Tekst: Filip Bubalo, DRAGODID
Foto: FB, SPS
Premda smo se u međunarodnu S.P.S. (International scientific society for Drystone interdisciplinary study) organizaciju učlanili tek nakon našeg prvog sudjelovanja na kongresu u Maroku 2014., možemo slobodno reći da smo nakon samo četiri godine, odnosno nakon samo jednog kongresa u međuvremenu (Kefalonija 2016.) na ovogodišnjem održanom kongresu u gradu Ciutadella na Minorci postigli nevjerojatan uspjeh.
Naime, na demokratskom glasanju svih članova organizacije S.P.S., između nekoliko kandidatura za slijedeće domaćinstvo, od kojih su sve redom “velike zemlje”(uključujući i jednog kandidata s UNESCO-vim pedigreom), mi smo s prezentacijom dosadašnjeg rada udruge, prijedloga programa kongresa i suhozidne baštine Konavala odnijeli neočekivanu, ali uvjerljivu pobjedu s nadmoćnim brojem glasova nego ostali.
Možda se na prvu ne čini značajnim, no kada znamo da su pojedine zemlje organizirale kongres i po pet puta, a da većina članovima organizacije osim geografskog položaja Hrvatske, nisu znali ništa o kulturnoj baštini Hrvatske, tim više naša pobjeda je veća.
Posebnost ovog XVI. izdanja jest petodnevna međunarodna radionica obnove barrace – kružne građevine vrlo slične našim trimovima (bunjama, poljaricama, kućericama), što je prethodila samom kongresu, na kojoj sam osim upoznavanja lokalnih suhozidnih tehnika imao priliku dijeliti iskustva s ostalim učesnicima, koji su uglavnom imali neka predznanja u suhozidanju, no bilo je i par meštara.
Glavni ciljevi suhozidnog kongresa koji se svako dvije godine održava od 1997, i jest razmjena praktičnih uskustava različitih nacija, ali i predstavljanje multidisciplinarnih istraživanja na području zaštite suhozidne kulturne baštine, ali i promoviranju tradicionalnih tehnika u različitim aplikacijama, od građevinarstva, preko umjetnosti do turizma.
Zanimljivo da se na Minorci u prošlom stoljeću zapravo izgubili to znanje, a slučaj je htio da je g. Biel, koji je sa svojim sinom bio glavni voditelj suhozidne radionice, prije nekoliko godina na svom posjedu izgradio potpuno novu barracu. Nevjerojatan poduhvat u kojem mu je pomoglo četvoro prijatelja, trajao je godinama, no rezultat je fantastičan, no prije svega što se tradicionalno znanje opet počelo prenositi na buduće generacije. Ipak, zbog nekih drugačijih konstruktivnih rješenja (kod izvornih barraca zid prstena ide skroz do dna građevine), njegovi prsteni su nešto uži te cijela konstrukcija ima ponešto od “piramidalnog“ karaktera. Isto tako, ugrađena su i dva prozora, što je također odmak od izvornosti, no tehnike gradnje, uz malo pomoć mehanizacije s obzirom da se radilo o ogromnim gromada, su bile izvorne.
Iz te perspektive treba sagledati i obnovu jedne od barraca, koje je zbog sudjelovanja različitih predstavnika kulture građenja, narušene statike zbog korištenog materijala, te vremenskog ograničenja radionice, poprimila posve novi oblik, ponajviše dodavanjem “potpornih“ zidova sa svake strane ulaza, koji prethodno nisu postojali. Dakle, iako je barraca obnovljena, tradicija se nije ispoštovala do kraja.
Otegotna okolnost je bila što su izvorno bila zamišljene dvije barrace za obnovu, no kako je na veću građevinu od dvije, prvoga dana nahrupilo previše ljudi (oko 40-ak), dio iznad nadvoja odnosno dva gornja prstena su se srušila i srećom nitko nije nastradao. Nakon toga je zapravo odlučeno da se kreće u obnovu manje barrace, dok će potonja morati dočekati bolje dane. Nažalost, sljedećih dana broj sudionika se lagano osipao, tako da je na samoj završnici sudjelovalo nas desetak. Ipak ništa ne ide na dušu organizatora jer radionici je prisustvovala i škola iz Francuske, te je gotovo bilo nemoguće kontrolirati toliko mnoštvo ljudi sa vlastim tehnikama, radnim etosom pa i jezicima, tako da je sve skupa i dobro prošlo.
