Pilot tura po Kornatima

Tekst i foto: Filip Bubalo

1

Ono što je trebala biti još jedna strogo definirana aktivnost (ciljevima, budžetom i papirologijom) u sklopu projekta Oživi Održi Otok, odnosno formiranje turističke pilot ture koja bi kroz šetnju prirodnom i kulturnom baštinom pokazala tako bogato područje s epicentrom – Murterom, na jedan uvjetno rečeno drugačiji način, zapravo je završilo predivnom turom i pomalo tužnom spoznajom, kako smo zapravo turisti u vlastitoj zemlji. Naime, prečesto nismo svjesni bogatsva/raznolikosti i detalja vlastitog dvora, a o “susidovom” da i ne govorimo.

Evo konkretan primjer. Nekolicina nas iz projekta (bez imena jer neki su i domaći o.p.a.) dolazi već par godina na Vransko jezero, organiziramo suhozidne radionice, krčimo puteve, probijamo se kroz makiju tražeći bunje i sl., ali nikad ga dosad nismo ovako u cijelosti omirisali, okusili, i zapravo u cijelosti iskusili, pa na kraju još malo više i zavoljeli.

2

U Damirovoj konobi u Betini baka Stajka se prisjećala kako se nekad živilo i jelo u crno-bijeloj tehnici

Ako je nama tako, kako li je tek putnicima namjernicima ili turistima koji prvi put dođu na najveće jezero u Hrvatskoj?

            Turistička tura koju su osmislili i isprobali zajednički sve udruge partneri na projektu pod vodstvom Argonauta iz Murtera, uz sudjelovanje nekih vlasnika agencija iz okolice, pa čak i jedne “turistice” iz Njemačke, službeno je započela u konobi Damira Kapova u Betini. Inače član Udruge Modrave-Betina, ribar na svom leutu, maslinar i naravno suhozidar, ovoga puta zagrabio je malo u prošlost i zajedno sa suprugom Tinom, pripremio tradicionalni doručak, kojim se prije odlaska u polje ili na ribe, krijepio svaki murterin, ali i murterinka, jer nije na odmet reći da je ovo jedini otk na kojem su i žene veslale.

Jedan od takvih koja se još sjeća svega jest i baka Stajka, koja nam je pojasnila jela, odnosno što su panjada, paradižot, pecipale, pa i “bila kaha”, ali i prilike u kojima su se jela ova jednostavna jela. No, našoj grupi, poslije doručka nije se išlo u polje kopati, već u novootvoreni muzej betinske drvene brodogradnje, gdje je “kapetan” zapravo žena i to po zanimanju etnologinja – Kate Šikić Čubrić, s čijim smo se vodstvom uvjerili kako je riječ o izvrsnom i modernom koncipiranom muzeju ove zajednice uronjene u maritimnu baštinu. Gajeta je nezaobilazan dio Murterskog/Kornatskog mementa, a dolazak korčulanske brodograditeljske obitelji Filipi, ishodište je društvenog i ekonomskog života ovog otoka, čiji su se posjedi zatim širili na Kornate ali i na plodno tlo Modrava na Vranskom jezeru.

3

Dio postava novouređenog MBDB u Betini, nezaobilazne točke za razumijevanje ovdašnjeg života

Upravo slijedeći tu tradiciju, nastavili smo prema slijedećoj postaji ture – lućici Prosika, do koje smo stigli gajetom Kurnataricom, za čijim je kormilom , sad i slijedećih nekoliko dana, kao jedan od nositelja priče o latinskom idru, bio Željko Jerat. Iako je bila proslava Sv. Frane i Dana Parka prirode, naš ambiciozno zacrtan plan, neumoljivo nas je tjerao naprijed, pa smo nakon degustacija domaćih proizvoda OPG-a iz Banjevaca, što kajakom, što biciklama krenili prema vidikovcu Kamenjak. Ravnatelj Parka Danijel Katičin vodio je biciklističku grupu

i dokazao da je u dobroj formi, s obzirom da su neki dionice odrađivali – guranjem. No, 45 minutni hod kroz klanac sve do vidikovca na sredini Vranskog jezera, nije se toliko isplatio zbog vidikovca (oblačno vrijeme), koliko zbog pečenog domaćeg pivca i nečega što nas je sve malo posramilo, pošto skoro pa nitko nije znao za domaću verziju svima omiljenog bureka, koji ga u mnogočemu nadmašuje. Riječ je o tradicionalanom jelu Bukovice i Ravnih Kotara – prisnacu. Ovaj zapravo kolač, u smislu svečanog jela, zbog više sastojaka od kojih je skorup/domaći sir najvažniji i nekada bio delikatesna roba, spremao se samo jednom godišnje i sasvim dovoljan je razlog za uspon na ovaj genijalan vidikovac.

