Intervju: Brdo prošlosti, oaza budućnosti

Kasnili su rezultati, rješavanje imovinsko-pravnih odnosa, raspisivanje javne nabave, ali konačno – prvi rezultati projekta ‘’Marjan 2020. Brdo prošlosti, oaza budućnosti’’ su vidljivi. Sredstva za financiranje osigurao je Grad Split iz Europskog fonda za regionalni razvoj za promicanje održivog razvoja prirodne baštine.

Između ostaloga, krenuli su radovi u Botaničkom vrtu koji je još od sedamdesetih prepušten zarastanju i propadanju. Proces obnove podijeljen je među nekoliko izvođača pa se tako očekuje sanacija i obnova postojećih građevina i suhozida, preuređenje poljske kućice u suvenirnicu, izgradnja staza, sjenica i uređenje krajobraza, izvedba „botaničkih skala“ te nabavka i sadnja biljaka.

Razgovarali smo s Lukom Runjićem, vlasnikom građevinske tvrtke koja je zadužena za obnovu suhozida u marjanskom Botaničkom vrtu, odnosno onih u njegovom zapadnom dijelu.

Luka, dobar dan. Radovi ne pitaju za vremenske prilike. Kako ste prebrodili ovih nekoliko toplinskih valova, jeste li bili više u uredu pod klimom ili u hladu Botaničkog vrta?

Dobar dan! U botaničkom vrtu je zadnjih dana pakleno vruće isto kao i drugdje tako da je hlad slaba utjeha, a i namjestilo se da taman radimo na dijelu koji je slabo pokriven sjenom stabala pa je situacija još teža. Ekipa se nastoji prilagoditi uvjetima na razne načine, npr. dogovorili smo pomaknuti početak radnog vremena na 5h ujutro, a završavamo do 13-14h kad je najgora vrućina. Također nastojimo birati redoslijed poslova na način da one koji su popodne u suncu odradimo odmah ujutro i sl. No nekad to jednostavno nije moguće i tada postaje jako teško, znoj curi u potocima i nevjerojatno brzo se umarate. Suosjećamo sa svima koji su prisiljeni u ovom periodu raditi fizičke poslove na otvorenom, bilo u građevinarstvu, poljoprivredi, javnom prijevozu i sl. Ja osobno sam, moram priznati, zadnjih dana više u uredu mada nastojim biti prisutan što više na gradilištu. Kad nisam u radnom odijelu i cipelama onda se zaletim do Bauhausa po opremu ako što nedostaje, spremam gablec pa odnesem momcima ili rješavam papirologiju koja je neizbježna u procesu gradnje.

IMG-20210721-WA0002

Obnavljate podzide visoke metar osamdeset, široke metar. Koliko njih morate obnoviti i do kojeg roka? Znate li tko ih je izgradio pedesetih? U kakvim su sada problemima, ruši li ih korijenje, vrijeme, posjetitelji?

Trenutno smo pogodili posao obnove dva podzida duljine cca po 48m, a rok završetka je ugovorom bio dogovoren od dva mjeseca. Započeli smo posao s trojicom radnika pod mojom paskom, a u međuvremenu smo se pojačali s još šest ljudi. Međutim unatoč tolikoj radnoj snazi ipak kaskamo za terminskim planom i očekujemo završetak radova nekih dva tjedna iza roka. Razloga je više, a budući da neki od njih uključuju i to što nije na vrijeme osigurana potrebnu mehanizaciju za rad, neće biti većih posljedica po nas.

O gradnji postojećih zidova pedesetih znamo vrlo malo, priča se da su ih gradili zatvorenici bivšeg režima vjerojatno uz vodstvo obučenih majstora. S obzirom u kakvom su stanju sada priča čak i drži vodu jer smo odmah po dolasku i otvaranju prve dionice zida uočili neke nelogičnosti u gradnji koje su vjerojatno bile uzrok kasnijim oštećenjima. Da je poslove obavljala kvalificirana radna snaga ne vjerujem da bi došli u situaciju da ih treba izgraditi praktički ispočetka. Na primjer, jedna od stvari koja nam je odmah zapela za oko je korištenje manjih kamenja u temeljima i to još nagnutih prema van! U nekim situacijama se doslovce nismo mogli načuditi rasporedu kamenja jer bi veće komade često nalazili u gornjoj polovici zida, umjesto obratno.

