Reagiranje iz Hrvatskog botaničkog društva

Zagreb, 20. 2. 2012.

Reagiranje Hrvatskog botaničkog društva na dopis „Velebit – savjest ponovno na kušnji“ udruge Animalia

HBoD_Sjeverni_Velebit_pastirski_stanovi_reagiranje.pdf

S obzirom da se posljednjih tjedana susrećemo s mnogobrojnim upitima vezanim uz dopis pod naslovom „Velebit – savjest ponovno na kušnji“ udruge Animalia, koji se distribuira putem elektroničke pošte, dužni smo se, kao strukovno društvo koje okuplja većinu botaničara u Hrvatskoj i kojem je jedna od statutarnih zadaća vrednovanje, očuvanje i zaštita flore, vegetacije i staništa te informiranje i suradnja s javnosti, očitovati i iznijeti činjenice s gledišta botaničke struke.

Svakako pozdravljamo zabrinutost članova udruge Animalia radi moguće štete u NP „Sjeverni Velebit“ i spremnost na obavještavanju javnosti, no istodobno moramo upozoriti na nekoliko činjenica važnih za razumijevanje planirane izgradnje replika pastirskih stanova u okviru NIP projekta „Uspostava osnovne infrastrukture za upravljanje Nacionalnim parkom Sjeverni Velebit“

Iako se područje Velebita često opisuje i doživljava kao „netaknuta divljina“, radi se upravo o suprotnom. Današnji velebitski krajolik posljedica je višetisućljetnog suživota čovjeka i planine. Naime, Velebit je od davnina korišten za ispašu stada ovaca i pri tom su stvoreni svi današnji pašnjaci i livade sječom i paljenjem šume. O drevnosti korištenja Velebita govori i „Pisani kamen“ kojim još stari Rimljani uređuju prava na korištenja izvora vode između dvaju ilirskih plemena. „Netaknutom prirodom“ može se smatrati još jednino nekoliko površinski malih prašumskih kompleksa i izložene stijene. Sve ostale šume prolazile su kroz cikluse sječe i obnove te su se nalazile u dinamičkoj ravnoteži s travnjačkom vegetacijom. Danas smo svjedoci suprotnog procesa, tj. obrastanja travnjaka u šikare i šume zbog izostanka ispaše te smo prva generacija koja velebitske krajolike gleda bez pastira, njihovih stada, stanova, torova, plandišta i putova. U prilogu donosimo tekst o tradicionalnim stočarskim kretanjima na sjevernom Velebitu, kako bi svi zainteresirani stekli donekle detaljniji uvid u nekadašnju bujnost života u planini.

No, taj dugi utjecaj čovjeka nije doveo do biološkog osiromašenja, već naprotiv, stvorena su otvorena staništa koje su naselile vrste koje ne mogu opstati na šumskim staništima. Te vrste su jednim dijelom prije toga bile ograničene na vrlo male površine prirodnih nešumskih staništa, uvjetovanih prije svega vjetrom ili kamenitošću podloge ili su pak na runu ovaca stigle iz drugih područja i uklopile se u lokalnu floru. Rezultat tog je da je preko 70% vrsta velebitske flore vezano za nešumska, otvorena staništa, a endemične vrste su gotovo u potpunosti stanovnici upravo tih staništa.

Gubitak travnjaka uzrokovan prestankom ispaše i košnje vodi dakle u osiromašenje biološke raznolikosti. Pri tom se ne radi samo o biljnim vrstama, nego i o nizu drugih skupina. Tu su leptiri i drugi kukci vezani uz travnjačke vrste, ptice koje se na tim travnjacima hrane, gmazovi, gljive, mahovine, lišajevi, pauci… Gotovo da nema skupine živih organizama na Velebitu koja dijelom svojih vrsta nije vezana uz travnjačka staništa.

Radi zornijeg stjecanja dojma o promjeni krajolika u prilogu se nalazi nekoliko fotografija s prijeloma XIX. u XX. stoljeće te recentnih fotografija istih područja.

Pastirski stanovi, skromne kamene građevine za ljetni smještaj pastira, predstavljaju pak važan dio kulturne baštine koji govori o životu ljudi u planini. Danas na žalost u planini više nema stada i njihovih pastira, stanovi su napušteni, urušeni, do mnogih je gotovo nemoguće doći, a za neke se više niti ne zna da su postojali. Tako nestaju svjedoci nekoliko tisućljeća života u planini, nestaje kulturna baština, tradicija, krajobrazna i biološka raznolikost.

Zbog svega navedenog Hrvatsko botaničko društvo najsrdačnije pozdravlja obnovu nekoliko pastirskih stanova na području Velikog Alana i Velikog Lubenovca. Oba područja su mjesta na kojima su pastirski stanovi postojali od davnina (o čemu također svjedoči fotografija u prilogu) i koji čine neraskidivi dio kulturnog krajolika. Uvidom u projektnu dokumentaciju vidljivo je da su poštovana pravila konzervatorske struke, da će planirani objekti biti izgrađeni na ostacima starih pastirskih stanova, u istim gabaritima i od tradicionalnih materijala. Neće biti dovedena struja, vodovod i kanalizacija, tako da se ne može govoriti o masovnoj izgradnji i narušavanju krajolika i prirode. Stanovi bi trebali služiti za upoznavanje posjetitelja Parka s tradicionalnim načinom života, za smještaj zaposlenika Parka prilikom dežurstva i obilazaka te za smještaj istraživača. Niti jedna od tih namjena se ne protivi djelatnosti Parka niti bi bilo na koji način mogla ugroziti biološku i krajobraznu raznolikost.

