Izvještaj: suhozidni kongres na Kefaloniji

konf01

sps drugi

Tekst i foto: Filip Šrajer

Grad Argostoli na najvećem grčkom jonskom otoku Kefaloniji ovog je rujna bio domaćin 15. međunarodnog suhozidnog kongresa SPS-a (Société scientifique internationale pour l’étude pluridisciplinaire de la Pierre Sèche) i radnog sastanka vezanog za izradu nominacijskog dokumenta za uvrštenje umijeća gradnje suhozida na UNESCO popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.


konf02Foto: Ambijent grada Argostoli – glavnog grada Kefalonije. Apartmanska arhitektura ne razlikuje se puno od naše, a u slikovitijim lukama na otoku vlada ista gužva nautičara kao i kod nas, samo umjesto talijanskih, njemačkih i austrijskih, prevladavaju francuske i britanske zastave

Kongresi SPS-a se od 1987. održavaju u otprilike bijenalnom ritmu, svaki put u drugoj zemlji (do sada po četiri puta u Španjolskoj i Italiji, tri puta u Grčkoj, te po jednom u Francuskoj, Italiji, Švicarskoj i Velikoj Britaniji). Sam SPS je iznenađujuće mala organizacija, bez zaposlenih i sa svega nekoliko tisuća eura godišnjeg proračuna, koliko skupi iz članarina i kotizacija. Njihova tajna je očito u pogođenoj temi oko koje se uspio mobilizirati međunarodni krug stručnjaka, koji su istodobno povezani s jakim suhozidnim i baštinskim organizacijama u svojim zemljama, kao što su DSWA, ABPS, SVSTM , Fundació El Solà, SUS  i drugima. Istodobno, uvijek se nađe po netko zainteresiran da bude domaćin kongresa radi afirmacije vlastitih baštinskih tema, i taj onda zapravo preuzme svu logistiku i kongres bude organiziran u partnerstvu SPS-a i domaćina.

konf01
Foto: Ambijent kongresa – Knjižnica Korgialenio

Ove je godine organizacija domaćin bila IKI (Zaklada Kefalonije i Itake) , odnosno njen karizmatični dopredsjednik profesor Elias Beriatos, urbanist i prostorni planer, uz potporu grčkog Ministarstva kulture i lokalnih vlasti. Kongres se održao u inspirativnom ambijentu Knjižnice Korgialenios (gradske knjižnice podignute privatnom ostavštinom), a trajao je dva dana, s programom od skoro 30 dvadesetminutnih izlaganja, koja su se temom kretala od znanstvenih i stručnih obrada pojedinih lokaliteta (kao npr. suhozidne baštine grčke regije Zagori) ili tema (egejski terasirani krajobrazi, nepravo svođene sakralne građevine), do prikaza obnove pojedinih lokaliteta o čemu su pričali sami zidari, odnosno građevinski majstori.

konf07
Lijevo: Elias Beriatos (u sredini), a pokraj njega Ada Acovitsióti-Hameau (GR-FR) i Michelangelo Dragone (IT), voditelji SPS-a,
desno: Ada Acovitsióti-Hameau predstavlja članice grčko-ciparskog tima iz stručnog tijela kongresa (Ioulia Papaeftychiou, Antonia Theodosiou, Maro Apostolou, Anastasia Pitta)

konf03
Kolaž “screen-shotova” s predavanja: prvi red – egejske terase (T. Pétanidou), drugi red lijevo – obnova podzida ceste u Francuskoj (T. Bourceau – lijevo), desno – suhozidi Novog Zelanda (R. Tufnell), treći red lijevo – “Profano, sveto i suhozid” (P. Hameau), desno – suhozidne građevine Kefalonije (G. Thomas)

Dio smo predavanja održanih drugi dan kongresa morali propustiti, jer je u prostorima obližnjeg kazališta održan radni sastanak međunarodne inicijative za uvrštenje gradnje u suho na UNESCO listu,  na kojemu smo davali komentare na zajednički tekst kojega su koordinatorice prijave, Stavroula (Villy) Fotopoulou, direktorica grčkih Muzeja moderne kulturne baštine i Angel Nikolaou Konnari sa Ciparskog sveučilišta, sastavile od tekstova koje smo im iz svih uključenih zemalja (abecedno: Bugarska, Cipar, Francuska, Grčka, Hrvatska, Italija, Slovenija, Španjolska, Švicarska) poslali u lipnju, nakon čega smo dogovarali program rada za dalje. Za koordinatora audiovizualnih materijala izabran je Španjolac Joan Reguant, koji je taj posao radio i za potrebe zajedničke prijave mediteranske prehrane na listu prije dvije godine.  Sastanku nisu prisustvavali predstavnici Bugarske, jer imaju neke probleme oko njihove nacionalne zaštite,  a zbog nekog nepredviđenog događaja slučajno i Francuske – što gotovo nismo ni osjetili, jer je kongres bio izrazito frankofon i pun Francuza od kojih su neki došli i iz vlastitog interesa, reklo bi se – turistički. Nakon sastanka, u kongresnoj je dvorani održan okrugli stol na kojemu smo skupu ukratko predstavili stanje zaštite suhozida i ostalih nematerijalnih kulturnih dobara u svojim zemljama, te odgovarali na pitanja o ciljevima i očekivanim rezultatima upisa na UNESCO listu; u ime Hrvatske na skupu su sudjelovali autor članka (arhitekt) i Marko Pejić (etnolog) iz udruge Dragodid.

