Dragodid u Drašnicama

Kasnili su rezultati, rješavanje imovinsko-pravnih odnosa, raspisivanje javne nabave, ali konačno – prvi rezultati projekta ‘’Marjan 2020. Brdo prošlosti, oaza budućnosti’’ su vidljivi. Sredstva za financiranje osigurao je Grad Split iz Europskog fonda za regionalni razvoj za promicanje održivog razvoja prirodne baštine.

Između ostaloga, krenuli su radovi u Botaničkom vrtu koji je još od sedamdesetih prepušten zarastanju i propadanju. Proces obnove podijeljen je među nekoliko izvođača pa se tako očekuje sanacija i obnova postojećih građevina i suhozida, preuređenje poljske kućice u suvenirnicu, izgradnja staza, sjenica i uređenje krajobraza, izvedba „botaničkih skala“ te nabavka i sadnja biljaka.

Razgovarali smo s Lukom Runjićem, vlasnikom građevinske tvrtke koja je zadužena za obnovu suhozida u marjanskom Botaničkom vrtu, odnosno onih u njegovom zapadnom dijelu.

Luka, dobar dan. Radovi ne pitaju za vremenske prilike. Kako ste prebrodili ovih nekoliko toplinskih valova, jeste li bili više u uredu pod klimom ili u hladu Botaničkog vrta?

Dobar dan! U botaničkom vrtu je zadnjih dana pakleno vruće isto kao i drugdje tako da je hlad slaba utjeha, a i namjestilo se da taman radimo na dijelu koji je slabo pokriven sjenom stabala pa je situacija još teža. Ekipa se nastoji prilagoditi uvjetima na razne načine, npr. dogovorili smo pomaknuti početak radnog vremena na 5h ujutro, a završavamo do 13-14h kad je najgora vrućina. Također nastojimo birati redoslijed poslova na način da one koji su popodne u suncu odradimo odmah ujutro i sl. No nekad to jednostavno nije moguće i tada postaje jako teško, znoj curi u potocima i nevjerojatno brzo se umarate. Suosjećamo sa svima koji su prisiljeni u ovom periodu raditi fizičke poslove na otvorenom, bilo u građevinarstvu, poljoprivredi, javnom prijevozu i sl. Ja osobno sam, moram priznati, zadnjih dana više u uredu mada nastojim biti prisutan što više na gradilištu. Kad nisam u radnom odijelu i cipelama onda se zaletim do Bauhausa po opremu ako što nedostaje, spremam gablec pa odnesem momcima ili rješavam papirologiju koja je neizbježna u procesu gradnje.

Obnavljate podzide visoke metar osamdeset, široke metar. Koliko njih morate obnoviti i do kojeg roka? Znate li tko ih je izgradio pedesetih? U kakvim su sada problemima, ruši li ih korijenje, vrijeme, posjetitelji?

Trenutno smo pogodili posao obnove dva podzida duljine cca po 48m, a rok završetka je ugovorom bio dogovoren od dva mjeseca. Započeli smo posao s trojicom radnika pod mojom paskom, a u međuvremenu smo se pojačali s još šest ljudi. Međutim unatoč tolikoj radnoj snazi ipak kaskamo za terminskim planom i očekujemo završetak radova nekih dva tjedna iza roka. Razloga je više, a budući da neki od njih uključuju i to što nije na vrijeme osigurana potrebnu mehanizaciju za rad, neće biti većih posljedica po nas.

O gradnji postojećih zidova pedesetih znamo vrlo malo, priča se da su ih gradili zatvorenici bivšeg režima vjerojatno uz vodstvo obučenih majstora. S obzirom u kakvom su stanju sada priča čak i drži vodu jer smo odmah po dolasku i otvaranju prve dionice zida uočili neke nelogičnosti u gradnji koje su vjerojatno bile uzrok kasnijim oštećenjima. Da je poslove obavljala kvalificirana radna snaga ne vjerujem da bi došli u situaciju da ih treba izgraditi praktički ispočetka. Na primjer, jedna od stvari koja nam je odmah zapela za oko je korištenje manjih kamenja u temeljima i to još nagnutih prema van! U nekim situacijama se doslovce nismo mogli načuditi rasporedu kamenja jer bi veće komade često nalazili u gornjoj polovici zida, umjesto obratno.

Također, dosta kamenja je isklesano plitko i postavljeno s licem po visini umjesto po dužini. Sve to nabrojano u kombinaciji s djelovanjem vode, slijeganja zasipa od glinovitog materijala i postepenim rastom raslinja uzrokovalo je značajna oštećenja, a na mjestima i veća rušenja i odrone. S obzirom na to koliko je vremena prošlo otkad je vrt zapušten ne vjerujem da su posjetitelji odigrali veću ulogu, ali je zato njihova sigurnost bila bitan faktor pri projektiranju obnovljenih podzida.