4

Biologinja Norma Fressel iz Vranskog jezera neumoljiv je edukator sa obiljem informacija o parku, dok je plovidba Kurnataricom, kajakarenje i bicikliranje bio – čisti gušt.

Uvijek barem pola sata iza zakazanog itinerara, cijela grupa požurila se nazad klancem Orljava uz nekadašnje ostatke hrastove šume i novouređene staze do obale Vranskog, gdje su se ekipe na gradilištu budućeg pontona, zamijenile za prevozna sredstva, a kajakašima omogućili zalazak na jezeru koji se ne sprema na memorisjku karticu, već u “male sive ćelije”. No unatoč svemu, navedenom, zeleno je ipak ostalo u sjeni modrog Kornatskog otočja, u koje smo se uputili sigurnom Željkovom pomalo bučnom ali robusnom Adriom 1002, po ne baš obećavajućem  vremenu, pače cijelim putem praćeni kišom. Iako je njegov drugi leut nedavno sudjelovao u slavnom “potopu” ni manje ni više nego trojice ministra (neki bi dreknuli zasluženo), kad je Željko na timunu, nema straha, ali zato ima priče. Neiscrpan je izvor informacija o onome što se nekad čak u bivšoj državi osmislilo kao turistički proizvod “život u kornatarskoj obitelji”, i sa silnom energijom, te podrškom svoje obitelji odnosno brata, ozbiljno razmišlja o posezoni kao o idealnom terminu za provođenej ovog “turističkog eksperimenta”. Kao vlasnik čarteraške flote (i stoga član Savjet za razvoj za održivi razvoj turizma), posjeduje i drveni leut i Kurnataricu, kuću u Vruljama (uređenu prema skici Nikole Bašića) gdje nas je ugostio, ribarske alate, ukratko sve da u neko skorašnje vrijeme Ožive Kornati s Održivom turističkom turom. Preambiciozno? Nimalo kada se uzme u obzir njegov poduzetnički “nos” i dugogodišnja karijera u turizmu, a da takvom proizvodu treba “facelifting” pokazuje prepolovljeni broj zainteresiranih u zadnjih pet godina za posjete Kornatima u vidu “života u kurnatarskoj obitelji”.

5

Oživi-Održi-Otok – leut/gajeta, primjereno obnovljena “kornatska” arhitektura, i tradicionalni ribarski alati, poluge su na kojima se može uzdići jedan novi život Kornata i uvesti održivi turizam

Na prvoj postaji ture – otočiću Lavsi, doslovno smo izvukli književnika Tomislava Skračića iz gustirne koju je čistio, te uz domaću lozu pričama ispresijecali povijest ovih prostora od neolitika (sjekira nađena u polju Željkovci), ilirskih gomila, preko rimskih zlatnika i pogrebnih ostataka pronađenim u obližnjem polju, srednjovjekovnog ostatka zida i tragova nekadašnjih solana iz 14. st na tvrdoj kornatskoj ilovači, do pučke arhitekture posljednja dva stoljeća. Podijelio je s nama domaćin i zanimljivu priču o prvoj otkupnoj stanici za ribu građenoj državnim novcem 1926.g., koja je nakon slabog interesa, predana njegovoj obitelji.

6

U domu kurnatara i književnika Tomislava Skračića na Lavsi / staelitski pogled otkriva ostatke solane

No za većinu objekata izgrađenih na ovim otocima koji su u potpunosti u privatnom vlasništu kupljeni od strane Murterina i Betinjana krajem 19.st. bavljenjem ekstezivnom poljoprivredom i stočarstvom, nakon duge i teške bolesti, okončano je sredinom prošlog stoljeća. Dotada uglavnom monovolumna ahitektura nakon nekoliko desetljeća, namijenjena uglavnom kao sklonište i skladište, počelo je metastazirati u turističke objekte, a polja i krčevine, ograde i pašnjaci, maslinici i loze otpočeli su svoj proces degradacije.

Koji je raspon svega rečenog, najbolje se vidi s najvišeg vrha kornatskog otočja Metline (237 m), s nepreglednim pašnjacima isprepleteni uglavnom unjulicom, te ogradama kao oazama za masline i nekada vinovu lozu, od kojih neke ograde pokazuju da dio vlasnika ipak nije u potpunsti napustio ova škrta polja. Petnaestak minuta od najvećg vrha, okrenuta prema otoku Žutu, prije nekih 80-ak milijuna godina izdigla se Magazinova škrila, najveća vapnenačka ploha na Jadranu i još jedan podsjetnik o posebnosti ovog geloškog čuda rastegnutog i zaštićenog na 89 otoka, otočića i hridi.

