Reagiranje iz Hrvatskog botaničkog društva

Zagreb, 20. 2. 2012.

Reagiranje Hrvatskog botaničkog društva na dopis „Velebit – savjest ponovno na kušnji“ udruge Animalia

HBoD_Sjeverni_Velebit_pastirski_stanovi_reagiranje.pdf

S obzirom da se posljednjih tjedana susrećemo s mnogobrojnim upitima vezanim uz dopis pod naslovom „Velebit – savjest ponovno na kušnji“ udruge Animalia, koji se distribuira putem elektroničke pošte, dužni smo se, kao strukovno društvo koje okuplja većinu botaničara u Hrvatskoj i kojem je jedna od statutarnih zadaća vrednovanje, očuvanje i zaštita flore, vegetacije i staništa te informiranje i suradnja s javnosti, očitovati i iznijeti činjenice s gledišta botaničke struke.

Svakako pozdravljamo zabrinutost članova udruge Animalia radi moguće štete u NP „Sjeverni Velebit“ i spremnost na obavještavanju javnosti, no istodobno moramo upozoriti na nekoliko činjenica važnih za razumijevanje planirane izgradnje replika pastirskih stanova u okviru NIP projekta „Uspostava osnovne infrastrukture za upravljanje Nacionalnim parkom Sjeverni Velebit“

Iako se područje Velebita često opisuje i doživljava kao „netaknuta divljina“, radi se upravo o suprotnom. Današnji velebitski krajolik posljedica je višetisućljetnog suživota čovjeka i planine. Naime, Velebit je od davnina korišten za ispašu stada ovaca i pri tom su stvoreni svi današnji pašnjaci i livade sječom i paljenjem šume. O drevnosti korištenja Velebita govori i „Pisani kamen“ kojim još stari Rimljani uređuju prava na korištenja izvora vode između dvaju ilirskih plemena. „Netaknutom prirodom“ može se smatrati još jednino nekoliko površinski malih prašumskih kompleksa i izložene stijene. Sve ostale šume prolazile su kroz cikluse sječe i obnove te su se nalazile u dinamičkoj ravnoteži s travnjačkom vegetacijom. Danas smo svjedoci suprotnog procesa, tj. obrastanja travnjaka u šikare i šume zbog izostanka ispaše te smo prva generacija koja velebitske krajolike gleda bez pastira, njihovih stada, stanova, torova, plandišta i putova. U prilogu donosimo tekst o tradicionalnim stočarskim kretanjima na sjevernom Velebitu, kako bi svi zainteresirani stekli donekle detaljniji uvid u nekadašnju bujnost života u planini.

No, taj dugi utjecaj čovjeka nije doveo do biološkog osiromašenja, već naprotiv, stvorena su otvorena staništa koje su naselile vrste koje ne mogu opstati na šumskim staništima. Te vrste su jednim dijelom prije toga bile ograničene na vrlo male površine prirodnih nešumskih staništa, uvjetovanih prije svega vjetrom ili kamenitošću podloge ili su pak na runu ovaca stigle iz drugih područja i uklopile se u lokalnu floru. Rezultat tog je da je preko 70% vrsta velebitske flore vezano za nešumska, otvorena staništa, a endemične vrste su gotovo u potpunosti stanovnici upravo tih staništa.

Gubitak travnjaka uzrokovan prestankom ispaše i košnje vodi dakle u osiromašenje biološke raznolikosti. Pri tom se ne radi samo o biljnim vrstama, nego i o nizu drugih skupina. Tu su leptiri i drugi kukci vezani uz travnjačke vrste, ptice koje se na tim travnjacima hrane, gmazovi, gljive, mahovine, lišajevi, pauci… Gotovo da nema skupine živih organizama na Velebitu koja dijelom svojih vrsta nije vezana uz travnjačka staništa.

Radi zornijeg stjecanja dojma o promjeni krajolika u prilogu se nalazi nekoliko fotografija s prijeloma XIX. u XX. stoljeće te recentnih fotografija istih područja.

Pastirski stanovi, skromne kamene građevine za ljetni smještaj pastira, predstavljaju pak važan dio kulturne baštine koji govori o životu ljudi u planini. Danas na žalost u planini više nema stada i njihovih pastira, stanovi su napušteni, urušeni, do mnogih je gotovo nemoguće doći, a za neke se više niti ne zna da su postojali. Tako nestaju svjedoci nekoliko tisućljeća života u planini, nestaje kulturna baština, tradicija, krajobrazna i biološka raznolikost.

Zbog svega navedenog Hrvatsko botaničko društvo najsrdačnije pozdravlja obnovu nekoliko pastirskih stanova na području Velikog Alana i Velikog Lubenovca. Oba područja su mjesta na kojima su pastirski stanovi postojali od davnina (o čemu također svjedoči fotografija u prilogu) i koji čine neraskidivi dio kulturnog krajolika. Uvidom u projektnu dokumentaciju vidljivo je da su poštovana pravila konzervatorske struke, da će planirani objekti biti izgrađeni na ostacima starih pastirskih stanova, u istim gabaritima i od tradicionalnih materijala. Neće biti dovedena struja, vodovod i kanalizacija, tako da se ne može govoriti o masovnoj izgradnji i narušavanju krajolika i prirode. Stanovi bi trebali služiti za upoznavanje posjetitelja Parka s tradicionalnim načinom života, za smještaj zaposlenika Parka prilikom dežurstva i obilazaka te za smještaj istraživača. Niti jedna od tih namjena se ne protivi djelatnosti Parka niti bi bilo na koji način mogla ugroziti biološku i krajobraznu raznolikost.

