U Dragodidu je početak

Tekst: Anera Stopfer
Foto: Vilma i A. Stopfer

Kad dođeš na kraj splitske luke, tamo ti je trajekt za Vis. I dok lagano ploviš, gledaš more kako se razbija u milijune svjetlećih kapljica jer ga brod para u nove valove, iza tebe ostaje kraj a počinje početak. Početak slobode, početak avanture, početak odmora, početak poezije, početak povijesti. Povijesti Hrvata, ali i povijest udruge Dragodid.

Tamo negdje početkom 2000ih, par studenata arhitekture je pozvalo URK da im pomogne organizirati skup studenata arhitekture EASA Hrvatska 2002 u Hrvatskoj, a URK je pozvao Multimedijalni institut da im se priključi kad se pojavila ideja o seriji susreta (2001-2002-2003) pod EASA-inom radioničkom principu – pod nazivom Otokultivator. Mjesto radnje je bio otok Vis, a budući da je u viškom krajoliku ispisana povijest Hrvata u mreži suhozida koja skriva milijune priča, mladi arhitekti su odlučili iskoristiti priliku da nauče jezik kamena i graditi suhozide kako bi mogli pročitati bar neku od tih priča. Za učitelja su uzeli barba Andriju, koji je sa svojom sestrom Nediljkom većinu svoje mirovine živio u selu Dragodid iznad Komiže, u selu starom dva stoljeća, s 10ak kućica od kamena. Nakon što je barba Andrija umro, danas u selu s Nediljkom žive tovar Gali, tri koze, kokoš i pijetao i pas Bobi, i dalje nema struje ni vode ali ona i dalje rađe stoji gore nego u Komiži. Jer kaže, rađe gleda u vatru nego u televiziju, i rađe ćakula sa svojim kozama nego s prijateljicama. S Nediljkom je početak avanture.

Došli smo u Dragodid u suton, s hranom za tri dana, šatorima, opremom i oruđem za obnovu suhozida. Nediljka nas je dočekala punih usta riječi i odmah sasula na nas bezbroj uputa, komentara i savjeta, imali smo direktan prijenos u njezine misli. A tih misli je bespregledno puno. Odmah smo naučili i par novih riječi- šamar („sedlo“ za magarca), šekumpare (onaj koji obavlja nuždu svugdje), jematva (berba), školuda (bonaca), furtuna (suprotno od bonace) čuli smo i priče o nestalim kokošama, neposlušnom tovaru Galitu, nahranilli koze, skuhali večeru na otvorenoj vatri.

Dragodid1
Smantani od dima, Nediljkine priče i uzbuđenja, uspjeli smo skuhati varivo s kobasicama na vatri koja bez prestanka gori u četiri (suho)zida Nediljkine kuće. Jedini problem je bio što su to varivo s kobasicama trebali jesti i vegetarijanci među nama.
Ujutro smo se probudili i tek tada pravo shvatili gdje se nalazimo. Pogled na more kroz krošnje borova, okruženi kamenom koji istovremeno prijeti i štiti, uz Nediljkin čaj od svih trava koje se u okolici Dragodida mogu pronaći, prešli smo u bestežinsko stanje. U stanje kad slušaš razgovor između kokoši i pijetla, i kad čuješ što kamen govori.

Kokoš je stala na prag Nediljkine kuće i krenula na sav glas kokodakati, kao da nema sutra, svoju veliku muku i sreću je prosula na sve nas koji smo u čudu gledali što se događa. Nije se micala s praga, sve dok ne odkokodače sve što nam ima za iskokodakati. Istovremeno, s druge strane dvora, pijetao se isprsio i odgovorio joj ponosno i nabusito, tonom protektorata i nadmoći, nije dozvolio da ona svojim kokodakanjem izdominira. To njihovo nadglasavanje je trajalo sigurno pune tri minute i ne može se reći da je do kraja bilo jasno od te buke što se stvarno događa. Sve dok netko nije izašao iz Nediljkine kuće i viknuo: „Kokoš je na fotelji snijela jaje!“

Dragodid2
Kamen nam je rekao da je u 15. stoljeću, još za vrijeme Mlećana, iz Dubrovnika došao Bjože (po sv. Vlahi) i napravio crkvicu sv. Blaža na brdu poviše Komiže. A potom su, ima tome 350 godina, potomci Bjože, živili u špiljicama i započeli gradnju prvih kuća današnjeg sela Dragodid, s malom kapelicom posvećenom sv. Vlahi. Nediljkinu lozu i danas zovu Vlahovi kao podsjetnik na njihove korijene. Oni su prvi i posljednji stanovnici sela Dragodid. U obitelji od 20ero djece, u kojoj su barba Adrija i Nediljka rođeni, najveći životni prostor su zauzimali kužina i spremište vina. Vatra je gorila po cijeli dan i noć, a crnilo od čađe je životna patina protiv koje se nije borilo. Tako nekako je ostalo i danas.

