Reagiranje iz Hrvatskog botaničkog društva

Zagreb, 20. 2. 2012.

Reagiranje Hrvatskog botaničkog društva na dopis „Velebit – savjest ponovno na kušnji“ udruge Animalia

HBoD_Sjeverni_Velebit_pastirski_stanovi_reagiranje.pdf

S obzirom da se posljednjih tjedana susrećemo s mnogobrojnim upitima vezanim uz dopis pod naslovom „Velebit – savjest ponovno na kušnji“ udruge Animalia, koji se distribuira putem elektroničke pošte, dužni smo se, kao strukovno društvo koje okuplja većinu botaničara u Hrvatskoj i kojem je jedna od statutarnih zadaća vrednovanje, očuvanje i zaštita flore, vegetacije i staništa te informiranje i suradnja s javnosti, očitovati i iznijeti činjenice s gledišta botaničke struke.

Svakako pozdravljamo zabrinutost članova udruge Animalia radi moguće štete u NP „Sjeverni Velebit“ i spremnost na obavještavanju javnosti, no istodobno moramo upozoriti na nekoliko činjenica važnih za razumijevanje planirane izgradnje replika pastirskih stanova u okviru NIP projekta „Uspostava osnovne infrastrukture za upravljanje Nacionalnim parkom Sjeverni Velebit“

Iako se područje Velebita često opisuje i doživljava kao „netaknuta divljina“, radi se upravo o suprotnom. Današnji velebitski krajolik posljedica je višetisućljetnog suživota čovjeka i planine. Naime, Velebit je od davnina korišten za ispašu stada ovaca i pri tom su stvoreni svi današnji pašnjaci i livade sječom i paljenjem šume. O drevnosti korištenja Velebita govori i „Pisani kamen“ kojim još stari Rimljani uređuju prava na korištenja izvora vode između dvaju ilirskih plemena. „Netaknutom prirodom“ može se smatrati još jednino nekoliko površinski malih prašumskih kompleksa i izložene stijene. Sve ostale šume prolazile su kroz cikluse sječe i obnove te su se nalazile u dinamičkoj ravnoteži s travnjačkom vegetacijom. Danas smo svjedoci suprotnog procesa, tj. obrastanja travnjaka u šikare i šume zbog izostanka ispaše te smo prva generacija koja velebitske krajolike gleda bez pastira, njihovih stada, stanova, torova, plandišta i putova. U prilogu donosimo tekst o tradicionalnim stočarskim kretanjima na sjevernom Velebitu, kako bi svi zainteresirani stekli donekle detaljniji uvid u nekadašnju bujnost života u planini.

No, taj dugi utjecaj čovjeka nije doveo do biološkog osiromašenja, već naprotiv, stvorena su otvorena staništa koje su naselile vrste koje ne mogu opstati na šumskim staništima. Te vrste su jednim dijelom prije toga bile ograničene na vrlo male površine prirodnih nešumskih staništa, uvjetovanih prije svega vjetrom ili kamenitošću podloge ili su pak na runu ovaca stigle iz drugih područja i uklopile se u lokalnu floru. Rezultat tog je da je preko 70% vrsta velebitske flore vezano za nešumska, otvorena staništa, a endemične vrste su gotovo u potpunosti stanovnici upravo tih staništa.

Gubitak travnjaka uzrokovan prestankom ispaše i košnje vodi dakle u osiromašenje biološke raznolikosti. Pri tom se ne radi samo o biljnim vrstama, nego i o nizu drugih skupina. Tu su leptiri i drugi kukci vezani uz travnjačke vrste, ptice koje se na tim travnjacima hrane, gmazovi, gljive, mahovine, lišajevi, pauci… Gotovo da nema skupine živih organizama na Velebitu koja dijelom svojih vrsta nije vezana uz travnjačka staništa.

Radi zornijeg stjecanja dojma o promjeni krajolika u prilogu se nalazi nekoliko fotografija s prijeloma XIX. u XX. stoljeće te recentnih fotografija istih područja.

Pastirski stanovi, skromne kamene građevine za ljetni smještaj pastira, predstavljaju pak važan dio kulturne baštine koji govori o životu ljudi u planini. Danas na žalost u planini više nema stada i njihovih pastira, stanovi su napušteni, urušeni, do mnogih je gotovo nemoguće doći, a za neke se više niti ne zna da su postojali. Tako nestaju svjedoci nekoliko tisućljeća života u planini, nestaje kulturna baština, tradicija, krajobrazna i biološka raznolikost.