Štoviše, raduje nas ideja o obnovi pastirskih stanova, pripadajućih bunara i suhozidova i nadamo se da će ispunjavati svoju važnu edukacijsku funkciju, jer je upravo obrazovanje javnosti i razumijevanje života planine temelj za uspješnu zaštitu, pozitivan odnos do prirode i ponos zbog skromne, ali s prirodom usklađene kulturne baštine.

Također se nadamo i skorom povratku bar nekoliko stada nužnih za održavanje ukupne raznolikosti Velebita.

Sa žaljenjem se moramo osvrnuti na neinformiranost pisca dopisa udruge Animalia kad kaže: „Koliko znanstvenici danas borave u nacionalnom parku i koliko njihova istraživanja koriste zaštiti prirode, nije potrebno dalje obrazlagati.“ Upravo suprotno, baš je vodstvo NP „Sjeverni Velebit“ to koje je prepoznalo važnost znanstvenih istraživanja i rijetko koje područje u Hrvatskoj se istražuje tako intenzivno i kontinuirano kao što se istražuje NP „Sjeverni Velebit“. Provode se ili su provedena istraživanja leptira, trčaka, ptica, dinamike potkornjaka i njihove uloge u sušenju smreka, travnjaka, smrekovih šuma, mahovina, gljiva, tetrijeba, velikih sisavaca, podzemlja i podzemne faune, geologije, pastirskih stanova… Dosadašnji rezultati tih istraživanja se u obliku studija nalaze u upravi Parka i
ugrađuju se kako u upravljanje i mjere zaštite, tako i u mnogobrojne informativne i promotivne materijale, a posebno treba istaknuti i dvije nedavno napisane knjige „Velebitski botanički vrt“ i geološki vodič „Od morskih plićaka do planine“. Nažalost, izdavaštvo ne ovisi o dobroj volji pisaca koje uvijek ima, nego o skromnim financijskim mogućnostima, no to je tema koja premašuje okvire ovog osvrta.

Netočno je i da će obnovljeni pastirski stanovi rastjerati medvjede i orlove, oni su tisućljećima živjeli uz čovjeka i njegova stada. Velike mesojede otjeralo je upravo nepostojanje stada, odnosno nedostatak hrane koju su pronalazili u uginulim ili ulovljenim ovcama.

U nadi da će ovaj kratki osvrt pomoći u razumijevanju nastanka i održavanja velebitske raznolikosti i plemenitosti ideje o obnovi pastirskih stanova, uz srdačne pozdrave,

doc. dr. sc. Antun Alegro, predsjednik

doc. dr. sc. Sandro Bogdanović, dopredsjednik

Igor Boršič, dipl. ing. biol., tajnik

Prilog 1

Pregled tradicionalnih stočarskih kretanja na sjevernom Velebitu

Prikaz povijesti stočarskih kretanja na Velebitu koji se iznosi u nastavku oslanja se najvećim dijelom na djela Mirka Markovića (1971, 1975, 1980, 2003), te na članak „Stočarska kretanja“ Željka Poljaka u knjizi Velebit (1969).

Velebit je u prošlosti bio važan činitelj u gospodarstvu stanovništva i primorske i ličke strane. On razdvaja Primorje sa sredozemnom klimom koju odlikuju sušna ljeta i kišovite zime od Like s kontinentalnom klimom s oštrim snježnim zimama i toplim, ali ne i suviše suhim ljetima. Lička je strana Velebita uglavnom šumovita s tim da šume dosežu visinu od 1400m, a iznad toga počinje područje planinskih rudina-pašnjaka. Primorska je strana najvećim dijelom ogoljela, s razvijenim krškim oblicima, iako se posljednjih desetljeća može uočiti znatno zarastanje u šikare bijelog, odnosno crnog graba.

Najpovoljniji velebitski pašnjaci nalaze se na primorskoj strani planine iznad 1000 m razasuti po krškim depresijama gdje se nataložilo nešto tla, dok se velike površine kvalitetnih pašnjaka nalaze iznad 1400 m. Smatra se da su se stočarska kretanja oko Velebita razvila još u vremenu kad su ljudi pripitomili koze i ovce.

Primorci su svoje blago preko zime napasali oko stalnih naselja u zoni Primorja. U visinskoj zoni podgorja, na tzv. podima, imali su proljetna etapna boravišta. Tu je blago boravilo do vremena dok na planini nije okopnio snijeg. Sredinom lipnja započinjao je izdig u zonu nadgorja gdje su Primorci imali planinske kolibe. U toj zoni blago se zadržavalo tri do četiri mjeseca, a potom se postupno spuštalo na pode i konačno u nisko Primorje.

Ličani su svoju stoku izdizali na velebitsko nadgorje, ne zbog nestašice stočne hrane, nego prije svega da bi zaštitili svoje usjeve u doba ljetnog dozrijevanja. Tako im je bilo olakšano i prikupljanje sijena na planinskim košanicama.

