Povratak u Dragodid: 2017.

January 26, 2018 in Arhiva reportaža, radne akcije by kravosas

tekst: Filip Šrajer
foto: arhiva Dragodid, Filip Šrajer, Vilma Stopfer, Julia Bakota, Ante Senjanović, Vjeko Gašparović, Nina Zanki, Darko Musić

Priča o udruzi Dragodid obično počinje pričom o tome kako su osnivači udruge kao studenti tijekom nekoliko ljeta od 2002.-2006. godine u zaseoku Dragodid na otoku Visu pomagali pokojnome Andriji Suiću i njegovoj sestri Nedjeljki Burić u uređenju sela i objekata u njemu, i tako se zauvijek zarazili suhozidnom gradnjom…

Slika: daleke 2002. studenti arhitekture iz Švedske i Danske gule koru s borova za krov kućice u Dragodidu

Prošle je, 2017. godine, dakle na petnaestu obljetnicu prve međunarodne suhozidne radionice i dvanaest godina nakon zadnjih organiziranih volonterskih graditeljskih aktivnosti u selu Dragodid, odrađen, moglo bi se reći i najopsežniji i najraznolikiji volonterski program do sada. Povod je bio Nedjeljkin proljetošnji telefonski poziv, da joj je krov na kući na dva mjesta u kritičnom stanju.

IMG_0093 (1)
Slika: unutrašnjost kamenoga krova otkriva tamno naličje tradicijskoga života – goleme količine čađi s otvorenog ognjišta koje su naši preci svakodnevno udisali živeći na tobože čistom predindustrijskom zraku

Srećom, Nedjeljkin se telefonski poziv poklopio s javnim pozivom Grada Komiže za prijavu programa od interesa za opće dobro, pa smo odlučili reagirati i prijaviti projekt kompliciranog naziva “Obnova tradicijske kulturne baštine, razvoj volonterstva i građanskog aktivizma putem interventne sanacije stanja u selu Dragodid”. Ulaganje javnih sredstava u obnovu privatne kuće pritom smo smatrali opravdanim, budući da je krov o kojemu pričamo istodobno i prvi (najstariji) i zadnji pod kojim se u Dragodidu živi, a taj, Nedjeljkin dragodidski život, koji se sastoji od brige za koze, tovare i lozu, pravljenja vina, ribolova udicom s obale, branja ružmarina i levande, kapara i motara, zapravo je u komiškim okvirima (a vjerojatno i šire) zadnji ili jedan od zadnjih opipljivih ostataka onoga života kojega svi zazivamo i evociramo kada pričamo o našem sredozemnom identitetu i povijesti. Ekomuzej na djelu, rekli bismo. Grad Komiža se složio i za program odobrio 8.000 kn, s čime smo mogli početi raditi.

Slika: Nedjeljka i tovar Gricko na usponu iz Komiže u Dragodid. Sanacija krova s prethodne slike glavni je preduvjet očuvanja ovakvih prizora i načina života.

Sama obnova bila je zamišljena kao angažman domaćeg majstora iz Komiže tijekom dva tjedna ljeta, s pomoćnom radnom snagom – našim volonterima. Naravno da nije baš sasvim tako ispalo, jer je majstor s kojime smo sve dogovarali radi osobnih razloga i prezaposlenosti na kraju odustao, ali volonteri su ipak odradili svoje (u nekoliko višednevnih boravaka u selu odrađeno je branje i obrada borove građe i letvi od joprine, skidanje i sortiranje ploča s krova drugog objekta koji je također počeo popuštati, rastavljanje ranije sklapane drvene konstrukcije s trećeg objekta).

radovi razni
Slika: volonteri u akciji – razni radovi na uređenju i sanaciji stanja u selu: rušenje velikog sklepanog daščanog krova, skidanje ploča s trule konstrukcije jednog manjeg objekta, inventura alata, zaštita borovih greda i letvi joprine protiv crva

Pregledom konstrukcije samog krova ustanovljeno je da je ona u dosta lošem stanju. Nasreću Nedjeljka je imala nešto svojih novaca, te se mogao poduzeti jači zahvat od zamišljenoga – zamjena dijela rogova, svih letava i dvije poprečne grede. Pred sam kraj godine napokon su pronađeni i majstori koji su se htjeli toga prihvatiti (obrt Joso Pućo iz Solina, ekipa predvođena komiškim zetom Mariom, a kamen je stavljao Darko Musić).

popravak krova
Slika: Natezanja s majstorima naravno je bilo (na gornjoj slici su postavljena prva tri reda ploča, a konstrukcija još nije bila sanirana kako treba), ali najteže je bilo natezanje s kišom koja je padala u 12. mjesecu i dovodila u pitanje finiš akcije. Na donjoj slici majstor slika obavljeni posao.

