Izvještaj o projektu „Suhozid – neprocjenjiva ostavština naših težaka“
Tekst: Stipe Božinović
Slike: Dubravka Tkalčec
Svaki projekt kreće od ideje i inspiracije koju pronalazimo u našoj okolini. Tako se dogodilo i s osmišljanjem razrednog projekta Suhozid – neprocjenjiva ostavština naših težaka. Mjesto radnje je Split ili preciznije OŠ Mejaši, a sudionici su bili učenici 4.c razreda, njihova učiteljica Dubravka Tkalčec te članovi Udruge.
Što Mejaše čini posebnima? OŠ Mejaši pod svoje upisno područje ubraja rubne dijelove grada: Mejaše, Dragovode i Kilu. Specifičnost toga dijela grada je što je do nedavno bio rijetko naseljen, no to se ubrzano mijenja pa je OŠ Mejaši jedina škola u Splitu koju već godinama karakterizira porast broja učenika. Nažalost, s većim brojem stanovnika sve je veća i betonizacija prostora. U dijelu grada koji je bio sačinjen gotovo isključivo od obiteljskih kuća polako niču betonski gorostasi, a ljudi svoje vrtove i njive koje su imali na rubu grada prodaju kao građevinsko zemljište. Premda se struktura stanovništva također polagano mijenja to je dio grada kojega su uglavnom naselili ljudi iz Dalmatinske zagore, ljudi kojima krš nije stran pojam. Važno je napomenuti i da OŠ Mejaši ima status eko-škole te ulaže napore u promicanju održivog razvoja i očuvanja prirode.
Kada uz sve navedeno u mix ubacimo i učiteljicu Dubravku koja svakodnevnu školsku monotoniju voli razbiti zanimljivim projektima koji se baziraju na praktičnom radu, onda više-manje imamo sve sastojke koji nam trebaju za zanimljiv projekt u školi. Preostalo je samo angažirati ured školskog pedagoga, slučajno člana Dragodida i priča je mogla početi.
Sam projekt proizlazi iz načela zavičajnosti u nastavi Prirode i društva te potrebe razvoja pozitivnog odnosa prema kulturnoj baštini i okolišu te osvještavanju o važnosti volontiranja te sudjelovanja u aktivnostima u zajednici.
O suhozidu su djeca tijekom cijele godine učila kroz interdisciplinarni pristup, koristeći sve dostupne im medije, a najveći dio projekta odrađen je u drugom polugodištu. Sve se ozbiljno zakuhalo u siječnju na nastavi Likovne kulture izradom primorskih kamenih kućica od glinamola. Djeca su pojedinačno radila svaki „kamen“ od glinamola, a potom su u grupama svaki taj „kamen“ ugrađivali u svoje kuće. Tu su se javile prve teškoće, zbog nepoznavanja tehnike gradnje kućice su bile klimave, a neke su se i srušile.
Slika 1 Kamene kućice od glinamola
Hladno vrijeme u siječnju iskorišteno je i za prvo upoznavanje djece s Udrugom. Gošća na satu razrednika bila im je Jelena Kulušić koja im je održala predavanje o samoj tehnici gradnje, ali i općenito o važnosti volontiranja. Jedan školski sat koliko je bilo predviđeno za predavanje brzo je prošao, a 45 minuta bilo je premalo vremena kako bi se s djecom odradilo sve planirano i odgovorilo na sva njihova pitanja.
Zato su zimski mjeseci iskorišteni za još jednu vježbu gradnje u razredu, ovoga puta ne s glinamolom već s lego kockicama. Vježba je služila prije svega kako bi se osvijestili zašto je u gradnji posebnu pozornost obratiti na fuge. Rad je opet bio grupni. Djeci je bilo zabavno, jer srećom kod gradnje s legićima ne treba škaljati.
Slika 2 Gradnja lego suhozida
Uslijedila je kraća pauza koja je protekla u nabavci kamena i čekanju povoljnih vremenskih uvjeta za rad. Vrhunac projekta bio je 7. lipnja 2019. godine kada su se napokon svi elementi poklopili. Ništa nije prepušteno slučaju pa je toga dana prvo opet s djecom odrađeno predavanje o „zaštiti na radu“, podijeljene su rukavice, a potom smo se bacili na praktični rad, a ovoga puta djeca su trebala pokazati kako će sve odraditi s pravim kamenom.
