Dragodid u Helsinkiju

Tekst i foto: Filip Bubalo

Ne, nismo dobili još jednu europsku nagradu, niti je udrugu Dragodid pozvala Finska akademija znanosti, no kratak posjet skandinavskoj prijestolnici Helsinkiju, najsjevernijoj europskoj metropoli, otkrio je više sličnosti nego različitosti među dvjema nacijama, barem kada je suhozid u glavnoj ulozi. Koliko god to zvučalo blasfemično, imamo li pred očima jednu od najnaprednijih svjetskih demokracija i pradomovinu mobilne revolucije (Nokia) i našu kulturom bogatu, ali duhom osiromašenu tranzicijsku talasokraciju (talasanje političkih nomenklatura), paralele su neminovne.

Luka Halkolaituri dom je povijesnim brodovima
Moderne i prepoznatljive konture poslovnog centra

Finci su marljiva nacija u to nema sumnje, pa ipak radno vrijeme od 10 do16 sati, slučajnom i neupućenom posjetitelju poput mene, dalo je naslutiti kako možda oni i nisu tako radoholični, već samo u pogledu organizacije, znatno efikasniji. Tako njihovih 800 tisuća stanovnika više, živi na šest puta većoj kvadraturi zemlje, no odbijemo li toj sumi 187,888 jezera (većih od 500 m²) i činjenicu da najveće jezero Saimaa ima 4400 m2 (Suomi-zemlja jezera), kvadraturne razlike se izjednačavaju. Statističke sličnosti ima i kod gradskog stanovništva kojeg je oko 58 %, dok je urbanog (što god to značilo) u Hrvatskoj 52 posto. Tu nakratko prestaju sličnosti jer se njihov uvoz procjenjuje na 32 milijarde dolara (izvoz 44 milijarde), dok kod nas devet milijardi otpada na uvoz, te se izvozi robe u vrijednosti oko četiri milijarde dolara.

Rezidencijalni dio zapadne obale grada
Suhozidna tehnika ugrađena je u urbani krajolik

Njihov je BDP oko 24 tisuće eura, te kada se usporedi s naših pet tisuća kuna, Finska doista jest hladni sjever. Tako nije čudo, što ćete van radnog vremena, prosječnog Finca ili još bolje Finkinju obično zateći u kakvom restoranu ili zalogajnici, dobro raspoložene (naravno uz dobru kapljicu), a svaki slobodan trenutak pažljivo je planiran, makar se radilo o sjedeljci u parku sa šampanjcem, srednjovječnog dobrostojećeg para na zubatom suncu. Da kojim ekonomskim čudom mogu, doduše tijekom radnog vremena, Hrvati bi svakako više posjećivali restorane nego barove, pa smo i po tom pitanju, barem u mašti, više slični, nego različiti.

Povorka samba škola u još uvijek hladnom i kišovitom svibnju, nije osmo finsko čudo.

Premda su obje nacije gurmanske, njih pretjerano ne zanima kuhanje u smislu prakticiranja, a s obzirom na klimatske uvjete, izbor namirnica domaće proizvodnje veoma je uzak i nikakav, osim kada su u pitanju plodovi modre žitnice. No, zato kada bi usporedili obradivu površinu i količinu uvoza hrane, ispada da je Hrvatska više od pola godine pod snijegom. Baš kao i Finska. Zato kada je u pitanju riba i riblja industrija, mi smo ti koji među zadnjima visimo na parangalu europske potrošnje ribe po glavi stanovnika.

Unutrašnjost tržnice pokraj Kauppatori stanice
Ovo nije predstava za turiste, već lučki haringa snack

Naime, losos i haringa, dovedeni su gotovo do nacionalnog simbola (jednom godišnje je festival haringe), pa potrošnja ove i drugih vrsta morskih delicija iz ne baš tako gostoljubljivog zaljeva kao što je primjerice Jadran, na godišnjoj bilanci iznosi oko 13 kg po glavi, čime su treća zemlja u EU. Polovica konzumirane ribe namiri se, dakako iz domaće proizvodnje.

Iako međusobno udaljene tisućama milja, ali i svjetlosnih godina, u pogledu tradicijske kulture, sfere preklapanja opet su daleko bliže nego što ih prije spomenute statistike razdvajaju. Već prvog dana posjeta, jedan (ne)slučajan niz skretanja, doveo me pred nešto, što mi se u prvom redu učinilo kako suhozidni land-art usred Helsinkija.

