Tekst i foto: Filip Bubalo
Ne, nismo dobili još jednu europsku nagradu, niti je udrugu Dragodid pozvala Finska akademija znanosti, no kratak posjet skandinavskoj prijestolnici Helsinkiju, najsjevernijoj europskoj metropoli, otkrio je više sličnosti nego različitosti među dvjema nacijama, barem kada je suhozid u glavnoj ulozi. Koliko god to zvučalo blasfemično, imamo li pred očima jednu od najnaprednijih svjetskih demokracija i pradomovinu mobilne revolucije (Nokia) i našu kulturom bogatu, ali duhom osiromašenu tranzicijsku talasokraciju (talasanje političkih nomenklatura), paralele su neminovne.
Luka Halkolaituri dom je povijesnim brodovima
Moderne i prepoznatljive konture poslovnog centra
Finci su marljiva nacija u to nema sumnje, pa ipak radno vrijeme od 10 do16 sati, slučajnom i neupućenom posjetitelju poput mene, dalo je naslutiti kako možda oni i nisu tako radoholični, već samo u pogledu organizacije, znatno efikasniji. Tako njihovih 800 tisuća stanovnika više, živi na šest puta većoj kvadraturi zemlje, no odbijemo li toj sumi 187,888 jezera (većih od 500 m²) i činjenicu da najveće jezero Saimaa ima 4400 m2 (Suomi-zemlja jezera), kvadraturne razlike se izjednačavaju. Statističke sličnosti ima i kod gradskog stanovništva kojeg je oko 58 %, dok je urbanog (što god to značilo) u Hrvatskoj 52 posto. Tu nakratko prestaju sličnosti jer se njihov uvoz procjenjuje na 32 milijarde dolara (izvoz 44 milijarde), dok kod nas devet milijardi otpada na uvoz, te se izvozi robe u vrijednosti oko četiri milijarde dolara.
Rezidencijalni dio zapadne obale grada
Suhozidna tehnika ugrađena je u urbani krajolik
Njihov je BDP oko 24 tisuće eura, te kada se usporedi s naših pet tisuća kuna, Finska doista jest hladni sjever. Tako nije čudo, što ćete van radnog vremena, prosječnog Finca ili još bolje Finkinju obično zateći u kakvom restoranu ili zalogajnici, dobro raspoložene (naravno uz dobru kapljicu), a svaki slobodan trenutak pažljivo je planiran, makar se radilo o sjedeljci u parku sa šampanjcem, srednjovječnog dobrostojećeg para na zubatom suncu. Da kojim ekonomskim čudom mogu, doduše tijekom radnog vremena, Hrvati bi svakako više posjećivali restorane nego barove, pa smo i po tom pitanju, barem u mašti, više slični, nego različiti.
Povorka samba škola u još uvijek hladnom i kišovitom svibnju, nije osmo finsko čudo.
Premda su obje nacije gurmanske, njih pretjerano ne zanima kuhanje u smislu prakticiranja, a s obzirom na klimatske uvjete, izbor namirnica domaće proizvodnje veoma je uzak i nikakav, osim kada su u pitanju plodovi modre žitnice. No, zato kada bi usporedili obradivu površinu i količinu uvoza hrane, ispada da je Hrvatska više od pola godine pod snijegom. Baš kao i Finska. Zato kada je u pitanju riba i riblja industrija, mi smo ti koji među zadnjima visimo na parangalu europske potrošnje ribe po glavi stanovnika.
Unutrašnjost tržnice pokraj Kauppatori stanice
Ovo nije predstava za turiste, već lučki haringa snack
Naime, losos i haringa, dovedeni su gotovo do nacionalnog simbola (jednom godišnje je festival haringe), pa potrošnja ove i drugih vrsta morskih delicija iz ne baš tako gostoljubljivog zaljeva kao što je primjerice Jadran, na godišnjoj bilanci iznosi oko 13 kg po glavi, čime su treća zemlja u EU. Polovica konzumirane ribe namiri se, dakako iz domaće proizvodnje.
Iako međusobno udaljene tisućama milja, ali i svjetlosnih godina, u pogledu tradicijske kulture, sfere preklapanja opet su daleko bliže nego što ih prije spomenute statistike razdvajaju. Već prvog dana posjeta, jedan (ne)slučajan niz skretanja, doveo me pred nešto, što mi se u prvom redu učinilo kako suhozidni land-art usred Helsinkija.
Suhozidni prsten usred rezidencijalnog dijela Helsinkija
Unutrašnjost Temppeliaukion crkve
Sjeverni prilaz malom brdašcu okruženom rezidencijalnim stanovima, u početku je otkrivao tek suhozidni prsten promjera 50-ak metara i u nekim dijelovima visok četiri metra. Granitni blokovi, tamno prevladavajućih tonova crvene i sive, na niskom svibanjskom suncu, s ožiljcima nalik onim blokovima iz bračkih kamenoloma, zračili su nekom profanom energijom. Dakako, nisam ni slutio da će me zaokruživanje prstena i kupole koja se izdizala iz sredine, te veliki red ispred nečega što se na prvi pogled činilo kao ulazak u garažu, dovesti pred Temppeliaukion crkvu ili u prijevodu Church of the Rock.