U dva sljedeća dana koliko je trajao kongres, predavanja su varirala od onih strogo tehničkih, preko antroploških, povijesnih pregleda do prezentacije umjetničkih instalacija poput one koju je predstavio dvojac iz organizacije Elipse iz Fr. koji su uz pomoć volontera izgradili land art instalaciju – Moving garden. Na drugom kraju spektra, njegov zemljak Eric Vincens, inženjer sa Sveučilišta u Lyonu, prezentirao je simulacijski software za potporne zidove i njihovu primjenu na seizmičkoj karti Francuske, a sve s ciljom kako bi se suhozidi prikazali kao ekonomski, ali i dugorajni način izgradnje suhozida koji mogu parirati modernim konstrukcijama u sklada s Eurocode 8 normama za graditeljstvo.
Kolege i kolegice iz Grčke, prestavilo su bogatstvo suhozidne baštine od Peloponeza preko Becije do grčkih otoka, a naročito je bilo zanimljivo vidjeti primjere religijskih, trogloidskih i transhumanskih struktura na otocima Delosu, Naxosu i Kopaisu. Predstavljen je i projekt Life Terrascape kojm se nastoji valorizirati kultivirane suhozidne terase na otoku Androsu ali i zelenu infrastrukturu upregnuti u bolje razumijevanje klimatskih promjena.
Veoma zanimljivo predavanje održao je naš susjed iz Slovenije prof. Borut Juvanec, jedan od vodećih stručnjaka za corbelled konstrukcije, prikazavši arheološko-graditeljsko (magalitsko) tzv. kulture Talaiotica, kojom obiluje otok Minorca, a koju najnovija istraživanja supoređuju s kulturama na Pirinejima i s juga Francuske.
Od “domaćih” predavača, svakao je najviše ovacijo dobio g. Biel voditelj radionice koji je uz pomoć organizatora predstavio gradnje svoje barrace, dok su predstavnici Consell de Mallorca sa susjednog otoka, iznijeli njihove metode i alate za zaštitu suhozida. Prije svega riječ je o inventarizaciji sličnoj našoj suhozid.hr u čiju bazu je dosada upisni 755 elemenata i preko 11 tisuća kilometara suhozida, a koji su temelj budućih planova zaštite i katalog kulturnih dobara. Valja napomenuti kako ovo otočko tijelo upravljanja stalno zapošljava više od desetak suhozidara na održavanju goleme mreže suhozidnih staza, ne samo kako bi se baština upregnila u turističke svrhe, nego kako bi se poticala tradicionalna/ekološka poljoprivreda. Predsjednik Consella predstavio je i najnoviji međunarodni projekt – Europska suhozidna kulturna ruta, u kojem je i naša udruga jedan od osnivača, a koja ima za cilj spojiti suhozidno naslijeđe Europe kao buduća kulturna ruta Vijeća Europe.
Trećeg dana kongresa, unatoč konstantnoj kiši koja je sutradan uz olujni vjetar, na cijelom otoku Minorci uzrokovala nestanak struje, vode i komunikacija na tri dana, posjetili smo područje Punta Nati s najvećom koncetracijom barraca na otoku (inače potpisivana je peticija jer se na ovom području slično Srimi želi izgraditi ogromna fotonaponska elektrana u čiju svrhu se već ruše suhozidne strukture), te impresivni kamenolom Lithica, koje je privatno-javnim partnerstvom pretvoreno u biološki rezervat, pozornica za različite umjetničke programe, a ujedno funkcionira kao muzej na otvorenom, gdje se možete naučiti o povijesti ekstrakcije kamena na ovom otoku. Navečer je po tradiciji kongres završen večerom za sve sudionike u obnovljenom mlinu, jednom od amblematskih građevina obaju balearskih otoka.
Suhozidni dani u Komiži
Zahvaljajući podršci Splitsko-dalmatinske županije, u studenome 2018. održana je četverodnevna suhozidna razmjena u Komiži. Domaćini Igor Mataić i Tonći Darlić (udruga Pomalo) su volonterima osigurali prijenos osnova umijeća gradnje suhozida. O razmjeni i suhozidima smo porazgovarali s domaćinima i sudionicima.
