Povratak u Dragodid: 2017.

tekst: Filip Šrajer
foto: arhiva Dragodid, Filip Šrajer, Vilma Stopfer, Julia Bakota, Ante Senjanović, Vjeko Gašparović, Nina Zanki, Darko Musić

Priča o udruzi Dragodid obično počinje pričom o tome kako su osnivači udruge kao studenti tijekom nekoliko ljeta od 2002.-2006. godine u zaseoku Dragodid na otoku Visu pomagali pokojnome Andriji Suiću i njegovoj sestri Nedjeljki Burić u uređenju sela i objekata u njemu, i tako se zauvijek zarazili suhozidnom gradnjom…

Slika: daleke 2002. studenti arhitekture iz Švedske i Danske gule koru s borova za krov kućice u Dragodidu

Prošle je, 2017. godine, dakle na petnaestu obljetnicu prve međunarodne suhozidne radionice i dvanaest godina nakon zadnjih organiziranih volonterskih graditeljskih aktivnosti u selu Dragodid, odrađen, moglo bi se reći i najopsežniji i najraznolikiji volonterski program do sada. Povod je bio Nedjeljkin proljetošnji telefonski poziv, da joj je krov na kući na dva mjesta u kritičnom stanju.

Slika: unutrašnjost kamenoga krova otkriva tamno naličje tradicijskoga života – goleme količine čađi s otvorenog ognjišta koje su naši preci svakodnevno udisali živeći na tobože čistom predindustrijskom zraku

Srećom, Nedjeljkin se telefonski poziv poklopio s javnim pozivom Grada Komiže za prijavu programa od interesa za opće dobro, pa smo odlučili reagirati i prijaviti projekt kompliciranog naziva “Obnova tradicijske kulturne baštine, razvoj volonterstva i građanskog aktivizma putem interventne sanacije stanja u selu Dragodid”. Ulaganje javnih sredstava u obnovu privatne kuće pritom smo smatrali opravdanim, budući da je krov o kojemu pričamo istodobno i prvi (najstariji) i zadnji pod kojim se u Dragodidu živi, a taj, Nedjeljkin dragodidski život, koji se sastoji od brige za koze, tovare i lozu, pravljenja vina, ribolova udicom s obale, branja ružmarina i levande, kapara i motara, zapravo je u komiškim okvirima (a vjerojatno i šire) zadnji ili jedan od zadnjih opipljivih ostataka onoga života kojega svi zazivamo i evociramo kada pričamo o našem sredozemnom identitetu i povijesti. Ekomuzej na djelu, rekli bismo. Grad Komiža se složio i za program odobrio 8.000 kn, s čime smo mogli početi raditi.

Slika: Nedjeljka i tovar Gricko na usponu iz Komiže u Dragodid. Sanacija krova s prethodne slike glavni je preduvjet očuvanja ovakvih prizora i načina života. 

Sama obnova bila je zamišljena kao angažman domaćeg majstora iz Komiže tijekom dva tjedna ljeta, s pomoćnom radnom snagom – našim volonterima. Naravno da nije baš sasvim tako ispalo, jer je majstor s kojime smo sve dogovarali radi osobnih razloga i prezaposlenosti na kraju odustao, ali volonteri su ipak odradili svoje (u nekoliko višednevnih boravaka u selu odrađeno je branje i obrada borove građe i letvi od joprine, skidanje i sortiranje ploča s krova drugog objekta koji je također počeo popuštati, rastavljanje ranije sklapane drvene konstrukcije s trećeg objekta).

Slika: volonteri u akciji – razni radovi na uređenju i sanaciji stanja u selu: rušenje velikog sklepanog daščanog krova, skidanje ploča s trule konstrukcije jednog manjeg objekta, inventura alata, zaštita borovih greda i letvi joprine protiv crva

Pregledom konstrukcije samog krova ustanovljeno je da je ona u dosta lošem stanju. Nasreću Nedjeljka je imala nešto svojih novaca, te se mogao poduzeti jači zahvat od zamišljenoga – zamjena dijela rogova, svih letava i dvije poprečne grede. Pred sam kraj godine napokon su pronađeni i majstori koji su se htjeli toga prihvatiti (obrt Joso Pućo iz Solina, ekipa predvođena komiškim zetom Mariom, a kamen je stavljao Darko Musić).

Slika: Natezanja s majstorima naravno je bilo (na gornjoj slici su postavljena prva tri reda ploča, a konstrukcija još nije bila sanirana kako treba), ali najteže je bilo natezanje s kišom koja je padala u 12. mjesecu i dovodila u pitanje finiš akcije. Na donjoj slici majstor slika obavljeni posao. 

U trenutku pisanja ovoga teksta krov je tek bio gotov, nismo još bili gore, a prava kiša još nije pala, tako da ćemo se suzdržati od davanja konačnih komentara, ali zadovoljni smo što je konstrukcija sanirana, a kuća ponovno pod krovom.

Što se tiče “volonterstva i građanskog aktivizma”, tu je ispalo sjajno i iznad očekivanja. Ad-hoc objavljena poludnevna turistička tura gradnje suhozida koju smo 21. srpnja s polaskom iz Komiže organizirali uz podršku Alternature okupila je šaroliko društvo iz Danske, Srbije, Hrvatske, Švedske, Slovenije i Malezije. O toj akciji smo nešto više napisali ovdje.

Slika: turističko-volonterska akcija kao korisna pomoć u uređenju sela, zanimljiva dopuna komiškoj ljetnoj turističkoj ponudi i prilika za osmjeh na licu gostiju i domaćice

A pravi hit i vrhunac cijeloga godišnjeg programa je bio posjet vrtićanaca iz Dječjeg vrtića Komiža 17. listopada uz podršku (prijevoz) DVD Komiža. Dvadesetak djece i njihove tete Ninu Zanki i Tinu Vučemilo prvo smo odveli do beštija: tovara Galita i Gricka, koze Larise i jaruha Antoninkota. Kad su nahranili beštije, išli smo do gustirne napiti se vode, a predškolci su i izvukli po mali sić.

Zatim smo pogledali konobu, pa se osvježili uz dragodidski čaj (vris, menta, kadulja, ružmarin, origano…) i kekse uz komin. Marenda je bila na zugu, malo balota i drugih igara. I za kraj su svi ugradili po koji kamenčić u jedan kolnjik (suhozid). Još jedna stvar koja nam je razgalila srca je ta što je u vidu donacije od 2.000 kn taj aktivističko-edukacijski dio akcije samoinicijativno potpomogla Malezijka s komiškom adresom Marie Yap.

Slika: komin, beštije, gustirna, balote, kolnjici – komiški vrtićanci u posjetu Dragodidu

Sve u svemu, osim što je napravljeno dosta posla na uređenju starih kamenih objekata (a tome poslu nikad kraja), imamo dojam da smo prošlogodišnjom dragodidskom akcijom možda zavrtili i neke nove priče i nove ljude oko ovoga jedinstvenoga ambijenta na sjevernoj padini otoka Visa, trikvarat ure tovarećim hodom od Komiže. Doviđenja u Dragodidu!