Zbog svega navedenog Hrvatsko botaničko društvo najsrdačnije pozdravlja obnovu nekoliko pastirskih stanova na području Velikog Alana i Velikog Lubenovca. Oba područja su mjesta na kojima su pastirski stanovi postojali od davnina (o čemu također svjedoči fotografija u prilogu) i koji čine neraskidivi dio kulturnog krajolika. Uvidom u projektnu dokumentaciju vidljivo je da su poštovana pravila konzervatorske struke, da će planirani objekti biti izgrađeni na ostacima starih pastirskih stanova, u istim gabaritima i od tradicionalnih materijala. Neće biti dovedena struja, vodovod i kanalizacija, tako da se ne može govoriti o masovnoj izgradnji i narušavanju krajolika i prirode. Stanovi bi trebali služiti za upoznavanje posjetitelja Parka s tradicionalnim načinom života, za smještaj zaposlenika Parka prilikom dežurstva i obilazaka te za smještaj istraživača. Niti jedna od tih namjena se ne protivi djelatnosti Parka niti bi bilo na koji način mogla ugroziti biološku i krajobraznu raznolikost.

Štoviše, raduje nas ideja o obnovi pastirskih stanova, pripadajućih bunara i suhozidova i nadamo se da će ispunjavati svoju važnu edukacijsku funkciju, jer je upravo obrazovanje javnosti i razumijevanje života planine temelj za uspješnu zaštitu, pozitivan odnos do prirode i ponos zbog skromne, ali s prirodom usklađene kulturne baštine.

Također se nadamo i skorom povratku bar nekoliko stada nužnih za održavanje ukupne raznolikosti Velebita.

Sa žaljenjem se moramo osvrnuti na neinformiranost pisca dopisa udruge Animalia kad kaže: „Koliko znanstvenici danas borave u nacionalnom parku i koliko njihova istraživanja koriste zaštiti prirode, nije potrebno dalje obrazlagati.“ Upravo suprotno, baš je vodstvo NP „Sjeverni Velebit“ to koje je prepoznalo važnost znanstvenih istraživanja i rijetko koje područje u Hrvatskoj se istražuje tako intenzivno i kontinuirano kao što se istražuje NP „Sjeverni Velebit“. Provode se ili su provedena istraživanja leptira, trčaka, ptica, dinamike potkornjaka i njihove uloge u sušenju smreka, travnjaka, smrekovih šuma, mahovina, gljiva, tetrijeba, velikih sisavaca, podzemlja i podzemne faune, geologije, pastirskih stanova… Dosadašnji rezultati tih istraživanja se u obliku studija nalaze u upravi Parka i
ugrađuju se kako u upravljanje i mjere zaštite, tako i u mnogobrojne informativne i promotivne materijale, a posebno treba istaknuti i dvije nedavno napisane knjige „Velebitski botanički vrt“ i geološki vodič „Od morskih plićaka do planine“. Nažalost, izdavaštvo ne ovisi o dobroj volji pisaca koje uvijek ima, nego o skromnim financijskim mogućnostima, no to je tema koja premašuje okvire ovog osvrta.

Netočno je i da će obnovljeni pastirski stanovi rastjerati medvjede i orlove, oni su tisućljećima živjeli uz čovjeka i njegova stada. Velike mesojede otjeralo je upravo nepostojanje stada, odnosno nedostatak hrane koju su pronalazili u uginulim ili ulovljenim ovcama.

U nadi da će ovaj kratki osvrt pomoći u razumijevanju nastanka i održavanja velebitske raznolikosti i plemenitosti ideje o obnovi pastirskih stanova, uz srdačne pozdrave,

doc. dr. sc. Antun Alegro, predsjednik

doc. dr. sc. Sandro Bogdanović, dopredsjednik

Igor Boršič, dipl. ing. biol., tajnik

Prilog 1

Pregled tradicionalnih stočarskih kretanja na sjevernom Velebitu

Prikaz povijesti stočarskih kretanja na Velebitu koji se iznosi u nastavku oslanja se najvećim dijelom na djela Mirka Markovića (1971, 1975, 1980, 2003), te na članak „Stočarska kretanja“ Željka Poljaka u knjizi Velebit (1969).

