Vremeplov: Grčka kaldrma među planinama

Tekst: Maja Flajsig
Fotografije: Athena Apostolou, Maja Flajsig, Pietro Radin

Krajem srpnja 2019. godine udruga 4 grada Dragodid dobila je poziv od grčke udruge Boulouki na sudjelovanje u dvotjednoj, odnosno dvomjesečnoj radionici gradnje kaldrme Kalderimi X2 u Plaki, mjestu smještenom među Tzoumerka planinama u regiji Epira. Boulouki, što na grčkom znači „hrpa“, jest upravo to, šarena hrpa arhitekata, restauratora i inženjera koji su svoja nastojanja usmjerili ka izučavanju i očuvanju tradicionalnih tehnika gradnje. Primjerice, u nacionalnom parku Tzoumerka su u svibnju održali radionicu izgradnje drvene kućice na drvetu, a druga godina programa u Plaki sastojao se od dvomjesečne radionice izgradnje kaldrme za sadašnje i buduće majstore. Dvotjedna radionica od 15. do 26. listopada, orijentirana je ka ljudima s manje praktičnog iskustva. Organizirana je u sklop teorijskog i praktičnog dijela koji se dotiče i tehnika koje izlaze iz konteksta suhozidne gradnje, iako je kaldrma bio fokus, alfa i omega cijelog doživljaja. Vođena čvrstom nakanom da svoju apsolventsku godinu napunim raznorodnošću iskustava, lokacija i poznanstava, prijavih se za dvotjednu radionicu.

I malo po malo, vrijeme je prolazilo, ljeto je u Zagrebu polagano odlazilo i doskora je došao i listopad. Putovanju se pridružila i Ana Burić, splitska arhitektica i dugogodišnja članica Dragodida, iskusna i avanturistički raspoložena suputnica s kojom sam branila naše boje i osvojila mnoge vrhove. U dolasku na samu lokaciju bijasmo razdvojene, međutim zato sam u vožnjama imala prilike upoznati razne likove, poput sudca na ping pong turnirima koji se zakleo u svoju knjigu „Filozofija stolnog tenisa“ uvrstiti i poznanstvo sa suhozidarkom u usponu te fotografa elitnih svadbi što se održavaju na Santoriniju, koji me uputio u grčki rječnik s kojim sam s vremenom baratala sve bolje i bolje. Prvo sam sletila u Ioanninu, glavni grad Epira kojom dominira jezero Pamvotida. Jezero je specifično po tome što je jedno od rijetkih primjera jezera s otokom koji je naseljen. Dapače, obale su ponegdje toliko blizu, oko 50 metara, da stanovnici čamcem otplove do dućana.  Nažalost, ništa od toga nisam uspjela vidjeti obzirom da sam sletila u mrklom mraku. S aerodroma smo s ostalim učesnicima iz Rumunjske i Cipra autom pošli do našeg smještaja u Plaki. Sve što nas je okruživalo bile su tamne planinske mase i magla koja je vrebala iz udolina. Svjetla kuća bi tek sporadično zasvjetlucala u ovom nenaseljenom kraju. Doskora smo dostigli i u smještaj, planinski hotel nasred ničega.
Iduće jutro prvi sam put doživjela gdje sam to uistinu stigla. Kad je sunce obasjalo horizonte, a pijetlovi počeli kukurikati, planinski svodovi su se ukazali u svoj svojoj veličanstvenosti. Temperatura je bila znatno viša negoli u Zagrebu i sunce je krenulo pržiti. Kao da se jesen nikad nije niti dogodila, vratila sam se u ljeto. Obzirom da sam pristigla dan ranije negoli radionica počinje, pošla sam do kamenog mosta Plake, markacije u krajoliku koja je njen simbol i najviši jednolučni most na ovom području Europe.

1

(MF)

Naime, diljem Epira nalaze se brojni kameni mostovi vrlo visokog luka kakav je i onaj u Plaki. Djela su to brojnih epirskih kamenoklesara i graditelja po kojima je regija poznata. Sudbina mosta nad rijekom Arachthos od početka je bila neizvjesna. Sagrađen je 1863. te se na sam dan njegove inauguracije razrušio. Stoga je uposlen Kostas Bekas, zidar iz obližnjeg mjesta Pramante, koji je pomoću svojih radnika 1866. ponovno sagradio most. Neke legende kažu da je Kostas među kamenje mosta stavio tijelo svoje žene, ne bi li on konačno stajao. Prema riječima lokalaca takve prakse su poznate na Balkanu, poput običaja klanja pijetla tijekom izgradnje temelja kuće, pri čemu se pijetlova krv pušta na sva četiri kuta kuće, dok je u Bosni poznat običaj tijekom koje se u temelje kuće ostavlja prsten ili štogod drugo od osobnog značaja. Most u Plaki je tako stajao i postao simbolom, ponosom regije, sve dok 2015. godine nije ponovno razrušen. Obzirom da je na rijeci Arachthos izgrađena hidroelektrana, njena su kretanja i silina istih postala nepredvidljiva, što nije bilo u skladu s njenim kretanjima poznata graditeljima 19. stoljeća. Tako je prvog dana veljače 2015. godine rijeka Arachthos, poznata i pod imenom „Ona koja nosi kuće i pomiče brda“, preplavila i srušila most. Pothvat restauracije mosta uskoro je započeo i u trenutku mog boravka u Plaki bio je u zadnjim fazama. Iako je projekt regiju mnogo košta, a sam most nije u učestaloj funkciji kakvom je bio nekada, valoriziran je njen spomenički karakter kojim je postao simbolom Plake i identitetskim označiteljem mještana.Tijekom istog dana polagano su pristizali ostali sudionici radionice. Ukupno nas je bilo 36 sudionika i sudionica iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Grčke, Albanije, Bugarske, Rumunjske, Cipra i Grčke uz pet voditelja. Radilo se o mladim arhitektima, restauratorima, graditeljima i inženjerima, među kojima sam bila jedina humanističkog usmjerenja. Osim Dragodidu, poziv za sudjelovanje bio je upućen i bugarskoj udruzi Meštra, organizaciji Cultural Heritage without Borders koja ponajviše djeluje u Albaniji (na kojim se većina polaznika i organizatora radiomice uopće upoznala i umrežila) te grčkim udrugama M.I.R.C. i Marmaros.
Prvi blok radionice bio je usmjeren na teoriju, no prije negoli su započela predavanja, pošli smo u razgledavanje okolice. Obzirom da se dvomjesečna radionica svojim zadnjim tjednima preklapala s dvotjednom radionicom, prilikom izleta imali smo prilike upoznati se međusobno i od majstora koji su već bili ondje steći dojam o njihovom dosadašnjem iskustvu. Također, razgledavanje okolice je imalo iznimnu ulogu u našem razumijevanju tehnika gradnji u području Epira, budući da nam je time pružen kulturni i baštinski kontekst regije. Posjetili smo mjesta Agnada, Pramanta, Kalarites i samostan Kipina.Agnada je mjesto isprepleteno potocima, iskorišteni gradnjom mlinova i mašinerije za pranje tepiha na pogon vode. Naime Epir je poznat po tradicijski tkanim tepisima, pa je tako i danas sistem čija silina vode tuče i centrifugira tepihe u uporabi.

