Planinarski Klub Subra (Crna Gora) 11.8.2019. organizira peto revijalno boćarsko prvenstvo “Orjensko sedlo 2019“ na Orjenu i pozivaju sve zainteresirane!
Program:
9h: okupljanje na Orjenskom sedlu, izvlačenje parova 10h: početak bućarskog prvenstva kao i pojedinačnog takmičenja u gađanju buće na velike daljine
Oko 12h: finale
Oko 13h: zajednički ručak
Oko 14h: obilazak „Ćesarevog puta“ , ili vrha Kosmaš (1720m)
Oko 15h: svečana dodjela prelazne „Gorske buće“, diploma i zahvalnica
Za one koji dolaze izdaleka postoji mogućnost smještaja u planinarskom domu noć do dvije ranije. Za dolazak je korisno imati terensko vozilo, ili računati na dvosatno planinarenje markiranom pristupnom stazom.
Prijave do 9. 8. na mail: subra@t-com.me
Dodatne info: tel/viber: +382(0)69360803 (Željko Starčević)
Organizatori dijele i tekst kojime žele dočarati kontekst organiziranja ovog i sličnih događaja, koji prenosimo u cijelosti:
Volonterske akcije na obnovi određenih suhozidnih lokaliteta, koliko god ih mi izvodili sa dušom, imaju puni efekat samo onda kada u konačnici iznjedre nastavak stare, ili započinjanje neke nove, prihvatljive ekonomske aktivnosti, koja će omogućiti samoodrživost urađenog. Ta buduća samoodrživost od najvećeg je značaja, te na kraju određuje da li smo postigli trajni uspjeh ili ne. Kulturni pejzaž baziran na suhozidnim elementima nažalost je nemoguće trajno obnoviti bez ekonomske komponente, jer je u krajnjoj liniji, taj isti kulturni pejzaž rezultat ekonomskih potreba nekih starih vremena, nikako puki plan estetskog uljepšavanja prostora. Druga je stvar što je čovjek dinarskog krša (i ne samo njega) u prošlosti koristio kamen kao najdostupniji, najtrajniji i najjeftiniji materijal za zadovoljenje ekonomskih potreba, kada smo kao nus-proizvod dobili ono što danas nazivamo kulturnim pejzažem. Rijetka su mjesta gdje kamen i dalje ima prednost nad betonom i drugim modernim građevinskim materijalima, a nišu za povratak kamena pronalazimo najvećim dijelom u posebnim oblicima turizma, turizma koji “gađa” na sentimente, stvarajući podosta iskrivljenu, ali poželjnu sliku “starih dobrih vremena”. Van turizma i njegove industrije doživljaja, suhozid muku muči da opstane i to mu uspijeva samo u onim toliko pasivnim krajevima da je u njima kamen i dalje jednostavnije rješenje od betona. Na Orjenskom sedlu (1600 m) cesta je stigla još pred Prvi sv. rat, ali je njeno stanje danas toliko loše (zbog neodržavanja masivnih podzida rađenih na suvo), da opet rad u kamenu na ovoj lokaciji dobija prevagu jer je pristup kamionom veoma težak. Austrougarska u kamenu rađena oružnička postaja u doba socijalizma je temeljno nadograđena i uz upotrebu cigle i betona pretvorena u pansion, a zatim i u planinarski dom. Nažalost, novi materijali nisu u skladu sa estetikom peredjela, a ujedno nisu odoljeli planinskim uslovima, pa je danas u najboljem stanju originalni dio zdanja. Svijetla tačka je dio ispred doma, gdje smo 2015. godine u volonterskoj akciji obnovili stari bućarski zog, počevši upravo od njegovog urušenog kamenog podzida. Od tog trenutka počela su razmišljanja o mogućnosti valorizacije, tako da smo još istog ljeta krenuli u organizaciju sa lokalnim bućarima revijalnog prvenstva a ovih dana, 11. avgusta, već slavimo mali jubilej: 5 godina održavanja regionalnog bućarskog takmičenja na najvišem zogu u Crnoj Gori. Tim povodom pozivamo i suhozidare (još bolje ako su ujedno bućari i planinari), da svojim prisustvom uveličaju događaj, nastao kao rezultat suhozidnih aktivnosti volontera. Ujedno, možemo se pohvaliti da smo u međuvremenu, održavajući na istom mjestu Prvenstvo Crne gore u gradnji suvomeđe, upotrebljeni materijal koristili za gradnju tribina i suvomeđe oko zoga, tako da smo postigli da je taj dvorišni dio sada najljepši i vizuelno najatraktivniji prostor ove lokacije. Priča ide i dalje, pa od ovog ljeta posjetioci Parka prirode “Orjen” imaju priliku da u organizaciji Agencije za razvoj i zaštitu Orjena posjete Orjensko sedlo, obiđu okolne znamenitosti austrougarske suhozidne gradnje, ali i “bace po jednu” na bućarskom zogu.
Herceg Novi, 26. 07. 2019.
Željko Starčević
Autor je diplomirani arheolog, inicijator više radionica obnove suhozida u hercegnovskom zaleđu, član planinarskog kluba “Subra”, zaposlen u Agenciji za razvoj i zaštitu Orjena na zaštiti kulturnih dobara.