Suhozidni prsten usred rezidencijalnog dijela Helsinkija

Unutrašnjost Temppeliaukion crkve

Sjeverni prilaz malom brdašcu okruženom rezidencijalnim stanovima, u početku je otkrivao tek suhozidni prsten promjera 50-ak metara i u nekim dijelovima visok četiri metra. Granitni blokovi, tamno prevladavajućih tonova crvene i sive, na niskom svibanjskom suncu, s ožiljcima nalik onim blokovima iz bračkih kamenoloma, zračili su nekom profanom energijom. Dakako, nisam ni slutio da će me zaokruživanje prstena i kupole koja se izdizala iz sredine, te veliki red ispred nečega što se na prvi pogled činilo kao ulazak u garažu, dovesti pred Temppeliaukion crkvu ili u prijevodu Church of the Rock.

Detalji zida unutar crkve

Nabadanjem na nešto tako jednostavno i profano, ne samo kada je u pitanju reinterpretacija kamena i tradicijskih tehnika građenja, nego skladnost naglašavanje spoja zemaljskog i nebeskog, ostavilo me (pre) malo je reći iznenađenim. Porez na dodanu vrijednost, u ovom slučaju jest akustika, koja ovu građevinu čini jednom od ponajboljih koncertnih prostora. Kasnije je utvrđeno, akustika je dovedena do maksimuma baš zbog (nepravilnog) kamena u unutrašnjosti. Izgrađena krajem 60-ih godina prošlog stoljeća, ova Luteranska crkva duguje svoj oblik, promišljenom planiranju arhitekata (braća Suomalainen), koji su jednostavno poštivali kružni oblik trga na kojem su gradili. Ako se s ičim da usporediti, onda je to (jednako sakralno i monumentalno u svojoj lapidarnosti), svakako projekt kornatskih križeva Nikole Bašića.

Široka avenija koja vozi uz obod šireg centra i dijela koji svakom namjerniku u trenu ostavlja cjelokupni dojam finskog dizajna, u svom glavnom dijelu, sporadično je i sasvim neobavezno, ali upečatljivo prošarana suhozidom.

Suhozidi kao neobavezna, ali česta pojava u Helsinkiju

Posve usporedivo sa primjerice nekim dijelovima Splita, u kojima su arhitekti uspjeli na ostatke tradicijske arhitekture nasloniti nove slojeve grada uglavnom 70-ih godina prošlog stoljeća. Tada su još arhitektonska rješenja u gradskoj jezgri (pa i šire) bila svjetski relevantna, a ne predmetom spora i malverzacija.

Tradicijski elementi kao dio splitske urbane arhitekture

No, onome po čemu smo ipak malo južnije da ne bude tužnije, način je na koji se njihova tradicija i kulturna baština tiče svakoga i u bilo koje doba. Tako se na dvadesetak minute vožnje biciklom, iz samog high tech centra, stižena insularnu povijesnu kapsulu. Otok Seusaari funkcionira kao open-air muzej, u kome se za osam eura, može steći dojam o načinu života generacija Finaca prije nego što su postali tehnologijom i dizajnom pokretana nacija, i jedna od država sa najvećim indeksom kada je u pitanju kvaliteta življenja.

Dovezene kuće predstavljaju tradicijsku arhitekturu
Iskustvo veslanja tradicijskim brodima oko otoka

Sličnost s “hrvatskim vezom” na tradicijskim kućama u Posavini
Umjesto šindre i slame – brezino drvo i kora

Od malenih kućica koje su dovezene iz Laponije, kako bi se predstavio taj manjinski i autohtoni etnos, do velikih i bogatih rezidencijalnih vila iz 18. i 19.st. koje su bile dio naselja Seusaari, ovaj otok, odnosno muzej osnovan 1909.g. mjesto je na kojem se Finci u potrazi za identitetom, ali i najobičniji turisti, mogu upoznati sa svim aspektima tradicijske kulture, imajući na uvid oko 87 raznih objekata i mnoštvo etnološkog materijala.

