Na izlazu iz Labina prema Rijeci okružen borovima, hrastovima i pokojom divljom voćkom sakrio se Park skulptura Dubrova.
Strpljivo je nastajao djelovanjem umjetnika još od 1970-ih koji su imali viziju da na livadu u sklopu ladanjskog dvora Franković-Vlačić trajno postave kamene skulpture, kao hommage istarskom kamenu. Nakon godina produkcije skulptura u dvorištu Stancije, uspjeli su u svome naumu i stvorili park skulptura, najveći i najpoznatiji park skulptura u kamenu na prostoru Hrvatske (neki kažu i u Evropi).
Mijenjale su se generacije umjetnika i zaljubljenika u simpozij u kamenu, umjetnost i prirodu, a neko je vrijeme prostor bio napušten, nekako bez duše. Proteklih godina brojni stručnjaci i entuzijasti uz pomoć lokalnih vlasti i struktura udahnuli su novi život Parku. Od mnogo brojnih izazova sa kojima se na svojem putu susreću naišli su na neprikladno ponašanje posjetitelja u Parku, koji svoje limene ljubimce, a ponekad i motore provozaju među skulpturama danju, ali i noću kada padne i pokoje vođenje ljubavi. Vjerujemo da noćne aktivnosti uvelike pridonose natalitetu Labina i okolice, zato tražimo rješenje kako da ljubav i dalje živi, no uz manje smeća i remećenja prirodnih ciklusa.
U svrhu zaštite prostora Parka i njegovog okoliša našli su se dva znanca i jedan treći sa suprugom u nadi stvaranja zajedničkog projekta obnove suhozida. Nakon nekoliko sati traženja, otkrivanje skrivenih suhozida, koji su kroz vrijeme pretrpjeli i značajna oštećenja dogovoreno je da ćemo zajedno pokušati spasiti naš Park. Krajem prošle godine prijavljen je projekt “Gradimo park” pri Zakladi za poticanje partnerstva i razvoja civilnog društva i na opće čuđenje projekt je odobren. Rekli smo si probati ćemo pa što bude, po običaju 5 do osam, uz prijezir djelatnice u pošti. Do zadnjeg trenutka je bilo neizvjesno ako će se uspjeti provesti sve planirane aktivnosti, što zbog utjecaja Covida -19 što zbog podosta manjih sredstva koje je trebalo prilagoditi novim prilikama. Nakon otvaranja prijava za radionicu suhozidne gradnje uslijedio je blaži šok. Prijave su bile trostruko veće od očekivanog.
No odlučili smo da nećemo nikoga odbiti već ćemo se maksimalno solidarizirati oko materijala i hrane. Počeli smo u toplo lipanjsko poslijepodne gdje su se oni najnabrijaniji okupili na Dubrovi i budno krenuli sa majstorima na upoznavanje teorije te lokacija gradnje i obnove. Već tada je bilo jasno da se na radionicu prijavilo šaroliko društvo, mnogo žena, dosta mladih, a svi sa istim ciljem, učenja i baštinjenja suhozidne gradnje. Srca su nam se zaigrala.
Subota (20.6) je protekla u radnom tonu, Mario je uzeo svoju grupu na lokaciju obnove dok Alen svoju na lokaciju gradnje. Kako to inače biva ja sam u pozadini imala prave živčane slomove. Naravno da dio kamena nije bio stigao pa sam sat vremena provela na telefonu, nakon toga trčala kod naših dobavljača po još lopata jer je na Mariovoj lokaciji bršljan zbilja uzeo danak. U 11 sati smo već dočekali poveću grupu naših prijatelja iz Rijeke (Društvo za istraživanje i potporu) koji su se prošetali Parkom i okušali se u gradnji. Nama je to bio najsretniji trenutak, kada su sudionici radionice krenuli da podučavaju mlade sa teškoćama i njihove prijatelje o suhozidnoj gradnji. Bio je to pravi dokaz da suhozid zbilja mogu naučiti svi, samo ako to žele. Subota je protekla iznad očekivanja, Mario je sa svojim timom obnovio skoro 20 metara zida koji se samo dan ranije uopće nije vidio. Taj još uvijek ponosito stoji i dočekuje dnevne šetače iz smjera Vineža. Manja oštećenja smo na sreću popravili i u to uključili volontere iz Poljske kojima je to bio prvi doticaj sa kamenom i suhozidnom gradnjom.