Slika 3 Priprema temelja
Slika 4 Priprema kamena
Slika 5 Gradnja
Kako bi svi bili uključeni svaka grupa je dobila svoje zadatke u različitim fazama izrade kamene klupice. Plan je bio da osim našeg dua u radionici sudjeluje i gospodin Josip Ćapin, roditelj jedne od učenica 4.c razreda, koji je kao član ekipe Gaj Laberije iz Garduna sudjelovao na 2. i 3. prvenstvu u gradnji suhozida, ali nažalost zbog spriječenosti drugim obavezama došao nas je samo na kraju radionice pozdraviti i obavijestiti nas o novostima iz Triljskog kraja i novog nastavka dobrih suhozidnih vijesti i SD županije.
Slika 6 Kamena klupa 4.c razrada
Slika 7 4.c razred i njihova kamena klupica
Krapanj 2022.
Tekst: Ante Senjanović
Foto: Tanja Kremenić
Krapanj je najniži hrvatski otok, Krapanj je u jednome trenutku bio najgušće naseljen dio naše zemlje, Krapanj ima još kurioziteta i u još je ponečem bio naj- ili prvi, ali neću vam sad otkriti sve tajne. Interesirajte se, istražite, posjetite i raspitajte se. Domaćima bi bilo drago – upravo je njihova želja da se o Krapnju priča kao o nečemu sadašnjem, a ne samo prošlome, nas neizravno dovela tamo.
Otok će ovog ljeta biti domaćin Eco Heritage Task Forcea, dugotrajnog volonterskog programa u kojem mladi hrvatskih korijena iz cijelog svijeta dolaze, kroz društveno koristan rad i razne aktivnosti i radionice, naučiti nešto o zemlji svojih predaka. A malo bi toga na širem šibenskom području bilo tipičnije od zidanja usuho. Krapanj sa svojim posebnim, ravnim reljefom, možda nije Srima s njenom beskrajnom kamenom čipkom, ali otočke prizide su prisutne svugdje gdje bi i inače bile: kao ograde, kao putevi, kao gomile. I u još jednoj posebnoj ulozi: usuho građenih mula. Nešto što je bilo često u mnogim primorskim mjestima, ali s vremenom izgubljeno uređivanjem riva, lungomara i marina. Dakako, dostupnošću novih i trajnijih materijala i konstrukcija, malo su ažurirani, ali svaki čuva barem dio stare konstrukcije.
Slika 1. Plovidba preko je kratka
Slika 2. Večer u mjestu
Slika 3. Mul je u moru, agava je na mulu
U polju, kao i inače, napuštanje poljoprivrednog krajolika znači odsutnost ruku koje bi popravile ono što je palo, i znači prisutnost raslinja koje voli zidove, jer gdje je zid – tu je plodno tlo, tu je zaklon. A biljka ne zna da zid valja čuvati, nego se širi i širi, a zid nije toliko tvrdoglav da se ne bi makao, nego pomalo sklizne i padne. I tako, mjesni je odbor, kao domaćin tog iseljeničkog događaja, uz druge aktivnosti predvidio da mladi nauče nešto o zidanju usuho i daju ruke u početku popravljanja tog dijela otočkog naslijeđa. Mi smo pozvani da poučimo učitelje – da onima koji će u obnovi zidova voditi mlade, pokažemo kako da to ispravno rade, ili da ih podsjetimo na to da su to možda u mladosti radili.
Slika 4. Na putu do mjesta rada. S lijeve strane je mjesna gustirna.
Svaka pouka je najbolja u praksi, pa je odlučeno napraviti nešto na lokaciji koja će biti žarište suhozidne aktivnosti tijekom volonterskog programa, na lokvi Biljulji, na ovim neugodnim vrućinama potpuno suhoj, ali inače aktivnoj, makar uglavnom bočatoj. Što nije nimalo čudno, jer se nalazi na 150 metara od mora, na otoku malome i toliko niskome, da je za pretpostaviti kako je dno lokve otprilike na razini morske površine, a čovjeku nije jasno gdje uopće stane ona vodena leća koja na svim otocima čini spasonosni vodonosnik.