Zeleni krovovi i održiva gradnja, finska je tradicija

Unutrašnjost pojedinih domaćinstava u mnogome je slična našim tradiccijskim kućama

Bilo šećući po otoku ili pak sudjelujući u radionicama, koje nisu samo pokaznog tipa, već se uz pomoć tri zaposlena stručna djelatnika redovno održavaju, posjetitelj se može aktivno uključiti u održavanje i obnavljanje baštine. Za one željne više podataka, ispred svakog objekta, skandinavski tople djelatnice otvorenog muzeja objasnit će vam svaki detalj, ali i provesti vas pričom kroz povijest života u znatno surovijim uvjetima, nego što je to Mediteran nekada bio.

Nedavno obnovljen krov s brezinom šindrom
Tehnika izrade slamnatog krova slična je našoj

Slamnati krov na spremištu za brodove

Više od sve te baštine na otvorenom, oduševljava nenapadan odnos prema posjetiteljima, dok se istovremeno vodi briga za zaštićene biljne i životinjske vrste na otoku. Na otoku su čak i dvije od tri nudističke plaže, još jedne tradicije koje se Finci ne srame i ne boje se pokazati. Svojevrsni vrhunac, Seuasaari doživljava za vrijeme ljetnog solsticija, kada se na otoku, odnosno malo dalje od obale, pali veliki oganj (kao u našem slučaju na Sv. Ivana), kako bi se obilježio dolazak novog ciklusa.

Interijer tipične finske gospodarske kuće
Obnovljeni krov kuće za brezovom korom kao izolacijom

Alatke kojima i posjetitelji mogu sudjelovati u obnovi baštine

Vještina obrade drvene građe kao glavnog materijala, vidljiva je po mnogim detaljima

Suhozidna ograda najstarije građevine na otoku – crkva iz Karune iz 1686. g.
Unutrašnjost crkve

No, dok je otok Seuasaari omiljeno vikend izletište, još jedan otok – Suomenlinna udaljen je tek desetaak minuta od samog središta Helsinkija odnosno njegove glavne luke. Nekadašnja vojna utvrda, strateški vrlo važna u oblikovanju povijesti Finske koja je svoju neovisnost od Švedske i Rusije izborila 1907. g., danas je pod zaštitom UNESCO-a (1991.g.), i vanserijski je primjerak gospodarenja kulturnom baštinom. Boraviti nekoliko dana na takovom mjestu, znači izgubiti pojam jednako o prostoru kao i o vremenu, jedino što vas podsjeća da je centar Helsinkija tek par milja udaljen od ove oaze, rijeke su turista i domaćih koji svakodnevno pohode otok, posebice vikendom.

Strateški nekad vrlo važan obrambeni sistem, danas je mjesto za igru, ali i dio kulturne ponude

Na otok se dnevno iskrcaju rijeke turista
Vanjske zidine koje nadziru ulazak u luku

Pomorska akademija s malim kontingentom ratnih brodova, nekoliko muzeja, galerija sa stanovima za umjetnike, zatvorom otvorenog tipa (čiji zatvorenici rade na održavanju utvrde), civilnom lučicom, malim hotelom, knjižnicom, ali i velikim škverom i pristavama koje su dio industrijske baštine ovog otoka, sve to koegzistira na šest spojenih otoka. Nezavisno državno tijelo upravlja ovom utvrdom, kroz koju je u rekordna četiri mjeseca prošlo preko 700 tisuća posjetitelja.

Jedinstvena crkva-svjetionik na svijetu Kirkkopuisto
Povijesne zidine Suomenlinne

Stalnih 900 stanovnika Suomenlinne dijeli ovaj jedinstveni baštinski kompleks s 350 radnika, što u muzejima i uslužnim djelatnostima poput ugostiteljstva, ali i u održavanju tradicijskih obrta kao što je gradnja drvenih brodova.

Od ribarskih kaića, do remonta velikih brodova u suhom doku

Ovaj alat nije dio postave muzeja, već se koristi u izradi replike drvenog broda (gunboat iz 18.st.)

Gradnje upravo jedne takve replike u prvom redu ima razvijanje interesa za tradicionalnu brodogradnju kod mlađe populacije, oživljavanje starih obrta, te poboljšanje turističke ponude na Suomenlinni, a što podrazumijeva i obnovu suhozida po cijelom otoku. Sve je to dio aktivnosti u sklopu zaštite i života ovog UNESCO-ovog lokaliteta. Zanimljiv detalj krije se u slojevima između kamena, gdje je postavljena brezina kora, najvjerojatnije kao zaštita od prodora slojeva zemlje i kiše, odnosno proklizavanja. Princip je isti, sve ostalo su geografske nijanse.

