo na Kotoru osmišljena je s ciljem edukacije sudionika i popularizacije suhozidne gradnje uz prateću obnovu dijelića naselja. Ovaj je put u fokusu bio podzid čija jedna strana definira među na putu nadomak izlaza iz naselja, dug oko 4m, te još jedan zid cca 2m koji tvori istu cjelinu između kojih je stepenište. Sudjelovali su lokalni stanovnici i zidari, te znatiželjnici iz ostatka županije.
Akcija na buri
Lokacija na kojoj smo radili je u predivnom krajoliku pored starog zapuštenog gumna, između dvije kuće. Dočekalo nas je više vegetacije nego što smo očekivali, nekoliko stabala usred zida, trbušasta gromača…
Zatečeno stanje
Čišćenje stepeništa i priprema za gradnju
Radno, radno
Presložen obližnji zidić koji se nastavlja uz kuću
Potom je uslijedila i druga radionica, »Kotor u dvorištu« koja je pokrenuta 2019. u cilju edukacije najmlađih, ali i sa željom da se jedan dio školskog dvorišta OŠ Vladimira Nazora, s već postojećim maslinicima, prezentira u duhu primorskog krajolika.
Unutar tri dana učenici od 5.-8. razreda jedan su školski sat posvetili upoznavanju svrhe gradnje u kamenu, sortiranju i skupljanju ili pak slaganju kamena, ovisno o tome u čemu se tko više pronašao.
Na jednoj strani dvorišta od viška materijala gradio se pokazni zid koji se pokazao idealanim za prve graditeljske ekspedicije, a u masliniku nastajala je kamena klupa organičkog oblika.
A po završetku, naravno, nismo si mogli pomoći i pojurili smo uštimati još koji kamen na klupama koje smo gradili lani. Bilo nam je drago vidjeti da se klupe zaista često koriste.
Uz spomenute organizatore, na angažmanu valja zahvaliti i učiteljicama i koordinatoricama učenica i učenika Olgi i Martini, te svim učiteljima koji su prepoznali vrijednost ove inicijative i povezali rad sa školskim predmetom!
Akciju su svojim sredstvima omogućili Ministarstvo kulture i medija RH, Primorsko-goranska županija i Grad Crikvenica.
Tekst: Romina Tominić Foto: R.T., Oleg Miklić, Tea Rosić Dosadašnja istraživanja i predanost ideji da se znanje o suhozidnoj gradnji prenosi i da se održi postojeća baština naselja Kotor i ove su godine potaknuli Muzej grada Crikvenice i lokalnu Osnovnu školu Vladimira Nazora i OŠ Zvonka Cara da se svi okupimo oko dvije dvodnevne edukativne […]
U Lubenicama
Tekst: Tanja Kremenić
Fotografije: Tanja Kremenić, Oleg Miklić
Udruga „Zavičajno društvo Gerbin“, koja djeluje na području istoimenog poluotočnog prostora na zapadnoj strani otoka Cresa, organizirala je u suradnji s udrugom Dragodid dvodnevnu radionicu obnove suhozida (lokalno: gromači) u okolici sela Lubenice.
Slika 1. Lubenice
Osim članova obaju udruga, radionici je prisustvovala tek nekolicina domaćeg stanovništva. Osim činjenice da lubeničkog stanovništva više gotovo da i nema, razloge slabog odaziva iz okolnih mjesta možemo tražiti u jakoj buri, koja je posebice izražena u Lubenicama (nalaze se na 378 m n.v.) i koja je obilježila radnu subotu, te procesiji prema kapelici Blažene Djevice Marije na obližnjem nekadašnjem stočarskom stanu Grabrovice, koja se održala u nedjelju. A ako ćemo biti dalje iskreni i objektivno samokritični – i zbog organizacijskog slabijeg angažmana u promociji radionice.
Svemu tome unatoč, među prisutnima je bila dobra volja i dobar tempo – obnovile su se četiri provale (lokalno: lazi), na mjestima gdje se prosudilo da će biti od najveće koristi ili vidljivosti, a to je uzduž javnih putova. Prva lokacija je uz klanec (poljski put) koji vodi u ograjice (pašnjake) gdje se obnovila duplica i dio unjulice.
Slika 2. Lokacija 1
Slika 3. Lokacija 1_final
Ostale tri obnove odradile su se duž glavnog asfaltiranog puta prema Lubenicama. Iskoristila se prilika da se počisti dio kod ulazne table.