Štoviše, raduje nas ideja o obnovi pastirskih stanova, pripadajućih bunara i suhozidova i nadamo se da će ispunjavati svoju važnu edukacijsku funkciju, jer je upravo obrazovanje javnosti i razumijevanje života planine temelj za uspješnu zaštitu, pozitivan odnos do prirode i ponos zbog skromne, ali s prirodom usklađene kulturne baštine.

Također se nadamo i skorom povratku bar nekoliko stada nužnih za održavanje ukupne raznolikosti Velebita.

Sa žaljenjem se moramo osvrnuti na neinformiranost pisca dopisa udruge Animalia kad kaže: „Koliko znanstvenici danas borave u nacionalnom parku i koliko njihova istraživanja koriste zaštiti prirode, nije potrebno dalje obrazlagati.“ Upravo suprotno, baš je vodstvo NP „Sjeverni Velebit“ to koje je prepoznalo važnost znanstvenih istraživanja i rijetko koje područje u Hrvatskoj se istražuje tako intenzivno i kontinuirano kao što se istražuje NP „Sjeverni Velebit“. Provode se ili su provedena istraživanja leptira, trčaka, ptica, dinamike potkornjaka i njihove uloge u sušenju smreka, travnjaka, smrekovih šuma, mahovina, gljiva, tetrijeba, velikih sisavaca, podzemlja i podzemne faune, geologije, pastirskih stanova… Dosadašnji rezultati tih istraživanja se u obliku studija nalaze u upravi Parka i
ugrađuju se kako u upravljanje i mjere zaštite, tako i u mnogobrojne informativne i promotivne materijale, a posebno treba istaknuti i dvije nedavno napisane knjige „Velebitski botanički vrt“ i geološki vodič „Od morskih plićaka do planine“. Nažalost, izdavaštvo ne ovisi o dobroj volji pisaca koje uvijek ima, nego o skromnim financijskim mogućnostima, no to je tema koja premašuje okvire ovog osvrta.

Netočno je i da će obnovljeni pastirski stanovi rastjerati medvjede i orlove, oni su tisućljećima živjeli uz čovjeka i njegova stada. Velike mesojede otjeralo je upravo nepostojanje stada, odnosno nedostatak hrane koju su pronalazili u uginulim ili ulovljenim ovcama.

U nadi da će ovaj kratki osvrt pomoći u razumijevanju nastanka i održavanja velebitske raznolikosti i plemenitosti ideje o obnovi pastirskih stanova, uz srdačne pozdrave,

doc. dr. sc. Antun Alegro, predsjednik

doc. dr. sc. Sandro Bogdanović, dopredsjednik

Igor Boršič, dipl. ing. biol., tajnik

Prilog 1

Pregled tradicionalnih stočarskih kretanja na sjevernom Velebitu

Prikaz povijesti stočarskih kretanja na Velebitu koji se iznosi u nastavku oslanja se najvećim dijelom na djela Mirka Markovića (1971, 1975, 1980, 2003), te na članak „Stočarska kretanja“ Željka Poljaka u knjizi Velebit (1969).

Velebit je u prošlosti bio važan činitelj u gospodarstvu stanovništva i primorske i ličke strane. On razdvaja Primorje sa sredozemnom klimom koju odlikuju sušna ljeta i kišovite zime od Like s kontinentalnom klimom s oštrim snježnim zimama i toplim, ali ne i suviše suhim ljetima. Lička je strana Velebita uglavnom šumovita s tim da šume dosežu visinu od 1400m, a iznad toga počinje područje planinskih rudina-pašnjaka. Primorska je strana najvećim dijelom ogoljela, s razvijenim krškim oblicima, iako se posljednjih desetljeća može uočiti znatno zarastanje u šikare bijelog, odnosno crnog graba.

Najpovoljniji velebitski pašnjaci nalaze se na primorskoj strani planine iznad 1000 m razasuti po krškim depresijama gdje se nataložilo nešto tla, dok se velike površine kvalitetnih pašnjaka nalaze iznad 1400 m. Smatra se da su se stočarska kretanja oko Velebita razvila još u vremenu kad su ljudi pripitomili koze i ovce.

Primorci su svoje blago preko zime napasali oko stalnih naselja u zoni Primorja. U visinskoj zoni podgorja, na tzv. podima, imali su proljetna etapna boravišta. Tu je blago boravilo do vremena dok na planini nije okopnio snijeg. Sredinom lipnja započinjao je izdig u zonu nadgorja gdje su Primorci imali planinske kolibe. U toj zoni blago se zadržavalo tri do četiri mjeseca, a potom se postupno spuštalo na pode i konačno u nisko Primorje.

Ličani su svoju stoku izdizali na velebitsko nadgorje, ne zbog nestašice stočne hrane, nego prije svega da bi zaštitili svoje usjeve u doba ljetnog dozrijevanja. Tako im je bilo olakšano i prikupljanje sijena na planinskim košanicama.

Do kraja 19. st. oko Velebita su postojale četiri struje stočarskih kretanja. Jedna struja odgovarala je izdizima blaga iz Kvarnerskog primorja na planinske pašnjake sjevernog i srednjeg Velebita. To su bila kretanja na male relacije. Drugu struju činila su transhumantna kretanja stočara iz dalmatinske Bukovice i Ravnih kotara. Ovdje se može govoriti i o polunomadskom stočarskom privređivanju. Sljedeća struja stočarskih kretanja bila je ona koja je ličke stočare vodila na zimovnik u Bukovicu i Ravne kotare. Posljednja, četvrta struja, bila je ona koja je vodila Ličane na ljetni izdig po svim dijelovima Velebita. Područje NP „Sjeverni Velebit“, nalazilo se dakle na putu prve i četvrte struje stočarskih kretanja.

