Tekst: Julia Bakota
Fotografije: Ivan Jovanovac, Nevena Kereša i Miran Križanić
Šesta međunarodna suhozidna radionica – volonterski kamp Petrebišća 2015, se održala 25. srpnja – 2. kolovoza 2015. u napuštenom ljetnom selištu Petrebišća na Učki u organizaciji Dragodida s Parkom prirode Učka i ostalim lokalnim partnerima.
Tridesetak volontera, od kojih je pet stiglo preko francuske baštinske mreže REMPART je sudjelovalo u glavnim radioničkim aktivnostima:
1. Geodetsko i arhitektonsko snimanje sela u svrhu planiranja budućih obnavljanja i upravljanja
2. Održavanje i popravak seoske infrastrukture i poljoprivrednog pejzaža
3. Skupljanje gradivnih materijala iz okolice
Više o samoj lokaciji i prošlogodišnjim kampovima pročitajte u trogodišnjem izvještaju, a evo kako je bilo ove godine.
Prvi dan – subota, 25. srpnja
Nakon nekoliko dana pretpripreme na licu mjesta, zajednički prostor za jelo, druženje, predavanja i nedajbože skrivanje od kiše je spreman,
alat je pri ruci,
oblaci su tradicionalno zaprijetili,
ostale sitnice koje život znače su dotjerane,
i sve je bilo spremno za početak osmodnevnog zajedničkog rada i uživancije.
Nakon dvoipolsatnog pješačenja od Mošćeničke Drage jugoistočnom stranom Učke, u kamp su pristigli sudionici – međunarodna šarolika skupina ljudi različitih struka, dobi i interesa povezana zajedničkom znatiželjom prema fenomenu suhozida. Slijedilo je postavljanje šatora te prva službena radionička vatra u kamenoj peći oko koje upoznavanje teče glatko. Noćno olujno nevrijeme kakvo se rijetko doživi neumornim je munjama, gromovima i podrhtavanjem tla zaželilo dobrodošlicu svima te nas uvelo u prvi radni dan.
Drugi dan – nedjelja, 26. srpnja
Sa zidanjem smo nestrpljivo krenuli ujutro, nakon kratkog uvoda u teoriju osnova pravilnog suhozidanja. Kamen po kamen, može li ovako ili ne može, uz toliko ruku, brzo je rastao zajednički suhozid za zagrijavanje s dva lica na kojemu je jednostavno vidjeti što je dobro, a što nije i uz koji smo uhvatili nešto mota. Iskusniji su davali blagoslove i pripremali teren za idući pothvat.
S nešto više samopouzdanja smo se ubrzo prebacili na izgradnju kružnog zida oko gomile pored kampa, koja će poslužiti kao plato za buduća druženja. Pri kraju dana najveći dio platoa je bio dovršen, a završne detalje smo ostavili za jutro jer je trebalo još u šetnju do vrha Peruna prije mraka.
U zidanju je pomoglo i praktično predavanje o biomehanici ručnog dizanja kamena i tradicionalnog korištenja alata koje je održao Nikola Zagorac, student kineziologije koji je podijelio nekoliko lako primjenjivih uputa o pravilnom dizanju tereta i ispravnom držanju.
Treći dan – ponedjeljak, 27. srpnja
Dovršili smo radove na platou pored kampa
i zaputili se prema selu kako bismo započeli s arhitektonskim snimanjem – glavnom temom ovogodišnje radionice. Naime, kako bi bilo moguće buduće sustavno obnavljanje i upravljanje Petrebišćima, važno je imati ažuran arhitektonski snimak sela. Arhitekti i studenti arhitekture, podijeljeni u tri manje skupine, započeli su zahtjevan posao mjerenja svakog objekta zasebno te mjerenja čitavog sela.