konf04
Foto: sastanak i nakon njega okrugli stol vezan za prijavu suhozida na UNESCO listu

konf06
Živa diskusija: koordinatorica Villy Fotopoulou i švicarska predstavnica Julia Dao (na slici se vide i švicarski suhozidni profesionalac Urs Lippert i slovenska konzervatorica Eda Belingar iz Nove Gorice)

Treći dan proveli smo na cjelodnevnoj turi po kulturnom i prirodnim baštinskim atrakcijama Kefalonije (venecijanska tvrđava, veliki samostan, geološki fenomen ponora i izvora morske vode, suhozidne terase na sjevernom dijelu otoka, seoce Fiskardo, plaža Myrtos…). Otok je po mnogočemu (krajolik, građevine, glazba) puno sličniji Dalmaciji, nego onome kako se obično zamišlja (i reklamira) Grčka, što je rezultat venecijanskog naslijeđa, odnosno pripadnosti istom kulturnom kontekstu istočne obale jadransko-jonskog bazena. Izlet je bio prigoda i za rezimiranje dojmova, dodatno upoznavanje i razmjenu kontakata i iskustava sa kolegama. Sljedeći suhozidni kongres SPS-a bit će na Menorci, gdje je trenutno najaktualnija suhozidna tema kampanja da se fenomenalni suhozidni suhozidni krajolik Punta Nati očuva od izgradnje planirane solarne elektrane.

konf05
Foto: prizori s izleta

Sljedeći formalni korak aktivnosti “za UNESCO” je ispunjavanje drugog dijela prijavnice koji se tiče opisa dosadašnjih i budućih mjera zaštite, te navođenja zainteresiranih zajednica i pojedinaca praktikanata, bez čije privole, odnosno podrške, “element” uopće ne može ući na listu. Ugodan, ali ne i lak posao bit će izbor po 5 fotografija i 5 minuta video materijala po zemlji sudionici (s naglaskom na zidanju i zidarima, ne na krajolicima!), od čega će se onda odabrati konačnih “zajedničkih” 10 fotografija i složiti 10 minuta videa. Sve bi trebalo biti zapakirano za službenu ratifikaciju po zemljama negdje u siječnju, da bi se onda u ožujku stiglo na redovni godišnji poziv za podnošenje nominacija.

Djelomično kroz materijale poslane za UNESCO prijavnicu, djelomično kroz predavanja i razgovore sa strane, polako se ocrtava domet zaštite i valorizacije suhozidne gradnje po pojedinim zemljama. Negdje kroz poljoprivredne poticaje, negdje kroz profesionalna udruženja, negdje kroz aktivizam, negdje kroz istraživanja. Primjerice, u Italiji za kulturni krajolik, pa tako i uvrštenje suhozida na UNESCO listu, formacijski nije nadležno Ministarstvo kulture, već Ministarstvo poljoprivrede – pa je tako i njihova nacionalna predstavnica dolazi iz tog ministarstva. Ili, Švicarska je na sastanku bila zabrinuta oko tvrdnje u UNESCO prijavnici da su “nositelji tog umijeća prvenstveno ruralne zajednice” – jer su u Švicarskoj to profesionalci, zaštita okoliša i civilni sektor (primjerice tamo se na taj način može odslužiti civilni vojni rok)! Iz Francuske smo vidjeli primjer gdje je popravak podzida jedne ceste dobila suhozidne firma, između ostalog i jer je bila jeftinija od beton-varijanti koje su nudili drugi! Cipar izgleda daje i do 50 EUR poljoprivrednih poticaja za metar kvadratni suhozida na poljoprivrednoj površini, pod uvjetom da lokacija uđe u registar kulturnih dobara! Jedno istraživanje na Cipru dalo je podatak da uređene suhozidne terase zadržavaju 13 puta više vlage od porušenih… I tako dalje, a ova UNESCO inicijativa je prilika da se ta razna iskustva evidentiraju i sistematiziraju, te eventualno nešto i primijeni kod nas.

 

 

Share and Enjoy:
  • Facebook
  • Twitter
  • del.icio.us
  • Print
  • Tumblr

2 Comments

  1. Posted September 19, 2016 at 17:18 | Permalink

    Čestitam na postignutom i predlažem da za slijedeće takvo okupljanje (nakon Menorce) ponudite Hrvatsku, što bi Dragodid (pretpostavljam) mogao organizirati uz pomoć dragovoljaca i uz potporu Ministarstva kulture.

  2. Filip Šrajer
    Posted September 19, 2016 at 20:41 | Permalink

    Hvala Tihana! Ako nekoga zanima neko konkretno predavanje, mogu ukratku ovdje reći dojam i kratak sadržaj … inače čekamo da nam iz organizacije pošalju službene fotke i sažetke, pa će biti još informacija koje ćemo proslijediti ovdje.
    Ideja o organizaciji suhozidnog kongresa u Hrvatskoj 2020. i nama je pala na pamet, a i neki drugi su izravno ili neizravno tako nešto predložili. Međutim nismo htjeli izlijetati s kandidaturom prije negoli malo ispitamo gdje i kako.

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

*
*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

 atts
0

Najnovije zračne snimke mrgara!

Foto: Sanjin Ilić
Tekst: Filip Šrajer

Sa zadovoljstvom vam pretpremijerno predstavljamo zračne snimke krčkih mrgara koje je od kraja 2018. do početka 2020. dronom snimio riječki fotograf Sanjin Ilić, inače rodom domaći, iz Jurandvora!