Detalji zida unutar crkve
Nabadanjem na nešto tako jednostavno i profano, ne samo kada je u pitanju reinterpretacija kamena i tradicijskih tehnika građenja, nego skladnost naglašavanje spoja zemaljskog i nebeskog, ostavilo me (pre) malo je reći iznenađenim. Porez na dodanu vrijednost, u ovom slučaju jest akustika, koja ovu građevinu čini jednom od ponajboljih koncertnih prostora. Kasnije je utvrđeno, akustika je dovedena do maksimuma baš zbog (nepravilnog) kamena u unutrašnjosti. Izgrađena krajem 60-ih godina prošlog stoljeća, ova Luteranska crkva duguje svoj oblik, promišljenom planiranju arhitekata (braća Suomalainen), koji su jednostavno poštivali kružni oblik trga na kojem su gradili. Ako se s ičim da usporediti, onda je to (jednako sakralno i monumentalno u svojoj lapidarnosti), svakako projekt kornatskih križeva Nikole Bašića.
Široka avenija koja vozi uz obod šireg centra i dijela koji svakom namjerniku u trenu ostavlja cjelokupni dojam finskog dizajna, u svom glavnom dijelu, sporadično je i sasvim neobavezno, ali upečatljivo prošarana suhozidom.
Suhozidi kao neobavezna, ali česta pojava u Helsinkiju
Posve usporedivo sa primjerice nekim dijelovima Splita, u kojima su arhitekti uspjeli na ostatke tradicijske arhitekture nasloniti nove slojeve grada uglavnom 70-ih godina prošlog stoljeća. Tada su još arhitektonska rješenja u gradskoj jezgri (pa i šire) bila svjetski relevantna, a ne predmetom spora i malverzacija.
Tradicijski elementi kao dio splitske urbane arhitekture
No, onome po čemu smo ipak malo južnije da ne bude tužnije, način je na koji se njihova tradicija i kulturna baština tiče svakoga i u bilo koje doba. Tako se na dvadesetak minute vožnje biciklom, iz samog high tech centra, stižena insularnu povijesnu kapsulu. Otok Seusaari funkcionira kao open-air muzej, u kome se za osam eura, može steći dojam o načinu života generacija Finaca prije nego što su postali tehnologijom i dizajnom pokretana nacija, i jedna od država sa najvećim indeksom kada je u pitanju kvaliteta življenja.
Dovezene kuće predstavljaju tradicijsku arhitekturu
Iskustvo veslanja tradicijskim brodima oko otoka
Sličnost s “hrvatskim vezom” na tradicijskim kućama u Posavini
Umjesto šindre i slame – brezino drvo i kora
Od malenih kućica koje su dovezene iz Laponije, kako bi se predstavio taj manjinski i autohtoni etnos, do velikih i bogatih rezidencijalnih vila iz 18. i 19.st. koje su bile dio naselja Seusaari, ovaj otok, odnosno muzej osnovan 1909.g. mjesto je na kojem se Finci u potrazi za identitetom, ali i najobičniji turisti, mogu upoznati sa svim aspektima tradicijske kulture, imajući na uvid oko 87 raznih objekata i mnoštvo etnološkog materijala.
Zeleni krovovi i održiva gradnja, finska je tradicija
Unutrašnjost pojedinih domaćinstava u mnogome je slična našim tradiccijskim kućama
Bilo šećući po otoku ili pak sudjelujući u radionicama, koje nisu samo pokaznog tipa, već se uz pomoć tri zaposlena stručna djelatnika redovno održavaju, posjetitelj se može aktivno uključiti u održavanje i obnavljanje baštine. Za one željne više podataka, ispred svakog objekta, skandinavski tople djelatnice otvorenog muzeja objasnit će vam svaki detalj, ali i provesti vas pričom kroz povijest života u znatno surovijim uvjetima, nego što je to Mediteran nekada bio.
Nedavno obnovljen krov s brezinom šindrom
Tehnika izrade slamnatog krova slična je našoj
Slamnati krov na spremištu za brodove
Više od sve te baštine na otvorenom, oduševljava nenapadan odnos prema posjetiteljima, dok se istovremeno vodi briga za zaštićene biljne i životinjske vrste na otoku. Na otoku su čak i dvije od tri nudističke plaže, još jedne tradicije koje se Finci ne srame i ne boje se pokazati. Svojevrsni vrhunac, Seuasaari doživljava za vrijeme ljetnog solsticija, kada se na otoku, odnosno malo dalje od obale, pali veliki oganj (kao u našem slučaju na Sv. Ivana), kako bi se obilježio dolazak novog ciklusa.
