Reagiranje iz Hrvatskog botaničkog društva

Zagreb, 20. 2. 2012.

Reagiranje Hrvatskog botaničkog društva na dopis „Velebit – savjest ponovno na kušnji“ udruge Animalia

HBoD_Sjeverni_Velebit_pastirski_stanovi_reagiranje.pdf

S obzirom da se posljednjih tjedana susrećemo s mnogobrojnim upitima vezanim uz dopis pod naslovom „Velebit – savjest ponovno na kušnji“ udruge Animalia, koji se distribuira putem elektroničke pošte, dužni smo se, kao strukovno društvo koje okuplja većinu botaničara u Hrvatskoj i kojem je jedna od statutarnih zadaća vrednovanje, očuvanje i zaštita flore, vegetacije i staništa te informiranje i suradnja s javnosti, očitovati i iznijeti činjenice s gledišta botaničke struke.

Svakako pozdravljamo zabrinutost članova udruge Animalia radi moguće štete u NP „Sjeverni Velebit“ i spremnost na obavještavanju javnosti, no istodobno moramo upozoriti na nekoliko činjenica važnih za razumijevanje planirane izgradnje replika pastirskih stanova u okviru NIP projekta „Uspostava osnovne infrastrukture za upravljanje Nacionalnim parkom Sjeverni Velebit“

Iako se područje Velebita često opisuje i doživljava kao „netaknuta divljina“, radi se upravo o suprotnom. Današnji velebitski krajolik posljedica je višetisućljetnog suživota čovjeka i planine. Naime, Velebit je od davnina korišten za ispašu stada ovaca i pri tom su stvoreni svi današnji pašnjaci i livade sječom i paljenjem šume. O drevnosti korištenja Velebita govori i „Pisani kamen“ kojim još stari Rimljani uređuju prava na korištenja izvora vode između dvaju ilirskih plemena. „Netaknutom prirodom“ može se smatrati još jednino nekoliko površinski malih prašumskih kompleksa i izložene stijene. Sve ostale šume prolazile su kroz cikluse sječe i obnove te su se nalazile u dinamičkoj ravnoteži s travnjačkom vegetacijom. Danas smo svjedoci suprotnog procesa, tj. obrastanja travnjaka u šikare i šume zbog izostanka ispaše te smo prva generacija koja velebitske krajolike gleda bez pastira, njihovih stada, stanova, torova, plandišta i putova. U prilogu donosimo tekst o tradicionalnim stočarskim kretanjima na sjevernom Velebitu, kako bi svi zainteresirani stekli donekle detaljniji uvid u nekadašnju bujnost života u planini.

No, taj dugi utjecaj čovjeka nije doveo do biološkog osiromašenja, već naprotiv, stvorena su otvorena staništa koje su naselile vrste koje ne mogu opstati na šumskim staništima. Te vrste su jednim dijelom prije toga bile ograničene na vrlo male površine prirodnih nešumskih staništa, uvjetovanih prije svega vjetrom ili kamenitošću podloge ili su pak na runu ovaca stigle iz drugih područja i uklopile se u lokalnu floru. Rezultat tog je da je preko 70% vrsta velebitske flore vezano za nešumska, otvorena staništa, a endemične vrste su gotovo u potpunosti stanovnici upravo tih staništa.

Gubitak travnjaka uzrokovan prestankom ispaše i košnje vodi dakle u osiromašenje biološke raznolikosti. Pri tom se ne radi samo o biljnim vrstama, nego i o nizu drugih skupina. Tu su leptiri i drugi kukci vezani uz travnjačke vrste, ptice koje se na tim travnjacima hrane, gmazovi, gljive, mahovine, lišajevi, pauci… Gotovo da nema skupine živih organizama na Velebitu koja dijelom svojih vrsta nije vezana uz travnjačka staništa.

Radi zornijeg stjecanja dojma o promjeni krajolika u prilogu se nalazi nekoliko fotografija s prijeloma XIX. u XX. stoljeće te recentnih fotografija istih područja.

Pastirski stanovi, skromne kamene građevine za ljetni smještaj pastira, predstavljaju pak važan dio kulturne baštine koji govori o životu ljudi u planini. Danas na žalost u planini više nema stada i njihovih pastira, stanovi su napušteni, urušeni, do mnogih je gotovo nemoguće doći, a za neke se više niti ne zna da su postojali. Tako nestaju svjedoci nekoliko tisućljeća života u planini, nestaje kulturna baština, tradicija, krajobrazna i biološka raznolikost.