U trenutku pisanja ovoga teksta krov je tek bio gotov, nismo još bili gore, a prava kiša još nije pala, tako da ćemo se suzdržati od davanja konačnih komentara, ali zadovoljni smo što je konstrukcija sanirana, a kuća ponovno pod krovom.

Što se tiče “volonterstva i građanskog aktivizma”, tu je ispalo sjajno i iznad očekivanja. Ad-hoc objavljena poludnevna turistička tura gradnje suhozida koju smo 21. srpnja s polaskom iz Komiže organizirali uz podršku Alternature okupila je šaroliko društvo iz Danske, Srbije, Hrvatske, Švedske, Slovenije i Malezije. O toj akciji smo nešto više napisali ovdje.

akcija turisti
Slika: turističko-volonterska akcija kao korisna pomoć u uređenju sela, zanimljiva dopuna komiškoj ljetnoj turističkoj ponudi i prilika za osmjeh na licu gostiju i domaćice

A pravi hit i vrhunac cijeloga godišnjeg programa je bio posjet vrtićanaca iz Dječjeg vrtića Komiža 17. listopada uz podršku (prijevoz) DVD Komiža. Dvadesetak djece i njihove tete Ninu Zanki i Tinu Vučemilo prvo smo odveli do beštija: tovara Galita i Gricka, koze Larise i jaruha Antoninkota. Kad su nahranili beštije, išli smo do gustirne napiti se vode, a predškolci su i izvukli po mali sić.

Zatim smo pogledali konobu, pa se osvježili uz dragodidski čaj (vris, menta, kadulja, ružmarin, origano…) i kekse uz komin. Marenda je bila na zugu, malo balota i drugih igara. I za kraj su svi ugradili po koji kamenčić u jedan kolnjik (suhozid). Još jedna stvar koja nam je razgalila srca je ta što je u vidu donacije od 2.000 kn taj aktivističko-edukacijski dio akcije samoinicijativno potpomogla Malezijka s komiškom adresom Marie Yap.

vrticanci
Slika: komin, beštije, gustirna, balote, kolnjici – komiški vrtićanci u posjetu Dragodidu

Sve u svemu, osim što je napravljeno dosta posla na uređenju starih kamenih objekata (a tome poslu nikad kraja), imamo dojam da smo prošlogodišnjom dragodidskom akcijom možda zavrtili i neke nove priče i nove ljude oko ovoga jedinstvenoga ambijenta na sjevernoj padini otoka Visa, trikvarat ure tovarećim hodom od Komiže. Doviđenja u Dragodidu!

Rekapitulacija:

- obnovljena konstrukcija i kameni pokrov površine cca 60 m2 na najstarijoj kući u Dragodidu izvornim materijalima i tehnikama (originalnim pločama, te drvenom građom iz lokalnog izvora)

- izvršena sanacija i uređenje još nekoliko objekata (rastavljen sklepani daščani krov, skinute ploče sa trule konstrukcije dva manja objekta, uređen zug za balote)

- održana javna poludnevna turističko-volonterska akcija izgradnje suhozida (10 gostiju)

- održan poludnevni posjet djece starijih vrtićkih uzrasta DV Komiža selu (19 djece)

- financiranje: Grad Komiža, Marie Yap, Nedjeljka Burić

- pomoć u prijevozu: DVD Komiža, turistička agencija Alternatura, turistička agencija VIS IT,

- radove izveli: građevinski obrt Joso Pućo (Solin), postavljanje kamenih ploča Darko Musić, volonteri udruge Dragodid (Mario Švencbir, Julia Bakota, Filip Bubalo, Filip Šrajer, Ante Senjanović, Vilma Stopfer, Nikica Dini Renić, Mislav Tovarac, Marijana Varašanec, Zrinka Vrkić, Nikola Jovović-Vis walking tours)

Share and Enjoy:

Najava: Japlenica 2020.

