Raž i srp umjesto kamena i čekića

Rano ustajanje i kretanje na put nije nam ništa nepoznato. Ništa drugačije nije bilo ni u petak 17. srpnja 2020. godine kada smo se Ana Burić i ja, Stipe Božinović, zaputili na nešto drugačiju radnu akciju. Ovoga puta nije bilo ni kamena ni čekića. Ono što nas je čekalo bili su raž i srp.

Mjesto radnje – Veliki Godinj. Zaseok Rašćana koji teritorijalno pripadaju Vrgorcu, Veliki Godinj smješten je u Parku prirode Biokovo. Gotovo u cijelosti je zaštićen kao primjer pučke arhitekture i graditeljstva o čemu računa vodi Konzervatorski odjel Imotski. Mjesto Godinja pojavljuje se na kartama još 1792. godine premda lokalni mještani danas ne znaju zašto je tada bilo toliko važno. Danas Veliki Godinj ima samo dvoje stalnih stanovnika i barem tri ploče sa znakom apartmana. Kao i dobar dio malih mjesta u Dalmatinskoj zagori do naglog opadanja broj stanovnika došlo je 1950ih kada se ljudi sele u obližnje gradove, primarno Makarsku, ali se i raseljavaju po svijetu.

dSlika 1: Vrijedni lokalci sa žetvom su počeli u 5 ujutro, mi smo im se pridružili oko 7:30

Ali nama je važnija akcija koja se odvijala. Preko navedenog Konzervatorskog odjela par dana ranije saznali smo da mještani pripremaju akciju žetve raži kako bi pripremili slamu za krov. Na mjestu akcije dočekala nas je Žana Pervan Odak, ravnateljica Centra za kulturu i baštinu grada Vrgorca te nas upoznala s lokalcima. Idejni začetnici svega su sestra i brat – Nada (jedna do dvoje stalnih stanovnika Velikog Godinja) i Nediljko Pavlinović zvan Ćurako[1]. Raž su posijali na svojoj zemlji te aktivirali još nekoliko lokalnih ljudi da im pomognu u njenoj žetvi. Naš mentora bio je i gospodin Rajko Lendić koji nas je kasnije učio povezivati raž u snopove.

[1] Nadimak je jasno priča za sebe.

ddSlika 2: Panoramski pogled – ne radi se o velikoj oranici, samo o komadu zemlje otetom kršu

Osobnosti mještana su osebujna, baš onakvim kakvim ih očekujete u malom mjestu koje živi u nekoj svojoj posebnoj priču, u posebnoj vremenskoj zoni. Ana je u kratkom roku gospodinu Rajku postala unuka, a uz to je svako malo ubacivao engleske fraze, često uz napomenu „Šta bi Englezi rekli…“. Ja sam gospođi Nadi postao kum, a gospodin Ćurako čitav doživljaja je upotpunio recitiranjem čitavih antologija hrvatskog pjesništva.

dddSlika 3: Barba Rajko: “Slikaj je, Slikaj je, nek se vidi kako dobro radi”

Premda ih je naš dolazak i na prvu obradovao, jer je netko pridao pažnju tome što rade, oni nisu znali da mi dolazimo s namjerom pomoći im u radu. Ljudi su se očito navikli da im u posjet dolaze ljudi koji ih slikaju, snime i idu dalje o svom poslu. Nakon kratkog uvjeravanja da smo stvarno došli raditi i naučiti što možemo oduševljenje je bilo još veće. Nekoliko osnovnih uputa kako raditi sa srpom i sačuvati sve prste na broju kasnije i rad je moga početi. Jednom kada je raž bila požeta trebalo je ponovno uvjeriti da želimo naučiti i vezivati je u strukove. Sa svakom izmjenom njihove „Nemoj se ljuti. Krivo radiš.“ I naše „Šta ćemo se ljuti. Recite šta je krivo. Tu smo da naučimo.“ zadovoljstvo lokalaca je raslo jer netko želi od njih učiti.

Raž je ostala povezana u snopovima na polju da se suši, a za desetak dana će se na guvnu i mlatiti. Plan gospodina Ćuraka je da jednu stranu krova kroz dogledno vrijeme on pokrije sam (potrebno je još napraviti i drvenu konstrukciju), a drugu stranu krova napraviti na lokalnoj fešti, zadnju subotu u kolovozu. Tada bi se okupilo više ljudi kojima bi se ta vještina prezentirala. Sve u svemu Ana i ja se nadamo da je ovo samo vol. 1 izvještaja iz Velikog Godinja.

ddddSlika 4: Prizor nakon žetve

dddddSlika 5: Prizor nakon vezivanja raži

 

Slike i tekst: Stipe Božinović

Komentiraj

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

hrHR