Zahvaljajući podršci Splitsko-dalmatinske županije, u studenome 2018. održana je četverodnevna suhozidna razmjena u Komiži. Domaćini Igor Mataić i Tonći Darlić (udruga Pomalo) su volonterima osigurali prijenos osnova umijeća gradnje suhozida. O razmjeni i suhozidima smo porazgovarali s domaćinima i sudionicima.
Video su izradili Vigor Vukotić i Maja Flajsig iz udruge Vizantrop.
Jedan od sudionika radionice, Fabio Gržinčić, prvostupnik elektrotehnike i informacijske tehnologije iz Klane, nam šalje svoj osvrt na provedeno vrijeme među komiškim suhozidima:
”Ovaj intenzivni, ali ugodni produženi vikend proveden u Komiži ostat će mi u sjećanju po mnogočemu lijepome.
Počevši od prvog dana, upoznavanja novih suhozidnih kolega, noćne vožnje trajektom, ugodnog dočeka od našeg domaćina Tončija i njegove familije, do prvog upoznavanja s Komižom i njenim živopisnim ljudima.
Zahvaljujući lijepom vremenu koje nas je dočekalo ujutro, u trenutku mi je postalo jasno zašto ljudi toliko vole Komižu. Smještena u jugozapadno orijentiranom zaljevu, pruža prekrasan pogled prema moru i Biševu, istovremeno pružajući osjećaj udobnosti i sigurnosti zakriljena obroncima. Svojom bezvremenom gradnjom, ljudima i načinom života daje osjećaj topline koji se danas rijetko sreće. Krhka, a opet toliko ukorijenjena, kao da je oduvijek tamo, i kao da će zauvijek biti.
Pješačenjem desetak minuta simpatičnim šumskim putom i dolaskom na Tončijeve novosagrađene terase s limunima, rogozima, avokadom, raznoraznim mediteranskim biljem…, javlja se isti osjećaj. To ne treba čuditi; s obzirom da ih je izgradio Igor, majstor zanata, uz pomoć Tončija. Obojica vrijedni ljudi, ljudi na koje Komiža utječe na takav način da nisu imali izbora nego napraviti nešto ovako lijepo, i time ju još više upotpuniti.
Nakon Igorovog uvoda u zidanje suhozida za one kojima je to bio prvi put, i divljenja krajoliku, krenuli smo kopati temelje i postavljati prvi red kamenja. Kao i obično, početak je težak. Čak malo obeshrabrujući, s obzirom da znaš da je cilj zid od metra i pol, dva visine, a u prvih sat vremena nismo niti prvi red postavili; međutim, kamen za kamenom, nekako se udubiš i zaboraviš na vrijeme. Netko slaže kamenja, netko nosi manja kamenja i šutu za ispunu, pa se zamijene, pa još malo… Zastaneš nakon sat, dva, pogledaš, i vidiš zid od pola metra! Onda još malo zidaš, i evo ga Tonči s marendom. Još dva tri sata zidanja i već smo se svi dobro uhodali, ali i začudili kako nam dobro ide. Vuče zidat dalje. Radni dan je jako brzo prošao. Onda ručak kod izvrsne kuharice i domaćice Jadranke, Tončijeve majke, pa večernje druženje s Komižanima.
Raspored je svaki dan bio isti, ali svaki dan naravno posve različit.
Zidanje na prekrasnoj lokaciji, ugodni ljudi i atmosfera, padanje pod teretom prikolice, prah u kosi, lagani povjetarac i grijanje sunca, smijeh, zadovoljstvo kada kamen ‘legne od prve’, orada na gradele i komiška pogača, komiške priče, pogled u daljinu…
Nismo se niti okrenuli, prošlo je 4 dana. Zid nije bio gotov do vrha, ali zadovoljstvo napravljenim je bilo sveprisutno. Svi smo nešto naučili o podzidima i stekli dodatne sigurnosti u sebe za daljnje zidanje. Obogaćeni, krenuli smo doma, znajući da se želimo jednog dana vratiti, makar provjeriti ako nam zid još stoji.