July 31, 2020 in radne akcije by Levantinka

U Žminju će se i ove godine u organizaciji Branka Orbanića i Kapitela tradicionalno proizvesti vapno paljenjem u japlenici, a pozvani su svi zainteresirani! Datumi su 31.8.-12.9., a upute su nacrtane u pozivnici dostupnoj klikom na fotografiju:

U Žminju će se i ove godine u organizaciji Branka Orbanića i Kapitela tradicionalno proizvesti vapno paljenjem u japlenici, a pozvani su svi zainteresirani! Datumi su 31.8.-12.9., a upute su nacrtane u pozivnici dostupnoj klikom na fotografiju:

Otvorene su prijave za 4. prvenstvo Hrvatske u gradnji suhozida – Vodice – Srima 2020

July 29, 2020 in skupovi, tečajevi by Mario Zaccaria

4.Prvenstvo Hrvatske u gradnji suhozida, u organizaciji LAG-a More 249 i udruge 4 Grada Dragodid, održat će se u subotu 19. rujna u Vodicama, točnije kod Domaćinove bunje na području poluotoka Srime gdje danas na tridesetak četvornih kilometara ima tisuću kilometara suhozida.

Pozivamo sve zainteresirane: one koji su se okušali u gradnji suhozida, ali i one koji to još nisu, a htjeli bi, da sastave ekipe i prijave se. Dobrodošle su ekipe iz cijele Hrvatske kao i iz inozemstva.

Okupljanje sudionika će biti od 08:00 do 8:30 na arheološkom lokalitetu Prižba. Nakon parkiranja i uplate kotizacija slijedi zajednički odlazak pješice na Domaćinovu bunju gdje će se održati natjecanje.

Domaćinova bunja kao najviša nepravo svođena suhozidna građevina u Hrvatskoj (preko 5m visine) centralna je lokacija Prvenstva. Bunja je građena kao pomoćni objekt u nepreglednim vinogradima zemljoradnika iz Prvić Luke, a svoju impozantnost, osim vještini graditelja i obilnim količinama raspoloživog kamena, duguje dobrim dijelom upravo velikoj udaljenosti od matičnog naselja – zbog potrebe za dužim boravkom u vinogradu od čak nekoliko mjeseci. Pokraj bunje, ukopana u gomilu nalazi se i manja bunja koja je služila kao hladnjak tj. spremište hrane. Hvala obitelji Rodin – Domaćinovima uz čiju dozvolu se okupljamo kraj bunje.

Natjecanje će se održati na gomili u neposrednoj blizini bunje, a cilj će biti izgraditi gledalište za grupna posjećivanja bunje, kao i platformu za upriličavanja likovnih kolonija. Sudjelovanje ekipa će se zabilježiti u strukturi zida.

Pravila natjecanja ove godine su nešto drukčija od prethodnih godina.

Cilj je u zadanom vremenu (3h) od kamena raspoloživog na gomili izgraditi što kvalitetniji podzid/klupu, unaprijed zadanih dimenzija (duljine, visine, dubine). Sve ekipe grade istovremeno, jedna do druge, svaka svoj segment zida. Vrednovat će se završenost segmenta, te kvaliteta zida.

Nakon gradnje slijedi zajednički ručak, žiriranje i proglašenje pobjednika.

Obnova urušenih vanjskih prstenova bunje će uslijediti poslijepodne, nakon natjecateljskog dijela, ručka i kraćeg predaha, a mogu se priključiti svi zainteresirani sudionici.

Ekipu čini do 4 člana / članice starija od 16 godina.

Kotizacija po ekipi iznosi 200 kn i plaća se prilikom registracije na licu mjesta. Svi natjecatelji dobivaju majice te im je osigurano osvježenje i ručak, a pobjednička ekipa osim pehara dobiva i novčanu nagradu koja se pokriva iz kotizacija.

Prijave se šalju e-mailom na adresu info@dragodid.org do 10.9.2020. a trebaju sadržavati

imena i adrese svih članova ekipe, te kontakt telefon i mail adresu najmanje jednog člana/članice ekipe. Broj ekipa je ograničen!

*Navedeno je podložno manjim izmjenama, a bit će definirano nakon što se bude znao točan broj ekipa. U slučaju lošeg vremena natjecanje se odgađa za sljedeću subotu 26.9.2020.

Važno: Natjecanje se održava na otvorenom, te će se osigurati sve epidemiološke mjere koje u tom trenutku budu na snazi. Sve sudionike pozivamo na odgovornost i pridržavanje istih.