Do kraja 19. st. oko Velebita su postojale četiri struje stočarskih kretanja. Jedna struja odgovarala je izdizima blaga iz Kvarnerskog primorja na planinske pašnjake sjevernog i srednjeg Velebita. To su bila kretanja na male relacije. Drugu struju činila su transhumantna kretanja stočara iz dalmatinske Bukovice i Ravnih kotara. Ovdje se može govoriti i o polunomadskom stočarskom privređivanju. Sljedeća struja stočarskih kretanja bila je ona koja je ličke stočare vodila na zimovnik u Bukovicu i Ravne kotare. Posljednja, četvrta struja, bila je ona koja je vodila Ličane na ljetni izdig po svim dijelovima Velebita. Područje NP „Sjeverni Velebit“, nalazilo se dakle na putu prve i četvrte struje stočarskih kretanja.

Nakon što su Turci krajem 17. st. protjerani iz Like i Rravnih kotara, karlovačkim mirom 1699. ustanovljena je hrvatsko-mletačka granica preko južnog Velebita oko koje su ubrzo počeli izbijati sporovi između ličkih i dalmatinskih stočara. U početku su se ti sporovi rješavali običajnim pravom, a onda su lička sela 1775. usvojila Radučki zapisnik. 1776. dalmatinski stočari prihvatili su Novigradski ugovor. Oba ova dokumenta okončala su mnoge stare nesporazume. Konačno, nakon katastarskog kartiranja zemljišta 1887. u Gospiću je donesen novi ugovor, koji je i nazvan Gospićkim ugovorom. O izdizima iz Kvarnerskog primorja i iz Like na pašnjake sjevernog i srednjeg Velebita nije bilo potrebno sastavljati pisane ugovore. Na tim dijelovima Velebita znalo se od starine koji pašnjaci kome pripadaju. Stočarska prava tih dijelova Velebita ušla su sredinom 19. st. u zemaljski katastar, pa su time bila zaključena i sva imovinskopravna pitanja između ličkih i primorskih zemljoposjednika. Na te dijelove Velebita nikad nije dolazila dalmatinska stoka iz Bukovice i Ravnih kotara.

Preko sjevernog Velebita postoje tri stočarska puta koji povezuju Liku i Kvarnersko primorje. Najsjeverniji od njih povezuju Lukovo s Krasnom. Taj put vodi preko Adžića krča i Božina plana do Jezera. Na Jezerima se prostire najveći pašnjak sjevernog Velebita. S njega se isti put u oštrim zavojima spušta niz strmo Nadžak-bilo do ličkog sela Krasno. Drugi stočarski put povezuje pašnjak na Jezerima s primorskim selom Kladom. Taj put vodi preko Babrovače i izlazi na Vučjak. Prema Lici silazak je bio moguć istim putem koji vodi prema Krasnu. Treći put polazi od Stinice preko Dundovića poda za Alan. Odavde zakreće prema pašnjacima Tudorevu i Lubenovcu. Od Lubenovca su nekad u pravcu Like vodila dva stočarska puta. Jedan je vodio preko Begovače u Kosinj i Lipovo polje, dok je drugi prolazio kroz Vranjkovu dragu i šumoviti Bakovac, a stizao je također u Kosinj.

U poprečnom profilu kroz planinu, velebitski pašnjaci raspoređeni su visinski nejednoliko. U primorskoj visinskoj zoni ima ih relativno malo. U zoni podgorja ima ih više. U zoni poda razvila su se manja stočarska selišta, koja su u raznim fazama prošlosti oscilirala između sezonskih stočarskih staništa do stalno naseljenih kuća. Velebitski podi su karakteristično izraženi duž čitave primorske strane Velebita, no najbolje se na terenu zamjećuju iznad Jablanačkog primorja. Iznad ove visinske zone prostire se velebitsko nadgorje. U toj zoni ima više pašnjaka, ali su oni prostorno mali. Ograničeni su obično na ovdašnje doce, plane, dulibe ili korita. Na području sjevernog i srednjeg Velebita ima ponešto planinskih pašnjaka i po šumskim čistinama. Njima se koriste pojedine obitelji iz Primorja, ali i lički stočari, osobito ako su bliže ličkoj strani.

