Izvještaj o projektu „Suhozid – neprocjenjiva ostavština naših težaka“
Tekst: Stipe Božinović
Slike: Dubravka Tkalčec
Svaki projekt kreće od ideje i inspiracije koju pronalazimo u našoj okolini. Tako se dogodilo i s osmišljanjem razrednog projekta Suhozid – neprocjenjiva ostavština naših težaka. Mjesto radnje je Split ili preciznije OŠ Mejaši, a sudionici su bili učenici 4.c razreda, njihova učiteljica Dubravka Tkalčec te članovi Udruge.
Što Mejaše čini posebnima? OŠ Mejaši pod svoje upisno područje ubraja rubne dijelove grada: Mejaše, Dragovode i Kilu. Specifičnost toga dijela grada je što je do nedavno bio rijetko naseljen, no to se ubrzano mijenja pa je OŠ Mejaši jedina škola u Splitu koju već godinama karakterizira porast broja učenika. Nažalost, s većim brojem stanovnika sve je veća i betonizacija prostora. U dijelu grada koji je bio sačinjen gotovo isključivo od obiteljskih kuća polako niču betonski gorostasi, a ljudi svoje vrtove i njive koje su imali na rubu grada prodaju kao građevinsko zemljište. Premda se struktura stanovništva također polagano mijenja to je dio grada kojega su uglavnom naselili ljudi iz Dalmatinske zagore, ljudi kojima krš nije stran pojam. Važno je napomenuti i da OŠ Mejaši ima status eko-škole te ulaže napore u promicanju održivog razvoja i očuvanja prirode.
Kada uz sve navedeno u mix ubacimo i učiteljicu Dubravku koja svakodnevnu školsku monotoniju voli razbiti zanimljivim projektima koji se baziraju na praktičnom radu, onda više-manje imamo sve sastojke koji nam trebaju za zanimljiv projekt u školi. Preostalo je samo angažirati ured školskog pedagoga, slučajno člana Dragodida i priča je mogla početi.
Sam projekt proizlazi iz načela zavičajnosti u nastavi Prirode i društva te potrebe razvoja pozitivnog odnosa prema kulturnoj baštini i okolišu te osvještavanju o važnosti volontiranja te sudjelovanja u aktivnostima u zajednici.
O suhozidu su djeca tijekom cijele godine učila kroz interdisciplinarni pristup, koristeći sve dostupne im medije, a najveći dio projekta odrađen je u drugom polugodištu. Sve se ozbiljno zakuhalo u siječnju na nastavi Likovne kulture izradom primorskih kamenih kućica od glinamola. Djeca su pojedinačno radila svaki „kamen“ od glinamola, a potom su u grupama svaki taj „kamen“ ugrađivali u svoje kuće. Tu su se javile prve teškoće, zbog nepoznavanja tehnike gradnje kućice su bile klimave, a neke su se i srušile.
Slika 1 Kamene kućice od glinamola
Hladno vrijeme u siječnju iskorišteno je i za prvo upoznavanje djece s Udrugom. Gošća na satu razrednika bila im je Jelena Kulušić koja im je održala predavanje o samoj tehnici gradnje, ali i općenito o važnosti volontiranja. Jedan školski sat koliko je bilo predviđeno za predavanje brzo je prošao, a 45 minuta bilo je premalo vremena kako bi se s djecom odradilo sve planirano i odgovorilo na sva njihova pitanja.
Zato su zimski mjeseci iskorišteni za još jednu vježbu gradnje u razredu, ovoga puta ne s glinamolom već s lego kockicama. Vježba je služila prije svega kako bi se osvijestili zašto je u gradnji posebnu pozornost obratiti na fuge. Rad je opet bio grupni. Djeci je bilo zabavno, jer srećom kod gradnje s legićima ne treba škaljati.
Slika 2 Gradnja lego suhozida
Uslijedila je kraća pauza koja je protekla u nabavci kamena i čekanju povoljnih vremenskih uvjeta za rad. Vrhunac projekta bio je 7. lipnja 2019. godine kada su se napokon svi elementi poklopili. Ništa nije prepušteno slučaju pa je toga dana prvo opet s djecom odrađeno predavanje o „zaštiti na radu“, podijeljene su rukavice, a potom smo se bacili na praktični rad, a ovoga puta djeca su trebala pokazati kako će sve odraditi s pravim kamenom.
Slika 3 Priprema temelja
Slika 4 Priprema kamena
Slika 5 Gradnja
Kako bi svi bili uključeni svaka grupa je dobila svoje zadatke u različitim fazama izrade kamene klupice. Plan je bio da osim našeg dua u radionici sudjeluje i gospodin Josip Ćapin, roditelj jedne od učenica 4.c razreda, koji je kao član ekipe Gaj Laberije iz Garduna sudjelovao na 2. i 3. prvenstvu u gradnji suhozida, ali nažalost zbog spriječenosti drugim obavezama došao nas je samo na kraju radionice pozdraviti i obavijestiti nas o novostima iz Triljskog kraja i novog nastavka dobrih suhozidnih vijesti i SD županije.