Projekt podupiru Ministarstvo kulture, Muzej grada Šibenika, Šibensko-kninska županija, Grad Vodice

4.Prvenstvo Hrvatske u gradnji suhozida, u organizaciji LAG-a More 249 i udruge 4 Grada Dragodid, održat će se u subotu 19. rujna u Vodicama, točnije kod Domaćinove bunje na području poluotoka Srime gdje danas na tridesetak četvornih kilometara ima tisuću kilometara suhozida. Pozivamo sve zainteresirane: one koji su se okušali u gradnji suhozida, ali i […]

Raž i srp umjesto kamena i čekića

July 22, 2020 in Arhiva reportaža, na rubu teme, radne akcije by Maja Flajsig

Rano ustajanje i kretanje na put nije nam ništa nepoznato. Ništa drugačije nije bilo ni u petak 17. srpnja 2020. godine kada smo se Ana Burić i ja, Stipe Božinović, zaputili na nešto drugačiju radnu akciju. Ovoga puta nije bilo ni kamena ni čekića. Ono što nas je čekalo bili su raž i srp.

Mjesto radnje – Veliki Godinj. Zaseok Rašćana koji teritorijalno pripadaju Vrgorcu, Veliki Godinj smješten je u Parku prirode Biokovo. Gotovo u cijelosti je zaštićen kao primjer pučke arhitekture i graditeljstva o čemu računa vodi Konzervatorski odjel Imotski. Mjesto Godinja pojavljuje se na kartama još 1792. godine premda lokalni mještani danas ne znaju zašto je tada bilo toliko važno. Danas Veliki Godinj ima samo dvoje stalnih stanovnika i barem tri ploče sa znakom apartmana. Kao i dobar dio malih mjesta u Dalmatinskoj zagori do naglog opadanja broj stanovnika došlo je 1950ih kada se ljudi sele u obližnje gradove, primarno Makarsku, ali se i raseljavaju po svijetu.

Slika 1: Vrijedni lokalci sa žetvom su počeli u 5 ujutro, mi smo im se pridružili oko 7:30

Ali nama je važnija akcija koja se odvijala. Preko navedenog Konzervatorskog odjela par dana ranije saznali smo da mještani pripremaju akciju žetve raži kako bi pripremili slamu za krov. Na mjestu akcije dočekala nas je Žana Pervan Odak, ravnateljica Centra za kulturu i baštinu grada Vrgorca te nas upoznala s lokalcima. Idejni začetnici svega su sestra i brat – Nada (jedna do dvoje stalnih stanovnika Velikog Godinja) i Nediljko Pavlinović zvan Ćurako[1]. Raž su posijali na svojoj zemlji te aktivirali još nekoliko lokalnih ljudi da im pomognu u njenoj žetvi. Naš mentora bio je i gospodin Rajko Lendić koji nas je kasnije učio povezivati raž u snopove.

[1] Nadimak je jasno priča za sebe.

Slika 2: Panoramski pogled – ne radi se o velikoj oranici, samo o komadu zemlje otetom kršu

Osobnosti mještana su osebujna, baš onakvim kakvim ih očekujete u malom mjestu koje živi u nekoj svojoj posebnoj priču, u posebnoj vremenskoj zoni. Ana je u kratkom roku gospodinu Rajku postala unuka, a uz to je svako malo ubacivao engleske fraze, često uz napomenu „Šta bi Englezi rekli…“. Ja sam gospođi Nadi postao kum, a gospodin Ćurako čitav doživljaja je upotpunio recitiranjem čitavih antologija hrvatskog pjesništva.

Slika 3: Barba Rajko: “Slikaj je, Slikaj je, nek se vidi kako dobro radi”

Premda ih je naš dolazak i na prvu obradovao, jer je netko pridao pažnju tome što rade, oni nisu znali da mi dolazimo s namjerom pomoći im u radu. Ljudi su se očito navikli da im u posjet dolaze ljudi koji ih slikaju, snime i idu dalje o svom poslu. Nakon kratkog uvjeravanja da smo stvarno došli raditi i naučiti što možemo oduševljenje je bilo još veće. Nekoliko osnovnih uputa kako raditi sa srpom i sačuvati sve prste na broju kasnije i rad je moga početi. Jednom kada je raž bila požeta trebalo je ponovno uvjeriti da želimo naučiti i vezivati je u strukove. Sa svakom izmjenom njihove „Nemoj se ljuti. Krivo radiš.“ I naše „Šta ćemo se ljuti. Recite šta je krivo. Tu smo da naučimo.“ zadovoljstvo lokalaca je raslo jer netko želi od njih učiti.