Video su izradili Vigor Vukotić i Maja Flajsig iz udruge Vizantrop.
Jedan od sudionika radionice, Fabio Gržinčić, prvostupnik elektrotehnike i informacijske tehnologije iz Klane, nam šalje svoj osvrt na provedeno vrijeme među komiškim suhozidima:
”Ovaj intenzivni, ali ugodni produženi vikend proveden u Komiži ostat će mi u sjećanju po mnogočemu lijepome.
Počevši od prvog dana, upoznavanja novih suhozidnih kolega, noćne vožnje trajektom, ugodnog dočeka od našeg domaćina Tončija i njegove familije, do prvog upoznavanja s Komižom i njenim živopisnim ljudima.
Zahvaljujući lijepom vremenu koje nas je dočekalo ujutro, u trenutku mi je postalo jasno zašto ljudi toliko vole Komižu. Smještena u jugozapadno orijentiranom zaljevu, pruža prekrasan pogled prema moru i Biševu, istovremeno pružajući osjećaj udobnosti i sigurnosti zakriljena obroncima. Svojom bezvremenom gradnjom, ljudima i načinom života daje osjećaj topline koji se danas rijetko sreće. Krhka, a opet toliko ukorijenjena, kao da je oduvijek tamo, i kao da će zauvijek biti.
Pješačenjem desetak minuta simpatičnim šumskim putom i dolaskom na Tončijeve novosagrađene terase s limunima, rogozima, avokadom, raznoraznim mediteranskim biljem…, javlja se isti osjećaj. To ne treba čuditi; s obzirom da ih je izgradio Igor, majstor zanata, uz pomoć Tončija. Obojica vrijedni ljudi, ljudi na koje Komiža utječe na takav način da nisu imali izbora nego napraviti nešto ovako lijepo, i time ju još više upotpuniti.
Nakon Igorovog uvoda u zidanje suhozida za one kojima je to bio prvi put, i divljenja krajoliku, krenuli smo kopati temelje i postavljati prvi red kamenja. Kao i obično, početak je težak. Čak malo obeshrabrujući, s obzirom da znaš da je cilj zid od metra i pol, dva visine, a u prvih sat vremena nismo niti prvi red postavili; međutim, kamen za kamenom, nekako se udubiš i zaboraviš na vrijeme. Netko slaže kamenja, netko nosi manja kamenja i šutu za ispunu, pa se zamijene, pa još malo… Zastaneš nakon sat, dva, pogledaš, i vidiš zid od pola metra! Onda još malo zidaš, i evo ga Tonči s marendom. Još dva tri sata zidanja i već smo se svi dobro uhodali, ali i začudili kako nam dobro ide. Vuče zidat dalje. Radni dan je jako brzo prošao. Onda ručak kod izvrsne kuharice i domaćice Jadranke, Tončijeve majke, pa večernje druženje s Komižanima.
Raspored je svaki dan bio isti, ali svaki dan naravno posve različit.
Zidanje na prekrasnoj lokaciji, ugodni ljudi i atmosfera, padanje pod teretom prikolice, prah u kosi, lagani povjetarac i grijanje sunca, smijeh, zadovoljstvo kada kamen ‘legne od prve’, orada na gradele i komiška pogača, komiške priče, pogled u daljinu…
Nismo se niti okrenuli, prošlo je 4 dana. Zid nije bio gotov do vrha, ali zadovoljstvo napravljenim je bilo sveprisutno. Svi smo nešto naučili o podzidima i stekli dodatne sigurnosti u sebe za daljnje zidanje. Obogaćeni, krenuli smo doma, znajući da se želimo jednog dana vratiti, makar provjeriti ako nam zid još stoji.
Hvala Tončiju, Igoru, kolegama, Jadranki, Čedotu, udruzi Dragodid, Komiži i svima koji su omogućili ovo volontiranje.”
Zahvaljajući podršci Splitsko-dalmatinske županije, u studenome 2018. održana je četverodnevna suhozidna razmjena u Komiži. Domaćini Igor Mataić i Tonći Darlić (udruga Pomalo) su volonterima osigurali prijenos osnova umijeća gradnje suhozida. O razmjeni i suhozidima smo porazgovarali s domaćinima i sudionicima. Video su izradili Vigor Vukotić i Maja Flajsig iz udruge Vizantrop. Jedan od sudionika radionice, […]
Read More »