Podijelili smo se u dvije grupe i započeli odvojene radionice, odnosno odvojene razgovore s kamenom. Jedna ekipa je imala zadatak popraviti bočni zid kuhinje a druga obnoviti zid oko nekadašnje preše za vino. Al da bi čuli kamen, prvo je potrebno očistiti sve oko njega i osloboditi ga od svega suvišnog što ga guši (poput zemlje, trava, šljunka, prašine i manjeg kamenja) jer više od 75% gradnje suhozida se odnosi na oslobađanje prostora gdje će se graditi. Kao i u životu, nekad je potrebna kompletna dekonstrukcija da bi se uspostavila nova stabilna konstrukcija, pa tako djelove starog zida prvo treba srušiti. Potrebno je raskrčiti teren i makuti sve što samo od sebe pada, dok se ne dođe do živog kamena, do fiksnog uporišta na kojem se potom gradi novi zid, novu priču.

Dragodid3Pritom je korisno sortirati odmah kamenje po veličini, jer će to olakšati kasniju gradnju, i svakako paziti da se nekoga ne ozlijedi dok bacaš kamen uokolo. Jer događalo se, kad uđeš u zonu, pa te krene obuzimati dekonstruiranje zida i čišćenje, neki val strasti te ponese i zaboraviš na ljude oko sebe pa baciš poneki kamen u krivom smjeru. Cijelo prvo jutro smo tako bili u meditativnom raspoloženju, oslobađali dva zida od svega suvišnog kako bismo to popodne i sljedeći dan mogli izgraditi nove suhozide. Zid oko preše za vino iza kuće i bočni zid kuhinje.

Prvi je poljski zid što znači da ga treba graditi što jednostavnije, slagati kamen koji prvi dođe pod ruku, i svako malo stati, odmaknuti se par metara dalje i pogledati širu perspektivu kako bi se ustanovilo da li gradiš dobro. Nekad je kod obnove poljskog zida slučaj da dio koji se obnavlja izgleda urednije i bolje od okolnih nastavaka zida, pa ne treba pretjerivati u svakom odabiru novog kamena koji će se ugraditi, nego samo intuitivno slagati.

Dragodid4Dakle, za poljski suhozid je bitna šira perspektiva i slobodnije slaganje, potrebno je možda i odvažnosti da ne biraš previše koji kamen položiti nego da se brže dogovoriš sam sa sobom. On je širi, obično s dva paralelna reda većih kamena između kojih se ubacuju manji komadi, šljunak (čkalja/škalja), kamenčići i zemlja.
S druge strane, zid od kuhinje je majstorija za sebe, koja zahtjeva minuciozni pristup, a pri njenoj izradi je preciznost ključ i od uže perspektive se dobiva šira.

Dragodid5
Na dva štapa je nategnuta špaga koja označava njegov početak i kraj, svaki kamen je potrebno pomno birati a ako se ne uklapa do kraja u sami zid, potrebno ga je čak i čekićem prilagoditi, stući. Ključno je osluškivati zid i izbliza provjeriti da „ne klapa“, potrebno je usidriditi veće komade duboko u zid i tako osigurati njegovu stabilnost.

Dragodid6
Jedno je sigurno, svaki kamen koji je ugrađen u suhozid, i poljski i kućni, u najmanju ruku je prošao bar kroz 10 ruku, i ta činjenica izaziva neopisivo strahopoštovanje prema gradnji suhozida. Kad samo pomisliš koliko je ljudi preokrenulo svaki taj kamen, osjetiš povezanost i s prošlosti i s budućnosti.