7

Pogled s Metline – najviše točke Kornata, te “vidikovac” na Magazinovoj škrili-geološkom fenomenu bez premca

Dok se navečer nismo okrijepili pravim (crnim) maništrunom od friških liganja, cjelodnevnom šetnjom prošli smo jednu od osam uređenih staza u NP Kornati i od neumornog Željka, doznali što je sve značilo živjeti u Kurnatima. Od ekonomije, dnevnog ritma u poljima, pa do obiteljskih previranja, koje su ostale neriješene do današnjih dana, poglavito u vidu rascjepkanosti imovine, ključnom kamenu spoticanja, svakog pokušaja uređenja naslijeđene imovine.  Šetnja najvećim kornatskim poljem Trtuša sa crljenicom pod nogama, kilometrima suhozidnih ograda i pašnjaka, gdje su od nekadašnje poljoprivrede ostale divlje kruške i masline i pokoji skelet ovce, samo je sjetan podsjetnik na nekadašnji trud vlasnika. Ono što bi buduća turistička tura mogla i trebala donijeti, jest mogućnost uvida zainteresiranom putniku, a ne običnom turistu, u sve aspekte života na Kornatima, bilo plovidbu gajetom do “druge kuće” kako su Murterini zvali svoje nekretnine na ovom otočju, gradnju suhozidnih ograda, hvatanje i šišanje ovaca i lov ribe tradicionalnim alatima., a o gastronomiji da ne govorimo. Zašto?

Zato što (možda) jedino zahvaljujući takvoj interpretaciji tradicionalnih tehnika, svo to stoljećima akumulirano znanje i vještine mogu zapravo opstati, pa možda na tom putu stvoriti i neke nove baštinike (mladih van ugostiteljstva, teško da ćete naći), a krajolik vratiti u prvobitnu namjenu i to na principima danas vrlo popularne ekološke poljoprivrede.

8

9

I dok se u Vruljama gradi posjetiteljski centar novcem svjetske banke, koji bi trebao funkcionirati i kao muzej, te edukativni centar kao zamašnjak strategije razvoja održivog turizma NP Kornati,  ovom naselju koji je kao i cijeli otok “pod” mrežom NATURA 2000, trebao bi osigurati veći priliv turista, pa konzekventno i povratak većeg broja ljudi u cilju proizvodnje autohtonih proizvoda koji bi se tamo plasirali. No, na to još treba sačekati, jer ciljeve (posjetiteljski centar samo je jedan od tih) što ih je zacrtao od uprave parka osnovani Savjet za održivi razvoj turizma u kojem su predstavnici općina, županija, Min. turizma, HOK, HGK, turističkih zajednica, kao i privatnih dionika, te civilnog sektora zasigurno nije lako provesti u kratkom roku.

Da se ipak (u međuvremenu) može biti odan tradiciji, ali i inovativan i održiv, pokazao je Lovre Skračić sa svojom obitelji, kojeg smo posjetili na njegovom posjedu u Kravljačici gdje s malom destilerijom na solarni pogon uspješno prerađuje kadulju, te vrsno brendiran proizvod plasira na licu mjesta. Inače za Kravljačicu se kaže da je posebno dobra vala. Ali ne valjda samo radi plodnog polja Tarac i njegove nepresušne lokve, dobroj zaštiti od vjetrova, nekadašnjim vinogradima, pa i spremniku s početka stoljeća. Dosta toga ima i u ljudima koji tamo žive i rade., koji se nekada formirali ovaj krajolik i koji će ga, svi se nadamo, očuvati za neke buduće naraštaje.

10

I bizantiskoj utvrdi u blizini Gospe od Tarca i budućem posjetiteljskom centru u Vruljama hitno trebaju posjetitelji

O restrikcijama u nacionalnom parku koji s ovih 220 km2 gospodari još od 1980.g., poglavito u vidu uređenja i proširenja privatnog smještaja, naći će se pozitivnih primjera maćehinskog odnosa države ali dvostrukih mjerila, ostavljajući gorak okus u ustima Kurnatara, pravih vlasnika koji nerijetko smatraju ovo svojim “rajem s zrnom prokletstva”.