Suhozidni bazen unutar obrambenih zidina
Svaki kamen je probijen metalnom šipkom

Tvrđava i svi njeni dijelovi se kontinuirano obnavljaju

Na UNESCO-ovoj listi svjetske baštine, Hrvatska ima šest (kulturnih) lokaliteta od kojih posljednji na listi i za suhozidnu baštinu najvažniji: antička Hora u Starom Gradu na Hvaru. Nimalo slučajno, Finska ima jednak broj lokaliteta (i tu valjda prestaje svaka sličnost), od kojih su njeni najmlađi iz 1991.g., dok su Split i Dubrovnik stavljeni na listu pradavne 1979. g. No, jesmo li iskoristili tu vremensku prednost, ili se ona istopila lošim,kratkoročnim i neinventivnim gospodarenjem? Jesu li li spomenuti gradovi postali tek meka za mešetarenje nekretninama i luke cruiser turizma?

Generatori gospodarstva (barem na lokalnoj razini) i turizma u kojem je kultura za kormilom, svakako nisu. Šibenska tvrđava Sv. Nikole, Kornati, Starogradsko polje, Pustinja Blaca na Braču, škverovi u Betini i na Lošinju, Lunjski maslinici, Bakarski prezidi i da se ne nabraja dalje, sve su to zone potencijalnog kapitaliziranja kulturne baštine, ukoliko im se pristupi na pravilan, prije svega održiv način. Za početak bez namještenih natječaja, politički administriranih ravnatelja, nelegalne gradnje u zaštićenim zonama i tomu slično.

 

Share and Enjoy:
  • Facebook
  • Twitter
  • del.icio.us
  • Print
  • Tumblr

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

*
*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

 http://www.dragodid.org/wp-content/uploads/2022/01/Suhozid-1-170x274.jpg
0

Najava: Restaurator suhozida – čuvar prošlosti

Nacionalni park Mljet organizira volonterski program “Restaurator suhozida – čuvar prošlosti”.

Suhozid-1

Volonteri će raditi na obnovi suhozida, međa, podzida, skalinada i slično.

Posao obuhvaća sljedeće aktivnosti:
– krčenje i čišćenje vegetacije koja je obrasla suhozide;
– čišćenje okolnog terena;
– prikupljanje, nošenje i sortiranje kamenja;
– jednostavnu obradu kamenja ručnim alatima;
– slaganje kamenja;
– bilježenje koordinata postojećih suhozidnih struktura;
– fotografiranje suhozida prije i poslije obnove.

Volontiranje je moguće u travnju (26.3-2.4, 2.-9.4, 9.-16.4), a traje 7 dana, od čega je jedan dan predviđen za odmor i organizirani obilazak otoka.

Poveznica sa svim detaljima i prijavnicom:
https//volonteri.parkovihrvatske.hr/hr/volontiraj/restaurator-suhozida-cuvar-proslosti/

Nacionalni park Mljet organizira volonterski program “Restaurator suhozida – čuvar prošlosti”. Volonteri će raditi na obnovi suhozida, međa, podzida, skalinada i slično. Posao obuhvaća sljedeće aktivnosti: – krčenje i čišćenje vegetacije koja je obrasla suhozide; – čišćenje okolnog terena; – prikupljanje, nošenje i sortiranje kamenja; – jednostavnu obradu kamenja ručnim alatima; – slaganje kamenja; – […]

Read More »

 atts
0

Povratak u (Eden) Godinj

Tekst: Stipe Božinović
Fotografije: Jelena Kulušić, Žana Pervan Odak

Veliki Godinj se vratio, ili bolje rečeno mi smo se vratili Velikom Godinju. Nakon dvije prošlogodišnje radionice (izvještaj1, izvještaj2) nevezane uz suhozide ovog puta smo organizirali radionicu obnove i izgradnje suhozida. Naši domaćini kao i do sada bili su brat i sestra Nada i Nediljko Pavlinović. Radionica je bila organizirana u suradnji i pod sponzorstvom Centra za kulturu i baštinu (CKB) Grada Vrgorca i Parka prirode Biokovo. Dragodid smo predstavljali Jelena Kulušić i ja, Stipe Božinović.