Drugi dan nam se pridružilo 10ak ljudi čiji dolazak je organizirala udruga Pomalo iz Komiže. Naše gradilište se proširilo na još tri punkta: izrada drvenog stola za obid na otvorenom, popravak poljskog suhozida oko trgića ispred Nediljkine kuće, i ravnanje suhozidne klupe ispred iste.

Dragodid7 Dragodid8
Taj dan nas je kamen naučio da u zemlji živi gusjenica koja pušta kiselinu od koje možeš dobiti svrab ako ju odmah ne ispereš vodom ili morem, da je divlja kadulja odlična za pranje suđa, da je pri gradnji suhozida bolje raditi više manjih pauza nego par većih i da kamen voli kada je više ljudi oko njega jer svatko donosi neki vlastiti doprinos u lancu gradnje.

Dragodid9
Kamen nam je ispričao i uspomenu na barba Andriju kojeg više nema, a njegove kosti su zakopane u delekim Sesvetama (ili kako Nediljka kaže – Svisvetima). Imao je želju biti pokopan na brdu nasuprot Dragodida s pogledom na selo, i možda njegove kosti nisu tamo al ekipa iz udruge Dragodid postavila je upravo na to mjesto spomen ploču koja kao starigradska mirila na Velebitu čuva uspomenu na njega. I baš kao na mirilima, Nediljka pođe tamo ostavit cviće kadikad i baš kao na mirilima, vjerujem da je duša barba Andrije sigurno našla svoj mir.

Do kraja dana, imali smo stol, klupicu i završen zid oko trgića.

Dragodid10
Večera se mogla u miru spremati, dan je dobio svoju zaokruženost a osjećaj korisnosti nas preplavio. Tu je početak slobode.
Plesati s Nediljkom uz vatru, daleko od signala, gdje misli neometano šuljaju po okolnim pejzažima jer ih ništa ne sputava, pravi je susret sa samim sobom. Kao da se realnost istovremeno briše i spaja sa svima koji su prošli kroz Dragodid i ostavili neki svoj znak. Jer kamen je bio i ostao, kamen pamti i zaboravlja, kamen oslobađa.

Sljedeći dan je bio dan povratka u realnost i ranim jutrom smo dobili pljusku svakodnevice. Bila je nedjelja i nije bilo jednostavno naći nekoga tko bi po kamenom putu autom došao po nas i naše stvari iako je Nediljka neumorno tražila brojeve iz svojeg malog telefonskog imenika.

Na kraju se kao jedino rješenje ponudio tovar Gali koji je nevoljko ali stoički primio sve naše stvari na svoja leđa. Jedan dio ekipe je ostao završiti zid od kuhinje a jedan je otišao prema Komiži. I po putu koji se lagano otvarao s pogledom na Italiju, kamen je i dalje govorio i govorio. Ili je to možda sve bio Nedeljkin glas.

Dragodid11
Jer Nediljka voli S nekim riječ podijelit (film je moguće pogledati na platformi HRTi). Kamen nam je za kraj rekao kako Nediljku neki zovu Negdi, i to mi se učinilo baš jako simbolično. Preplavio me osjećaj nostalgije unaprijed. Jer Negdi živi negdi di kamen govori, negdi na početku povijesti, avanture i slobode. Negdi je u selu Dragodid na Visu. A ja se vraćam u Zagreb.

Dragodid12

Share and Enjoy:
  • Facebook
  • Twitter
  • del.icio.us
  • Print
  • Tumblr

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>

*
*

 atts
0

Planet Brusnik

Piše: Ana Burić

Foto: Vis Archipelago Unesco Global Geopark, Alternatura, Ana Burić

Početkom  listopada sudjelovali smo kao partneri na projektu “Planet Brusnik” organiziran od strane Vis Archipelago Unesco Global Geoparka, te financiran preko natječaja za Financiranje projekata/programa/aktivnosti iz područja kulture i društvenih događanja u 2022. godini Splitsko dalmatinske županije – Upravnog odjela za prosvjetu, kulturu, tehničku kulturu i sport.