Velebit je u prošlosti bio važan činitelj u gospodarstvu stanovništva i primorske i ličke strane. On razdvaja Primorje sa sredozemnom klimom koju odlikuju sušna ljeta i kišovite zime od Like s kontinentalnom klimom s oštrim snježnim zimama i toplim, ali ne i suviše suhim ljetima. Lička je strana Velebita uglavnom šumovita s tim da šume dosežu visinu od 1400m, a iznad toga počinje područje planinskih rudina-pašnjaka. Primorska je strana najvećim dijelom ogoljela, s razvijenim krškim oblicima, iako se posljednjih desetljeća može uočiti znatno zarastanje u šikare bijelog, odnosno crnog graba.

Najpovoljniji velebitski pašnjaci nalaze se na primorskoj strani planine iznad 1000 m razasuti po krškim depresijama gdje se nataložilo nešto tla, dok se velike površine kvalitetnih pašnjaka nalaze iznad 1400 m. Smatra se da su se stočarska kretanja oko Velebita razvila još u vremenu kad su ljudi pripitomili koze i ovce.

Primorci su svoje blago preko zime napasali oko stalnih naselja u zoni Primorja. U visinskoj zoni podgorja, na tzv. podima, imali su proljetna etapna boravišta. Tu je blago boravilo do vremena dok na planini nije okopnio snijeg. Sredinom lipnja započinjao je izdig u zonu nadgorja gdje su Primorci imali planinske kolibe. U toj zoni blago se zadržavalo tri do četiri mjeseca, a potom se postupno spuštalo na pode i konačno u nisko Primorje.

Ličani su svoju stoku izdizali na velebitsko nadgorje, ne zbog nestašice stočne hrane, nego prije svega da bi zaštitili svoje usjeve u doba ljetnog dozrijevanja. Tako im je bilo olakšano i prikupljanje sijena na planinskim košanicama.

Do kraja 19. st. oko Velebita su postojale četiri struje stočarskih kretanja. Jedna struja odgovarala je izdizima blaga iz Kvarnerskog primorja na planinske pašnjake sjevernog i srednjeg Velebita. To su bila kretanja na male relacije. Drugu struju činila su transhumantna kretanja stočara iz dalmatinske Bukovice i Ravnih kotara. Ovdje se može govoriti i o polunomadskom stočarskom privređivanju. Sljedeća struja stočarskih kretanja bila je ona koja je ličke stočare vodila na zimovnik u Bukovicu i Ravne kotare. Posljednja, četvrta struja, bila je ona koja je vodila Ličane na ljetni izdig po svim dijelovima Velebita. Područje NP „Sjeverni Velebit“, nalazilo se dakle na putu prve i četvrte struje stočarskih kretanja.

Nakon što su Turci krajem 17. st. protjerani iz Like i Rravnih kotara, karlovačkim mirom 1699. ustanovljena je hrvatsko-mletačka granica preko južnog Velebita oko koje su ubrzo počeli izbijati sporovi između ličkih i dalmatinskih stočara. U početku su se ti sporovi rješavali običajnim pravom, a onda su lička sela 1775. usvojila Radučki zapisnik. 1776. dalmatinski stočari prihvatili su Novigradski ugovor. Oba ova dokumenta okončala su mnoge stare nesporazume. Konačno, nakon katastarskog kartiranja zemljišta 1887. u Gospiću je donesen novi ugovor, koji je i nazvan Gospićkim ugovorom. O izdizima iz Kvarnerskog primorja i iz Like na pašnjake sjevernog i srednjeg Velebita nije bilo potrebno sastavljati pisane ugovore. Na tim dijelovima Velebita znalo se od starine koji pašnjaci kome pripadaju. Stočarska prava tih dijelova Velebita ušla su sredinom 19. st. u zemaljski katastar, pa su time bila zaključena i sva imovinskopravna pitanja između ličkih i primorskih zemljoposjednika. Na te dijelove Velebita nikad nije dolazila dalmatinska stoka iz Bukovice i Ravnih kotara.

Preko sjevernog Velebita postoje tri stočarska puta koji povezuju Liku i Kvarnersko primorje. Najsjeverniji od njih povezuju Lukovo s Krasnom. Taj put vodi preko Adžića krča i Božina plana do Jezera. Na Jezerima se prostire najveći pašnjak sjevernog Velebita. S njega se isti put u oštrim zavojima spušta niz strmo Nadžak-bilo do ličkog sela Krasno. Drugi stočarski put povezuje pašnjak na Jezerima s primorskim selom Kladom. Taj put vodi preko Babrovače i izlazi na Vučjak. Prema Lici silazak je bio moguć istim putem koji vodi prema Krasnu. Treći put polazi od Stinice preko Dundovića poda za Alan. Odavde zakreće prema pašnjacima Tudorevu i Lubenovcu. Od Lubenovca su nekad u pravcu Like vodila dva stočarska puta. Jedan je vodio preko Begovače u Kosinj i Lipovo polje, dok je drugi prolazio kroz Vranjkovu dragu i šumoviti Bakovac, a stizao je također u Kosinj.