Slika 4. Lokacija 4_gradnja i final
Slika 5 – Lokacija 2_gradnja i nakon
Slika 6. Lokacija 3_prije i poslije
Slika 7. Lokacija 3_poslije_Unutarnja strana
Put do Lubenica, od groblja i crkve Sv. Marka, traje nekih 20 minuta autom, ako nema prometa, a poznat je upravo po tome što je cijelim putem opasan suhozidima. Iz istog je razloga poznat i po negodovanju putnika koji se ljeti svakih nekoliko metara moraju mimoilaziti na periodičnim cestovnim proširenjima, ali taj put ionako nije namijenjen utrkama. Lazi su na ovom području uzrokovani kombinacijom uznapredovale vegetacije, dodatno porušeni kretanjem ovaca koje si rado u tom lazu nađu novu trajektoriju ili nakupljanjem vode uz asfaltiranu cestu koja je dodatno nanijela teret čak i masivnijoj duplici. Za svaki laz ove radionice je trebalo prethodno počistiti vegetaciju, rastvoriti gromaču, razvrstati kameni materijal, riješiti kritične točke duž kojih se stvorio odron te ga vratiti opet na mjesto.
Slika 8. Gradnja i participanti
Na krilima obnovljenih suhozida uz putove, išlo se posjetiti Vele lokvi – dvije lokve, jedna do druge, na 15 min hoda istočno od Lubenice – koje su se razmotrile kao potencijalna lokacija iduće radionice. Kažu da jedna od njih gotovo nikada ne presuši. Opasana je s dva obruča suhozida, a u nju vodi jedan suhozidni kameni pristup (mulec od škriji). Svakako atraktivna lokacija za obnovu, ali lokve su poseban zahvat koji će ovaj put morati biti predmet dobrog planiranja i akcije.
Slika 9. Potencijalna lokacija Vele lokvi
Tekst: Tanja Kremenić Fotografije: Tanja Kremenić, Oleg Miklić Udruga „Zavičajno društvo Gerbin“, koja djeluje na području istoimenog poluotočnog prostora na zapadnoj strani otoka Cresa, organizirala je u suradnji s udrugom Dragodid dvodnevnu radionicu obnove suhozida (lokalno: gromači) u okolici sela Lubenice. Slika 1. Lubenice Osim članova obaju udruga, radionici je prisustvovala tek nekolicina domaćeg stanovništva. […]
Drugi put na Silbi ove godine: oko lokve Drage
tekst: Ante Senjanović
foto: Natasha Kadin, Oleg Miklić
Evo nas opet sa Silbe, sakrivene tamo na sigurnom iza prvog reda pučinskih otoka, gdje Premudi preko ramena viri prema kulfu. Ove nam je godine to već drugi put – nakon proljetne akcije, vratili smo se 10. – 12. 9., u nastavku višegodišnje suradnje s umjetničkom platformom SEA (Silba environment art) i njenom voditeljicom Natashom Kadin. Premetalo se tih godina kamen na razne načine, i slagalo mocire za razne svrhe, ali ove godine se sve vrtilo oko lokve Drage.
Samu lokvu radili nismo, jer tu ima jedan teži problem prema čijem rješenju se polako traži put. Pa se tako ovim akcijama samo pokušava lokvu vratiti pred oči onima koji, kao mrzovoljna djeca prekriže ruke na prsima i okrenu glavu svaki put kad im stavite žlicu pred usta. Doduše, to zamišljeno dijete se dade razumjeti, jer ono što je na toj žlici nije baš lijepo. Naime, što – okolica lokve je dugi niz godina divlje odlagalište građevinskog otpada. Dio krivnje je na Gradu, jer nema organiziranog odvoza ni odlaganja, ali drugi dio, onaj masivni i utjelovljeni, je na dušu onima koji su na otoku i ne paze na njega. Koliko god da nije jednostavno drugačije napraviti, ipak nije red ovako.
Lokva je neobičnog položaja, u razini mora, od njega odvojena samo visokim žalom (i brdima lažine). Krasno je to mjesto u blagoj dragi, u usamljenoj uvali položenoj pred daleki modri zid Velebita, baš negdje oko granice između naseljenog središnjeg, nižeg dijela otoka i širokog sjevernog koji se uzdiže ka najvišem vrhu otoka, zvanome, naravno – Varh. Nekada je bila dio poljoprivrednog krajolika, okružena neprekinutim spletom puteva, ograda, polja, dolaca, … od kojeg se danas na većem dijelu otoka vide samo putevi, jer Silbu ponovno prekriva ono po čemu je dobila ime – šuma. I baš je širi okoliš lokve jedini značajniji očišćeni i obrađivani dio, koji je, koliko se sjećam priče, bio nečiji, sada zamrli, vinarski projekt.