Također, dosta kamenja je isklesano plitko i postavljeno s licem po visini umjesto po dužini. Sve to nabrojano u kombinaciji s djelovanjem vode, slijeganja zasipa od glinovitog materijala i postepenim rastom raslinja uzrokovalo je značajna oštećenja, a na mjestima i veća rušenja i odrone. S obzirom na to koliko je vremena prošlo otkad je vrt zapušten ne vjerujem da su posjetitelji odigrali veću ulogu, ali je zato njihova sigurnost bila bitan faktor pri projektiranju obnovljenih podzida.

Opišite nam proces obnove jednog podzida: rušite li svaki do temelja, gradite li unutarnje skriveno lice zida ili samo vanjsko, kako se nosite s lomljivim kamenom, na kakve izazove nailazite dok slijedite princip ‘’obnoviti kako je bilo prije’’ itd.?

Proces ide ovako: obavezno rušimo sve do temelja iz već spomenutih razloga, a zatim pristupamo iskopu i uklanjanju viška zemlje iz zasipa dok ne zadovoljimo tražene dimenzije iz statičkog proračuna. Nakon toga izrađujemo drvene okvire, razvlačimo zidarski konac svakih 0,5 m visine i zidanje otpočinje. Najveća kamenja stavljamo u prva tri reda, a zatim ona manja iznad njih. Sva kamenja se priklesavaju da bi ih prilagodili traženom nagibu zida i općenito vrsti veza koja dolikuje građevini u jednom javnom prostoru. Iz tog razloga biranje i ugradnja kamena traje značajno dulje nego inače kod gradnje, primjerice, nekog podzida u masliniku. Mi se volimo pohvaliti da ovakav vez nije nitko imao priliku slagati još od vremena kad je kamen bio praktički jedini građevni materijal, a uzor su nam stari Iliri i njihove gradine 🙂

Naime, uslijed sve raširenije primjene betona u prošlom stoljeću suhozid kao vrsta gradnje polako je izumirao, a zamijenjen je bržim i jednostavnijim načinima gradnje. Danas popularni ciklopski vez nije ništa drugo nego klesani lijepljeni kamen u cementnom mortu armiran u stražnjoj zoni zida. Nama je cilj bio postići sličan izgled i finoću ali bez upotrebe veziva i smatram da smo u tome  uvelike uspjeli.

IMG-20210714-WA0019
IMG-20210714-WA0001
IMG-20210714-WA0012
IMG-20210714-WA0008
IMG-20210714-WA0025
IMG-20210714-WA0020
IMG-20210714-WA0009

Nažalost, materijal za gradnju nije kvalitetan i jako je teško s njim raditi. Radi se o laporovitom uslojenom kamenu izloženom već 70 godina atmosferilijima koji puca sve samo ne onako kako ste vi zamislili. Iz tog razloga smo morali dobaviti značajne količine novog kamena za zidanje, a dobar dio starog kamena je završio kao ispuna u stražnjem dijelu zida i pri gradnji skrivenog lica.

Pozitivna strana u cijeloj priči je što je zasip od kojeg su formirane terase u prošlosti sada već u cijelosti konsolidiran kao tlo i ne očekujemo značajnija djelovanja i pritiske na zid. Kod iskopa se to može vidjeti po tome što ga je moguće praktički izvesti vertikalno točno po liniji stražnjeg lica bez odrona i urušavanja. S te strane smo u relativno boljoj poziciji nego prvi graditelji, a i mlađi smo i ljepši ha-ha.

Tko provodi stručni i konzervatorski nadzor i što je to točno kod obnove suhozida pod njihovim povećalom?

Stručni nadzor provodi kolegica iz tvrtke Meritum inženjering d.o.o., a konzervatorski nadzor kolege iz Konzervatorskog odjela u Splitu pri Ministarstvu kulture i medija. Pod povećalom su im način i kvaliteta gradnje, naravno. Pazi se da zidovi budu izvedeni tehnikama koje su se izvorno koristile, a i da se poštuju sva pravila zanata koja su i tada vrijedila. U tome im pomaže i Filip Bubalo (Dragodid) na čiju smo preporuku i dospjeli ovdje 🙂

Kako ste se povezali sa suhozidnim graditeljima s kojima izvodite obnovu u Vrtu? Što ste novo o tehnici gradnje i obnove suhozida od njih naučili? Otkrijte nam koji trik. Što biste o gradnji suhozidnih struktura još htjeli naučiti, a niste imali priliku?

Ekipa s kojom radim su trojica braće iz Runovića kraj Imotskog, a najstarijeg Antu znam već dugo jer smo generacija i imali smo neke zajedničke prijatelje. Od njih sam naučio dosta, pogotovo o klesanju kamena. Oni su dosad puno više prakse imali u tom području jer su izvodili ciklopske zidove s betonom, a ja sam se s tim slabo susretao. Zidanje koje sam ja naučio kod svojih je klasično zidanje suhozida gdje vrijedi pravilo “svaki kamen ima svoje mjesto”, što znači da nema vraćanja kamenja jednom kad ga uzmeš. Ondje gdje se traži finiji vez bome ima itekako, a mi smo se našli upravo u takvoj situaciji.