Page-1-Image-1
Foto 1. i 2. Pozdravne riječi i uvodno predavanje

Nije sve baš išlo baš po planu. Originalni termin bio je zakazan za kraj kolovoza, točnije posljednju subotu, ali zbog lošeg vremena radionica je otkazana u kolovozu i rujnu te je konačno realizirana 16. listopada. S obzirom da je originalni termin bio dogovoren za kolovoz, tom terminu i očekivanim vrućinama bilo je prilagođeno trajanje radionice, pa je dogovorena četverosatna radionica kroz prijepodne. Bez obzira na odgodu termina dogovor da će radionica biti kroz jedno prijepodne nije se promijenio.

Page-2-Image-2
Foto 3. i 4. Sanacija jednog urušenja i rezultati sanacije

Broj sudionika je bio ograničen zbog epidemioloških mjera, ali i u takvim okolnostima okupilo se 20ak entuzijastičnih ljudi, među kojima predstavnici CKB Grada Vrgorca, PP Biokovo, Konzervatorskog ureda u Imotskom i ljubitelja ovog dijela baštine, koji su vidjeli objavu događaja na društvenim mrežama.

Page-2-Image-3
Foto 5. i 6. Sanacija drugog urušenja i rezultati sanacije

I nakon svih tih tehnikalija, dogovora i odgoda dočekali smo i to jutro 16. listopada, sjeli u auto i uputili se u Veliki Godinj. S obzirom da više nije bio kolovoz pa rad nismo trebali početi prije velikih vrućina ipak smo se dogovorili za nešto kasniji početak radionice (čitaj 9 sati). Nakon uvodnih riječi organizatora i našeg uvodnog predavanja o samoj tehnici gradnje i sigurnosti na radu sama radionica je bila podijeljena na dva dijela, dva terena, dvije razine spremnosti. Dio sudionika, onih koji do sada nisu imali iskustva u izradi suhozida, sudjelovali su za početak u obnovi urušenih suhozida uz stazu koja iz Velikog Godinja vodi u Biokovo. Oni s više iskustva i želje izrađivali su potpuno novi suhozid za koji su domaćini pripremili ranije teren. Kada su se i oni neiskusniji ili nesigurniji u svoje vještine zidanja izvježbali i uhvatili ruku s obnovom nekoliko urušenih ogradnih zidova, svi skupa smo se prebacili na izgradnju novog zida. Novi zid bio je ambiciozan pothvat i od početka se znalo da neće biti završen, ali domaćini su željeli samo da se počne, da se napravi prvi red, jer su sigurni da će se onda i nekada nastaviti.

Page-3-Image-4
Foto 7. i 8. Rad na novom zidu

Nema potrebe pričati da su 4 sata koliko je dogovoreno da će radionica trajati jako brzo prošla, a kada je došlo vrijeme za ručak nije se odmah prestalo raditi, jer „evo samo još ovo da popravimo”, no kad je stigla naručena peka rad je ipak obustavljen.

Page-4-Image-5
Foto 9. i 10. Izgrađeni dio novog zida i rezultati radionice

I tako je jako brzo prošlo lijepo jutro u Velikom Godinju, još jedna lijepa radionica. I ne treba spominjati da se već kuju planovi za nove, buduće akcije. Za kraj ostaje još jednom zahvaliti našim domaćinima Nadi i Nediljku na uvijek srdačnom gostoprimstvu i Žani Pervan Odak, ravnateljici CKZ grada Vrgorca, na svoj organizaciji i koordiniranju svega.

Tekst: Stipe Božinović Fotografije: Jelena Kulušić, Žana Pervan Odak Veliki Godinj se vratio, ili bolje rečeno mi smo se vratili Velikom Godinju. Nakon dvije prošlogodišnje radionice (izvještaj1, izvještaj2) nevezane uz suhozide ovog puta smo organizirali radionicu obnove i izgradnje suhozida. Naši domaćini kao i do sada bili su brat i sestra Nada i Nediljko Pavlinović. […]

Read More »

 atts
0

Studia ethnologica Croatica: Cresko-lošinjski mrgari

Prenosimo članak “Višeprostorni suhozidni torovi (mrgari) kao monumentalna pastirska arhitektura: Primjeri s cresko-lošinjskog otočja” objavljen u časopisu Studia ethnologica Croatica (vol.33, no.1).

