Zaključci 23. Simpozija kamenara

Klesarska škola na svojoj Facebook stranici tekstom i fotografijama izvještava o održanom 23. Simpoziju kamenara u Pučišćima. Prenosimo u cijelosti.

54213631_358727321409785_6878811877447565312_o

Copyright: Zdravka Damjanović

Djelomično skupivši sve dojmove, misli i emocije koji se u nama kao organizatorima Simpozija kamenara održanog prije deset dana još uvijek nisu slegli, donosimo vam cjeloviti izvještaj ravnateljice Tamare Plastić koja je posebno emotivno i s potpunim pravom pristupila pisanju ovog teksta kao nečemu na što su ona i njen cijeli kolektiv izuzetno ponosni. Ispričavamo se zbog odgode objavljivanja teksta, ali nadamo se da ćete razumjeti kako nam je bilo od iznimne važnosti detaljno pristupiti predavanju svakog izuzetnog sudionika Simpozija, kao što su to svakako i zaslužili. Uz opširni pregled cijelog programa, u prilogu se nalaze i fotografije naše učenice Brabare Tomić.

“Od 16. do 18. svibnja 2019. u Pučišćima je održan međunarodni 23. Simpozij kamenara s tematikom branja, obrade, ugradbe i restauracije kamena.

Tjedan dana nakon završetka događanja cijeli se kolektiv, kao Trnoružica u začaranom dvorcu, probudio u nevjerici koliko je već dana prošlo od toga važnoga događanja na kojem radimo od listopada 2018. godine.
Zbog toga, evo, i objava o održavanju malo kasni. Za nas u školi, organizacija i osmišljavanje sadržaja i slijed tema koje smo željeli prezentirati krenuli su iz Klesarske škole. Ipak, s vremenom su se mobilizirala cijela Pučišća, pučiški klesari, ugostitelji, Umjetnička akademija u Splitu, ORIS kuća arhitekata u Zagrebu te akademici i naši poznati arhitekti: Dinko Kovačić, Nenad Fabjanić i Nikola Bašić. Duh zajedništva te ležerna i prijateljska atmosfera osnovno su obilježje i najveći benefit ovog Simpozija.
Teme Simpozija bile su: klesari kao temelj Klesarske škole i održanja tradicionalnog zanata, očuvanje kamena kao prirodnog, plemenitog materijala isplativog za gradnju te poticanje mladih arhitekata, građevinara, kipara i restauratora na korištenje kamena kako bi se očuvala tradicija i revitaliziralo tržište kamena.

Događanje je započelo u četvrtak, 16. svibnja, dolaskom 40-ak gospodarstvenih savjetnika pri veleposlanstvima Indije, Indonezije, Italije, Japana, Katara, Španjolske, Belgije, SAD-a, Litve, Češke, Španjolske i drugih zemalja. Uvaženi gosti obišli su radionicu Klesarske škole, a nakon toga, uz tradicionalne pučiške kolače, hrustule i rafioje, prezentirani su im potencijali bračkoga kamenarstva: od kamenoloma na otoku, vrsta kamena koji se iz njih vade, klesarskih radionica za ručnu i strojnu obradu do radionica u kojima se odrađuju najzahtjevniji restauratorski zahvati.
Poslijepodne su počeli dolaziti gosti iz daleka, iz Italije, Slovenije, Srbije, Nizozemske, Njemačke, Velike Britanije i drugih zemalja.
U večernjim satima zasjedalo je vijeće udruženja FEMP AISBL, Fédération européenne pour les Métiers du Patrimoine bâti/European Federation for Architectural Heritage Skills, članice europske alijanse za kulturnu i graditeljsku baštinu, čija je članica i članica predsjedništva Klesarska škola. Osim stanja u sektoru, održanja i obnavljanja graditeljske baštine i nezaobilazne teme oko obnove katedrale Notre-dame u Parizu, razmatrali su se i daljnje aktivnosti za poboljšanje stanja na području strukovnog obrazovanja za graditeljsku baštinu.
U pozadini cijelog događanja odvio se i veliki posao oko postavljanja izložbe pristiglih radova na natječaj za novoustanovljenu nagradu „Tripun Bokanić“ prema velikom renesansnom klesaru i graditelju, rodom iz Pučišća. Natječaj je proveden u suradnji s ORIS kućom arhitekture iz Zagreba. Mladi arhitekti Frano Zovko i Ana Bedenko, zajedno sa svojim mentorom arhitektom Tihomirom Brankovićem, odradili su izuzetan posao postavljanja izložbe šezdesetak pristiglih radova.

61383880_391299411485909_4565400315519565824_o
U petak ujutro u 8:30 sati sve je bilo spremno za veliko otvaranje i prigodno obilježavanje velike obljetnice 110. godišnjice utemeljenja Klesarske škole. Klapa „Split“ uvela nas je u program interpretacijom himne nakon čega su uslijedili pozdravne riječi ravnateljice škole Tamare Plastić, načelnika Općine Pučišća Marina Kaštelana te pročelnika za školstvo Splitsko-dalmatinske županije Tomislava Đonlića.
Sudionicima su predstavljeni umirovljeni meštri klesari koji su svojim radom unaprijedili praktičnu i stručno teorijsku nastavu u školi, nastavnici koji danas rade u školi, a nosioci su ručne obrade kamena kao zaštićenog nematerijalnog kulturnog dobra, te klesari iz Austrije i Mađarske, kandidati za stjecanje europske diplome magistra klesarstva.
Izuzetna interpretacija klape „Split“, „Dalmacijo“, duboko se dojmila svih prisutnih, a s posebnim su je zanimanjem odslušali naši strani gosti.
Nakon kratke pauze započela su stručna predavanja Simpozija. Sve eminentni predstavnici i dinamični govornici koji su zainteresirali publiku te je dvorana za predavanje bila cijelo vrijeme puna, a kroz cijeli program vodila nas je pričom i najavama naša nastavnica hrvatskog jezika Josipa Martinić.
Zbog velikog broja stranih sudionika bile su instalirane i kabine za prijevod, a naši su prevoditelji dobili posebne komplimente, posebno od sudionika iz Velike Britanije.
Predavanja su prigodno započela izlaganjem dr. Stefanie Barsoni koja je prisutne upoznala s ciljevima i aktivnostima koje provodi FEMP udruženje, kako pri EU komisiji i parlamentu tako i u institucijama zemalja članica EU, s ciljem osnaživanja tradicionalnih zanata posebno klesarskog, a jedan od važnih ciljeva jest obnavljanje graditeljske baštine diljem EU.
Inženjer i ovlašteni arhitekt Damir Foretić prikazao nam je ključne momente, izazove i rješenja u 30 godina obnavljanja Zagrebačke katedrale. Do izražaja su došli nacrti i rješenja koje pučiški meštri klesari hvale i dive se njihovoj stručnosti i pedantnosti, a temeljem tih nacrta, svi se slažu, jednostavno se i uspješno radi. Naglasio je važnost suradnje s klesarskom radionicom Ivice Nižetića i Petra Rajčevića koji sve te godine, a i dandanas rade na zahtjevnim radovima obnove gdje dolaze do izražaja njihova virtuoznost, a i ona njihovih mladih zaposlenika, što je za održavanje vrhunskog klesarstva u Pučišćima jako važno. Obnavljanje graditeljske baštine važan je posao kako za očuvanje nasljeđa, tako i za učenje i usavršavanje zanata.

