Tradicijska proizvodnja vapna na 15 km od Karlovca

March 29, 2018 in press&info by Levantinka

Znanje i umijeće proizvodnje živog vapna na tradicijski način je trajno zaštićeno nematerijalno kulturno dobro RH. Prenosimo članak o važnosti vapna i načinu gradnje vapnike – tradicijske poljske peći, uz pomoć koje Tomislav Brkić iz Grduna na Dobri i danas proizvodi vapno.

Članak u cijelosti pročitajte ovdje: Znanje i umijeće proizvodnje živog vapna na tradicijski način u Grdunu

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

”…U blizini mog zemljišta jedan zanatlija obrađivao je kamen za paljenje vapna. To je bio glavni izvor prihoda toj obitelji. Živo vapno vozili su u Metliku, Jastrebarsko i Pisarovinu, gdje su bili dok nisu prodali vapno. Pomagao sam im obrađivati kamen, kako bi uz svoj posao, nešto dodatno zaradio. Puno sam naučio o tom tradicijskom zanatu, ni sluteći da ću se jednog dana baviti tim, po meni teškim, ali umjetničkim poslom. 1990. oženio sam se, a supruga je radila sa mnom u istoj tvrtki. Počeli smo zajednički, uz posao, proizvoditi vapno kao ekološki proizvod , bez pomagala, starim tradicijskim načinom paljenja vapna. Tvornica je otišla u stečaj, a mi smo dobili otkaz, dobio sam otpremninu od sedam tisuća kuna i s tim novcem obnovili svom vapniku u svom dvorištu i prvi u Hrvatskoj 2003. godine otvorili obrt pod nazivom “Eko vapno EMA”, po djeci Matiji i Ani, koji su hodali bosi po kamenju u dvorištu i danas znaju sve o vapnarenju…”

Share and Enjoy:

Najava: Suhozidar/ka Vranskog jezera

March 12, 2019 in radne akcije, škola suhozida by Levantinka

Park prirode Vransko jezero i ove godine (1.-6.4.2019.) organizira volonterski program ”Suhozidar/ka” na terenu prostora Modrava, nekada najvećeg maslinika istočne jadranske obale, tijekom kojeg će sedam volontera obnavljati pješačke puteve omeđene suhozidom. Program vodi i volontere nadzire Dragodid.

Poziv u cijelosti možete pronaći OVDJE, a prijave su otvorene do popunjenja mjesta, najkasnije do 22.3.!

sss

Magazin More: Kamena čipka Mediterana

March 8, 2019 in jadranski suhozidi, press&info by Levantinka

Uz dopuštenje autora, objavljujemo članak iz Magazina More (ožujak 2019.) o suhozidima: Kamena čipka Mediterana.

Autor: Lari Lulić
Snimke: Branko Orbanić, udruga Dragodid, arhiva

Klikom na fotografiju otvara se članak u pdf-u:

Uz dopuštenje autora, objavljujemo članak iz Magazina More (ožujak 2019.) o suhozidima: Kamena čipka Mediterana. Autor: Lari Lulić Snimke: Branko Orbanić, udruga Dragodid, arhiva Klikom na fotografiju otvara se članak u pdf-u:

Najava: Radionica obnove Bakarskih prezida

March 6, 2019 in radne akcije by Levantinka

53209778_2659637240730123_1952252069859557376_o
Mi smo ”u gostima” već osmu godinu zaredom, a domaćini imaju još mnogo više utakmica u nogama na ovoj zadivljujućoj lokaciji koja se ponosi činjenicom da je prvi zaštićeni suhozidni kulturni krajolik u Hrvatskoj.

Ukoliko nas i sami želite posjetiti, s dionice Jadranske magistrale između Bakra i Bakarca skrenite u brdo prema Meji i parkirajte na prostoru neposredno ispred gradilišta nove autoceste. Pristup među prezide kreće preko puta ceste od parkirališta, strmom kamenitom stazicom sa koje se otvaraju prekrasni vidici na Bakarski zaljev.