DJI_0610_Na Rebici-web

Osim što su fotografije vrlo zanimljive i detaljne, dobro kadrirane i snimljene po lijepom vremenu nakon bure, na njima se može primijetiti kako su u zadnjih 15 godina (otkada su Denis Lešić i Berislav Horvatić iz aviona prvi puta snimili kompletnu galeriju) mrgari dobrano zarasli i zarušeni, očito ostavši bez svoje funkcije okupljanja i razvrstavanja (trkanja) ovaca. Pojedini mrgarići su očito ostali u funkciji, služeći preostalim pastirima kao individualni torovi, dok je druge napunila ostruga odnosno divlja kupina… Inače o mrgarima smo već pisali ovdje (odnosno to je učinio njihov najbolji poznavatelj Berislav Horvatić) i ovdje (prilikom akcije obnove koju je organiziralo Društvo Sinjali iz Baške). Ovo je dakle još jedna prilika da se podsjetimo (ili upoznamo) s ovom endemičnom i zacijelo najfotogeničnijom pojavom bogate hrvatske suhozidne baštine.

A zašto pretpremijerno? U razgovoru s fotografom, kojemu zahvaljujemo na dozvoli za objavu, doznajemo da se sprema i web stranica posvećena upravo mrgarima, na kojoj će izgleda biti bogata galerija ovakvih prizora. Veselimo se!

DJI_0160_Na Jakoši-web DJI_0188_Na Lipici-web DJI_0368_Na Kovacinu-web DJI_0465_Na starih mrgari-Novi-web DJI_0524_Na starih mrgari-Stari-web DJI_0572_Va_Pothlamcu-web DJI_0638_Na Vratudih-web DJI_0645_Na Ljubimeru-web DJI_0800_Na_Starošćini-web

Foto: Sanjin Ilić Tekst: Filip Šrajer Sa zadovoljstvom vam pretpremijerno predstavljamo zračne snimke krčkih mrgara koje je od kraja 2018. do početka 2020. dronom snimio riječki fotograf Sanjin Ilić, inače rodom domaći, iz Jurandvora! Osim što su fotografije vrlo zanimljive i detaljne, dobro kadrirane i snimljene po lijepom vremenu nakon bure, na njima se može […]

Read More »

 atts
0

Vremeplov: Izvještaj o projektu „Suhozid – neprocjenjiva ostavština naših težaka

Izvještaj o projektu „Suhozid – neprocjenjiva ostavština naših težaka“

Tekst: Stipe Božinović

Slike: Dubravka Tkalčec

Svaki projekt kreće od ideje i inspiracije koju pronalazimo u našoj okolini. Tako se dogodilo i s osmišljanjem razrednog projekta Suhozid – neprocjenjiva ostavština naših težaka. Mjesto radnje je Split ili preciznije OŠ Mejaši, a sudionici su bili učenici 4.c razreda, njihova učiteljica Dubravka Tkalčec te članovi Udruge.

Što Mejaše čini posebnima? OŠ Mejaši pod svoje upisno područje ubraja rubne dijelove grada: Mejaše, Dragovode i Kilu. Specifičnost toga dijela grada je što je do nedavno bio rijetko naseljen, no to se ubrzano mijenja pa je OŠ Mejaši jedina škola u Splitu koju već godinama karakterizira porast broja učenika. Nažalost, s većim brojem stanovnika sve je veća i betonizacija prostora. U dijelu grada koji je bio sačinjen gotovo isključivo od obiteljskih kuća polako niču betonski gorostasi, a ljudi svoje vrtove i njive koje su imali na rubu grada prodaju kao građevinsko zemljište. Premda se struktura stanovništva također polagano mijenja to je dio grada kojega su uglavnom naselili ljudi iz Dalmatinske zagore, ljudi kojima krš nije stran pojam. Važno je napomenuti i da OŠ Mejaši ima status eko-škole te ulaže napore u promicanju održivog razvoja i očuvanja prirode.

Kada uz sve navedeno u mix ubacimo i učiteljicu Dubravku koja svakodnevnu školsku monotoniju voli razbiti zanimljivim projektima koji se baziraju na praktičnom radu, onda više-manje imamo sve sastojke koji nam trebaju za zanimljiv projekt u školi. Preostalo je samo angažirati ured školskog pedagoga, slučajno člana Dragodida i priča je mogla početi.

Sam projekt proizlazi iz načela zavičajnosti u nastavi Prirode i društva te potrebe razvoja pozitivnog odnosa prema kulturnoj baštini i okolišu te osvještavanju o važnosti volontiranja te sudjelovanja u aktivnostima u zajednici.

O suhozidu su djeca tijekom cijele godine učila kroz interdisciplinarni pristup, koristeći sve dostupne im medije, a najveći dio projekta odrađen je u drugom polugodištu. Sve se ozbiljno zakuhalo u siječnju na nastavi Likovne kulture izradom primorskih kamenih kućica od glinamola. Djeca su pojedinačno radila svaki „kamen“ od glinamola, a potom su u grupama svaki taj „kamen“ ugrađivali u svoje kuće. Tu su se javile prve teškoće, zbog nepoznavanja tehnike gradnje kućice su bile klimave, a neke su se i srušile.

Slika 1 Kamene kućice od glinamola
Slika 1 Kamene kućice od glinamola

Hladno vrijeme u siječnju iskorišteno je i za prvo upoznavanje djece s Udrugom. Gošća na satu razrednika bila im je Jelena Kulušić koja im je održala predavanje o samoj tehnici gradnje, ali i općenito o važnosti volontiranja. Jedan školski sat koliko je bilo predviđeno za predavanje brzo je prošao, a 45 minuta bilo je premalo vremena kako bi se s djecom odradilo sve planirano i odgovorilo na sva njihova pitanja.