61018210_391299688152548_809901965826850816_o
Kakvi majstori trebaju biti i koje kvalifikacije moraju imati da bi uopće mogli konkurirati i sudjelovati na poslovima obnove graditeljske baštine objasnio nam je u svom zanimljivom i elokventnom izlaganju arhitekt dr.sc. Dražen Arbutina. Njegovo predavanje bilo je interesantno svima, a posebno klesarima zainteresiranima za uključivanje u poslove restauracije. Dr. Arbutina ponudio je i daljnju pomoć pri pokretanju postupka ishođenja licenci.
Zakonska regulativa ne definira samo restauratorski dio poslova te se u ovom dijelu predavanja bilo važno osvrnuti i u novosti u zakonima vezanima za rudarstvo, odnosno vađenje arhitektonsko-građevnog kamena. Za ovaj dio specijaliziran je dr.sc. Dragan Krasić, predstavnik Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta, načelnik Sektora za rudarstvo. Dakle, osoba koja je za ovaj dio posla najmjerodavnija u RH.
Također, iz istog ministarstva, voditelj službe u sektoru za rudarstvo, dr.sc. Dragan Vidić, upoznao nas je s novim tehnologijama eksploatacije arhitektonsko-građevnog kamena. Korisno je i lijepo što je kroz predavanje provlačio i usporedbu s počecima i dosada korištenim tehnologijama. Vidljivo je kroz te usporedbe koliko je zahtjevan rad u kamenolomima bio i kolike su olakšice donijele nove tehnologije.
Polusatnu pauzu na svibanjskom suncu u idiličnim Pučišćima, uz tradicionalne pučiške kolače na trgu i osvježenja u obližnjim kafićima, što ovdje spominjem jer sam strahovala da najveći dio posjetitelja neće moći odoljeti te će ostati uživati na suncu. Svi su se, ipak, vratili u dvoranu za predavanja. To mi je bila daljnja potvrda da je Simpozij zanimljiv te da su teme koje sam „rekamavala“ devet mjeseci, a i vrhunski predavači, atraktivni sudionicima simpozija.
Predstavili su nam se i mladi umjetnici, kipari, restauratori s Umjetničke akademije u Splitu.
Naši su posebni gosti jer su, uz svog mentora, klesara i akademskog kipara Đanija Martinića, osmislili izgled nagrade za poseban doprinos u korištenju kamena i radu s kamenom, „Tripun Bokanić“. Izgled nagrade koji je osvojio svih rad je studentice 2. godine, Ružice Rimac.
Nakon pauze, novi blok predavanja započeo je gostom iz Slovenije, mr. sc. Matjažom Žigonom, šefom organizacije najvećeg svjetskog sajma kamena koji se svake godine u rujnu održava u Veroni u Italiji, predstavnikom za regiju Alpe-Adria i Tursku. Gospodin Žigon upoznao nas je sa tradicijom sajma Verona, novostima i najavom za ovogodišnji sajam koji će se održati od 25. do 28. rujna.
Iz Italije nam je došao inženjer Paolo Marone, senior ekspert u eksploataciji kamena u Međunarodnom institutu za mramor te savjetnik za industriju u jednoj od vodećih talijanskih tvrtki „Marmomachine“ i savjetnik za Verona sajam. Slobodno možemo reći kako je ona broj jedan u talijanskoj industriji kamena. Uzmemo li u obzir značaj talijanske industrije kamena u svjetskim razmjerima, onda možemo reći da je spomenuti predavač i jedan od vodećih stručnjaka na svjetskoj razini. Gospodin Marone predstavio nam se temom o korištenju kamena u vanjskim prostorima te sinergiji arhitekata, inžinjera i tvrtki za obradu i preradu kamena kako bi kamen udovoljio svim zahtjevima vremena i kako bi mu se osigurala dugovječnost.
Napomenimo da je dugovječnost kamena ona koja je očuvala dostignuća ljudske civilizacije i graditeljstva te je njegova važna karakteristika koju moramo očuvati u modernom svijetu punom izazova.

61381344_391300254819158_2540348747561304064_o
Gospoda Žigon i Marone pozvali su nas iz Klesarske škole da budemo njihovi gosti na ovogodišnjem sajmu u Veroni i petodnevnoj radionici o upotrebi kamena na koju smo se vrlo rado odazvali. Razmjena znanja važna nam je i kao školi i kao čuvarici znanja i vještina u održavanju hrvatske i europske graditeljske baštine.
Dr. sc. Katja Marasović s Fakulteta građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu održala nam je predavanje o upotrebi uvoznog antičkog kamena u gradnji Dioklecijanove palače. Osim trgovine i transporta uvoznih materijala, transfer znanja i vještina bio je važan još u antici. Ručna obrada kamena rimskom tehnologijom tako je i došla do Pučišća. Mi je i do danas čuvamo u našoj školi.
Dr. Marasović dovela je sa sobom i grupu mladih arhitektica i arhitekata što nam je od izuzetne važnosti. Želja nam je bila u njima probuditi interes za kamen i korištenje kamena. Njihov doprinos i rad bit će ključni za upotrebu kamena na našim prostorima u narednim godinama.
Dr. sc. Radosav Bužančić, predstavnik Ministarstva kulture, zadržao nas je u Dioklecijanovoj palači i prezentirao nam radove na obnovi Kapele sv. Staša. Ovo nam je predavanje otvorilo percepciju zahtjevnih radova na obnavljanju, od pripreme i dokumentiranja do samog izvođenja. Dr. Bužančić uvijek nas provede i kroz dio povijesti vezanog za objekt o kojemu priča pa je tako bilo i ovog puta. U njegovim predavanjima objekt nije nikada samo građevina ili spomenik nego djelo ljudskih ruku utopljeno u povijesni i socijalni trenutak i period u kojem je nastajalo.
Mr. sc Tamara Plastić, ravnateljica Klesarske škole, u svojem je predavanju pokazala kako rezultati eksperimenata koje je provodila za potrebe doktorske disertacije potvrđuju empirijske rezultate promatranja antičkih graditelja i arhitekata o potrebi akomodacije vapnenaca prije njihove ugradnje kako bi dugoročno održali svoje karakteristike i estetiku. Rad je posebno posvećen bračkom kamenu s ciljem provođenja postupaka koji će korisnicima i kupcima garantirati dugoročnost ugrađenog kamena.
Posljednje izlaganje ovog bloka koje nas je vratilo u moderni svijet i tržišne utakmice održao je inženjer Davor Ćuk. Dugogodišnjim iskustvom stečenim radom za najjače talijanske tvrtke u sektoru industrije kamena jedan je od najkompetentnijih za upoznavanje svih prisutnih s trenutnim trendovima na svjetskom tržištu kamena. Budući da je Simpozij okupio veliki broj gospodarstvenika iz Republike Hrvatske i gostujućih zemalja, ovo je bila itekako interesantna i korisna tema.