Facebook događaj i lanjska fotogalerija

Zadivljujuć i vrtoglav krajolik suhozidnih terasa koje se nadvijaju nad Bakarskim/Bakaračkim zaljevom malo koga ostavi ravnodušnim. A i one imune na impozantne vidike će zasigurno impresionirati povijest nastanka ovog spomenika nadljudskog truda nekadašnjih žitelja ovog kraja. Četiri do pet generacija Praputnjaraca su zidali ove terase od zadnjih desetljeća 18. do početka 20. stoljeća, u nadi da se izdignu iz siromaštva. Iskrčene dijelove između terasa su punili zemljom donešenom s okolnih planina te u nju sadili lozu i proizvodili vrhunski autohtoni pjenušac Bakarsku vodicu, danas službenu ‘Staru Bakarsku vodicu’. Naziv duguju ‘takanju’ – kotrljanju posječenih balvana do mora, gdje su ih ukrcavali na jedrenjake i prodavali, što je seljacima bio dodatni izvor prihoda.

Društvene i gospodarske promjene tijekom vremena su dovele do zapuštanja bakarskih prezida i loze, no 2001. godine kulturno-društvena udruga Praputnjak pokreće ambiciozan projekt revitalizacije ovih kamenih terasa i ponovne sadnje vinove loze, tradicionalne sorte beline. Cilj obnove je očuvanje tradicije, poticaj gospodarstvu i privlačenje turista u ove krajeve. 2002., osnutkom poljoprivredne zadruge ‘Dolčina’ nastavlja se projekt obnove i oživljavanja vinograda u želji da se promovira važnost Bakarskih prezida te poboljša njihovo stanje i radni uvjeti za lokalne vinogradare. Iz istih razloga odrzava se i ova radionica tijekom koje ce radove voditi lokalni mentori i volonteri udruga iz organizacije. Zainteresirani posjetitelji moći će razgledati radove, dati ruku u pomoćnim poslovima i pritom nešto naučiti o nastanku ovog vrijednog spomeničkog krajobraza, vještini zidanja u suho i tehnikama izvedbe prezida te terasiranja zemljišta.

Poljoprivredna zadruga Dolčina, Kulturni krajolik Praputnjak i Dragodid 30. i 31. ožujka 2019. organiziraju tradicionalnu radionicu obnove vinograda na predjelu Takala u podnožju Praputnjaka, nad Bakarcem. Mi smo ”u gostima” već osmu godinu zaredom, a domaćini imaju još mnogo više utakmica u nogama na ovoj zadivljujućoj lokaciji koja se ponosi činjenicom da je prvi zaštićeni […]

Konavle spremno dočekuje 2020.

February 26, 2019 in Arhiva reportaža by Levantinka

Tekst i foto: Anita Trojanović

Prošla su skoro dva mjeseca od završetka gradnje prve izmještene kućerice s područja širenja zračne luke Dubrovnik u Čilipima. No, priča s kućericama ide dalje. U tijeku je gradnja i druge kućerice koja je dobila zavidnu poziciju na sam ulaz u zračnu luku gdje godišnje ”protutnji” preko 2 milijuna putnika. Radovima koordinira lokalni meštar i nositelj tehnike suhozidne gradnje krajnjeg juga – Ivo Antunović, zvan Mina. U radovima sudjeluju i naši članovi iz Konavala kao volonteri. Kroz narednih nekoliko crtica ćemo se prisjetiti tijeka gradnje prve kućerice u Konavoskom polju.

Intervju:

Na sasvim običan dan, na putu do posla, ukazale su se kućerice na području širenja zračne luke Dubrovnik, okružene teškom mehanizacijom. Bio je dovoljan jedan pravo usmjereni poziv da se organizira premještanje njihove građe. Zajedničkim snagama zračne luke, Općine Konavle, izvođača radova i volontera, kamene ploče krova su posložene na palete i premještene na njihove nove lokacije. Uz veliku pomoć izvođača radova, zidovi kućerica su izmješteni s bagerom, te još dodatnog kamenja da ne ‘’prifali’’.

