Tekst i foto: Filip Bubalo
Igrom slučaja, ako slučajnosti uopće postoje, nakon posebnog priznanja Udruzi Dragodid na netom održanom 47. Salonu arhitekture, 7. prosinca održali smo predavanje na splitskom Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u sklopu kolegija kojeg drži prof. Ante Kuzmanić, pročelnik katedre za arhitekturu i projektiranje. Nagrada Nikoli Bašiću (izvanredni profesor na ovom fakultetu) za spomen obilježje, Goranu Andlaru i Branki Aničić za Kulturni krajolik primorske Hrvatske, društvo je u kojem se Udruga Dragodid osjeća na domaćem terenu. No, pridodamo li tome nagrađene profesore sa splitske arhitekture Nenu Kezića i Emila Šverka, te Nikolu Popića, odnosno njegovog studenta Filipa Kobzineka za kuću na Marjanu, tradicija i moderna afirmacija mediteranskog oblikovanja prostora za istim su projektantskim stolom na ovom fakultetu, i ako se ne radi o presedanu, barem kada je arhitektura u pitanju, ovaj grad, a i zemlja kreću se u dobrom smjeru.
Uz prisustvovanje prof. Katje Marasović, pročelnice katedre Zaštita graditeljskog nasljeđa, te naravno dvadesetak studenata, predstavljen je rad i povijest Dragodida, kroz slajdove i kratkometražni film s radionice Petrebišća.
Foto: A. Kuzmanić
Želja prof. Kuzmanića bila je upoznati studente s tradicijskom arhitekturom i s praksom u pogledu revitalizacije baštine, ali i nekim praktičnim (zaboravljenim) vještinama koje su nužne kako bi se pojmio mediteranski kulturni krug i pripadajuća mu arhitektura. Interes studenata za knjigu Gradimo u kamenu, kao i želja gore spomenutih profesora da ne ostane sve na teorijskom izletu u opća mjesta ruralne arhitekture, dobar je vjetar u jedra da se na području Splita i okolice oformi lokalitet na kojem bi se studenti okušali u praktičnoj nastavi,a najhrabriji od njih možda se i odlučili na profesionalno bavljenje vernakularnom baštinom.
Za početak, Park šuma Marjan obiluje suhozidima, a s obzirom na sveprisutnu negativnu praksu lijepljenja suhozida betonom, suhozidni lokaliteti (poput ovih prikazanih na slikama), mogli bi postati mjesta edukacije kako za djelatnike Park šume, tako i za stanovnike ovog grada, od predškolske djece, preko učenika i studenata do pripadnika starije generacije, kojima je Marjan puno više od brda s utabanim stazama, vidilicama i vodama.
Osim toga, zapušteni zaseoci diljem otoka i dalmatinskog zaleđa, poput ovoga u Dubravi pokraj Žrnovnice, idealne su polazne stanice za jednu novu ulogu suhozidnog graditeljstva, jer ova kao i svaka druga arhitektura treba ljude.
Revitalizacija napuštenih sredina, edukacija, valorizacija suhozida i njegova inventarizacija u svrhu znanstvenog istraživanja, materijaliziranje gospodarskog potencijala ruralne baštine, samo su neke od mogućnosti. No, kada smo u stanju loše gospodariti s prirodnim resursima, kako ćemo s djelima ljudskim?
Klapsko pjevanje (nakon gange) nedavno je dospjelo na listu nematerijalne kulturne baštine i dovabiti nekoliko tisuća ljudi klapskom pjesmom na Poljud ili u Arenu, pero laka je kategorija. Međutim, dovesti grupicu ljudi na radnu akciju obnove nepreglednih kilometara suhozida (ili barem jedne bunje), kojim su spojene tisuće godine povijesti ovih krajeva i tko zna koliko još pojedinačnih sudbina i generacija, na koje nas iznova i svugdje podsjećaju svi oni kameni krajolici, «težačka» je kategorija u kojoj se bore izgleda samo entuzijasti.
Krapanj 2022.
Tekst: Ante Senjanović
Foto: Tanja Kremenić
Krapanj je najniži hrvatski otok, Krapanj je u jednome trenutku bio najgušće naseljen dio naše zemlje, Krapanj ima još kurioziteta i u još je ponečem bio naj- ili prvi, ali neću vam sad otkriti sve tajne. Interesirajte se, istražite, posjetite i raspitajte se. Domaćima bi bilo drago – upravo je njihova želja da se o Krapnju priča kao o nečemu sadašnjem, a ne samo prošlome, nas neizravno dovela tamo.
Otok će ovog ljeta biti domaćin Eco Heritage Task Forcea, dugotrajnog volonterskog programa u kojem mladi hrvatskih korijena iz cijelog svijeta dolaze, kroz društveno koristan rad i razne aktivnosti i radionice, naučiti nešto o zemlji svojih predaka. A malo bi toga na širem šibenskom području bilo tipičnije od zidanja usuho. Krapanj sa svojim posebnim, ravnim reljefom, možda nije Srima s njenom beskrajnom kamenom čipkom, ali otočke prizide su prisutne svugdje gdje bi i inače bile: kao ograde, kao putevi, kao gomile. I u još jednoj posebnoj ulozi: usuho građenih mula. Nešto što je bilo često u mnogim primorskim mjestima, ali s vremenom izgubljeno uređivanjem riva, lungomara i marina. Dakako, dostupnošću novih i trajnijih materijala i konstrukcija, malo su ažurirani, ali svaki čuva barem dio stare konstrukcije.