Za cijelo vrijeme odvijanja predavanja komisija za dodjelu nagrada „Tripun Bokanić“ neumorno je pregledavala 60-ak radova pristiglih na natječaj.
Komisija u sastavu: Dinko Kovačić, Nenad Fabjanić, Nikola Bašić i Zdravko Matijašić, ljudi koji su obilježili jednu epohu, čijim se djelima svi divimo i volimo ih, u kojima živimo i radimo, sastali su se na našem Simpoziju. To je za nas u školi i za mene osobno, kao osobu i ravnateljicu škole, povijesni trenutak. Ovim putem želim im zahvaliti jer su se vrlo rado odazvali pozivu za sudjelovanje. Posao koji su odradili bio je i vremenski i tehnički i komunikacijski zahtijevan.
Nakon velikog posla, ali ipak samo dijela, jer nas je čekao i popodnevni blok izlaganja, u restoranu Klesarske škole organiziran je ručak za sudionike. Uz sve pohvale našem kuharu, ručak je prošao u izuzetno ležernoj atmosferi. Mnogobrojni prijateljski i poslovni susreti i kontakti uz smijeh i žamor oživjeli su naš inače mirni restoran. Zbog velikog broja posjetitelja nismo mogli primiti svih, ali je 50-ak svojih poslovnih suradnika i prijatelja ugostio naš klesar Stipe Vrandečić.
U popodnevnim satima održava se nastavak sastanka predsjedništva FEMP asocijacije započet dan prije u višenamjenskoj dvorani Klesarske škole, a predavanja se nastavljaju u dvorani Hrvatskog skupa.
Prisutnima je gospodin Milijano Marinović prezentirao novi online portal na sedam jezika koji je predviđen za razmjenu informacija o proizvodima, stanju na tržištu, ponuda i potražnja u sektoru industrije kamena i općenito rudarstvu. Aplikacija je izuzetno korisna kao komunikacijski kanal za unaprjeđenje stanja u sektoru.
Siniša Martinić Cezar, restaurator-konzervator, i Jakov Babarović, inženjer građevinarstva, nekad učenici, a danas nastavnici u Klesarskoj školi, prezentirali su EU projekte u kojima je škola trenutno aktivna. To su projekti SafePlace za siguran način rada na ugradnji kamena posebno za radnike koji ne govore jezik zemlje u kojoj rade, a čega je danas u EU jako puno, te projekt BIMstone koji promovira najnaprednije informacijske tehnologije u upotrebi kamena u gradnji. Partneri na ovim projektima vodeća su udruženja i institucije iz sektora kamenarstva iz Njemačke, Italije, Španjolske i Rumunjske.

Tijekom Simpozija održana je i sjednica Strukovne grupacije proizvodnje arhitektonsko-građevnog kamena Županijske komore Split pod vodstvom predsjednika Velibora Jukića, a na kojoj je predstavnica HGK gđa. Anamarija Puzić održala prezentaciju o stanju u sektoru te posebno obavijestila članove da je Iran zainteresiran za suradnju sa hrvatskim sektorom kamena. Iran je zemlja velike tradicije i tradicije upotrebe kamena te je ova vijest razumljivo izazvala velik interes.
U međuvremenu se skupu nakratko pridružio i župan Splitsko-dalmatinske županije, gospodin Blaženko Boban. Pozdravio je prisutne uz žaljenje što se ne može duže zadržati radi drugih preuzetih obveza. Gospodin Župan ipak je našao vremena za posjet maketi bazilike sv. Petra izloženog u crkvici Gospe na Botku, a koju je izradio sada već široko poznat Josip Radić, te radionici Klesarske škole.
Arhitektica i predsjednica upravnog odbora naše danas najuspješnije i najveće tvrtke u industriji kamena, Kamen iz Pazina, gđa. Aleksandra Krebel Konstrenčić, održala je izuzetno predavanje na temu „Kreativnost-ključ uspjeha“. Izlaganje je odraz njezinog osobnog pečata vođenja uspješne tvrtke i originalnosti upotrebe kamena i nenametljivog nametanja tržištu novih trendova i pravila.
Drago mi je što su njezinom predavanju prisustvovali mladi arhitekti jer smatram da je prezentirani način vođenja tvrtke, temeljen na stručnosti i kreativnosti, budućnosti i stvarno ključ uspjeha. Novi naraštaji trebaju učiti od uspješnih.
Okruglom stolu na temu gospodarstva prisustvovao je veliki broj sudionika. Razmatrane su aktualne teme na tržištu, tržištu rada, budućim klesarima, izazovima pred kojima se nalazi Klesarska škola te mnogobrojnim upitima iz zemalja EU za mogućnost dovođenja stranih učenika u našu školu.

61026325_391299901485860_818548808735522816_o
Kao kruna svega, navečer je svečano otvorena izložba radova „Tripun Bokanić“. Dvorana je bila prepuna, a atmosfera veličanstvena. O rezultatima natječaja već je izvjestio ORIS pa donosimo tekst njihove objave: Objavljujemo rezultate natječaja za Nagradu Tripun Bokanić Klesarske škole Pučišća 2019. Ovdje moramo dodati da je nagradu za najboljeg učenika, što je nama u školi posebno vrijedna i draga nagrada, dobio učenik Ivan Biočina iz Postira koji je na dodjelu došao u pratnji ponosnih roditelja, a otac koji je vrhunski klesar posebno je bio razdragan i sretan radi ove nagrade. Želimo našemu Ivanu uspjeha i u daljnjem učenju i radu.