2
(MF)

Nakon toga pođosmo u Pramantu. To je mjesto odakle historijski potječe najveći broj suhozidara i kamenoklesara. Na glavnom trgu dominiraju tri elementa: višestoljetna platana koja tvori hlad nad svitom ljudi, pravoslavna crkva Agia Paraskevi i i fontana Arapis. Potonje dvije datiraju u 19. stoljeće i na njima se naziru konstruktivni elementi sasvim tipični za regiju, po kojima su suhozidari, graditelji i arhitekti Pramante postali poznati i vrlo traženi.

3
(MF)

Kalarites je iduće mjesto koje smo posjetili. Ono se ponekad naziva i grčki Macchu Picchu, budući da je čitavo izgrađeno iz kamena. Ondje beton i cigla ne postoje, a kaldrmom su prekrivene sve ceste.

4
(AA)

Još jedna specifičnost Kalaritesa jest ta što se radi o vlaškom selu te smo ondje imali priliku upoznati Napoleona Zaklisa, kultnu ličnost Kalaritesa koji nas je ugostio u svojoj konobi. Ondje nam je pripovijedao o Tzoumerka planinama kojima smo okruženi i mitologiji vezanoj uz ovo pordučje. Napoleon je i pjevač, pa nam je ispjevao dirljivu vlašku svadbenu pjesmu o djevojci koja će prijeći sve rijeke i planine ne bi li došla do svog ljubljenog.

5
(MF)

Samostan Kipina bio je posljednja točka naše male ekskurzije. Izgrađen 1212., samostan je savršeno uklopljen u stijenu planina. Stijene tako čine arhitektonske elemente čitavog zdanja do kojega se prilazi drvenim mostom.

6
(AA)

Iako je sam po sebi pojam samostana uklesanog u stijenu impresivan (iako je to pojava nerijetka za Grčku), još je impresivnije ono što se u njemu nalazi. Lijevo od oltara, nalazi se prolaz koji vodi u špilju kojom smo hodali gotovo dva sata i nismo dostigli njen kraj. Po čitavoj špilji nalaze se grafiti koji datiraju još iz 1904. godine, i vlažni zidovi su ih prepuni. Tišina i tama tako su odredile kraj našem izletu, i idući dan je radionički dio započeo.

7
(PR)

U Mouchosti kulturnom centru, u neposrednoj blizini Plake, predavanja o grčkoj kamenoj vernakularnoj arhitekturi održali su nam arhitekti Aeneas Oikonomou i Athanasios Koumantos, dok nam je geolog Vasilis Melfos pružio znanja o korištenju, ekstrakciji i tipovima kamena na području Epira. Ovo je predavanja tim više bilo dragocjenije što je njen praktični dio bio izmješten na obalu rijeke Arachthos, gdje je profesor Melfos sabrao različite tipove kamenja i na licu mjesta nam opisivao njihovu kakvoću i uporabu.

8.5
(MF)

Grčki majstori klesari pridružili su nam se ovom prilikom i demonstrirali nam proces ekstrakcije kamena iz obližnjeg kamenoloma, kao i tehniku razdvajanja stijena na manje dijelove.

8
(PR)

Ovakav tip predavanja i praktičnog dijela nastavio se i idućih dana, pa nam je tako David Baxter, Irac koji već godinama živi u Rumunjskoj, održao radionicu o konzervaciji i restauraciji vernakularne arhitekture. Baxter je direktor instituta za konzervaciju povijesnih građevina te je iza njega dugogodišnji rad u zajednici i oko dvjestotinjak organiziranih radionica. Baxter je svoja izlaganja ponajviše posvetio onome čime se u Dragodidu nisam imala prilike susresti, a to je proizvodnja i korištenje veziva od vapna. Nakon predavanja, pošli smo do stare seoske kuće gdje nam je David demonstrirao na koji se način izrađuju različita veziva, te mogućnosti njegove primjene.

9
(AA)

Svakako je najrazigraniji moment radionice bio u momentu kad je trebalo pomiješati vapno, zemlju, slamu i kravlju balegu u homogenu masu za što je najpraktičnije koristiti stopala i skakutati po miomirisnoj masi.

10
(AA)

Na isti smo način slušali predavanja o izazovima i mogućnostima obnove mosta u Plaki te smo potom i posjetili sami most u društvu arhitekata i restauratora koji su vodili cijeli proces izgradnje. Bila je to neobična mogućnost hodanja po gradilištu i upoznavanja svih dionika kompleksnog zahvata – od graditelja do teoretičara.

11

(PR)

Našlo se vremena i za posjet Nacionalnom parku Tzoumerka i posjetu planinarskom domu Melissourgoi. Pri planinarenju smo naišli na najdulji grčki vodopad, a po putu smo naišli na pregršt različitih gljiva. Štoviše, u planinarskom domu je održan i mali festival gljiva koje su se ondje mogle i pojesti. Upravo u tom planinarskom domu Boulouki je nešto ranije ove godine organizirao i radionicu izgradnje peći. Na planinskim lancima išaranima željezovim oksidom promatrali smo tragove zalaska sunca i ubrzo je pala noć, zapalili smo veliku vatru, a naši su domaćini izvadili svoje instrumente i svirali nam tradicijske pjesme do dugo u noć.