Većih planinskih pašnjaka na sjevernom Velebitu ima malo. Ima ih posvuda, ali se najčešće susreću u zoni nadgorja na primorskoj strani planine. Tim pašnjacima koriste se Primorci iz sela od Volarice do Jablanca. Na nekim od tih pašnjaka ispaša se ponekad zabranjivala, jer se ovdašnja trava koristila za sušenje sijena. Iznad Volarice za ispašu su se koristili doci Bobovište, Skorupov dolac i Božin plan. Oni se nalaze na apsolutnoj visini od oko 900 m. Ovamo su preko ljeta dolazile porodice Vrbani, Glavaši, Rukavine, Lopci, Matešići i Orije, svi iz okolice Volarice. Iznad sela Lukova, na visini od oko 1000 m, ima također nekoliko sličnih dolaca koji su služili za ispašu. Ovamo su izlazili žitelji iz Lokava, Biluća, Miškulina i Zagona. Poviše Gornje i Donje Klade ima također nekoliko manjih pašnjaka na kojima je bilo ljetnih stanova. Takvi pašnjaci su npr. Babrovača, Podstrane, Palež i Dolac. Preko Babrovače i Podstrane vodio je stočarski put na više položeni pašnjak na Zavižanu. Taj se pašnjak nalazio u visinskoj zoni vrhgorja na apsolutnoj visini između 1500 i 1600 m. Njime su se koristili stočari iz Vukušića i Legaca, i to samo kraće vrijeme potkraj ljeta. Inače su Vukušići i Legci imali stanove na Babrovači, pa su tu kroz ostale dane ljeta napasali svoje ovce. Nešto južnije od spomenutih pašnjaka nalaze se još dvije veće krške depresije. To su Borove vodice i Budim. Travu tih
zavala koristilo je blago Rogića, Modrića, Bralića i Devčića, svi iz zaselaka okolice Starigrada. I na ovdašnjim pašnjacima bilo je do sredine 20. st. nekoliko stočarskih stanova.

Od velike i male Ivanče prema jugu započinje zona podvelebitskih selišta na razini poda. Ovdje, naokolo Brisnica i Dundovića poda posvuda ima paše. Međutim, ljeta su zbog male apsolutne visine sušna, pa je ovdašnja trava stradavala već  početkom ljeta. Zato su stanovnici poda preko ljeta napuštali ovdašnje kuće i kretali na planinu, gdje su imali sezonske stanove. Zona nadgorja, koju su ljeti naseljavali, kretala se na oko 1000 m. Pašnjaci u toj zoni prilično su disperzirani i rijetko je koji veći od jednog jutra. Najveći od njih bijahu na Plančici i u Klancu. Njima su se koristili Modrići i Kirini iz Velikih Brisnica. Zatim je bilo nekoliko osrednje velikih pašnjaka više Stinice i Jablanca. Najbogatiji travom bijahu oni na Vujincu ispod Lisca, zatim pašnjak Struge ispod Ružanskog vrha, nadalje pašnjak Risovac podno Alančića i Tudorevo blizu Mirova. Primorski stočari iz okolice Jablanca kretali su se sa svojim blagom preko Alana na ličku stranu planine gdje su uživali slobodu ispaše. Ti pašnjaci bili su oko Dundovića, u Bilenskom, Šegotskom i Dundovića padežu. Primorski stočari, Miškulini i Vukušići, naseljavali su do početka drugog svjetskog rata Lubenovac, prostranu kršku zavalu okruženu vrhovima Kozjaka i Hajdučkim kukovima. Primorci su ljeti rado naseljavali Lubenovac, jer je na njemu bio izvor žive vode. Stoka je tu pasla po nezabranjenim pašnjacima zavale i po okolnim šumskim planinama. Od koliba stočara, koji su tu nekoć dolazili, danas se vide samo ruševine.

Na sjevernom Velebitu imali su pašnjake i Ličani. Najveći lički pašnjak nalazio se na visoravni Jezera. Pašnjak na Jezerima ima površinu od 850 jutara. Najniže mjesto na Jezerima ima apsolutnu visinu od 1485m. Naziv tog pašnjaka potječe najvjerojatnije od jezera koje se nekoć održavalo u jednoj ponikvi u središtu pašnjaka. Nekoć je na Jezerima u svako doba bilo dovoljno vode, pa su ovamo dolazili stočari iz Like, ponajviše stanovnici Krasna. Na jezerima su imali stanove Vukelići, Glavaši, Anići, Panjenovići, Devčići i Samardžije, svi iz Krasna. Kad su Ličani krajem kolovoza napustili Jezera, dolazili su ovamo Primorci, jer je za lijepih dana u rujnu bilo dovoljno jesenske trave.

Prilog 2 – Fotografije


Slika 1. Lubenovac s torovima i pastirskim stanovima krajem XIX. stoljeća

Slika 2. Pastirski stan na Velikom Lubenovcu krajem XIX. stoljeća


Slika 3. Veliki Lubenovac 2010. Vidljivi su ostaci suhozidova i mlade smreke koje nadiru na travnjake zbog izostanka ispaše i košnje.

Slika 4. Dundović podi početkom XX. stoljeća

Slika 5. Dundović podi 2009. Vidljivo je da su se travnjačke površine znatno smanjile u odnosu na početak XX. stoljeća. Razlog tomu je prestanak ispaše i košnje.

Share and Enjoy:
  • Facebook
  • Twitter
  • del.icio.us
  • Print
  • Tumblr

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

*
*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

 atts
0

Najava: 12. Festival levande

Udruga Pjover s partnerima najavljuje 12. Festival levande kojemu ”korona ne može ništa”. Održat će se u hvarskom Velom Grablju 24.-25.7.2020. i svi su pozvani! Mi ćemo se, kao i svake godine, odazvati i pomoći pri obnovi hvarskih suhozida.