Zato su zimski mjeseci iskorišteni za još jednu vježbu gradnje u razredu, ovoga puta ne s glinamolom već s lego kockicama. Vježba je služila prije svega kako bi se osvijestili zašto je u gradnji posebnu pozornost obratiti na fuge. Rad je opet bio grupni. Djeci je bilo zabavno, jer srećom kod gradnje s legićima ne treba škaljati.

3
Slika 2 Gradnja lego suhozida

Uslijedila je kraća pauza koja je protekla u nabavci kamena i čekanju povoljnih vremenskih uvjeta za rad. Vrhunac projekta bio je 7. lipnja 2019. godine kada su se napokon svi elementi poklopili. Ništa nije prepušteno slučaju pa je toga dana prvo opet s djecom odrađeno predavanje o „zaštiti na radu“, podijeljene su rukavice, a potom smo se bacili na praktični rad, a ovoga puta djeca su trebala pokazati kako će sve odraditi s pravim kamenom.

6
Slika 3 Priprema temelja

8
Slika 4 Priprema kamena

10
Slika 5 Gradnja

Kako bi svi bili uključeni svaka grupa je dobila svoje zadatke u različitim fazama izrade kamene klupice. Plan je bio da osim našeg dua u radionici sudjeluje i gospodin Josip Ćapin, roditelj jedne od učenica 4.c razreda, koji je kao član ekipe Gaj Laberije iz Garduna sudjelovao na 2. i 3. prvenstvu u gradnji suhozida, ali nažalost zbog spriječenosti drugim obavezama došao nas je samo na kraju radionice pozdraviti i obavijestiti nas o novostima iz Triljskog kraja i novog nastavka dobrih suhozidnih vijesti i SD županije.

13
Slika 6 Kamena klupa 4.c razrada

14
Slika 7 4.c razred i njihova kamena klupica

Izvještaj o projektu „Suhozid – neprocjenjiva ostavština naših težaka“ Tekst: Stipe Božinović Slike: Dubravka Tkalčec Svaki projekt kreće od ideje i inspiracije koju pronalazimo u našoj okolini. Tako se dogodilo i s osmišljanjem razrednog projekta Suhozid – neprocjenjiva ostavština naših težaka. Mjesto radnje je Split ili preciznije OŠ Mejaši, a sudionici su bili učenici 4.c […]

Read More »

 atts
0

Vremeplov: Grčka kaldrma među planinama

Tekst: Maja Flajsig
Fotografije: Athena Apostolou, Maja Flajsig, Pietro Radin

Krajem srpnja 2019. godine udruga 4 grada Dragodid dobila je poziv od grčke udruge Boulouki na sudjelovanje u dvotjednoj, odnosno dvomjesečnoj radionici gradnje kaldrme Kalderimi X2 u Plaki, mjestu smještenom među Tzoumerka planinama u regiji Epira. Boulouki, što na grčkom znači „hrpa“, jest upravo to, šarena hrpa arhitekata, restauratora i inženjera koji su svoja nastojanja usmjerili ka izučavanju i očuvanju tradicionalnih tehnika gradnje. Primjerice, u nacionalnom parku Tzoumerka su u svibnju održali radionicu izgradnje drvene kućice na drvetu, a druga godina programa u Plaki sastojao se od dvomjesečne radionice izgradnje kaldrme za sadašnje i buduće majstore. Dvotjedna radionica od 15. do 26. listopada, orijentirana je ka ljudima s manje praktičnog iskustva. Organizirana je u sklop teorijskog i praktičnog dijela koji se dotiče i tehnika koje izlaze iz konteksta suhozidne gradnje, iako je kaldrma bio fokus, alfa i omega cijelog doživljaja. Vođena čvrstom nakanom da svoju apsolventsku godinu napunim raznorodnošću iskustava, lokacija i poznanstava, prijavih se za dvotjednu radionicu.

I malo po malo, vrijeme je prolazilo, ljeto je u Zagrebu polagano odlazilo i doskora je došao i listopad. Putovanju se pridružila i Ana Burić, splitska arhitektica i dugogodišnja članica Dragodida, iskusna i avanturistički raspoložena suputnica s kojom sam branila naše boje i osvojila mnoge vrhove. U dolasku na samu lokaciju bijasmo razdvojene, međutim zato sam u vožnjama imala prilike upoznati razne likove, poput sudca na ping pong turnirima koji se zakleo u svoju knjigu „Filozofija stolnog tenisa“ uvrstiti i poznanstvo sa suhozidarkom u usponu te fotografa elitnih svadbi što se održavaju na Santoriniju, koji me uputio u grčki rječnik s kojim sam s vremenom baratala sve bolje i bolje. Prvo sam sletila u Ioanninu, glavni grad Epira kojom dominira jezero Pamvotida. Jezero je specifično po tome što je jedno od rijetkih primjera jezera s otokom koji je naseljen. Dapače, obale su ponegdje toliko blizu, oko 50 metara, da stanovnici čamcem otplove do dućana.  Nažalost, ništa od toga nisam uspjela vidjeti obzirom da sam sletila u mrklom mraku. S aerodroma smo s ostalim učesnicima iz Rumunjske i Cipra autom pošli do našeg smještaja u Plaki. Sve što nas je okruživalo bile su tamne planinske mase i magla koja je vrebala iz udolina. Svjetla kuća bi tek sporadično zasvjetlucala u ovom nenaseljenom kraju. Doskora smo dostigli i u smještaj, planinski hotel nasred ničega.
Iduće jutro prvi sam put doživjela gdje sam to uistinu stigla. Kad je sunce obasjalo horizonte, a pijetlovi počeli kukurikati, planinski svodovi su se ukazali u svoj svojoj veličanstvenosti. Temperatura je bila znatno viša negoli u Zagrebu i sunce je krenulo pržiti. Kao da se jesen nikad nije niti dogodila, vratila sam se u ljeto. Obzirom da sam pristigla dan ranije negoli radionica počinje, pošla sam do kamenog mosta Plake, markacije u krajoliku koja je njen simbol i najviši jednolučni most na ovom području Europe.