Slika 5. Ulaz u Biljulju, na početku radova.
Želja je to posebno mjesto i posebno pažljivo urediti, nek ne bude više zanemareno. E, kako se u dva dana naša akcije, usred jednog od ovoljetnih toplinskih valova, ne stigne puno napraviti – a kako rekoh, nije ni cilj – našli smo jednu bitnu stvar za odraditi i još jednu pokaznu, a ostalo će se razvijati svojim tokom. Pristup do lokve je kosinom, niz koju su se kroz godine zanemarivanja u istočnu polovicu lokve pomalo nanosile naslage zemlje, kamenja, sasušene vegetacije… Da bi se spriječilo nastavak toga, odlučeno je dio te kosine zatvoriti podzidom, dok će se na drugom dijelu poslije dodatnog čišćenja, s vremenom napraviti malo stubište. Odronjavanje s rubnih zidina lokve, erozija i kotrljanje s kosine, dali su nam dovoljno materijala da to možemo napraviti bez prevelikog problema, ali i materijala po prirodi malo grubljeg i glomaznijeg. Čekamo sad da kamen posivi i dobije eleganciju starog zida.
Slika 6. Čistimo prostor za podzid, da možemo pripremiti temelj
Slika 7. Neke stvari treba pomaknuti polugom
Slika 8. Bilo je vruće, isprike na nenošenju majice
Slika 9. Rimovani rad
Slika 10. Mala doštimavanja
Drugo mjesto je jedna urušena ograda uz malu čistinu nad lokvom, uz put koji vodi dalje u šumu i prema moru. Kamen je manji i, kako je već jednom bio ugrađen, ljepšeg oblika. Ograda se spaja s jednim lijepo zidanim starim zidom, ali je spojno mjesto razrušeno i nestabilno, pa smo, u nedostatku vremena za pažljivu rekonstrukciju, tamo nabacali višak kamena neka služi kao potporanj do trenutka konačnog popravka.
Slika 11. Pa se čovjek zapita: je li tu čega uopće bilo?
Slika 12. Škalje nikad dosta
Slika 13. … a ni drugih ispuna
Slika 14. Riješeno!
Vrućine nam nisu dozvoljavale dug rad, već se samo dalo raditi kroz jutro od 6.30 do 9.30, i predvečer od 18 do 21. Malo manje od poštenog radnog dana, ali nije ovo bilo doba za fizički rad (a sparina i zagušljivost u lokvinoj udubini nisu pomogli) – no, što se moralo, moralo se. Marenda je zato lijepa nagrada kad zvizdan ne da dalje. Drugi dan je bilo girica, i to ne samo friganih! Ako vam je neobično da se pripremaju na brujet (brudet, brodet, kako li vam drago), bilo je i nama, ali ne znači da nije super. Girice, vino i hlad na širini ispod satnog tornja (bez sata, doduše). Mačke koje čekaju hranu, ljudi koji prolaze, oleandar koji se šareni. Lijepo, nije li? Naša dvočlana ekspedicija (fotografkinja i suvoditeljica je, zbog ograničenja tehnologije, nažalost nevidljiva) je uživala.
Slika 15. Obična marenda
Slika 16. Debelo nakon posebne marende, kad su svi već otišli. Pa tko bi prekidao girice za slikanje?
Dva dana lijepog gostoprimstva, ozbiljnog rada i puno viceva. Nadamo se nekom ponovnom susretu, a našim domaćinima želimo uspješan susret s mladima i da s njima što više i ljepše uspiju urediti lokvu Biljulju i okolne puteve.
Slika 17. Po čemu još znate za Krapanj?
Slika 18. Po mačkama znate za sve
Slika 19. Tanja voli zalaske sunca
Tekst: Ante Senjanović Foto: Tanja Kremenić Krapanj je najniži hrvatski otok, Krapanj je u jednome trenutku bio najgušće naseljen dio naše zemlje, Krapanj ima još kurioziteta i u još je ponečem bio naj- ili prvi, ali neću vam sad otkriti sve tajne. Interesirajte se, istražite, posjetite i raspitajte se. Domaćima bi bilo drago – upravo […]
Read More »