Šoltanska bunja

October 14, 2018 in Arhiva reportaža, radne akcije by Levantinka

Tekst: Mislav Tovarac
Foto: Andriano Nigoević, Filip Bubalo, M.T.

Krajem prošlog mjeseca naša ekipa vratila se na Šoltu nastaviti edukacijsku radionicu izgradnje male bunje u dvorištu OŠ Grohote započetu u petom mjesecu ove godine. Osnovna škola u Grohotama ima status Ekoškole što je posebna kategorija obrazovne institucije koja naglasak u kurikulumu stavlja na edukaciju svojih učenika o okolišu i naporu koji ljudske djelatnosti stavljaju na njega te redovito poduzimaju razne akcije kako bi rasteretili okoliš od učinka tih djelatnosti. Njeni učenici petih do osmih razreda već su se bavili temom tradicijskog graditeljstva kroz sve predmete, posebice zemljopis, povijest i fiziku.

A kada pričamo o okolišu i krajobrazu otoka Šolte, nezamislivo je pričati o njemu bez da se spomene suhozidna arhitektura koja ga velikim dijelom i definira.

Povijesno gledano, život na Šolti bio je vezan uz tradicijske aktivnosti poput poljodjelstva, ribarstva i proizvodnje vapna. Arhitektura poput bunji, suhozida i vapnenica koja je proizašla iz upravo tih djelatnosti bila je strogo funkcionalna i prilagođena prirodnom okolišu i kao takva kontinuirano postojala stoljećima. No, početkom 20. stoljeća stvari se ubrzano mijenjaju i tradicijsku arhitekturu ubrzano zamjenjuje moderna koja počinje mijenjati naličje otoka.

S time na umu pokrenut je projekt transfera vještine suhozidanja kroz izgradnju bunje u kojem smo i sami sudjelovali, s ciljem prijenosa znanja zidanja u suho i edukacije mlađih generacija o značaju tradicije i njenog odnosa s okolišem. Projekt je realiziran uz podršku Ministarstva kulturekroz program zaštite nematerijalne kulture i stručnu pomoć Konzervatorskog odjela u Splitu.

U prvoj fazi projekta provedenoj u petom mjesecu, kroz nekoliko dana izgradili smo temelj i zidove bunje. U svakoj fazi izgradnje sudjelovalo je po nekoliko razreda OŠ Grohote i nekolicina lokalnih meštara suhozidara čija su nam stručnost i znanjepomogli u izvedbi projekta, te članovi lokalne zajednice koji su uvelike doprinijeli izvedbi projekta kroz donaciju kamene građe.

Foto 1. Temelji i priprema za gradnju

Kroz tih par dana učenici su imali priliku detaljno promatrati kako se gradi u suho te su i sami izgradili nekoliko manjih zidova kako bi se okušali u tehnici.

Foto 2. Demonstracija poučnim materijalima

Foto 3. Priprema za početak radova

Foto 4. Nazire se forma

Foto 5. Inspekcija na terenu

Foto 6. Kraj prve faze

U drugoj fazi, dovršenoj prošli mjesec, podignut je krov izgrađen tehnikom nepravog svoda. Takav krov je samonosiv i predstavlja impresivan element tradicijske arhitekture. Krov se pokriva kamenim pločama koje se u svakom sljedećem redu ubacuju prema unutrašnjosti bunje. Učenici su i u ovoj fazi promatrali čitav proces pokrovljavanja i sami vježbali kako se to radi gradeći malene svodove na improviziranom poligonu od preostalog materijala za krov.

Foto 7. Krovne ploče i metoda slaganja

Foto 8. Pogled iznutra

Završetkom akcije dovršena je ova faza bunje, a učenici su osviješteni o tradiciji svojeg otoka i osnaženi da ju dalje razvijaju i prakticiraju. U budućnosti se još planira dovršiti njen vanjski plašt.

Foto 9. Kraj

Zahvaljujemo školi i roditeljima na ukazanom povjerenju, osiguranom smještaju i donaciji kamena za zidove i krov,lokalnoj zajednici i meštrima na sudjelovanju i demonstraciji znanja i mnogim Šoltanima koji su došli pomoći i dati ruku od kojih je najstariji Josip Zlenić-Zenso, majstor suhozidar koji je učenicima iz vlastitog iskustva ispričao kako, gdje i zašto su se gradile vapnenice i bunje te Konzervatorskom odjelu u Splitu na stručnom savjetovanju i pomoći.