Opišite nam proces obnove jednog podzida: rušite li svaki do temelja, gradite li unutarnje skriveno lice zida ili samo vanjsko, kako se nosite s lomljivim kamenom, na kakve izazove nailazite dok slijedite princip ‘’obnoviti kako je bilo prije’’ itd.?

Proces ide ovako: obavezno rušimo sve do temelja iz već spomenutih razloga, a zatim pristupamo iskopu i uklanjanju viška zemlje iz zasipa dok ne zadovoljimo tražene dimenzije iz statičkog proračuna. Nakon toga izrađujemo drvene okvire, razvlačimo zidarski konac svakih 0,5 m visine i zidanje otpočinje. Najveća kamenja stavljamo u prva tri reda, a zatim ona manja iznad njih. Sva kamenja se priklesavaju da bi ih prilagodili traženom nagibu zida i općenito vrsti veza koja dolikuje građevini u jednom javnom prostoru. Iz tog razloga biranje i ugradnja kamena traje značajno dulje nego inače kod gradnje, primjerice, nekog podzida u masliniku. Mi se volimo pohvaliti da ovakav vez nije nitko imao priliku slagati još od vremena kad je kamen bio praktički jedini građevni materijal, a uzor su nam stari Iliri i njihove gradine

Naime, uslijed sve raširenije primjene betona u prošlom stoljeću suhozid kao vrsta gradnje polako je izumirao, a zamijenjen je bržim i jednostavnijim načinima gradnje. Danas popularni ciklopski vez nije ništa drugo nego klesani lijepljeni kamen u cementnom mortu armiran u stražnjoj zoni zida. Nama je cilj bio postići sličan izgled i finoću ali bez upotrebe veziva i smatram da smo u tome  uvelike uspjeli.

Nažalost, materijal za gradnju nije kvalitetan i jako je teško s njim raditi. Radi se o laporovitom uslojenom kamenu izloženom već 70 godina atmosferilijima koji puca sve samo ne onako kako ste vi zamislili. Iz tog razloga smo morali dobaviti značajne količine novog kamena za zidanje, a dobar dio starog kamena je završio kao ispuna u stražnjem dijelu zida i pri gradnji skrivenog lica.

Pozitivna strana u cijeloj priči je što je zasip od kojeg su formirane terase u prošlosti sada već u cijelosti konsolidiran kao tlo i ne očekujemo značajnija djelovanja i pritiske na zid. Kod iskopa se to može vidjeti po tome što ga je moguće praktički izvesti vertikalno točno po liniji stražnjeg lica bez odrona i urušavanja. S te strane smo u relativno boljoj poziciji nego prvi graditelji, a i mlađi smo i ljepši ha-ha.

Tko provodi stručni i konzervatorski nadzor i što je to točno kod obnove suhozida pod njihovim povećalom?

Stručni nadzor provodi kolegica iz tvrtke Meritum inženjering d.o.o., a konzervatorski nadzor kolege iz Konzervatorskog odjela u Splitu pri Ministarstvu kulture i medija. Pod povećalom su im način i kvaliteta gradnje, naravno. Pazi se da zidovi budu izvedeni tehnikama koje su se izvorno koristile, a i da se poštuju sva pravila zanata koja su i tada vrijedila. U tome im pomaže i Filip Bubalo (Dragodid) na čiju smo preporuku i dospjeli ovdje

Kako ste se povezali sa suhozidnim graditeljima s kojima izvodite obnovu u Vrtu? Što ste novo o tehnici gradnje i obnove suhozida od njih naučili? Otkrijte nam koji trik. Što biste o gradnji suhozidnih struktura još htjeli naučiti, a niste imali priliku?

Ekipa s kojom radim su trojica braće iz Runovića kraj Imotskog, a najstarijeg Antu znam već dugo jer smo generacija i imali smo neke zajedničke prijatelje. Od njih sam naučio dosta, pogotovo o klesanju kamena. Oni su dosad puno više prakse imali u tom području jer su izvodili ciklopske zidove s betonom, a ja sam se s tim slabo susretao. Zidanje koje sam ja naučio kod svojih je klasično zidanje suhozida gdje vrijedi pravilo “svaki kamen ima svoje mjesto”, što znači da nema vraćanja kamenja jednom kad ga uzmeš. Ondje gdje se traži finiji vez bome ima itekako, a mi smo se našli upravo u takvoj situaciji.