Problem je što se oblaganje na koje su oni navikli radi s manjim kamenjima i ona se ne slažu nego lijepe. Ukratko, ubrzo smo shvatili da je pred nama izazov s kojim se još nismo susreli niti jedan od nas, ali kombinacija znanja i vještina koje smo imali dovela je do toga da ne samo da uspješno radimo fini vez suhozida s većim kamenjima, već i da zid kako napredujemo postaje izgledom sve bolji. Konstantno smo pomicali granice prihvatljivog pa su ponekad znale i izbiti svađe kad netko konačno nakon puno truda namjesti kamen, a “vijeće” sastavljeno od ostala tri člana mu ga ne prihvati. Ma živi cirkus… Nekad smo se i sami pitali je li nam se isplati toliko gledati u detalje ali smo ustrajali i nije nam žao.

A što se tiče gradnje drugih suhozidnih struktura tu nemam puno iskustva ali priliku ću dobiti možda upravo na Marjanu jer u sklopu projekta kreće i obnova kamene kućice na zapadnom ulazu u vrt.

Sami ste naučili graditi suhozide od oca i dide u Labinu dalmatinskom. U međuvremenu ste surađivali s graditeljima suhozida iz različitih krajeva zemlje i susjedstva. Jeste li primijetili neke specifičnosti u tehnici i pristupu gradnji vezane uz lokalitete? Imaju li suhozidi Botaničkog vrta neke svoje posebnosti?

Točno. Tko god ima ikakve veze sa Zagorom ili otocima neizbježno dođe u doticaj sa suhozidima. Vrlo rano naučio sam ih popravljati i postepeno razvijao vještinu koja se kroz kontakte s drugim graditeljima dodatno unapređivala. Specifičnosti u gradnji vezane su uglavnom za vrstu kamena s kojom graditelji iz nekog područja raspolažu. Moji Šoltani na primjer imaju u obilju ravnog pločastog kamena s kojim je lako zidati bez puno obrade kamena. Neki drugi krajevi tipa Labin dalmatinski i sl. imaju više nepravilnog krupnog kamena, takozvanih babulja koji su teži za ugradnju. Brzina gradnje na kraju se svede na isto jer se s pločastim kamenom lakše zida ali su slojevi tanki pa opet to usporava rad.

Osim vrste materijala bitnu ulogu igra i vremenski period gradnje gdje se gotovo u pravilu pokazuje da su stariji zidovi mahom i veće kvalitete. To se dobro vidi po selima u zagori kod, recimo, nadogradnje starih prizemnih objekata gdje je očita razlika u vještini zidanja među generacijama. A ono gdje taj fenomen najviše dolazi do izražaja su ilirske gradine koje kao megalitske građevine prednjače daleko ispred svih kultura po kvaliteti.

Suhozidi botaničkog vrta su posebni iz jednostavnog razloga jer su dio sklopa pod zaštitom ministarstva kulture i kao takvi jedan od rijetkih primjera iz moderne prakse koje treba obnoviti koristeći izvorne tehnike i u isto vrijeme postići funkcionalnost i stabilnost koje pred njih stavljaju važeći standardi. Moja želja je otpočetka bila da što više ljudi iz udruge uključimo u projekt ili kao suradnike ili barem posjetitelje jer smatram da je ovo jedinstvena prilika za usavršiti svoje znanje. Klesani suhozid nije nešto s čime se susrećemo baš svaki dan i baš zato smo uložili puno truda i pažnje, pa makar i na svoju štetu, kako bi ponovno oživjeli duh “škarpelina” i prezentirali zaboravljenu vještinu u najboljem svjetlu.

Je li moguće živjeti od gradnje suhozida u 2021. u Hrvatskoj? Koji su idući suhozidni projekti firme?

Itekako je moguće živjeti od gradnje suhozida i to upravo i radimo, a Marjan je idealna prilika za reklamu. Od početka našeg sudjelovanja na projektu već smo imali razne upite za nastavak suradnje i nove angažmane, a redovito naš rad prate i mediji. Idući projekti vezani su prvo za nove objekte u botaničkom vrtu, a zatim za mjere ruralnog razvoja gdje je u tijeku obrada rezultata natječaja iz 2020. godine za gradnju novih suhozida. Za sad ide sve po planu, a gdje će nas put odvesti ostaje za vidjeti. Mislim da je pred nama, a i pred suhozidnom vještinom općenito svijetla budućnost!