1

(MF)

Naime, diljem Epira nalaze se brojni kameni mostovi vrlo visokog luka kakav je i onaj u Plaki. Djela su to brojnih epirskih kamenoklesara i graditelja po kojima je regija poznata. Sudbina mosta nad rijekom Arachthos od početka je bila neizvjesna. Sagrađen je 1863. te se na sam dan njegove inauguracije razrušio. Stoga je uposlen Kostas Bekas, zidar iz obližnjeg mjesta Pramante, koji je pomoću svojih radnika 1866. ponovno sagradio most. Neke legende kažu da je Kostas među kamenje mosta stavio tijelo svoje žene, ne bi li on konačno stajao. Prema riječima lokalaca takve prakse su poznate na Balkanu, poput običaja klanja pijetla tijekom izgradnje temelja kuće, pri čemu se pijetlova krv pušta na sva četiri kuta kuće, dok je u Bosni poznat običaj tijekom koje se u temelje kuće ostavlja prsten ili štogod drugo od osobnog značaja. Most u Plaki je tako stajao i postao simbolom, ponosom regije, sve dok 2015. godine nije ponovno razrušen. Obzirom da je na rijeci Arachthos izgrađena hidroelektrana, njena su kretanja i silina istih postala nepredvidljiva, što nije bilo u skladu s njenim kretanjima poznata graditeljima 19. stoljeća. Tako je prvog dana veljače 2015. godine rijeka Arachthos, poznata i pod imenom „Ona koja nosi kuće i pomiče brda“, preplavila i srušila most. Pothvat restauracije mosta uskoro je započeo i u trenutku mog boravka u Plaki bio je u zadnjim fazama. Iako je projekt regiju mnogo košta, a sam most nije u učestaloj funkciji kakvom je bio nekada, valoriziran je njen spomenički karakter kojim je postao simbolom Plake i identitetskim označiteljem mještana.Tijekom istog dana polagano su pristizali ostali sudionici radionice. Ukupno nas je bilo 36 sudionika i sudionica iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Grčke, Albanije, Bugarske, Rumunjske, Cipra i Grčke uz pet voditelja. Radilo se o mladim arhitektima, restauratorima, graditeljima i inženjerima, među kojima sam bila jedina humanističkog usmjerenja. Osim Dragodidu, poziv za sudjelovanje bio je upućen i bugarskoj udruzi Meštra, organizaciji Cultural Heritage without Borders koja ponajviše djeluje u Albaniji (na kojim se većina polaznika i organizatora radiomice uopće upoznala i umrežila) te grčkim udrugama M.I.R.C. i Marmaros.
Prvi blok radionice bio je usmjeren na teoriju, no prije negoli su započela predavanja, pošli smo u razgledavanje okolice. Obzirom da se dvomjesečna radionica svojim zadnjim tjednima preklapala s dvotjednom radionicom, prilikom izleta imali smo prilike upoznati se međusobno i od majstora koji su već bili ondje steći dojam o njihovom dosadašnjem iskustvu. Također, razgledavanje okolice je imalo iznimnu ulogu u našem razumijevanju tehnika gradnji u području Epira, budući da nam je time pružen kulturni i baštinski kontekst regije. Posjetili smo mjesta Agnada, Pramanta, Kalarites i samostan Kipina.Agnada je mjesto isprepleteno potocima, iskorišteni gradnjom mlinova i mašinerije za pranje tepiha na pogon vode. Naime Epir je poznat po tradicijski tkanim tepisima, pa je tako i danas sistem čija silina vode tuče i centrifugira tepihe u uporabi.

2
(MF)

Nakon toga pođosmo u Pramantu. To je mjesto odakle historijski potječe najveći broj suhozidara i kamenoklesara. Na glavnom trgu dominiraju tri elementa: višestoljetna platana koja tvori hlad nad svitom ljudi, pravoslavna crkva Agia Paraskevi i i fontana Arapis. Potonje dvije datiraju u 19. stoljeće i na njima se naziru konstruktivni elementi sasvim tipični za regiju, po kojima su suhozidari, graditelji i arhitekti Pramante postali poznati i vrlo traženi.

3
(MF)

Kalarites je iduće mjesto koje smo posjetili. Ono se ponekad naziva i grčki Macchu Picchu, budući da je čitavo izgrađeno iz kamena. Ondje beton i cigla ne postoje, a kaldrmom su prekrivene sve ceste.

4
(AA)

Još jedna specifičnost Kalaritesa jest ta što se radi o vlaškom selu te smo ondje imali priliku upoznati Napoleona Zaklisa, kultnu ličnost Kalaritesa koji nas je ugostio u svojoj konobi. Ondje nam je pripovijedao o Tzoumerka planinama kojima smo okruženi i mitologiji vezanoj uz ovo pordučje. Napoleon je i pjevač, pa nam je ispjevao dirljivu vlašku svadbenu pjesmu o djevojci koja će prijeći sve rijeke i planine ne bi li došla do svog ljubljenog.

5
(MF)

Samostan Kipina bio je posljednja točka naše male ekskurzije. Izgrađen 1212., samostan je savršeno uklopljen u stijenu planina. Stijene tako čine arhitektonske elemente čitavog zdanja do kojega se prilazi drvenim mostom.