Kućerice su još 2015. godine evidentirane kroz dokumentaciju o arheološkim i etnološkim lokalitetima u Močićima koju je izradila tvrtka ARHEO PLAN d.o.o. Ustupljena nam je čitava materija koja sadrži bogatu fotodokumentaciju i detaljnu izmjeru dviju kućerica. Njihovi podaci su nam uvelike koristili pri izgradnji prve kućerice.

Sama gradnja je započeta u lipnju 2018. godine u sklopu festivala MOBA u Konavlima. Pored kućerice u Čilipima, obnavljali su se i podzidi na Grudi. Čitavo vrijeme festivala su radovima koordinarali naši članovi. Kroz festival je bila velika posjećenost volontera iz Konavala i okolice, te Crne Gore. Na kraju dvodnevne radionice, rezultat gradnje je iznosio 90 cm zida kućerice.

Uslijedile su tri uzastopne akcije kroz jesenski period u suradnji s Općinom Konavle koje je osigurala daljni nastavak gradnje. Članovi udruge su bili smješteni u selu Molunat odakle su svaki dan odlazili graditi u polje u Čilipima. Radionicama su se najčešće odazvali sudionici s ljetnog festivala, te prolaznici obzirom da je kućerica izmještena na vrlo frekventnoj lokaciji.

Volontere i prolaznike je najviše zanimala izvedba krova. Prije samog krova su članovi obišli nekoliko konavoskih kućerica kako bi se izbliza upoznali sa tipologijom gradnje. Danima su se analizirali nacrti iz 2015. godine. Svi su pomno promatrali svaki pokret s pločama. Masivni zidovi kućerice od samog dna krova nose izuzetno velike i debele kamene ploče. Glavno pravilo koje se nametnulo prilikom gradnje jest da svaka iduća ploča, pod određenim nagibom, pokriva donju ploču sa svoje ⅔ dužine. Kako bi se ploča postavila, tako je do sredine krova rastao i zid kućerice. Između zida i ploča se punilo sa krupnijom ‘’škaljom’’ kako se se radio ‘’kontrapiz’’. Uistinu je bilo impresivno promatrati smanjivanje otvora kućerice do finalnog postavljanja orginalne pokrovne ploče.

Od zadnjeg dana gradnje do danas, kućerica izaziva oduševljenje mnogih. Često je motiv fotografija objavljenih na društvenim mrežama. Lokalni i regionalni mediji su od samog početka do kraja popratili čitavi tijek gradnje. Ne sumnjamo da će kućerica na ulazu u zračnu luku u Čilipima imati jednak utisak na brojne turiste koji pristižu u Konavle i Dubrovnik. Za kraj nam ostaje treća kućerica čija je građa izmještena u selo Pločice. Kako smo krenuli, ostanite pozorni do objave datuma gradnje na Pločicama.

Tekst i foto: Anita Trojanović Prošla su skoro dva mjeseca od završetka gradnje prve izmještene kućerice s područja širenja zračne luke Dubrovnik u Čilipima. No, priča s kućericama ide dalje. U tijeku je gradnja i druge kućerice koja je dobila zavidnu poziciju na sam ulaz u zračnu luku gdje godišnje ”protutnji” preko 2 milijuna putnika. […]

Suhozidni dani u Komiži

January 31, 2019 in Arhiva reportaža, radne akcije by Levantinka

Zahvaljajući podršci Splitsko-dalmatinske županije, u studenome 2018. održana je četverodnevna suhozidna razmjena u Komiži. Domaćini Igor Mataić i Tonći Darlić (udruga Pomalo) su volonterima osigurali prijenos osnova umijeća gradnje suhozida. O razmjeni i suhozidima smo porazgovarali s domaćinima i sudionicima.