11

12

Da taj okus ne ostane za stalno ili barem odgodi, pobrinut će se barem u našem slučaju, svi partneri na projektu i svi zainteresirani, putem master plana za kojeg je “žetva ideja” napravljena posljednjeg dana pilot ture na tzv. Art of hosting radionici u Gradskoj knjižnici Murter. Podijeljeni strateški u grupe, polaznici prijašnjih radionica kao i studijskog putovanja u Francuskoj,  svoje su utiske, misli i osjećaje, ali i ideje stvorene tijekom i nakon svega proživljenog, stavili na papir kako bi se kreirao budući akcijski plan upravljanja i ovim cijelim područjem ili barem nekim dijelovima.

Tko preživi pričat će…

13

Share and Enjoy:
  • Facebook
  • Twitter
  • del.icio.us
  • Print
  • Tumblr

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>

*
*

 atts
0

Planet Brusnik

Piše: Ana Burić

Foto: Vis Archipelago Unesco Global Geopark, Alternatura, Ana Burić

Početkom  listopada sudjelovali smo kao partneri na projektu “Planet Brusnik” organiziran od strane Vis Archipelago Unesco Global Geoparka, te financiran preko natječaja za Financiranje projekata/programa/aktivnosti iz područja kulture i društvenih događanja u 2022. godini Splitsko dalmatinske županije – Upravnog odjela za prosvjetu, kulturu, tehničku kulturu i sport.

Cilj projekta bio je promocija I očuvanje, te upoznavanje ljudi s geološkom, prirodnom, kulturnom I povijesnom baštinom crnog bisera Viškog arhipelaga, malenog otočića Brusnika smještenog 13 nautičkih milja (oko 23,5 km) jugozapadno od Komiže. Brusnik je otok veličine svega 0,049 m2, no prepun specifičnih karakteristika koji ga čine jedinstvenim. Naime, Brusnik (kao i Jabuka) građen je od subvulkanskog dijabaza (od kojeg se izrađuju brusevi za oštrenje noževa, odakle potiče i samo ime) nastalog kristalizacijom magme pred više od 150 milijuna godina na putu iz dubokog magmatskog centra prema površini Zemlje. Ono što ga dodatno čini zanimljivim je činjenica da je Brusnik otok koji konstantno „raste“ tj. izdiže se čemu svjedoče konglomerati od oblutaka s paleo-žala  smješteni na samom vrhu otoka.

Sl 1. Brusnik iz zraka s mikrolokacijama ribarske arhitekture

Unatoč izrazito nepristupačnom položaju uzrokovanim izloženosti snažnim južim i zapadnim vjetrovima i surovim vremenskim uvjetima, no zahvaljujući bogatom morskom dnu, kroz povijest Brusnik je odigrao bitnu ulogu u razvoju ribarstava i maritimne kulture te predstavlja jedinstveni spomenik ribarske arhitekture. Na otoku se, uz ribarske nastambe na samom žalu koje su služile za soljenje riba i zaklon ribarima, nalaze i prirodni bazeni ograđeni također suhozidnom tehnikom magmatskim stijenama, koji su služili za čuvanje ulovljenih jastoga, tzv jastožere. Jastožere su smještene u samom centru otoka, u klancu s depresijom ispunjenom morskom vodom.

Sl 2. Jastožere
Sl 3. Žalo s nastambama 
Sl 4. Žalo s nastambama

Program je bio osmišljen kao dvodnevna radionica obnove suhozidnih struktura ribarskih nastambi građenih od valutica dijabaze raznih veličina koje čine Brusničko žalo. Upravo zbog morfološke specifičnosti i izloženosti vremenskim prilikama i neprilikama, zbog jake tramontane prvi dan radionice bili smo primorani promijeniti raspored te je planirani program održan u prostorijama Geoparka u Komiži. Geolog Geoparka Filip Prelec održao je uvodno predavanje prijavljenim sudionicima o geološkoj povijesti samog otoka začinjeno brojnim zanimljivostima i činjenicama. Alen Čikada predstavnik Kallokve i član Dragodida održao je predavanje o krškim lokvama i njihovim obnovama, dok je Ana Burić, također iz Dragodida, održala predavanje o suhozidnoj baštini i samoj Udruzi.

Sl 5. Predavanja u prostorijama Geoparka

Drugi dan radionice vrijeme nas je poslužilo pa smo rano ujutro isplovili s komiške rive, te se uputili put Brusnika.

Broj prijavljenih sudionika premašio je prvotna očekivanja pa je put do lokacije bio organiziran s dva jako različita plovila, kako izgledom, brzinom, tako i doživljajem, tradicionalnom gajetom falkušom, te gliserom.

Sl 6. Dio tima na falkuši
Sl 7. Dio tima na gliseru
Sl 8. Istraživanje otoka

Kao organizatori bili smo dio brzog tima koji je do Brusnika stigao gliserom za nepunih 45 min. Čekajući ostatak obišili smo i istražili otok, te definirali točnu lokaciju planirane obnove.