12
(AA)

Sviralo se i pjevalo i idućeg dana, kad je organizirana suhozidarska gozba locirana na gradilištu koje je istovremeno bilo gradilište kaldrme (na kojemu su polaznici dvomjesečne radionice već radili) i gradilište mosta u Plaki. Naime, Boulouki je u samoj koncepciji programa zaključio da je najbolje obnoviti i nadograditi kaldrmu koja se nalazi što bliže mostu koji je u krajnjim fazama restauracije. To su učinili ne bi li povezali dvije tradicije gradnje i naglasili njihovu važnost stavivši ih u uzajamni odnos, ali i kako bi tijekom samog procesa gradnje povezali sve graditelje. Suhozidarska gozba je služila tome da se takva komunikacija razvije i međugeneracijski, budući da je Boulouki na gozbu pozvao i stare majstore i njihove žene koji nisu aktivno uključeni u gradnju, no doprinijeli su razgovorom o svojem dugogodišnjem iskustvu. Tijekom te gozbe klesari su nam pokazivali tehnike ukrašavanja kamena klesanjem i načine razbijanja kamena čekićima.

13
(AA)

Spektakl se ukazao kad je jedan od iskusnijih majstora na licu mjesta ogroman monolit čekićem razbio na dva potpuno pravilna dijela udarivši kamen svega tri puta. Čitava manifestacija bila je popraćena živom tradicionalnom glazbom čiji su taktovi odzvanjali u ritmu s udarcima kamena koji su se čuli posvuda. Grci doista vole svoje tradicionalne plesove, pa smo u pauzama između objedovanja cijelog niza pita specifičnih za Epir zaplesali i par različitih kola.

14
(AA)

Pošto smo se pobliže upoznali s gradilištem kaldrme, došlo je i vrijeme gradnje i našeg praktičnog sudjelovanja. Podijeljeni smo u pet različitih grupa koje su se rotirale duž kaldrme ne bismo li svi sudjelovali u svakom segmentu. Svakoj je grupi ovisno o lokaciji bio dodijeljen i grčki suhozidni majstor i jedan od sudionika dvomjesečne radionice – takozvani pripravnik.

15
(PR)

Prva lokacija na kojoj sam se našla bila je sjecište novoizgrađene kaldrme, stare kaldrme i one koju je Boulouki obnavljao prošle godine. Naš prvi posao je bio popraviti staru kaldrmu, što se pokazao kao popriličan zahvat. Naime, za razliku od nove kaldrme koju smo gradili, stara kaldrma je bila izrazito nepravilna. Nova kaldrma sastojala se od tankih obrađenih ploča koje su postavljene tako da se svojim najtanjim i najdužim dijelom uglavile u zemlju komadom drveta, dok je stara kaldrma svojim izgledom više podsjećala na mozaik. Ovdje je kamen bio poprilično nepravilan i nije slijedio pravilan raster.

16
(AA)

Popravljajući dijelove stare kaldrme morali smo koristiti logiku prethodnih graditelja, umjesto da uspostavimo nove pravilnosti, što se pokazalo težim za one koji su prethodno imali nekog graditeljskog iskustva. Proces je išao ovako: nakon mozaičnog postavljanja kamena u gabarite određene monolitnim pločama za svako stepenište (budući da smo gradili na nepravilnom terenu, stepeništa je bilo mnogo), kamen se udara drvetom i nasipa zemljom ne bi li se uglavio što bolje. Potaknuti smo da kamen obrađujemo što više ne bi li kamen što tjesnije prianjao jedan uz drugi. Naposljetku se cijela površina nasipa pijeskom i mete.

17
(AA)

Sličan proces uslijedio je i pri izgradnji kaldrme kojeg smo se prihvatili dva dana kasnije. Prije svega je potrebno udariti rubne temelje i postaviti cezure monolitnim pločama, nakon čega slijedi slaganje kamenih ploča. Međutim, pri izgradnji nove kaldrme, još se i više potiče obrada kamena. Pri tome pak treba biti oprezan, jer riječni kamen s više gline u sebi zna pucati nepredvidivo, što nas je koštalo mnogih živaca.

18
(PR)

Osim kamena koji je bio prethodno obrađen (a potjecao je iz rijeke ili je bio donešen), u kaldrmu smo uklapali i isklesano dekorativno kamenje. Motive križa, biljaka, zmija, škorpiona, lica i ptica isklesao je Theodoros Papayannis, poznati akademski kipar ovog područja koji je inspiraciju pronašao u motivima popločenja ondašnjih samostana.

19
(PR)

Svakog dana nakon rada osvježenje smo tražili u rijeci Arachthos, budući da nas je svakog dana sunce obasjavalo kao da smo u kolovozu, a ne u listopadu.

20
(PR)

Tijekom pauza od gradnje prošetali bismo po okolici kako bismo pronašli bogate jesenske plodove koji su nas okruživali sa svih strana, poput nara, jabuka, grožđa i oraha. Tijekom ovih dana, priroda nam je pružala sve i mi smo to zahvalno prihvaćali.

21

(MF)

Nakon što je zadnji kamen postavljen u kaldrmu, uslijedila su još dva dana teorijskih predavanja. Jedna od predavačica bila je Panagiota Andrianopolou, etnologinja i jedna od predstavnica UNESCO odbora za nematerijalnu kulturnu baštinu, koja nam je putem prezentacije i radionica pokušala dočarati što nematerijalna kulturna baština znači u kontekstu zajednice i njenog identiteta.

22
(AA)

Osim ovog, istaknula bih i predavanje doktorandice i arhitektice Marie Mpalodimou koja je svoje izlaganje posvetila analizi kaldrme i njene uporabe kroz vrijeme. Međutim, ono što je posebice zanimljivo bilo jest njena vlastita inicijativa kojom se borila za očuvanje kaldrme u planinskim dijelovima. Postalo je uobičajeno da ljudi kaldrmu prestaju popravljati, već ju samo zaliju betonom. Osim što je Mpalodimou isticala baštinski značaj kaldrme, ukazala je na veliki problem koji se pojavljuje kad se područja poplave zbog nedostatka irigacijskog sustava, odnosno kaldrme. Njena su nastojanja urodila plodom, te je u nekim epirskim selima uspjela spriječiti devastaciju kaldrme ili čak potaknuti njenu ponovnu izgradnju.