Žetva i destilacija levande, radionica obnove suhozida, različite izložbe i prezentacije (poput one o izradi dezinficijensa od lavandinog hidrolata), predavanja, koncerti, film itd. itd. Sve detalje pratitie na facebook stranici udruge Pjover, a slijedi nekoliko najavnih plakata:

97961541_1358850797642167_8201658759635434278_o

105491774_1353243171536263_6058283595019814293_o 105491156_1354049038122343_1678785246825883037_o 106034580_1354835071377073_3219129638290791653_o 106985688_1362589443934969_641320654415636192_o

Udruga Pjover s partnerima najavljuje 12. Festival levande kojemu ”korona ne može ništa”. Održat će se u hvarskom Velom Grablju 24.-25.7.2020. i svi su pozvani! Mi ćemo se, kao i svake godine, odazvati i pomoći pri obnovi hvarskih suhozida. Žetva i destilacija levande, radionica obnove suhozida, različite izložbe i prezentacije (poput one o izradi dezinficijensa […]

Read More »

 atts
0

Izvještaj: Kotorski suhozidi – uređenje spusta prema Guljanovom dolcu

Tekst i foto: Ante Senjanović

 
 

Post nubila Phoebus, rekli bi stari Latini, iako u trenutku kojem ovo pišem prije vrijedi reći: Poslije korone je prije korone. Ma koliko je ne bih spominjao, ne da ju se izbjeći. Zidarska se akcija na kotorskom brdu iznad Crikvenice trebala održati još u četvrtom mjesecu, ali se, zbog već spomenute korone, održala tek nedavno.

Ekipa iz gradskog muzeja se godinama već trudi urediti okolicu starog naselja Kotor, kako bi se dobila jedna, Crikveničanima i gostima pristupačna, park šuma. Na brdu i visoravni je označena i uređena mreža puteva koja povezuje interesantne stvari u krajobrazu, uz koju se, s našom suradnjom, svake godine na proljeće popravljaju oštećene gromače. Te radne akcije su inače uvijek organizirane kao volonterske radionice, no ove godine su u Muzeju zaključili kako to ne bi imalo smisla jer su se sva društva, na čije članove bi se inače dalo računati, nakon prekida zabrane rada uhvatila nadoknađivati propušteno, tako da svi rade nešto svoje. Ova je akcija, stoga, bila jedna mala Dragodidova ekspedicija odrađena usred tjedna.

Glavni zadatak nam je bio urediti spust s visoravni u Guljanov dolac. Put tuda ide niz strminu, kroz urušenu ogradu i onda niz sklisku šumsku zemlju. Još smo 2017. godine radili na uređenju donjeg dijela tog puta, pod hrastovima na ulazu u dolac. To veliko, staro drveće je zaštićeno kao spomenik prirode pa je valjalo posvetiti pažnju njihovoj okolini. Ove godine na red je došao gornji dio puta, ali ne prije nego što smo prvo malo uredili donji: očistili ga od napadalog granja i kamenja odronjenog s urušenih ograda na padini iznad, popravili oštećenja koja nam je to kamenje napravilo, a onda malo uredili bliže dijelove tih gromača.
 
1_GD donji dio

Za gornji dio, početni nam je plan bio samo napraviti stepenice na strmim dijelovima i raščistiti urušenu gromaču da bude lakše proći. Odrezali smo zatim granje okolnih stabala koje je ometalo pristup i uklonili grmlje i stabalca koja su počela rasti iz urušenog materijala pa se uhvatili raščišćavanja. Pokazalo se, kako to često već bude, da je ono što smo smatrali razinom tla ustvari samo utabani nasip, kojega također treba ukloniti ako želimo da teren bude siguran za gaženje. I tako smo, malo-pomalo, raskopali prolaz, stvorili cijelu novu gomilu kamena sa strane i zaključili da je najbolje da sve to vratimo nazad na način da rekonstruiramo dio stare gromače, ali ovaj put s pravim prolazom i stubištem.
 
2_GD gornji dio

U strmini između rekonstruirane gromače i ruba visoravni, napravili smo stepenice od masivnog pločastog kamenja, kojeg je, srećom, bilo dovoljno u urušenom materijalu. Tlo je mješavina zemlje i kamenog nasipa, pa je bilo lako na pravim mjestima iskopati rupe za postavljanje stepenica. Položaje smo im određivali isprobavajući može li se prirodno koračati uz i niz njih. Kamenje smo postavljali na temelj pripremljen od sitnih kamenčića, s nagaznom plohom nagnutom unazad. Dio na kojeg se ne gazi je zatrpan sitnim kamenjem i zemljom, tako da prati okolnu kosinu, s nadom da će okolno bilje ponovno početi rasti na tom dijelu i zaštititi ga od erozije (postojeći mali nasipi su bez problema izdržali jedan veliki pljusak tih dana pa vjerujemo kako će plan uspjeti).
Vremenska prognoza nas je strašila kišama, olujama, daždima i potopima, stoga smo računali kako ćemo biti sretni nađemo li u četiri predviđena dana dovoljno suhog vremena za planirani posao. Ali, eno, igrali se danima Feb Apolon i oblaci, da bi se na kraju otvorilo nebo u četvrtak u zoru, istreslo sve što je imalo i ostavilo nas da i dalje radimo na miru. Znači, ne samo da smo bez problema uspjeli završiti glavni zadatak, nego nam je ostalo i dovoljno vremena da krenemo na rezervne. Prvi je bio popravljanje urušene ograde uz put prema Stolniću. Zadatak je klasičan, bez potrebe za nekom mudrošću: ukloniti urušeno i nagnuto, naći da je temelj u dobrom stanju, vratiti kamike nazad na pravi način i eto ga na. I oznaka udaljenosti je ponovo vidljiva.