Večerom uz muziku i plesni par potrajala je do kasnih večernjih sati, a mjesno veselje na glavnom trgu do kasnih jutarnjih sati.
Zadnji dan druženja protekao je u obilasku radionice Ivice Nižetića u kojoj smo imali priliku vidjeti cijelu „plantažu“ cvijeća i ornamenata spremnih za ugradnju na Zagrebačku katedralu. Posjetili smo crkvicu Sv. Ivana u Dračevici, galeriju Jakšić u Donjem Humcu u kojem je upriličen i svečani ručak u restoranu Kopačina za sve sudionike uz dobru atmosferu i pjesmu.  Zahvaljujem svima koji su radili na organizaciji Simpozija, našim gostima, poslovnim partnerima i prijateljima, učenicima, nastavnicima, dizajnerima, arhitektima, kiparima, klesarima i mještanima Pučišća i svima onima što su ovaj simpozij učinili izuzetno uspješnim.

(Tamara Plastić)

Share and Enjoy:
  • Facebook
  • Twitter
  • del.icio.us
  • Print
  • Tumblr

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

*
*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

 atts
0

Izvještaj: Sv. Barbara, Konavle

U Konavlima, domaćinu međunarodnog suhozidnog kongresa 2020. godine, se održala edukativna radionica obnove suhozida koji omeđuje crkvu sv. Barbare i groblje sa srednjovjekovnim stećcima. Program je financiralo Ministarstvo kulture RH, a partneri u projektu su bili Muzeji i galerije Konavala, udruga Dragodid te Osnovna škola Gruda. Obnovu suhozida je  predvodio lokalni suhozidni meštar, Ivo Antunović – Mina, iskusni nositelj umijeća suhozidne gradnje, uz članove udruge Dragodid.

DSC07000

O LOKALITETU

Srednjovjekovno groblje sa stećcima i crkvom sv. Barbare smješteno je sjeverno od sela Dubravka u Konavlima na lokalitetu Varino brdo, izloženo suncu i vjetru, ali ujedno i s prekrasnim pogledom na gotovo cijelo Konavle s tipičnim krškim poljem. Crkvena parcela ograđena je suhozidom dugim oko 150 metara i s dva ulaza. Groblje je sačuvano gotovo in situ s grobovima smještenim na terasastima padinama orijentacije većinom sjeveroistok – jugozapad. Groblje sa stećcima i crkvom sv. Barbare jedno je od najvrijednijih izvorno sačuvanih srednjovjekovnih sakralnih cjelina na širem dubrovačkom području. 2016. godine postaje dijelom UNESCO-ve svjetske baštine.

DSC06997

TIJEK OBNOVE I EDUKACIJE

Program obnove je započeo edukativnom radionicom za sve zainteresirane volontere u periodu od 22. do 25. lipnja, 2019. Uz naše članove, obnovu suhozida i prezentaciju tehnike gradnje predvodio je lokalni suhozidni meštar, Ivo Antunović – Mina. Mina se od početka godine nalazi na popisu nositelja umijeća suhozidne gradnje Ministarstva kulture. Svojim umijećem vrlo aktivno djeluje na području Konavala, te valja spomenuti da je Mina 2000. godine izgradio i zapalio posljednju klačinu (japjenicu) u Konavlima.

DSC07051

Kroz četverodnevnu radionicu, uz prisutnost volontera iz Konavala i Dubrovnika, se obnovilo oko 50 metara zida na sjeveroistočnom dijelu parcele gdje je zid bio najviše oštećen i zatrpan kamenjem koje se tu godinama odlagalo. Najprije je trebalo otkopati isto kako bi se došlo do lica zida, zatim ga presložiti do same krune zida koji je na tom dijelu visok do 120 cm s unutarnjeg dijela parcele. Polaznici radionice su imali priliku saznati više informacija o samom lokalitetu i načinu upravljanja od strane Jelene Beželj, mlade arheologinje i predstavnice partnera u projektu – Muzeja i galerija Konavala. Ovu fazu programa je uspješno dokumentirala ekipa Vizantropa čiji je film moguće pogledati na njihovom Youtube kanalu. Mina je sa svojim pomagačem – Vlahom Pržićem, do kraja lipnja obnovio preostali dio zida gdje je na najvećem dijelu bilo potrebno izravnati krunu zida.

DSC07053

ZAVRŠNICA PROGRAMA OBNOVE

Završni dio programa se odvio 2. listopada kada je održana pokazna radionica gradnje suhozida za 70 učenika 3. i 4. razreda Osnovne škole Gruda, te učenike područnih škola Dubravka, Pridvorje, Popovići i Radovčići. Radionicu je također predvodio Ivo Antunović – Mina, s članicom naše udruge i uz pomoć učiteljica Osnove škole Gruda, kao partnera programa. Djeci su na početku radionice podijeljene zaštitne rukavice, te su bili podijeljeni u tri grupe. Uz pomoć voditelja, vješto su postavljali kamenje na zid i zapunjali sredinu sa sitnim kamenjem. Ovime je službeno završen projekt čiji je program prvenstveno uključivao edukaciju građana o važnosti kulturne baštine – stećaka kao nepokretne arheološke baštine, te nematerijalne baštine umijeća suhozidne gradnje. Program je financiralo Ministarstvo kulture, a partneri su bili udruga Dragodid, Muzeji i galerije Konavala, te Osnovna škola Gruda.

DSC08296

DSC08315

U Konavlima, domaćinu međunarodnog suhozidnog kongresa 2020. godine, se održala edukativna radionica obnove suhozida koji omeđuje crkvu sv. Barbare i groblje sa srednjovjekovnim stećcima. Program je financiralo Ministarstvo kulture RH, a partneri u projektu su bili Muzeji i galerije Konavala, udruga Dragodid te Osnovna škola Gruda. Obnovu suhozida je  predvodio lokalni suhozidni meštar, Ivo Antunović – Mina, iskusni nositelj […]

Read More »

 atts
0

Izvještaj: Petrebišća X.

tekst: Ante Senjanović
slike: Adélaïde Bouf, Ana Kolarević, Ivan Milanovski, Ante Senjanović, Andreja Španović / Goran Ovanin

 

Pišem ovo u danima kad je toplana već uključila grijanje, a hladni zrak mi kroz prozor curi prema bosim nogama. Ma, svejedno se nadam da će nam jesen dati nešto lijepih dana za kojih bismo mogli negdje staviti kamen na kamen. No, hajdemo se u međuvremenu malo prisjećati. Na prijelazu sedmog i osmog mjeseca, svake godine organiziramo radionicu na učkarskoj visoravni Petrebišća, a ovaj put nam je bio jubilarni, deseti po redu.