U poprečnom profilu kroz planinu, velebitski pašnjaci raspoređeni su visinski nejednoliko. U primorskoj visinskoj zoni ima ih relativno malo. U zoni podgorja ima ih više. U zoni poda razvila su se manja stočarska selišta, koja su u raznim fazama prošlosti oscilirala između sezonskih stočarskih staništa do stalno naseljenih kuća. Velebitski podi su karakteristično izraženi duž čitave primorske strane Velebita, no najbolje se na terenu zamjećuju iznad Jablanačkog primorja. Iznad ove visinske zone prostire se velebitsko nadgorje. U toj zoni ima više pašnjaka, ali su oni prostorno mali. Ograničeni su obično na ovdašnje doce, plane, dulibe ili korita. Na području sjevernog i srednjeg Velebita ima ponešto planinskih pašnjaka i po šumskim čistinama. Njima se koriste pojedine obitelji iz Primorja, ali i lički stočari, osobito ako su bliže ličkoj strani.

Većih planinskih pašnjaka na sjevernom Velebitu ima malo. Ima ih posvuda, ali se najčešće susreću u zoni nadgorja na primorskoj strani planine. Tim pašnjacima koriste se Primorci iz sela od Volarice do Jablanca. Na nekim od tih pašnjaka ispaša se ponekad zabranjivala, jer se ovdašnja trava koristila za sušenje sijena. Iznad Volarice za ispašu su se koristili doci Bobovište, Skorupov dolac i Božin plan. Oni se nalaze na apsolutnoj visini od oko 900 m. Ovamo su preko ljeta dolazile porodice Vrbani, Glavaši, Rukavine, Lopci, Matešići i Orije, svi iz okolice Volarice. Iznad sela Lukova, na visini od oko 1000 m, ima također nekoliko sličnih dolaca koji su služili za ispašu. Ovamo su izlazili žitelji iz Lokava, Biluća, Miškulina i Zagona. Poviše Gornje i Donje Klade ima također nekoliko manjih pašnjaka na kojima je bilo ljetnih stanova. Takvi pašnjaci su npr. Babrovača, Podstrane, Palež i Dolac. Preko Babrovače i Podstrane vodio je stočarski put na više položeni pašnjak na Zavižanu. Taj se pašnjak nalazio u visinskoj zoni vrhgorja na apsolutnoj visini između 1500 i 1600 m. Njime su se koristili stočari iz Vukušića i Legaca, i to samo kraće vrijeme potkraj ljeta. Inače su Vukušići i Legci imali stanove na Babrovači, pa su tu kroz ostale dane ljeta napasali svoje ovce. Nešto južnije od spomenutih pašnjaka nalaze se još dvije veće krške depresije. To su Borove vodice i Budim. Travu tih
zavala koristilo je blago Rogića, Modrića, Bralića i Devčića, svi iz zaselaka okolice Starigrada. I na ovdašnjim pašnjacima bilo je do sredine 20. st. nekoliko stočarskih stanova.

Od velike i male Ivanče prema jugu započinje zona podvelebitskih selišta na razini poda. Ovdje, naokolo Brisnica i Dundovića poda posvuda ima paše. Međutim, ljeta su zbog male apsolutne visine sušna, pa je ovdašnja trava stradavala već  početkom ljeta. Zato su stanovnici poda preko ljeta napuštali ovdašnje kuće i kretali na planinu, gdje su imali sezonske stanove. Zona nadgorja, koju su ljeti naseljavali, kretala se na oko 1000 m. Pašnjaci u toj zoni prilično su disperzirani i rijetko je koji veći od jednog jutra. Najveći od njih bijahu na Plančici i u Klancu. Njima su se koristili Modrići i Kirini iz Velikih Brisnica. Zatim je bilo nekoliko osrednje velikih pašnjaka više Stinice i Jablanca. Najbogatiji travom bijahu oni na Vujincu ispod Lisca, zatim pašnjak Struge ispod Ružanskog vrha, nadalje pašnjak Risovac podno Alančića i Tudorevo blizu Mirova. Primorski stočari iz okolice Jablanca kretali su se sa svojim blagom preko Alana na ličku stranu planine gdje su uživali slobodu ispaše. Ti pašnjaci bili su oko Dundovića, u Bilenskom, Šegotskom i Dundovića padežu. Primorski stočari, Miškulini i Vukušići, naseljavali su do početka drugog svjetskog rata Lubenovac, prostranu kršku zavalu okruženu vrhovima Kozjaka i Hajdučkim kukovima. Primorci su ljeti rado naseljavali Lubenovac, jer je na njemu bio izvor žive vode. Stoka je tu pasla po nezabranjenim pašnjacima zavale i po okolnim šumskim planinama. Od koliba stočara, koji su tu nekoć dolazili, danas se vide samo ruševine.