3_stolnic

Kad smo već kod Stolnića, taj lokalitet dobro ilustrira probleme s kojima se susreću oni voljni da urede i predstave krajobrazne ljepote crikveničkog i vinodolskog područja (odnosno, ono što je ostalo od njih). Stolnić je tumul na prijevoju – upečatljiva točka u prostoru, uz put, na granici dvaju područja. Niti naši infrastrukturaši nisu imuni na snagu takvog mjesta pa su, s izvanrednom preciznošću, postavili stup dalekovoda točno nad grobnu komoru tumula (na drugoj strani brda, sličnu preciznost su pokazali pri postavljanju stupova na ostatke kotorske gradine), a tu negdje će, u ne tako dalekoj budućnosti, proći i autoput. Blizu gore spomenutog Guljanovog dolca dugo godina je bio kamenolom, čiji je impresivni amfiteatar upravo ušao u proces sanacije, a koja uključuje zatrpavanje otpadom. Ipak, sretna strana kotorskog područja je što se čovjek brzo nađe iza nekog zavijutka, među nekim ogradama, zaklonjen drvećem i može se praviti kao da nema ni Crikvenice ni vikendica ni apartmana nigdje blizu. Vrijedi to.

No, dobro, pustimo digresije i uhvatimo se još par stvari koje smo stigli napraviti. Prošle jeseni su se na radionici obnovili zidovi oko kotorske lokve, samo, kako nema nijedne dobre stvari koja nekome nije bez veze, tako se i ovdje netko zabavljao vađenjem kamenja iz zida i bacanjem u lokvu. I to smo popravili.

4_lokva

Nadalje, uz put od Kotora prema lokvi nalazi se lijep potez obostranog zida, koji je na donjoj strani puta dosta oštećen. U Muzeju s pravom žele taj potez obnoviti, ali to će biti predmet nekih budućih radionica. Na ovoj akciji smo ipak iskoristili ono malo vremena što nam je ostalo za sređivanje jednog malog poteza zida koji se bio rasuo po putu.

5_put

Vidimo se ponovo gore na Kotoru – možda već najesen, a sigurno idućeg proljeća.
 
 
 

Tekst i foto: Ante Senjanović     Post nubila Phoebus, rekli bi stari Latini, iako u trenutku kojem ovo pišem prije vrijedi reći: Poslije korone je prije korone. Ma koliko je ne bih spominjao, ne da ju se izbjeći. Zidarska se akcija na kotorskom brdu iznad Crikvenice trebala održati još u četvrtom mjesecu, ali se, […]

Read More »

 atts
0

Izvještaj: Žirje – obnova suhozida i uređenje lokve

Tekst: Filip Šrajer
Foto: Alen Čikada, Danijela Grubišić, Jere Bilan, Sanja M Vukman, Filip Šrajer

Prošloga je tjedna, od 23.-26.6., održana radionica uređenja lokve na Žirju koja je obuhvatila obnovu obodnih suhozida, čišćenje dijela vegetacije i uređenje odmorišta – sadnju triju voćki i postavljanje dvije klupice.

Stanje prije početka radova:

Filip - IMG_0001

Akciju je vodila Amaterska kulturna udruga Žirje kroz projekt (Za)zeleni otok uz sudjelovanje udruga Dragodid i Hyla. Potonja je osigurala i dio sredstava, dok je dio išao iz državnog proračuna za razvoj otoka.

Riječima organizatora, Jere Bilana:

Uređen je zmorašnji zid. Rasuo se bio na 3 mjesta. Stine iz suhozida su izvađene i položene na zemlju. Srušeni dio zida je očišćen to temelja i onda su stine ponovno slagane i vraćane u suhozid. Korištene su isključivo stine koje su izvađene iz zida. To naglašavam jer se nije diralo u ničije zidove. To je rađeno utorak 23. 6. popodne, u srijedu 24. 6. ujutro i popodne, u četvrtak 25. 6. ujutro i popodne i u petak 26. 6. ujutro. Od 7 do 11 i od 16 do 20. Postavljene su dvije klupe i posađena murva i dva šipka. Preostaje posao košenja trske u Loki, posebno uz suhozid, koliko god se može pristupiti suhozidu zbog vode koja se nalazi u Loki. Pored toga, postavit će se edukacijska (interpretacijska) ploča s bitnim podacima i fotografijama vezanim uz Loku. Po riječima stručnjaka za lokve Alena Čikade, Loku je potrebno održavati košenjem trske (lat. phragmites australis) tri puta godišnje. Ona se razmnožava klasanjem (one metlice na vrhu) i korijenom. Važno ju je pokositi prije klasanja. Bilo bi dobro i čistiti je od mulja, koliko je to moguće. Inače, u ostalim lokvama po Dalmatinskom kršu, ljudi su na dno stavili vodonepropusni sloj gline kako bi spriječili otjecanje vode s dna kroz propusni vapnenac.