Članak je na engleskom jeziku i može se direktno preuzeti ovdje: https://hrcak.srce.hr/file/389469.

Autori:
Tanja Kremenić ; Dipartimento di Scienze Storiche, Geografiche e dell’Antichità, Università di Padova & Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Mauro Varotto ; Dipartimento di Scienze Storiche, Geografiche e dell’Antichità, Università di Padova
Goran Andlar ; Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Sažetak:
Višeprostorne ovčare dio su suhozidne pastirske baštine Ujedinjenoga Kraljevstva, Švicarske, Islanda i Hrvatske. Primjeri s otoka Cresa i Lošinja (lokalnoga naziva: mrgari) u procesu su napuštanja, a u literaturi tek parcijalno obrađeni, zbog čega je cilj ovoga rada objedinjavanje i dopuna spoznaja, polazeći od premise o njihovoj kulturnoj vrijednosti. Istraživanje se temeljilo na pregledu literature i kartografskih podataka, ali ponajviše na razgovorima s lokalnim stanovništvom te terenskim obilascima. Ovim je radom većina otočnih višeprostornih mrgara zabilježena i opisana te vrednovana unutar modela kojim su izdvojeni oni najreprezentativniji i/ili prikladni za obnovu.

U nastavku dijelimo fotografije mrgara iz članka u boji, uz dopuštenje autora:

DCIM100MEDIADJI_0893.JPG Figure 10 DCIM100MEDIADJI_0164.JPG Figure 13 DCIM100MEDIADJI_0091.JPG Figure 17 Figure 20 DCIM100MEDIADJI_0254.JPG DCIM100MEDIADJI_0120.JPG Figure 27

Prenosimo članak “Višeprostorni suhozidni torovi (mrgari) kao monumentalna pastirska arhitektura: Primjeri s cresko-lošinjskog otočja” objavljen u časopisu Studia ethnologica Croatica (vol.33, no.1). Članak je na engleskom jeziku i može se direktno preuzeti ovdje: https://hrcak.srce.hr/file/389469. Autori: Tanja Kremenić ; Dipartimento di Scienze Storiche, Geografiche e dell’Antichità, Università di Padova & Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Mauro […]

Read More »

 atts
0

Popravak krova pred prve kiše u Dragodidu

tekst: Ana Burić

fotografije: Marta Krištofić, Maja Flajsig , Ana Burić, Andro Nigoević, Zvonimir Malbaša

Nakon prošlogodišnje stanke uzrokovane raznoraznim zatvaranjima, preprekama i ograničenjima Dragodiđani su se ove jeseni ponovno vratili u zaseok Dragodid poviše Komiže na otoku Visu. Već nekoliko godina za redom trudimo se, barem jednom godišnje, doći na otok i pomoći Nediljjki Burić- jedinoj stanovnici Dragodida (uz pasa Bobija, tovara Gala, kozu Larisu i jarca Antoninka)  u održavanju sela i tradicionalnog načina života.

WhatsApp Image 2021-11-03 at 15.46.56 (2)

O povijesti sela, počecima Udruge usko vezanim za Dragodid i dosadašnjim akcijama već je dosta pisano, a za one koji žele znati više sve članke možete pročitati ovdje: 2002. / 2014. / 2016. / 2017. I. / 2017. II /2018. /2019.
I ove godine akcija je financirana iz projekta koji je raspisao Grad Komiža pod nazivom „Obnova tradicijske kulturne baštine, razvoj volonterstva i građanskog aktivizma u selu Dragodid“

Nakon izvidničkog posjeta selu ovog ljeta ustanovili smo da je, od brojnih potrebnih sanacija, definitivno najbitniji zahvat obnova tj popravak kamenog pokrova na najstarijoj kući u selu koja se jedina još uvijek koristi u svrhu življenja.