Na sjevernom Velebitu imali su pašnjake i Ličani. Najveći lički pašnjak nalazio se na visoravni Jezera. Pašnjak na Jezerima ima površinu od 850 jutara. Najniže mjesto na Jezerima ima apsolutnu visinu od 1485m. Naziv tog pašnjaka potječe najvjerojatnije od jezera koje se nekoć održavalo u jednoj ponikvi u središtu pašnjaka. Nekoć je na Jezerima u svako doba bilo dovoljno vode, pa su ovamo dolazili stočari iz Like, ponajviše stanovnici Krasna. Na jezerima su imali stanove Vukelići, Glavaši, Anići, Panjenovići, Devčići i Samardžije, svi iz Krasna. Kad su Ličani krajem kolovoza napustili Jezera, dolazili su ovamo Primorci, jer je za lijepih dana u rujnu bilo dovoljno jesenske trave.

Prilog 2 – Fotografije


Slika 1. Lubenovac s torovima i pastirskim stanovima krajem XIX. stoljeća

Slika 2. Pastirski stan na Velikom Lubenovcu krajem XIX. stoljeća


Slika 3. Veliki Lubenovac 2010. Vidljivi su ostaci suhozidova i mlade smreke koje nadiru na travnjake zbog izostanka ispaše i košnje.

Slika 4. Dundović podi početkom XX. stoljeća

Slika 5. Dundović podi 2009. Vidljivo je da su se travnjačke površine znatno smanjile u odnosu na početak XX. stoljeća. Razlog tomu je prestanak ispaše i košnje.

Share and Enjoy:
  • Facebook
  • Twitter
  • del.icio.us
  • Print
  • Tumblr

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

*
*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

 atts
0

Intervju: Kulturni biseri Hrvatske

BeFunky-collage
‘Kulturni biseri Hrvatske’ serijal je Hrvatskog katoličkog radija koji kroz 17 emisija predstavlja baštinu Hrvatske koja se nalazi na UNESCO-vim popisima nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.

”Suhozid – kameni spomenik žuljevitih dlanova” naziv je emisije povećene ovoj vrijednoj vještini, a poslušati je možete ovdje:

Prenosimo i dio transkripta intervjua s predsjednicom udruge: Suhozid – kameni spomenik žuljevitih dlanova

‘Kulturni biseri Hrvatske’ serijal je Hrvatskog katoličkog radija koji kroz 17 emisija predstavlja baštinu Hrvatske koja se nalazi na UNESCO-vim popisima nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. ”Suhozid – kameni spomenik žuljevitih dlanova” naziv je emisije povećene ovoj vrijednoj vještini, a poslušati je možete ovdje: Prenosimo i dio transkripta intervjua s predsjednicom udruge: Suhozid – kameni spomenik […]

Read More »

 atts
0

Krš kao brend! Reportaža s manifestacije “Naš krš” i prvenstva Crne Gore u gradnji suvomeđe

Tekst i fotografije: Planinarski klub „Subra“ & Agencija za razvoj i zaštitu Orjena doo Herceg Novi

Prvenstvo CG, ekipa Ilić
Ekipa “Ilić” na natjecateljskom poligonu

Tokom vikenda održana je manifestacija “Naš krš“, koja je još  jednom ukazala kroz aspekt prirodnih ljepota karsta, ali i kroz  specifični kulturni pejzaž ponikao na simbiozi čovjeka i kraške prirode, na potrebu za njihovo revalorizaciju i pažljivo čuvanje.

