Ususret devetom Festivalu levande koji se ove godine održava 30. lipnja i 1. srpnja, objavljujemo izvještaj s prošlogodišnje fešte od lavande.
Tekst i foto: Mario Švencbir
Festival Levande, osmi put zaredom, u Velom Grablju i ove je godine bio spektakl koji zaslužuje svoj vatromet. Objektivno je teško sabrati dojmove (kao i dosad) tako da slijedi subjektivni tekst.
Velo Grablje, mjesto gdje se održava Festival Levande osmi put zaredom (što Grande voli istaknuti), je ponovno istaklo svoju povijest kroz seriju događaja obgrljenima mirisima predivnog ljubičasto plavog klasičastog cvijeta koji je samom mjestu a i svijetu donio toliko dragoga. Pri povratku u Zg, u trajektu su me neki Britanci, malo zrelije dobi, priupitali koja je to ozbiljna knjiga koju čitam. Bila je to knjiga Otok Hvar – Velo Grablje ljudi i događaji u 20. Stoljeću (knjiga druga). Kad sam im objasnio da je ta knjiga bila predstavljena na Festivalu Levande ostavio sam ih zbunjene sa novim pitanjem; Aha, znači Festival nije samo za turiste?
Da ljudi, Festival nije samo za turiste…
Festival je svojevrsni spomenik kulturi koja nanovo otvori oči i udahne zrak u svoje podmaklo tijelo i otvori svoja vrata novim ljudima i podsjeti one starije generacije na ‘gušte proizašle iz teške rabote‘. Lani je Festival proširio svoj obuhvat a u tom je smjeru išao i ove godine. Medijski popraćeno otvaranje tradicionalnom žetvom i radionicom suhozida koliko god se puta desilo, neće postati klišej. Ako ne zbog aktivnosti, onda zbog lokaliteta, vrućine, miljun pčela i leptira i domaćih ljudi koji jednostavno ne staju u htijenju da upoznaju goste sa svojim običajima i tradicijom. Ala gušta rekli bi, zvuk srpova, kres kamena, blještanje mora u daljini, čežnja za ničim… Jednostavno fantazija. Da se razumijemo, činjenica da otvaranje radovima u poju traje ‘samo’ dva sata ide u prilog ovakvom dojmu. Usputni suhozid nije bio spektakl kao lani ali je svakako plijenio pažnju gostiju otvaranja. Obnovio se koji dužni metar gomile doslovno par la finta.
Nakon otvaranja tradicionalnom žetvom i usputnim suhozidima te već ustaljenim zahtjevima za intervju krenulo se u Grablje.
Novost je ove godine konačno stavljanje stare uljare u pogon, koja je dekorirana etno zbirkom tradicionalnih oruđa, alata i inih pribora za život kakav se nekad živio. Osim etno zbirke, zidove uljare su krasile slike Marina Ribarića. Posebna čar uljare je u tome što je izuzetno hladna tako da preporučam svakome dogodine da svako malo prošeće dolje i zagušta u izložbi i osvježenju.
Ove je godine festivalski program bio prisilno izmijenjen ‘zahvaljujući’ prolasku hrvatske nogometne reprezentacije u 16-inu finala europskog nogometnog prvenstva. Tako da se sve (nažalost) podredilo tome, naime otkazana je projekcija filma a i nastup Sexymotherfuckersa je odgođen za poslije utakmice, koja je nažalost ušla u produžetke i kobno završila za našu reprezentaciju što se naravno odrazilo i na samu posjećenost i doživljaj koncerta.
Evo, kako već treću godinu zaredom pišem izvještaj i nikad ne napišem što se sve zbivalo, ali znam jednog koji sve napiše (vidi link), valjda vam je jasno da se festival levande ne propušta…
Ak zovu Laura il Grande na festival levande,
ima inćuna i bevande
Konoba na dola, kod živke a i z one bande
Naravno da stižem gledat Vis i Paklenjake sa verande
Moraš žeti, moraš žeti, levanda će požutjeti
sunce prži, pakleno je, di si levando volim te!!!