20211030_122043 20211101_122802
Kao najoptimalniji termin pokazao se vikend početkom studenog, pa smo skombinirali dane i organizirali trodnevnu akciju s peteročlanom postavom iz Zagreba, Sinja, Brača i Splita uz pomoć tri četveronožna volontera Dojdi, Ninu i Đuru koji su se brinuli da hranu uvijek spremimo na sigurno. Logistiku, načelni plan rada i nabavu materijala obavili smo ranije, tako da smo na teren došli opremljeni limom, vapnom, cementom, kupama kanalicama, pilama, šarafima…

Uz jutarnju kavu s otvorenog ognjišta, u zadimljenoj kuhinji, između debelih kamenih zidova obavijenih tamnim velom, čađom povezane paučine, naš zadatak se iščitavao kao dan. Sunčane su zrake, poput lasera na južnoj strani krova, probijale tamu (drama).

WhatsApp Image 2021-11-03 at 15.46.57 (2)
Klasično dvostrešno krovište (drvene rogovi i grede kao nosiva konstrukcija, joprena kao potkonstrukcija te kamene ploče kao pokrov) bilo je popravljano 2017. godine (također zahvaljujući financijskoj pomoći Grada Komiže uz pomoć privatne Nediljkine ušteđevine), no nažalost nedovoljno kvalitetno pa se zadatak pokazao i zahtjevnijim no što smo planirali. Sva ta mjesta proboja lasera trebala su biti sanirana preslagivanjem postojećih kamenih ploča, dodavanjem novih ploča ili na najzahtjevnijim mjestima umetanjem lima od pocinčanog čelika nastojeći učiniti siguran put za vodu. Najiskusniji među nama, Andro, uveo nas je u posao, te smo sljedeća tri dana proveli u svim mogućim akrobatskim pozama na krovu i oko krova. Mnoga mjesta su trebala biti otvorena i nanovo složena. Netko je bio na krovu i preslagivao, netko zavaljen u prašnjavi tavan asistirao iznutra, netko pronalazio adekvatne kamene ploče, netko skupljao drva za ogrjev, al svi smo pritom slušali Nediljku i njene priče, savjete i komentare kojih nikad ne nedostaje, te dodatno začine ionako posebnu akciju u zabačenom selu na vrh otoka, bez struje, signala i stresa (bar onog uobičajenog).

20211030_122446 20211030_122859 WhatsApp Image 2021-11-03 at 15.46.53 (1) WhatsApp Image 2021-11-03 at 15.46.55
Nakon što smo završili rad s pločama i limom popravili smo i sljeme u kombinaciji starih i novih kupa kanalica i time glavni zadatak priveli kraju.

20211101_123010 20211101_123048
Kako se s otoka nikad ne odlazi polagano i na vrijeme, zadnji tren smo premjerili i dokumentirali još dvije kamene kuće kao žurne kandidate sljedeće akcije.

Jedna kandidatkinja je stara kamena kuća uz tor za koze, kolokvijalnih naziva „kućica o tovara“ ili  „europski dom“ koja je u ljetnim mjesecima početka 2000-tih. služila kao poligon za učenje i upoznavanje materije koje je kasnije rezultiralo današnjom Udrugom, te kao takva ima posebnu ulogu i definitivno zaslužuje temeljitu obnovu krovišta (nosive konstrukcije i pokrova). Bitno je napomenuti da smo obilaskom zaključili da je stanje alarmantno, te je Zvone ad hoc izveo par hvale vrijednih improvizacija s ciljem saniranja i sprječavanja dodatnog urušavanje dok ne dođe hitna pomoć na proljeće.20211101_123827 20211101_124928
Drugi kandidat je malena kućica u ruševnom stanju do konobe gdje bi Nediljka rado uredila „apartman“ za svog tovara kako bi se napokon osamostalio od koza i prestao ih gnjaviti, a nama bi poslužila kao idealna za demonstraciju i edukaciju članova kako napraviti tradicionalno krovište od početka do kraja koristeći lokalne materijale.

20211101_125250 20211101_130800
Detaljnije o tim akcijama, nadajmo se sljedeće godine, a do tada hvala Gradu Komiži na potpori i financiranju, Zvoni na prijevozu i legendarnoj Nediljki na super domaćinstvu, svim pričama, kafama i iskrenim osmjesima. Radujemo se ponovnom druženju!