Protekla dva dana, Orjensko sedlo (1600 m) bilo je centar programa posvećenog kršu i očuvanju tradicije života na njemu. Prvog dana planinari iz Herceg Novog i Podgorice („Subra“, „Gorica“ i individualci), izveliki su kružnu turu kroz centralni dio masiva, obilazeći njegove najviše ali i najkrševitije tačke, upoznajući se sa teškoćama prelaska ovakve vrste terena, a ujedno i sa skrivenom ljepotom Orjena. I pored značajne doze nepristupačnosti, Vučji zub (1805 m) i Veliki kabao (1894 m), bili su kroz vjekove značajne vojne granične tačke, kao i ustanička gnijezda. Do njih vode planinarske, pastirske, pa čak i stare švercerske staze.

Uspon na Vučji zub
Uspon na Vučji zub

Drugi dan bio je rezervisan za IV Prvenstvo Crne Gore u gradnji suvomeđe, događaj kojim se želi očuvati i oživjeti drevno umijeće gradnje u kamenu u tehnici na suvo, bez vezivnog materijala. Prenos ovog umijeća sa koljena na koljeno zaslužan je za naše prilagođavanje životu na kršu, odnosno, prilagođavanje krša našim potrebama. Ono što je nekad bila nužnost opstanka, danas je kulturna vrijednost, kako u aspektu nematerijalne, tako i u aspektu materijalne baštine. Takođe umijeće zidanja i kulturni pejzaž kao njegov produkt, sve su značajniji segmenti turističke ponude koja je davno prešla granicu sunca, plaže i mora. Važno  je da iz godine u godinu među domaćim stanovništvom raste svijest o značaju očuvanja ove tradicionalne vještine, između ostalog i kroz ova kulturološko-sportsko-rekreativna takmičenja.

Ekipa Ilić
Ekipa “Ilić”

Ekipa Podgorica na moru
Ekipa “Druga šansa”

Ekipa Druga šansa
Ekipa “Podgorica na moru”

Ove, baš kao i protekle godine, najuspješnija je bila ekipa „Ilić“ iz Bijele, koja je ustvari porodični tim sastavljen od čak tri generacije, objedinjen ljubavlju gradnje u kamenu. Drugo mjesto zauzela je mješovita hercegnovsko-trebinjska ekipa „Druga šansa“, dok je treće mjesto pripalo još jednoj miješanoj, podgoričko-hercegnovskoj ekipi, prigodno nazvanoj „Podgorica na moru“. Kapiteni ekipa, Jovan Ilić, Dejan Pavlović i Predrag Vujović, dobili su diplome, kao i rukom rađene gastro-suvenire, dar hercegnovskog NVU „Ruke“, dok je najboljoj ekipi pripao i prelazni pehar, kamena „Orjenska buža“ rad umjetnika i planinara, Dejana Veriga.

Pobjedničke ekipe zajedno
Pobjedničke ekipe zajedno

Odmor ispred planinarskog doma
Odmor ispred planinarskog doma

Organizaciju događaja su pomogli: Turistička organizacija Herceg Novi, Ministarstvo sporta, Planinarski savez Crne Gore i Opština Herceg Novi, dok su organizatori bili PK „Subra“ (planinarska tura i smještaj), odnosno Agencija za razvoj i zaštitu Orjena (Prvenstvo CG).

Herceg Novi, 01. 07. 2019.

 

Tekst i fotografije: Planinarski klub „Subra“ & Agencija za razvoj i zaštitu Orjena doo Herceg Novi Ekipa “Ilić” na natjecateljskom poligonu Tokom vikenda održana je manifestacija “Naš krš“, koja je još  jednom ukazala kroz aspekt prirodnih ljepota karsta, ali i kroz  specifični kulturni pejzaž ponikao na simbiozi čovjeka i kraške prirode, na potrebu za njihovo revalorizaciju i […]

Read More »

 atts
0

Dragodid se vraća kući

Tekst: Mislav Tovarac
Foto: Anton Divić, Nina Lišnić

Početkom prošlog mjeseca održana je višednevna radna akcija u selu Dragodid na Visu za nekoliko volontera. Mjesto koje je našoj udruzi dalo ime i gdje su prije više od 15 godina počele naše suhozidne aktivnosti specifično je po mnogo toga. Nalazi se sat vremena hoda od Komiže, dosta dobro skriveno sa ceste, te da nema magaraca i koza njegove jedine povremene stanovnice Nedjeljke Burić koji odaju da se tamo nalazi nešto više, bilo bi ga veoma lagano promašiti. Selo nema struje ni tekuće vode, uobičajena pojava za mala kamena mjesta kakvih ima na stotine na istočnoj obali Jadrana. Boravak u takvoj sredini interesantan je jer pruža uvid u način života koji je na našoj obali postojao sve do nedavno – uz minimum komfora i prilagođen teškim geografskim uvjetima.