IMG-20210714-WA0003

Share and Enjoy:
  • Facebook
  • Twitter
  • del.icio.us
  • Print
  • Tumblr

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>

*
*

 atts
0

Planet Brusnik

Piše: Ana Burić

Foto: Vis Archipelago Unesco Global Geopark, Alternatura, Ana Burić

Početkom  listopada sudjelovali smo kao partneri na projektu “Planet Brusnik” organiziran od strane Vis Archipelago Unesco Global Geoparka, te financiran preko natječaja za Financiranje projekata/programa/aktivnosti iz područja kulture i društvenih događanja u 2022. godini Splitsko dalmatinske županije – Upravnog odjela za prosvjetu, kulturu, tehničku kulturu i sport.

Cilj projekta bio je promocija I očuvanje, te upoznavanje ljudi s geološkom, prirodnom, kulturnom I povijesnom baštinom crnog bisera Viškog arhipelaga, malenog otočića Brusnika smještenog 13 nautičkih milja (oko 23,5 km) jugozapadno od Komiže. Brusnik je otok veličine svega 0,049 m2, no prepun specifičnih karakteristika koji ga čine jedinstvenim. Naime, Brusnik (kao i Jabuka) građen je od subvulkanskog dijabaza (od kojeg se izrađuju brusevi za oštrenje noževa, odakle potiče i samo ime) nastalog kristalizacijom magme pred više od 150 milijuna godina na putu iz dubokog magmatskog centra prema površini Zemlje. Ono što ga dodatno čini zanimljivim je činjenica da je Brusnik otok koji konstantno „raste“ tj. izdiže se čemu svjedoče konglomerati od oblutaka s paleo-žala  smješteni na samom vrhu otoka.

Sl 1. Brusnik iz zraka s mikrolokacijama ribarske arhitekture

Unatoč izrazito nepristupačnom položaju uzrokovanim izloženosti snažnim južim i zapadnim vjetrovima i surovim vremenskim uvjetima, no zahvaljujući bogatom morskom dnu, kroz povijest Brusnik je odigrao bitnu ulogu u razvoju ribarstava i maritimne kulture te predstavlja jedinstveni spomenik ribarske arhitekture. Na otoku se, uz ribarske nastambe na samom žalu koje su služile za soljenje riba i zaklon ribarima, nalaze i prirodni bazeni ograđeni također suhozidnom tehnikom magmatskim stijenama, koji su služili za čuvanje ulovljenih jastoga, tzv jastožere. Jastožere su smještene u samom centru otoka, u klancu s depresijom ispunjenom morskom vodom.

Sl 2. Jastožere
Sl 3. Žalo s nastambama 
Sl 4. Žalo s nastambama

Program je bio osmišljen kao dvodnevna radionica obnove suhozidnih struktura ribarskih nastambi građenih od valutica dijabaze raznih veličina koje čine Brusničko žalo. Upravo zbog morfološke specifičnosti i izloženosti vremenskim prilikama i neprilikama, zbog jake tramontane prvi dan radionice bili smo primorani promijeniti raspored te je planirani program održan u prostorijama Geoparka u Komiži. Geolog Geoparka Filip Prelec održao je uvodno predavanje prijavljenim sudionicima o geološkoj povijesti samog otoka začinjeno brojnim zanimljivostima i činjenicama. Alen Čikada predstavnik Kallokve i član Dragodida održao je predavanje o krškim lokvama i njihovim obnovama, dok je Ana Burić, također iz Dragodida, održala predavanje o suhozidnoj baštini i samoj Udruzi.

Sl 5. Predavanja u prostorijama Geoparka

Drugi dan radionice vrijeme nas je poslužilo pa smo rano ujutro isplovili s komiške rive, te se uputili put Brusnika.

Broj prijavljenih sudionika premašio je prvotna očekivanja pa je put do lokacije bio organiziran s dva jako različita plovila, kako izgledom, brzinom, tako i doživljajem, tradicionalnom gajetom falkušom, te gliserom.

Sl 6. Dio tima na falkuši
Sl 7. Dio tima na gliseru
Sl 8. Istraživanje otoka

Kao organizatori bili smo dio brzog tima koji je do Brusnika stigao gliserom za nepunih 45 min. Čekajući ostatak obišili smo i istražili otok, te definirali točnu lokaciju planirane obnove.