Cilj projekta bio je promocija I očuvanje, te upoznavanje ljudi s geološkom, prirodnom, kulturnom I povijesnom baštinom crnog bisera Viškog arhipelaga, malenog otočića Brusnika smještenog 13 nautičkih milja (oko 23,5 km) jugozapadno od Komiže. Brusnik je otok veličine svega 0,049 m2, no prepun specifičnih karakteristika koji ga čine jedinstvenim. Naime, Brusnik (kao i Jabuka) građen je od subvulkanskog dijabaza (od kojeg se izrađuju brusevi za oštrenje noževa, odakle potiče i samo ime) nastalog kristalizacijom magme pred više od 150 milijuna godina na putu iz dubokog magmatskog centra prema površini Zemlje. Ono što ga dodatno čini zanimljivim je činjenica da je Brusnik otok koji konstantno „raste“ tj. izdiže se čemu svjedoče konglomerati od oblutaka s paleo-žala  smješteni na samom vrhu otoka.

Sl 1. Brusnik iz zraka s mikrolokacijama ribarske arhitekture

Unatoč izrazito nepristupačnom položaju uzrokovanim izloženosti snažnim južim i zapadnim vjetrovima i surovim vremenskim uvjetima, no zahvaljujući bogatom morskom dnu, kroz povijest Brusnik je odigrao bitnu ulogu u razvoju ribarstava i maritimne kulture te predstavlja jedinstveni spomenik ribarske arhitekture. Na otoku se, uz ribarske nastambe na samom žalu koje su služile za soljenje riba i zaklon ribarima, nalaze i prirodni bazeni ograđeni također suhozidnom tehnikom magmatskim stijenama, koji su služili za čuvanje ulovljenih jastoga, tzv jastožere. Jastožere su smještene u samom centru otoka, u klancu s depresijom ispunjenom morskom vodom.

Sl 2. Jastožere
Sl 3. Žalo s nastambama 
Sl 4. Žalo s nastambama

Program je bio osmišljen kao dvodnevna radionica obnove suhozidnih struktura ribarskih nastambi građenih od valutica dijabaze raznih veličina koje čine Brusničko žalo. Upravo zbog morfološke specifičnosti i izloženosti vremenskim prilikama i neprilikama, zbog jake tramontane prvi dan radionice bili smo primorani promijeniti raspored te je planirani program održan u prostorijama Geoparka u Komiži. Geolog Geoparka Filip Prelec održao je uvodno predavanje prijavljenim sudionicima o geološkoj povijesti samog otoka začinjeno brojnim zanimljivostima i činjenicama. Alen Čikada predstavnik Kallokve i član Dragodida održao je predavanje o krškim lokvama i njihovim obnovama, dok je Ana Burić, također iz Dragodida, održala predavanje o suhozidnoj baštini i samoj Udruzi.

Sl 5. Predavanja u prostorijama Geoparka

Drugi dan radionice vrijeme nas je poslužilo pa smo rano ujutro isplovili s komiške rive, te se uputili put Brusnika.

Broj prijavljenih sudionika premašio je prvotna očekivanja pa je put do lokacije bio organiziran s dva jako različita plovila, kako izgledom, brzinom, tako i doživljajem, tradicionalnom gajetom falkušom, te gliserom.

Sl 6. Dio tima na falkuši
Sl 7. Dio tima na gliseru
Sl 8. Istraživanje otoka

Kao organizatori bili smo dio brzog tima koji je do Brusnika stigao gliserom za nepunih 45 min. Čekajući ostatak obišili smo i istražili otok, te definirali točnu lokaciju planirane obnove.

Nakon što je ostatak doplovio falkušom krenulo je upoznavanje s lokalitetom i samo zidanje. Jedno jako zanimljivo suhozidanje, pogotovo za ovaj dio Jadrana koji je većinski građen od vapnenca i dolomita. Naime, magmatsko porijeklo, te stalni utjecaj mora i vjetra oblikovao je stijene u izrazito teške, predivne, masivne oblutke u svim nijansama sive boje.

Sl 9. Valutice dijabaze

Lokalitet koji smo obnavljali nalazi se na plaži na sjeverozapadnoj strani otoka okrenutoj prema Svetom Andriji. Na obje strane plaže (SI i JZ) nalazile su se suhozidine strukture koje su ribari gradili kao nastambe za višednevni boravak dok su tu boravili zbog pučinskog ribolova. Nastambe su bile nepravilnih formi, sa zidovima građenim suhozidnom tehnikom od oblutaka dijabaze sa samog žala, pokrivene borovom građom sa susjednog Svetog Andrije. Strukture na sjevroistočnoj strani plaže, zahvaljujući boljoj poziciji u odnosu na snažne vjetrove ostale su bolje sačuvane, a nama su poslužile kao referentni primjer za obnovu nastambi na zapadnoj strani vale gdje su od originalnih struktura ostale samo naznake.