Dragodid je kao i većina malih ruralnih mjesta po Jadranu naglo napušten sredinom prošlog stoljeća, no radi relativne blizine Komiži i povremenih stanovnika nije doživio sudbinu mnogih sebi sličnih mjesta – tihu smrt u zagrljaju šume. Danas je često posjećen, primarno zbog turizma, nekad i radi suhozida.

Naš boravak tamo prošao je u tradicionalnoj maniri. Obroci, kava i čaj kuhali su se na vanjskom otvorenom ognjištu, voda dovlačila iz gustirne, i gradilo se u suho.

slika 1
U sklopu naše višednevne akcije popravili smo nekoliko urušenja u selu, improvizirali novu štalu za koze i dobro se zabavili. Bivša urušenja nalaze se na kozama često korištenoj ruti livada – kuća, a zašto su nastala postane jasno svakome tko se u blizini tora kada se koze uvode ili puštaju van.

slika 2
slika 3
slika 4
Nakon naše intervencije, suhozidna ograda vraćena je na mjesto i znanstvenom metodom je potvrđeno da po novome podnosi opterećenje od minimalno tri koze i dva kozlića.

slika 5
slika 6
slika 7
S druge strane sela, na mjestu gdje je niknula nova štala pruža se fantastičan pogled na more tako da koze sada uz novu ogradu u stalnom boravištu imaju i ljetnikovac nepunih 10 minuta trčkaranja nizbrdo.

slika 8 slika 9 slika 10

Zahvaljujemo gradu Komiži na donaciji sredstava koja su nam omogućila ovu akciju, vinariji Senjanović na donaciji koja nas je krepila tokom akcije i Nedjeljki Burić na smještaju, društvu i vječitom duhu i atmosferi.

slika 11 slika 12
slika 13 slika 14

 

Tekst: Mislav Tovarac Foto: Anton Divić, Nina Lišnić Početkom prošlog mjeseca održana je višednevna radna akcija u selu Dragodid na Visu za nekoliko volontera. Mjesto koje je našoj udruzi dalo ime i gdje su prije više od 15 godina počele naše suhozidne aktivnosti specifično je po mnogo toga. Nalazi se sat vremena hoda od Komiže, […]

Read More »

 atts
0

Vremeplov: (G)radionica gromača, Kotor (Crikvenica), 17. i 18. svibnja 2019.

Tekst: Romina Tominić
Foto: R.T., Tea Rosić, Mislav Tovarac, Ante Senjanović

60420458_2097220553722348_3042573446874660864_n

17. i 18.05. održali smo tradicionalnu (g)radionicu gromača na najstarijem i najskrovitijem kutku Crikvenice, na Kotoru. Muzej Grada Crikvenice uz naše stručno vodstvo te uz potporu Ministarstva kulture i Grada Crikvenice organizira ovu radionicu već sedmu godinu zaredom.

Na (g)radionicama prenosimo znanje i tehniku gradnje “u suho”, a iskustvo koje pritom prenosimo nezamijenjivo je – istražujući kamen mi razmišljamo rukama, a gradeći zajedno, mic po mic, spašavamo selo od zuba vremena.

60303001_2721659754550971_5887102807814701056_n

S obzirom da je Kotor od svakodnevnih crikveničkih kretanja izoliran pola sata dugom pješačkom stazom, ne čudi kako su sve čari njegove primorske arhitekture ostale gotovo netaknute.

Trag čovjeka i njegovo višestoljetno nastojanje kultiviranja krajolika vidljivo je u svakom kutku Kotora i njegove okolice s kojom čini zaštićenu kulturno-povijesnu graditeljsku cjelinu velike arheološke i etnografske vrijednosti. Riječ je o staroj jezgri iz koje je niknula Crikvenica.

IMG_3737

Ove smo godine bili u nešto manjem broju no to nas nije spriječilo da obnovimo čak 3 podzida, 1 suhozid i dio stubišta na predjelu Placa. U radovima održavanja Kotora pomogli su i zaposlenici Eko Murvice koji su pokosili putove oko sela, a radionici se odazvalo i domaće stanovništvo.

60708166_2097220600389010_8365576701731667968_n

Rastavili smo 3 gromače i već isti dan obnovili dvije do pola i jednu manju do kraja.

