Dragodid na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije

Gostovanje na Fakultetu u Splitu kao povod za razmišljanje o ulozi i mjestu suhozida danas. I malo fotki suhozida iz Splita i okolice...

Tekst i foto: Filip Bubalo

Igrom slučaja, ako slučajnosti uopće postoje, nakon posebnog priznanja Udruzi Dragodid na netom održanom 47.  Salonu arhitekture, 7. prosinca održali smo predavanje na splitskom Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u sklopu kolegija kojeg drži prof. Ante Kuzmanić, pročelnik katedre za arhitekturu i projektiranje. Nagrada Nikoli Bašiću (izvanredni profesor na ovom fakultetu) za spomen obilježje, Goranu Andlaru i Branki Aničić za Kulturni krajolik primorske Hrvatske, društvo je u kojem se Udruga Dragodid osjeća na domaćem terenu. No, pridodamo li tome nagrađene profesore sa splitske  arhitekture Nenu Kezića i Emila Šverka, te Nikolu Popića, odnosno njegovog studenta Filipa Kobzineka za kuću na Marjanu, tradicija i moderna afirmacija mediteranskog oblikovanja prostora za istim su projektantskim stolom na ovom fakultetu, i ako se ne radi o presedanu, barem kada je arhitektura u pitanju, ovaj grad, a i zemlja kreću se u dobrom smjeru.

Uz prisustvovanje prof. Katje Marasović, pročelnice katedre Zaštita graditeljskog nasljeđa, te naravno dvadesetak studenata, predstavljen je rad i povijest Dragodida, kroz slajdove i kratkometražni film s radionice Petrebišća.

Foto: A. Kuzmanić

Želja prof. Kuzmanića bila je upoznati studente s tradicijskom arhitekturom i s praksom u pogledu revitalizacije baštine, ali i nekim praktičnim (zaboravljenim) vještinama koje su  nužne kako bi se pojmio mediteranski kulturni krug i pripadajuća mu arhitektura. Interes studenata za knjigu Gradimo u kamenu, kao i želja gore spomenutih profesora da ne ostane sve na teorijskom izletu u opća mjesta ruralne arhitekture, dobar je vjetar u jedra da se na području Splita i okolice oformi lokalitet na kojem bi se studenti okušali u praktičnoj nastavi,a najhrabriji od njih možda se i odlučili na profesionalno bavljenje vernakularnom baštinom.

Za početak, Park šuma Marjan obiluje suhozidima, a s obzirom na sveprisutnu negativnu praksu lijepljenja suhozida betonom, suhozidni lokaliteti (poput ovih prikazanih na slikama), mogli bi postati mjesta edukacije kako za djelatnike Park šume, tako i za stanovnike ovog grada, od predškolske djece, preko učenika i studenata do pripadnika starije generacije, kojima je Marjan puno više od brda s utabanim stazama, vidilicama i vodama.

Osim toga, zapušteni zaseoci diljem otoka i dalmatinskog zaleđa, poput ovoga u Dubravi pokraj Žrnovnice, idealne su polazne stanice za jednu novu ulogu suhozidnog graditeljstva, jer ova kao i svaka druga arhitektura treba ljude.

Revitalizacija napuštenih sredina, edukacija, valorizacija suhozida i njegova inventarizacija u svrhu znanstvenog istraživanja, materijaliziranje gospodarskog potencijala ruralne baštine, samo su neke od mogućnosti. No, kada smo u stanju loše gospodariti s prirodnim resursima, kako ćemo s djelima ljudskim?

Klapsko pjevanje (nakon gange) nedavno je dospjelo na listu nematerijalne kulturne baštine i dovabiti nekoliko tisuća ljudi klapskom pjesmom na Poljud ili u Arenu, pero laka je kategorija. Međutim,  dovesti grupicu ljudi na radnu akciju obnove nepreglednih kilometara suhozida (ili barem jedne bunje), kojim su spojene tisuće godine povijesti ovih krajeva i tko zna koliko još pojedinačnih sudbina i generacija, na koje nas iznova i svugdje podsjećaju svi oni kameni krajolici, «težačka» je kategorija u kojoj se bore izgleda samo entuzijasti.

 

 

Komentiraj

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

hrHR