Share and Enjoy:

4. Prvenstvo Hrvatske u izgradnji suhozida – Srima 2020

October 5, 2020 in Uncategorized by Zvonimir Malbasa

Tekst i foto: Miran Križanić

4. Prvenstvo Hrvatske u izgradnji suhozida održano je u subotu 19.9.2020. na poluotoku Srima kod Šibenika. Organizator – domaćin bila je Lokalna akcijska grupa More 249 iz Vodica, uz tehničku organizaciju udruge 4 Grada Dragodid te stručnu i terensku podršku Muzeja Grada Šibenika. Natjecalo se 10 ekipa po četvero članova, a cilj je bio u 2,5 sata zajednički izgraditi što kvalitetniju suhozidnu klupu. Poligon za gradnju protezao se uzduž gomile u neposrednoj blizini Domaćinove bunje – najveće suhozidne građevine tog tipa na istočnom Jadranu. Naslov prvaka obranila je ekipa Golinjevo iz Garduna.

Foto – natjecanje pred Domaćinovom bunjom

Kratka povijest Prvenstva

Već treću jesen zaredom udruga Dragodid koordinira Prvenstvo Hrvatske u izgradnji suhozida. Inspiracija za takav događaj vuče korijen iz prvog takvog prvenstva koje se održalo 2011. godine u Kolanu na otoku Pagu. Nakon punih 7 godina niz je nastavljen 2018. u Murteru u organizaciji udruge Argonauta, te prošle godine u Trilju u organizaciji udruge Gaius Laberius Gardun. Inicijativa je ove godine stigla iz Vodica od LAG-a More 249, a prijedlog lokacije iz Muzeja Grada Šibenika.

Pravila

Suhozidno prvenstvo dosad je bilo natjecanje u brzoj gradnji suhozida – u vrlo kratkom roku cilj je bio izgraditi relativno kratak zid od 5 metara. Takav pristup ima svoje nedostatke – usprkos zabavnom i sportskom elementu, ipak donekle izostaje kvaliteta gradnje, a zidovi se nakon natjecanja uklanjaju.
Specifična lokacija – 100 metara duga kontinuirana gomila – ove godine je omogućila da izmijenimo pravila po uzoru na jedno talijansko natjecanje u shohozidu, kako bismo stavili naglasak na kvalitetu gradnje, ekipama dali više vremena, a natjecateljski zid ostao u funkciji i dugo nakon prvenstva. Ekipe i organizatori bili su zadovoljni ovakvim pristupom pa ćemo ga ubuduće primjenjivati gdje god to bude moguće.

Lokacija

Poluotok Srima kod Šibenika izniman je suhozidni krajolik premrežen stotinama kilometara suhozida. Morfologiju suhozidnih gomila, međa i puteva diktira ekonomija krčenja zemlje od kamena u svrhu sadnje vinograda, kojih danas više nema. Bunje kao zakloni i poljoprivredna spremišta ovdje su prisutne u velikom broju. Poljoprivrednici koji su krčili i obrađivali zemlju dolazili su sa obližnjih otoka na svoje posjede, prevaljujući dalek put, pa je često bilo potrebno i više tjedana noćiti u vinogradu.
Domaćinova bunja najveća je bunja ne samo na Srimi, nego i na cijelom istočnom Jadranu i zbog toga je već dugo predmetom proučavanja i obnove. Ime je dobila po obitelji koja ju je gradila – Rodin Domaćinima, a upravo njima možemo zahvaliti i ustupanje lokacije za ovo natjecanje. Bunja je ugrađena u gomilu i sastoji se od velikog glavnog kružnog nepravo svođenog prostora sa specifičnim ulazom „na volat“. Vanjština baze je pravokutna, sa kružnim prstenovima vanjskog kamenog plašta koji se uzdižu nad njom u stilu zigurata. Pokraj velike bunje nalazi se još jedna manja sasvim ukopana u gomilu koje je služila kao prirodni hladnjak.
Upravo zbog tih specifičnosti, za natjecanje je odabrana ova lokacija, premda je udaljena dobrih 20 minuta hoda od glavne ceste. Ispred bunje proteže se gore spomenuta dugačka gomila na kojoj smo odlučili napraviti gledalište.

Foto – novo transformirani krajolik Srime

Natjecatelji/ce

Interes za natjecanje je bio velik – ograničenje smo postavili na 10 ekipa a prijavilo ih se čak 13 pa smo neke nažalost morali i odbiti. Četvero natjecatelja po ekipi i njihove pratnje stigle su iz svih smjerova – s otoka Hvara, Paga, iz Šibenika, Splita, Zagreba, Rijeke, Gaćeleza kraj Vodica, iz Trilja, Garduna, Sinja, i naravno iz Srime. Ukupno 80-tak ljudi prisustvovalo je događanju.

