Tekst i foto: Filip Bubalo
Ono što je trebala biti još jedna strogo definirana aktivnost (ciljevima, budžetom i papirologijom) u sklopu projekta Oživi Održi Otok, odnosno formiranje turističke pilot ture koja bi kroz šetnju prirodnom i kulturnom baštinom pokazala tako bogato područje s epicentrom – Murterom, na jedan uvjetno rečeno drugačiji način, zapravo je završilo predivnom turom i pomalo tužnom spoznajom, kako smo zapravo turisti u vlastitoj zemlji. Naime, prečesto nismo svjesni bogatsva/raznolikosti i detalja vlastitog dvora, a o “susidovom” da i ne govorimo.
Evo konkretan primjer. Nekolicina nas iz projekta (bez imena jer neki su i domaći o.p.a.) dolazi već par godina na Vransko jezero, organiziramo suhozidne radionice, krčimo puteve, probijamo se kroz makiju tražeći bunje i sl., ali nikad ga dosad nismo ovako u cijelosti omirisali, okusili, i zapravo u cijelosti iskusili, pa na kraju još malo više i zavoljeli.
U Damirovoj konobi u Betini baka Stajka se prisjećala kako se nekad živilo i jelo u crno-bijeloj tehnici
Ako je nama tako, kako li je tek putnicima namjernicima ili turistima koji prvi put dođu na najveće jezero u Hrvatskoj?
Turistička tura koju su osmislili i isprobali zajednički sve udruge partneri na projektu pod vodstvom Argonauta iz Murtera, uz sudjelovanje nekih vlasnika agencija iz okolice, pa čak i jedne “turistice” iz Njemačke, službeno je započela u konobi Damira Kapova u Betini. Inače član Udruge Modrave-Betina, ribar na svom leutu, maslinar i naravno suhozidar, ovoga puta zagrabio je malo u prošlost i zajedno sa suprugom Tinom, pripremio tradicionalni doručak, kojim se prije odlaska u polje ili na ribe, krijepio svaki murterin, ali i murterinka, jer nije na odmet reći da je ovo jedini otk na kojem su i žene veslale.
Jedan od takvih koja se još sjeća svega jest i baka Stajka, koja nam je pojasnila jela, odnosno što su panjada, paradižot, pecipale, pa i “bila kaha”, ali i prilike u kojima su se jela ova jednostavna jela. No, našoj grupi, poslije doručka nije se išlo u polje kopati, već u novootvoreni muzej betinske drvene brodogradnje, gdje je “kapetan” zapravo žena i to po zanimanju etnologinja – Kate Šikić Čubrić, s čijim smo se vodstvom uvjerili kako je riječ o izvrsnom i modernom koncipiranom muzeju ove zajednice uronjene u maritimnu baštinu. Gajeta je nezaobilazan dio Murterskog/Kornatskog mementa, a dolazak korčulanske brodograditeljske obitelji Filipi, ishodište je društvenog i ekonomskog života ovog otoka, čiji su se posjedi zatim širili na Kornate ali i na plodno tlo Modrava na Vranskom jezeru.
Dio postava novouređenog MBDB u Betini, nezaobilazne točke za razumijevanje ovdašnjeg života
Upravo slijedeći tu tradiciju, nastavili smo prema slijedećoj postaji ture – lućici Prosika, do koje smo stigli gajetom Kurnataricom, za čijim je kormilom , sad i slijedećih nekoliko dana, kao jedan od nositelja priče o latinskom idru, bio Željko Jerat. Iako je bila proslava Sv. Frane i Dana Parka prirode, naš ambiciozno zacrtan plan, neumoljivo nas je tjerao naprijed, pa smo nakon degustacija domaćih proizvoda OPG-a iz Banjevaca, što kajakom, što biciklama krenili prema vidikovcu Kamenjak. Ravnatelj Parka Danijel Katičin vodio je biciklističku grupu
i dokazao da je u dobroj formi, s obzirom da su neki dionice odrađivali – guranjem. No, 45 minutni hod kroz klanac sve do vidikovca na sredini Vranskog jezera, nije se toliko isplatio zbog vidikovca (oblačno vrijeme), koliko zbog pečenog domaćeg pivca i nečega što nas je sve malo posramilo, pošto skoro pa nitko nije znao za domaću verziju svima omiljenog bureka, koji ga u mnogočemu nadmašuje. Riječ je o tradicionalanom jelu Bukovice i Ravnih Kotara – prisnacu. Ovaj zapravo kolač, u smislu svečanog jela, zbog više sastojaka od kojih je skorup/domaći sir najvažniji i nekada bio delikatesna roba, spremao se samo jednom godišnje i sasvim dovoljan je razlog za uspon na ovaj genijalan vidikovac.