Nakon što su Turci krajem 17. st. protjerani iz Like i Rravnih kotara, karlovačkim mirom 1699. ustanovljena je hrvatsko-mletačka granica preko južnog Velebita oko koje su ubrzo počeli izbijati sporovi između ličkih i dalmatinskih stočara. U početku su se ti sporovi rješavali običajnim pravom, a onda su lička sela 1775. usvojila Radučki zapisnik. 1776. dalmatinski stočari prihvatili su Novigradski ugovor. Oba ova dokumenta okončala su mnoge stare nesporazume. Konačno, nakon katastarskog kartiranja zemljišta 1887. u Gospiću je donesen novi ugovor, koji je i nazvan Gospićkim ugovorom. O izdizima iz Kvarnerskog primorja i iz Like na pašnjake sjevernog i srednjeg Velebita nije bilo potrebno sastavljati pisane ugovore. Na tim dijelovima Velebita znalo se od starine koji pašnjaci kome pripadaju. Stočarska prava tih dijelova Velebita ušla su sredinom 19. st. u zemaljski katastar, pa su time bila zaključena i sva imovinskopravna pitanja između ličkih i primorskih zemljoposjednika. Na te dijelove Velebita nikad nije dolazila dalmatinska stoka iz Bukovice i Ravnih kotara.

Preko sjevernog Velebita postoje tri stočarska puta koji povezuju Liku i Kvarnersko primorje. Najsjeverniji od njih povezuju Lukovo s Krasnom. Taj put vodi preko Adžića krča i Božina plana do Jezera. Na Jezerima se prostire najveći pašnjak sjevernog Velebita. S njega se isti put u oštrim zavojima spušta niz strmo Nadžak-bilo do ličkog sela Krasno. Drugi stočarski put povezuje pašnjak na Jezerima s primorskim selom Kladom. Taj put vodi preko Babrovače i izlazi na Vučjak. Prema Lici silazak je bio moguć istim putem koji vodi prema Krasnu. Treći put polazi od Stinice preko Dundovića poda za Alan. Odavde zakreće prema pašnjacima Tudorevu i Lubenovcu. Od Lubenovca su nekad u pravcu Like vodila dva stočarska puta. Jedan je vodio preko Begovače u Kosinj i Lipovo polje, dok je drugi prolazio kroz Vranjkovu dragu i šumoviti Bakovac, a stizao je također u Kosinj.

U poprečnom profilu kroz planinu, velebitski pašnjaci raspoređeni su visinski nejednoliko. U primorskoj visinskoj zoni ima ih relativno malo. U zoni podgorja ima ih više. U zoni poda razvila su se manja stočarska selišta, koja su u raznim fazama prošlosti oscilirala između sezonskih stočarskih staništa do stalno naseljenih kuća. Velebitski podi su karakteristično izraženi duž čitave primorske strane Velebita, no najbolje se na terenu zamjećuju iznad Jablanačkog primorja. Iznad ove visinske zone prostire se velebitsko nadgorje. U toj zoni ima više pašnjaka, ali su oni prostorno mali. Ograničeni su obično na ovdašnje doce, plane, dulibe ili korita. Na području sjevernog i srednjeg Velebita ima ponešto planinskih pašnjaka i po šumskim čistinama. Njima se koriste pojedine obitelji iz Primorja, ali i lički stočari, osobito ako su bliže ličkoj strani.

Većih planinskih pašnjaka na sjevernom Velebitu ima malo. Ima ih posvuda, ali se najčešće susreću u zoni nadgorja na primorskoj strani planine. Tim pašnjacima koriste se Primorci iz sela od Volarice do Jablanca. Na nekim od tih pašnjaka ispaša se ponekad zabranjivala, jer se ovdašnja trava koristila za sušenje sijena. Iznad Volarice za ispašu su se koristili doci Bobovište, Skorupov dolac i Božin plan. Oni se nalaze na apsolutnoj visini od oko 900 m. Ovamo su preko ljeta dolazile porodice Vrbani, Glavaši, Rukavine, Lopci, Matešići i Orije, svi iz okolice Volarice. Iznad sela Lukova, na visini od oko 1000 m, ima također nekoliko sličnih dolaca koji su služili za ispašu. Ovamo su izlazili žitelji iz Lokava, Biluća, Miškulina i Zagona. Poviše Gornje i Donje Klade ima također nekoliko manjih pašnjaka na kojima je bilo ljetnih stanova. Takvi pašnjaci su npr. Babrovača, Podstrane, Palež i Dolac. Preko Babrovače i Podstrane vodio je stočarski put na više položeni pašnjak na Zavižanu. Taj se pašnjak nalazio u visinskoj zoni vrhgorja na apsolutnoj visini između 1500 i 1600 m. Njime su se koristili stočari iz Vukušića i Legaca, i to samo kraće vrijeme potkraj ljeta. Inače su Vukušići i Legci imali stanove na Babrovači, pa su tu kroz ostale dane ljeta napasali svoje ovce. Nešto južnije od spomenutih pašnjaka nalaze se još dvije veće krške depresije. To su Borove vodice i Budim. Travu tih
zavala koristilo je blago Rogića, Modrića, Bralića i Devčića, svi iz zaselaka okolice Starigrada. I na ovdašnjim pašnjacima bilo je do sredine 20. st. nekoliko stočarskih stanova.