 

Za one kojima je to nekako dosad promaklo, objasnit ću: visoko nad Mošćenicama, uz duboki kanjon Mošćenićke drage i pod brdom Perun, nalazi se zaštićena i plodna ravan na kojoj su stanovnici sela Trebišća imali svoja polja i svoja stada. Kako bi se imali gdje skloniti i oni i njihovo blago, a da se ne moraju svako malo spuštati u sat hoda udaljeno selo, sagradili su potleušice i staje. A da bi omeđili i zaštitili polja, podigli su  zidove i podzide. Sve su to napravili usuho – suhozidnom tehnikom (osim krovišta, jer vam ipak treba drvo da nosi!) i svojim rukama, kako se to tradicionalno radilo svugdje gdje je više kamena nego li je drva i gdje su se ljudi morali brinuti sami za sebe.

 

Kao i većina rubnih poljoprivrednih područja, Petrebišća su napuštena šezdesetih godina, kad se lokalno stanovništvo spustilo na more ili otišlo u velike gradove. S tim, da je odumiranje područja počelo još i ranije, 1944. godine kada su okupatori u kaznenoj ekspediciji opustošili cijeli kraj. Pomalo, šuma se počela širiti, polja zarastati, kuće propadati i zidovi urušavati.

 

 

1

 

2

(AK)

 

Zamislimo desetljeća listanja, rasta, šumova životinja u šipražju, ptičjeg pjeva bez ljudskog uha, mrave koji u svojem vječnom trenutku idu utabanim stazicama od ticala do ticala i pomalo dograđuju svoje ogromne mravinjake (ozbiljno – jeste li ih vidjeli ako ste bili gore? ima ih nekoliko; te stvari su metar široke i pola visoke, a pod zemljom su valjda velegradi), sunce, kišu, snijeg i šum vjetra. I sad, evo nas da tome smetamo. Od 2010. godine, pomalo čistimo i obnavljamo. Sedam dana logorovanja svako ljeto, volonterske ruke naše i mladih polaznika pomalo vraćaju kamen na mjesto i čiste grmlje i mlada stabalca s mjestâ gdje ne bi trebala biti. Pa kad se zbroji, to je deset tjedana posla.

 

I što smo napravili u tih dva i pol mjeseca? Selo je opet vidljivo i pristupačno, četiri kuće su opet dobile krovove, vrata i klupe, zidova smo dosta popravili, šipražja očistili. Posla još dosta ima, a nemojmo zaboraviti ni glavnu nevolju – kuću treba njegovati, jer usamljena kuća umire. Nekoliko dana godišnje samo imamo da se pobrinemo za njih, pa ono što je bilo popravljeno, pomalo opet treba popravljati. Teško je zamisliti povratak nekadašnjeg života tamo, ali evo, pokušavamo sačuvati barem spomen na ljudsku ruku koja je taj krajolik oblikovala i gradnjom i zemljoradnjom.

 

3

(AŠ/GO)

 

Kako bilo, nastavili smo i ove godine. Sedam dana volonterskog kampa nije sve što se događa gore. Treba, naime, taj logor i pripremiti prije nego li polaznici dođu. Imamo tako svaki put nešto što zovemo „predradionicom“, nekoliko dana pripremnih radova, čišćenja, kopanja, popravljanja, montiranja, dopremanja, prezidavanja kuhinjskog zida (radna površina za pranje i sušenje suđa). A da se tome nakon radionice makne svaki trag, dovoljno nam bude jedno jutro. No eto, lakše niz entropiju nego li protiv nje. U svemu tome imamo i jednu neprocjenjivu pomoć: Park prirode Učka i njihove renđere. Posuđuju nam opremu (ove godine smo dobili na korištenje i novi veliki šator koji nam je kuhinja, blagovaonica, spremište i sklonište u jednom), donose namirnice, prenose stvari.

 

Petrebišća jesu relativno teško dostupna, ali ne i nedostupna, jer do njih vodi protupožarni put, nezgodan za obična vozila, ali nimalo problematičan za terence Parka. Treba gore hraniti tih 25 ljudi, dati im da piju (vatrogasci nam donesu spremnike s nekoliko kubika pitke vode, i stave ih tamo gdje je kolima dostupno, što nama znači kojih par stotina metara hoda s kanistrima da ne umremo od žeđi), osigurati im WC, i tako to. Uspije se svaki put. Ove i prošle godine smo uz to ugostili i nekoliko arheologa u sklopu radionice rekognosciranja i sondiranja koju su pokrenuli naši članovi kako bi se istražilo arheološku zonu koja obuhvaća i Petrebišća. Bilo je nalaza iz brončanog i željeznog doba, nešto i novog vijeka, ali ne i onih kojima smo se svi nadali, iz ranog srednjeg vijeka koji bi nam možda nešto rekli nešto o ranoj prisutnosti Slavena tu. Naime, još jedna posebnost trebiškog i petrebiškog prostora su toponimi vezani uz staroslavensku vjeru: Perun, Voloski kuk, pa možda čak i Trebišća (starosl. treba = žrtva). Sad, jesu li to stvarno tragovi poganskog kultnog krajolika, ili su nazivi vezani uz tradicionalne običaje i vjerovanja kasnijeg i tada već pokrštenog stanovništva, još se ne zna.

 

Zadnje subote u srpnju, u 12 su se sati u Mošćenićkoj Dragi okupili naši polaznici i krenuli na trosatni uspon prema Petrebišćima. Uspon je strm, betonskim putem koji vodi do zaselka Potoki, kod kojeg istovremeno počinju i šuma i mitsko-povijesna staza koja objašnjava osnove staroslavenske religije i mitologije. Nakon ravnog dijela staze, stiže se u Trebišća, nekada živog zaselka s mlinom, ali danas pretežno praznog (koliko se sjećam, jednu kuću još posjećuju vlasnici i obrađuju vrtić sa salatom). No, u tijeku su radovi na gradnji interpretacijskog centra (nazovimo ga muzejem, ako je tako lakše), koji će, smješten u obnovljenoj staroj kući, pričati o povijesti kraja. Trebišća su dobrodošao odmor usred vrućeg ljetnog dana, čistina i zaravan usred strmih šumskih strana, izvorska voda, potočić, vodopad (tih i neprimjetan u suha doba godine – više vodospust ili vodoplaz) i jezerce. Nakon njih, zadnji strm uspon kroz šumu, i dolazak na Petrebišća.