Biologinja Norma Fressel iz Vranskog jezera neumoljiv je edukator sa obiljem informacija o parku, dok je plovidba Kurnataricom, kajakarenje i bicikliranje bio – čisti gušt.
Uvijek barem pola sata iza zakazanog itinerara, cijela grupa požurila se nazad klancem Orljava uz nekadašnje ostatke hrastove šume i novouređene staze do obale Vranskog, gdje su se ekipe na gradilištu budućeg pontona, zamijenile za prevozna sredstva, a kajakašima omogućili zalazak na jezeru koji se ne sprema na memorisjku karticu, već u “male sive ćelije”. No unatoč svemu, navedenom, zeleno je ipak ostalo u sjeni modrog Kornatskog otočja, u koje smo se uputili sigurnom Željkovom pomalo bučnom ali robusnom Adriom 1002, po ne baš obećavajućem vremenu, pače cijelim putem praćeni kišom. Iako je njegov drugi leut nedavno sudjelovao u slavnom “potopu” ni manje ni više nego trojice ministra (neki bi dreknuli zasluženo), kad je Željko na timunu, nema straha, ali zato ima priče. Neiscrpan je izvor informacija o onome što se nekad čak u bivšoj državi osmislilo kao turistički proizvod “život u kornatarskoj obitelji”, i sa silnom energijom, te podrškom svoje obitelji odnosno brata, ozbiljno razmišlja o posezoni kao o idealnom terminu za provođenej ovog “turističkog eksperimenta”. Kao vlasnik čarteraške flote (i stoga član Savjet za razvoj za održivi razvoj turizma), posjeduje i drveni leut i Kurnataricu, kuću u Vruljama (uređenu prema skici Nikole Bašića) gdje nas je ugostio, ribarske alate, ukratko sve da u neko skorašnje vrijeme Ožive Kornati s Održivom turističkom turom. Preambiciozno? Nimalo kada se uzme u obzir njegov poduzetnički “nos” i dugogodišnja karijera u turizmu, a da takvom proizvodu treba “facelifting” pokazuje prepolovljeni broj zainteresiranih u zadnjih pet godina za posjete Kornatima u vidu “života u kurnatarskoj obitelji”.
Oživi-Održi-Otok – leut/gajeta, primjereno obnovljena “kornatska” arhitektura, i tradicionalni ribarski alati, poluge su na kojima se može uzdići jedan novi život Kornata i uvesti održivi turizam
Na prvoj postaji ture – otočiću Lavsi, doslovno smo izvukli književnika Tomislava Skračića iz gustirne koju je čistio, te uz domaću lozu pričama ispresijecali povijest ovih prostora od neolitika (sjekira nađena u polju Željkovci), ilirskih gomila, preko rimskih zlatnika i pogrebnih ostataka pronađenim u obližnjem polju, srednjovjekovnog ostatka zida i tragova nekadašnjih solana iz 14. st na tvrdoj kornatskoj ilovači, do pučke arhitekture posljednja dva stoljeća. Podijelio je s nama domaćin i zanimljivu priču o prvoj otkupnoj stanici za ribu građenoj državnim novcem 1926.g., koja je nakon slabog interesa, predana njegovoj obitelji.
U domu kurnatara i književnika Tomislava Skračića na Lavsi / staelitski pogled otkriva ostatke solane
No za većinu objekata izgrađenih na ovim otocima koji su u potpunosti u privatnom vlasništu kupljeni od strane Murterina i Betinjana krajem 19.st. bavljenjem ekstezivnom poljoprivredom i stočarstvom, nakon duge i teške bolesti, okončano je sredinom prošlog stoljeća. Dotada uglavnom monovolumna ahitektura nakon nekoliko desetljeća, namijenjena uglavnom kao sklonište i skladište, počelo je metastazirati u turističke objekte, a polja i krčevine, ograde i pašnjaci, maslinici i loze otpočeli su svoj proces degradacije.
Koji je raspon svega rečenog, najbolje se vidi s najvišeg vrha kornatskog otočja Metline (237 m), s nepreglednim pašnjacima isprepleteni uglavnom unjulicom, te ogradama kao oazama za masline i nekada vinovu lozu, od kojih neke ograde pokazuju da dio vlasnika ipak nije u potpunsti napustio ova škrta polja. Petnaestak minuta od najvećg vrha, okrenuta prema otoku Žutu, prije nekih 80-ak milijuna godina izdigla se Magazinova škrila, najveća vapnenačka ploha na Jadranu i još jedan podsjetnik o posebnosti ovog geloškog čuda rastegnutog i zaštićenog na 89 otoka, otočića i hridi.