Stigla je i ta subota…

Okupili smo se u 9 sati na arheološkom lokalitetu Prižba od kuda smo, nakon registracije ekipa, uplate kotizacija (i naravno obaveznog mjerenja temperature), prošetali kroz srimske suhozide prema Domaćinovoj bunji. Od 10 do 12:30 sati održao se glavni dio natjecanja, tj. gradnja.

Foto – uvodna riječ: Zlatka Rodin i Jadran Kale

Akcija

Ekipe su raspoređene svaka na svoj segment strme gomile, a kad se oko 10 sati začuo zvižduk, svi su prionuli na posao. Trebalo je prvo raščistiti i zaravnati nagib za dobar temelj, a potom od kamena kojeg na gomili ne nedostaje sagraditi prednje lice zida-klupe. Neki su požurili pa ubrzo krenuli graditi i sljedeću kaskadu, a neki su više pazili na preciznost. Vrijeme je protjecalo uz zvonjavu motike i kamena, a zainteresirani gledatelji su mogli prošetati duž gomile i pratiti kako se polako ali sigurno formira novi krajolik.

Foto – akcija

Žiriranje

Tročlani žiri nije imao jednostavan zadatak po završetku gradnje – sve ekipe su odradile odličan posao, i na prvu bi se teško moglo odlučiti koji je zid bolji. Presudili su detalji, a ocjenjivalo se kroz 3 glavne kategorije: stabilnost, oblikovanje te opći dojam, a ekipe su mogle zaraditi i pokoji ekstra bod za detalje poput izgrađenog kantuna/glave gdje je to trebalo, kao i za dodatne kaskade.

Foto – žiri: Jadran Kale, Boris Šantić i Filip Šrajer

Prvo ručak pa onda medalje

Nakon zajedničkog pregleda zidova, žiri se povukao na numeričko bodovanje a ekipe natrag na Prižbu gdje ih je nakon cijelog dopodneva na suncu čekao ručak i predah u hladovini čempresa i maslina. Po povratku žirija uslijedila je dodjela nagrada i proglašenje pobjednika. Ekipa Golinjevo iz Trilja obranila je naslov prvaka te osvojila medalje, suhozidni pehar ali i novčanu nagradu. Suvenire u obliku medalja za uspomenu su dobile i sve ostale ekipe, a finalni poredak, uz često tijesnu bodovnu razliku, izgledao je ovako:

1. Golinjevo, Trilj
2. Gaius Laberius Gardun, Trilj
3. Pjover, Velo Grablje, Hvar
4. Srima
5. Ševarata Povljana, Pag
6. Lokva, Gaćelezi
7. Vlaji, Sinj
8. Babulji, članovi udruge Dragodid
9. Udruga turističkih vodiča Mihovil i prijatelji, Šibenik
10. Udruga turističkih vodiča Mihovil, Šibenik

Foto – zajednička

Foto – 10 ekipa i njihovi zidovi

Povratak na bunju
Oprostili smo se od natjecatelja, a u popodnevnim satima, prije mraka, nekolicina nas vratila se na bunju i obnovila dio njezinog sjevernog urušenog vanjskog prstena. Time smo sudjelovali na 9. suhozidnoj radionici na Srimi. Drago nam je da smo uspjeli održati natjecanje i obnovu u ovim, za javna okupljanja teškim vremenima, i da nas je vrijeme poslužilo dugim, sunčanim i ne prevrućim danom. Vidimo se dogodine, na nekom novom poligonu!

Foto – popravak bunje

***

O natjecanju su ranije izvjestili LAG More 249 i Info Vodice koji su snimili i video. Događanje je popratio i HRT. Obnova bunje popraćena je i Milenijskom fotografijom. (za reportaže klik na poveznice)

Događanja na Srimi pratite kroz Facebook stranice Muzej Grada Šibenika, Suhozidni park Srima, Lag More 249., a za suhozidne vijesti i najavu sljedećeg natjecanja pratite dragodid.org

Tekst i foto: Miran Križanić 4. Prvenstvo Hrvatske u izgradnji suhozida održano je u subotu 19.9.2020. na poluotoku Srima kod Šibenika. Organizator – domaćin bila je Lokalna akcijska grupa More 249 iz Vodica, uz tehničku organizaciju udruge 4 Grada Dragodid te stručnu i terensku podršku Muzeja Grada Šibenika. Natjecalo se 10 ekipa po četvero članova, […]

O bilju, kamenu i ljudima (MOCIR KAPAR 5# na Silbi)