Nakon što je ostatak doplovio falkušom krenulo je upoznavanje s lokalitetom i samo zidanje. Jedno jako zanimljivo suhozidanje, pogotovo za ovaj dio Jadrana koji je većinski građen od vapnenca i dolomita. Naime, magmatsko porijeklo, te stalni utjecaj mora i vjetra oblikovao je stijene u izrazito teške, predivne, masivne oblutke u svim nijansama sive boje.

Sl 9. Valutice dijabaze

Lokalitet koji smo obnavljali nalazi se na plaži na sjeverozapadnoj strani otoka okrenutoj prema Svetom Andriji. Na obje strane plaže (SI i JZ) nalazile su se suhozidine strukture koje su ribari gradili kao nastambe za višednevni boravak dok su tu boravili zbog pučinskog ribolova. Nastambe su bile nepravilnih formi, sa zidovima građenim suhozidnom tehnikom od oblutaka dijabaze sa samog žala, pokrivene borovom građom sa susjednog Svetog Andrije. Strukture na sjevroistočnoj strani plaže, zahvaljujući boljoj poziciji u odnosu na snažne vjetrove ostale su bolje sačuvane, a nama su poslužile kao referentni primjer za obnovu nastambi na zapadnoj strani vale gdje su od originalnih struktura ostale samo naznake.

Iako su osnove zdanja ipak jednake, zidanje ovakvim kamenom zbog svog oblika, težine pokazalo se kao vrlo specifično i interesantno iskustvo.

Petnaestak volontera s dva voditelja u cca 3 sata savladalo je navedene tehnike i obnovilo je zamišljeni obim. Zadovoljni obavljenim radom okrijepili smo se, pokupili naš i zatečen otpad, pozdravili se s endemskim crnim guštericama, te napustili otok ostavivši obnovljene ribarske nastambe na milost i nemilost nemilosrdnim vremenskim prilikama na otvorenom moru.

Sl 10./11. Početak rada  na ruševnim ostatcima
Sl 12./13. Nastambe nakon obnove

Na povratku za Komižu ekipe su se zamijenile u brodovima kako bi svi imali priliku doživjeti iskustvo plovidbe na jednoj od šest novoizgrađenih replika falkuš e-jedinstvenog modela drvene gajete tradicionalne za Komižu koju su ribari razvili prilagodivši je uvjetima ribolova i navigacije na najudaljenijim rutama (više o falkuši: https://www.gajetafalkusa.com/hr/, http://ars-halieutica.hr/).

Sl 14. Povratak falkušom za Komižu

I za kraj, jedreći nazad, s Brusnikom i sutonom u pozadini, imali smo priliku saznati mnoge zanimljivost o povijesti i maritimnoj baštini Komiže, povijesti i razvoju falkuše, njenoj veličini i važnosti od strane kapetana Pina Vojković.

Put do lokacije tradicionalnom gajetom s jednog pučinskog otoka na još manji otok vulkanskog porijekla, suhozidanje magmatskim stijenama, gotovo svi volonteri iz različitih zemalja, činjenice su koje su ovu radionicu učinili vrlo egzotičnom i nadamo se sličnim akcijama u budućnosti.

Piše: Ana Burić Foto: Vis Archipelago Unesco Global Geopark, Alternatura, Ana Burić Početkom  listopada sudjelovali smo kao partneri na projektu “Planet Brusnik” organiziran od strane Vis Archipelago Unesco Global Geoparka, te financiran preko natječaja za Financiranje projekata/programa/aktivnosti iz područja kulture i društvenih događanja u 2022. godini Splitsko dalmatinske županije – Upravnog odjela za prosvjetu, kulturu, […]

Read More »

 atts
0

Još pet dana za prijavu na travanjski znanstveni skup o suhozidima koji će se održati – u bunji

Podsjećamo istraživače krajolika digitalnim alatima da je 31. siječnja 2023. zadnji rok za prijavu izlaganja za znanstveni skup “CROWDSOURCING LANDSCAPES” — DIGITALNO BILJEŽENJE KRAJOLIKA koji će se održati 13.-15.4.2023. u Domaćinovoj bunji na Srimi!

Podsjećamo istraživače krajolika digitalnim alatima da je 31. siječnja 2023. zadnji rok za prijavu izlaganja za znanstveni skup “CROWDSOURCING LANDSCAPES” — DIGITALNO BILJEŽENJE KRAJOLIKA koji će se održati 13.-15.4.2023. u Domaćinovoj bunji na Srimi!