1. gromača:

IMG_3692

IMG_5984

IMG_5994

IMG_3795

2. gromača

IMG_20190517_105501

IMG_3789IMG_5982

Drugog smo dana razmjenili svoja znanja sa još novih lica.

60408515_2723471681036445_8003981476641112064_n

Zajedno smo obnovili zidić, jednu srednje zahtjevnu i jednu zaista zahtjevnu gromaču radi koje moramo pohvaliti Antu koji je predvodio taj poduhvat.

IMG_20190517_180940

Povremenoj kiši nismo dozvolili da nas smeta! -ali navela nas je na razmišljanje: gradimo li zaista u suhoj, ili ipak, u mokroj tehnici? :D

Kako god bilo, definitivno gradimo u entuzijazmu. Stoga smo ostali i treći dan kako bi rješili još jedan problem.

20190519_3077

Na zamolbu kustosice Muzeja Grada Crikvenice Tee Rosić odlučili smo sanirati stubište u samom centru Kotora. Naime, sa dotičnog stubišta ispala su dva kamena radi kojih bi uskoro popadala cijela konstrukcija.

60700686_2100598656717871_1956318248542666752_n

Trebalo je počistiti zemlju sa stepenica, izbiti ogromni korijen, pronaći prave veličine kamenih blokova i ugraditi ih. Vještinom i brzinom iznenadili smo sami sebe, a ubrzo i turiste koji su se u to vrijeme našli u našem okruženju.

IMG_3937

Kada smo okončali s radovima obišli smo selo i odredili iduću lokaciju (g)radionice koja se sprema na jesen kada ćemo se opet družiti u zidarskim rukavicama!

Vidimo se!

Tekst: Romina Tominić Foto: R.T., Tea Rosić, Mislav Tovarac, Ante Senjanović 17. i 18.05. održali smo tradicionalnu (g)radionicu gromača na najstarijem i najskrovitijem kutku Crikvenice, na Kotoru. Muzej Grada Crikvenice uz naše stručno vodstvo te uz potporu Ministarstva kulture i Grada Crikvenice organizira ovu radionicu već sedmu godinu zaredom. Na (g)radionicama prenosimo znanje i tehniku gradnje […]

Read More »

 atts
0

MIMO trih škalic od Skrbčić do Picika

Tekst “Kroz 10 škalic od Skrbčić do Picika” Berislava Horvatića, objavljen u travanjskom broju časopisa “Krčki val” i ekskluzivno ovdje na Dragodidu, u lipanjskome je broju dobio nastavak. I ovoga puta su nam autor i izdavač Denis Lešić (inače koautori vrlo zanimljive knjige “Tajne otoka Krka”) omogućili (pret)premijernu web-ekskluzivu.

I dalje je riječ o zanimljivom suhozidnom detalju – škalici, uskome prolazu kroz gromaču – ali sada nešto manje iz dokumentarističke perspektive, a nešto više iz perspektive razmatranja konflikta turizma i baštine.

Naime, kao kontrast krasnoj i očuvanoj stazi kroz 10 škalica, ovdje autor opisuje označenu biciklističku stazu na čijoj su trasi tri škalice morale biti djelomično devastirane radi omogućavanja prolaza – više ne KROZ, nego MIMO njih. Na ovu je stazu autora upozorio domaći čitatelj Nenad Kosić, a u međuvremenu je (u prošlom broju) svojim razmišljanjem reagirao i Rado Žic Mikulin. Osim suhozidne zanimljivosti i aktualnog pitanja može li “turizam biti sit i gromača cijela”, u cijeloj ovoj priči zanimljiva je i činjenica da je članak o suhozidnoj baštini potaknuo domaće na reagiranje i volontiranu informaciju. Pogođena tema i angažirana publika pokazuju se kao dobitna kombinacija za otkrivanje suhozidnih fenomena, standardno slabo pokrivenih pisanim izvorima…

Pročitajte sami: MIMO trih škalic od Skrbčić do Picika, Krčki val 78, lipanj 2019, pp. 2-4.

 

zatvarajovce

 

Tekst “Kroz 10 škalic od Skrbčić do Picika” Berislava Horvatića, objavljen u travanjskom broju časopisa “Krčki val” i ekskluzivno ovdje na Dragodidu, u lipanjskome je broju dobio nastavak. I ovoga puta su nam autor i izdavač Denis Lešić (inače koautori vrlo zanimljive knjige “Tajne otoka Krka”) omogućili (pret)premijernu web-ekskluzivu. I dalje je riječ o zanimljivom […]

Read More »