6
(AA)

Iako je sam po sebi pojam samostana uklesanog u stijenu impresivan (iako je to pojava nerijetka za Grčku), još je impresivnije ono što se u njemu nalazi. Lijevo od oltara, nalazi se prolaz koji vodi u špilju kojom smo hodali gotovo dva sata i nismo dostigli njen kraj. Po čitavoj špilji nalaze se grafiti koji datiraju još iz 1904. godine, i vlažni zidovi su ih prepuni. Tišina i tama tako su odredile kraj našem izletu, i idući dan je radionički dio započeo.

7
(PR)

U Mouchosti kulturnom centru, u neposrednoj blizini Plake, predavanja o grčkoj kamenoj vernakularnoj arhitekturi održali su nam arhitekti Aeneas Oikonomou i Athanasios Koumantos, dok nam je geolog Vasilis Melfos pružio znanja o korištenju, ekstrakciji i tipovima kamena na području Epira. Ovo je predavanja tim više bilo dragocjenije što je njen praktični dio bio izmješten na obalu rijeke Arachthos, gdje je profesor Melfos sabrao različite tipove kamenja i na licu mjesta nam opisivao njihovu kakvoću i uporabu.

8.5
(MF)

Grčki majstori klesari pridružili su nam se ovom prilikom i demonstrirali nam proces ekstrakcije kamena iz obližnjeg kamenoloma, kao i tehniku razdvajanja stijena na manje dijelove.

8
(PR)

Ovakav tip predavanja i praktičnog dijela nastavio se i idućih dana, pa nam je tako David Baxter, Irac koji već godinama živi u Rumunjskoj, održao radionicu o konzervaciji i restauraciji vernakularne arhitekture. Baxter je direktor instituta za konzervaciju povijesnih građevina te je iza njega dugogodišnji rad u zajednici i oko dvjestotinjak organiziranih radionica. Baxter je svoja izlaganja ponajviše posvetio onome čime se u Dragodidu nisam imala prilike susresti, a to je proizvodnja i korištenje veziva od vapna. Nakon predavanja, pošli smo do stare seoske kuće gdje nam je David demonstrirao na koji se način izrađuju različita veziva, te mogućnosti njegove primjene.

9
(AA)

Svakako je najrazigraniji moment radionice bio u momentu kad je trebalo pomiješati vapno, zemlju, slamu i kravlju balegu u homogenu masu za što je najpraktičnije koristiti stopala i skakutati po miomirisnoj masi.

10
(AA)

Na isti smo način slušali predavanja o izazovima i mogućnostima obnove mosta u Plaki te smo potom i posjetili sami most u društvu arhitekata i restauratora koji su vodili cijeli proces izgradnje. Bila je to neobična mogućnost hodanja po gradilištu i upoznavanja svih dionika kompleksnog zahvata – od graditelja do teoretičara.

11

(PR)

Našlo se vremena i za posjet Nacionalnom parku Tzoumerka i posjetu planinarskom domu Melissourgoi. Pri planinarenju smo naišli na najdulji grčki vodopad, a po putu smo naišli na pregršt različitih gljiva. Štoviše, u planinarskom domu je održan i mali festival gljiva koje su se ondje mogle i pojesti. Upravo u tom planinarskom domu Boulouki je nešto ranije ove godine organizirao i radionicu izgradnje peći. Na planinskim lancima išaranima željezovim oksidom promatrali smo tragove zalaska sunca i ubrzo je pala noć, zapalili smo veliku vatru, a naši su domaćini izvadili svoje instrumente i svirali nam tradicijske pjesme do dugo u noć.

12
(AA)

Sviralo se i pjevalo i idućeg dana, kad je organizirana suhozidarska gozba locirana na gradilištu koje je istovremeno bilo gradilište kaldrme (na kojemu su polaznici dvomjesečne radionice već radili) i gradilište mosta u Plaki. Naime, Boulouki je u samoj koncepciji programa zaključio da je najbolje obnoviti i nadograditi kaldrmu koja se nalazi što bliže mostu koji je u krajnjim fazama restauracije. To su učinili ne bi li povezali dvije tradicije gradnje i naglasili njihovu važnost stavivši ih u uzajamni odnos, ali i kako bi tijekom samog procesa gradnje povezali sve graditelje. Suhozidarska gozba je služila tome da se takva komunikacija razvije i međugeneracijski, budući da je Boulouki na gozbu pozvao i stare majstore i njihove žene koji nisu aktivno uključeni u gradnju, no doprinijeli su razgovorom o svojem dugogodišnjem iskustvu. Tijekom te gozbe klesari su nam pokazivali tehnike ukrašavanja kamena klesanjem i načine razbijanja kamena čekićima.

13
(AA)

Spektakl se ukazao kad je jedan od iskusnijih majstora na licu mjesta ogroman monolit čekićem razbio na dva potpuno pravilna dijela udarivši kamen svega tri puta. Čitava manifestacija bila je popraćena živom tradicionalnom glazbom čiji su taktovi odzvanjali u ritmu s udarcima kamena koji su se čuli posvuda. Grci doista vole svoje tradicionalne plesove, pa smo u pauzama između objedovanja cijelog niza pita specifičnih za Epir zaplesali i par različitih kola.

14
(AA)

Pošto smo se pobliže upoznali s gradilištem kaldrme, došlo je i vrijeme gradnje i našeg praktičnog sudjelovanja. Podijeljeni smo u pet različitih grupa koje su se rotirale duž kaldrme ne bismo li svi sudjelovali u svakom segmentu. Svakoj je grupi ovisno o lokaciji bio dodijeljen i grčki suhozidni majstor i jedan od sudionika dvomjesečne radionice – takozvani pripravnik.