Od velike i male Ivanče prema jugu započinje zona podvelebitskih selišta na razini poda. Ovdje, naokolo Brisnica i Dundovića poda posvuda ima paše. Međutim, ljeta su zbog male apsolutne visine sušna, pa je ovdašnja trava stradavala već  početkom ljeta. Zato su stanovnici poda preko ljeta napuštali ovdašnje kuće i kretali na planinu, gdje su imali sezonske stanove. Zona nadgorja, koju su ljeti naseljavali, kretala se na oko 1000 m. Pašnjaci u toj zoni prilično su disperzirani i rijetko je koji veći od jednog jutra. Najveći od njih bijahu na Plančici i u Klancu. Njima su se koristili Modrići i Kirini iz Velikih Brisnica. Zatim je bilo nekoliko osrednje velikih pašnjaka više Stinice i Jablanca. Najbogatiji travom bijahu oni na Vujincu ispod Lisca, zatim pašnjak Struge ispod Ružanskog vrha, nadalje pašnjak Risovac podno Alančića i Tudorevo blizu Mirova. Primorski stočari iz okolice Jablanca kretali su se sa svojim blagom preko Alana na ličku stranu planine gdje su uživali slobodu ispaše. Ti pašnjaci bili su oko Dundovića, u Bilenskom, Šegotskom i Dundovića padežu. Primorski stočari, Miškulini i Vukušići, naseljavali su do početka drugog svjetskog rata Lubenovac, prostranu kršku zavalu okruženu vrhovima Kozjaka i Hajdučkim kukovima. Primorci su ljeti rado naseljavali Lubenovac, jer je na njemu bio izvor žive vode. Stoka je tu pasla po nezabranjenim pašnjacima zavale i po okolnim šumskim planinama. Od koliba stočara, koji su tu nekoć dolazili, danas se vide samo ruševine.

Na sjevernom Velebitu imali su pašnjake i Ličani. Najveći lički pašnjak nalazio se na visoravni Jezera. Pašnjak na Jezerima ima površinu od 850 jutara. Najniže mjesto na Jezerima ima apsolutnu visinu od 1485m. Naziv tog pašnjaka potječe najvjerojatnije od jezera koje se nekoć održavalo u jednoj ponikvi u središtu pašnjaka. Nekoć je na Jezerima u svako doba bilo dovoljno vode, pa su ovamo dolazili stočari iz Like, ponajviše stanovnici Krasna. Na jezerima su imali stanove Vukelići, Glavaši, Anići, Panjenovići, Devčići i Samardžije, svi iz Krasna. Kad su Ličani krajem kolovoza napustili Jezera, dolazili su ovamo Primorci, jer je za lijepih dana u rujnu bilo dovoljno jesenske trave.

Prilog 2 – Fotografije


Slika 1. Lubenovac s torovima i pastirskim stanovima krajem XIX. stoljeća

Slika 2. Pastirski stan na Velikom Lubenovcu krajem XIX. stoljeća


Slika 3. Veliki Lubenovac 2010. Vidljivi su ostaci suhozidova i mlade smreke koje nadiru na travnjake zbog izostanka ispaše i košnje.

Slika 4. Dundović podi početkom XX. stoljeća

Slika 5. Dundović podi 2009. Vidljivo je da su se travnjačke površine znatno smanjile u odnosu na početak XX. stoljeća. Razlog tomu je prestanak ispaše i košnje.

Share and Enjoy:
  • Facebook
  • Twitter
  • del.icio.us
  • Print
  • Tumblr

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

*
*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

 atts
0

Krapanj 2022.

Tekst: Ante Senjanović
Foto: Tanja Kremenić

Krapanj je najniži hrvatski otok, Krapanj je u jednome trenutku bio najgušće naseljen dio naše zemlje, Krapanj ima još kurioziteta i u još je ponečem bio naj- ili prvi, ali neću vam sad otkriti sve tajne. Interesirajte se, istražite, posjetite i raspitajte se. Domaćima bi bilo drago – upravo je njihova želja da se o Krapnju priča kao o nečemu sadašnjem, a ne samo prošlome, nas neizravno dovela tamo.

Otok će ovog ljeta biti domaćin Eco Heritage Task Forcea, dugotrajnog volonterskog programa u kojem mladi hrvatskih korijena iz cijelog svijeta dolaze, kroz društveno koristan rad i razne aktivnosti i radionice, naučiti nešto o zemlji svojih predaka. A malo bi toga na širem šibenskom području bilo tipičnije od zidanja usuho. Krapanj sa svojim posebnim, ravnim reljefom, možda nije Srima s njenom beskrajnom kamenom čipkom, ali otočke prizide su prisutne svugdje gdje bi i inače bile: kao ograde, kao putevi, kao gomile. I u još jednoj posebnoj ulozi: usuho građenih mula. Nešto što je bilo često u mnogim primorskim mjestima, ali s vremenom izgubljeno uređivanjem riva, lungomara i marina. Dakako, dostupnošću novih i trajnijih materijala i konstrukcija, malo su ažurirani, ali svaki čuva barem dio stare konstrukcije.

1_20220705_071759
Slika 1. Plovidba preko je kratka

2_20220704_202412
Slika 2. Večer u mjestu

3_20220706_181252
Slika 3. Mul je u moru, agava je na mulu

U polju, kao i inače, napuštanje poljoprivrednog krajolika znači odsutnost ruku koje bi popravile ono što je palo, i znači prisutnost raslinja koje voli zidove, jer gdje je zid – tu je plodno tlo, tu je zaklon. A biljka ne zna da zid valja čuvati, nego se širi i širi, a zid nije toliko tvrdoglav da se ne bi makao, nego pomalo sklizne i padne. I tako, mjesni je odbor, kao domaćin tog iseljeničkog događaja, uz druge aktivnosti predvidio da mladi nauče nešto o zidanju usuho i daju ruke u početku popravljanja tog dijela otočkog naslijeđa. Mi smo pozvani da poučimo učitelje – da onima koji će u obnovi zidova voditi mlade, pokažemo kako da to ispravno rade, ili da ih podsjetimo na to da su to možda u mladosti radili.
4_20220706_182946
Slika 4. Na putu do mjesta rada. S lijeve strane je mjesna gustirna.