September 23, 2020 in Arhiva reportaža by Maja Flajsig

Tekst: Maja Flajsig
Foto: Natasha Kadin i Maja Flajsig

„Raj je raspršen po cijeloj zemlji i zbog toga ga više ne prepoznajemo.“, nekoć je davno u svom Dnevniku pogleda zapisao Bernard Noel. Doista, što dulje promatramo, što više putujemo, uviđamo istinu u Noelovim riječima. Tako je godinama Natasha Kadin pažljivo i strpljivo promatrala, bivala, upijala i naposljetku pronašla djelić raja na otoku Silbi. A svoje otkriće nije učinila (samo) svojim, već svačijim.

Kroz desetogodišnje djelovanje putem umjetničko – ekološke platforme S.E.A. Silba Environment Art Natasha je nastojala svoja znanja i vještine usmjeriti ka pružanju novih kulturnih sadržaja otočkom stanovništvu i njegovim posjetiteljima, neprestano imajući na umu očuvanje prirodnog okoliša Silbe. Kako i ona sama kaže, otok je učitelj. Jer uče nas ljudi, ali uče nas i prostori. Tako je naš kratkotrajan boravak na Silbi (14.-16.8.2020.), motiviran održavanjem već tradicionalne radionice gradnje suhozida gdje smo mi bili nositelji znanja o umijeću kojeg smo pružali drugima, rezultirao sticanjem iskustava i znanja koji su ostali duboko upisani u naša bića.

Okrznuvši život na otoku upoznali smo tek poneke u čitavom moru njegovih specifičnosti. Poput karića, koji su nas dočekali pri silasku s broda. Malena kolica izrađena po mjeri koja posjeduje svaki otočanin i svaka otočanka, a služi jednostavnom prijevozu namirnica od broda do kuće. Svaki je drugačiji, svaki ima svoje prednosti i mane, poput veličine kotača i materijala od kojega je izrađen. Doznali smo da je nekoć upriličena i revija otočkih karića, kako bi se na jednom mjestu pokazao čitav dijapazon njihovih različitosti.

Slika 1: Jedan od otočkih karića

Tijekom vožnje stanovitog karića po strmovitim putevima do Natashine šumske rezidencije (kojima je karić dakako bio prilagođen), oko nas su se nizali dugački i pravilni suhozidi lijepih lica. Saživljeni s prirodnim okolišem, među njima se isprepliću korijeni stabala koji ih podupiru.

Slika 2: Prepleti suhozida i biljaka

Slika 3: Bilje podupire kamen

Na istom nam je putu Natasha ukazala na kamen što su ga austrougarski graditelji puteva isklesali kako bi godina gradnje ostala upisana u krajoliku. Tako 122 godine kasnije, unatoč opetovanom kretanju ljudi, životinja i neizbježnih karića, natpis i dalje postojano stoji kao spomen na tek djelić povijesti ljudi što su gradili otok.

Slika 4: Postojanost isklesanog natpisa

A otok se dabome gradio. U 18. je stoljeću Silba bila jedna od najjačih pomorskih i trgovačkih središta Jadrana s oko 98 jedrenjaka, pa su Silbenski mornari ulagali, gradili te izgradili čak pet crkvi i jednu kapelicu. Za jedan otok s oko 300 stanovnika, doista impresivna brojka. U jednoj od njih, u crkvi sv. Marka prema legendama se nalazi krv Pankogula, silbenskog vampira poljskog porijekla koji je ondje radio kao zvonar. Jedne je noći Pankogulo ustao iz groba i počeo ubijati Silbenjane – što mlade, što stare. Stanovništvo je odlučilo stati na kraj Pankogulovim zločinima, te su ga ubili upravo u crkvi sv. Marka. Legende su i dalje žive i neki kažu da Pankogulo i dalje obitava u šumama crnike po kojima je Silba dobila ime (lat. selva, silva – šuma).

Upravo je jedna takva šuma bila cilj našeg puta. Ne strahujući od Pankogula, Natasha je ondje izgradila svoj drugi dom. Malo arhitektonsko remek djelo u kojemu nas je ugostila oličenje je samoodrživosti: voda se skuplja u gusterni, solarni paneli upijaju sunčeve zrake, a razumno, kreativno i savjesno korištenje resursa integralan su dio života.

Slika 5: Natashina šuma

Međutim, za pravu samoodrživost potrebno je i saditi, uzgajati i brati, čemu se Natasha također domislila. Odlučila se za još jedan pothvat – gajiti kapare! U tom naumu su članovi naše udruge pomogli Nataši još 2017. godine, kad su izgradili prvu kaparetu, odnosno piramidalni pitar s vertikalnim otvorom za sadnicu. Oličenje tradicije i inovacije, ekologije i kulture! Izum je to kojim se kolektivno ponosimo.