Raž je ostala povezana u snopovima na polju da se suši, a za desetak dana će se na guvnu i mlatiti. Plan gospodina Ćuraka je da jednu stranu krova kroz dogledno vrijeme on pokrije sam (potrebno je još napraviti i drvenu konstrukciju), a drugu stranu krova napraviti na lokalnoj fešti, zadnju subotu u kolovozu. Tada bi se okupilo više ljudi kojima bi se ta vještina prezentirala. Sve u svemu Ana i ja se nadamo da je ovo samo vol. 1 izvještaja iz Velikog Godinja.

Slika 4: Prizor nakon žetve

Slika 5: Prizor nakon vezivanja raži

Slike i tekst: Stipe Božinović

Najava: 12. Festival levande

July 6, 2020 in radne akcije by Levantinka

Udruga Pjover s partnerima najavljuje 12. Festival levande kojemu ”korona ne može ništa”. Održat će se u hvarskom Velom Grablju 24.-25.7.2020. i svi su pozvani! Mi ćemo se, kao i svake godine, odazvati i pomoći pri obnovi hvarskih suhozida.

Žetva i destilacija levande, radionica obnove suhozida, različite izložbe i prezentacije (poput one o izradi dezinficijensa od lavandinog hidrolata), predavanja, koncerti, film itd. itd. Sve detalje pratitie na facebook stranici udruge Pjover, a slijedi nekoliko najavnih plakata:

Udruga Pjover s partnerima najavljuje 12. Festival levande kojemu ”korona ne može ništa”. Održat će se u hvarskom Velom Grablju 24.-25.7.2020. i svi su pozvani! Mi ćemo se, kao i svake godine, odazvati i pomoći pri obnovi hvarskih suhozida. Žetva i destilacija levande, radionica obnove suhozida, različite izložbe i prezentacije (poput one o izradi dezinficijensa […]

Izvještaj: Kotorski suhozidi – uređenje spusta prema Guljanovom dolcu

July 6, 2020 in radne akcije by Josipa Popovic

Tekst i foto: Ante Senjanović

Post nubila Phoebus, rekli bi stari Latini, iako u trenutku kojem ovo pišem prije vrijedi reći: Poslije korone je prije korone. Ma koliko je ne bih spominjao, ne da ju se izbjeći. Zidarska se akcija na kotorskom brdu iznad Crikvenice trebala održati još u četvrtom mjesecu, ali se, zbog već spomenute korone, održala tek nedavno.

Ekipa iz gradskog muzeja se godinama već trudi urediti okolicu starog naselja Kotor, kako bi se dobila jedna, Crikveničanima i gostima pristupačna, park šuma. Na brdu i visoravni je označena i uređena mreža puteva koja povezuje interesantne stvari u krajobrazu, uz koju se, s našom suradnjom, svake godine na proljeće popravljaju oštećene gromače. Te radne akcije su inače uvijek organizirane kao volonterske radionice, no ove godine su u Muzeju zaključili kako to ne bi imalo smisla jer su se sva društva, na čije članove bi se inače dalo računati, nakon prekida zabrane rada uhvatila nadoknađivati propušteno, tako da svi rade nešto svoje. Ova je akcija, stoga, bila jedna mala Dragodidova ekspedicija odrađena usred tjedna.

Glavni zadatak nam je bio urediti spust s visoravni u Guljanov dolac. Put tuda ide niz strminu, kroz urušenu ogradu i onda niz sklisku šumsku zemlju. Još smo 2017. godine radili na uređenju donjeg dijela tog puta, pod hrastovima na ulazu u dolac. To veliko, staro drveće je zaštićeno kao spomenik prirode pa je valjalo posvetiti pažnju njihovoj okolini. Ove godine na red je došao gornji dio puta, ali ne prije nego što smo prvo malo uredili donji: očistili ga od napadalog granja i kamenja odronjenog s urušenih ograda na padini iznad, popravili oštećenja koja nam je to kamenje napravilo, a onda malo uredili bliže dijelove tih gromača.

Za gornji dio, početni nam je plan bio samo napraviti stepenice na strmim dijelovima i raščistiti urušenu gromaču da bude lakše proći. Odrezali smo zatim granje okolnih stabala koje je ometalo pristup i uklonili grmlje i stabalca koja su počela rasti iz urušenog materijala pa se uhvatili raščišćavanja. Pokazalo se, kako to često već bude, da je ono što smo smatrali razinom tla ustvari samo utabani nasip, kojega također treba ukloniti ako želimo da teren bude siguran za gaženje. I tako smo, malo-pomalo, raskopali prolaz, stvorili cijelu novu gomilu kamena sa strane i zaključili da je najbolje da sve to vratimo nazad na način da rekonstruiramo dio stare gromače, ali ovaj put s pravim prolazom i stubištem.

