Suhozidni dani u Komiži

Zahvaljajući podršci Splitsko-dalmatinske županije, u studenome 2018. održana je četverodnevna suhozidna razmjena u Komiži. Domaćini Igor Mataić i Tonći Darlić (udruga Pomalo) su volonterima osigurali prijenos osnova umijeća gradnje suhozida. O razmjeni i suhozidima smo porazgovarali s domaćinima i sudionicima.

Video su izradili Vigor Vukotić i Maja Flajsig iz udruge Vizantrop.

Jedan od sudionika radionice, Fabio Gržinčićprvostupnik elektrotehnike i informacijske tehnologije iz Klane, nam šalje svoj osvrt na provedeno vrijeme među komiškim suhozidima:

”Ovaj intenzivni, ali ugodni produženi vikend proveden u Komiži ostat će mi u sjećanju po mnogočemu lijepome.

Počevši od prvog dana, upoznavanja novih suhozidnih kolega, noćne vožnje trajektom, ugodnog dočeka od našeg domaćina Tončija i njegove familije, do prvog upoznavanja s Komižom i njenim živopisnim ljudima.

Zahvaljujući lijepom vremenu koje nas je dočekalo ujutro, u trenutku mi je postalo jasno zašto ljudi toliko vole Komižu. Smještena u jugozapadno orijentiranom zaljevu, pruža prekrasan pogled prema moru i Biševu, istovremeno pružajući osjećaj udobnosti i sigurnosti zakriljena obroncima. Svojom bezvremenom gradnjom, ljudima i načinom života daje osjećaj topline koji se danas rijetko sreće. Krhka, a opet toliko ukorijenjena, kao da je oduvijek tamo, i kao da će zauvijek biti.

Pješačenjem desetak minuta simpatičnim šumskim putom i dolaskom na Tončijeve novosagrađene terase s limunima, rogozima, avokadom, raznoraznim mediteranskim biljem…, javlja se isti osjećaj. To ne treba čuditi; s obzirom da ih je izgradio Igor, majstor zanata, uz pomoć Tončija. Obojica vrijedni ljudi, ljudi na koje Komiža utječe na takav način da nisu imali izbora nego napraviti nešto ovako lijepo, i time ju još više upotpuniti.

Nakon Igorovog uvoda u zidanje suhozida za one kojima je to bio prvi put, i divljenja krajoliku, krenuli smo kopati temelje i postavljati prvi red kamenja. Kao i obično, početak je težak. Čak malo obeshrabrujući, s obzirom da znaš da je cilj zid od metra i pol, dva visine, a u prvih sat vremena nismo niti prvi red postavili; međutim, kamen za kamenom, nekako se udubiš i zaboraviš na vrijeme. Netko slaže kamenja, netko nosi manja kamenja i šutu za ispunu, pa se zamijene, pa još malo… Zastaneš nakon sat, dva, pogledaš, i vidiš zid od pola metra! Onda još malo zidaš, i evo ga Tonči s marendom. Još dva tri sata zidanja i već smo se svi dobro uhodali, ali i začudili kako nam dobro ide. Vuče zidat dalje. Radni dan je jako brzo prošao. Onda ručak kod izvrsne kuharice i domaćice Jadranke, Tončijeve majke, pa večernje druženje s Komižanima.

Raspored je svaki dan bio isti, ali svaki dan naravno posve različit.

Zidanje na prekrasnoj lokaciji, ugodni ljudi i atmosfera, padanje pod teretom prikolice, prah u kosi, lagani povjetarac i grijanje sunca, smijeh, zadovoljstvo kada kamen ‘legne od prve’, orada na gradele i komiška pogača, komiške priče, pogled u daljinu…

Nismo se niti okrenuli, prošlo je 4 dana. Zid nije bio gotov do vrha, ali zadovoljstvo napravljenim je bilo sveprisutno. Svi smo nešto naučili o podzidima i stekli dodatne sigurnosti u sebe za daljnje zidanje. Obogaćeni, krenuli smo doma, znajući da se želimo jednog dana vratiti, makar provjeriti ako nam zid još stoji.

Hvala Tončiju, Igoru, kolegama, Jadranki, Čedotu, udruzi Dragodid, Komiži i svima koji su omogućili ovo volontiranje.”

Komentiraj

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

hrHR