20211030_130443 WhatsApp Image 2021-11-03 at 15.46.50
p.s. Čim smo napustili otok okrenula je prava jesenska nevera. Strepili smo kako će se popravljeni krov pokazat na prvom testu. Nediljku naravno nismo mogli odmah dobiti, no za par dana se javila sretna s vijestima da je suha!

tekst: Ana Burić fotografije: Marta Krištofić, Maja Flajsig , Ana Burić, Andro Nigoević, Zvonimir Malbaša Nakon prošlogodišnje stanke uzrokovane raznoraznim zatvaranjima, preprekama i ograničenjima Dragodiđani su se ove jeseni ponovno vratili u zaseok Dragodid poviše Komiže na otoku Visu. Već nekoliko godina za redom trudimo se, barem jednom godišnje, doći na otok i pomoći Nediljjki […]

Read More »

 atts
1

Očuvanje gromača na Kotoru i Kotor u dvorištu

Tekst: Romina Tominić
Foto: R.T., Oleg Miklić, Tea Rosić

Dosadašnja istraživanja i predanost ideji da se znanje o suhozidnoj gradnji prenosi i da se održi postojeća baština naselja Kotor i ove su godine potaknuli Muzej grada Crikvenice i lokalnu Osnovnu školu Vladimira Nazora i OŠ Zvonka Cara da se svi okupimo oko dvije dvodnevne edukativne radionice u Crikvenici. Tako smo 9. i 10. Listopada održali tradicionalnu radionicu obnove gromača na Kotoru, a odmah potom i trodnevnu radionicu “Kotor u dvorištu”.

Radionica koju provodimo na Kotoru osmišljena je s ciljem edukacije sudionika i popularizacije suhozidne gradnje uz prateću obnovu dijelića naselja. Ovaj je put u fokusu bio podzid čija jedna strana definira među na putu nadomak izlaza iz naselja, dug oko 4m, te još jedan zid cca 2m koji tvori istu cjelinu između kojih je stepenište. Sudjelovali su lokalni stanovnici i zidari, te znatiželjnici iz ostatka županije.

1Akcija na buri

Lokacija na kojoj smo radili je u predivnom krajoliku pored starog zapuštenog gumna, između dvije kuće.  Dočekalo nas je više vegetacije nego što smo očekivali, nekoliko stabala usred zida, trbušasta gromača…

2 3Zatečeno stanje

4 5 6 7Čišćenje stepeništa i priprema za gradnju

 

8Radno, radno

9 10 11 12
Presložen obližnji zidić koji se nastavlja uz kuću

13 14 16Potom je uslijedila i druga radionica, »Kotor u dvorištu« koja je pokrenuta 2019. u cilju edukacije najmlađih, ali i sa željom da se jedan dio školskog dvorišta OŠ Vladimira Nazora, s već postojećim maslinicima, prezentira u duhu primorskog krajolika.

Unutar tri dana učenici od 5.-8. razreda jedan su školski sat posvetili upoznavanju svrhe gradnje u kamenu, sortiranju i skupljanju ili pak slaganju kamena, ovisno o tome u čemu se tko više pronašao.

17 18Na jednoj strani dvorišta od viška materijala gradio se pokazni zid koji se pokazao idealanim za prve graditeljske ekspedicije, a u masliniku nastajala je kamena klupa organičkog oblika.

22 23 24A po završetku, naravno, nismo si mogli pomoći i pojurili smo uštimati još koji kamen na klupama koje smo gradili lani. Bilo nam je drago vidjeti da se klupe zaista često koriste.

25 26Uz spomenute organizatore, na angažmanu valja zahvaliti i učiteljicama i koordinatoricama učenica i učenika Olgi i Martini, te svim učiteljima koji su prepoznali vrijednost ove inicijative i povezali rad sa školskim predmetom!

Akciju su svojim sredstvima omogućili Ministarstvo kulture i medija RH, Primorsko-goranska županija i Grad Crikvenica.

Tekst: Romina Tominić Foto: R.T., Oleg Miklić, Tea Rosić Dosadašnja istraživanja i predanost ideji da se znanje o suhozidnoj gradnji prenosi i da se održi postojeća baština naselja Kotor i ove su godine potaknuli Muzej grada Crikvenice i lokalnu Osnovnu školu Vladimira Nazora i OŠ Zvonka Cara da se svi okupimo oko dvije dvodnevne edukativne […]

Read More »