Cikada - 105973425_270316680724689_120130603576785477_n

Što se suhozida tiče, sanirane su tri veće izvale na drugom, vanjskom, prstenu podzida koji okružuju lokvu, ukupno rekonstruirano oko 26 m2 lica suhozida prosječne visine oko 1,5 m.

Cikada - 106287321_880499445772298_741057246376739188_n

Lokva se nalazi na najnižem dijelu relativno prostranog Žirajskog polja i za vrijeme većih kiša znala je plaviti i šire područje. Obzidani dio nepravilnog je, približno ovalnog oblika promjera 30-ak metara, dok je spomenuti vanjski prsten koji ju dijeli od okolnih obradivih površina (danas uglavnom zaraslih) promjera 50-ak metara. Iz nje su vodu koristili ljudi i stoka, svaki sa svoje strane.

104110923_10220722446424828_9212188103307989208_n

Okolna vegetacija i mekano tlo bili su uzrok izvalama – zid je na svim mjestima koja su iziskivala popravak bilo potrebno iskopati u potpunosti jer su temeljni kamenovi bili zarotirani prema van i do 30 stupnjeva. Taj je prljavi posao uzeo i najviše vremena, dok je sama gradnja bila prilično ugodna zbog kvalitetnog kamena (korišten je samo kamen iz originalnog zida).

Danijela - 98276394_695769157910338_8725145983999871351_n

U radu je sudjelovalo desetak ljudi s najrazličitijih strana: s otoka Žirja i Brača, iz Šibenika, Zadra, Siska, Žminja i Zagreba i Reimsa u Francuskoj, a treba spomenuti i moralnu podršku domaćih u obliku fritula i drugih delicija. Jedno prijepodne posjetila nas je i televizijska ekipa.

Jere - 105970844_270153020718946_132364985723136235_n

Sanja - 106071818_4011490155559461_1669386970928941167_n

Bepa Jurat, njena pjesma o Loki i fritule. Foto: Sanja M Vukman

104942247_2691438974460294_4371842727367681835_n

Inače, lokva je u posljednjih petnaestak godina dvaput ispumpana i očišćena, ali trska ju je trenutno potpuno blokirala te je trimerom pokošen samo pojas uz unutarnji prsten. Planira se nastavak projekta, uz čišćenje kompletne lokve od vegetacije, obnovu unutarnjeg suhozidnog prstena i postavljanje poučnih tabli.

Danijela - 106489600_3124303454343894_740877175997854320_n

Danijela - 106332778_592181111299743_511512446493233322_n

Pročitajte članak u Ekovjesniku: https://www.ekovjesnik.hr/clanak/3053/zirje-projekt-zazeleni-otok

Tekst: Filip Šrajer Foto: Alen Čikada, Danijela Grubišić, Jere Bilan, Sanja M Vukman, Filip Šrajer Prošloga je tjedna, od 23.-26.6., održana radionica uređenja lokve na Žirju koja je obuhvatila obnovu obodnih suhozida, čišćenje dijela vegetacije i uređenje odmorišta – sadnju triju voćki i postavljanje dvije klupice. Stanje prije početka radova: Akciju je vodila Amaterska kulturna […]

Read More »

 atts
0

Natječaj iz Programa ruralnog razvoja RH 2014. – 2020.

Agencija za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju objavila je prvi Natječaj iz Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj (EPFRR) za provedbu za provedbu za provedbu Podmjere 4.4. „Potpora za neproduktivna ulaganja povezana s ostvarenjem ciljeva poljoprivrede, okoliša i klimatskih promjena“ – provedba tipa operacije 4.4.1 „Neproduktivna ulaganja povezana s očuvanjem okoliša“.

Untitled

Svrha Natječaja je dodjela sredstava za neproduktivna ulaganja povezana s ostvarenjem ciljeva poljoprivrede, okoliša i klimatskih promjena, a prihvatljivi su sljedeći korisnici:

– poljoprivredna gospodarstva upisana u Upisnik poljoprivrednika

– javne ustanove i tijela, uključujući javne ustanove za upravljanje zaštićenim područjima i/ili drugim zaštićenim dijelovima prirode ili

–  udruge koje se bave zaštitom i promicanjem kulturnih vrijednosti, zaštite okoliša i prirode.

Ukupan iznos raspoloživih sredstava javne potpore po Natječaju je 50.000.000,00 HRK, a intenzitet javne potpore iznosi 100%. Najniža visina javne potpore po projektu je 400 EUR, dok najviša visina javne potpore po projektu iznosi do 150.000 EUR.