Slika 6 Kamena klupa 4.c razrada
Slika 7 4.c razred i njihova kamena klupica
Raž i srp umjesto kamena i čekića Vol. 2: Mi ne mlatimo praznu slamu
Tekst: Stipe Božinović
Foto: Jelena Kulušić i Stipe Božinović
Ok, ok, odmah da naglasim, ovog puta nije bilo uopće srpova, ali tema neka ostane ista. Mjesto radnje se nije promijenilo – Veliki Godinj. Lokacija se ipak nešto izmijenila pa ovoga puta nismo radili u malom polju otetom kamenu, već na guvnu u samom selu. Promjena je bilo i u postavi. Anu, koja je bila u nešto egzotičnijoj gaži i popravljala dvorce po Francuskoj, zamijenila je Jelena Kulušić.
Slika 1: Veliki Godinj
Nažalost, promijenili su se nešto i planovi naših domaćina. Veliki Godinj svoju mjesnu feštu održava zadnju subotu u kolovozu. Plan je bio napraviti veći dio slamnatog krova do tada, a onda na fešti, uz društvo i zabavu, javno pokazati vještinu postavljanja slamnatog krova. Prvi problem je bio što se nije na vrijeme osigurala drvna građa koju je trebala financirati lokalna zajednica, a drugi problem je bila korona zbog koje se nisu smjela organizirati nikakva okupljanja.
S obzirom na epidemiološke mjere fešta je otkazana, ali zadnju subotu u kolovozu sestra i brat Nada i Nediljko “Ćurako” Pavlinović ipak su nas pozvali na malo druženje. Odlučili su spojiti ugodno s korisnim. Nas su ipak pozvali u Veliki Godinj na dan fešte, ali, da ne bi bilo da smo se došli samo častiti, tada su ipak odlučili mlatiti raž koju smo zadnji puta želi. Rano ustajanje ovoga puta nije bilo potrebno. Za razliku od žetve za koju se pokušao izbjeći zvizdan, za mlaćenje je poželjno da se radi u toplijem dijelu dana. Razlog je jednostavan – što je manje vlage u snopu zrna, ona bolje ispadaju iz klasa. S obzirom na to, dogovoren je i malo kasniji dolazak. Stigli smo nešto iza 10 sati, a ubrzo nam se pridružila i Žana Pervan Odak iz Centra za kulturu i baštinu grada Vrgorca kao treća počasna[1] gošća ove mikro radne fešte.
[1] Nazvat se počasnim gostom u ovoj situaciji nije hiperbola. Plan koji je predstavljen Ani i meni pri prvom posjetu Velikom Godinju glasio je da će u slučaju korone na feštu biti pozvan Tedi Spalato, Ibrica Jusić (koji su već ranijih godina nastupali na feštama u Velikom Godinju), Ana i ja. Korone je bilo, a kako smo mi pozvani, a Ibrica i Tedi ne, stvarno smo se osjećali počasnim gostima.
Slika 2: Kratki tečaj mlaćenja pune slame by braco i seka
Nada i Ćurako već su ranije iznijeli snopove na sunce kako bi se dodatno prosušili, a Jeleni, Žani i meni ostao je zadatak mlaćenja. Zadatak koji nije zahtijevan za savladati. Snopom raži na guvnu lupate o tvrdu površinu lagano ga okrećući da ispadne većina zrnja, a pri tome pazite da ne uništite snop. Moram priznati da mi je bilo zadovoljstvo vidjeti da se samo 4-5 snopova od njih dvjestotinjak odvezalo, s obzirom da smo ih dio Ana i ja vezali. Nakon toga uzimate štap kojim se dodatno mlati snop da ispadne eventualno preostalo zrnje. Ono što ovaj posao može učiniti zahtjevnim je činjenica da se radi na suncu u sred bijela dana krajem kolovoza (srećom po nas bilo je i nešto vjetra), a nije ni da je neka velika sreća raditi jedan te isti repetitivni rad duže vremena. Srećom ovo je manji krov, a i naši domaćini su nas tetošili. Gospodin Rajko Lednić ovoga puta samo je kratko svratio da vidi radimo li dobro i bio je zadovoljan onim što vidi. Mi nismo mlatili praznu slamu, ali onaj tko dođe poslije nas hoće.
Slika 3: Barba Rajko u inspekciji
Slika 4: Završno stanje nakon mlaćenje. Oni koje vile mlatiti praznu slamu nastupaju nakon ovoga
Nakon ručka, i to kakvog ručka, uslijedio je pregled povijesti mjesta. Izvađeni su bili i obiteljski albumi, a onda odrađen i obilazak Velikog Godinja i okolice. Među ostalim, gospodin Ćurako nas je odveo i do klačine koju je napravio kao pokazni primjerak u suradnji Parkom prirode Biokovo 2018. godine.
Slika 5: Šta je fešta bez spize (4 kg mesa za 5 ljudi)
Ana i ja zarazili smo se Velikim Godinjom prvi puta, a sada se zarazila i Jelena. Nadamo se da će drvna građa doći što prije, a time i neka prilika za daljnju akciju. Jedna želja mi se već ostvarila, a to je da je prošlo izvješće bilo samo vol. 1, a sada se čini da će ovo biti priča u više nastavaka u kojoj ćemo, nadam se, proći čitav postupak izrade slamnatog krova.
Slika 6: Klačina sagrađena 2018. godine
Tekst: Stipe Božinović Foto: Jelena Kulušić i Stipe Božinović Ok, ok, odmah da naglasim, ovog puta nije bilo uopće srpova, ali tema neka ostane ista. Mjesto radnje se nije promijenilo – Veliki Godinj. Lokacija se ipak nešto izmijenila pa ovoga puta nismo radili u malom polju otetom kamenu, već na guvnu u samom […]
Read More »