Slika 1. Plovidba preko je kratka
Slika 2. Večer u mjestu
Slika 3. Mul je u moru, agava je na mulu
U polju, kao i inače, napuštanje poljoprivrednog krajolika znači odsutnost ruku koje bi popravile ono što je palo, i znači prisutnost raslinja koje voli zidove, jer gdje je zid – tu je plodno tlo, tu je zaklon. A biljka ne zna da zid valja čuvati, nego se širi i širi, a zid nije toliko tvrdoglav da se ne bi makao, nego pomalo sklizne i padne. I tako, mjesni je odbor, kao domaćin tog iseljeničkog događaja, uz druge aktivnosti predvidio da mladi nauče nešto o zidanju usuho i daju ruke u početku popravljanja tog dijela otočkog naslijeđa. Mi smo pozvani da poučimo učitelje – da onima koji će u obnovi zidova voditi mlade, pokažemo kako da to ispravno rade, ili da ih podsjetimo na to da su to možda u mladosti radili.
Slika 4. Na putu do mjesta rada. S lijeve strane je mjesna gustirna.
Svaka pouka je najbolja u praksi, pa je odlučeno napraviti nešto na lokaciji koja će biti žarište suhozidne aktivnosti tijekom volonterskog programa, na lokvi Biljulji, na ovim neugodnim vrućinama potpuno suhoj, ali inače aktivnoj, makar uglavnom bočatoj. Što nije nimalo čudno, jer se nalazi na 150 metara od mora, na otoku malome i toliko niskome, da je za pretpostaviti kako je dno lokve otprilike na razini morske površine, a čovjeku nije jasno gdje uopće stane ona vodena leća koja na svim otocima čini spasonosni vodonosnik.
Slika 5. Ulaz u Biljulju, na početku radova.
Želja je to posebno mjesto i posebno pažljivo urediti, nek ne bude više zanemareno. E, kako se u dva dana naša akcije, usred jednog od ovoljetnih toplinskih valova, ne stigne puno napraviti – a kako rekoh, nije ni cilj – našli smo jednu bitnu stvar za odraditi i još jednu pokaznu, a ostalo će se razvijati svojim tokom. Pristup do lokve je kosinom, niz koju su se kroz godine zanemarivanja u istočnu polovicu lokve pomalo nanosile naslage zemlje, kamenja, sasušene vegetacije… Da bi se spriječilo nastavak toga, odlučeno je dio te kosine zatvoriti podzidom, dok će se na drugom dijelu poslije dodatnog čišćenja, s vremenom napraviti malo stubište. Odronjavanje s rubnih zidina lokve, erozija i kotrljanje s kosine, dali su nam dovoljno materijala da to možemo napraviti bez prevelikog problema, ali i materijala po prirodi malo grubljeg i glomaznijeg. Čekamo sad da kamen posivi i dobije eleganciju starog zida.
Slika 6. Čistimo prostor za podzid, da možemo pripremiti temelj
Slika 7. Neke stvari treba pomaknuti polugom
Slika 8. Bilo je vruće, isprike na nenošenju majice
Slika 9. Rimovani rad
Slika 10. Mala doštimavanja
Drugo mjesto je jedna urušena ograda uz malu čistinu nad lokvom, uz put koji vodi dalje u šumu i prema moru. Kamen je manji i, kako je već jednom bio ugrađen, ljepšeg oblika. Ograda se spaja s jednim lijepo zidanim starim zidom, ali je spojno mjesto razrušeno i nestabilno, pa smo, u nedostatku vremena za pažljivu rekonstrukciju, tamo nabacali višak kamena neka služi kao potporanj do trenutka konačnog popravka.
Slika 11. Pa se čovjek zapita: je li tu čega uopće bilo?
Slika 12. Škalje nikad dosta
Slika 13. … a ni drugih ispuna
Slika 14. Riješeno!
Vrućine nam nisu dozvoljavale dug rad, već se samo dalo raditi kroz jutro od 6.30 do 9.30, i predvečer od 18 do 21. Malo manje od poštenog radnog dana, ali nije ovo bilo doba za fizički rad (a sparina i zagušljivost u lokvinoj udubini nisu pomogli) – no, što se moralo, moralo se. Marenda je zato lijepa nagrada kad zvizdan ne da dalje. Drugi dan je bilo girica, i to ne samo friganih! Ako vam je neobično da se pripremaju na brujet (brudet, brodet, kako li vam drago), bilo je i nama, ali ne znači da nije super. Girice, vino i hlad na širini ispod satnog tornja (bez sata, doduše). Mačke koje čekaju hranu, ljudi koji prolaze, oleandar koji se šareni. Lijepo, nije li? Naša dvočlana ekspedicija (fotografkinja i suvoditeljica je, zbog ograničenja tehnologije, nažalost nevidljiva) je uživala.
Slika 15. Obična marenda
Slika 16. Debelo nakon posebne marende, kad su svi već otišli. Pa tko bi prekidao girice za slikanje?
Dva dana lijepog gostoprimstva, ozbiljnog rada i puno viceva. Nadamo se nekom ponovnom susretu, a našim domaćinima želimo uspješan susret s mladima i da s njima što više i ljepše uspiju urediti lokvu Biljulju i okolne puteve.
Slika 17. Po čemu još znate za Krapanj?
Slika 18. Po mačkama znate za sve
Slika 19. Tanja voli zalaske sunca
Tekst: Ante Senjanović Foto: Tanja Kremenić Krapanj je najniži hrvatski otok, Krapanj je u jednome trenutku bio najgušće naseljen dio naše zemlje, Krapanj ima još kurioziteta i u još je ponečem bio naj- ili prvi, ali neću vam sad otkriti sve tajne. Interesirajte se, istražite, posjetite i raspitajte se. Domaćima bi bilo drago – upravo […]
Read More »