Svaka pouka je najbolja u praksi, pa je odlučeno napraviti nešto na lokaciji koja će biti žarište suhozidne aktivnosti tijekom volonterskog programa, na lokvi Biljulji, na ovim neugodnim vrućinama potpuno suhoj, ali inače aktivnoj, makar uglavnom bočatoj. Što nije nimalo čudno, jer se nalazi na 150 metara od mora, na otoku malome i toliko niskome, da je za pretpostaviti kako je dno lokve otprilike na razini morske površine, a čovjeku nije jasno gdje uopće stane ona vodena leća koja na svim otocima čini spasonosni vodonosnik.
5_20220705_082914
Slika 5. Ulaz u Biljulju, na početku radova.

Želja je to posebno mjesto i posebno pažljivo urediti, nek ne bude više zanemareno. E, kako se u dva dana naša akcije, usred jednog od ovoljetnih toplinskih valova, ne stigne puno napraviti – a kako rekoh, nije ni cilj – našli smo jednu bitnu stvar za odraditi i još jednu pokaznu, a ostalo će se razvijati svojim tokom. Pristup do lokve je kosinom, niz koju su se kroz godine zanemarivanja u istočnu polovicu lokve pomalo nanosile naslage zemlje, kamenja, sasušene vegetacije… Da bi se spriječilo nastavak toga, odlučeno je dio te kosine zatvoriti podzidom, dok će se na drugom dijelu poslije dodatnog čišćenja, s vremenom napraviti malo stubište. Odronjavanje s rubnih zidina lokve, erozija i kotrljanje s kosine, dali su nam dovoljno materijala da to možemo napraviti bez prevelikog problema, ali i materijala po prirodi malo grubljeg i glomaznijeg. Čekamo sad da kamen posivi i dobije eleganciju starog zida.
6_20220705_082947
Slika 6. Čistimo prostor za podzid, da možemo pripremiti temelj

7_20220705_202514
Slika 7. Neke stvari treba pomaknuti polugom

8_20220705_202912
Slika 8. Bilo je vruće, isprike na nenošenju majice

9_20220706_185513
Slika 9. Rimovani rad

10_20220706_185532
Slika 10. Mala doštimavanja

Drugo mjesto je jedna urušena ograda uz malu čistinu nad lokvom, uz put koji vodi dalje u šumu i prema moru. Kamen je manji i, kako je već jednom bio ugrađen, ljepšeg oblika. Ograda se spaja s jednim lijepo zidanim starim zidom, ali je spojno mjesto razrušeno i nestabilno, pa smo, u nedostatku vremena za pažljivu rekonstrukciju, tamo nabacali višak kamena neka služi kao potporanj do trenutka konačnog popravka.
11_20220705_091154
Slika 11. Pa se čovjek zapita: je li tu čega uopće bilo?

12_20220705_191640
Slika 12. Škalje nikad dosta

13_20220706_074039
Slika 13. … a ni drugih ispuna

14_20220706_194756
Slika 14. Riješeno!

Vrućine nam nisu dozvoljavale dug rad, već se samo dalo raditi kroz jutro od 6.30 do 9.30, i predvečer od 18 do 21. Malo manje od poštenog radnog dana, ali nije ovo bilo doba za fizički rad (a sparina i zagušljivost u lokvinoj udubini nisu pomogli) – no, što se moralo, moralo se. Marenda je zato lijepa nagrada kad zvizdan ne da dalje. Drugi dan je bilo girica, i to ne samo friganih! Ako vam je neobično da se pripremaju na brujet (brudet, brodet, kako li vam drago), bilo je i nama, ali ne znači da nije super. Girice, vino i hlad na širini ispod satnog tornja (bez sata, doduše). Mačke koje čekaju hranu, ljudi koji prolaze, oleandar koji se šareni. Lijepo, nije li? Naša dvočlana ekspedicija (fotografkinja i suvoditeljica je, zbog ograničenja tehnologije, nažalost nevidljiva) je uživala.
15_20220705_102426
Slika 15. Obična marenda

16_20220706_112015
Slika 16. Debelo nakon posebne marende, kad su svi već otišli. Pa tko bi prekidao girice za slikanje?

Dva dana lijepog gostoprimstva, ozbiljnog rada i puno viceva. Nadamo se nekom ponovnom susretu, a našim domaćinima želimo uspješan susret s mladima i da s njima što više i ljepše uspiju urediti lokvu Biljulju i okolne puteve.
17_20220706_182610
Slika 17. Po čemu još znate za Krapanj?

18_20220704_193901
Slika 18. Po mačkama znate za sve

19_20220704_202511
Slika 19. Tanja voli zalaske sunca

Tekst: Ante Senjanović Foto: Tanja Kremenić Krapanj je najniži hrvatski otok, Krapanj je u jednome trenutku bio najgušće naseljen dio naše zemlje, Krapanj ima još kurioziteta i u još je ponečem bio naj- ili prvi, ali neću vam sad otkriti sve tajne. Interesirajte se, istražite, posjetite i raspitajte se. Domaćima bi bilo drago – upravo […]

Read More »

 atts
0

Petrebišća XIII. – raspored predavanja

Najavljujemo raspored predavanja 13. suhozidnog međunarodnog volonterskog kampa Petrebišća XIII., koji će se održati 30. srpnja – 7. kolovoza 2022. u napuštenom ljetnom selištu Petrebišća na Učki.