15
(PR)

Prva lokacija na kojoj sam se našla bila je sjecište novoizgrađene kaldrme, stare kaldrme i one koju je Boulouki obnavljao prošle godine. Naš prvi posao je bio popraviti staru kaldrmu, što se pokazao kao popriličan zahvat. Naime, za razliku od nove kaldrme koju smo gradili, stara kaldrma je bila izrazito nepravilna. Nova kaldrma sastojala se od tankih obrađenih ploča koje su postavljene tako da se svojim najtanjim i najdužim dijelom uglavile u zemlju komadom drveta, dok je stara kaldrma svojim izgledom više podsjećala na mozaik. Ovdje je kamen bio poprilično nepravilan i nije slijedio pravilan raster.

16
(AA)

Popravljajući dijelove stare kaldrme morali smo koristiti logiku prethodnih graditelja, umjesto da uspostavimo nove pravilnosti, što se pokazalo težim za one koji su prethodno imali nekog graditeljskog iskustva. Proces je išao ovako: nakon mozaičnog postavljanja kamena u gabarite određene monolitnim pločama za svako stepenište (budući da smo gradili na nepravilnom terenu, stepeništa je bilo mnogo), kamen se udara drvetom i nasipa zemljom ne bi li se uglavio što bolje. Potaknuti smo da kamen obrađujemo što više ne bi li kamen što tjesnije prianjao jedan uz drugi. Naposljetku se cijela površina nasipa pijeskom i mete.

17
(AA)

Sličan proces uslijedio je i pri izgradnji kaldrme kojeg smo se prihvatili dva dana kasnije. Prije svega je potrebno udariti rubne temelje i postaviti cezure monolitnim pločama, nakon čega slijedi slaganje kamenih ploča. Međutim, pri izgradnji nove kaldrme, još se i više potiče obrada kamena. Pri tome pak treba biti oprezan, jer riječni kamen s više gline u sebi zna pucati nepredvidivo, što nas je koštalo mnogih živaca.

18
(PR)

Osim kamena koji je bio prethodno obrađen (a potjecao je iz rijeke ili je bio donešen), u kaldrmu smo uklapali i isklesano dekorativno kamenje. Motive križa, biljaka, zmija, škorpiona, lica i ptica isklesao je Theodoros Papayannis, poznati akademski kipar ovog područja koji je inspiraciju pronašao u motivima popločenja ondašnjih samostana.

19
(PR)

Svakog dana nakon rada osvježenje smo tražili u rijeci Arachthos, budući da nas je svakog dana sunce obasjavalo kao da smo u kolovozu, a ne u listopadu.

20
(PR)

Tijekom pauza od gradnje prošetali bismo po okolici kako bismo pronašli bogate jesenske plodove koji su nas okruživali sa svih strana, poput nara, jabuka, grožđa i oraha. Tijekom ovih dana, priroda nam je pružala sve i mi smo to zahvalno prihvaćali.

21

(MF)

Nakon što je zadnji kamen postavljen u kaldrmu, uslijedila su još dva dana teorijskih predavanja. Jedna od predavačica bila je Panagiota Andrianopolou, etnologinja i jedna od predstavnica UNESCO odbora za nematerijalnu kulturnu baštinu, koja nam je putem prezentacije i radionica pokušala dočarati što nematerijalna kulturna baština znači u kontekstu zajednice i njenog identiteta.

22
(AA)

Osim ovog, istaknula bih i predavanje doktorandice i arhitektice Marie Mpalodimou koja je svoje izlaganje posvetila analizi kaldrme i njene uporabe kroz vrijeme. Međutim, ono što je posebice zanimljivo bilo jest njena vlastita inicijativa kojom se borila za očuvanje kaldrme u planinskim dijelovima. Postalo je uobičajeno da ljudi kaldrmu prestaju popravljati, već ju samo zaliju betonom. Osim što je Mpalodimou isticala baštinski značaj kaldrme, ukazala je na veliki problem koji se pojavljuje kad se područja poplave zbog nedostatka irigacijskog sustava, odnosno kaldrme. Njena su nastojanja urodila plodom, te je u nekim epirskim selima uspjela spriječiti devastaciju kaldrme ili čak potaknuti njenu ponovnu izgradnju.

23
(PR)

Nakon predavanja grčkih stručnjaka iz niza disciplina, uslijedila su izlaganja članova međunarodnih udruženja, poput već spomenutih Meštre, Cultural Heritage without Borders, Marmarosa i Dragodida, što je urodilo vrlo korisnim networkingom i planiranjem budućih suradnji sudjelovanja na brojnim drugim radionicama koje se održavaju diljem Balkana.

24
(PR)

Također, neki od suučesnika radionica koji pak nisu dijelom neke organizacije naznačili su i volonterske radionice koje rade na svojoj zemlji, na Krfu i Cipru. Godina 2020. će biti plodonosna za sve nas, čini se.
Radionica je završila, kako drugačije, nego zabavom uz obilatu hranu i piće te kratku prezentaciju svega postignutog. Sve je pratila dakako živa tradicionalna glazba i kola koja su se plesala do zore.

25
(PR)

Time je grčkom iskustvu došao kraj. Prepuni novih doživljaja, znanja i iskustava, taknuti novim prijateljstvima i motiviranima za daljnju gradnju svi smo se vratili svojim domovima. U tišini hladnoće koja nas je ondje dočekala, nastavili smo njegovati uspomene, ugrađivati ih u sebe, ne bi li posađeno sjeme na proljeće počelo nicati.