Zadnji dan radionice (21.6) dočekala nas je kiša, ali naši su učenici bili uporni. Od jutra pa sve do ručka, neumorno su gradili novi suhozid uz mentorstvo Alena. Nije njima smetala ni kiša koja je neumorno padala. Rekli su bolje da pada barem nam nije toplo! Takvi su zaljubljenici u suhozidnu gradnju, ustrajni poput kamena.
Izgradilo se tamo oko 30 metara zida, nažalost u naletu mladenačke zaluđenosti dio zida je samo nakon nekoliko dana doživio havariju, ali uskoro ćemo i njega popraviti. Samo da prestane biti tako toplo.
Dalo bi se još pričati o našoj radionici ali najbolje je da sami dođete vidjeti što smo sve sagradili, da istražite svaki kutak Parka i da nam se pridružite u nekoj sljedećoj radionici. Znate, naš je Park omeđen sa suhozidom sa svih strana, neki kažu da se negdje ni ne vidi, neki da ga ima na stotine metara. Na sreću, Dragodiđani su prenijeli ne samo teorijsko i praktično znanje na naše učenike, već i strast tako da već sada znam tko će mi se pridružiti na sljedećoj radionici gradnje i/ili obnove.
Iako nije dio službenog programa voljeli bi podjeliti sa vama da su Dragodiđani zbilja okej ljudi, vole se družiti, lijepo ih je ugostiti, s njima jesti..a nakon cjelodnevnog rada smijati se uz čašicu vina kod našeg Marka u Bukaleti.
tekst: Renata Kiršić, voditeljica MKS
fotografije: Mario Zaccaria, Gloria Sellan
Raž i srp umjesto kamena i čekića Vol. 2: Mi ne mlatimo praznu slamu
Tekst: Stipe Božinović
Foto: Jelena Kulušić i Stipe Božinović
Ok, ok, odmah da naglasim, ovog puta nije bilo uopće srpova, ali tema neka ostane ista. Mjesto radnje se nije promijenilo – Veliki Godinj. Lokacija se ipak nešto izmijenila pa ovoga puta nismo radili u malom polju otetom kamenu, već na guvnu u samom selu. Promjena je bilo i u postavi. Anu, koja je bila u nešto egzotičnijoj gaži i popravljala dvorce po Francuskoj, zamijenila je Jelena Kulušić.
Slika 1: Veliki Godinj
Nažalost, promijenili su se nešto i planovi naših domaćina. Veliki Godinj svoju mjesnu feštu održava zadnju subotu u kolovozu. Plan je bio napraviti veći dio slamnatog krova do tada, a onda na fešti, uz društvo i zabavu, javno pokazati vještinu postavljanja slamnatog krova. Prvi problem je bio što se nije na vrijeme osigurala drvna građa koju je trebala financirati lokalna zajednica, a drugi problem je bila korona zbog koje se nisu smjela organizirati nikakva okupljanja.
S obzirom na epidemiološke mjere fešta je otkazana, ali zadnju subotu u kolovozu sestra i brat Nada i Nediljko “Ćurako” Pavlinović ipak su nas pozvali na malo druženje. Odlučili su spojiti ugodno s korisnim. Nas su ipak pozvali u Veliki Godinj na dan fešte, ali, da ne bi bilo da smo se došli samo častiti, tada su ipak odlučili mlatiti raž koju smo zadnji puta želi. Rano ustajanje ovoga puta nije bilo potrebno. Za razliku od žetve za koju se pokušao izbjeći zvizdan, za mlaćenje je poželjno da se radi u toplijem dijelu dana. Razlog je jednostavan – što je manje vlage u snopu zrna, ona bolje ispadaju iz klasa. S obzirom na to, dogovoren je i malo kasniji dolazak. Stigli smo nešto iza 10 sati, a ubrzo nam se pridružila i Žana Pervan Odak iz Centra za kulturu i baštinu grada Vrgorca kao treća počasna[1] gošća ove mikro radne fešte.