Iako su osnove zdanja ipak jednake, zidanje ovakvim kamenom zbog svog oblika, težine pokazalo se kao vrlo specifično i interesantno iskustvo.

Petnaestak volontera s dva voditelja u cca 3 sata savladalo je navedene tehnike i obnovilo je zamišljeni obim. Zadovoljni obavljenim radom okrijepili smo se, pokupili naš i zatečen otpad, pozdravili se s endemskim crnim guštericama, te napustili otok ostavivši obnovljene ribarske nastambe na milost i nemilost nemilosrdnim vremenskim prilikama na otvorenom moru.

Sl 10./11. Početak rada  na ruševnim ostatcima
Sl 12./13. Nastambe nakon obnove

Na povratku za Komižu ekipe su se zamijenile u brodovima kako bi svi imali priliku doživjeti iskustvo plovidbe na jednoj od šest novoizgrađenih replika falkuš e-jedinstvenog modela drvene gajete tradicionalne za Komižu koju su ribari razvili prilagodivši je uvjetima ribolova i navigacije na najudaljenijim rutama (više o falkuši: https://www.gajetafalkusa.com/hr/, http://ars-halieutica.hr/).

Sl 14. Povratak falkušom za Komižu

I za kraj, jedreći nazad, s Brusnikom i sutonom u pozadini, imali smo priliku saznati mnoge zanimljivost o povijesti i maritimnoj baštini Komiže, povijesti i razvoju falkuše, njenoj veličini i važnosti od strane kapetana Pina Vojković.

Put do lokacije tradicionalnom gajetom s jednog pučinskog otoka na još manji otok vulkanskog porijekla, suhozidanje magmatskim stijenama, gotovo svi volonteri iz različitih zemalja, činjenice su koje su ovu radionicu učinili vrlo egzotičnom i nadamo se sličnim akcijama u budućnosti.

Piše: Ana Burić Foto: Vis Archipelago Unesco Global Geopark, Alternatura, Ana Burić Početkom  listopada sudjelovali smo kao partneri na projektu “Planet Brusnik” organiziran od strane Vis Archipelago Unesco Global Geoparka, te financiran preko natječaja za Financiranje projekata/programa/aktivnosti iz područja kulture i društvenih događanja u 2022. godini Splitsko dalmatinske županije – Upravnog odjela za prosvjetu, kulturu, […]

Read More »

 atts
0

Još pet dana za prijavu na travanjski znanstveni skup o suhozidima koji će se održati – u bunji

Podsjećamo istraživače krajolika digitalnim alatima da je 31. siječnja 2023. zadnji rok za prijavu izlaganja za znanstveni skup “CROWDSOURCING LANDSCAPES” — DIGITALNO BILJEŽENJE KRAJOLIKA koji će se održati 13.-15.4.2023. u Domaćinovoj bunji na Srimi!

Podsjećamo istraživače krajolika digitalnim alatima da je 31. siječnja 2023. zadnji rok za prijavu izlaganja za znanstveni skup “CROWDSOURCING LANDSCAPES” — DIGITALNO BILJEŽENJE KRAJOLIKA koji će se održati 13.-15.4.2023. u Domaćinovoj bunji na Srimi!

Read More »

 atts
0

Obnova zlarinske lokve

Tekst: Duje Mikelić

Foto: Tea Truta, Ana Jadrijević, Andrea Čeko

Dana 23.9. ekipa Dragodida se ponovo vratila na Insula Auri. Zlatni otok ima jednako tako zlatne i aktivne stanovnike koji udruženi u lokalnu udrugu Tatavaka pomalo već završavaju projekt „LOKVICA CENTAR BIORAZNOLIKOSTI ZLARINA“ (više o uključenima u projekt i prethodnim fazama pogledajte ovdje).

Iako smo u petak bili ograničeni s vremenom, pošto je akcija krenula poslijepodne, odrađen je veliki posao. Udruženi s lokalnim snagama i pridošlicama sa Cipra i iz Kalifornije očistili smo južni dio lokve od urušenog zida. Preko tri kubika kamena je izvučeno, sortirano i pripremljeno za daljnje vikend-slaganje.

