Tekst:Mario Zaccaria
Fotke: Mario Zaccaria, Rajko Ukić, Ante Senjanović
Zahvaljujući lokapatriotu i gospodinu Rajku Ukiću koji je anagažirao lokalnu zajednicu (Mjesni odbor Veprinac-Učka, Grad Opatija, lokalne firme i građane Veprinca), članovi udruge Dragodid angažirani su kao voditelji radionice na putu veprine (lat. ruscus aculeatus), točnije na ulazu za put i na raskrižju puta Krčvedine kamenim skalinama koje vode za Brituh na vrhu Veprinca (poznata panoramska točka pored crkve Sv.Marka).
Povijesni putevi oko Veprinca. U crnom krugu je označeno mjesto obnove raskrižja Brituh-put leprine (crveno)-put krčvedine (ljubičasto). (ustupio Darko Matinčić)
Da bi se shvatilo gdje smo radili treba najprije reći nekoliko stvari o mjestu. Veprinac je kontuinirao naseljen od brončanog doba kao prapovjesni kaštelir sa suhozidnim bedemom na lako branjivoj uzvisini između mora i Zvončevog vrsta. Takva pozicija omogućavala je život od mora i gorja. Od vinogradarstva, maruna i maslina do stočarstva s transhumancom.
Valvasorov prikaz Veprinca. Krajem 17.stoljeća još uvijek nije bilo Opatije kao naseljenog mjesta (osim po opati sv.Jakova po kojem je i dobila ime), a Veprinac je seoska komuna, u Kastavskoj gospoštiji, zajedno sa Mošćenicama i Rijekom; sa svojim statutom iz 1507.
Fotografija Veprinca iz 1906.g.
Današnji Veprinac iz zraka.
Već s prvim povijesnim fotkama vidljivo je da nema više zidina te da je krenuo postepeni proces ruralizacije. Kakogod, još početkom 20.stoljeća brojne suhozidne terase su i dalje korištene, ali sa odlaskom ljudi u Amerike, na rad u obližnju Opatiju, i s Jugoslavijom, u tvornice i škver, bivaju napuštene te je krenula rasti šuma koja nam je za vrijeme radionice pružala duboki hlad.
8.09 (subota). Okupljanje ispred crkve Sv.Jelene i početno teorijsko predavanje. Na radionicu se prvog dana odazvalo čak 40 polaznika željni akcije i učenja. Osim ljudi sa Kvarnera priključili su nam se i Talijani koji su se prije godinu preselili iz sjevera Italije na Veprinac.
Valjalo je za početak prionuti čišćenju urušenog podzida koji drži put leprine. Prije samog početka obnove i slaganja kamenja, valja očistiti prostor od bršljana, očistiti pristup podzidu, urušiti opasne djelove te odvojiti korisne što pravilnije blokove od škarta i škalje koji će završiti iza obnovljenog lica. U podzidu su pronađeni ulomci fragmente drške vrča iz 18 stoljeća, ali i brončanodobna rupičasta keramika koja nam daje do znanja koliko je zapravo Veprinac star.
Lijepo je vidjeti da su nam se pridružile čitave obitelji sa svojim najmlađima.
Klopu oba dana koja je bila za prste polizati nismo stigli dokumentirati jer su žlice radile brže od objektiva. Nakon subotnje akcije dragodiđani su prespavali u domu na Poklonu gdje nam je dužnost podignuti digitalni spomenik za Maria i Dianu Aničić, volontere i domare iz Planinarskog društva Opatija. Takvu gostoljubivost je teško opisati.
Navečer smo se nagradili pogledom sa Vojaka gdje je na kuli lijepo objašnjenjo koji su vrhovi u okruženju.
U nedjelju je odaziv polaznika bio manji što je shvatljivo. Ništa zato. Naše naspavane snage su krenule graditi ex novo pokazni zid na ulaz u stazu koji će ubuduće imati pokazne table o suhozidima, leprini i krajobrazu, za šetače i dobronamjernike. Kamen su vrijedni ljudi iz mjesta vadili iz obližnjeg “kamenoloma” preko puta ceste.
Kako zbog velikog obima radova na podzidu u šumi radovi nisu još uvijek gotovi tako nam se predstavlja prilika da se družimo još ove godine na jedan dan u rujnu ili listopadu.
Dakle, da parafrazitramo Mancetovu pjesmu iz Booke: to nije kraj, to je tek novi početak 
Vidimo se uskoro!
Raž i srp umjesto kamena i čekića Vol. 2: Mi ne mlatimo praznu slamu
Tekst: Stipe Božinović
Foto: Jelena Kulušić i Stipe Božinović
Ok, ok, odmah da naglasim, ovog puta nije bilo uopće srpova, ali tema neka ostane ista. Mjesto radnje se nije promijenilo – Veliki Godinj. Lokacija se ipak nešto izmijenila pa ovoga puta nismo radili u malom polju otetom kamenu, već na guvnu u samom selu. Promjena je bilo i u postavi. Anu, koja je bila u nešto egzotičnijoj gaži i popravljala dvorce po Francuskoj, zamijenila je Jelena Kulušić.