Interijer tipične finske gospodarske kuće
Obnovljeni krov kuće za brezovom korom kao izolacijom
Alatke kojima i posjetitelji mogu sudjelovati u obnovi baštine
Vještina obrade drvene građe kao glavnog materijala, vidljiva je po mnogim detaljima
Suhozidna ograda najstarije građevine na otoku – crkva iz Karune iz 1686. g.
Unutrašnjost crkve
No, dok je otok Seuasaari omiljeno vikend izletište, još jedan otok – Suomenlinna udaljen je tek desetaak minuta od samog središta Helsinkija odnosno njegove glavne luke. Nekadašnja vojna utvrda, strateški vrlo važna u oblikovanju povijesti Finske koja je svoju neovisnost od Švedske i Rusije izborila 1907. g., danas je pod zaštitom UNESCO-a (1991.g.), i vanserijski je primjerak gospodarenja kulturnom baštinom. Boraviti nekoliko dana na takovom mjestu, znači izgubiti pojam jednako o prostoru kao i o vremenu, jedino što vas podsjeća da je centar Helsinkija tek par milja udaljen od ove oaze, rijeke su turista i domaćih koji svakodnevno pohode otok, posebice vikendom.
Strateški nekad vrlo važan obrambeni sistem, danas je mjesto za igru, ali i dio kulturne ponude
Na otok se dnevno iskrcaju rijeke turista
Vanjske zidine koje nadziru ulazak u luku
Pomorska akademija s malim kontingentom ratnih brodova, nekoliko muzeja, galerija sa stanovima za umjetnike, zatvorom otvorenog tipa (čiji zatvorenici rade na održavanju utvrde), civilnom lučicom, malim hotelom, knjižnicom, ali i velikim škverom i pristavama koje su dio industrijske baštine ovog otoka, sve to koegzistira na šest spojenih otoka. Nezavisno državno tijelo upravlja ovom utvrdom, kroz koju je u rekordna četiri mjeseca prošlo preko 700 tisuća posjetitelja.
Jedinstvena crkva-svjetionik na svijetu Kirkkopuisto
Povijesne zidine Suomenlinne
Stalnih 900 stanovnika Suomenlinne dijeli ovaj jedinstveni baštinski kompleks s 350 radnika, što u muzejima i uslužnim djelatnostima poput ugostiteljstva, ali i u održavanju tradicijskih obrta kao što je gradnja drvenih brodova.
Od ribarskih kaića, do remonta velikih brodova u suhom doku
Ovaj alat nije dio postave muzeja, već se koristi u izradi replike drvenog broda (gunboat iz 18.st.)
Gradnje upravo jedne takve replike u prvom redu ima razvijanje interesa za tradicionalnu brodogradnju kod mlađe populacije, oživljavanje starih obrta, te poboljšanje turističke ponude na Suomenlinni, a što podrazumijeva i obnovu suhozida po cijelom otoku. Sve je to dio aktivnosti u sklopu zaštite i života ovog UNESCO-ovog lokaliteta. Zanimljiv detalj krije se u slojevima između kamena, gdje je postavljena brezina kora, najvjerojatnije kao zaštita od prodora slojeva zemlje i kiše, odnosno proklizavanja. Princip je isti, sve ostalo su geografske nijanse.
Suhozidni bazen unutar obrambenih zidina
Svaki kamen je probijen metalnom šipkom
Tvrđava i svi njeni dijelovi se kontinuirano obnavljaju
Na UNESCO-ovoj listi svjetske baštine, Hrvatska ima šest (kulturnih) lokaliteta od kojih posljednji na listi i za suhozidnu baštinu najvažniji: antička Hora u Starom Gradu na Hvaru. Nimalo slučajno, Finska ima jednak broj lokaliteta (i tu valjda prestaje svaka sličnost), od kojih su njeni najmlađi iz 1991.g., dok su Split i Dubrovnik stavljeni na listu pradavne 1979. g. No, jesmo li iskoristili tu vremensku prednost, ili se ona istopila lošim,kratkoročnim i neinventivnim gospodarenjem? Jesu li li spomenuti gradovi postali tek meka za mešetarenje nekretninama i luke cruiser turizma?
Generatori gospodarstva (barem na lokalnoj razini) i turizma u kojem je kultura za kormilom, svakako nisu. Šibenska tvrđava Sv. Nikole, Kornati, Starogradsko polje, Pustinja Blaca na Braču, škverovi u Betini i na Lošinju, Lunjski maslinici, Bakarski prezidi i da se ne nabraja dalje, sve su to zone potencijalnog kapitaliziranja kulturne baštine, ukoliko im se pristupi na pravilan, prije svega održiv način. Za početak bez namještenih natječaja, politički administriranih ravnatelja, nelegalne gradnje u zaštićenim zonama i tomu slično.