23
(PR)

Nakon predavanja grčkih stručnjaka iz niza disciplina, uslijedila su izlaganja članova međunarodnih udruženja, poput već spomenutih Meštre, Cultural Heritage without Borders, Marmarosa i Dragodida, što je urodilo vrlo korisnim networkingom i planiranjem budućih suradnji sudjelovanja na brojnim drugim radionicama koje se održavaju diljem Balkana.

24
(PR)

Također, neki od suučesnika radionica koji pak nisu dijelom neke organizacije naznačili su i volonterske radionice koje rade na svojoj zemlji, na Krfu i Cipru. Godina 2020. će biti plodonosna za sve nas, čini se.
Radionica je završila, kako drugačije, nego zabavom uz obilatu hranu i piće te kratku prezentaciju svega postignutog. Sve je pratila dakako živa tradicionalna glazba i kola koja su se plesala do zore.

25
(PR)

Time je grčkom iskustvu došao kraj. Prepuni novih doživljaja, znanja i iskustava, taknuti novim prijateljstvima i motiviranima za daljnju gradnju svi smo se vratili svojim domovima. U tišini hladnoće koja nas je ondje dočekala, nastavili smo njegovati uspomene, ugrađivati ih u sebe, ne bi li posađeno sjeme na proljeće počelo nicati.

26
(PR)

Share and Enjoy:
  • Facebook
  • Twitter
  • del.icio.us
  • Print
  • Tumblr

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

*
*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

 atts
0

LJETNA ŠKOLA ISTRAŽIVANJA KULTURNOG KRAJOBRAZA

Foto: Grad Cres, Tanja Kremenić, Sara Popović, Mislav Tovarac

 

U zadnjem tjednu osmog mjeseca ove godine na Otoku Cresu održana je radionica istraživanja i valorizacije kulturne baštine na kojoj su sudjelovali članovi naše udruge u ulozi mentora i predavača. Sama radionica dio je većeg Interreg projekta imena Value, nositelj projekta je grad Cres. Plan i program uključivao je dva dana praktičnog i terenskog rada kroz koji su sudionici imali priliku pripremiti podlogu za terenski rad u GIS programima, te obilaskom terena i lokacija relevantnih za temu radionice. Preostala dva dana bila su ispunjena predavanjima na temu lokalne baštine, kulturnih krajolika i tema bliskih njima, dio njih nalazi se na Facebook stranicama palače Moise u kojoj su sudionici bili smješteni i gdje se održao program radionice.

Prvi dan radionice počeo je predstavljanjem sudionika, te predavanjima Tanje Kremenić o kulturnim krajobrazima otoka Cresa, povijesnom pregledu Cresko-lošinjskog arhipelaga Maria Zaccarie i predavanjem Sare Popović o istraživanju kulturnih krajolika korištenjem prostornih informacijskih alata. Popodnevni termin bio je rezerviran za uvodni tečaj i praktičan rad u platformi QGIS. Večernje predavanje održala je Jasminka Ćus Rukonjić, Arheologinja i dugogodišnja ravnateljica muzeja u Cresu na temu gradina i fortifikacija otoka Cresa.

foto 1

foto 2

Drugog dana obilazili smo teren Velog Gračišta, lokaliteta sa dugim kontinuitetom korištenja gdje su sudionici tražili i ubicirali lokacije koje su prethodno mapirali na GIS podlozi. Večernje predavanje bilo je na temu tradicijskog stočarstva otoka Cresa, a održala ga je Marina Jurkota Rebrović.

foto 3

Tema trećeg dana bila je obrada sakupljenih podataka sa terena na Velom Gračištu te njihov unos u GIS uz zaključna razmatranja o samom terenu. Nakon toga su Alen Čikada i Grga Frangeš ispredavali o lokvama kao vodnim resursima, te o tradicijskoj arhitekturi otoka Cresa. Predavanje za javnost održala je Inge Solis, viša kustosica creskog muzeja na temu krajolika creskih crkvica.

foto 4

foto 5

foto 6

foto 7

foto 8

Četvrti, ujedno i posljednji dan radionice proveli smo na terenu obilazeći lokalitete pastirskih stanova Batajna, te lokve Pogana i Sitova i završili usponom na gradinu Ilovica preko crkvice sv. Jurja. Po silasku sa gradine održana je i praktična radionica gradnje u suho na kojoj su sudionici vlastoručno podigli malen pokazni zid koristeći znanje koje su usvojili prethodnih dana. Dan je zaključen predavanjem Filipa Šrajera na temu tipologije suhozidnih krajolika istočnog jadrana.

foto 9

foto 10

foto 11

foto 12

Zahvaljujemo sudionicima, nositeljima projekta, svim interesiranima kojima je ova tema progovorila i predavačima na sudjelovanju. Do idući put!

Foto: Grad Cres, Tanja Kremenić, Sara Popović, Mislav Tovarac   U zadnjem tjednu osmog mjeseca ove godine na Otoku Cresu održana je radionica istraživanja i valorizacije kulturne baštine na kojoj su sudjelovali članovi naše udruge u ulozi mentora i predavača. Sama radionica dio je većeg Interreg projekta imena Value, nositelj projekta je grad Cres. Plan […]

Read More »

 atts
0

Najava: Obnova lokve u Pločicama

U okviru 17. međunarodnog suhozidnog kongresa, 20-ak sudionika iz Grčke, Francuske, Hrvatske, Crne Gore, Poljske i Slovenije od 27. do 30.9.2021. obnovit će suhozidnu lokvu koja lokalnom stanovištvu Pločica i okolnih konavoskih sela služi za navodnjavanje.

plocice2 IMG-20210915-WA0005

Radove će voditi Kallokva, obrt koji se u posljednjih nekoliko godina specijalizirao za obnovu i zaštitu malih vodenih staništa na kršu, a organizatori su DRAGODID i francuska mreža S.P.S.

