Tema bračkih bunja poslužila je uglednom povjesničaru umjetnosti dr. Dušku Kečkemetu za širi osvrt na ovaj oblik suhozidne gradnje kod nas. U seriji tekstova objavljenih 2005. godine u Slobodnoj Dalmaciji autor se dotiče imena, porijekla i svrhe ovih upečatljivih građevina, povlačaći paralele, prije svega sa istarskim kažunima.
TRADICIJSKA GRADNJA BRAČKIH “BUNJA”
(1) Osebujan pečat u krajoliku
Poljske kućice od suhozida, bunje, slične su gomilama i ogradnim zidovima da se među njima jedva raspoznaju. One zavrjeđuju pažnju kao nedjeljivi dio toga prirodnog okoliša. Ali, i kao vrlo zanimljive primitivne građevine – jedinstvene u povijesti arhitekture ne samo u nas nego i u svijetu
(2) Kućice starije od povijesti
Zbog najprimitivnijega načina gradnje, bez posebnog alata i obrađivanoga građevnog materijala, može se zaključiti da je bunja bila prva nastamba pretpovijesnog čovjeka kada je izišao iz špilje – i to u krševitim predjelima – koji su obilovali kamenom, a oskudijevali drvom
(3) Suhozid, kružni tlocrt i kupola
Gradnja manjih kružnih građevina sa pseudokupolom rasprostranjena je velikim dijelom Europe, zapadne Azije i sjeverne Afrike, od najstarijih vremena. Grobnice kružne osnove nalazimo u grčkoj antici, ali su zacijelo još egipatskog porijekla. Primitivni oblik bunje nalazimo i u ledenim igluima Eskima
(4) Mali i jednostavni monumenti
Ima nečeg elementarnog, pa i simboličnog, u malenoj osebujnoj građevini bunje. Kolikogod dimenzijama malena, a tehnikom gradnje jednostavna, ipak je jedan od osnovnih spomenika građevinarstva kojim bi morale početi sve povijesti arhitekture
(5) Genijalno čovjekovo dostignuće
Bračke bunje građene su u drugoj polovici XIX st. i u početku XX st., kada je potražnja za našim vinom bila golema. Širenjem filoksere u vrijeme i nakon Prvog svjetskog rata, zapuštanjem vinograda i iseljavanjem otočana u Ameriku, prestala je i potreba gradnje bračkih bunja
(6) Malo otočana zna graditi bunje
Danas malo koji stariji otočanin znade pravilno sagraditi tradicionalnu bunju. U poljima, ako im ustreba, grade kućice od cementnih bloketa, najčešće prekrivenih salonitnim pločama – što se nikako ne uklapa u slikoviti okoliš, kako se tradicionalne kamene bunje uklapaju
(7) Bunje treba znanstveno obrađivati
Da bi se sačuvale prirodne i tradicionalne vrednote, potrebno ih je upoznati i vrednovati kao doprinos kulturnom području života i baštine na kojoj počiva naša suvremenost, pogotovo ako je ta baština bogata i osebujna, kao u našim krajevima, naročito na otocima poput Brača
Ekipe „Dragodid“ (lijevo) i „Gaius Laberius“ (desno) otvorile su događaj.
Ekipa „Golinjevo“ slavi pobjedu
Izvještaj s radionice u Veprincu
Tekst: Oleg Miklić
Slike: Mario Zaccaria, Oleg Miklić
Nastavljena je suradnja sa Rajkom Ukićem i društvom iz Veprinca. Jednodnevna radionica je počela u subotu u 9:00. Vremenska prognoza nije bila obećavajuća, te je odaziv polaznika radionice bio dosta skroman. Kao i na prvoj radionici, lokalno stanovništvo je uređivalo sam ulaz na Stazu Veprine, dok je naša suhozidna ekipa krenula na završavanje radova započetih na prvoj radionici. Kako je lokacija već bila očišćena od vegetacije i kamen je bio odvojen, odmah smo krenuli sa radovima. Nastavili smo ziđati visoki podzid, te zapunjavati stražnju stranu zida sa čkaljom.
Radovi su tekli brzo, pa smo do marende u 13:00 skoro završili sa podizanjem zida na visinu od oko 2,5m, te smo skoro potrošili sav kamen i čkalju iz originalnog podzida. Marenda je bila odlična, ali vrijeme se je pogoršalo, počela je padati kiša.
To razočarenje je trajalo koliko i siesta poslije marende, kiša je stala, te smo odmah krenuli sa nastavkom radova, da nas kiša opet ne prekine. Na našu sreću i nije, te smo po suhome i čak sa nekoliko tračaka sunca nastavili radove. Visoki podzid je završen, ostavljena je pola metra široka berma, te je do staroga puta sagrađen do pola metra visok i par metara dug podzid.
Za to smo materijal morali potražiti u okolici, ali je i taj dio posla protekao brzo. Bermu koja je bila napravljena od čkalje smo kamuflirali sa zemljom, te je po ideji domaćina u nju presađena veprina. Ukoliko se ulovi, mogla bi napraviti prirodnu ogradu između puta i 3 metra duboke provalije. Na kraju radova smo rezimirali odrađeno, te načeli temu novih ideja za nastavak radova na lokaciji. Veprinačka priča se nastavlja..
Tekst: Oleg Miklić Slike: Mario Zaccaria, Oleg Miklić Nastavljena je suradnja sa Rajkom Ukićem i društvom iz Veprinca. Jednodnevna radionica je počela u subotu u 9:00. Vremenska prognoza nije bila obećavajuća, te je odaziv polaznika radionice bio dosta skroman. Kao i na prvoj radionici, lokalno stanovništvo je uređivalo sam ulaz na Stazu Veprine, dok […]
Read More »