Slika 6: Kaparete izgrađene na prošlim radionicama

Slika 7: Uspješni rast kapara

I ove smo godine nastavili dobru tradiciju, pa smo tako osim kaparete izgradili dobar komad duplice namijenjene dakako, sadnji kapara. Tako je naš prvi dan radionice protekao u gradnji i postavljanju probušenih i razrezanih plastičnih boca u suhozid (reciklaža, prenamjena, DIY glavna su obilježja otočkog života!), u koje će Natasha smještati sadnice kapara, a one će potom puzati uz stijenke boca. Radionici su se s entuzijazmom pridružili i najmlađi graditelji, a u popodnevnoj smjeni posao je brzo bio gotov jer nam se pridružila i iskusna međunarodna ekipa iz Društva istraživača mora 20.000 milja koja je već sudjelovala na našim radionicama, pa tako i na prvoj izgradnji kaparete.

Slika 8: Najmlađi graditelji u akciji

A kaparetu, koja je već postala simbol naših radionica na Silbi, izgradili smo idućeg dana radionice. Uz pomoć umjetnika kojima kamen nije nepoznanica, uspješno smo i u rekordnom vremenu sagradili sad već treću kaparetu na Silbi! Entuzijazam je bio na vrhuncu, hlad se taman pojavio, bili smo spremni i orni sagraditi i četvrtu, petu, možda i šestu kaparetu. Tada shvatismo, primorani smo stati, odmoriti. Nema više kamena u blizini. Avaj! Pomirili smo se sa sudbinom ugodno gorkom poput kapara i počinuli.

Slika 9: Zadovoljna družina s kaparetom

Odosmo do svjetlucavog mora i zadnji put pozdravili mali škojić preko puta obale do kojega je lako otplivati. Kažu da se zove ni više ni manje nego Šičilija. Malena, ali naša! Mafija ondje još nije dospjela čini se.

Slika 10: Šičilija

Natasha nas je za kraj upoznala s drugim biljem Silbe koje samoniklo raste, kao što to inače i kapare čine. Govorila nam je o kadulji, lavandi, ružmarinu, trnini i smilju, od kojih radi rakije koje liječe duh i tijelo te motaru od kojeg sprema pesto, a također ga i kiseli te sprema s krumpirima. Zaista, otok je učitelj čija su znanja neprocjenjiva. Svo to obilje i puno više od toga raste na Silbi. Čeka da ga se prepozna, kao što djeliće raja valja prepoznati. A pravi dokaz da se zaista radi o raju jesu mala čuda kojima smo ondje svjedočili. Poput suhe šišarke na šumskom stolu za objed koja se za kišni dan potpuno zatvorila u sebe, da bi se do kraja idućeg dana ponovno do kraja otvorila, pozdravivši nas u suton.

Slika 11: Magična šišarka

Tekst: Maja Flajsig Foto: Natasha Kadin i Maja Flajsig „Raj je raspršen po cijeloj zemlji i zbog toga ga više ne prepoznajemo.“, nekoć je davno u svom Dnevniku pogleda zapisao Bernard Noel. Doista, što dulje promatramo, što više putujemo, uviđamo istinu u Noelovim riječima. Tako je godinama Natasha Kadin pažljivo i strpljivo promatrala, bivala, […]

Raž i srp umjesto kamena i čekića Vol. 2: Mi ne mlatimo praznu slamu

September 17, 2020 in Uncategorized by Josipa Popovic

Tekst: Stipe Božinović
Foto: Jelena Kulušić i Stipe Božinović

Ok, ok, odmah da naglasim, ovog puta nije bilo uopće srpova, ali tema neka ostane ista. Mjesto radnje se nije promijenilo – Veliki Godinj. Lokacija se ipak nešto izmijenila pa ovoga puta nismo radili u malom polju otetom kamenu, već na guvnu u samom selu. Promjena je bilo i u postavi. Anu, koja je bila u nešto egzotičnijoj gaži i popravljala dvorce po Francuskoj, zamijenila je Jelena Kulušić.