YLC_5032

30.7., subota
dr. sc. Filip Šrajer: Dry-stone heritage: from tangible to intangible, and back

Nijedan drugi fenomen graditeljske baštine jednim pojmom ne uspijeva obuhvatiti toliko različite pojave. Od međa do podzida, od bunja do kažuna, od bunara do mostova, od pojedinog kamena do čitavih krajolika, i naposlijetku, od neživog kamena do živih graditelja. O čemu se zapravo radi kad kažemo suhozid, što znamo o njegovoj prošlosti te što nam on znači danas?
No other phenomenon of architectural heritage manages to encompass so many different phenomena in a single term. From boundaries to retaining walls, from animal to human shelters, from wells to bridges, from individual stones to entire landscapes, and finally, from inanimate stone to living builders. What is it really about when we say dry-stone, what do we know about its past and what does it mean to us today?

31.7., nedjelja
Julia Bakota Švencbir: Dragodid – rolling the stones of engagement

O promociji, dokumentiranju, istraživanju i edukaciji o suhozidnoj baštini kroz građanski angažman.
About dry stone promotion, documentation, research and education through civil society engagement.

1.8., ponedjeljak
Branko Orbanić: Skloništa u suhozidnoj gradnji
Shelters in dry-stone construction

Pregled suhozidnih struktura I konstrukcija čija je primarna namjena ona skloništa.
An overview of dry-stone structures and construction whose primary purpose is shelters.

2.8., utorak
Siniša Bodrožić: Kućenje
To Build A Home

Predavanje će obuhvatiti kratku kronologiju sebičnog rješavanja stambenih potreba u okviru objektivnih mogućnosti.
A brief chronology of selfish housing needs solving within the framework of objective possibilities.

4.8., četvrtak
dr.sc. Dalia Matijević, stručna voditeljica, Javna ustanova „Park prirode Učka“ : Park prirode Učka – Zaštita, očuvanje i održivo upravljanje prostorom i dobrima

Učka Nature Park – Protection, Conservation, and Sustainable Management of the Protected Area and its Resources

Predavačica će predstaviti specifične karakteristike zaštićenog prostora te pojasniti kontekst i važnost očuvanja prirodnih i kulturnih dobara lokalnog kraja. Otvorit će odabrana pitanja održivog upravljanja te ponuditi neka od mogućih rješenja, posebice u kontekstu provedbe EU Strategije očuvanja bioraznolikosti do 2030.
The lecturere will present the distinctive characteristics of the protected area, explain the context and importance of preserving its natural and cultural assets. She will also open some of the relevant sustainable management issues and propose possible solutions, particularly in the context of the EU Biodiversity Strategy for 2030 implementation.

5.8., petak
Alen Čikada: Lokve i njihova kulturna, povijesna, biološka i krajobrazna vrijednost
Ponds and their cultural, historical, biological and landscape value

Predavanje će pružiti osvrt na krške lokve kroz njihovu kulturnu, povijesnu, biološku i krajobraznu vrijednost.

Najavljujemo raspored predavanja 13. suhozidnog međunarodnog volonterskog kampa Petrebišća XIII., koji će se održati 30. srpnja – 7. kolovoza 2022. u napuštenom ljetnom selištu Petrebišća na Učki. 30.7., subota dr. sc. Filip Šrajer: Dry-stone heritage: from tangible to intangible, and back Nijedan drugi fenomen graditeljske baštine jednim pojmom ne uspijeva obuhvatiti toliko različite pojave. Od međa […]

Read More »

 atts
0

DRAGODID traži volontera programsko-administrativnog suradnika ili suradnicu!

Udruga DRAGODID okuplja poznavatelje, simpatizere, doktore i majstore suhozida i zajedno provodimo baštinske programe i projekte. Sjedište nam je u Splitu, ured u Zagrebu, a aktivnosti u cijeloj zemlji i šire.

Kako bismo ovu aktivnostima bogatu godinu uspješno odradili, treba nam pomoć jednog volontera ili volonterke, osobe koja bi se rado prihvatila programsko-administrativnih zadataka, poput pomoći pri:

– organizaciji suhozidnih programa i aktivnosti
– programskom i/ili financijskom izvještavanju donatorima
– prijavama na natječaje
– drugim sličnim zadacima po želji volontera/volonterke

20220403_135710

Volonter/volonterka može raditi od kuće na vlastitom računalu. Usko će surađivati s koordinatoricom udruge, a volonterski program i raspored će biti skrojen prema njegovim/njenim željama za učenje i mogućnostima. Za svaki će zadatak imati dovoljno pripreme i vremena za izvršenje. Volonterski program trajat će od 1.8. do 1.12.2022., s angažmanom od 8 sati tjedno.

Volonter/volonterka treba:
– imati vlastito računalo s internetom i nekim od programa za video pozive
– dobro poznavati hrvatski jezik u govoru i pismu

Radovalo bi nas ako volonter/volonterka:
– želi saznati više o radu u udruzi
– ponekad s nama ode na suhozidnu akciju o našem trošku
– voli papire i tablice u razumnoj mjeri
– služi se drugim jezicima osim hrvatskog

Ako smo vas zainteresirali, javite se na info@dragodid.org do 17. srpnja 2022.
Prijava treba sadržavati kratki životopis, kontakt podatke (e-mail, broj mobitela) i kratki tekst o tome zašto biste htjeli volontirati u Dragodidu. Ako želite, šaljite nam i nešto kroz što ćemo vas najbolje ukratko upoznati. Prikaz onoga čime se inače bavite, koji su vam interesi i što vas je motiviralo za prijavu, na način koji vam najbolje leži – tekst, fotografije, crtež, ili bilo koju drugu formu. Cijenit ćemo duhovitost i kreativnost u prijavi. Kandidati izabrani u drugi krug bit će pozvani na (opušteni) online razgovor.