Kako bilo, okolina lokve je blago rečeno neugledna. Razasuti građevni otpad, krhotine crijepova, opeke, stakla, kamena, pločica, WC školjki, pa plastična ambalaža, cijevi, kutije, vezice, kante, ostaci greda, armature, betona, alata, … a sve pod brdom istih tih stvari nasutih malo dalje – jednog ljudskih ruku brda (nešto kao mali Karepovac ili Jakuševac). Pred nešto godina je Grad (to Vam je ovdje Zadar) sanirao najgore, ali je mnoštvo tragova ostalo, a ljudi su i dalje nastavili nanositi. Šteta, je li.
Kako smo rekli, cilj ovogodišnjih djelovanja je skrenuti pažnju na problem kroz volonterske akcije. Neposredna okolica (a to je radijus od kakvih 150 m) nam nije bila pogodna za akciju, jer bi za to prvo bilo potrebno temeljito čišćenje. Ma zapravo, trebalo bi ono do čeg tek treba doći, a to je rješenje problema deponija i spašavanje same lokve, jer nema smisla išta obnavljati u sadašnjem okruženju. To bi samo bilo nekakvo vješanje goblena na zid u ruševini – na tren duhovito, ali otužno i ubrzo propalo.
Stoga, nastavili smo rad na istome mjestu kao i na proljeće. Sa zapadne strane, u gornjem dijelu drage, uz vinograde a taman prije nego što krene nered, ima jedno križanje puteva, kojemu smo bili popravili jugoistočni kut i dio zida prema lokvi. Ovaj put je došao na red južni put: obnovili smo jugozapadni kut i što očistili, a što obnovili 20ak metara zida sa zapadne strane u subotu, i u nedjelju popravili potez s istoka i još doradili i produžili obnovljeni dio na zapadu. Sve su to vanjska lica ogradnih zidova koja su pala jer je građevinu izguralo drveće koje je izraslo na nekad obrađenim površinama. Unutrašnje strane tih zidova su ustvari gomile za odlaganje kamena izvađenog iz obradivog tla, pa bi se tehnički moglo reći kako smo popravljali podzid, a ne zid, ali to su detalji.
Ponovno smo vidjeli neka lica koja postaju stalna na silbenskim radionicama, a i neka nova, uključujući dva ministranta s Ugljana (s nama samo u subotu, jer nedjeljom je misa). Mješavina domaćih, doseljenih, povratnika i gostiju, starijih, mlađih i jako mladih, ali svih vrijednih. Malo pomalo savladavaju vještine, a znamo svi koji smo probali kako treba puno vježbe za ovladati gradnjom usuho. Osnove su jednostavne i može se brzo složiti nešto što stoji, ali svaki kamen i svaki zid su svoj problem. Drugačije su danas i okolnosti negoli u doba kada su ti zidovi nastali. Tad se moralo graditi brže, jer je zid bio nasušna potreba, a ne hobi ni ukras. To obično i primijetimo kod obnove, jer se zid najčešće uruši tamo gdje je nešto bilo složeno nabrzinu (ako nije to, onda ga je srušilo stablo, divlja svinja ili teretni promet). No, to prije nije bio problem, jer je život bio u polju i svako oštećenje se odmah moglo odmah popraviti. Ali, što se popravi danas, mora trajati, jer – kad će netko opet doći zidati?
Samo zidanje nije bio kraj svih aktivnosti vezanih uz lokvu. Kako je želja dijela Silbenjana da se lokva i okoliš obnove, pokreću se inicijative i razmišlja o tome što napraviti, planira. Tako je onda zgodno i nimalo slučajno, na akciji je bio i naš član – ali, što je ovdje važnije i čovjek udruge Kal koja se bavi obnovom krških lokvi – Alen Čikada, koji je održao predavanje o lokvama pred mjesnom školom.
Predavanje se pretvorilo u razgovor, u raspravu o stanju lokve, o tome što napraviti. Na stranu sam okoliš koji je velika nevolja, druga je nevolja što je lokva nečišćena, jer lokve treba čistiti barem jednom godišnje ne želi li se da počnu propadati i nestajati. Nečišćena lokva zarasta i zamuljuje. A ove dosta sušne godine se dade vidjeti i, još gore, namirisati još jednu posljedicu nečišćenja: anoksiju koja nastaje neuravnoteženom biološkom aktivnošću unutar zatvorenog i izmučenog ekosustava malog vodnog tijela. Posljedica je bujanje i trulež, sumporovodik i pomor. Kao vatrogasnu mjeru, vlasnik jednog od popularnijih okupljališta na otoku nabavio je glinene kugle koje sadrže korisne mikroorganizme, koje su sudionici radionice zdušno hitali prema lokvi kao male bombe protiv neprijateljskog zadaha. Nada je da će već njihovim ubacivanjem lokva krenuti nabolje, barem da malo življa dočeka temeljito čišćenje.