Slika 1: Izvlačenje i sortiranje kamena iz lokve
Slika 2: Dio sudionika sa dijelom izvađenog materijala

Subota je krenula radno od ranoga jutra i pod direktivom stučnjaka za obnovu lokve, a ujedno i našega člana, Alena Čikade gradilište je podijeljeno na tri dijela.  To su redom: dovršavanje i nastavak gradnje obzida lokve kao centralni i najvažniji dio ovog terena, zatim gradnja okolnog zida u svrhu estetskog uokviravanja cijelog lokaliteta te postava  tri klupice u formi gabiona. Redom rada, redom smijeha, redom pizze odrađeno je i više nego što je planirano za taj dan. Već prethodno sagrađeni obzid je popravljen i podignut na predviđenu razinu na koju ide (nažalost, ali u službi funkcionalnosti) betonska deka. Impresivni „kantun“ je vješto napravljen od strane Alena i dodatno je ojačan radi potencijalnog šetanja posjetitelja po njemu. Niski zidić na sjevernoj strani je napravljen i zanimljivo izveden s prijelazom u improviziranu klupčicu. Gabioni postavljeni i napunjeni. Sve od navedenog testirano je od našeg dragog prijatelja Safeta.

Slika 3: Red rada na obzidu lokve
Slika 4: Red rada na okolnom zidu
Slika 5: Red rada kod postavljanja gideona
Slika 6: Red rada kod popunjavanja obzida
Slika 7: Red rada na obzidu
Slika 8: Red pizze
Slika 9 : Nadzornik Safet

Nedjeljni plan uključivao je vizualno dovršavanje napravljenih zadataka, čišćenje terena i u slučaju ostatka vremena odrađivanjem nekog brzog radnog zadataka. No nažalost, s jutrom nam je došla i genovska ciklona s obilnim padalinama. Pošto su dogovoreni planovi pali u vodu, neki su to iskoristili za povratak privatnim obavezama na kopnu, a drugi za detaljnije upoznavanje s otokom i njegovom baštinom. Nekoliko dokumentaraca, misa sa lokalcima, posjet starom selu Borovici i maloj špilji, potraga za bunjama, ručak – sve nam je to uspjelo prije katamarana u 15:30. Pogled s mora na otok u kretnji prema Šibeniku ostavlja mali žal za nedovršenim poslom, ali i blagi osmjeh znajući da ćemo se uskoro vratiti dovršiti započeto kod ovih zlatnih ljudi.

Slika 10: Završni rezultat
Slika 11: Završnji rezultat okolnog zida
Slika 12: Dio ekipe sa dijelom rezultata

Tekst: Duje Mikelić Foto: Tea Truta, Ana Jadrijević, Andrea Čeko Dana 23.9. ekipa Dragodida se ponovo vratila na Insula Auri. Zlatni otok ima jednako tako zlatne i aktivne stanovnike koji udruženi u lokalnu udrugu Tatavaka pomalo već završavaju projekt „LOKVICA CENTAR BIORAZNOLIKOSTI ZLARINA“ (više o uključenima u projekt i prethodnim fazama pogledajte ovdje). Iako smo […]

Read More »

 atts
0

Kamik i gromači 3

Tekst: Miše Renić

Foto: Mario Zaccaria

U organizaciji udruge Brsečki česan dana 23.-24.07.2022. realizirana je suhozidna radionica u Etnološkom parku “Anton Plašimuha”, potpomognuta od Općine Lovran, Primorsko-goranske županije i Ministarstva kulture. Uz voditelje iz udruge Dragodid, skupilo se dvadesetak volontera svih dobnih skupina, te se u dva dana popravilo 35 m2 suhozida. Kuriozitet lokacije  je što se točno zna da je prije 150 godina gospodin Anton Plašimuha sagradio te suhozidne terase, koje su impresivne dimenzijama, kako širinom, tako i visinom.

Kao i obično, najviše vremena je otišlo na čišćenje urušenih dijelova suhozida, sortiranje kamena i popravak posteljice za zid, nakon čega je zid brzo dosegnuo svoju nekadašnju visinu, a stečene vještine će sudionici veselo primijeniti u svom dvorištu. Dio volontera spavao je na otvorenom u kampu, gdje se uz prekrasne vizure na Kvarner miješaju zvuci domaćih i divljih životinja, a strani turisti su se uz plažne aktivnosti mogli okušati i u suhozidnim.

