Tekst:Mario Zaccaria
Fotke: Mario Zaccaria, Rajko Ukić, Ante Senjanović
Zahvaljujući lokapatriotu i gospodinu Rajku Ukiću koji je anagažirao lokalnu zajednicu (Mjesni odbor Veprinac-Učka, Grad Opatija, lokalne firme i građane Veprinca), članovi udruge Dragodid angažirani su kao voditelji radionice na putu veprine (lat. ruscus aculeatus), točnije na ulazu za put i na raskrižju puta Krčvedine kamenim skalinama koje vode za Brituh na vrhu Veprinca (poznata panoramska točka pored crkve Sv.Marka).
Povijesni putevi oko Veprinca. U crnom krugu je označeno mjesto obnove raskrižja Brituh-put leprine (crveno)-put krčvedine (ljubičasto). (ustupio Darko Matinčić)
Da bi se shvatilo gdje smo radili treba najprije reći nekoliko stvari o mjestu. Veprinac je kontuinirao naseljen od brončanog doba kao prapovjesni kaštelir sa suhozidnim bedemom na lako branjivoj uzvisini između mora i Zvončevog vrsta. Takva pozicija omogućavala je život od mora i gorja. Od vinogradarstva, maruna i maslina do stočarstva s transhumancom.
Valvasorov prikaz Veprinca. Krajem 17.stoljeća još uvijek nije bilo Opatije kao naseljenog mjesta (osim po opati sv.Jakova po kojem je i dobila ime), a Veprinac je seoska komuna, u Kastavskoj gospoštiji, zajedno sa Mošćenicama i Rijekom; sa svojim statutom iz 1507.
Fotografija Veprinca iz 1906.g.
Današnji Veprinac iz zraka.
Već s prvim povijesnim fotkama vidljivo je da nema više zidina te da je krenuo postepeni proces ruralizacije. Kakogod, još početkom 20.stoljeća brojne suhozidne terase su i dalje korištene, ali sa odlaskom ljudi u Amerike, na rad u obližnju Opatiju, i s Jugoslavijom, u tvornice i škver, bivaju napuštene te je krenula rasti šuma koja nam je za vrijeme radionice pružala duboki hlad.
8.09 (subota). Okupljanje ispred crkve Sv.Jelene i početno teorijsko predavanje. Na radionicu se prvog dana odazvalo čak 40 polaznika željni akcije i učenja. Osim ljudi sa Kvarnera priključili su nam se i Talijani koji su se prije godinu preselili iz sjevera Italije na Veprinac.
Valjalo je za početak prionuti čišćenju urušenog podzida koji drži put leprine. Prije samog početka obnove i slaganja kamenja, valja očistiti prostor od bršljana, očistiti pristup podzidu, urušiti opasne djelove te odvojiti korisne što pravilnije blokove od škarta i škalje koji će završiti iza obnovljenog lica. U podzidu su pronađeni ulomci fragmente drške vrča iz 18 stoljeća, ali i brončanodobna rupičasta keramika koja nam daje do znanja koliko je zapravo Veprinac star.
Lijepo je vidjeti da su nam se pridružile čitave obitelji sa svojim najmlađima.
Klopu oba dana koja je bila za prste polizati nismo stigli dokumentirati jer su žlice radile brže od objektiva. Nakon subotnje akcije dragodiđani su prespavali u domu na Poklonu gdje nam je dužnost podignuti digitalni spomenik za Maria i Dianu Aničić, volontere i domare iz Planinarskog društva Opatija. Takvu gostoljubivost je teško opisati.
Navečer smo se nagradili pogledom sa Vojaka gdje je na kuli lijepo objašnjenjo koji su vrhovi u okruženju.
U nedjelju je odaziv polaznika bio manji što je shvatljivo. Ništa zato. Naše naspavane snage su krenule graditi ex novo pokazni zid na ulaz u stazu koji će ubuduće imati pokazne table o suhozidima, leprini i krajobrazu, za šetače i dobronamjernike. Kamen su vrijedni ljudi iz mjesta vadili iz obližnjeg “kamenoloma” preko puta ceste.