Nakon što je ostatak doplovio falkušom krenulo je upoznavanje s lokalitetom i samo zidanje. Jedno jako zanimljivo suhozidanje, pogotovo za ovaj dio Jadrana koji je većinski građen od vapnenca i dolomita. Naime, magmatsko porijeklo, te stalni utjecaj mora i vjetra oblikovao je stijene u izrazito teške, predivne, masivne oblutke u svim nijansama sive boje.

Sl 9. Valutice dijabaze

Lokalitet koji smo obnavljali nalazi se na plaži na sjeverozapadnoj strani otoka okrenutoj prema Svetom Andriji. Na obje strane plaže (SI i JZ) nalazile su se suhozidine strukture koje su ribari gradili kao nastambe za višednevni boravak dok su tu boravili zbog pučinskog ribolova. Nastambe su bile nepravilnih formi, sa zidovima građenim suhozidnom tehnikom od oblutaka dijabaze sa samog žala, pokrivene borovom građom sa susjednog Svetog Andrije. Strukture na sjevroistočnoj strani plaže, zahvaljujući boljoj poziciji u odnosu na snažne vjetrove ostale su bolje sačuvane, a nama su poslužile kao referentni primjer za obnovu nastambi na zapadnoj strani vale gdje su od originalnih struktura ostale samo naznake.

Iako su osnove zdanja ipak jednake, zidanje ovakvim kamenom zbog svog oblika, težine pokazalo se kao vrlo specifično i interesantno iskustvo.

Petnaestak volontera s dva voditelja u cca 3 sata savladalo je navedene tehnike i obnovilo je zamišljeni obim. Zadovoljni obavljenim radom okrijepili smo se, pokupili naš i zatečen otpad, pozdravili se s endemskim crnim guštericama, te napustili otok ostavivši obnovljene ribarske nastambe na milost i nemilost nemilosrdnim vremenskim prilikama na otvorenom moru.

Sl 10./11. Početak rada  na ruševnim ostatcima
Sl 12./13. Nastambe nakon obnove

Na povratku za Komižu ekipe su se zamijenile u brodovima kako bi svi imali priliku doživjeti iskustvo plovidbe na jednoj od šest novoizgrađenih replika falkuš e-jedinstvenog modela drvene gajete tradicionalne za Komižu koju su ribari razvili prilagodivši je uvjetima ribolova i navigacije na najudaljenijim rutama (više o falkuši: https://www.gajetafalkusa.com/hr/, http://ars-halieutica.hr/).

Sl 14. Povratak falkušom za Komižu

I za kraj, jedreći nazad, s Brusnikom i sutonom u pozadini, imali smo priliku saznati mnoge zanimljivost o povijesti i maritimnoj baštini Komiže, povijesti i razvoju falkuše, njenoj veličini i važnosti od strane kapetana Pina Vojković.

Put do lokacije tradicionalnom gajetom s jednog pučinskog otoka na još manji otok vulkanskog porijekla, suhozidanje magmatskim stijenama, gotovo svi volonteri iz različitih zemalja, činjenice su koje su ovu radionicu učinili vrlo egzotičnom i nadamo se sličnim akcijama u budućnosti.

Piše: Ana Burić Foto: Vis Archipelago Unesco Global Geopark, Alternatura, Ana Burić Početkom  listopada sudjelovali smo kao partneri na projektu “Planet Brusnik” organiziran od strane Vis Archipelago Unesco Global Geoparka, te financiran preko natječaja za Financiranje projekata/programa/aktivnosti iz područja kulture i društvenih događanja u 2022. godini Splitsko dalmatinske županije – Upravnog odjela za prosvjetu, kulturu, […]

Read More »

 atts
0

Još pet dana za prijavu na travanjski znanstveni skup o suhozidima koji će se održati – u bunji

Podsjećamo istraživače krajolika digitalnim alatima da je 31. siječnja 2023. zadnji rok za prijavu izlaganja za znanstveni skup “CROWDSOURCING LANDSCAPES” — DIGITALNO BILJEŽENJE KRAJOLIKA koji će se održati 13.-15.4.2023. u Domaćinovoj bunji na Srimi!

Podsjećamo istraživače krajolika digitalnim alatima da je 31. siječnja 2023. zadnji rok za prijavu izlaganja za znanstveni skup “CROWDSOURCING LANDSCAPES” — DIGITALNO BILJEŽENJE KRAJOLIKA koji će se održati 13.-15.4.2023. u Domaćinovoj bunji na Srimi!