Read More »

 atts
0

Obnova zlarinske lokve

Tekst: Duje Mikelić

Foto: Tea Truta, Ana Jadrijević, Andrea Čeko

Dana 23.9. ekipa Dragodida se ponovo vratila na Insula Auri. Zlatni otok ima jednako tako zlatne i aktivne stanovnike koji udruženi u lokalnu udrugu Tatavaka pomalo već završavaju projekt „LOKVICA CENTAR BIORAZNOLIKOSTI ZLARINA“ (više o uključenima u projekt i prethodnim fazama pogledajte ovdje).

Iako smo u petak bili ograničeni s vremenom, pošto je akcija krenula poslijepodne, odrađen je veliki posao. Udruženi s lokalnim snagama i pridošlicama sa Cipra i iz Kalifornije očistili smo južni dio lokve od urušenog zida. Preko tri kubika kamena je izvučeno, sortirano i pripremljeno za daljnje vikend-slaganje.

Slika 1: Izvlačenje i sortiranje kamena iz lokve
Slika 2: Dio sudionika sa dijelom izvađenog materijala

Subota je krenula radno od ranoga jutra i pod direktivom stučnjaka za obnovu lokve, a ujedno i našega člana, Alena Čikade gradilište je podijeljeno na tri dijela.  To su redom: dovršavanje i nastavak gradnje obzida lokve kao centralni i najvažniji dio ovog terena, zatim gradnja okolnog zida u svrhu estetskog uokviravanja cijelog lokaliteta te postava  tri klupice u formi gabiona. Redom rada, redom smijeha, redom pizze odrađeno je i više nego što je planirano za taj dan. Već prethodno sagrađeni obzid je popravljen i podignut na predviđenu razinu na koju ide (nažalost, ali u službi funkcionalnosti) betonska deka. Impresivni „kantun“ je vješto napravljen od strane Alena i dodatno je ojačan radi potencijalnog šetanja posjetitelja po njemu. Niski zidić na sjevernoj strani je napravljen i zanimljivo izveden s prijelazom u improviziranu klupčicu. Gabioni postavljeni i napunjeni. Sve od navedenog testirano je od našeg dragog prijatelja Safeta.

Slika 3: Red rada na obzidu lokve
Slika 4: Red rada na okolnom zidu
Slika 5: Red rada kod postavljanja gideona
Slika 6: Red rada kod popunjavanja obzida
Slika 7: Red rada na obzidu
Slika 8: Red pizze
Slika 9 : Nadzornik Safet

Nedjeljni plan uključivao je vizualno dovršavanje napravljenih zadataka, čišćenje terena i u slučaju ostatka vremena odrađivanjem nekog brzog radnog zadataka. No nažalost, s jutrom nam je došla i genovska ciklona s obilnim padalinama. Pošto su dogovoreni planovi pali u vodu, neki su to iskoristili za povratak privatnim obavezama na kopnu, a drugi za detaljnije upoznavanje s otokom i njegovom baštinom. Nekoliko dokumentaraca, misa sa lokalcima, posjet starom selu Borovici i maloj špilji, potraga za bunjama, ručak – sve nam je to uspjelo prije katamarana u 15:30. Pogled s mora na otok u kretnji prema Šibeniku ostavlja mali žal za nedovršenim poslom, ali i blagi osmjeh znajući da ćemo se uskoro vratiti dovršiti započeto kod ovih zlatnih ljudi.

Slika 10: Završni rezultat
Slika 11: Završnji rezultat okolnog zida
Slika 12: Dio ekipe sa dijelom rezultata

Tekst: Duje Mikelić Foto: Tea Truta, Ana Jadrijević, Andrea Čeko Dana 23.9. ekipa Dragodida se ponovo vratila na Insula Auri. Zlatni otok ima jednako tako zlatne i aktivne stanovnike koji udruženi u lokalnu udrugu Tatavaka pomalo već završavaju projekt „LOKVICA CENTAR BIORAZNOLIKOSTI ZLARINA“ (više o uključenima u projekt i prethodnim fazama pogledajte ovdje). Iako smo […]

Read More »

 atts
0

Kamik i gromači 3

Tekst: Miše Renić

Foto: Mario Zaccaria

U organizaciji udruge Brsečki česan dana 23.-24.07.2022. realizirana je suhozidna radionica u Etnološkom parku “Anton Plašimuha”, potpomognuta od Općine Lovran, Primorsko-goranske županije i Ministarstva kulture. Uz voditelje iz udruge Dragodid, skupilo se dvadesetak volontera svih dobnih skupina, te se u dva dana popravilo 35 m2 suhozida. Kuriozitet lokacije  je što se točno zna da je prije 150 godina gospodin Anton Plašimuha sagradio te suhozidne terase, koje su impresivne dimenzijama, kako širinom, tako i visinom.