Kako zbog velikog obima radova na podzidu u šumi radovi nisu još uvijek gotovi tako nam se predstavlja prilika da se družimo još ove godine na jedan dan u rujnu ili listopadu.
Dakle, da parafrazitramo Mancetovu pjesmu iz Booke: to nije kraj, to je tek novi početak
Vidimo se uskoro!
Krapanj 2022.
Tekst: Ante Senjanović
Foto: Tanja Kremenić
Krapanj je najniži hrvatski otok, Krapanj je u jednome trenutku bio najgušće naseljen dio naše zemlje, Krapanj ima još kurioziteta i u još je ponečem bio naj- ili prvi, ali neću vam sad otkriti sve tajne. Interesirajte se, istražite, posjetite i raspitajte se. Domaćima bi bilo drago – upravo je njihova želja da se o Krapnju priča kao o nečemu sadašnjem, a ne samo prošlome, nas neizravno dovela tamo.
Otok će ovog ljeta biti domaćin Eco Heritage Task Forcea, dugotrajnog volonterskog programa u kojem mladi hrvatskih korijena iz cijelog svijeta dolaze, kroz društveno koristan rad i razne aktivnosti i radionice, naučiti nešto o zemlji svojih predaka. A malo bi toga na širem šibenskom području bilo tipičnije od zidanja usuho. Krapanj sa svojim posebnim, ravnim reljefom, možda nije Srima s njenom beskrajnom kamenom čipkom, ali otočke prizide su prisutne svugdje gdje bi i inače bile: kao ograde, kao putevi, kao gomile. I u još jednoj posebnoj ulozi: usuho građenih mula. Nešto što je bilo često u mnogim primorskim mjestima, ali s vremenom izgubljeno uređivanjem riva, lungomara i marina. Dakako, dostupnošću novih i trajnijih materijala i konstrukcija, malo su ažurirani, ali svaki čuva barem dio stare konstrukcije.
Slika 1. Plovidba preko je kratka
Slika 2. Večer u mjestu
Slika 3. Mul je u moru, agava je na mulu
U polju, kao i inače, napuštanje poljoprivrednog krajolika znači odsutnost ruku koje bi popravile ono što je palo, i znači prisutnost raslinja koje voli zidove, jer gdje je zid – tu je plodno tlo, tu je zaklon. A biljka ne zna da zid valja čuvati, nego se širi i širi, a zid nije toliko tvrdoglav da se ne bi makao, nego pomalo sklizne i padne. I tako, mjesni je odbor, kao domaćin tog iseljeničkog događaja, uz druge aktivnosti predvidio da mladi nauče nešto o zidanju usuho i daju ruke u početku popravljanja tog dijela otočkog naslijeđa. Mi smo pozvani da poučimo učitelje – da onima koji će u obnovi zidova voditi mlade, pokažemo kako da to ispravno rade, ili da ih podsjetimo na to da su to možda u mladosti radili.
Slika 4. Na putu do mjesta rada. S lijeve strane je mjesna gustirna.
Svaka pouka je najbolja u praksi, pa je odlučeno napraviti nešto na lokaciji koja će biti žarište suhozidne aktivnosti tijekom volonterskog programa, na lokvi Biljulji, na ovim neugodnim vrućinama potpuno suhoj, ali inače aktivnoj, makar uglavnom bočatoj. Što nije nimalo čudno, jer se nalazi na 150 metara od mora, na otoku malome i toliko niskome, da je za pretpostaviti kako je dno lokve otprilike na razini morske površine, a čovjeku nije jasno gdje uopće stane ona vodena leća koja na svim otocima čini spasonosni vodonosnik.
Slika 5. Ulaz u Biljulju, na početku radova.