26
(PR)

Tekst: Maja Flajsig Fotografije: Athena Apostolou, Maja Flajsig, Pietro Radin Krajem srpnja 2019. godine udruga 4 grada Dragodid dobila je poziv od grčke udruge Boulouki na sudjelovanje u dvotjednoj, odnosno dvomjesečnoj radionici gradnje kaldrme Kalderimi X2 u Plaki, mjestu smještenom među Tzoumerka planinama u regiji Epira. Boulouki, što na grčkom znači „hrpa“, jest upravo to, […]

Read More »

 atts
0

Prvi bilten organizacije udruga europske suhozidne mreže (REPS)

Prelistajte i pročitajte 1. bilten organizacije udruga europske suhozidne mreže (REPS) i informirajte se o projektu stvaranja kulturalne suhozidne rute! U ovome izdanju također možete saznati nešto više o udrugama partnerima, ciljevima i napretku projekta, ali i počastiti svoje gladno oko reprezentativnim fotografijama suhozida i suhozidnih akcija svih 7 organizacija iz 7 različitih europskih zemalja. Tekst, na engleskom jeziku, je dostupan na priloženoj poveznici, a, u nastavku, možete pronaći i poveznice na mrežnu i facebook stranice organizacije.

REPS-Newsletter-1-28

Dokument je dostupan za preuzimanje ovdje: REPS-Newsletter-1

Mrežna poveznica organizacije: http://www.drystoneroute.eu/index.php

Facebook stranica organizacije: https://www.facebook.com/repsdrystone/

Fotografija je preuzeta iz biltena.

Prelistajte i pročitajte 1. bilten organizacije udruga europske suhozidne mreže (REPS) i informirajte se o projektu stvaranja kulturalne suhozidne rute! U ovome izdanju također možete saznati nešto više o udrugama partnerima, ciljevima i napretku projekta, ali i počastiti svoje gladno oko reprezentativnim fotografijama suhozida i suhozidnih akcija svih 7 organizacija iz 7 različitih europskih zemalja. Tekst, na […]

Read More »

 atts
0

Izvještaj: Druga jesen na Paklenici

Tekst: Miran Križanić
Foto: M.K., Andreja Španović, Goran Ovanin

 

Ove jeseni imali smo priliku održati drugu po redu radionicu suhozida u suradnji s NP Paklenica i KUD-om Podgorac. Prošle godine je akcija ispala sjajno, pa smo se rado odazvali pozivu iz Parka da ponovimo suradnju. Započeli smo u petak navečer uvodnim predavanjem o suhozidima koje su održali članovi Dragodida, a nastavili u subotu ujutro sa svima najdražim dijelom – praktičnom radionicom. Ove godine, radi ravnopravnosti, lokacija radionice je premještena iz kanjona Velike Paklenice (čiji ulaz spada pod Starigrad), na ulaz u kanjon Male Paklenice koji pripada Selinama. Kanjon Male Paklenice manje je poznat i izazovniji za uspon.

 

dav

 

dav
Planinarski put koji od info centra preko kanaliziranih potoka vodi dalje u kanjon, prolazi kraj lijepog ali zapuštenog suhozida. Vlasnik parcele uz put nam je dao dozvolu da na njegovom zidu održimo radionicu. Vrijeme je poslužilo, pa je i odaziv bio dobar – 50-ak sudionika rasporedilo se u manjim grupama po urušenim punktovima uzduž zida.

 

Osim organizatora iz NP Paklenica, KUD Podgorac, okupilo se dosta domaćih entuzijasta raznih uzrasta. U goste su došli i predstavnici NP Sjeverni Velebit a Dragodid ekipa „potegnula“ je iz Zadra, Splita, Sinja, Crikvenice, Rijeke, pa i Zagreba. Profil zida bio je zanimljiv – na prvu izgleda kao klasična duplica ali zapravo se radi o međi u formi
niskog podzida, jer parcela je na nešto višoj razini od puta.

 

Foto3

 

Foto4

 

Kamen mjestimično impoznatnih dimenzija nije bilo uvijek lako namjestiti. Otvaranjem urušenja otkrivali su se novi problemi pa smo neka mjesta i više puta preslagivali, dok smo nešto ostavili i za drugi put. Zid je očito bio u više navrata obnavljan ali ne uvijek prema školskim pravilima, nego kako se stiglo. Ponegdje je zid imao „dva lica“ jer se obanvljao na način da su urušenja jednostavno prikrivena novim zidom. Ipak, u dobrom društvu nije nam bilo teško temeljito ga istražiti i pretresti.

 

Foto5
Nismo mjerili, ali prema procjeni iz Parka obnovljeno je oko 50 metara suhozida, s čime smo svi otišli kućama više nego zadovoljni.

 

 

Foto6

 

 

Foto7

 

Za iće i piće na terenu se kao i prošle godine pobrinula ekipa iz KUD Podgorac. Akcija „Posadi drvo – ne budi panj“ također se održavala taj vikend pa su posađena i tri mlada stabla u blizini lokacije. Hvala organizatorima na pozivu i nadamo se još mnogim pakleničkim suhozidima.

Tekst: Miran Križanić Foto: M.K., Andreja Španović, Goran Ovanin   Ove jeseni imali smo priliku održati drugu po redu radionicu suhozida u suradnji s NP Paklenica i KUD-om Podgorac. Prošle godine je akcija ispala sjajno, pa smo se rado odazvali pozivu iz Parka da ponovimo suradnju. Započeli smo u petak navečer uvodnim predavanjem o suhozidima […]

Read More »