Raž i srp umjesto kamena i čekića Vol. 2: Mi ne mlatimo praznu slamu
Tekst: Stipe Božinović
Foto: Jelena Kulušić i Stipe Božinović
Ok, ok, odmah da naglasim, ovog puta nije bilo uopće srpova, ali tema neka ostane ista. Mjesto radnje se nije promijenilo – Veliki Godinj. Lokacija se ipak nešto izmijenila pa ovoga puta nismo radili u malom polju otetom kamenu, već na guvnu u samom selu. Promjena je bilo i u postavi. Anu, koja je bila u nešto egzotičnijoj gaži i popravljala dvorce po Francuskoj, zamijenila je Jelena Kulušić.
Slika 1: Veliki Godinj
Nažalost, promijenili su se nešto i planovi naših domaćina. Veliki Godinj svoju mjesnu feštu održava zadnju subotu u kolovozu. Plan je bio napraviti veći dio slamnatog krova do tada, a onda na fešti, uz društvo i zabavu, javno pokazati vještinu postavljanja slamnatog krova. Prvi problem je bio što se nije na vrijeme osigurala drvna građa koju je trebala financirati lokalna zajednica, a drugi problem je bila korona zbog koje se nisu smjela organizirati nikakva okupljanja.
S obzirom na epidemiološke mjere fešta je otkazana, ali zadnju subotu u kolovozu sestra i brat Nada i Nediljko “Ćurako” Pavlinović ipak su nas pozvali na malo druženje. Odlučili su spojiti ugodno s korisnim. Nas su ipak pozvali u Veliki Godinj na dan fešte, ali, da ne bi bilo da smo se došli samo častiti, tada su ipak odlučili mlatiti raž koju smo zadnji puta želi. Rano ustajanje ovoga puta nije bilo potrebno. Za razliku od žetve za koju se pokušao izbjeći zvizdan, za mlaćenje je poželjno da se radi u toplijem dijelu dana. Razlog je jednostavan – što je manje vlage u snopu zrna, ona bolje ispadaju iz klasa. S obzirom na to, dogovoren je i malo kasniji dolazak. Stigli smo nešto iza 10 sati, a ubrzo nam se pridružila i Žana Pervan Odak iz Centra za kulturu i baštinu grada Vrgorca kao treća počasna[1] gošća ove mikro radne fešte.
[1] Nazvat se počasnim gostom u ovoj situaciji nije hiperbola. Plan koji je predstavljen Ani i meni pri prvom posjetu Velikom Godinju glasio je da će u slučaju korone na feštu biti pozvan Tedi Spalato, Ibrica Jusić (koji su već ranijih godina nastupali na feštama u Velikom Godinju), Ana i ja. Korone je bilo, a kako smo mi pozvani, a Ibrica i Tedi ne, stvarno smo se osjećali počasnim gostima.
Slika 2: Kratki tečaj mlaćenja pune slame by braco i seka
Nada i Ćurako već su ranije iznijeli snopove na sunce kako bi se dodatno prosušili, a Jeleni, Žani i meni ostao je zadatak mlaćenja. Zadatak koji nije zahtijevan za savladati. Snopom raži na guvnu lupate o tvrdu površinu lagano ga okrećući da ispadne većina zrnja, a pri tome pazite da ne uništite snop. Moram priznati da mi je bilo zadovoljstvo vidjeti da se samo 4-5 snopova od njih dvjestotinjak odvezalo, s obzirom da smo ih dio Ana i ja vezali. Nakon toga uzimate štap kojim se dodatno mlati snop da ispadne eventualno preostalo zrnje. Ono što ovaj posao može učiniti zahtjevnim je činjenica da se radi na suncu u sred bijela dana krajem kolovoza (srećom po nas bilo je i nešto vjetra), a nije ni da je neka velika sreća raditi jedan te isti repetitivni rad duže vremena. Srećom ovo je manji krov, a i naši domaćini su nas tetošili. Gospodin Rajko Lednić ovoga puta samo je kratko svratio da vidi radimo li dobro i bio je zadovoljan onim što vidi. Mi nismo mlatili praznu slamu, ali onaj tko dođe poslije nas hoće.
Slika 3: Barba Rajko u inspekciji
Slika 4: Završno stanje nakon mlaćenje. Oni koje vile mlatiti praznu slamu nastupaju nakon ovoga
Nakon ručka, i to kakvog ručka, uslijedio je pregled povijesti mjesta. Izvađeni su bili i obiteljski albumi, a onda odrađen i obilazak Velikog Godinja i okolice. Među ostalim, gospodin Ćurako nas je odveo i do klačine koju je napravio kao pokazni primjerak u suradnji Parkom prirode Biokovo 2018. godine.
Slika 5: Šta je fešta bez spize (4 kg mesa za 5 ljudi)
Ana i ja zarazili smo se Velikim Godinjom prvi puta, a sada se zarazila i Jelena. Nadamo se da će drvna građa doći što prije, a time i neka prilika za daljnju akciju. Jedna želja mi se već ostvarila, a to je da je prošlo izvješće bilo samo vol. 1, a sada se čini da će ovo biti priča u više nastavaka u kojoj ćemo, nadam se, proći čitav postupak izrade slamnatog krova.
Slika 6: Klačina sagrađena 2018. godine
Tekst: Stipe Božinović Foto: Jelena Kulušić i Stipe Božinović Ok, ok, odmah da naglasim, ovog puta nije bilo uopće srpova, ali tema neka ostane ista. Mjesto radnje se nije promijenilo – Veliki Godinj. Lokacija se ipak nešto izmijenila pa ovoga puta nismo radili u malom polju otetom kamenu, već na guvnu u samom […]
Read More »