Problem je što se oblaganje na koje su oni navikli radi s manjim kamenjima i ona se ne slažu nego lijepe. Ukratko, ubrzo smo shvatili da je pred nama izazov s kojim se još nismo susreli niti jedan od nas, ali kombinacija znanja i vještina koje smo imali dovela je do toga da ne samo da uspješno radimo fini vez suhozida s većim kamenjima, već i da zid kako napredujemo postaje izgledom sve bolji. Konstantno smo pomicali granice prihvatljivog pa su ponekad znale i izbiti svađe kad netko konačno nakon puno truda namjesti kamen, a “vijeće” sastavljeno od ostala tri člana mu ga ne prihvati. Ma živi cirkus… Nekad smo se i sami pitali je li nam se isplati toliko gledati u detalje ali smo ustrajali i nije nam žao.

A što se tiče gradnje drugih suhozidnih struktura tu nemam puno iskustva ali priliku ću dobiti možda upravo na Marjanu jer u sklopu projekta kreće i obnova kamene kućice na zapadnom ulazu u vrt.

Sami ste naučili graditi suhozide od oca i dide u Labinu dalmatinskom. U međuvremenu ste surađivali s graditeljima suhozida iz različitih krajeva zemlje i susjedstva. Jeste li primijetili neke specifičnosti u tehnici i pristupu gradnji vezane uz lokalitete? Imaju li suhozidi Botaničkog vrta neke svoje posebnosti?

Točno. Tko god ima ikakve veze sa Zagorom ili otocima neizbježno dođe u doticaj sa suhozidima. Vrlo rano naučio sam ih popravljati i postepeno razvijao vještinu koja se kroz kontakte s drugim graditeljima dodatno unapređivala. Specifičnosti u gradnji vezane su uglavnom za vrstu kamena s kojom graditelji iz nekog područja raspolažu. Moji Šoltani na primjer imaju u obilju ravnog pločastog kamena s kojim je lako zidati bez puno obrade kamena. Neki drugi krajevi tipa Labin dalmatinski i sl. imaju više nepravilnog krupnog kamena, takozvanih babulja koji su teži za ugradnju. Brzina gradnje na kraju se svede na isto jer se s pločastim kamenom lakše zida ali su slojevi tanki pa opet to usporava rad.

Osim vrste materijala bitnu ulogu igra i vremenski period gradnje gdje se gotovo u pravilu pokazuje da su stariji zidovi mahom i veće kvalitete. To se dobro vidi po selima u zagori kod, recimo, nadogradnje starih prizemnih objekata gdje je očita razlika u vještini zidanja među generacijama. A ono gdje taj fenomen najviše dolazi do izražaja su ilirske gradine koje kao megalitske građevine prednjače daleko ispred svih kultura po kvaliteti.

Suhozidi botaničkog vrta su posebni iz jednostavnog razloga jer su dio sklopa pod zaštitom ministarstva kulture i kao takvi jedan od rijetkih primjera iz moderne prakse koje treba obnoviti koristeći izvorne tehnike i u isto vrijeme postići funkcionalnost i stabilnost koje pred njih stavljaju važeći standardi. Moja želja je otpočetka bila da što više ljudi iz udruge uključimo u projekt ili kao suradnike ili barem posjetitelje jer smatram da je ovo jedinstvena prilika za usavršiti svoje znanje. Klesani suhozid nije nešto s čime se susrećemo baš svaki dan i baš zato smo uložili puno truda i pažnje, pa makar i na svoju štetu, kako bi ponovno oživjeli duh “škarpelina” i prezentirali zaboravljenu vještinu u najboljem svjetlu.

Je li moguće živjeti od gradnje suhozida u 2021. u Hrvatskoj? Koji su idući suhozidni projekti firme?

Itekako je moguće živjeti od gradnje suhozida i to upravo i radimo, a Marjan je idealna prilika za reklamu. Od početka našeg sudjelovanja na projektu već smo imali razne upite za nastavak suradnje i nove angažmane, a redovito naš rad prate i mediji. Idući projekti vezani su prvo za nove objekte u botaničkom vrtu, a zatim za mjere ruralnog razvoja gdje je u tijeku obrada rezultata natječaja iz 2020. godine za gradnju novih suhozida. Za sad ide sve po planu, a gdje će nas put odvesti ostaje za vidjeti. Mislim da je pred nama, a i pred suhozidnom vještinom općenito svijetla budućnost!

Kasnili su rezultati, rješavanje imovinsko-pravnih odnosa, raspisivanje javne nabave, ali konačno – prvi rezultati projekta ‘’Marjan 2020. Brdo prošlosti, oaza budućnosti’’ su vidljivi. Sredstva za financiranje osigurao je Grad Split iz Europskog fonda za regionalni razvoj za promicanje održivog razvoja prirodne baštine. Između ostaloga, krenuli su radovi u Botaničkom vrtu koji je još od sedamdesetih […]

Read More »