Read More »

 atts
0

Obnova zlarinske lokve

Tekst: Duje Mikelić

Foto: Tea Truta, Ana Jadrijević, Andrea Čeko

Dana 23.9. ekipa Dragodida se ponovo vratila na Insula Auri. Zlatni otok ima jednako tako zlatne i aktivne stanovnike koji udruženi u lokalnu udrugu Tatavaka pomalo već završavaju projekt „LOKVICA CENTAR BIORAZNOLIKOSTI ZLARINA“ (više o uključenima u projekt i prethodnim fazama pogledajte ovdje).

Iako smo u petak bili ograničeni s vremenom, pošto je akcija krenula poslijepodne, odrađen je veliki posao. Udruženi s lokalnim snagama i pridošlicama sa Cipra i iz Kalifornije očistili smo južni dio lokve od urušenog zida. Preko tri kubika kamena je izvučeno, sortirano i pripremljeno za daljnje vikend-slaganje.

Slika 1: Izvlačenje i sortiranje kamena iz lokve
Slika 2: Dio sudionika sa dijelom izvađenog materijala

Subota je krenula radno od ranoga jutra i pod direktivom stučnjaka za obnovu lokve, a ujedno i našega člana, Alena Čikade gradilište je podijeljeno na tri dijela.  To su redom: dovršavanje i nastavak gradnje obzida lokve kao centralni i najvažniji dio ovog terena, zatim gradnja okolnog zida u svrhu estetskog uokviravanja cijelog lokaliteta te postava  tri klupice u formi gabiona. Redom rada, redom smijeha, redom pizze odrađeno je i više nego što je planirano za taj dan. Već prethodno sagrađeni obzid je popravljen i podignut na predviđenu razinu na koju ide (nažalost, ali u službi funkcionalnosti) betonska deka. Impresivni „kantun“ je vješto napravljen od strane Alena i dodatno je ojačan radi potencijalnog šetanja posjetitelja po njemu. Niski zidić na sjevernoj strani je napravljen i zanimljivo izveden s prijelazom u improviziranu klupčicu. Gabioni postavljeni i napunjeni. Sve od navedenog testirano je od našeg dragog prijatelja Safeta.

Slika 3: Red rada na obzidu lokve
Slika 4: Red rada na okolnom zidu
Slika 5: Red rada kod postavljanja gideona
Slika 6: Red rada kod popunjavanja obzida
Slika 7: Red rada na obzidu
Slika 8: Red pizze
Slika 9 : Nadzornik Safet

Nedjeljni plan uključivao je vizualno dovršavanje napravljenih zadataka, čišćenje terena i u slučaju ostatka vremena odrađivanjem nekog brzog radnog zadataka. No nažalost, s jutrom nam je došla i genovska ciklona s obilnim padalinama. Pošto su dogovoreni planovi pali u vodu, neki su to iskoristili za povratak privatnim obavezama na kopnu, a drugi za detaljnije upoznavanje s otokom i njegovom baštinom. Nekoliko dokumentaraca, misa sa lokalcima, posjet starom selu Borovici i maloj špilji, potraga za bunjama, ručak – sve nam je to uspjelo prije katamarana u 15:30. Pogled s mora na otok u kretnji prema Šibeniku ostavlja mali žal za nedovršenim poslom, ali i blagi osmjeh znajući da ćemo se uskoro vratiti dovršiti započeto kod ovih zlatnih ljudi.

Slika 10: Završni rezultat
Slika 11: Završnji rezultat okolnog zida
Slika 12: Dio ekipe sa dijelom rezultata

Tekst: Duje Mikelić Foto: Tea Truta, Ana Jadrijević, Andrea Čeko Dana 23.9. ekipa Dragodida se ponovo vratila na Insula Auri. Zlatni otok ima jednako tako zlatne i aktivne stanovnike koji udruženi u lokalnu udrugu Tatavaka pomalo već završavaju projekt „LOKVICA CENTAR BIORAZNOLIKOSTI ZLARINA“ (više o uključenima u projekt i prethodnim fazama pogledajte ovdje). Iako smo […]

Read More »

 atts
0

Kamik i gromači 3

Tekst: Miše Renić

Foto: Mario Zaccaria

U organizaciji udruge Brsečki česan dana 23.-24.07.2022. realizirana je suhozidna radionica u Etnološkom parku “Anton Plašimuha”, potpomognuta od Općine Lovran, Primorsko-goranske županije i Ministarstva kulture. Uz voditelje iz udruge Dragodid, skupilo se dvadesetak volontera svih dobnih skupina, te se u dva dana popravilo 35 m2 suhozida. Kuriozitet lokacije  je što se točno zna da je prije 150 godina gospodin Anton Plašimuha sagradio te suhozidne terase, koje su impresivne dimenzijama, kako širinom, tako i visinom.