Cilj radionice je osvijestiti važnost očuvanja močvarnih staništa i očuvanja graditeljske baštine koji su nam ostavljeni na korištenje, promovirati važnost samoodrživosti malih zajednica u dobrom gospodarenju vodom i očuvati bioraznolikost močvarnog staništa koje je i dalje u uporabi.

Projekt podržavaju Ministarstvo kulture i medija, Općina Konavle, LUSH i Hrvatske vode.

Napomena: prijave za sudjelovanje na radionici su zatvorene zbog ograničenog broja sudionika.

 

U okviru 17. međunarodnog suhozidnog kongresa, 20-ak sudionika iz Grčke, Francuske, Hrvatske, Crne Gore, Poljske i Slovenije od 27. do 30.9.2021. obnovit će suhozidnu lokvu koja lokalnom stanovištvu Pločica i okolnih konavoskih sela služi za navodnjavanje. Radove će voditi Kallokva, obrt koji se u posljednjih nekoliko godina specijalizirao za obnovu i zaštitu malih vodenih staništa […]

Read More »

 atts
0

Intervju: Brdo prošlosti, oaza budućnosti

Kasnili su rezultati, rješavanje imovinsko-pravnih odnosa, raspisivanje javne nabave, ali konačno – prvi rezultati projekta ‘’Marjan 2020. Brdo prošlosti, oaza budućnosti’’ su vidljivi. Sredstva za financiranje osigurao je Grad Split iz Europskog fonda za regionalni razvoj za promicanje održivog razvoja prirodne baštine.

Između ostaloga, krenuli su radovi u Botaničkom vrtu koji je još od sedamdesetih prepušten zarastanju i propadanju. Proces obnove podijeljen je među nekoliko izvođača pa se tako očekuje sanacija i obnova postojećih građevina i suhozida, preuređenje poljske kućice u suvenirnicu, izgradnja staza, sjenica i uređenje krajobraza, izvedba „botaničkih skala“ te nabavka i sadnja biljaka.

Razgovarali smo s Lukom Runjićem, vlasnikom građevinske tvrtke koja je zadužena za obnovu suhozida u marjanskom Botaničkom vrtu, odnosno onih u njegovom zapadnom dijelu.

Luka, dobar dan. Radovi ne pitaju za vremenske prilike. Kako ste prebrodili ovih nekoliko toplinskih valova, jeste li bili više u uredu pod klimom ili u hladu Botaničkog vrta?

Dobar dan! U botaničkom vrtu je zadnjih dana pakleno vruće isto kao i drugdje tako da je hlad slaba utjeha, a i namjestilo se da taman radimo na dijelu koji je slabo pokriven sjenom stabala pa je situacija još teža. Ekipa se nastoji prilagoditi uvjetima na razne načine, npr. dogovorili smo pomaknuti početak radnog vremena na 5h ujutro, a završavamo do 13-14h kad je najgora vrućina. Također nastojimo birati redoslijed poslova na način da one koji su popodne u suncu odradimo odmah ujutro i sl. No nekad to jednostavno nije moguće i tada postaje jako teško, znoj curi u potocima i nevjerojatno brzo se umarate. Suosjećamo sa svima koji su prisiljeni u ovom periodu raditi fizičke poslove na otvorenom, bilo u građevinarstvu, poljoprivredi, javnom prijevozu i sl. Ja osobno sam, moram priznati, zadnjih dana više u uredu mada nastojim biti prisutan što više na gradilištu. Kad nisam u radnom odijelu i cipelama onda se zaletim do Bauhausa po opremu ako što nedostaje, spremam gablec pa odnesem momcima ili rješavam papirologiju koja je neizbježna u procesu gradnje.

IMG-20210721-WA0002

Obnavljate podzide visoke metar osamdeset, široke metar. Koliko njih morate obnoviti i do kojeg roka? Znate li tko ih je izgradio pedesetih? U kakvim su sada problemima, ruši li ih korijenje, vrijeme, posjetitelji?

Trenutno smo pogodili posao obnove dva podzida duljine cca po 48m, a rok završetka je ugovorom bio dogovoren od dva mjeseca. Započeli smo posao s trojicom radnika pod mojom paskom, a u međuvremenu smo se pojačali s još šest ljudi. Međutim unatoč tolikoj radnoj snazi ipak kaskamo za terminskim planom i očekujemo završetak radova nekih dva tjedna iza roka. Razloga je više, a budući da neki od njih uključuju i to što nije na vrijeme osigurana potrebnu mehanizaciju za rad, neće biti većih posljedica po nas.

O gradnji postojećih zidova pedesetih znamo vrlo malo, priča se da su ih gradili zatvorenici bivšeg režima vjerojatno uz vodstvo obučenih majstora. S obzirom u kakvom su stanju sada priča čak i drži vodu jer smo odmah po dolasku i otvaranju prve dionice zida uočili neke nelogičnosti u gradnji koje su vjerojatno bile uzrok kasnijim oštećenjima. Da je poslove obavljala kvalificirana radna snaga ne vjerujem da bi došli u situaciju da ih treba izgraditi praktički ispočetka. Na primjer, jedna od stvari koja nam je odmah zapela za oko je korištenje manjih kamenja u temeljima i to još nagnutih prema van! U nekim situacijama se doslovce nismo mogli načuditi rasporedu kamenja jer bi veće komade često nalazili u gornjoj polovici zida, umjesto obratno.

Također, dosta kamenja je isklesano plitko i postavljeno s licem po visini umjesto po dužini. Sve to nabrojano u kombinaciji s djelovanjem vode, slijeganja zasipa od glinovitog materijala i postepenim rastom raslinja uzrokovalo je značajna oštećenja, a na mjestima i veća rušenja i odrone. S obzirom na to koliko je vremena prošlo otkad je vrt zapušten ne vjerujem da su posjetitelji odigrali veću ulogu, ali je zato njihova sigurnost bila bitan faktor pri projektiranju obnovljenih podzida.

Opišite nam proces obnove jednog podzida: rušite li svaki do temelja, gradite li unutarnje skriveno lice zida ili samo vanjsko, kako se nosite s lomljivim kamenom, na kakve izazove nailazite dok slijedite princip ‘’obnoviti kako je bilo prije’’ itd.?