Od šezdesetih i sedamdesetih prošlog stoljeća, kada je započelo napuštanje Petrebišća, vegetacija je zavladala dijelovima sela i nesmetano rasla unutar objekata. Radi točnijeg mjerenja, sve što smeta moralo je ići. Tog zadatka se prihvatio ostatak ekipe i svim dostupnim alatima prionuo na apsolutnu destrukciju stabala i drveća koja su stajala na putu mjernih instrumenata, kako u kućicama, tako i između njih. Neke bitke s najupornijim korijenjem smo izgubili, prihvatili to kao lekciju iz poniznosti i nastavili dalje. Rezultati su bili ugodni oku.
Neki su se nagradili kraćim zidanjem i popravkom dijela urušenog zida na putu od sela do kampa. Radni dan je zaključen predavanjem Grge Frangeša o antropogeografskoj analizi povijesne općine Lovrana pod nazivom ‘Od luke do vrha Učke’ čime smo dobili širu i jasniju sliku mjesta na kojem se nalazimo i ljudi koji su tu i u okolici boravili prije nas.
Četvrti dan – utorak, 28. srpnja
Mjerenje u selu traje
a čišćenje neželjenog raslinja smo nastavili u petnaestak minuta udaljenom starijem dijelu Petrebišća u kojem su nas dočekala još viša stabla i žilavije grmlje.
Iako nije predviđen za arhitektonsko snimanje ove godine, korisno je bilo je istražiti sav teren i vidjeti na čemu smo i s ovim dijelom sela. Ovdje su kuće podosta veće i udaljenije jedna od druge zbog čega smo se uglavnom fokusirali na čišćenje jedne-dvije kuće najbliže ulasku u selo. Čišćenje je potrajalo cijelo jutro
pa smo se umorni od uništenja i željni kamena popodne rado bacili na zidanje kamene klupe u gustom hladu na ulasku u kamp.
Peti dan – srijeda, 29. srpnja
Učka nam se smilovala još jednim sunčanim danom te je ovogodišnja radionica polako postajala jedna od najsunčanijih dosad i s najviše prilike za rad pod vedrim nebom. Radovi na kamenoj klupi su se nastavili, dok se dvočlani tim spretan s drvetom pozabavio izradom stalka za solarne kolektore koji će pomoći njihovu pokretljivost i maksimalno iskorištenje.
U selu smo započeli s obnovom dijelova tri kućice podijelivši se u manje skupine. Započeli smo s popravljanjem jednog urušenog ugla,
popravkom vanjskog zida i podzida druge kućice,
te gradnjom zida treće kućice pokraj kojeg ćemo dograditi drvena vrata.
Mjerenje laserskim daljinomjerima je izvedivo kada danje svjetlo izostaje, stoga se posao nastavljao i u večernjim satima. To nam nije teško palo jer su crvene svijetleće linije stvarale dojmljive prizore u selu po noći, a daljinomjeri su se pokazali korisnima i pri onim nezgodnim situacijama kada je golim okom nemoguće procijeniti koja je balota bliža bulinu.
Šesti dan – četvrtak, 30. srpnja
Zaslužen slobodan dan! Uspon do vrha Učke Vojka,
šetnja po učkim proplancima i vidicima,
boćanje, kruh ispod peke i ostali šumski gušti.
Sedmi dan – petak, 31. srpnja
Svjetski dan rendžera – zahvaljujući kojima već šest godina naš kamp teče glatko – je započeo nastavkom zidanja na tri lokacije u selu. Cijeli dan, red po red, kućice su se obnavljale a mjerenje privodilo kraju. Mario Zaccaria je zaključio dan predavanjem o pretpovijesnoj baštini Lošinjskog arhipelaga.
Osmi dan – subota, 1. kolovoza
Jutro smo proveli radeći svom snagom u selu kako bismo dovršili dio započete obnove kućica. Ovako je to izgledalo pri kraju:
Tri popodnevna predavanja i razgovori (Marko Pejić: Metodologija mjerenja i procjene suhozidnih krajolika GIS-om; Filip Šrajer: Baština vs. stvarni život – Starogradsko polje na Hvaru uvršteno u UNESCO-ov popis svjetske baštine te Tomislav Hudina: Program ruralnog razvoja i agro-okolišne mjere u Hrvatskoj) su stavila pečat na radni dio ovogodišnje radionice na Učki, a ubrzo je slijedila i oproštajna večer. Perun nas je ispratio nevremenom i time zaokružio naš boravak u Petrebišćima, no nismo mu ostali dužni i pjesmom smo ga nadglasali.