Radujemo se pročitati vaše prijave i odgovoriti na pitanja!

Udruga DRAGODID okuplja poznavatelje, simpatizere, doktore i majstore suhozida i zajedno provodimo baštinske programe i projekte. Sjedište nam je u Splitu, ured u Zagrebu, a aktivnosti u cijeloj zemlji i šire. Kako bismo ovu aktivnostima bogatu godinu uspješno odradili, treba nam pomoć jednog volontera ili volonterke, osobe koja bi se rado prihvatila programsko-administrativnih zadataka, poput […]

Read More »

 atts
1

Suhozidna radionica i akcija čišćenja “Vele lokvi” u blizini Lubenica

Tekst i foto: Tanja Kremenić

Radionica je održana u organizaciji Zavičajnog društva Gerbin, u suradnji s udrugom Dragodid; financirano od strane Grada Cresa

_ _ _ _ _ _ _ _

Radilo se u subotu 11. lipnja u jutarnjim satima (od 7.30 do podne), u večernjim (od 18 do 20.30), i u nedjelju 12. lipnja od 7.30 do 12 sati. Razveselio nas je razmjerno velik broj sudionika: osim pet članova udruge Dragodid, koji su doputovali iz Istre, Primoštena, Crikvenice i Zagreba, te osim dva člana zavičajnog društva Gerbin, u pomoć su došli i mještani iz Pernata i Valuna te nekolicina ljudi iz Cresa i iz Zagreba.

Vele lokvi čine dvije lokve. Nalaze se na 15-ak minuta hoda na putu koji vodi iz Lubenica prema Zbićini (i dalje prema Valunu), u području koji se lokalno zove Gerbin. Kompleksniji su vodni i suhozidni lokalitet nego što se naizgled čini. Osim glavnog muleca (umanjenica od mul, u ovom slučaju suhozidni stepenasti prilaz lokvi), čišćenje vegetacije je otkrilo još dva takva, a meštri s Gerbina su ispričali sjećanja na izgled lokve i njenu uporabu u prošlosti. Glavna i veća lokva je opasana s dva obruča suhozida. Vanjskim i višim suhozidom se priječio pristup blagu, a pristup ljudima je omogućen spomenutim mulecima. Onaj koji je najupečatljiviji i najduži se koristio u situacijama nižeg vodostaja, kakav je danas, a drugi, kraći i viši, za vrijeme višega. Viši mul je danas obrastao u vegetaciju te nije isprve zamjetan. Vanjski suhozidni obruč se spaja na početku dužeg mula, gdje je nekada bila lesa (drvena vrata), što je također indikator da je ova lokva služila samo za ljudsku uporabu (ali ne i za piće). Manja lokva je uvijek služila samo za blago, koje se tu spuštalo s obližnje komunade (zajedničkog pašnjaka).

DCIM101MEDIADJI_0291.JPG
Slika 1. Vele lokvi u jesen 2021. Lijevo, neobzidana lokva za blago, desno, lokva za ljudsku uporabu opasana s dva mjestimično razrušena suhozida. Vidljiv je suhozidni mul, koji omogućava pristup vodi i za vrijeme nižeg vodostaja

Iako je najavljena kao primarno suhozidna radionica, kojom se ciljalo obnoviti vanjski viši suhozidni obruč, velik dio posla obuhvatio je i čišćenje vegetacije. Veća lokva ne samo da (prema kazivanju lokalnog stanovništva) nikada ne presuši, kao što je to slučaj kod susjedne, već je pred nekoliko desetljeća znala biti toliko preplavljena vodom da bi nadvisila suhozide koji ju opasavaju, a voda bi se prelijevala u susjednu ograjicu (pašnjak). Lokva je zadnjih godina sve nižeg vodostaja, što nije samo do viših temperatura, već i do okolne vegetacije koja crpi njenu vodu. Tako se dio ekipe u subotu ujutro ulovio motorne pile, dok su drugi obnavljali 20 metara dugačku duplicu između dvije lokve.

Počistila se vegetacija u neposrednoj blizini lokve, a vrba iznad muleca je pedalana (posječene su grane), a regeneracija njene krošnje se očekuje kroz nekoliko mjeseci.

DCIM101MEDIADJI_0886.JPG
Slika 2. Glavna lokva prije obnove. Vanjski suhozidni obruč je većim dijelom prekriven vegetacijom i/ili rasut. Prvi dan se radilo na obnovi duplice (desna donja strana slike), a predvečer se započelo s obnovom zida s druge (sjeverne strane) muleca

Slika 3
Slika 3_1
Slika 3., Slika 3_1. Uvodna zabrinutost i razvijanje strategije

Dupli zid koja dijeli dvije lokve izdaleka djeluje kao da ne zahtijeva puno posla, međutim izbliza se uočava da je cijeli gornji sloj raznesen. Tri segmenta su se trebala porušiti i izgraditi iz temelja. Obnova suhozida gotovo uvijek zahtijeva njegovo rušenje do dijela gdje se nađe stabilan dio, onaj koji može “trpiti” novi teret. Već su prvo jutro meštri s Gerbina pokazali ne samo kako se zida u suho, već i kako se podižu i u suhozid ugrađuju teži megaliti. Takvi se orkestrirano moraju podići uz pomoć više ruku, poluga i ostalih pomagala koji su se snalažljivo dobili na licu mjesta – izrađeni od drvnog materijala i kamena.

Slika 4 Slika 4_1
Slika 4., 4_1. Podizanje težih kamenja uz pomoć poluge i “kotačića” izrađenih od drvnog materijala i kamenja

Ujutro je već bila dovršena spomenuta duplica koja odvaja dvije lokve, a predvečer i iduće jutro su se krenuli popravljati drugi segmenti zida. Sav rastreseni kamen na području druge lokve je vraćen u zid.