Pogled s Metline – najviše točke Kornata, te “vidikovac” na Magazinovoj škrili-geološkom fenomenu bez premca
Dok se navečer nismo okrijepili pravim (crnim) maništrunom od friških liganja, cjelodnevnom šetnjom prošli smo jednu od osam uređenih staza u NP Kornati i od neumornog Željka, doznali što je sve značilo živjeti u Kurnatima. Od ekonomije, dnevnog ritma u poljima, pa do obiteljskih previranja, koje su ostale neriješene do današnjih dana, poglavito u vidu rascjepkanosti imovine, ključnom kamenu spoticanja, svakog pokušaja uređenja naslijeđene imovine. Šetnja najvećim kornatskim poljem Trtuša sa crljenicom pod nogama, kilometrima suhozidnih ograda i pašnjaka, gdje su od nekadašnje poljoprivrede ostale divlje kruške i masline i pokoji skelet ovce, samo je sjetan podsjetnik na nekadašnji trud vlasnika. Ono što bi buduća turistička tura mogla i trebala donijeti, jest mogućnost uvida zainteresiranom putniku, a ne običnom turistu, u sve aspekte života na Kornatima, bilo plovidbu gajetom do “druge kuće” kako su Murterini zvali svoje nekretnine na ovom otočju, gradnju suhozidnih ograda, hvatanje i šišanje ovaca i lov ribe tradicionalnim alatima., a o gastronomiji da ne govorimo. Zašto?
Zato što (možda) jedino zahvaljujući takvoj interpretaciji tradicionalnih tehnika, svo to stoljećima akumulirano znanje i vještine mogu zapravo opstati, pa možda na tom putu stvoriti i neke nove baštinike (mladih van ugostiteljstva, teško da ćete naći), a krajolik vratiti u prvobitnu namjenu i to na principima danas vrlo popularne ekološke poljoprivrede.
I dok se u Vruljama gradi posjetiteljski centar novcem svjetske banke, koji bi trebao funkcionirati i kao muzej, te edukativni centar kao zamašnjak strategije razvoja održivog turizma NP Kornati, ovom naselju koji je kao i cijeli otok “pod” mrežom NATURA 2000, trebao bi osigurati veći priliv turista, pa konzekventno i povratak većeg broja ljudi u cilju proizvodnje autohtonih proizvoda koji bi se tamo plasirali. No, na to još treba sačekati, jer ciljeve (posjetiteljski centar samo je jedan od tih) što ih je zacrtao od uprave parka osnovani Savjet za održivi razvoj turizma u kojem su predstavnici općina, županija, Min. turizma, HOK, HGK, turističkih zajednica, kao i privatnih dionika, te civilnog sektora zasigurno nije lako provesti u kratkom roku.
Da se ipak (u međuvremenu) može biti odan tradiciji, ali i inovativan i održiv, pokazao je Lovre Skračić sa svojom obitelji, kojeg smo posjetili na njegovom posjedu u Kravljačici gdje s malom destilerijom na solarni pogon uspješno prerađuje kadulju, te vrsno brendiran proizvod plasira na licu mjesta. Inače za Kravljačicu se kaže da je posebno dobra vala. Ali ne valjda samo radi plodnog polja Tarac i njegove nepresušne lokve, dobroj zaštiti od vjetrova, nekadašnjim vinogradima, pa i spremniku s početka stoljeća. Dosta toga ima i u ljudima koji tamo žive i rade., koji se nekada formirali ovaj krajolik i koji će ga, svi se nadamo, očuvati za neke buduće naraštaje.
I bizantiskoj utvrdi u blizini Gospe od Tarca i budućem posjetiteljskom centru u Vruljama hitno trebaju posjetitelji
O restrikcijama u nacionalnom parku koji s ovih 220 km2 gospodari još od 1980.g., poglavito u vidu uređenja i proširenja privatnog smještaja, naći će se pozitivnih primjera maćehinskog odnosa države ali dvostrukih mjerila, ostavljajući gorak okus u ustima Kurnatara, pravih vlasnika koji nerijetko smatraju ovo svojim “rajem s zrnom prokletstva”.
Da taj okus ne ostane za stalno ili barem odgodi, pobrinut će se barem u našem slučaju, svi partneri na projektu i svi zainteresirani, putem master plana za kojeg je “žetva ideja” napravljena posljednjeg dana pilot ture na tzv. Art of hosting radionici u Gradskoj knjižnici Murter. Podijeljeni strateški u grupe, polaznici prijašnjih radionica kao i studijskog putovanja u Francuskoj, svoje su utiske, misli i osjećaje, ali i ideje stvorene tijekom i nakon svega proživljenog, stavili na papir kako bi se kreirao budući akcijski plan upravljanja i ovim cijelim područjem ili barem nekim dijelovima.
Tko preživi pričat će…
Ekipe „Dragodid“ (lijevo) i „Gaius Laberius“ (desno) otvorile su događaj.