Proces ide ovako: obavezno rušimo sve do temelja iz već spomenutih razloga, a zatim pristupamo iskopu i uklanjanju viška zemlje iz zasipa dok ne zadovoljimo tražene dimenzije iz statičkog proračuna. Nakon toga izrađujemo drvene okvire, razvlačimo zidarski konac svakih 0,5 m visine i zidanje otpočinje. Najveća kamenja stavljamo u prva tri reda, a zatim ona manja iznad njih. Sva kamenja se priklesavaju da bi ih prilagodili traženom nagibu zida i općenito vrsti veza koja dolikuje građevini u jednom javnom prostoru. Iz tog razloga biranje i ugradnja kamena traje značajno dulje nego inače kod gradnje, primjerice, nekog podzida u masliniku. Mi se volimo pohvaliti da ovakav vez nije nitko imao priliku slagati još od vremena kad je kamen bio praktički jedini građevni materijal, a uzor su nam stari Iliri i njihove gradine :)

Naime, uslijed sve raširenije primjene betona u prošlom stoljeću suhozid kao vrsta gradnje polako je izumirao, a zamijenjen je bržim i jednostavnijim načinima gradnje. Danas popularni ciklopski vez nije ništa drugo nego klesani lijepljeni kamen u cementnom mortu armiran u stražnjoj zoni zida. Nama je cilj bio postići sličan izgled i finoću ali bez upotrebe veziva i smatram da smo u tome  uvelike uspjeli.

IMG-20210714-WA0019
IMG-20210714-WA0001
IMG-20210714-WA0012
IMG-20210714-WA0008
IMG-20210714-WA0025
IMG-20210714-WA0020
IMG-20210714-WA0009

Nažalost, materijal za gradnju nije kvalitetan i jako je teško s njim raditi. Radi se o laporovitom uslojenom kamenu izloženom već 70 godina atmosferilijima koji puca sve samo ne onako kako ste vi zamislili. Iz tog razloga smo morali dobaviti značajne količine novog kamena za zidanje, a dobar dio starog kamena je završio kao ispuna u stražnjem dijelu zida i pri gradnji skrivenog lica.

Pozitivna strana u cijeloj priči je što je zasip od kojeg su formirane terase u prošlosti sada već u cijelosti konsolidiran kao tlo i ne očekujemo značajnija djelovanja i pritiske na zid. Kod iskopa se to može vidjeti po tome što ga je moguće praktički izvesti vertikalno točno po liniji stražnjeg lica bez odrona i urušavanja. S te strane smo u relativno boljoj poziciji nego prvi graditelji, a i mlađi smo i ljepši ha-ha.

Tko provodi stručni i konzervatorski nadzor i što je to točno kod obnove suhozida pod njihovim povećalom?

Stručni nadzor provodi kolegica iz tvrtke Meritum inženjering d.o.o., a konzervatorski nadzor kolege iz Konzervatorskog odjela u Splitu pri Ministarstvu kulture i medija. Pod povećalom su im način i kvaliteta gradnje, naravno. Pazi se da zidovi budu izvedeni tehnikama koje su se izvorno koristile, a i da se poštuju sva pravila zanata koja su i tada vrijedila. U tome im pomaže i Filip Bubalo (Dragodid) na čiju smo preporuku i dospjeli ovdje :)

Kako ste se povezali sa suhozidnim graditeljima s kojima izvodite obnovu u Vrtu? Što ste novo o tehnici gradnje i obnove suhozida od njih naučili? Otkrijte nam koji trik. Što biste o gradnji suhozidnih struktura još htjeli naučiti, a niste imali priliku?

Ekipa s kojom radim su trojica braće iz Runovića kraj Imotskog, a najstarijeg Antu znam već dugo jer smo generacija i imali smo neke zajedničke prijatelje. Od njih sam naučio dosta, pogotovo o klesanju kamena. Oni su dosad puno više prakse imali u tom području jer su izvodili ciklopske zidove s betonom, a ja sam se s tim slabo susretao. Zidanje koje sam ja naučio kod svojih je klasično zidanje suhozida gdje vrijedi pravilo “svaki kamen ima svoje mjesto”, što znači da nema vraćanja kamenja jednom kad ga uzmeš. Ondje gdje se traži finiji vez bome ima itekako, a mi smo se našli upravo u takvoj situaciji.

Problem je što se oblaganje na koje su oni navikli radi s manjim kamenjima i ona se ne slažu nego lijepe. Ukratko, ubrzo smo shvatili da je pred nama izazov s kojim se još nismo susreli niti jedan od nas, ali kombinacija znanja i vještina koje smo imali dovela je do toga da ne samo da uspješno radimo fini vez suhozida s većim kamenjima, već i da zid kako napredujemo postaje izgledom sve bolji. Konstantno smo pomicali granice prihvatljivog pa su ponekad znale i izbiti svađe kad netko konačno nakon puno truda namjesti kamen, a “vijeće” sastavljeno od ostala tri člana mu ga ne prihvati. Ma živi cirkus… Nekad smo se i sami pitali je li nam se isplati toliko gledati u detalje ali smo ustrajali i nije nam žao.

A što se tiče gradnje drugih suhozidnih struktura tu nemam puno iskustva ali priliku ću dobiti možda upravo na Marjanu jer u sklopu projekta kreće i obnova kamene kućice na zapadnom ulazu u vrt.

Sami ste naučili graditi suhozide od oca i dide u Labinu dalmatinskom. U međuvremenu ste surađivali s graditeljima suhozida iz različitih krajeva zemlje i susjedstva. Jeste li primijetili neke specifičnosti u tehnici i pristupu gradnji vezane uz lokalitete? Imaju li suhozidi Botaničkog vrta neke svoje posebnosti?

Točno. Tko god ima ikakve veze sa Zagorom ili otocima neizbježno dođe u doticaj sa suhozidima. Vrlo rano naučio sam ih popravljati i postepeno razvijao vještinu koja se kroz kontakte s drugim graditeljima dodatno unapređivala. Specifičnosti u gradnji vezane su uglavnom za vrstu kamena s kojom graditelji iz nekog područja raspolažu. Moji Šoltani na primjer imaju u obilju ravnog pločastog kamena s kojim je lako zidati bez puno obrade kamena. Neki drugi krajevi tipa Labin dalmatinski i sl. imaju više nepravilnog krupnog kamena, takozvanih babulja koji su teži za ugradnju. Brzina gradnje na kraju se svede na isto jer se s pločastim kamenom lakše zida ali su slojevi tanki pa opet to usporava rad.