Kao i obično, najviše vremena je otišlo na čišćenje urušenih dijelova suhozida, sortiranje kamena i popravak posteljice za zid, nakon čega je zid brzo dosegnuo svoju nekadašnju visinu, a stečene vještine će sudionici veselo primijeniti u svom dvorištu. Dio volontera spavao je na otvorenom u kampu, gdje se uz prekrasne vizure na Kvarner miješaju zvuci domaćih i divljih životinja, a strani turisti su se uz plažne aktivnosti mogli okušati i u suhozidnim.

Tekst: Miše Renić Foto: Mario Zaccaria U organizaciji udruge Brsečki česan dana 23.-24.07.2022. realizirana je suhozidna radionica u Etnološkom parku “Anton Plašimuha”, potpomognuta od Općine Lovran, Primorsko-goranske županije i Ministarstva kulture. Uz voditelje iz udruge Dragodid, skupilo se dvadesetak volontera svih dobnih skupina, te se u dva dana popravilo 35 m2 suhozida. Kuriozitet lokacije  je […]

Read More »

 atts
0

Logorun ili Veliki škoj

Tekst i foto: Fran Polan

Krajem listopada ove godine Dragodid je vodio, a ured Prostorne taktike d.o.o. organizirao radionicu rekonstrukcije suhozida na otoku Logorunu. Veliki škoj, kako ga naziva lokalno stanovništvo, nenaseljeni je otočić udaljen niti 500 metara odnosno tek nekoliko minuta vožnje brodicom od Tribunja, pitoresknog mjesta u blizini grada Vodica. Premda nenaseljen, pojedini napušteni objekti i strukture vrlo jasno sugeriraju da se otok nekoć povremeno i privremeno koristio; što za potrebe vojske, što u svrhu rezervata za magarce. Najprije austro-ugarska mornarica za sobom ostavlja sklop raštrkanih vojnih objekata, danas skrivenih i vegetacijom obraslih podzemnih i nadzemnih bunkera, povezanih tunela te topovskih gnijezda. Zatim 1990-ih godina skupina Tribunjaca osniva udrugu za zaštitu dalmatinskih tovara te otočić Lukovnik (Mali škoj) postaje prvi svjetski rezervat za zaštitu magaraca. Otok ubrzo postaje premalen pa im se novo utočište pronalazi upravo u Velom Škoju. Za te potrebe revitalizirane su poneke postojeće vojne strukture te su izgrađeni obalno pristanište, gusterna, veći ugostiteljski objekt i nekoliko sad već porušenih servisnih objekata poput štala za magarce i spremišta za alat. Upravo te uglavnom suhozidne strukture ukazuju na nekoć intenzivno i često korištenje otoka, kao i na potrebu njegove valorizacije i revitalizacije.

Dvodnevna radionica nastavak je interdisciplinarnog edukativnog projekta Logorun – Otočke taktike usmjerenog na razvoj potencijala demilitariziranih i slabo iskorištenih prostora šibenskog arhipelaga i okolice. U okviru projekta prošle su godine održani seminar i radionica, čiji je case study bio demilitarizirani sklop, a prilikom koje su radne grupe pod mentorstvom stručnjaka detektirale prostorne i programske potencijale te prezentirale prijedloge revitalizacije, obnove i reprogramacije pripadajuće zone otoka. Projekt nastaje zahvaljujući ranijoj neformalnoj lokalnoj inicijativi i općini Tribunj kojoj 2018. godine tadašnje Ministarstvo dodjeljuje istočnu trećinu otoka na upravljanje idućih 50 godina. Otok će uskoro udomiti Edukacijski centar dalmatinskog magarca čije idejno rješenje izrađuje arhitektonski ured Prostorne taktike, a obnovljeni suhozidi postat će integralni dio budućeg projekta koji će otoku vratiti nekoć izgubljeni identitet.