DCIM101MEDIADJI_0939.JPG
Slika 5. Nakon radionice – obnovljen 20 metara dugačak dupli zid između dvije lokve, kao i segment desno (na slici) od mula

Slika 6
Slika 6. Obnovljena duplica između dvije lokve i vraćen rasut materijal

Dosta vremena otišlo je na sakupljanje ispiljene vegetacije i njeno odnošenje. U nedjelju se nastavilo sa čišćenjem prilaza lokvi. Sakupljao se i ispiljeni višak vegetacije. Obnovljen je i odronjen podzid sa sjeveroistočne strane lokve.

Poluga i ekipni rad se ispostavio bitnim za nastavak posla oko obnove suhozida. Stari Gerbinjani su tim pločastim megalitima gradili i mul i pokrivali dio segmenta duplog zida u blizini muleca. Dok ne staviš ruke i sam ne osjetiš težinu tog kamena, nisi u potpunosti svjestan truda, napora i zapravo opasnog posla kojima su se bavili naši stari, a teško se oteti dojmu i da to slaganje kamenja nije imalo samo pragmatičnu, već i estetsku narav. Vele lokvi su i bitna i divna suhozidna struktura, i čini važan element u krajobraznoj slici koja, uslijed sukcesije vegetacije, u velikoj mjeri uniformira. Bioraznolikost oko lokve buja – motorne pile su svom silom pokušavale nadglasati žabe, a šarenilu su doprinijela različita vrsta vretenaca. Život se čuva i u samom suhozidu – prilikom obnove smo mir narušili nekoliko mladim bjelouškama.

Radovi oko njene obnove su ovim vikendom u lipnju započeti, a nadamo ih se nastaviti na jesen. U planu je kompletno sanirati zid, počistiti vegetaciju uokolo lokve, ali i onu u lokvi, kako bi se spriječila pretjerana eutrofikacija.

Slika 7
Slika 7. Obnova segmenta suhozida kod mula, koji je izgrađen i “popločan” teškim škrilama

Slika 8
Slika 8_1
Slika 8., Slika 8_1. Prije i poslije – segment odvaljenog podzida

Slika 9
Slika 9_1
Slika 9., Slika 9_1. Prije i poslije – segment kod središnje duplice

Slika 10
Slika 10. Nakon radionice – od vegetacije očišćen prilaz lokvi s glavnog puta

DCIM101MEDIADJI_0968.JPG
Slika 11. Vele lokvi nakon radionice

DCIM101MEDIADJI_0884.JPG
DCIM101MEDIADJI_0928.JPG
Slika 12., Slika 12_1. Usporedba glavne lokve – prije i poslije radionice.

DCIM101MEDIADJI_0966.JPG
Slika 13_1 Pauza
Slika 13. Dio radne ekipe

DCIM101MEDIADJI_0920.JPG
Slika 14. Dio radne ekipe #2

Slika 15
Slika 15. Pauza

Slika 16
Slika 16. Uklesavanje godine obnove

Tekst i foto: Tanja Kremenić Radionica je održana u organizaciji Zavičajnog društva Gerbin, u suradnji s udrugom Dragodid; financirano od strane Grada Cresa _ _ _ _ _ _ _ _ Radilo se u subotu 11. lipnja u jutarnjim satima (od 7.30 do podne), u večernjim (od 18 do 20.30), i u nedjelju 12. lipnja […]

Read More »

 atts
0

Suhozid za HGSS

Tekst: Miše Renić
Foto: Ana Jadrijević, Ante Senjanović

18.-19.6.2022. održana je radionica suhozida u Starigradu Paklenici, gdje smo bili gosti Središta za obuku HGSS-a Dragan Špehar Špeco.

Kuća za obuku nalazi se na prostranoj parceli s maslinama, tik uz crkvicu Sv. Petra iz 10. stoljeća. Pri izgradnji podruma kuće iskopana je veća količina kamena, koji je djelomično bio ugrađen u ogradni zid prema magistrali. Ove godine se nastavio zidati taj zid, pa smo uz pomoć lokalnih volontera i naših domaćina uspjeli suhosazidati još petnaestak metara zida. Posebno moramo pohvaliti gospodina Nikolu, koji usprkos tome što je gospodin u godinama, neumorno nosio kamen po suncu.

Na jesen ( okvirno u listopadu), kad mine turistička sezona, smanje se dežurstva, vrućine, a lokalni stanovnici budu imali više vremena, dogovoren je nastavak izgradnje zida na jednoj većoj radionici s predavanjima, pošto središte za obuku ima  idealne uvjete za predavanje. Primjetili smo da ne bi na odmet bilo ni napraviti boćalište, da se skrate dežurstva.

Bilo nam je prekrasno pomagati nekome tko nama svima pomaže kad nam najviše treba, te se udruga još jednom zahvaljuje našim gorskim spašavateljima na hotelskom tretmanu u obiteljskoj atmosferi, posebice Marini i Lupiju.

20220618_091803
DSCF4292 DSCF4296 DSCF4298 DSCF4300 WhatsApp Image 2022-06-28 at 11.45.2220220619_150240

Tekst: Miše Renić Foto: Ana Jadrijević, Ante Senjanović 18.-19.6.2022. održana je radionica suhozida u Starigradu Paklenici, gdje smo bili gosti Središta za obuku HGSS-a Dragan Špehar Špeco. Kuća za obuku nalazi se na prostranoj parceli s maslinama, tik uz crkvicu Sv. Petra iz 10. stoljeća. Pri izgradnji podruma kuće iskopana je veća količina kamena, koji je […]

Read More »