Ususret devetom Festivalu levande koji se ove godine održava 30. lipnja i 1. srpnja, objavljujemo izvještaj s prošlogodišnje fešte od lavande. Tekst i foto: Mario Švencbir Festival Levande, osmi put zaredom, u Velom Grablju i ove je godine bio spektakl koji zaslužuje svoj vatromet. Objektivno je teško sabrati dojmove (kao i dosad) tako da slijedi […]
Read More »
Orjensko sedlo – kameni plašt uokvirio planinarski dom
Naši prijatelji iz Crne Gore se nakon tri godine volonterskih radionica mogu pohvaliti sa vrlo zanimljivim rezultatima vezanim direktno uz dvije nama jako drage stvari – suhozid i balote. Vijest prenosimo u cijelosti:
Nakon tri godine, koliko već traju povremene volonterske radionice na Orjenskom sedlu (1600 m), pomak u obnovi, pa čak, usudio bih se reći, doradi tradicionalnog antropogenog pejzaža na ovom istaknutom planinskom prevoju u srcu Orjena, postao je jasno prepoznatljiv. Inspirisani upravo radom „Dragodida“, 2015-e pokrenuli smo volontersku radionicu gradnje suhozida, pri čemu smo obnovili urušeni zid nekadašnjeg boćarskog zoga. Već iste godine, kao rezultat prve radionice, vratili smo balotu u igru nakon četvrt vijeka propadanja zoga i uspostavili sad već tradicionalni boćarski turnir. Kako bismo stvorili još bolje uslove na ovom terenu (najvišem u Crnoj Gori), ali i prikrili vrlo neestetsku prvobitnu betonsku gradnju, krenuli smo u dalje radove u gradnji suhozida, tako da od ove godine konačno imamo jednu zaokruženu cjelinu.
Opasan suvomeđom, zog je našim radom nedavno dobio i suhozidne tribine. Doduše, ima tu još sitnijeg posla, ali cilj nije završiti, cilj je raditi, dograđivati i popravljati. Kao i svaka suvomeđu i ovu našu doživljavamo kao živi organizam, organizam koji mijenja oblik, raste, pomijera se.
Već uvelike gledamo i sam planinarski dom „Orjen sedlo“: betonsko zdanje nikako ne priliči ovom mjestu i cjelokupnoj priči. U kompjuterskim programima ispitujemo kako bi figurao obložen kamenom. Za sada samo virtuelno, jer to je ipak krupan i skup zalogaj, a oštra planinska klima ne trpi i ne prašta polovičnost. Kako to obično biva, prvobitni objekat je bio daleko manji, ali i daleko ljepši-kameni. U doba socijalizma stiglo je veliko proširenje sa betonom, malterom i šupljom ciglom. Osim vizuelne degradacije, ovi materijali su nažalost u uslovima vlažne i hladne planinske klime ispoljili i upotrebnu degradaciju. Beton i cigla se mrve, vlaga prodire. Valja sve dobro promisliti, odraditi pripremu. Ko zna, možda smognemo snage za kakav prekogranični projekat koji bi uključivao „uljuđenje“ ovog planinarskog doma, sagrađenog na jedinstvenom spoju Mediterana i surove dinarske unutrašnjosti. Sa istočne strane budi nas sunce koje izlazi iza Prokletija, tamo daleko na granici sa Albanijom, dok na zapadnoj strani gledamo uvijek spektakularne zalaske sunca za južno-dalmatinske otoke.
Željko Starčević
Planinarski klub “Subra” Herceg Novi
Naši prijatelji iz Crne Gore se nakon tri godine volonterskih radionica mogu pohvaliti sa vrlo zanimljivim rezultatima vezanim direktno uz dvije nama jako drage stvari – suhozid i balote. Vijest prenosimo u cijelosti
Read More »