Zbog svega navedenog Hrvatsko botaničko društvo najsrdačnije pozdravlja obnovu nekoliko pastirskih stanova na području Velikog Alana i Velikog Lubenovca. Oba područja su mjesta na kojima su pastirski stanovi postojali od davnina (o čemu također svjedoči fotografija u prilogu) i koji čine neraskidivi dio kulturnog krajolika. Uvidom u projektnu dokumentaciju vidljivo je da su poštovana pravila konzervatorske struke, da će planirani objekti biti izgrađeni na ostacima starih pastirskih stanova, u istim gabaritima i od tradicionalnih materijala. Neće biti dovedena struja, vodovod i kanalizacija, tako da se ne može govoriti o masovnoj izgradnji i narušavanju krajolika i prirode. Stanovi bi trebali služiti za upoznavanje posjetitelja Parka s tradicionalnim načinom života, za smještaj zaposlenika Parka prilikom dežurstva i obilazaka te za smještaj istraživača. Niti jedna od tih namjena se ne protivi djelatnosti Parka niti bi bilo na koji način mogla ugroziti biološku i krajobraznu raznolikost.

Štoviše, raduje nas ideja o obnovi pastirskih stanova, pripadajućih bunara i suhozidova i nadamo se da će ispunjavati svoju važnu edukacijsku funkciju, jer je upravo obrazovanje javnosti i razumijevanje života planine temelj za uspješnu zaštitu, pozitivan odnos do prirode i ponos zbog skromne, ali s prirodom usklađene kulturne baštine.

Također se nadamo i skorom povratku bar nekoliko stada nužnih za održavanje ukupne raznolikosti Velebita.

Sa žaljenjem se moramo osvrnuti na neinformiranost pisca dopisa udruge Animalia kad kaže: „Koliko znanstvenici danas borave u nacionalnom parku i koliko njihova istraživanja koriste zaštiti prirode, nije potrebno dalje obrazlagati.“ Upravo suprotno, baš je vodstvo NP „Sjeverni Velebit“ to koje je prepoznalo važnost znanstvenih istraživanja i rijetko koje područje u Hrvatskoj se istražuje tako intenzivno i kontinuirano kao što se istražuje NP „Sjeverni Velebit“. Provode se ili su provedena istraživanja leptira, trčaka, ptica, dinamike potkornjaka i njihove uloge u sušenju smreka, travnjaka, smrekovih šuma, mahovina, gljiva, tetrijeba, velikih sisavaca, podzemlja i podzemne faune, geologije, pastirskih stanova… Dosadašnji rezultati tih istraživanja se u obliku studija nalaze u upravi Parka i
ugrađuju se kako u upravljanje i mjere zaštite, tako i u mnogobrojne informativne i promotivne materijale, a posebno treba istaknuti i dvije nedavno napisane knjige „Velebitski botanički vrt“ i geološki vodič „Od morskih plićaka do planine“. Nažalost, izdavaštvo ne ovisi o dobroj volji pisaca koje uvijek ima, nego o skromnim financijskim mogućnostima, no to je tema koja premašuje okvire ovog osvrta.

Netočno je i da će obnovljeni pastirski stanovi rastjerati medvjede i orlove, oni su tisućljećima živjeli uz čovjeka i njegova stada. Velike mesojede otjeralo je upravo nepostojanje stada, odnosno nedostatak hrane koju su pronalazili u uginulim ili ulovljenim ovcama.

U nadi da će ovaj kratki osvrt pomoći u razumijevanju nastanka i održavanja velebitske raznolikosti i plemenitosti ideje o obnovi pastirskih stanova, uz srdačne pozdrave,

doc. dr. sc. Antun Alegro, predsjednik

doc. dr. sc. Sandro Bogdanović, dopredsjednik

Igor Boršič, dipl. ing. biol., tajnik

Prilog 1

Pregled tradicionalnih stočarskih kretanja na sjevernom Velebitu

Prikaz povijesti stočarskih kretanja na Velebitu koji se iznosi u nastavku oslanja se najvećim dijelom na djela Mirka Markovića (1971, 1975, 1980, 2003), te na članak „Stočarska kretanja“ Željka Poljaka u knjizi Velebit (1969).

Velebit je u prošlosti bio važan činitelj u gospodarstvu stanovništva i primorske i ličke strane. On razdvaja Primorje sa sredozemnom klimom koju odlikuju sušna ljeta i kišovite zime od Like s kontinentalnom klimom s oštrim snježnim zimama i toplim, ali ne i suviše suhim ljetima. Lička je strana Velebita uglavnom šumovita s tim da šume dosežu visinu od 1400m, a iznad toga počinje područje planinskih rudina-pašnjaka. Primorska je strana najvećim dijelom ogoljela, s razvijenim krškim oblicima, iako se posljednjih desetljeća može uočiti znatno zarastanje u šikare bijelog, odnosno crnog graba.

Najpovoljniji velebitski pašnjaci nalaze se na primorskoj strani planine iznad 1000 m razasuti po krškim depresijama gdje se nataložilo nešto tla, dok se velike površine kvalitetnih pašnjaka nalaze iznad 1400 m. Smatra se da su se stočarska kretanja oko Velebita razvila još u vremenu kad su ljudi pripitomili koze i ovce.