Slika 1: Veliki Godinj
Nažalost, promijenili su se nešto i planovi naših domaćina. Veliki Godinj svoju mjesnu feštu održava zadnju subotu u kolovozu. Plan je bio napraviti veći dio slamnatog krova do tada, a onda na fešti, uz društvo i zabavu, javno pokazati vještinu postavljanja slamnatog krova. Prvi problem je bio što se nije na vrijeme osigurala drvna građa koju je trebala financirati lokalna zajednica, a drugi problem je bila korona zbog koje se nisu smjela organizirati nikakva okupljanja.
S obzirom na epidemiološke mjere fešta je otkazana, ali zadnju subotu u kolovozu sestra i brat Nada i Nediljko “Ćurako” Pavlinović ipak su nas pozvali na malo druženje. Odlučili su spojiti ugodno s korisnim. Nas su ipak pozvali u Veliki Godinj na dan fešte, ali, da ne bi bilo da smo se došli samo častiti, tada su ipak odlučili mlatiti raž koju smo zadnji puta želi. Rano ustajanje ovoga puta nije bilo potrebno. Za razliku od žetve za koju se pokušao izbjeći zvizdan, za mlaćenje je poželjno da se radi u toplijem dijelu dana. Razlog je jednostavan – što je manje vlage u snopu zrna, ona bolje ispadaju iz klasa. S obzirom na to, dogovoren je i malo kasniji dolazak. Stigli smo nešto iza 10 sati, a ubrzo nam se pridružila i Žana Pervan Odak iz Centra za kulturu i baštinu grada Vrgorca kao treća počasna[1] gošća ove mikro radne fešte.
[1] Nazvat se počasnim gostom u ovoj situaciji nije hiperbola. Plan koji je predstavljen Ani i meni pri prvom posjetu Velikom Godinju glasio je da će u slučaju korone na feštu biti pozvan Tedi Spalato, Ibrica Jusić (koji su već ranijih godina nastupali na feštama u Velikom Godinju), Ana i ja. Korone je bilo, a kako smo mi pozvani, a Ibrica i Tedi ne, stvarno smo se osjećali počasnim gostima.
Slika 2: Kratki tečaj mlaćenja pune slame by braco i seka
Nada i Ćurako već su ranije iznijeli snopove na sunce kako bi se dodatno prosušili, a Jeleni, Žani i meni ostao je zadatak mlaćenja. Zadatak koji nije zahtijevan za savladati. Snopom raži na guvnu lupate o tvrdu površinu lagano ga okrećući da ispadne većina zrnja, a pri tome pazite da ne uništite snop. Moram priznati da mi je bilo zadovoljstvo vidjeti da se samo 4-5 snopova od njih dvjestotinjak odvezalo, s obzirom da smo ih dio Ana i ja vezali. Nakon toga uzimate štap kojim se dodatno mlati snop da ispadne eventualno preostalo zrnje. Ono što ovaj posao može učiniti zahtjevnim je činjenica da se radi na suncu u sred bijela dana krajem kolovoza (srećom po nas bilo je i nešto vjetra), a nije ni da je neka velika sreća raditi jedan te isti repetitivni rad duže vremena. Srećom ovo je manji krov, a i naši domaćini su nas tetošili. Gospodin Rajko Lednić ovoga puta samo je kratko svratio da vidi radimo li dobro i bio je zadovoljan onim što vidi. Mi nismo mlatili praznu slamu, ali onaj tko dođe poslije nas hoće.
Slika 3: Barba Rajko u inspekciji
Slika 4: Završno stanje nakon mlaćenje. Oni koje vile mlatiti praznu slamu nastupaju nakon ovoga
Nakon ručka, i to kakvog ručka, uslijedio je pregled povijesti mjesta. Izvađeni su bili i obiteljski albumi, a onda odrađen i obilazak Velikog Godinja i okolice. Među ostalim, gospodin Ćurako nas je odveo i do klačine koju je napravio kao pokazni primjerak u suradnji Parkom prirode Biokovo 2018. godine.
Slika 5: Šta je fešta bez spize (4 kg mesa za 5 ljudi)
Ana i ja zarazili smo se Velikim Godinjom prvi puta, a sada se zarazila i Jelena. Nadamo se da će drvna građa doći što prije, a time i neka prilika za daljnju akciju. Jedna želja mi se već ostvarila, a to je da je prošlo izvješće bilo samo vol. 1, a sada se čini da će ovo biti priča u više nastavaka u kojoj ćemo, nadam se, proći čitav postupak izrade slamnatog krova.
Slika 6: Klačina sagrađena 2018. godine
Tekst: Stipe Božinović Foto: Jelena Kulušić i Stipe Božinović Ok, ok, odmah da naglasim, ovog puta nije bilo uopće srpova, ali tema neka ostane ista. Mjesto radnje se nije promijenilo – Veliki Godinj. Lokacija se ipak nešto izmijenila pa ovoga puta nismo radili u malom polju otetom kamenu, već na guvnu u samom […]
Read More »