 

4

(AK)

 

5

 

6

(AŠ/GO)

 

Ove godine smo planirali nekoliko aktivnosti, neke hitne, a neke korisne. Za ljude treba naći posla, istina je da ga ima itekako puno za napraviti, no također je i istina da ne može ni bilo tko. Polaznici su nam uglavnom studentske dobi i ljubitelji prirode i zainteresirani za tradicionalnu gradnju. Ali, makar bit tradicionalne gradnje bila uradi-sam etika i jednostavnost koja proizlazi iz nužde, svaki od tih zahvata traži neku vještinu, pa zadatak koji se nekome može dati ovisi i o njihovom iskustvu i o svrsi građevine. Obnova sela traži više predznanja, jer nitko ne bi da mu na glavu padne krov, je li tako? Stoga smo pomiješali razne zadatke. 

 

Najteži zadatak je bilo prepokrivanje krova od kamenih ploča kojeg smo bili popravili prošle godine. Kako smo bili shvatili po završetku te obnove, izvorni graditelj je napravio preblagi nagib, pa smo tako i mi, prateći to, izgradili krov koji je curio (kamene ploče su po prirodi neravne, i zbog toga trebaju imati veći nagib koji nadoknađuje lokalne nepravilnosti – ako je preblag, kakav je bio ovaj, voda se može akumulirati u neravninama i poteći unazad, u kuću). Zasad je dobro, i nadajmo se da će iduće godine i nakon slijeganja (suhozidna građevina nije čvrst, nepomičan sustav kao mokro zidana, već se kamenje uvijek lagano pomiče i prilagođava opterećenju) ostati sve kako treba. 

 

 

7

 

8

 

9

(AS)

 

Drugi bitni zadatak je bilo pregrađivanje dva zida jedne od kuća. Ta je situacija udžbenički primjer što se događa u napuštenim naseljima. Izvorna kuća je bila jako lijepo zidana, s pažljivo posloženim i ukomponiranim kamenjem, kako bi zid imao što ravnije lice i što manje rupa među kamenjem. Prvo oštećenje, doduše, nema veze s procesom propadanja – te godine krajem rata, njemački vojnici su joj bili odvalili kut kako bi otvorili katancem zatvorena vrata. No, kasnije, kada više nije bilo nikog da uklanja drveće, počelo je rasti blizu kuće, pa je s vremenom njegovo korijenje pomaklo zidove i unutrašnji zid se ispupčio, a ulazni nagnuo. To da se krov urušio, ne moram posebno ni spominjati, jer s vremenom grede istrunu ako se u kući ne loži (dim suši drvo i tjera nametnike). Plan nam je obnoviti kuću, a da bismo mogli krov ponovo postaviti, zidovi trebaju biti čvrsti. Ovakvi nisu bili, pa ih je prvo trebalo razgraditi, a onda ponovo i sazidati. Dvije trećine toga smo uspjeli, a da smo imali dan više možda bi i bili gotovi. A gdje nam je nestao taj dan? Nismo valjda krivo planirali? 

 

10

(AS)

 

11

(AŠ/GO)

 

12

(AS)

 

Nismo, nego je nedjelja, prvi radni dan, bila jedan od onih dana koji su na Učki česti, iako se uvijek nadamo kako ih neće biti. Padala je kiša, jedna baš jubilarna, najjača i najupornija koju smo ikad gore doživjeli, a i renđeri i pastiri su nam rekli da se tako nešto ne događa često. Počela je ujutro, pa smo se počeli pripremati, kopati kanale, spremati stvari, dokle je kiša pojačavala. Kanali su procurili i počelo se stvarati blato na podu šatora, pa smo brzo proširili kanale. Onda je kiša pojačala. Proširili smo kanale. Kiša je pojačala, procurili su. Proširili smo ih, kiša je pojačala, i tako do večeri bez kraja i konca. Jedno posebno krštenje za sve polaznike koji dosad nisu bili gore, uključujući i petero francuza i dvoje australaca (jedan po majci šoltanskog porijekla – i da ne bi bilo da krivo pričam, bio je na Petrebišćima i 2014. godine, jedne od najkišnijih radionica uopće). Pod u šatoru se do kraja radionice nije potpuno osušio, što se nije ni pokazalo kao loše, jer barem nije bilo prašine koja je uvijek gnjavaža u kuhinjskom šatoru.

 

13

 

14

(AS)

 

Uz rečena dva velika zadatka, bilo je i manjih, dobrih za početnike. Čistila se zarasla livada uz kamp, čupalo grmlje i sjekli mladi javorići, pa onda popravljali zidovi oko nje. Čistili su se zidovi u selu, nekad očišćeni, ali kroz protekle godine opet zarasli, uredila se platforma pod hrastom (podzid joj je bio rastresen, mjestimično samo pokrpan, pa je sada fino prezidan, a estetski raspoloženi polaznici su izravnali platformu, pa sad gore stane i klupa u hlad). Napravila su se i postavila vrata na kućicu kojoj se popravljao krov. Preokrenula vrata na staji sa slamnatim krovom, kako bi se mogle iskoristiti stare kamene stube. I tako, lijepo se napravilo. Bila je i jedna jubilarna aktivnost. Naime, u ranim danima, s kiparom Ljubom de Karinom, podiglo se na jednoj glavici nad poljem jednu suhozidnu zmiju – boga Velesa pod okom Peruna (najviši vrh neposredno nad visoravni je zvan Perun). Izložen vremenu, suhozid se rastresao, a zmijska glava je pustila kosu. Jedna jutarnja akcija je uredila zid i pošišala grmlje. Kao poseban događaj smo bili planirali i land art radionicu koju je trebao voditi jedan meksički umjetnik, ali kako već ide s interkontinentalnim putovanjima, njegov poseban način putovanja (ja pilotu umjetničko djelo, on meni prevoz ako ima mjesta u avionu) nije upalio usred ljetnih gužvi… Vidimo se drugi put, Manolo.

 

15

 

16

(AS)

 

17

(AŠ/GO)

 

18

(AK)

 

19

(AŠ/GO)

 

20

(AS)

 

21

(AB)

 

Naravno, nije sve rad. Treba se i odmoriti i zabaviti, malo obrazovati, a prije svega i nahraniti. Možda smo stari, ali izgleda da balote više nisu popularne među mlađim polaznicima, pa čak ni francuzima koji su nekad, vješti u petanqueu često pobjeđivali na našoj ledini. Interesantna stvar: bulin, kuglica koja se baca prvo i kojoj treba doći što bliže, je na francuskome le cochonnet iliti – praščić (a ako ćemo rimovati s ‘bulin’, neka bude ‘gudin’). Nego, naletio sam negdje bio na spomen stare sjevernjačke dječje igre, koja se zvala ‘prasičkanje’, gdje se lopticu guralo štapovima. E, ta loptica je bila ‘prasica’. Interesantno. 