Primorci su svoje blago preko zime napasali oko stalnih naselja u zoni Primorja. U visinskoj zoni podgorja, na tzv. podima, imali su proljetna etapna boravišta. Tu je blago boravilo do vremena dok na planini nije okopnio snijeg. Sredinom lipnja započinjao je izdig u zonu nadgorja gdje su Primorci imali planinske kolibe. U toj zoni blago se zadržavalo tri do četiri mjeseca, a potom se postupno spuštalo na pode i konačno u nisko Primorje.

Ličani su svoju stoku izdizali na velebitsko nadgorje, ne zbog nestašice stočne hrane, nego prije svega da bi zaštitili svoje usjeve u doba ljetnog dozrijevanja. Tako im je bilo olakšano i prikupljanje sijena na planinskim košanicama.

Do kraja 19. st. oko Velebita su postojale četiri struje stočarskih kretanja. Jedna struja odgovarala je izdizima blaga iz Kvarnerskog primorja na planinske pašnjake sjevernog i srednjeg Velebita. To su bila kretanja na male relacije. Drugu struju činila su transhumantna kretanja stočara iz dalmatinske Bukovice i Ravnih kotara. Ovdje se može govoriti i o polunomadskom stočarskom privređivanju. Sljedeća struja stočarskih kretanja bila je ona koja je ličke stočare vodila na zimovnik u Bukovicu i Ravne kotare. Posljednja, četvrta struja, bila je ona koja je vodila Ličane na ljetni izdig po svim dijelovima Velebita. Područje NP „Sjeverni Velebit“, nalazilo se dakle na putu prve i četvrte struje stočarskih kretanja.

Nakon što su Turci krajem 17. st. protjerani iz Like i Rravnih kotara, karlovačkim mirom 1699. ustanovljena je hrvatsko-mletačka granica preko južnog Velebita oko koje su ubrzo počeli izbijati sporovi između ličkih i dalmatinskih stočara. U početku su se ti sporovi rješavali običajnim pravom, a onda su lička sela 1775. usvojila Radučki zapisnik. 1776. dalmatinski stočari prihvatili su Novigradski ugovor. Oba ova dokumenta okončala su mnoge stare nesporazume. Konačno, nakon katastarskog kartiranja zemljišta 1887. u Gospiću je donesen novi ugovor, koji je i nazvan Gospićkim ugovorom. O izdizima iz Kvarnerskog primorja i iz Like na pašnjake sjevernog i srednjeg Velebita nije bilo potrebno sastavljati pisane ugovore. Na tim dijelovima Velebita znalo se od starine koji pašnjaci kome pripadaju. Stočarska prava tih dijelova Velebita ušla su sredinom 19. st. u zemaljski katastar, pa su time bila zaključena i sva imovinskopravna pitanja između ličkih i primorskih zemljoposjednika. Na te dijelove Velebita nikad nije dolazila dalmatinska stoka iz Bukovice i Ravnih kotara.

Preko sjevernog Velebita postoje tri stočarska puta koji povezuju Liku i Kvarnersko primorje. Najsjeverniji od njih povezuju Lukovo s Krasnom. Taj put vodi preko Adžića krča i Božina plana do Jezera. Na Jezerima se prostire najveći pašnjak sjevernog Velebita. S njega se isti put u oštrim zavojima spušta niz strmo Nadžak-bilo do ličkog sela Krasno. Drugi stočarski put povezuje pašnjak na Jezerima s primorskim selom Kladom. Taj put vodi preko Babrovače i izlazi na Vučjak. Prema Lici silazak je bio moguć istim putem koji vodi prema Krasnu. Treći put polazi od Stinice preko Dundovića poda za Alan. Odavde zakreće prema pašnjacima Tudorevu i Lubenovcu. Od Lubenovca su nekad u pravcu Like vodila dva stočarska puta. Jedan je vodio preko Begovače u Kosinj i Lipovo polje, dok je drugi prolazio kroz Vranjkovu dragu i šumoviti Bakovac, a stizao je također u Kosinj.

U poprečnom profilu kroz planinu, velebitski pašnjaci raspoređeni su visinski nejednoliko. U primorskoj visinskoj zoni ima ih relativno malo. U zoni podgorja ima ih više. U zoni poda razvila su se manja stočarska selišta, koja su u raznim fazama prošlosti oscilirala između sezonskih stočarskih staništa do stalno naseljenih kuća. Velebitski podi su karakteristično izraženi duž čitave primorske strane Velebita, no najbolje se na terenu zamjećuju iznad Jablanačkog primorja. Iznad ove visinske zone prostire se velebitsko nadgorje. U toj zoni ima više pašnjaka, ali su oni prostorno mali. Ograničeni su obično na ovdašnje doce, plane, dulibe ili korita. Na području sjevernog i srednjeg Velebita ima ponešto planinskih pašnjaka i po šumskim čistinama. Njima se koriste pojedine obitelji iz Primorja, ali i lički stočari, osobito ako su bliže ličkoj strani.