Prvi dan započinje s lokacije kolokvijalnog naziva tovar; male luke i pristaništa s kojeg su početkom stoljeća prevozili magarce do Velog i Malog škoja, a gdje je danas u zahvalnost toj životinji podignut spomenik kao simbol rada, radinosti i predanosti. Laganom vožnjom stižemo na jedini logorunski mol te započinjemo obilazak otoka i potragu za potencijalnim lokacijama obnove. Nasuprot pristaništa uočljiv je kompleks nekadašnjih gospodarskih objekata, magarećih štala i jedan veći napušteni ugostiteljski objekt, jedini s još neurušenim krovom. U blizini se nalazi gusterna obzidana suhozidom koji samo što se nije rasuo; ideju za njegovom obnovom iz sigurnosnih razloga ubrzo odbacujemo. Primjećujemo nekoliko duljih podzida, mjestimično urušenih najvjerojatnije uslijed vodenih bujica, a uz probijene staze vidljive su linijske strukture suhozida ili nanizanih rubnih kamena koji diktiraju put. Na samoj granici zone pod upravom općine, u čijoj blizini započinju bizarno izduljene privatne parcele od jedne do druge strane otoka, stižemo do blage padine uz obalu uz koju se nalazi urušeni armiranobetonski objekt gdje detektiramo nekoliko jedva vidljivih ostataka nekadašnjih suhozidnih podzida. Uz informaciju da je na toj lokaciji u sklopu projekata prošlogodišnjeg seminara zamišljena zona za kampiranje i boravak na otvorenom, pada odluka da će se radionica održati upravo ovdje. Svjesni obima posla, dogovaramo se da će se u iduća dva dana izgraditi dva podzida s dvije zemljane terase na kojoj će se smjestiti budući šatori. Lokacija na kojoj će se raditi nalazi se blizu obale, zahvaćena je gustom šumom alepskog bora i makije te je puna vapnenačke stijene.

Kasnije popodne stižemo u nedavno obnovljeno potkrovlje zgrade Općine gdje uz načelnika općine i Luke i Antonije iz Prostornih taktika zainteresiranim sudionicima predstavljamo projekt i program. Nakon uvodnih riječi načelnika i predstavljanja publikacije prošlogodišnje radionice, održali smo predavanje o povijesti i tehnikama gradnje i obnove suhozida, kao i o radu same udruge. Predavanje se pokazalo uspješnim; uz prijavljene sudionike pridružuje nam se još dvoje zainteresiranih volontera!

Prvi dan radionice započinje dolaskom na otok, pripremom terena te osiguravanjem dovoljne količine tekućine i hrane za 15ak sudionika. Uskoro pristižu polaznici radionice kojima nakon jučerašnjeg teorijskog dijela predavanja, prezentiramo ključne informacije i demonstriramo praktične tehnike gradnje potrebne za svladavanje znanja o obnovi suhozida. Teren je najprije bilo potrebno raščistiti od površinskog zemljanog sloja te raskopati zemlju do temelja postojeće strukture nekadašnjeg suhozida. Kao baza za alat, hranu i ostale potrepštine poslužile su gromade urušenog betonskog zida obližnje štale. Do pauze za ručak postavljen je spomenuti temeljni sloj zida, a zbog nedostatka većih stijena, bilo ih je potrebno pronaći u okolici lokacije. Nakon osmosatnog rada zid je gotovo u potpunosti završen; potrebno je dodati posljednji sloj kamenih ploča (koje su tamo rijetke), nasuti i nabiti zemlju koji sagrađeni podzid zadržava te isti proces ponoviti i za drugi, niži podzid podno prvog.

Sutradan, umor je vidno prisutan, ali entuzijazam prevladava. Promjena sata uslijed zimskog računanja vremena dodaje nam sat vremena sna više, pa spremni nastavljamo s radom. S nešto izmijenjenim timom sudionika (neki su otišli, drugi su stigli) dovršavamo započeto i podzid je ubrzo podignut. Efektnim nasipavanjem i nabijanjem zemlje za izravnavanje gornje terase zid proglašavamo izgrađenim. Nakon kratke pauze i rasprave o potencijalnom manjku vremena za završetak donjeg podzida, bacamo se na posao i u nekoliko sati, s već uhodanom ekipom, sličnim postupkom dovršavamo i drugi, nešto niži podzid. Time nastaju dvije zaravnjene zemljane terase koje će prema slobodnim procjenama u budućnosti moći primiti do osam šatora i poneki hammock. Dan je zaključen proslavom rođendana jedne od volonterki uz pjenušac i izvornu talijansku mortadelu.

Veliko hvala organizatorima, nositeljima projekta, a osobito sudionicima i volonterima koji su prepoznali vrijednost ove inicijative i zajedničkim snagama obnovili strukture koje će, vjerujemo, ubrzo poslužiti svrsi!

Tekst i foto: Fran Polan Krajem listopada ove godine Dragodid je vodio, a ured Prostorne taktike d.o.o. organizirao radionicu rekonstrukcije suhozida na otoku Logorunu. Veliki škoj, kako ga naziva lokalno stanovništvo, nenaseljeni je otočić udaljen niti 500 metara odnosno tek nekoliko minuta vožnje brodicom od Tribunja, pitoresknog mjesta u blizini grada Vodica. Premda nenaseljen, pojedini […]

Read More »