 

 

Imali smo malu poi predstavu (kišna večer nam je dozvolila da bude vatreni poi, pa eto – spektakl). Češka gošća je donijela gitaru, pa se i zasviralo. Na slobodan dan je bio izlet na Vojak, vrh Učke, nekih 3-4 sata hoda udaljen. Oni nezasitni su odšetali i nazad do Trebišća, pa se malo tamo kupali. Penjalo se na Golo brdo nad Senožeticama, gledati zalazak sunca nad Istrom. Sredinom dana, kada je pauza i skrivanje pred suncem, posjetio bi nas pastir Ibro i njegovi psi, dva mala hrvatska ovčara Tuna i Đoni, i veliki tornjak Murđa. Ovce su imale svog posla, dok je uprava čilala kod nas u hladu. 

 

 

22

 

23

(AS)

 

24

(AŠ/GO)

 

25

 

26

(AS)

 

27

 

28

(AŠ/GO)

 

29

(AB)

 

30

(AŠ/GO)

 

Doručci su naglasak prebacili s griza na mlijeku prema zobenim pahuljicama (ipak je kuharica veganka). Kuhati tri obroka dnevno je vrlo teško u planini, pa je sredinom dana samo marenda s narescima i salatom. Navečer je zato topli obrok, i začuđujuće je što se sve dade napraviti u par velikih lonaca za 30 ljudi, da nas pripremi za večernje predavanje. Kuhari nas svake godine iznenade. Pekao se i kruh (sa pravim uskislim tijestom, beskvasni). A gurmanska kulminacija je tradicionalni – janjac. Od pastirâ iz Male Učke svake godine naručimo jednog, kojeg nam, zajedno s domaćim sirevima, donesu renđeri u subotu ujutro kada kreće priprema. Dok se radovi završavaju i prostor dovodi u red, skupljaju alati, čisti preostalo kamenje i miče očišćeno raslinje, ražanj se počinje vrtiti dok se pod tendom kuhinjska ekipa sklanja od vrelog sunca.

 

Inače, subotom ujutro je prethodnih godina bilo i vrijeme za malo natjecanje u zidanju – uvijek zabavna stvar. No, ove godine nije bilo polazničkog entuzijazma, pa možda iduće? Kako bilo, predvečer se janko zadnji put zavrtio, i krenuo na put od sela do logora. Prolazak janjčev se kroz godine počeo pretvarati u procesiju, koju je ovaj put pratilo pjevanje, mandolina, flauta, udaraljke i ples sa zastavicama. Blažena je ta janjetina u planini. Jedna od francuskih polaznica je pripremila i iznutrice po obiteljskom receptu, za prste polizat je bilo. Žalim što sam zaboravio da je bilo gljiva u prilog, ali je krumpir barem bio izvrstan. I uz sviranje, pjesmu i ples i balote završilo je i to.

 

31

(AK)

 

32

(AS)

 

33

(AB)

 

34

(AŠ/GO)

 

35

(AB)

 

36

 

37

(AS)

 

38

(AB)

 

Do iduće godine.

 

39

(IM)

tekst: Ante Senjanović slike: Adélaïde Bouf, Ana Kolarević, Ivan Milanovski, Ante Senjanović, Andreja Španović / Goran Ovanin   Pišem ovo u danima kad je toplana već uključila grijanje, a hladni zrak mi kroz prozor curi prema bosim nogama. Ma, svejedno se nadam da će nam jesen dati nešto lijepih dana za kojih bismo mogli negdje staviti […]

Read More »

 atts
0

Izvještaj s radionice u Veprincu

Tekst: Oleg Miklić
Slike: Mario Zaccaria, Oleg Miklić

 

Nastavljena je suradnja sa Rajkom Ukićem i društvom iz Veprinca. Jednodnevna radionica je počela u subotu u 9:00. Vremenska prognoza nije bila obećavajuća, te je odaziv polaznika radionice bio dosta skroman. Kao i na prvoj radionici, lokalno stanovništvo je uređivalo sam ulaz na Stazu Veprine, dok je naša suhozidna ekipa krenula na završavanje radova započetih na prvoj radionici. Kako je lokacija već bila očišćena od vegetacije i kamen je bio odvojen, odmah smo krenuli sa radovima. Nastavili smo ziđati visoki podzid, te zapunjavati stražnju stranu zida sa čkaljom.

 

1

 

2

 

3

 

Radovi su tekli brzo, pa smo do marende u 13:00 skoro završili sa podizanjem zida na visinu od oko 2,5m, te smo skoro potrošili sav kamen i čkalju iz originalnog podzida. Marenda je bila odlična, ali vrijeme se je pogoršalo, počela je padati kiša.

 

4

 

 

To razočarenje je trajalo koliko i siesta poslije marende, kiša je stala, te smo odmah krenuli sa nastavkom radova, da nas kiša opet ne prekine. Na našu sreću i nije, te smo po suhome i čak sa nekoliko tračaka sunca nastavili radove. Visoki podzid je završen, ostavljena je pola metra široka berma, te je do staroga puta sagrađen do pola metra visok i par metara dug podzid.

 

 

5

 

Za to smo materijal morali potražiti u okolici, ali je i taj dio posla protekao brzo. Bermu koja je bila napravljena od čkalje smo kamuflirali sa zemljom, te je po ideji domaćina u nju presađena veprina. Ukoliko se ulovi, mogla bi napraviti prirodnu ogradu između puta i 3 metra duboke provalije. Na kraju radova smo rezimirali odrađeno, te načeli temu novih ideja za nastavak radova na lokaciji. Veprinačka priča se nastavlja..

 

6

 

7

Tekst: Oleg Miklić Slike: Mario Zaccaria, Oleg Miklić   Nastavljena je suradnja sa Rajkom Ukićem i društvom iz Veprinca. Jednodnevna radionica je počela u subotu u 9:00. Vremenska prognoza nije bila obećavajuća, te je odaziv polaznika radionice bio dosta skroman. Kao i na prvoj radionici, lokalno stanovništvo je uređivalo sam ulaz na Stazu Veprine, dok […]

Read More »

 atts
2

Izvještaj s III. prvenstva Hrvatske u gradnji suhozida

Tekst: Filip Šrajer
Foto: Filip Šrajer i Jelena Kulušić

U subotu 5.10. u mjestu Gardun kod Trilja održano je 3. prvenstvo Hrvatske u gradnji suhozida. Organizatori su bili domaća udruga „Gaius Laberius“ iz Garduna i udruga „Dragodid“, a na njemu je sudjelovalo osam ekipa. Cilj natjecanja bio je u 15 minuta izgraditi što dulji dvostruki suhozid (duplicu) širine u podnožju 70 cm i visine 1 m.

davEkipe „Dragodid“ (lijevo) i „Gaius Laberius“ (desno) otvorile su događaj.