Slika 1: Veliki Godinj

Nažalost, promijenili su se nešto i planovi naših domaćina. Veliki Godinj svoju mjesnu feštu održava zadnju subotu u kolovozu. Plan je bio napraviti veći dio slamnatog krova do tada, a onda na fešti, uz društvo i zabavu, javno pokazati vještinu postavljanja slamnatog krova. Prvi problem je bio što se nije na vrijeme osigurala drvna građa koju je trebala financirati lokalna zajednica, a drugi problem je bila korona zbog koje se nisu smjela organizirati nikakva okupljanja.
S obzirom na epidemiološke mjere fešta je otkazana, ali zadnju subotu u kolovozu sestra i brat Nada i Nediljko “Ćurako” Pavlinović ipak su nas pozvali na malo druženje. Odlučili su spojiti ugodno s korisnim. Nas su ipak pozvali u Veliki Godinj na dan fešte, ali, da ne bi bilo da smo se došli samo častiti, tada su ipak odlučili mlatiti raž koju smo zadnji puta želi. Rano ustajanje ovoga puta nije bilo potrebno. Za razliku od žetve za koju se pokušao izbjeći zvizdan, za mlaćenje je poželjno da se radi u toplijem dijelu dana. Razlog je jednostavan – što je manje vlage u snopu zrna, ona bolje ispadaju iz klasa. S obzirom na to, dogovoren je i malo kasniji dolazak. Stigli smo nešto iza 10 sati, a ubrzo nam se pridružila i Žana Pervan Odak iz Centra za kulturu i baštinu grada Vrgorca kao treća počasna[1] gošća ove mikro radne fešte.

[1] Nazvat se počasnim gostom u ovoj situaciji nije hiperbola. Plan koji je predstavljen Ani i meni pri prvom posjetu Velikom Godinju glasio je da će u slučaju korone na feštu biti pozvan Tedi Spalato, Ibrica Jusić (koji su već ranijih godina nastupali na feštama u Velikom Godinju), Ana i ja. Korone je bilo, a kako smo mi pozvani, a Ibrica i Tedi ne, stvarno smo se osjećali počasnim gostima.

Slika 2: Kratki tečaj mlaćenja pune slame by braco i seka

Nada i Ćurako već su ranije iznijeli snopove na sunce kako bi se dodatno prosušili, a Jeleni, Žani i meni ostao je zadatak mlaćenja. Zadatak koji nije zahtijevan za savladati. Snopom raži na guvnu lupate o tvrdu površinu lagano ga okrećući da ispadne većina zrnja, a pri tome pazite da ne uništite snop. Moram priznati da mi je bilo zadovoljstvo vidjeti da se samo 4-5 snopova od njih dvjestotinjak odvezalo, s obzirom da smo ih dio Ana i ja vezali. Nakon toga uzimate štap kojim se dodatno mlati snop da ispadne eventualno preostalo zrnje. Ono što ovaj posao može učiniti zahtjevnim je činjenica da se radi na suncu u sred bijela dana krajem kolovoza (srećom po nas bilo je i nešto vjetra), a nije ni da je neka velika sreća raditi jedan te isti repetitivni rad duže vremena. Srećom ovo je manji krov, a i naši domaćini su nas tetošili. Gospodin Rajko Lednić ovoga puta samo je kratko svratio da vidi radimo li dobro i bio je zadovoljan onim što vidi. Mi nismo mlatili praznu slamu, ali onaj tko dođe poslije nas hoće.

Slika 3: Barba Rajko u inspekciji

Slika 4: Završno stanje nakon mlaćenje. Oni koje vile mlatiti praznu slamu nastupaju nakon ovoga

Nakon ručka, i to kakvog ručka, uslijedio je pregled povijesti mjesta. Izvađeni su bili i obiteljski albumi, a onda odrađen i obilazak Velikog Godinja i okolice. Među ostalim, gospodin Ćurako nas je odveo i do klačine koju je napravio kao pokazni primjerak u suradnji Parkom prirode Biokovo 2018. godine.

Slika 5: Šta je fešta bez spize (4 kg mesa za 5 ljudi)

Ana i ja zarazili smo se Velikim Godinjom prvi puta, a sada se zarazila i Jelena. Nadamo se da će drvna građa doći što prije, a time i neka prilika za daljnju akciju. Jedna želja mi se već ostvarila, a to je da je prošlo izvješće bilo samo vol. 1, a sada se čini da će ovo biti priča u više nastavaka u kojoj ćemo, nadam se, proći čitav postupak izrade slamnatog krova.

Slika 6: Klačina sagrađena 2018. godine

0

Kotor zove!

September 11, 2020 in press&info by Mario Zaccaria

Dragodid, višegodišnji partner Muzeja Grada Crikvenice u obnovi gromača na Kotoru će u sklopu programa Susjedstva Crikvenica u ponedjeljak 14. rujna u prijepodnevnim satima napraviti demonstraciju obnove gromače u naselju i tom prilikom predstavuti svoj rad od 2013. na Kotoru.