Hvala Tončiju, Igoru, kolegama, Jadranki, Čedotu, udruzi Dragodid, Komiži i svima koji su omogućili ovo volontiranje.”
Krapanj 2022.
Tekst: Ante Senjanović
Foto: Tanja Kremenić
Krapanj je najniži hrvatski otok, Krapanj je u jednome trenutku bio najgušće naseljen dio naše zemlje, Krapanj ima još kurioziteta i u još je ponečem bio naj- ili prvi, ali neću vam sad otkriti sve tajne. Interesirajte se, istražite, posjetite i raspitajte se. Domaćima bi bilo drago – upravo je njihova želja da se o Krapnju priča kao o nečemu sadašnjem, a ne samo prošlome, nas neizravno dovela tamo.
Otok će ovog ljeta biti domaćin Eco Heritage Task Forcea, dugotrajnog volonterskog programa u kojem mladi hrvatskih korijena iz cijelog svijeta dolaze, kroz društveno koristan rad i razne aktivnosti i radionice, naučiti nešto o zemlji svojih predaka. A malo bi toga na širem šibenskom području bilo tipičnije od zidanja usuho. Krapanj sa svojim posebnim, ravnim reljefom, možda nije Srima s njenom beskrajnom kamenom čipkom, ali otočke prizide su prisutne svugdje gdje bi i inače bile: kao ograde, kao putevi, kao gomile. I u još jednoj posebnoj ulozi: usuho građenih mula. Nešto što je bilo često u mnogim primorskim mjestima, ali s vremenom izgubljeno uređivanjem riva, lungomara i marina. Dakako, dostupnošću novih i trajnijih materijala i konstrukcija, malo su ažurirani, ali svaki čuva barem dio stare konstrukcije.
Slika 1. Plovidba preko je kratka
Slika 2. Večer u mjestu
Slika 3. Mul je u moru, agava je na mulu
U polju, kao i inače, napuštanje poljoprivrednog krajolika znači odsutnost ruku koje bi popravile ono što je palo, i znači prisutnost raslinja koje voli zidove, jer gdje je zid – tu je plodno tlo, tu je zaklon. A biljka ne zna da zid valja čuvati, nego se širi i širi, a zid nije toliko tvrdoglav da se ne bi makao, nego pomalo sklizne i padne. I tako, mjesni je odbor, kao domaćin tog iseljeničkog događaja, uz druge aktivnosti predvidio da mladi nauče nešto o zidanju usuho i daju ruke u početku popravljanja tog dijela otočkog naslijeđa. Mi smo pozvani da poučimo učitelje – da onima koji će u obnovi zidova voditi mlade, pokažemo kako da to ispravno rade, ili da ih podsjetimo na to da su to možda u mladosti radili.
Slika 4. Na putu do mjesta rada. S lijeve strane je mjesna gustirna.
Svaka pouka je najbolja u praksi, pa je odlučeno napraviti nešto na lokaciji koja će biti žarište suhozidne aktivnosti tijekom volonterskog programa, na lokvi Biljulji, na ovim neugodnim vrućinama potpuno suhoj, ali inače aktivnoj, makar uglavnom bočatoj. Što nije nimalo čudno, jer se nalazi na 150 metara od mora, na otoku malome i toliko niskome, da je za pretpostaviti kako je dno lokve otprilike na razini morske površine, a čovjeku nije jasno gdje uopće stane ona vodena leća koja na svim otocima čini spasonosni vodonosnik.
Slika 5. Ulaz u Biljulju, na početku radova.