Vratimo se još malo na predavanje: lokva je bitna za selice koje između sjevera i juga idu obalnim planinama i vanjskim otocima, koje i u ovakvom stanju lokve pokušavaju tu naći odmora. Sama lokva je vjerojatno nastala iz vrulje (trenutno je to nemoguće provjeriti), kakvih ima u okolici, zbog blizine mora je bočata. Kako bilo, treba je očistiti da bi mogla opet postati korisna, a što mora napraviti teški bager koji svojom kretanjem svog masivnog tijela dodatno stješnjuje i otvrdnjuje zaštitni, vodonepropusni sloj koji lokvu čini lokvom. Jednom kad je se očisti, lokva se brzo revitalizira, počne ponovno rasti vodno bilje (kojeg treba čistiti redovnim održavanjem – ali ne potpuno, jer je korisno dokle god je umjereno rasprostranjeno i ne guši lokvu) i pojavljuju se životinje: kukci, ptice, vodozemci. E, ti vodozemci se pojave iz svojih skrovišta gdje mogu godinama hibernirati u iščekivanju vode, ali ne i predugo, jer prođe li rok, eto vraga skok na skok i pokupi nam vodozemce. Valja s obnovom požuriti!
Zato je čišćenje prva stvar, a da bi sve imalo smisla, treba riješiti okoliš, i tek onda možemo pričati o obnovi ziđa same lokve. Tome se nadamo i veselimo, i iščekujemo jedan budući dolazak da pomognemo u uređivanju očišćenog krajolika žive lokve na Dragi.
tekst: Ante Senjanović foto: Natasha Kadin, Oleg Miklić Evo nas opet sa Silbe, sakrivene tamo na sigurnom iza prvog reda pučinskih otoka, gdje Premudi preko ramena viri prema kulfu. Ove nam je godine to već drugi put – nakon proljetne akcije, vratili smo se 10. – 12. 9., u nastavku višegodišnje suradnje s umjetničkom platformom […]
Studia ethnologica Croatica: Cresko-lošinjski mrgari
Prenosimo članak “Višeprostorni suhozidni torovi (mrgari) kao monumentalna pastirska arhitektura: Primjeri s cresko-lošinjskog otočja” objavljen u časopisu Studia ethnologica Croatica (vol.33, no.1).
Članak je na engleskom jeziku i može se direktno preuzeti ovdje: https://hrcak.srce.hr/
Autori:
Tanja Kremenić ; Dipartimento di Scienze Storiche, Geografiche e dell’Antichità, Università di Padova & Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Mauro Varotto ; Dipartimento di Scienze Storiche, Geografiche e dell’Antichità, Università di Padova
Goran Andlar ; Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Sažetak:
Višeprostorne ovčare dio su suhozidne pastirske baštine Ujedinjenoga Kraljevstva, Švicarske, Islanda i Hrvatske. Primjeri s otoka Cresa i Lošinja (lokalnoga naziva: mrgari) u procesu su napuštanja, a u literaturi tek parcijalno obrađeni, zbog čega je cilj ovoga rada objedinjavanje i dopuna spoznaja, polazeći od premise o njihovoj kulturnoj vrijednosti. Istraživanje se temeljilo na pregledu literature i kartografskih podataka, ali ponajviše na razgovorima s lokalnim stanovništvom te terenskim obilascima. Ovim je radom većina otočnih višeprostornih mrgara zabilježena i opisana te vrednovana unutar modela kojim su izdvojeni oni najreprezentativniji i/ili prikladni za obnovu.
U nastavku dijelimo fotografije mrgara iz članka u boji, uz dopuštenje autora:
Prenosimo članak “Višeprostorni suhozidni torovi (mrgari) kao monumentalna pastirska arhitektura: Primjeri s cresko-lošinjskog otočja” objavljen u časopisu Studia ethnologica Croatica (vol.33, no.1). Članak je na engleskom jeziku i može se direktno preuzeti ovdje: https://hrcak.srce.hr/file/389469. Autori: Tanja Kremenić ; Dipartimento di Scienze Storiche, Geografiche e dell’Antichità, Università di Padova & Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Mauro […]
Read More »