Neka od prihvatljivih ulaganja su:

- obnova staništa važnih za bioraznolikost (uklanjanje raslinja na zapuštenom i neodržavanom poljoprivrednom zemljištu, u skladu s propisanim uvjetima),

- uklanjanje stranih invazivnih vrsta s poljoprivrednog zemljišta,

- obnova lokvi,

- kupnja električne ograde i psa tornjaka

- izgradnja nastambi za stoku u području rasprostranjenosti velikih zvijeri

Uvjete natječaja možete pregledati i preuzeti na poveznicama:

https://www.apprrr.hr/objavljen-prvi-natjecaj-za-tip-operacije-4-4-1-neproduktivna-ulaganja-povezana-s-ocuvanjem-okolisa/

i

https://www.apprrr.hr/podmjera-4-4-potpora-neproizvodnim-ulaganjima-vezanim-uz-postizanje-agro-okolisnih-i-klimatskih-ciljeva/

Rok za podnošenje zahtjeva za potporu i dostavu Potvrde o podnošenju zahtjeva za potporu je od 27. srpnja 2020. godine od 12:00 sati do 30. listopada 2020. godine do 12:00 sati

Agencija za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju objavila je prvi Natječaj iz Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj (EPFRR) za provedbu za provedbu za provedbu Podmjere 4.4. „Potpora za neproduktivna ulaganja povezana s ostvarenjem ciljeva poljoprivrede, okoliša i klimatskih promjena“ – provedba tipa operacije 4.4.1 „Neproduktivna ulaganja povezana s očuvanjem okoliša“. Svrha Natječaja […]

Read More »

 atts
0

Izvještaj: Gaćelezi – obnova suhozida uz lokvu

Tekst: Dora Raič
Foto: Dora Raič, Andro Nigoević

Posljednjeg vikenda u lipnju (27. – 28.06.) održana je vikend radionica obnove suhozida uz prostor prirodne lokve u naselju Gaćelezi. Akciju su organizirali LAG More 249 i udruga Lokva – Gaćelezi.

Inicijativa za osnivanjem udruge Lokva – Gaćelezi potaknuta je građanskom akcijom Lokva – izvor života, gdje je LAG More 249 kao nositelj, zajedno s mještanima naselja Gaćeleza, uredio prostor oko lokve. Tako su na očišćenom okolnom prostoru postavljene klupe i stolovi, gdje se u hladovini krošnja, mještani rado okupljaju i druže, a za najmlađe stanovnike postavljeno je i nekoliko sprava za dječju igru. Sada je na red došla i obnova suhozida, koji je u svom središnjem dijelu bio skoro u potpunosti urušen i zarastao u draču. Nekolicina mještana obnovu je prethodno sama započela te uspješno podigla nekoliko početnih i krajnjih metara suhozida.

Početno stanje suhozida oko lokve

image001

image002

U subotu ujutro započelo se s postavljanjem temelja novog zida te čišćenjem obraslih dijelova. Na terenu je bilo dovoljno materijala, dijelom već sortiranog, međutim posao je otežavao jako uzak manevarski prostor između zida i lokve. Iz tog razloga, bilo je potrebno dobro se organizirati i raspodijeliti poslove, kako bi radovi neometano tekli, a sudionici mogli sigurno prolaziti. Tako se dio ekipe posvetio ugrađivanju najvećeg kamenja u temelje i istodobno rasterećivao gomilu nastalu ispred zida, dio je odvajao i skupljao sitniji materijal za ispunu zida, a dio raskrčivao put za produljenje i spajanje zida s prethodno obnovljenim dijelom.

Na samom početku gradnje

image003

Radovi napreduju

image004

Ubrzo nakon postavljanja temelja zida, ekipa je uhvatila ritam te su se naredni redovi brzo nizali. Iako je sunce bilo nemilosrdno, nismo se dali smesti! Uz šešire, kape, suncobrane te česte pauze za hlađenje i okrijepu, radovi su trajali do večeri.

Pred kraj prvog radnog dana

image005

image006

Sljedeći dan preostalo je dovršiti spoj zida, koji je ujedno bio na najnespretnijem dijelu zahvata – samom rubu lokve. Stoga je prvo bilo potrebno postaviti dio materijala na rub kako bi se proširio koridor te omogućio siguran pristup i rad na zidu.

Spajanje zida

image007

image008

image009

Vrućina nije popuštala, tako da su se radovi opet produžili do večeri. No, među sudionicima je vladala toliko ugodna i prijateljska atmosfera, da nikome nije predstavljalo problem produžiti boravak na radionici koji sat više.

Pred kraj drugog radnog dana

image010

Nakon dva dana rada i druženja, radovima se nazire kraj, postavlja se posljednje pokrovno kamenje i zid se spaja u cjelinu!

image011

U akciji je sudjelovalo 20 volontera, dijelom članova udruge Dragodid, udruge “Gaius Laberius” Gardun te vrijednog lokalnog i okolnog stanovništva. Hvala svima na srčanosti, trudu i doprinusu, nadamo se ponovnom susretu s dragim mještanima ovog malog mjesta na uistinu jedinstvenoj lokaciji!

image012

Objavu LAG-a More 249 o ovoj akciji možete pročitati ovdje:
http://www.lagmore249.hr/novosti/odrzana-volonterska-akcija-obnove-suhozida

Tekst: Dora Raič Foto: Dora Raič, Andro Nigoević Posljednjeg vikenda u lipnju (27. – 28.06.) održana je vikend radionica obnove suhozida uz prostor prirodne lokve u naselju Gaćelezi. Akciju su organizirali LAG More 249 i udruga Lokva – Gaćelezi. Inicijativa za osnivanjem udruge Lokva – Gaćelezi potaknuta je građanskom akcijom Lokva – izvor života, gdje […]

Read More »