Većih planinskih pašnjaka na sjevernom Velebitu ima malo. Ima ih posvuda, ali se najčešće susreću u zoni nadgorja na primorskoj strani planine. Tim pašnjacima koriste se Primorci iz sela od Volarice do Jablanca. Na nekim od tih pašnjaka ispaša se ponekad zabranjivala, jer se ovdašnja trava koristila za sušenje sijena. Iznad Volarice za ispašu su se koristili doci Bobovište, Skorupov dolac i Božin plan. Oni se nalaze na apsolutnoj visini od oko 900 m. Ovamo su preko ljeta dolazile porodice Vrbani, Glavaši, Rukavine, Lopci, Matešići i Orije, svi iz okolice Volarice. Iznad sela Lukova, na visini od oko 1000 m, ima također nekoliko sličnih dolaca koji su služili za ispašu. Ovamo su izlazili žitelji iz Lokava, Biluća, Miškulina i Zagona. Poviše Gornje i Donje Klade ima također nekoliko manjih pašnjaka na kojima je bilo ljetnih stanova. Takvi pašnjaci su npr. Babrovača, Podstrane, Palež i Dolac. Preko Babrovače i Podstrane vodio je stočarski put na više položeni pašnjak na Zavižanu. Taj se pašnjak nalazio u visinskoj zoni vrhgorja na apsolutnoj visini između 1500 i 1600 m. Njime su se koristili stočari iz Vukušića i Legaca, i to samo kraće vrijeme potkraj ljeta. Inače su Vukušići i Legci imali stanove na Babrovači, pa su tu kroz ostale dane ljeta napasali svoje ovce. Nešto južnije od spomenutih pašnjaka nalaze se još dvije veće krške depresije. To su Borove vodice i Budim. Travu tih
zavala koristilo je blago Rogića, Modrića, Bralića i Devčića, svi iz zaselaka okolice Starigrada. I na ovdašnjim pašnjacima bilo je do sredine 20. st. nekoliko stočarskih stanova.

Od velike i male Ivanče prema jugu započinje zona podvelebitskih selišta na razini poda. Ovdje, naokolo Brisnica i Dundovića poda posvuda ima paše. Međutim, ljeta su zbog male apsolutne visine sušna, pa je ovdašnja trava stradavala već  početkom ljeta. Zato su stanovnici poda preko ljeta napuštali ovdašnje kuće i kretali na planinu, gdje su imali sezonske stanove. Zona nadgorja, koju su ljeti naseljavali, kretala se na oko 1000 m. Pašnjaci u toj zoni prilično su disperzirani i rijetko je koji veći od jednog jutra. Najveći od njih bijahu na Plančici i u Klancu. Njima su se koristili Modrići i Kirini iz Velikih Brisnica. Zatim je bilo nekoliko osrednje velikih pašnjaka više Stinice i Jablanca. Najbogatiji travom bijahu oni na Vujincu ispod Lisca, zatim pašnjak Struge ispod Ružanskog vrha, nadalje pašnjak Risovac podno Alančića i Tudorevo blizu Mirova. Primorski stočari iz okolice Jablanca kretali su se sa svojim blagom preko Alana na ličku stranu planine gdje su uživali slobodu ispaše. Ti pašnjaci bili su oko Dundovića, u Bilenskom, Šegotskom i Dundovića padežu. Primorski stočari, Miškulini i Vukušići, naseljavali su do početka drugog svjetskog rata Lubenovac, prostranu kršku zavalu okruženu vrhovima Kozjaka i Hajdučkim kukovima. Primorci su ljeti rado naseljavali Lubenovac, jer je na njemu bio izvor žive vode. Stoka je tu pasla po nezabranjenim pašnjacima zavale i po okolnim šumskim planinama. Od koliba stočara, koji su tu nekoć dolazili, danas se vide samo ruševine.

Na sjevernom Velebitu imali su pašnjake i Ličani. Najveći lički pašnjak nalazio se na visoravni Jezera. Pašnjak na Jezerima ima površinu od 850 jutara. Najniže mjesto na Jezerima ima apsolutnu visinu od 1485m. Naziv tog pašnjaka potječe najvjerojatnije od jezera koje se nekoć održavalo u jednoj ponikvi u središtu pašnjaka. Nekoć je na Jezerima u svako doba bilo dovoljno vode, pa su ovamo dolazili stočari iz Like, ponajviše stanovnici Krasna. Na jezerima su imali stanove Vukelići, Glavaši, Anići, Panjenovići, Devčići i Samardžije, svi iz Krasna. Kad su Ličani krajem kolovoza napustili Jezera, dolazili su ovamo Primorci, jer je za lijepih dana u rujnu bilo dovoljno jesenske trave.

Prilog 2 – Fotografije


Slika 1. Lubenovac s torovima i pastirskim stanovima krajem XIX. stoljeća

Slika 2. Pastirski stan na Velikom Lubenovcu krajem XIX. stoljeća


Slika 3. Veliki Lubenovac 2010. Vidljivi su ostaci suhozidova i mlade smreke koje nadiru na travnjake zbog izostanka ispaše i košnje.