2Vidik s Garduna na Trilj, donji dio Sinjskog polja, rijeku Cetinu i planinu Kamešnicu na granici s BiH.

Gardun je ujedno i jedan od poznatijih antičkih arheoloških lokaliteta u Hrvatskoj, mjesto gdje se nalaze ostaci građevina rimskog legijskog logora, koji je s povišenog položaja kontrolirao jedan od povijesno najvažnijih prijelaza preko rijeke Cetine, na raskrižju putova koji vode iz Splita prema Bosni i prema Hercegovini. Ovaj povijesno vrlo zanimljiv i ambijentalno upečatljiv lokalitet, međutim, nije bio presudan za odabir domaćinstva ove manifestacije, već je to bila odlična ekipa iz Udruge „Gaius Laberius“ iz Garduna, koja se prošle godine pojavila na volonterskom kampu na Vranskom jezeru i na 2. prvenstvu Hrvatske na Murteru i sve osvojila svojom neposrednošću i energijom.

Predviđanja da će Gardunjani dati sve od sebe na organizaciji ovog događaja obistinila su se: na otvorenju se pojavila i srdačnu podršku dala cijela politička hijerarhija, od predsjednika mjesnog odbora, preko gradonačelnika, do župana, a logistički ničega nije manjkalo. Svi su bili vrlo veseli i opušteni i entuzijastični oko nastavka ove i sličnih manifestacija u budućnosti.

Večer uoči natjecanja u Muzeju triljskog kraja održan je mali teorijski uvod gdje je poviješću i nalazima bogat lokalitet predstavila ravnateljica, mlada arheologinja Sanja Budić Leto, a autor ovoga teksta pričao o fenomenu hrvatske suhozidne baštine.

Samo natjecanje otvorile su ekipe organizatora, nakon čega su se zaredale različite, uglavnom domaće ekipe – od srednoškolaca do veterana. Kamen je došao iz obližnjega kamenoloma pod Mosorom i bio je svojim oblikom zahtjevniji za gradnju od prošlogodišnjega na Murteru, pa se nije očekivalo da će biti prebačena prošlogodišnja pobjednička duljina od 4,66 m. Međutim, superiornim nastupom, ekipa Golinjevo (kapetan Dujo Šipić, Ante Čalo, Silvio Odrljin, Milan Skejić i izbornik Martin Roguljić) odnijela je pobjedu s punih 5,01 m, a stekao se dojam da su mogli i dulje da je poligon bio dulji.

3Ekipa „Golinjevo“ slavi pobjedu

4
Mlada ekipa „ONK Gardun“

5

Ekipa Arduba prije starta: omladina i legendarni seoski učitelj u mirovini Ante Kutleša

Druga je bila makarsko-zadarska ekipa „Pomalo“, a treće mjesto osvojila je sinjska ekipa „Vlaji“, i to u pripetavanju – u bacanju kamena s ramena. Naime, ekipe „Dragodid“ i „Vlaji“ imale su u centimetar istu duljinu zida, te su iskoristile popratno natjecanje u bacanju kamena s ramena da se međusobno razračunaju. Najdalje je dobacio i „prvak Hrvatske u bacanju kamena s ramena za suhozidare“ postao Tomislav Tokić.

Na koncu su sve ekipe uz pomoć publike, pa i one najmlađe, natjecateljski kamen ugradile u međašnji zid koji će ostati na lokalitetu kao funkcionalni element i trajna uspomena na – svi su se složili – fenomenalno uspio događaj.

6Gradnja zajedničkog zida na kraju

Prvenstvo je popratilo još nekoliko medija, a galerije fotografija ćemo nastavljati objavljivati ovdje kako budu stizale.

HTV1

Hrvatski radio

Portal Ferata

Portal Dalmacija danas

Tekst: Filip Šrajer Foto: Filip Šrajer i Jelena Kulušić U subotu 5.10. u mjestu Gardun kod Trilja održano je 3. prvenstvo Hrvatske u gradnji suhozida. Organizatori su bili domaća udruga „Gaius Laberius“ iz Garduna i udruga „Dragodid“, a na njemu je sudjelovalo osam ekipa. Cilj natjecanja bio je u 15 minuta izgraditi što dulji dvostruki […]

Read More »

 atts
0

Prijave/applications: XVII. međunarodni suhozidni kongres / International Congress on dry stone

LOGO

ENGLISH here: INFO SHEET + APPLICATION

FRENCH here: INFO SHEET + FORMULAIRE INSCRIPTION

Dragi kolege, prijatelji, suhozidni entuzijasti,

Udruga DRAGODID i međunarodna mreža S.P.S. za interdisciplinarno istraživanje suhozidne baštine najavljuju XVII. međunarodni suhozidni kongres koji će se održati od 2. do 4. listopada 2020. u Hrvatskoj. Domaćin je naša najjužnija općina – Općina Konavle.

71563658_2973292269387717_368932704269369344_o
Foto: Konavoski osnovnoškolci nakon edukativne suhozidne radionice, listopad 2019.
Konavle elementary school children after an educational dry stone workshop, October 2019

Svi zainteresirani mogu sudjelovati kao sudionici radionice, slušatelji, izlagači i/ili izlagači plakata. Rok za registriranje kao izlagač i/ili izlagač plakata je do 29. veljače 2020. Rok za registriranje kao slušatelj ili sudionik radionice je do 30. lipnja 2020.

*** Prijavnica, informacije o kotizaciji i ostali detalji nalaze se ovdje: INFO SHEET + PRIJAVNICA ***

Organizatori potiču na što ranije registracije. Ukoliko se predviđeni kapacitet registacija popuni prije navedenog roka, registracije će biti zatvorene.

Zahvaljujući učenicima i studentima, mladim profesionalcima, uključenom lokalnom stanovništvu te lokalnoj i državnoj podršci, konavosko suhozidno naslijeđe se detaljno istražuje, dokumentira i promovira. Radionice, aktivnosti s djecom, festivali, istraživanje suhozidnih tehnika s majstorima, umjetnicima i građanima održavaju naslijeđe živim i dinamičnim.

Dođite, iskusite i uvjerite se!

ENGLISH here: INFO SHEET + APPLICATION FRENCH here: INFO SHEET + FORMULAIRE INSCRIPTION Dragi kolege, prijatelji, suhozidni entuzijasti, Udruga DRAGODID i međunarodna mreža S.P.S. za interdisciplinarno istraživanje suhozidne baštine najavljuju XVII. međunarodni suhozidni kongres koji će se održati od 2. do 4. listopada 2020. u Hrvatskoj. Domaćin je naša najjužnija općina – Općina Konavle. Foto: […]

Read More »