Želja je to posebno mjesto i posebno pažljivo urediti, nek ne bude više zanemareno. E, kako se u dva dana naša akcije, usred jednog od ovoljetnih toplinskih valova, ne stigne puno napraviti – a kako rekoh, nije ni cilj – našli smo jednu bitnu stvar za odraditi i još jednu pokaznu, a ostalo će se razvijati svojim tokom. Pristup do lokve je kosinom, niz koju su se kroz godine zanemarivanja u istočnu polovicu lokve pomalo nanosile naslage zemlje, kamenja, sasušene vegetacije… Da bi se spriječilo nastavak toga, odlučeno je dio te kosine zatvoriti podzidom, dok će se na drugom dijelu poslije dodatnog čišćenja, s vremenom napraviti malo stubište. Odronjavanje s rubnih zidina lokve, erozija i kotrljanje s kosine, dali su nam dovoljno materijala da to možemo napraviti bez prevelikog problema, ali i materijala po prirodi malo grubljeg i glomaznijeg. Čekamo sad da kamen posivi i dobije eleganciju starog zida.
Slika 6. Čistimo prostor za podzid, da možemo pripremiti temelj
Slika 7. Neke stvari treba pomaknuti polugom
Slika 8. Bilo je vruće, isprike na nenošenju majice
Slika 9. Rimovani rad
Slika 10. Mala doštimavanja
Drugo mjesto je jedna urušena ograda uz malu čistinu nad lokvom, uz put koji vodi dalje u šumu i prema moru. Kamen je manji i, kako je već jednom bio ugrađen, ljepšeg oblika. Ograda se spaja s jednim lijepo zidanim starim zidom, ali je spojno mjesto razrušeno i nestabilno, pa smo, u nedostatku vremena za pažljivu rekonstrukciju, tamo nabacali višak kamena neka služi kao potporanj do trenutka konačnog popravka.
Slika 11. Pa se čovjek zapita: je li tu čega uopće bilo?
Slika 12. Škalje nikad dosta
Slika 13. … a ni drugih ispuna
Slika 14. Riješeno!
Vrućine nam nisu dozvoljavale dug rad, već se samo dalo raditi kroz jutro od 6.30 do 9.30, i predvečer od 18 do 21. Malo manje od poštenog radnog dana, ali nije ovo bilo doba za fizički rad (a sparina i zagušljivost u lokvinoj udubini nisu pomogli) – no, što se moralo, moralo se. Marenda je zato lijepa nagrada kad zvizdan ne da dalje. Drugi dan je bilo girica, i to ne samo friganih! Ako vam je neobično da se pripremaju na brujet (brudet, brodet, kako li vam drago), bilo je i nama, ali ne znači da nije super. Girice, vino i hlad na širini ispod satnog tornja (bez sata, doduše). Mačke koje čekaju hranu, ljudi koji prolaze, oleandar koji se šareni. Lijepo, nije li? Naša dvočlana ekspedicija (fotografkinja i suvoditeljica je, zbog ograničenja tehnologije, nažalost nevidljiva) je uživala.
Slika 15. Obična marenda
Slika 16. Debelo nakon posebne marende, kad su svi već otišli. Pa tko bi prekidao girice za slikanje?
Dva dana lijepog gostoprimstva, ozbiljnog rada i puno viceva. Nadamo se nekom ponovnom susretu, a našim domaćinima želimo uspješan susret s mladima i da s njima što više i ljepše uspiju urediti lokvu Biljulju i okolne puteve.
Slika 17. Po čemu još znate za Krapanj?
Slika 18. Po mačkama znate za sve
Slika 19. Tanja voli zalaske sunca
Tekst: Ante Senjanović Foto: Tanja Kremenić Krapanj je najniži hrvatski otok, Krapanj je u jednome trenutku bio najgušće naseljen dio naše zemlje, Krapanj ima još kurioziteta i u još je ponečem bio naj- ili prvi, ali neću vam sad otkriti sve tajne. Interesirajte se, istražite, posjetite i raspitajte se. Domaćima bi bilo drago – upravo […]
Read More »