Slika 4. Dundović podi početkom XX. stoljeća

Slika 5. Dundović podi 2009. Vidljivo je da su se travnjačke površine znatno smanjile u odnosu na početak XX. stoljeća. Razlog tomu je prestanak ispaše i košnje.

Share and Enjoy:
  • Facebook
  • Twitter
  • del.icio.us
  • Print
  • Tumblr

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

*
*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

 http://www.dragodid.org/wp-content/uploads/2022/01/Suhozid-1-170x274.jpg
0

Najava: Restaurator suhozida – čuvar prošlosti

Nacionalni park Mljet organizira volonterski program “Restaurator suhozida – čuvar prošlosti”.

Suhozid-1

Volonteri će raditi na obnovi suhozida, međa, podzida, skalinada i slično.

Posao obuhvaća sljedeće aktivnosti:
– krčenje i čišćenje vegetacije koja je obrasla suhozide;
– čišćenje okolnog terena;
– prikupljanje, nošenje i sortiranje kamenja;
– jednostavnu obradu kamenja ručnim alatima;
– slaganje kamenja;
– bilježenje koordinata postojećih suhozidnih struktura;
– fotografiranje suhozida prije i poslije obnove.

Volontiranje je moguće u travnju (26.3-2.4, 2.-9.4, 9.-16.4), a traje 7 dana, od čega je jedan dan predviđen za odmor i organizirani obilazak otoka.

Poveznica sa svim detaljima i prijavnicom:
https//volonteri.parkovihrvatske.hr/hr/volontiraj/restaurator-suhozida-cuvar-proslosti/

Nacionalni park Mljet organizira volonterski program “Restaurator suhozida – čuvar prošlosti”. Volonteri će raditi na obnovi suhozida, međa, podzida, skalinada i slično. Posao obuhvaća sljedeće aktivnosti: – krčenje i čišćenje vegetacije koja je obrasla suhozide; – čišćenje okolnog terena; – prikupljanje, nošenje i sortiranje kamenja; – jednostavnu obradu kamenja ručnim alatima; – slaganje kamenja; – […]

Read More »

 atts
0

Povratak u (Eden) Godinj

Tekst: Stipe Božinović
Fotografije: Jelena Kulušić, Žana Pervan Odak

Veliki Godinj se vratio, ili bolje rečeno mi smo se vratili Velikom Godinju. Nakon dvije prošlogodišnje radionice (izvještaj1, izvještaj2) nevezane uz suhozide ovog puta smo organizirali radionicu obnove i izgradnje suhozida. Naši domaćini kao i do sada bili su brat i sestra Nada i Nediljko Pavlinović. Radionica je bila organizirana u suradnji i pod sponzorstvom Centra za kulturu i baštinu (CKB) Grada Vrgorca i Parka prirode Biokovo. Dragodid smo predstavljali Jelena Kulušić i ja, Stipe Božinović.

Page-1-Image-1
Foto 1. i 2. Pozdravne riječi i uvodno predavanje

Nije sve baš išlo baš po planu. Originalni termin bio je zakazan za kraj kolovoza, točnije posljednju subotu, ali zbog lošeg vremena radionica je otkazana u kolovozu i rujnu te je konačno realizirana 16. listopada. S obzirom da je originalni termin bio dogovoren za kolovoz, tom terminu i očekivanim vrućinama bilo je prilagođeno trajanje radionice, pa je dogovorena četverosatna radionica kroz prijepodne. Bez obzira na odgodu termina dogovor da će radionica biti kroz jedno prijepodne nije se promijenio.

Page-2-Image-2
Foto 3. i 4. Sanacija jednog urušenja i rezultati sanacije

Broj sudionika je bio ograničen zbog epidemioloških mjera, ali i u takvim okolnostima okupilo se 20ak entuzijastičnih ljudi, među kojima predstavnici CKB Grada Vrgorca, PP Biokovo, Konzervatorskog ureda u Imotskom i ljubitelja ovog dijela baštine, koji su vidjeli objavu događaja na društvenim mrežama.

Page-2-Image-3
Foto 5. i 6. Sanacija drugog urušenja i rezultati sanacije

I nakon svih tih tehnikalija, dogovora i odgoda dočekali smo i to jutro 16. listopada, sjeli u auto i uputili se u Veliki Godinj. S obzirom da više nije bio kolovoz pa rad nismo trebali početi prije velikih vrućina ipak smo se dogovorili za nešto kasniji početak radionice (čitaj 9 sati). Nakon uvodnih riječi organizatora i našeg uvodnog predavanja o samoj tehnici gradnje i sigurnosti na radu sama radionica je bila podijeljena na dva dijela, dva terena, dvije razine spremnosti. Dio sudionika, onih koji do sada nisu imali iskustva u izradi suhozida, sudjelovali su za početak u obnovi urušenih suhozida uz stazu koja iz Velikog Godinja vodi u Biokovo. Oni s više iskustva i želje izrađivali su potpuno novi suhozid za koji su domaćini pripremili ranije teren. Kada su se i oni neiskusniji ili nesigurniji u svoje vještine zidanja izvježbali i uhvatili ruku s obnovom nekoliko urušenih ogradnih zidova, svi skupa smo se prebacili na izgradnju novog zida. Novi zid bio je ambiciozan pothvat i od početka se znalo da neće biti završen, ali domaćini su željeli samo da se počne, da se napravi prvi red, jer su sigurni da će se onda i nekada nastaviti.