Tekst: Miše Renić Foto: Mario Zaccaria U organizaciji udruge Brsečki česan dana 23.-24.07.2022. realizirana je suhozidna radionica u Etnološkom parku “Anton Plašimuha”, potpomognuta od Općine Lovran, Primorsko-goranske županije i Ministarstva kulture. Uz voditelje iz udruge Dragodid, skupilo se dvadesetak volontera svih dobnih skupina, te se u dva dana popravilo 35 m2 suhozida. Kuriozitet lokacije  je […]

Read More »

 atts
0

Logorun ili Veliki škoj

Tekst i foto: Fran Polan

Krajem listopada ove godine Dragodid je vodio, a ured Prostorne taktike d.o.o. organizirao radionicu rekonstrukcije suhozida na otoku Logorunu. Veliki škoj, kako ga naziva lokalno stanovništvo, nenaseljeni je otočić udaljen niti 500 metara odnosno tek nekoliko minuta vožnje brodicom od Tribunja, pitoresknog mjesta u blizini grada Vodica. Premda nenaseljen, pojedini napušteni objekti i strukture vrlo jasno sugeriraju da se otok nekoć povremeno i privremeno koristio; što za potrebe vojske, što u svrhu rezervata za magarce. Najprije austro-ugarska mornarica za sobom ostavlja sklop raštrkanih vojnih objekata, danas skrivenih i vegetacijom obraslih podzemnih i nadzemnih bunkera, povezanih tunela te topovskih gnijezda. Zatim 1990-ih godina skupina Tribunjaca osniva udrugu za zaštitu dalmatinskih tovara te otočić Lukovnik (Mali škoj) postaje prvi svjetski rezervat za zaštitu magaraca. Otok ubrzo postaje premalen pa im se novo utočište pronalazi upravo u Velom Škoju. Za te potrebe revitalizirane su poneke postojeće vojne strukture te su izgrađeni obalno pristanište, gusterna, veći ugostiteljski objekt i nekoliko sad već porušenih servisnih objekata poput štala za magarce i spremišta za alat. Upravo te uglavnom suhozidne strukture ukazuju na nekoć intenzivno i često korištenje otoka, kao i na potrebu njegove valorizacije i revitalizacije.

Dvodnevna radionica nastavak je interdisciplinarnog edukativnog projekta Logorun – Otočke taktike usmjerenog na razvoj potencijala demilitariziranih i slabo iskorištenih prostora šibenskog arhipelaga i okolice. U okviru projekta prošle su godine održani seminar i radionica, čiji je case study bio demilitarizirani sklop, a prilikom koje su radne grupe pod mentorstvom stručnjaka detektirale prostorne i programske potencijale te prezentirale prijedloge revitalizacije, obnove i reprogramacije pripadajuće zone otoka. Projekt nastaje zahvaljujući ranijoj neformalnoj lokalnoj inicijativi i općini Tribunj kojoj 2018. godine tadašnje Ministarstvo dodjeljuje istočnu trećinu otoka na upravljanje idućih 50 godina. Otok će uskoro udomiti Edukacijski centar dalmatinskog magarca čije idejno rješenje izrađuje arhitektonski ured Prostorne taktike, a obnovljeni suhozidi postat će integralni dio budućeg projekta koji će otoku vratiti nekoć izgubljeni identitet.

Prvi dan započinje s lokacije kolokvijalnog naziva tovar; male luke i pristaništa s kojeg su početkom stoljeća prevozili magarce do Velog i Malog škoja, a gdje je danas u zahvalnost toj životinji podignut spomenik kao simbol rada, radinosti i predanosti. Laganom vožnjom stižemo na jedini logorunski mol te započinjemo obilazak otoka i potragu za potencijalnim lokacijama obnove. Nasuprot pristaništa uočljiv je kompleks nekadašnjih gospodarskih objekata, magarećih štala i jedan veći napušteni ugostiteljski objekt, jedini s još neurušenim krovom. U blizini se nalazi gusterna obzidana suhozidom koji samo što se nije rasuo; ideju za njegovom obnovom iz sigurnosnih razloga ubrzo odbacujemo. Primjećujemo nekoliko duljih podzida, mjestimično urušenih najvjerojatnije uslijed vodenih bujica, a uz probijene staze vidljive su linijske strukture suhozida ili nanizanih rubnih kamena koji diktiraju put. Na samoj granici zone pod upravom općine, u čijoj blizini započinju bizarno izduljene privatne parcele od jedne do druge strane otoka, stižemo do blage padine uz obalu uz koju se nalazi urušeni armiranobetonski objekt gdje detektiramo nekoliko jedva vidljivih ostataka nekadašnjih suhozidnih podzida. Uz informaciju da je na toj lokaciji u sklopu projekata prošlogodišnjeg seminara zamišljena zona za kampiranje i boravak na otvorenom, pada odluka da će se radionica održati upravo ovdje. Svjesni obima posla, dogovaramo se da će se u iduća dva dana izgraditi dva podzida s dvije zemljane terase na kojoj će se smjestiti budući šatori. Lokacija na kojoj će se raditi nalazi se blizu obale, zahvaćena je gustom šumom alepskog bora i makije te je puna vapnenačke stijene.