Osim vrste materijala bitnu ulogu igra i vremenski period gradnje gdje se gotovo u pravilu pokazuje da su stariji zidovi mahom i veće kvalitete. To se dobro vidi po selima u zagori kod, recimo, nadogradnje starih prizemnih objekata gdje je očita razlika u vještini zidanja među generacijama. A ono gdje taj fenomen najviše dolazi do izražaja su ilirske gradine koje kao megalitske građevine prednjače daleko ispred svih kultura po kvaliteti.

Suhozidi botaničkog vrta su posebni iz jednostavnog razloga jer su dio sklopa pod zaštitom ministarstva kulture i kao takvi jedan od rijetkih primjera iz moderne prakse koje treba obnoviti koristeći izvorne tehnike i u isto vrijeme postići funkcionalnost i stabilnost koje pred njih stavljaju važeći standardi. Moja želja je otpočetka bila da što više ljudi iz udruge uključimo u projekt ili kao suradnike ili barem posjetitelje jer smatram da je ovo jedinstvena prilika za usavršiti svoje znanje. Klesani suhozid nije nešto s čime se susrećemo baš svaki dan i baš zato smo uložili puno truda i pažnje, pa makar i na svoju štetu, kako bi ponovno oživjeli duh “škarpelina” i prezentirali zaboravljenu vještinu u najboljem svjetlu.

Je li moguće živjeti od gradnje suhozida u 2021. u Hrvatskoj? Koji su idući suhozidni projekti firme?

Itekako je moguće živjeti od gradnje suhozida i to upravo i radimo, a Marjan je idealna prilika za reklamu. Od početka našeg sudjelovanja na projektu već smo imali razne upite za nastavak suradnje i nove angažmane, a redovito naš rad prate i mediji. Idući projekti vezani su prvo za nove objekte u botaničkom vrtu, a zatim za mjere ruralnog razvoja gdje je u tijeku obrada rezultata natječaja iz 2020. godine za gradnju novih suhozida. Za sad ide sve po planu, a gdje će nas put odvesti ostaje za vidjeti. Mislim da je pred nama, a i pred suhozidnom vještinom općenito svijetla budućnost!

IMG-20210714-WA0003

Kasnili su rezultati, rješavanje imovinsko-pravnih odnosa, raspisivanje javne nabave, ali konačno – prvi rezultati projekta ‘’Marjan 2020. Brdo prošlosti, oaza budućnosti’’ su vidljivi. Sredstva za financiranje osigurao je Grad Split iz Europskog fonda za regionalni razvoj za promicanje održivog razvoja prirodne baštine. Između ostaloga, krenuli su radovi u Botaničkom vrtu koji je još od sedamdesetih […]

Read More »

 atts
0

Suhozidi Vranskog jezera 2021

tekst: Dragodid
fotogalerija: PP Vransko Jezero

Početkom ljeta, povodom obilježavanja Svjetskog dana zaštite okoliša 5. lipnja, održali smo jednodnevnu radionicu u PP Vransko Jezero. Glavni ciljevi radionice bili su popravak bunje i izgradnja suhozidne klupice / pitara, a sve kod info centra u lučici Prosika.

195793450_3089918964664144_5674865220910885317_n obiljezen-svjetski-dan-zastite-okolisa-07 obiljezen-svjetski-dan-zastite-okolisa-09 obiljezen-svjetski-dan-zastite-okolisa-10

Davne 2011. godine započeli smo dugi niz radionica suhozida u suradnji s Parkom, a bila je to i jedna od ranijih naših radionica izvan matičnih kampova –  Dragodida na Visu ili Petrebišća na Učki. Obnova bunje na originalnoj lokaciji bila je zahtjevna: tada, prije 10 godina, bunja je skoro kompletno rekonstruirana i dobila je novi svod. Kako je bilo, pogledajte ovdje .

Bunja je u međuvremenu ugostila mnoge posjetitelje parka, turiste i školske grupe. Vanjski omotač svoda pod utjecajem atmosferilija se počeo osipavati. Stoga smo odlučili napraviti ojačanje/nadgradnju u vanjskom perimetru, prvenstveno iznad ulaza, kako bi svod dobio dodatnu stabilizaciju.

Specifičnost ove bunje leži u njezinom odnosu sa gomilom. „Uobičajena“ situacija kod ovakvih bunja ugrađenih u gomilu bio bi ulaz sa donje strane, iz polja. Međutim polje je u ovom slučaju poplavno zbog obližnjeg jezera pa je ulaz sa suprotne strane, upušten stepenicama u gomilu.

U nekoj budućoj akciji preostaje na sličan način obraditi – tj nadgraditi i stražnji, niži dio bunje.

obiljezen-svjetski-dan-zastite-okolisa-01 obiljezen-svjetski-dan-zastite-okolisa-04 obiljezen-svjetski-dan-zastite-okolisa-06

Info centar Prosika nedvano je dobio novu „kućicu“ – suvenirnicu. Za razliku od ostalih objekata na lokaciji, koji su građeni po uzoru na tradicionalno ribarsko selo, suvenirnica je izvedena u suvremenom arhitektonskom slogu. Zbog već spomenutih sezonskih poplava, betonski temelj je izdignut iznad razine tla, i upravo na tom mjestu uprava parka odlučila je napraviti suhozidnu klupicu i pitar za biljke.

Pitar je je uspješno izgrađen odmah u prijepodnevnim satima, kako bi se nakon kupanja i odmora za ručak posvetili bunji. Ekipa je bila mala ali odlična, sastavljena od polaznika radionice, zaposlenika parka i naravno naše ekipe.