Page-3-Image-4
Foto 7. i 8. Rad na novom zidu

Nema potrebe pričati da su 4 sata koliko je dogovoreno da će radionica trajati jako brzo prošla, a kada je došlo vrijeme za ručak nije se odmah prestalo raditi, jer „evo samo još ovo da popravimo”, no kad je stigla naručena peka rad je ipak obustavljen.

Page-4-Image-5
Foto 9. i 10. Izgrađeni dio novog zida i rezultati radionice

I tako je jako brzo prošlo lijepo jutro u Velikom Godinju, još jedna lijepa radionica. I ne treba spominjati da se već kuju planovi za nove, buduće akcije. Za kraj ostaje još jednom zahvaliti našim domaćinima Nadi i Nediljku na uvijek srdačnom gostoprimstvu i Žani Pervan Odak, ravnateljici CKZ grada Vrgorca, na svoj organizaciji i koordiniranju svega.

Tekst: Stipe Božinović Fotografije: Jelena Kulušić, Žana Pervan Odak Veliki Godinj se vratio, ili bolje rečeno mi smo se vratili Velikom Godinju. Nakon dvije prošlogodišnje radionice (izvještaj1, izvještaj2) nevezane uz suhozide ovog puta smo organizirali radionicu obnove i izgradnje suhozida. Naši domaćini kao i do sada bili su brat i sestra Nada i Nediljko Pavlinović. […]

Read More »

 atts
0

Studia ethnologica Croatica: Cresko-lošinjski mrgari

Prenosimo članak “Višeprostorni suhozidni torovi (mrgari) kao monumentalna pastirska arhitektura: Primjeri s cresko-lošinjskog otočja” objavljen u časopisu Studia ethnologica Croatica (vol.33, no.1).

Članak je na engleskom jeziku i može se direktno preuzeti ovdje: https://hrcak.srce.hr/file/389469.

Autori:
Tanja Kremenić ; Dipartimento di Scienze Storiche, Geografiche e dell’Antichità, Università di Padova & Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Mauro Varotto ; Dipartimento di Scienze Storiche, Geografiche e dell’Antichità, Università di Padova
Goran Andlar ; Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Sažetak:
Višeprostorne ovčare dio su suhozidne pastirske baštine Ujedinjenoga Kraljevstva, Švicarske, Islanda i Hrvatske. Primjeri s otoka Cresa i Lošinja (lokalnoga naziva: mrgari) u procesu su napuštanja, a u literaturi tek parcijalno obrađeni, zbog čega je cilj ovoga rada objedinjavanje i dopuna spoznaja, polazeći od premise o njihovoj kulturnoj vrijednosti. Istraživanje se temeljilo na pregledu literature i kartografskih podataka, ali ponajviše na razgovorima s lokalnim stanovništvom te terenskim obilascima. Ovim je radom većina otočnih višeprostornih mrgara zabilježena i opisana te vrednovana unutar modela kojim su izdvojeni oni najreprezentativniji i/ili prikladni za obnovu.

U nastavku dijelimo fotografije mrgara iz članka u boji, uz dopuštenje autora:

DCIM100MEDIADJI_0893.JPG Figure 10 DCIM100MEDIADJI_0164.JPG Figure 13 DCIM100MEDIADJI_0091.JPG Figure 17 Figure 20 DCIM100MEDIADJI_0254.JPG DCIM100MEDIADJI_0120.JPG Figure 27

Prenosimo članak “Višeprostorni suhozidni torovi (mrgari) kao monumentalna pastirska arhitektura: Primjeri s cresko-lošinjskog otočja” objavljen u časopisu Studia ethnologica Croatica (vol.33, no.1). Članak je na engleskom jeziku i može se direktno preuzeti ovdje: https://hrcak.srce.hr/file/389469. Autori: Tanja Kremenić ; Dipartimento di Scienze Storiche, Geografiche e dell’Antichità, Università di Padova & Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Mauro […]

Read More »

 atts
0

Popravak krova pred prve kiše u Dragodidu

tekst: Ana Burić

fotografije: Marta Krištofić, Maja Flajsig , Ana Burić, Andro Nigoević, Zvonimir Malbaša

Nakon prošlogodišnje stanke uzrokovane raznoraznim zatvaranjima, preprekama i ograničenjima Dragodiđani su se ove jeseni ponovno vratili u zaseok Dragodid poviše Komiže na otoku Visu. Već nekoliko godina za redom trudimo se, barem jednom godišnje, doći na otok i pomoći Nediljjki Burić- jedinoj stanovnici Dragodida (uz pasa Bobija, tovara Gala, kozu Larisu i jarca Antoninka)  u održavanju sela i tradicionalnog načina života.