Kao i obično, najviše vremena je otišlo na čišćenje urušenih dijelova suhozida, sortiranje kamena i popravak posteljice za zid, nakon čega je zid brzo dosegnuo svoju nekadašnju visinu, a stečene vještine će sudionici veselo primijeniti u svom dvorištu. Dio volontera spavao je na otvorenom u kampu, gdje se uz prekrasne vizure na Kvarner miješaju zvuci domaćih i divljih životinja, a strani turisti su se uz plažne aktivnosti mogli okušati i u suhozidnim.

Tekst: Miše Renić Foto: Mario Zaccaria U organizaciji udruge Brsečki česan dana 23.-24.07.2022. realizirana je suhozidna radionica u Etnološkom parku “Anton Plašimuha”, potpomognuta od Općine Lovran, Primorsko-goranske županije i Ministarstva kulture. Uz voditelje iz udruge Dragodid, skupilo se dvadesetak volontera svih dobnih skupina, te se u dva dana popravilo 35 m2 suhozida. Kuriozitet lokacije  je […]

Read More »

 atts
0

Logorun ili Veliki škoj

Tekst i foto: Fran Polan

Krajem listopada ove godine Dragodid je vodio, a ured Prostorne taktike d.o.o. organizirao radionicu rekonstrukcije suhozida na otoku Logorunu. Veliki škoj, kako ga naziva lokalno stanovništvo, nenaseljeni je otočić udaljen niti 500 metara odnosno tek nekoliko minuta vožnje brodicom od Tribunja, pitoresknog mjesta u blizini grada Vodica. Premda nenaseljen, pojedini napušteni objekti i strukture vrlo jasno sugeriraju da se otok nekoć povremeno i privremeno koristio; što za potrebe vojske, što u svrhu rezervata za magarce. Najprije austro-ugarska mornarica za sobom ostavlja sklop raštrkanih vojnih objekata, danas skrivenih i vegetacijom obraslih podzemnih i nadzemnih bunkera, povezanih tunela te topovskih gnijezda. Zatim 1990-ih godina skupina Tribunjaca osniva udrugu za zaštitu dalmatinskih tovara te otočić Lukovnik (Mali škoj) postaje prvi svjetski rezervat za zaštitu magaraca. Otok ubrzo postaje premalen pa im se novo utočište pronalazi upravo u Velom Škoju. Za te potrebe revitalizirane su poneke postojeće vojne strukture te su izgrađeni obalno pristanište, gusterna, veći ugostiteljski objekt i nekoliko sad već porušenih servisnih objekata poput štala za magarce i spremišta za alat. Upravo te uglavnom suhozidne strukture ukazuju na nekoć intenzivno i često korištenje otoka, kao i na potrebu njegove valorizacije i revitalizacije.

Dvodnevna radionica nastavak je interdisciplinarnog edukativnog projekta Logorun – Otočke taktike usmjerenog na razvoj potencijala demilitariziranih i slabo iskorištenih prostora šibenskog arhipelaga i okolice. U okviru projekta prošle su godine održani seminar i radionica, čiji je case study bio demilitarizirani sklop, a prilikom koje su radne grupe pod mentorstvom stručnjaka detektirale prostorne i programske potencijale te prezentirale prijedloge revitalizacije, obnove i reprogramacije pripadajuće zone otoka. Projekt nastaje zahvaljujući ranijoj neformalnoj lokalnoj inicijativi i općini Tribunj kojoj 2018. godine tadašnje Ministarstvo dodjeljuje istočnu trećinu otoka na upravljanje idućih 50 godina. Otok će uskoro udomiti Edukacijski centar dalmatinskog magarca čije idejno rješenje izrađuje arhitektonski ured Prostorne taktike, a obnovljeni suhozidi postat će integralni dio budućeg projekta koji će otoku vratiti nekoć izgubljeni identitet.