Dan odlaska – nedjelja, 2. kolovoza
Posljednji zajednički doručak, pakiranje, trpanje stvari u džipove i opraštanje s osmijehom na licima prije silaska u ono šta kažu da je civilizacija bogatiji za neprocjenjivih osam dana i tridesetak novih pozitivnih lica.
Još više fotografija možete pronaći na našoj facebook stranici.
Krapanj 2022.
Tekst: Ante Senjanović
Foto: Tanja Kremenić
Krapanj je najniži hrvatski otok, Krapanj je u jednome trenutku bio najgušće naseljen dio naše zemlje, Krapanj ima još kurioziteta i u još je ponečem bio naj- ili prvi, ali neću vam sad otkriti sve tajne. Interesirajte se, istražite, posjetite i raspitajte se. Domaćima bi bilo drago – upravo je njihova želja da se o Krapnju priča kao o nečemu sadašnjem, a ne samo prošlome, nas neizravno dovela tamo.
Otok će ovog ljeta biti domaćin Eco Heritage Task Forcea, dugotrajnog volonterskog programa u kojem mladi hrvatskih korijena iz cijelog svijeta dolaze, kroz društveno koristan rad i razne aktivnosti i radionice, naučiti nešto o zemlji svojih predaka. A malo bi toga na širem šibenskom području bilo tipičnije od zidanja usuho. Krapanj sa svojim posebnim, ravnim reljefom, možda nije Srima s njenom beskrajnom kamenom čipkom, ali otočke prizide su prisutne svugdje gdje bi i inače bile: kao ograde, kao putevi, kao gomile. I u još jednoj posebnoj ulozi: usuho građenih mula. Nešto što je bilo često u mnogim primorskim mjestima, ali s vremenom izgubljeno uređivanjem riva, lungomara i marina. Dakako, dostupnošću novih i trajnijih materijala i konstrukcija, malo su ažurirani, ali svaki čuva barem dio stare konstrukcije.
Slika 1. Plovidba preko je kratka
Slika 2. Večer u mjestu
Slika 3. Mul je u moru, agava je na mulu
U polju, kao i inače, napuštanje poljoprivrednog krajolika znači odsutnost ruku koje bi popravile ono što je palo, i znači prisutnost raslinja koje voli zidove, jer gdje je zid – tu je plodno tlo, tu je zaklon. A biljka ne zna da zid valja čuvati, nego se širi i širi, a zid nije toliko tvrdoglav da se ne bi makao, nego pomalo sklizne i padne. I tako, mjesni je odbor, kao domaćin tog iseljeničkog događaja, uz druge aktivnosti predvidio da mladi nauče nešto o zidanju usuho i daju ruke u početku popravljanja tog dijela otočkog naslijeđa. Mi smo pozvani da poučimo učitelje – da onima koji će u obnovi zidova voditi mlade, pokažemo kako da to ispravno rade, ili da ih podsjetimo na to da su to možda u mladosti radili.
Slika 4. Na putu do mjesta rada. S lijeve strane je mjesna gustirna.
Svaka pouka je najbolja u praksi, pa je odlučeno napraviti nešto na lokaciji koja će biti žarište suhozidne aktivnosti tijekom volonterskog programa, na lokvi Biljulji, na ovim neugodnim vrućinama potpuno suhoj, ali inače aktivnoj, makar uglavnom bočatoj. Što nije nimalo čudno, jer se nalazi na 150 metara od mora, na otoku malome i toliko niskome, da je za pretpostaviti kako je dno lokve otprilike na razini morske površine, a čovjeku nije jasno gdje uopće stane ona vodena leća koja na svim otocima čini spasonosni vodonosnik.
Slika 5. Ulaz u Biljulju, na početku radova.