Pozivamo vas da se pridružite programu susjedstva Crikvenica “Kotor zove!” koji će se održati od 12. do 14. rujna.

Program Kotor zove! pokrenuli su lokalni kulturnjaci iz muzeja, centra i knjižice kako bi skrenuli pozornost na očuvanje najstarijeg crikveničkog naselja. Maleni Kotor vinuo se odjednom u europske razine i probudila se nada.

Nada da će se cijeli prostor primjereno vrednovati i očuvati te uključiti u kulturnu ponudu grada. Inicijativom povratka na Kotor želi ga se kulturom, edukacijom i aktivizmom osnažiti i obraniti kao jednog od rijetkih preostalih dijelova grada,koji je izmaknuo valu apartmanizacije sačuvavši sve elemente tradicionalne primorske arhitekture.

Detaljna najava programa nalazi se u privitiku, a više o programu možete sazanati putem Facebook eventa: https://www.facebook.com/events/728324828010075

Dragodid, višegodišnji partner Muzeja Grada Crikvenice u obnovi gromača na Kotoru će u sklopu programa Susjedstva Crikvenica u ponedjeljak 14. rujna u prijepodnevnim satima napraviti demonstraciju obnove gromače u naselju i tom prilikom predstavuti svoj rad od 2013. na Kotoru. Pozivamo vas da se pridružite programu susjedstva Crikvenica “Kotor zove!” koji će se održati od 12. […]

Read More »

1

Kamen na kamenu

September 9, 2020 in Arhiva reportaža, press&info by Mario Zaccaria

Kad netko spomene izraz državno prvenstvo, očekujemo sportsko natjecanje u nogometu, košarci ili rukometu. Vjerojatno se nitko ne bi sjetio gradnje suhozida. Ipak, postoji i takvo prvenstvo. U Gardunu, nekadašnjem antičkom Tiluriumu, nedaleko od Trilja održano je 5. 10. 2019. godine Državno prvenstvo u gradnji suhozida i to treće po redu. Nositelj ove manifestacije bila je Udruga Gaius Laberius-Gardun u suradnji s Udrugom Dragodid. Propisi natjecanja nalagali su: 4 člana/članice ekipe, 15 min. zidanja, 1 m visina, 70 cm širina. Organizatori su htjeli potaknuti vrsne suhozidare i one koji će to tek postati da odmjere svoje umijeće i vještinu. Iz navedenih propisa vidimo da za slaganje kamena u suhozid trebaju itekakve vještine.

Kamen na kamenu – suhozid

Suhozid je građevina od prirodnog materijala bez upotrebe vezivnog materijala. Gradi se kao zid, kao ograda oranice ili pašnjaka, koristi se u gradnji bunara i u gradnji puteva kao što je Premužićeva staza, planinarski put koji prolazi dijelovima Velebita. Ovim se umijećem čovjek na jadransko-dinarskom području Hrvatske služi od prapovijesti do danas. Suhozidi pružaju utočista za razne biljke i životinje, npr. guštere, žabe, pčele i razne rijetke kukce.

Državno prvenstvo u gradnji suhozida

U Kolanu na otoku Pagu, 11. 6. 2011. održano je prvo takvo prvenstvo. Organizirala ga je Udruga Suhozid koja je željela jače povezati zaljubljenike i poklonike suhozidne tradicije iz cijele Hrvatske. Otkrili su stanovnicima otoka Paga i njihovim gostima umijeće gradnje kao i problem zaštite i očuvanja suhozida kao kulturno-povijesnog bogatstva.

Drugo prvenstvo organizirale su u listopadu 2018. godine udruge Dragodid i Argonauta na otoku Murteru, na području arheološkog lokaliteta Colentum. Projekt je bio dio programa obilježavanja Europske godine kulturne baštine 2018. god. I ovdje je bio cilj zainteresirati javnost za suhozidnu gradnju, prenošenje znanja umijeća gradnje na nove generacije kao i medijska popularizacija.

Počeci djelovanja Udruge Dragodid sežu u 2002. godinu kad je održana prva Međunarodna suhozidna radionica u selu Dragodid na otoku Visu. Od tada su prisutni na raznim lokalitetima diljem hrvatske obale i u drugim zemljama. Sjedište Udruge je u mjestu Šapjane kod Rijeke. Glavne su im aktivnosti organizacija i vođenje suhozidnih radionica te provođenje istarživanja suhozidne baštine u suradnji s lokalnim partnerima. Pokrenuli su zahtjev za trajnom zaštitom suhozida kao nematerijalnog kulturnog dobra Republike Hrvatske.