WhatsApp Image 2021-11-03 at 15.46.56 (2)

O povijesti sela, počecima Udruge usko vezanim za Dragodid i dosadašnjim akcijama već je dosta pisano, a za one koji žele znati više sve članke možete pročitati ovdje: 2002. / 2014. / 2016. / 2017. I. / 2017. II /2018. /2019.
I ove godine akcija je financirana iz projekta koji je raspisao Grad Komiža pod nazivom „Obnova tradicijske kulturne baštine, razvoj volonterstva i građanskog aktivizma u selu Dragodid“

Nakon izvidničkog posjeta selu ovog ljeta ustanovili smo da je, od brojnih potrebnih sanacija, definitivno najbitniji zahvat obnova tj popravak kamenog pokrova na najstarijoj kući u selu koja se jedina još uvijek koristi u svrhu življenja.

20211030_122043 20211101_122802
Kao najoptimalniji termin pokazao se vikend početkom studenog, pa smo skombinirali dane i organizirali trodnevnu akciju s peteročlanom postavom iz Zagreba, Sinja, Brača i Splita uz pomoć tri četveronožna volontera Dojdi, Ninu i Đuru koji su se brinuli da hranu uvijek spremimo na sigurno. Logistiku, načelni plan rada i nabavu materijala obavili smo ranije, tako da smo na teren došli opremljeni limom, vapnom, cementom, kupama kanalicama, pilama, šarafima…

Uz jutarnju kavu s otvorenog ognjišta, u zadimljenoj kuhinji, između debelih kamenih zidova obavijenih tamnim velom, čađom povezane paučine, naš zadatak se iščitavao kao dan. Sunčane su zrake, poput lasera na južnoj strani krova, probijale tamu (drama).

WhatsApp Image 2021-11-03 at 15.46.57 (2)
Klasično dvostrešno krovište (drvene rogovi i grede kao nosiva konstrukcija, joprena kao potkonstrukcija te kamene ploče kao pokrov) bilo je popravljano 2017. godine (također zahvaljujući financijskoj pomoći Grada Komiže uz pomoć privatne Nediljkine ušteđevine), no nažalost nedovoljno kvalitetno pa se zadatak pokazao i zahtjevnijim no što smo planirali. Sva ta mjesta proboja lasera trebala su biti sanirana preslagivanjem postojećih kamenih ploča, dodavanjem novih ploča ili na najzahtjevnijim mjestima umetanjem lima od pocinčanog čelika nastojeći učiniti siguran put za vodu. Najiskusniji među nama, Andro, uveo nas je u posao, te smo sljedeća tri dana proveli u svim mogućim akrobatskim pozama na krovu i oko krova. Mnoga mjesta su trebala biti otvorena i nanovo složena. Netko je bio na krovu i preslagivao, netko zavaljen u prašnjavi tavan asistirao iznutra, netko pronalazio adekvatne kamene ploče, netko skupljao drva za ogrjev, al svi smo pritom slušali Nediljku i njene priče, savjete i komentare kojih nikad ne nedostaje, te dodatno začine ionako posebnu akciju u zabačenom selu na vrh otoka, bez struje, signala i stresa (bar onog uobičajenog).

20211030_122446 20211030_122859 WhatsApp Image 2021-11-03 at 15.46.53 (1) WhatsApp Image 2021-11-03 at 15.46.55
Nakon što smo završili rad s pločama i limom popravili smo i sljeme u kombinaciji starih i novih kupa kanalica i time glavni zadatak priveli kraju.

20211101_123010 20211101_123048
Kako se s otoka nikad ne odlazi polagano i na vrijeme, zadnji tren smo premjerili i dokumentirali još dvije kamene kuće kao žurne kandidate sljedeće akcije.

Jedna kandidatkinja je stara kamena kuća uz tor za koze, kolokvijalnih naziva „kućica o tovara“ ili  „europski dom“ koja je u ljetnim mjesecima početka 2000-tih. služila kao poligon za učenje i upoznavanje materije koje je kasnije rezultiralo današnjom Udrugom, te kao takva ima posebnu ulogu i definitivno zaslužuje temeljitu obnovu krovišta (nosive konstrukcije i pokrova). Bitno je napomenuti da smo obilaskom zaključili da je stanje alarmantno, te je Zvone ad hoc izveo par hvale vrijednih improvizacija s ciljem saniranja i sprječavanja dodatnog urušavanje dok ne dođe hitna pomoć na proljeće.20211101_123827 20211101_124928
Drugi kandidat je malena kućica u ruševnom stanju do konobe gdje bi Nediljka rado uredila „apartman“ za svog tovara kako bi se napokon osamostalio od koza i prestao ih gnjaviti, a nama bi poslužila kao idealna za demonstraciju i edukaciju članova kako napraviti tradicionalno krovište od početka do kraja koristeći lokalne materijale.