Pogledajte također izvještaj Parka i vidimo se opet na Jezeru!obiljezen-svjetski-dan-zastite-okolisa-11 obiljezen-svjetski-dan-zastite-okolisa-14 obiljezen-svjetski-dan-zastite-okolisa-05

tekst: Dragodid fotogalerija: PP Vransko Jezero Početkom ljeta, povodom obilježavanja Svjetskog dana zaštite okoliša 5. lipnja, održali smo jednodnevnu radionicu u PP Vransko Jezero. Glavni ciljevi radionice bili su popravak bunje i izgradnja suhozidne klupice / pitara, a sve kod info centra u lučici Prosika. Davne 2011. godine započeli smo dugi niz radionica suhozida u […]

Read More »

 atts
0

Obnova suhozidne lokve na otoku Zlarinu

tekst: Ana Burić
fotografije: Marta Krištof, Jelena Kulušić, Ana Burić, fotoarhiva Za Zlarin bez plastike (Mario Gregov, Zlarindaily)

Ovogodišnju sezonu imali smo prilike započeti na sveobuhvatnoj akciji obnove suhozidne lokve na otoku Zlarinu organizirane od strane lokalnih Udruga Tatavaka i Turiststičke zajednice Zlarin u sklopu projekta: „LOKVICA-CENTAR BIORAZNOLIKOSTI ZLARINA“ .

Projekt je osmišljen kao niz različitih akcija s ciljem osvještavanja zajednice o važnosti očuvanja vlažnih staništa na otocima kroz revitalizaciju otočke lokve. Lokva se nalazi na jednom od zlarinskih brdašaca i nekad je predstavljala tradicionalni izvor vode prvenstveno za poljoprivredu pozicioniran u prirodnoj stijeni te dijelom ograđen suhozidom. Dovođenjem vodovoda na otok 70ih godina, usvajanjem novih tehnologija kao i depopulacijom samog otoka lokva je izgubila na važnosti. Kako to obično biva u takvim procesima priroda je učinila svoje. Vegetacija je narasla, suhozidi se velikim dijelom urušili, a lokva gotovo pala u zaborav.

Lokalne udruge prepoznala su važnost obnove lokve kako u biološkom i kulturno baštinskom, tako i u turističkom smislu. Također bitno je i spomenuti i da je projekt dio šireg konteksta u kojem se Zlarin razvija u smjeru nove orijentacije ka održivom turizmu. Uz lokvu prolazi pješački put te uređena biciklistička staza.
Članovi naše udruge pozvani su u ulozi voditelja i volontera obnove suhozida, dok je Alen Čikada, ujedno i naš član, pozvan u ulozi stručnjaka za obnovu lokvi (obnova suhozidnog obzida te hortikulturno uređenje same lokve) – Obrt Kallokva. U akcijama su uz lokalno stanovništvo aktivno sudjelovali Mjesni odbor Zlarin, DVD, Yacht club Zlarin, te Zeleni Grad Šibenik. Akciju su svojim sredstvima omogućili WWF Adria Šibensko-kninska županija te Mjesni odbor Zlarin.

1

Zbog složenosti i obima posla obnova je podijeljena u tri višednevne radionice kroz kasno proljeće:

1) 17.-18. 04. čišćenje i krčenje lokve te šireg prostora uz lokvu. Na akciji je uz Alena i dvoje naših volontera sudjelovao pozamašan broj lokalaca koji su se rado pojavili s vlastitim alatom, te cijeli vikend prkosili vjetru i oblacima te učinili veliki posao i pripremili teren za kvalitetnu obnovu urušenih dijelova zida.

2
3

2) 24.-25-04. na red je došla akcija obnove suhozidnog obzida lokve te ogradnih suhozida koji omeđuju stazu do same lokaliteta. Gladni i žedni ziđanja regrutiralo se dosta članova iz naših redova (skoro nas 10), no ovog puta zbog nezgodnog termina koji se poklapao s radovima u polju broj lokalnog stanovništva je bio nešto manji, al jednako kvalitetan i zainteresiran za rad i učenje. Alen je s još nekoliko kršnih Dragodiđana nastavio rad na obzidu lokve koji je uključivao vađenje i sakupljanje kvalitetnog kamena iz lokve i okolice te dizanje zida do originalne visine. Ostatak voditelja i volontera je radio na obližnjim oštećenim i urušenim suhozidnim ogradama, dok su lokalci nastavili s krčenjem puta do mora.

4

Uz stalno prisutan zvuk motorke koja je vrijedno radila i čistila, gradilištem se često, na opće oduševljenje) protegla i pjesma zelene krastača (Bufo Viridis) – zvuči mnogo bolje nego šta izgleda ovako napisano. Kraj dana začinilo je i stado koza koje je došlo u provjeru kvalitete zida pa su trkom po rubu atestirali naše netom popravljene zidove.

5

6

Prvi radni dan završio je Alenovim spektakularnim i vatrenim završnim čišćenjem lokve od vegetacije i raslinja.

7

3) 04.-06.06. organizirana je zadnja akcija s ciljem dovršavanja obzida lokve, završno sređivanje te čišćenje obližnje vale do koje se spušta pješačka staza koja vodi uz lokvu.

8

Nakon višednevnih akcija lokva je ponovno zasjala punim sjajem. Ubrzo smo dobili dojavu da je i životinjski svijet prepoznao akciju, te da se u lokvi nastanila obitelj vilin-konjica! Dobrodošli!

Veliko hvala organizatorima na ukazanom povjerenju i stručnoj organizaciji, te lokalnom vatrogasnom društvu i obitelji Vukov koji su nas ugostili u svojim domovima, te se pobrinuli da nam ničeg ne fali.

Kući smo se vratili umorni, sretni i rumeni, i kako to biva na početku sezone opremljeni prvim bauštelskim dresom.

tekst: Ana Burić fotografije: Marta Krištof, Jelena Kulušić, Ana Burić, fotoarhiva Za Zlarin bez plastike (Mario Gregov, Zlarindaily) Ovogodišnju sezonu imali smo prilike započeti na sveobuhvatnoj akciji obnove suhozidne lokve na otoku Zlarinu organizirane od strane lokalnih Udruga Tatavaka i Turiststičke zajednice Zlarin u sklopu projekta: „LOKVICA-CENTAR BIORAZNOLIKOSTI ZLARINA“ . Projekt je osmišljen kao niz […]

Read More »