[1] Nazvat se počasnim gostom u ovoj situaciji nije hiperbola. Plan koji je predstavljen Ani i meni pri prvom posjetu Velikom Godinju glasio je da će u slučaju korone na feštu biti pozvan Tedi Spalato, Ibrica Jusić (koji su već ranijih godina nastupali na feštama u Velikom Godinju), Ana i ja. Korone je bilo, a kako smo mi pozvani, a Ibrica i Tedi ne, stvarno smo se osjećali počasnim gostima.
Slika 2: Kratki tečaj mlaćenja pune slame by braco i seka
Nada i Ćurako već su ranije iznijeli snopove na sunce kako bi se dodatno prosušili, a Jeleni, Žani i meni ostao je zadatak mlaćenja. Zadatak koji nije zahtijevan za savladati. Snopom raži na guvnu lupate o tvrdu površinu lagano ga okrećući da ispadne većina zrnja, a pri tome pazite da ne uništite snop. Moram priznati da mi je bilo zadovoljstvo vidjeti da se samo 4-5 snopova od njih dvjestotinjak odvezalo, s obzirom da smo ih dio Ana i ja vezali. Nakon toga uzimate štap kojim se dodatno mlati snop da ispadne eventualno preostalo zrnje. Ono što ovaj posao može učiniti zahtjevnim je činjenica da se radi na suncu u sred bijela dana krajem kolovoza (srećom po nas bilo je i nešto vjetra), a nije ni da je neka velika sreća raditi jedan te isti repetitivni rad duže vremena. Srećom ovo je manji krov, a i naši domaćini su nas tetošili. Gospodin Rajko Lednić ovoga puta samo je kratko svratio da vidi radimo li dobro i bio je zadovoljan onim što vidi. Mi nismo mlatili praznu slamu, ali onaj tko dođe poslije nas hoće.
Slika 3: Barba Rajko u inspekciji
Slika 4: Završno stanje nakon mlaćenje. Oni koje vile mlatiti praznu slamu nastupaju nakon ovoga
Nakon ručka, i to kakvog ručka, uslijedio je pregled povijesti mjesta. Izvađeni su bili i obiteljski albumi, a onda odrađen i obilazak Velikog Godinja i okolice. Među ostalim, gospodin Ćurako nas je odveo i do klačine koju je napravio kao pokazni primjerak u suradnji Parkom prirode Biokovo 2018. godine.
Slika 5: Šta je fešta bez spize (4 kg mesa za 5 ljudi)
Ana i ja zarazili smo se Velikim Godinjom prvi puta, a sada se zarazila i Jelena. Nadamo se da će drvna građa doći što prije, a time i neka prilika za daljnju akciju. Jedna želja mi se već ostvarila, a to je da je prošlo izvješće bilo samo vol. 1, a sada se čini da će ovo biti priča u više nastavaka u kojoj ćemo, nadam se, proći čitav postupak izrade slamnatog krova.
Slika 6: Klačina sagrađena 2018. godine
Tekst: Stipe Božinović Foto: Jelena Kulušić i Stipe Božinović Ok, ok, odmah da naglasim, ovog puta nije bilo uopće srpova, ali tema neka ostane ista. Mjesto radnje se nije promijenilo – Veliki Godinj. Lokacija se ipak nešto izmijenila pa ovoga puta nismo radili u malom polju otetom kamenu, već na guvnu u samom […]
Read More »