Ekipa „Golinjevo“ slavi pobjedu
Izvještaj: Sv. Barbara, Konavle
U Konavlima, domaćinu međunarodnog suhozidnog kongresa 2020. godine, se održala edukativna radionica obnove suhozida koji omeđuje crkvu sv. Barbare i groblje sa srednjovjekovnim stećcima. Program je financiralo Ministarstvo kulture RH, a partneri u projektu su bili Muzeji i galerije Konavala, udruga Dragodid te Osnovna škola Gruda. Obnovu suhozida je predvodio lokalni suhozidni meštar, Ivo Antunović – Mina, iskusni nositelj umijeća suhozidne gradnje, uz članove udruge Dragodid.
O LOKALITETU
Srednjovjekovno groblje sa stećcima i crkvom sv. Barbare smješteno je sjeverno od sela Dubravka u Konavlima na lokalitetu Varino brdo, izloženo suncu i vjetru, ali ujedno i s prekrasnim pogledom na gotovo cijelo Konavle s tipičnim krškim poljem. Crkvena parcela ograđena je suhozidom dugim oko 150 metara i s dva ulaza. Groblje je sačuvano gotovo in situ s grobovima smještenim na terasastima padinama orijentacije većinom sjeveroistok – jugozapad. Groblje sa stećcima i crkvom sv. Barbare jedno je od najvrijednijih izvorno sačuvanih srednjovjekovnih sakralnih cjelina na širem dubrovačkom području. 2016. godine postaje dijelom UNESCO-ve svjetske baštine.
TIJEK OBNOVE I EDUKACIJE
Program obnove je započeo edukativnom radionicom za sve zainteresirane volontere u periodu od 22. do 25. lipnja, 2019. Uz naše članove, obnovu suhozida i prezentaciju tehnike gradnje predvodio je lokalni suhozidni meštar, Ivo Antunović – Mina. Mina se od početka godine nalazi na popisu nositelja umijeća suhozidne gradnje Ministarstva kulture. Svojim umijećem vrlo aktivno djeluje na području Konavala, te valja spomenuti da je Mina 2000. godine izgradio i zapalio posljednju klačinu (japjenicu) u Konavlima.
Kroz četverodnevnu radionicu, uz prisutnost volontera iz Konavala i Dubrovnika, se obnovilo oko 50 metara zida na sjeveroistočnom dijelu parcele gdje je zid bio najviše oštećen i zatrpan kamenjem koje se tu godinama odlagalo. Najprije je trebalo otkopati isto kako bi se došlo do lica zida, zatim ga presložiti do same krune zida koji je na tom dijelu visok do 120 cm s unutarnjeg dijela parcele. Polaznici radionice su imali priliku saznati više informacija o samom lokalitetu i načinu upravljanja od strane Jelene Beželj, mlade arheologinje i predstavnice partnera u projektu – Muzeja i galerija Konavala. Ovu fazu programa je uspješno dokumentirala ekipa Vizantropa čiji je film moguće pogledati na njihovom Youtube kanalu. Mina je sa svojim pomagačem – Vlahom Pržićem, do kraja lipnja obnovio preostali dio zida gdje je na najvećem dijelu bilo potrebno izravnati krunu zida.
ZAVRŠNICA PROGRAMA OBNOVE
Završni dio programa se odvio 2. listopada kada je održana pokazna radionica gradnje suhozida za 70 učenika 3. i 4. razreda Osnovne škole Gruda, te učenike područnih škola Dubravka, Pridvorje, Popovići i Radovčići. Radionicu je također predvodio Ivo Antunović – Mina, s članicom naše udruge i uz pomoć učiteljica Osnove škole Gruda, kao partnera programa. Djeci su na početku radionice podijeljene zaštitne rukavice, te su bili podijeljeni u tri grupe. Uz pomoć voditelja, vješto su postavljali kamenje na zid i zapunjali sredinu sa sitnim kamenjem. Ovime je službeno završen projekt čiji je program prvenstveno uključivao edukaciju građana o važnosti kulturne baštine – stećaka kao nepokretne arheološke baštine, te nematerijalne baštine umijeća suhozidne gradnje. Program je financiralo Ministarstvo kulture, a partneri su bili udruga Dragodid, Muzeji i galerije Konavala, te Osnovna škola Gruda.
U Konavlima, domaćinu međunarodnog suhozidnog kongresa 2020. godine, se održala edukativna radionica obnove suhozida koji omeđuje crkvu sv. Barbare i groblje sa srednjovjekovnim stećcima. Program je financiralo Ministarstvo kulture RH, a partneri u projektu su bili Muzeji i galerije Konavala, udruga Dragodid te Osnovna škola Gruda. Obnovu suhozida je predvodio lokalni suhozidni meštar, Ivo Antunović – Mina, iskusni nositelj […]
Read More »