Želja je to posebno mjesto i posebno pažljivo urediti, nek ne bude više zanemareno. E, kako se u dva dana naša akcije, usred jednog od ovoljetnih toplinskih valova, ne stigne puno napraviti – a kako rekoh, nije ni cilj – našli smo jednu bitnu stvar za odraditi i još jednu pokaznu, a ostalo će se razvijati svojim tokom. Pristup do lokve je kosinom, niz koju su se kroz godine zanemarivanja u istočnu polovicu lokve pomalo nanosile naslage zemlje, kamenja, sasušene vegetacije… Da bi se spriječilo nastavak toga, odlučeno je dio te kosine zatvoriti podzidom, dok će se na drugom dijelu poslije dodatnog čišćenja, s vremenom napraviti malo stubište. Odronjavanje s rubnih zidina lokve, erozija i kotrljanje s kosine, dali su nam dovoljno materijala da to možemo napraviti bez prevelikog problema, ali i materijala po prirodi malo grubljeg i glomaznijeg. Čekamo sad da kamen posivi i dobije eleganciju starog zida.
Slika 6. Čistimo prostor za podzid, da možemo pripremiti temelj
Slika 7. Neke stvari treba pomaknuti polugom
Slika 8. Bilo je vruće, isprike na nenošenju majice
Slika 9. Rimovani rad
Slika 10. Mala doštimavanja
Drugo mjesto je jedna urušena ograda uz malu čistinu nad lokvom, uz put koji vodi dalje u šumu i prema moru. Kamen je manji i, kako je već jednom bio ugrađen, ljepšeg oblika. Ograda se spaja s jednim lijepo zidanim starim zidom, ali je spojno mjesto razrušeno i nestabilno, pa smo, u nedostatku vremena za pažljivu rekonstrukciju, tamo nabacali višak kamena neka služi kao potporanj do trenutka konačnog popravka.
Slika 11. Pa se čovjek zapita: je li tu čega uopće bilo?
Slika 12. Škalje nikad dosta
Slika 13. … a ni drugih ispuna
Slika 14. Riješeno!
Vrućine nam nisu dozvoljavale dug rad, već se samo dalo raditi kroz jutro od 6.30 do 9.30, i predvečer od 18 do 21. Malo manje od poštenog radnog dana, ali nije ovo bilo doba za fizički rad (a sparina i zagušljivost u lokvinoj udubini nisu pomogli) – no, što se moralo, moralo se. Marenda je zato lijepa nagrada kad zvizdan ne da dalje. Drugi dan je bilo girica, i to ne samo friganih! Ako vam je neobično da se pripremaju na brujet (brudet, brodet, kako li vam drago), bilo je i nama, ali ne znači da nije super. Girice, vino i hlad na širini ispod satnog tornja (bez sata, doduše). Mačke koje čekaju hranu, ljudi koji prolaze, oleandar koji se šareni. Lijepo, nije li? Naša dvočlana ekspedicija (fotografkinja i suvoditeljica je, zbog ograničenja tehnologije, nažalost nevidljiva) je uživala.
Slika 15. Obična marenda
Slika 16. Debelo nakon posebne marende, kad su svi već otišli. Pa tko bi prekidao girice za slikanje?
Dva dana lijepog gostoprimstva, ozbiljnog rada i puno viceva. Nadamo se nekom ponovnom susretu, a našim domaćinima želimo uspješan susret s mladima i da s njima što više i ljepše uspiju urediti lokvu Biljulju i okolne puteve.
Slika 17. Po čemu još znate za Krapanj?
Slika 18. Po mačkama znate za sve
Slika 19. Tanja voli zalaske sunca
Tekst: Ante Senjanović Foto: Tanja Kremenić Krapanj je najniži hrvatski otok, Krapanj je u jednome trenutku bio najgušće naseljen dio naše zemlje, Krapanj ima još kurioziteta i u još je ponečem bio naj- ili prvi, ali neću vam sad otkriti sve tajne. Interesirajte se, istražite, posjetite i raspitajte se. Domaćima bi bilo drago – upravo […]
Read More »