U strmini između rekonstruirane gromače i ruba visoravni, napravili smo stepenice od masivnog pločastog kamenja, kojeg je, srećom, bilo dovoljno u urušenom materijalu. Tlo je mješavina zemlje i kamenog nasipa, pa je bilo lako na pravim mjestima iskopati rupe za postavljanje stepenica. Položaje smo im određivali isprobavajući može li se prirodno koračati uz i niz njih. Kamenje smo postavljali na temelj pripremljen od sitnih kamenčića, s nagaznom plohom nagnutom unazad. Dio na kojeg se ne gazi je zatrpan sitnim kamenjem i zemljom, tako da prati okolnu kosinu, s nadom da će okolno bilje ponovno početi rasti na tom dijelu i zaštititi ga od erozije (postojeći mali nasipi su bez problema izdržali jedan veliki pljusak tih dana pa vjerujemo kako će plan uspjeti).
Vremenska prognoza nas je strašila kišama, olujama, daždima i potopima, stoga smo računali kako ćemo biti sretni nađemo li u četiri predviđena dana dovoljno suhog vremena za planirani posao. Ali, eno, igrali se danima Feb Apolon i oblaci, da bi se na kraju otvorilo nebo u četvrtak u zoru, istreslo sve što je imalo i ostavilo nas da i dalje radimo na miru. Znači, ne samo da smo bez problema uspjeli završiti glavni zadatak, nego nam je ostalo i dovoljno vremena da krenemo na rezervne. Prvi je bio popravljanje urušene ograde uz put prema Stolniću. Zadatak je klasičan, bez potrebe za nekom mudrošću: ukloniti urušeno i nagnuto, naći da je temelj u dobrom stanju, vratiti kamike nazad na pravi način i eto ga na. I oznaka udaljenosti je ponovo vidljiva.

Kad smo već kod Stolnića, taj lokalitet dobro ilustrira probleme s kojima se susreću oni voljni da urede i predstave krajobrazne ljepote crikveničkog i vinodolskog područja (odnosno, ono što je ostalo od njih). Stolnić je tumul na prijevoju – upečatljiva točka u prostoru, uz put, na granici dvaju područja. Niti naši infrastrukturaši nisu imuni na snagu takvog mjesta pa su, s izvanrednom preciznošću, postavili stup dalekovoda točno nad grobnu komoru tumula (na drugoj strani brda, sličnu preciznost su pokazali pri postavljanju stupova na ostatke kotorske gradine), a tu negdje će, u ne tako dalekoj budućnosti, proći i autoput. Blizu gore spomenutog Guljanovog dolca dugo godina je bio kamenolom, čiji je impresivni amfiteatar upravo ušao u proces sanacije, a koja uključuje zatrpavanje otpadom. Ipak, sretna strana kotorskog područja je što se čovjek brzo nađe iza nekog zavijutka, među nekim ogradama, zaklonjen drvećem i može se praviti kao da nema ni Crikvenice ni vikendica ni apartmana nigdje blizu. Vrijedi to.

No, dobro, pustimo digresije i uhvatimo se još par stvari koje smo stigli napraviti. Prošle jeseni su se na radionici obnovili zidovi oko kotorske lokve, samo, kako nema nijedne dobre stvari koja nekome nije bez veze, tako se i ovdje netko zabavljao vađenjem kamenja iz zida i bacanjem u lokvu. I to smo popravili.

Nadalje, uz put od Kotora prema lokvi nalazi se lijep potez obostranog zida, koji je na donjoj strani puta dosta oštećen. U Muzeju s pravom žele taj potez obnoviti, ali to će biti predmet nekih budućih radionica. Na ovoj akciji smo ipak iskoristili ono malo vremena što nam je ostalo za sređivanje jednog malog poteza zida koji se bio rasuo po putu.

Vidimo se ponovo gore na Kotoru – možda već najesen, a sigurno idućeg proljeća.

Tekst i foto: Ante Senjanović Post nubila Phoebus, rekli bi stari Latini, iako u trenutku kojem ovo pišem prije vrijedi reći: Poslije korone je prije korone. Ma koliko je ne bih spominjao, ne da ju se izbjeći. Zidarska se akcija na kotorskom brdu iznad Crikvenice trebala održati još u četvrtom mjesecu, ali se, […]