Želja je to posebno mjesto i posebno pažljivo urediti, nek ne bude više zanemareno. E, kako se u dva dana naša akcije, usred jednog od ovoljetnih toplinskih valova, ne stigne puno napraviti – a kako rekoh, nije ni cilj – našli smo jednu bitnu stvar za odraditi i još jednu pokaznu, a ostalo će se razvijati svojim tokom. Pristup do lokve je kosinom, niz koju su se kroz godine zanemarivanja u istočnu polovicu lokve pomalo nanosile naslage zemlje, kamenja, sasušene vegetacije… Da bi se spriječilo nastavak toga, odlučeno je dio te kosine zatvoriti podzidom, dok će se na drugom dijelu poslije dodatnog čišćenja, s vremenom napraviti malo stubište. Odronjavanje s rubnih zidina lokve, erozija i kotrljanje s kosine, dali su nam dovoljno materijala da to možemo napraviti bez prevelikog problema, ali i materijala po prirodi malo grubljeg i glomaznijeg. Čekamo sad da kamen posivi i dobije eleganciju starog zida.
Slika 6. Čistimo prostor za podzid, da možemo pripremiti temelj
Slika 7. Neke stvari treba pomaknuti polugom
Slika 8. Bilo je vruće, isprike na nenošenju majice
Slika 9. Rimovani rad
Slika 10. Mala doštimavanja
Drugo mjesto je jedna urušena ograda uz malu čistinu nad lokvom, uz put koji vodi dalje u šumu i prema moru. Kamen je manji i, kako je već jednom bio ugrađen, ljepšeg oblika. Ograda se spaja s jednim lijepo zidanim starim zidom, ali je spojno mjesto razrušeno i nestabilno, pa smo, u nedostatku vremena za pažljivu rekonstrukciju, tamo nabacali višak kamena neka služi kao potporanj do trenutka konačnog popravka.
Slika 11. Pa se čovjek zapita: je li tu čega uopće bilo?
Slika 12. Škalje nikad dosta
Slika 13. … a ni drugih ispuna
Slika 14. Riješeno!
Vrućine nam nisu dozvoljavale dug rad, već se samo dalo raditi kroz jutro od 6.30 do 9.30, i predvečer od 18 do 21. Malo manje od poštenog radnog dana, ali nije ovo bilo doba za fizički rad (a sparina i zagušljivost u lokvinoj udubini nisu pomogli) – no, što se moralo, moralo se. Marenda je zato lijepa nagrada kad zvizdan ne da dalje. Drugi dan je bilo girica, i to ne samo friganih! Ako vam je neobično da se pripremaju na brujet (brudet, brodet, kako li vam drago), bilo je i nama, ali ne znači da nije super. Girice, vino i hlad na širini ispod satnog tornja (bez sata, doduše). Mačke koje čekaju hranu, ljudi koji prolaze, oleandar koji se šareni. Lijepo, nije li? Naša dvočlana ekspedicija (fotografkinja i suvoditeljica je, zbog ograničenja tehnologije, nažalost nevidljiva) je uživala.
Slika 15. Obična marenda
Slika 16. Debelo nakon posebne marende, kad su svi već otišli. Pa tko bi prekidao girice za slikanje?
Dva dana lijepog gostoprimstva, ozbiljnog rada i puno viceva. Nadamo se nekom ponovnom susretu, a našim domaćinima želimo uspješan susret s mladima i da s njima što više i ljepše uspiju urediti lokvu Biljulju i okolne puteve.
Slika 17. Po čemu još znate za Krapanj?
Slika 18. Po mačkama znate za sve
Slika 19. Tanja voli zalaske sunca
Tekst: Ante Senjanović Foto: Tanja Kremenić Krapanj je najniži hrvatski otok, Krapanj je u jednome trenutku bio najgušće naseljen dio naše zemlje, Krapanj ima još kurioziteta i u još je ponečem bio naj- ili prvi, ali neću vam sad otkriti sve tajne. Interesirajte se, istražite, posjetite i raspitajte se. Domaćima bi bilo drago – upravo […]
Read More »