Kasnije popodne stižemo u nedavno obnovljeno potkrovlje zgrade Općine gdje uz načelnika općine i Luke i Antonije iz Prostornih taktika zainteresiranim sudionicima predstavljamo projekt i program. Nakon uvodnih riječi načelnika i predstavljanja publikacije prošlogodišnje radionice, održali smo predavanje o povijesti i tehnikama gradnje i obnove suhozida, kao i o radu same udruge. Predavanje se pokazalo uspješnim; uz prijavljene sudionike pridružuje nam se još dvoje zainteresiranih volontera!

Prvi dan radionice započinje dolaskom na otok, pripremom terena te osiguravanjem dovoljne količine tekućine i hrane za 15ak sudionika. Uskoro pristižu polaznici radionice kojima nakon jučerašnjeg teorijskog dijela predavanja, prezentiramo ključne informacije i demonstriramo praktične tehnike gradnje potrebne za svladavanje znanja o obnovi suhozida. Teren je najprije bilo potrebno raščistiti od površinskog zemljanog sloja te raskopati zemlju do temelja postojeće strukture nekadašnjeg suhozida. Kao baza za alat, hranu i ostale potrepštine poslužile su gromade urušenog betonskog zida obližnje štale. Do pauze za ručak postavljen je spomenuti temeljni sloj zida, a zbog nedostatka većih stijena, bilo ih je potrebno pronaći u okolici lokacije. Nakon osmosatnog rada zid je gotovo u potpunosti završen; potrebno je dodati posljednji sloj kamenih ploča (koje su tamo rijetke), nasuti i nabiti zemlju koji sagrađeni podzid zadržava te isti proces ponoviti i za drugi, niži podzid podno prvog.

Sutradan, umor je vidno prisutan, ali entuzijazam prevladava. Promjena sata uslijed zimskog računanja vremena dodaje nam sat vremena sna više, pa spremni nastavljamo s radom. S nešto izmijenjenim timom sudionika (neki su otišli, drugi su stigli) dovršavamo započeto i podzid je ubrzo podignut. Efektnim nasipavanjem i nabijanjem zemlje za izravnavanje gornje terase zid proglašavamo izgrađenim. Nakon kratke pauze i rasprave o potencijalnom manjku vremena za završetak donjeg podzida, bacamo se na posao i u nekoliko sati, s već uhodanom ekipom, sličnim postupkom dovršavamo i drugi, nešto niži podzid. Time nastaju dvije zaravnjene zemljane terase koje će prema slobodnim procjenama u budućnosti moći primiti do osam šatora i poneki hammock. Dan je zaključen proslavom rođendana jedne od volonterki uz pjenušac i izvornu talijansku mortadelu.

Veliko hvala organizatorima, nositeljima projekta, a osobito sudionicima i volonterima koji su prepoznali vrijednost ove inicijative i zajedničkim snagama obnovili strukture koje će, vjerujemo, ubrzo poslužiti svrsi!

Tekst i foto: Fran Polan Krajem listopada ove godine Dragodid je vodio, a ured Prostorne taktike d.o.o. organizirao radionicu rekonstrukcije suhozida na otoku Logorunu. Veliki škoj, kako ga naziva lokalno stanovništvo, nenaseljeni je otočić udaljen niti 500 metara odnosno tek nekoliko minuta vožnje brodicom od Tribunja, pitoresknog mjesta u blizini grada Vodica. Premda nenaseljen, pojedini […]

Read More »