Prvi dan započinje s lokacije kolokvijalnog naziva tovar; male luke i pristaništa s kojeg su početkom stoljeća prevozili magarce do Velog i Malog škoja, a gdje je danas u zahvalnost toj životinji podignut spomenik kao simbol rada, radinosti i predanosti. Laganom vožnjom stižemo na jedini logorunski mol te započinjemo obilazak otoka i potragu za potencijalnim lokacijama obnove. Nasuprot pristaništa uočljiv je kompleks nekadašnjih gospodarskih objekata, magarećih štala i jedan veći napušteni ugostiteljski objekt, jedini s još neurušenim krovom. U blizini se nalazi gusterna obzidana suhozidom koji samo što se nije rasuo; ideju za njegovom obnovom iz sigurnosnih razloga ubrzo odbacujemo. Primjećujemo nekoliko duljih podzida, mjestimično urušenih najvjerojatnije uslijed vodenih bujica, a uz probijene staze vidljive su linijske strukture suhozida ili nanizanih rubnih kamena koji diktiraju put. Na samoj granici zone pod upravom općine, u čijoj blizini započinju bizarno izduljene privatne parcele od jedne do druge strane otoka, stižemo do blage padine uz obalu uz koju se nalazi urušeni armiranobetonski objekt gdje detektiramo nekoliko jedva vidljivih ostataka nekadašnjih suhozidnih podzida. Uz informaciju da je na toj lokaciji u sklopu projekata prošlogodišnjeg seminara zamišljena zona za kampiranje i boravak na otvorenom, pada odluka da će se radionica održati upravo ovdje. Svjesni obima posla, dogovaramo se da će se u iduća dva dana izgraditi dva podzida s dvije zemljane terase na kojoj će se smjestiti budući šatori. Lokacija na kojoj će se raditi nalazi se blizu obale, zahvaćena je gustom šumom alepskog bora i makije te je puna vapnenačke stijene.

Kasnije popodne stižemo u nedavno obnovljeno potkrovlje zgrade Općine gdje uz načelnika općine i Luke i Antonije iz Prostornih taktika zainteresiranim sudionicima predstavljamo projekt i program. Nakon uvodnih riječi načelnika i predstavljanja publikacije prošlogodišnje radionice, održali smo predavanje o povijesti i tehnikama gradnje i obnove suhozida, kao i o radu same udruge. Predavanje se pokazalo uspješnim; uz prijavljene sudionike pridružuje nam se još dvoje zainteresiranih volontera!

Prvi dan radionice započinje dolaskom na otok, pripremom terena te osiguravanjem dovoljne količine tekućine i hrane za 15ak sudionika. Uskoro pristižu polaznici radionice kojima nakon jučerašnjeg teorijskog dijela predavanja, prezentiramo ključne informacije i demonstriramo praktične tehnike gradnje potrebne za svladavanje znanja o obnovi suhozida. Teren je najprije bilo potrebno raščistiti od površinskog zemljanog sloja te raskopati zemlju do temelja postojeće strukture nekadašnjeg suhozida. Kao baza za alat, hranu i ostale potrepštine poslužile su gromade urušenog betonskog zida obližnje štale. Do pauze za ručak postavljen je spomenuti temeljni sloj zida, a zbog nedostatka većih stijena, bilo ih je potrebno pronaći u okolici lokacije. Nakon osmosatnog rada zid je gotovo u potpunosti završen; potrebno je dodati posljednji sloj kamenih ploča (koje su tamo rijetke), nasuti i nabiti zemlju koji sagrađeni podzid zadržava te isti proces ponoviti i za drugi, niži podzid podno prvog.

Sutradan, umor je vidno prisutan, ali entuzijazam prevladava. Promjena sata uslijed zimskog računanja vremena dodaje nam sat vremena sna više, pa spremni nastavljamo s radom. S nešto izmijenjenim timom sudionika (neki su otišli, drugi su stigli) dovršavamo započeto i podzid je ubrzo podignut. Efektnim nasipavanjem i nabijanjem zemlje za izravnavanje gornje terase zid proglašavamo izgrađenim. Nakon kratke pauze i rasprave o potencijalnom manjku vremena za završetak donjeg podzida, bacamo se na posao i u nekoliko sati, s već uhodanom ekipom, sličnim postupkom dovršavamo i drugi, nešto niži podzid. Time nastaju dvije zaravnjene zemljane terase koje će prema slobodnim procjenama u budućnosti moći primiti do osam šatora i poneki hammock. Dan je zaključen proslavom rođendana jedne od volonterki uz pjenušac i izvornu talijansku mortadelu.

Veliko hvala organizatorima, nositeljima projekta, a osobito sudionicima i volonterima koji su prepoznali vrijednost ove inicijative i zajedničkim snagama obnovili strukture koje će, vjerujemo, ubrzo poslužiti svrsi!

Tekst i foto: Fran Polan Krajem listopada ove godine Dragodid je vodio, a ured Prostorne taktike d.o.o. organizirao radionicu rekonstrukcije suhozida na otoku Logorunu. Veliki škoj, kako ga naziva lokalno stanovništvo, nenaseljeni je otočić udaljen niti 500 metara odnosno tek nekoliko minuta vožnje brodicom od Tribunja, pitoresknog mjesta u blizini grada Vodica. Premda nenaseljen, pojedini […]

Read More »