A kako je proteklo 3. Državno prvenstvo opisala nam je dr. Danja Lakić Budimir, voditeljica kulturne djelatnosti Udruge Gaius Laberius-Gardun:

„ Nakon prošlogodišnjeg sudjelovanja na radionicama suhozidarstva i na 2. Prvenstvu mojoj je Udruzi s puno povjerenja dodijeljena organizacija 3. Prvenstva. Samo natjecanje otvorila je naša ekipa Gaius Laberius, zatim su se zaredale različite ekipe od studenata do veterana. Kamen je dovezen iz obližnjeg kamenoloma pod Mosorom. Pobijedila je ekipa Golinjevo s punih 5.01 m duljine zida. Drugo mjesto zauzela je zadarsko-makarska ekipa Pomalo, a treća je bila ekipa Vlaji. Prvenstvo je popratilo nekoliko medija, a gosti su nam bili predstavnici lokalne i županijske vlasti. Na kraju prvenstva sve su ekipe zajednički izgradile suhozid koji trajno ostaje u našem mjestu. Udruga Gaius Laberius je ponosna na zajedništvo suhozidara te na njihov trud i ljubav koju ulažu u ovu vještinu kako bi je pokazali cjelokupnoj zajednici i rado ćemo sudjelovati u budućim prvenstvima.“

Dr. Lakić Budimir još je istaknula kako je Udruga osnovana s ciljem promicanja, razvoja i unaprjeđenja znanosti, ekologije, kulture, umjetnosti i zdravog življenja. Jedna od niza djelatnosti je i očuvanje povijesne i spomeničke baštine.

Ekipa Gaius Laberius, Državno prvenstvo u Gardunu, 2019. god. foto: Danja Lakić Budimir

Tradicionalno, inkluzivno, reprezentativno

Zahvaljujući ovakvim hvalevrijednim projektima, suhozidarstvo je prepoznato kao posebno umijeće koje treba sačuvati od zaborava. Ministarstvo kulture Republike Hrvatske donijelo je u prosincu 2016. godine odluku kojom se umijeće suhozidne gradnje proglašava nematerijalnim kulturnim dobrom te je uvršteno u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Međutim, za upis na popis svjetske baštine, nematerijalna baština mora biti: tradicionalna, ali još uvijek živa, suvremena ruralna ili urbana praksa u kojoj su uključene različite kulturne skupine; inkluzivna, tako da povezuje prošlost, sadašnjost i budućnost; reprezentativna tako da predstavlja znanja, tradiciju, običaje i vještine koje se prenose u jednoj zajednici s koljena na koljeno, ili drugim zajednicama. Suhozidarstvo je i tradicionalno i inkluzivno i reprezentativno te je 2018. uvršteno na UNESCO-ov popis nematerijalne kulturne baštine.

Na mladima svijet ostaje

Gradnju suhozida kao nematerijalnog dobra trebalo bi više promicati među mlađom populacijom. Sve bi se navedene udruge trebale povezati sa školama jer se gradnjom suhozida stječu tehničke vještine, kao i vještine ponašanja, npr. učenička suradnja i sposobnost uspješnog rada. Iskorištavanjem kamena iz okoliša potiče se održivi razvoj. Potrebno je organizirati izvanučioničnu nastavu i radionice na određenim lokalitetima jer većina današnje djece i ne zna za pojam suhozidarstva. Poticanjem učenika da u svojim školskim vrtovima grade suhozide povećao bi se broj mladih volontera. Tako bi ova vještina postala reprezentativna školskoj zajednici koja ju može prenositi budućim generacijama. Zidanje kamena na kamen nastavilo bi se i u budućnosti jer na mladima svijet ostaje.

Učenica: Josipa Paštar, 7. r.

( Na županijskoj smotri LiDrano 2019./2020. rad predložen za državnu smotru u kategoriji novinarskih radova. )

OŠ fra Pavla Vučkovića, Sinj

Mentorica: Helena Budimir

Kad netko spomene izraz državno prvenstvo, očekujemo sportsko natjecanje u nogometu, košarci ili rukometu. Vjerojatno se nitko ne bi sjetio gradnje suhozida. Ipak, postoji i takvo prvenstvo. U Gardunu, nekadašnjem antičkom Tiluriumu, nedaleko od Trilja održano je 5. 10. 2019. godine Državno prvenstvo u gradnji suhozida i to treće po redu. Nositelj ove manifestacije bila […]

Read More »