Video su izradili Vigor Vukotić i Maja Flajsig iz udruge Vizantrop.

Jedan od sudionika radionice, Fabio Gržinčić, prvostupnik elektrotehnike i informacijske tehnologije iz Klane, nam šalje svoj osvrt na provedeno vrijeme među komiškim suhozidima:

”Ovaj intenzivni, ali ugodni produženi vikend proveden u Komiži ostat će mi u sjećanju po mnogočemu lijepome.

Počevši od prvog dana, upoznavanja novih suhozidnih kolega, noćne vožnje trajektom, ugodnog dočeka od našeg domaćina Tončija i njegove familije, do prvog upoznavanja s Komižom i njenim živopisnim ljudima.

Zahvaljujući lijepom vremenu koje nas je dočekalo ujutro, u trenutku mi je postalo jasno zašto ljudi toliko vole Komižu. Smještena u jugozapadno orijentiranom zaljevu, pruža prekrasan pogled prema moru i Biševu, istovremeno pružajući osjećaj udobnosti i sigurnosti zakriljena obroncima. Svojom bezvremenom gradnjom, ljudima i načinom života daje osjećaj topline koji se danas rijetko sreće. Krhka, a opet toliko ukorijenjena, kao da je oduvijek tamo, i kao da će zauvijek biti.

Pješačenjem desetak minuta simpatičnim šumskim putom i dolaskom na Tončijeve novosagrađene terase s limunima, rogozima, avokadom, raznoraznim mediteranskim biljem…, javlja se isti osjećaj. To ne treba čuditi; s obzirom da ih je izgradio Igor, majstor zanata, uz pomoć Tončija. Obojica vrijedni ljudi, ljudi na koje Komiža utječe na takav način da nisu imali izbora nego napraviti nešto ovako lijepo, i time ju još više upotpuniti.

Nakon Igorovog uvoda u zidanje suhozida za one kojima je to bio prvi put, i divljenja krajoliku, krenuli smo kopati temelje i postavljati prvi red kamenja. Kao i obično, početak je težak. Čak malo obeshrabrujući, s obzirom da znaš da je cilj zid od metra i pol, dva visine, a u prvih sat vremena nismo niti prvi red postavili; međutim, kamen za kamenom, nekako se udubiš i zaboraviš na vrijeme. Netko slaže kamenja, netko nosi manja kamenja i šutu za ispunu, pa se zamijene, pa još malo… Zastaneš nakon sat, dva, pogledaš, i vidiš zid od pola metra! Onda još malo zidaš, i evo ga Tonči s marendom. Još dva tri sata zidanja i već smo se svi dobro uhodali, ali i začudili kako nam dobro ide. Vuče zidat dalje. Radni dan je jako brzo prošao. Onda ručak kod izvrsne kuharice i domaćice Jadranke, Tončijeve majke, pa večernje druženje s Komižanima.

Raspored je svaki dan bio isti, ali svaki dan naravno posve različit.

Zidanje na prekrasnoj lokaciji, ugodni ljudi i atmosfera, padanje pod teretom prikolice, prah u kosi, lagani povjetarac i grijanje sunca, smijeh, zadovoljstvo kada kamen ‘legne od prve’, orada na gradele i komiška pogača, komiške priče, pogled u daljinu…

Nismo se niti okrenuli, prošlo je 4 dana. Zid nije bio gotov do vrha, ali zadovoljstvo napravljenim je bilo sveprisutno. Svi smo nešto naučili o podzidima i stekli dodatne sigurnosti u sebe za daljnje zidanje. Obogaćeni, krenuli smo doma, znajući da se želimo jednog dana vratiti, makar provjeriti ako nam zid još stoji.

Hvala Tončiju, Igoru, kolegama, Jadranki, Čedotu, udruzi Dragodid, Komiži i svima koji su omogućili ovo volontiranje.”