20211101_125250 20211101_130800
Detaljnije o tim akcijama, nadajmo se sljedeće godine, a do tada hvala Gradu Komiži na potpori i financiranju, Zvoni na prijevozu i legendarnoj Nediljki na super domaćinstvu, svim pričama, kafama i iskrenim osmjesima. Radujemo se ponovnom druženju!

20211030_130443 WhatsApp Image 2021-11-03 at 15.46.50
p.s. Čim smo napustili otok okrenula je prava jesenska nevera. Strepili smo kako će se popravljeni krov pokazat na prvom testu. Nediljku naravno nismo mogli odmah dobiti, no za par dana se javila sretna s vijestima da je suha!

tekst: Ana Burić fotografije: Marta Krištofić, Maja Flajsig , Ana Burić, Andro Nigoević, Zvonimir Malbaša Nakon prošlogodišnje stanke uzrokovane raznoraznim zatvaranjima, preprekama i ograničenjima Dragodiđani su se ove jeseni ponovno vratili u zaseok Dragodid poviše Komiže na otoku Visu. Već nekoliko godina za redom trudimo se, barem jednom godišnje, doći na otok i pomoći Nediljjki […]

Read More »

 atts
1

Očuvanje gromača na Kotoru i Kotor u dvorištu

Tekst: Romina Tominić
Foto: R.T., Oleg Miklić, Tea Rosić

Dosadašnja istraživanja i predanost ideji da se znanje o suhozidnoj gradnji prenosi i da se održi postojeća baština naselja Kotor i ove su godine potaknuli Muzej grada Crikvenice i lokalnu Osnovnu školu Vladimira Nazora i OŠ Zvonka Cara da se svi okupimo oko dvije dvodnevne edukativne radionice u Crikvenici. Tako smo 9. i 10. Listopada održali tradicionalnu radionicu obnove gromača na Kotoru, a odmah potom i trodnevnu radionicu “Kotor u dvorištu”.

Radionica koju provodimo na Kotoru osmišljena je s ciljem edukacije sudionika i popularizacije suhozidne gradnje uz prateću obnovu dijelića naselja. Ovaj je put u fokusu bio podzid čija jedna strana definira među na putu nadomak izlaza iz naselja, dug oko 4m, te još jedan zid cca 2m koji tvori istu cjelinu između kojih je stepenište. Sudjelovali su lokalni stanovnici i zidari, te znatiželjnici iz ostatka županije.

1Akcija na buri

Lokacija na kojoj smo radili je u predivnom krajoliku pored starog zapuštenog gumna, između dvije kuće.  Dočekalo nas je više vegetacije nego što smo očekivali, nekoliko stabala usred zida, trbušasta gromača…

2 3Zatečeno stanje

4 5 6 7Čišćenje stepeništa i priprema za gradnju

 

8Radno, radno

9 10 11 12
Presložen obližnji zidić koji se nastavlja uz kuću

13 14 16Potom je uslijedila i druga radionica, »Kotor u dvorištu« koja je pokrenuta 2019. u cilju edukacije najmlađih, ali i sa željom da se jedan dio školskog dvorišta OŠ Vladimira Nazora, s već postojećim maslinicima, prezentira u duhu primorskog krajolika.

Unutar tri dana učenici od 5.-8. razreda jedan su školski sat posvetili upoznavanju svrhe gradnje u kamenu, sortiranju i skupljanju ili pak slaganju kamena, ovisno o tome u čemu se tko više pronašao.

17 18Na jednoj strani dvorišta od viška materijala gradio se pokazni zid koji se pokazao idealanim za prve graditeljske ekspedicije, a u masliniku nastajala je kamena klupa organičkog oblika.

22 23 24A po završetku, naravno, nismo si mogli pomoći i pojurili smo uštimati još koji kamen na klupama koje smo gradili lani. Bilo nam je drago vidjeti da se klupe zaista često koriste.

25 26Uz spomenute organizatore, na angažmanu valja zahvaliti i učiteljicama i koordinatoricama učenica i učenika Olgi i Martini, te svim učiteljima koji su prepoznali vrijednost ove inicijative i povezali rad sa školskim predmetom!

Akciju su svojim sredstvima omogućili Ministarstvo kulture i medija RH, Primorsko-goranska županija i Grad Crikvenica.

Tekst: Romina Tominić Foto: R.T., Oleg Miklić, Tea Rosić Dosadašnja istraživanja i predanost ideji da se znanje o suhozidnoj gradnji prenosi i da se održi postojeća baština naselja Kotor i ove su godine potaknuli Muzej grada Crikvenice i lokalnu Osnovnu školu Vladimira Nazora i OŠ Zvonka Cara da se svi okupimo oko dvije dvodnevne edukativne […]

Read More »