Jadranski suhozidi: Zagora – Medov Dolac

Suhozidnih terasa, bunara i "kuća" (bunja) ima po cijeloj Dalmatinskoj zagori. Selo Medov Dolac (Medovdolac) u općini Lovreć u Imotskoj krajini ima kvalitetnu web stranicu sa koje prenosimo nešto materijala.

Suhozidnih terasa, velikih seoskih/obiteljskih bunara i “kuća” (bunja) ima po cijeloj Dalmatinskoj zagori. Selo Medov Dolac (ili Medovdolac) u općini Lovreć u Imotskoj krajini ima kvalitetnu web stranicu sa koje prenosimo nešto materijala.

Građevine i elementi povijesne opreme prostora

1. Kultivirani krajolik

Kultivirani krajolik (kao dio sveukupnog kulturnog krajolika) podrazumijeva područja oblikovana ljudskom rukom tijekom povijesti, očuvana do danas, a svjedoče o čovjekom prebivanju u prostoru. Za područje Medova Doca karakterističan je tzv. poljodjelski krajolik –  namjerno kreiran krajolik, stvoren čovjekovim djelovanjem, a podrazumijeva vrtove, terase stvorene radi egzistencijalnih potreba, pretvaranja neplodnih padina u plodne terase. (…)

Suhozidi

Osnovna karakteristika prostora Medova Doca brojni su suhozidi kao plod stoljetnog ljudskog rada. Suhozidi su nastali slaganjem lomljenog kamena «u suho», koji se uzimao neposredno ili prikupljao krčenjem zemlje kako bi se izdvojila obradiva površina. Suhozidi se nalaze uza zaseoke, njima su obrubljene obradive površine – vrtače, koji pripadaju pojedinim kućanstvima,  seoski putovi, te   prostori izvan  zaselaka, koji su se koristili za sijanje žita  ili   kao ograde za stoku na otvorenom. Građeni su i u slobodnom prostoru, kao međe i kao razgraničenje posjeda, naročito nakon raspodjele „muše.“ Suhozidi imaju poseban status zaštite određen zakonom. Suhozide je u prostoru potrebno valorizirati, te ne predviđati namjene ili okrupnjavanja posjeda koje bi dovodilo do njihova rušenja.

2. Bunari

(…) Stanovništvo se oslanjalo na bunare koje su kopali na mjestima gdje je to prirodna vodonepropusnost dopuštala, a većinom uza sama naselja za redovnu kućnu opskrbu, a izvan naselja za napajanje stoke. Zato možemo reći da je prostor bogat bunarima, (manje lokvama i naplavnim površinama), koji su pripadale pojedinim zaseocima ili kućanstvima. U njima  se skupljala voda koja je značila život. Pučka predaja o postojanju turskih bunara ne smije zbuniti. Te bunare nisu kopali Turci, već domaće stanovništvo. Oni su iz razdoblja turskih vremena vjerojatno  kopani po turskom nalogu. Dugo su bunari bili jedina spremišta vode – te se tek kasnije početkom 19. stoljeća rade prve čatrnje ( nadsvođeni bunari) a zadnjih 50-ak godina grade se betonske čatrnje za vodu. U prošlosti za vrijeme velikih suša bunari su presušivali i nedostajalo je vode za stanovništvo. Tako se više puta “čuvala” voda – gdje su stanovnici pojedinih zaselaka “čuvali”svoju vodu. U nedostatku vode stanovnici su nerijetko morali  odlaziti po vodu do Vrljike ili do izvorišta na Studencima. Izvor Čevo radi male izdašnosti zadovoljavao je tada samo potrebe potrebe manjeg dijela stanovništva.

Bunari su smješteni i građeni na različite načine:

a) Zajednički seoski bunari

Građeni su koncem prošlog stoljeća.  Austrijska uprava pomagala je izgradnju tkz. velikih seoskih bunara. Tada su napravljena tri velika zajednička seoska bunara; Trstenica, Bršćanovica i Novak.(…)

b) Skupine bunara

Na pojedinim pogodnim površinama izvan naselja , nalazi se nekoliko bunara, od kojih svaki  pripada određenom zaseoku,  koji ga koristi  i o njemu  skrbi. Za vrijeme velikih suša stanovnici zaselaka čuvali su svoj bunar.(…)

c) Pojedinačni bunari pojedinih zaselaka

Bunar Ržine

(…)

d) Kamenice  (i jame)

(…) Na području Medova Doca postoji više primjera dobro utvrđenih čatrnja i kamenica. Sve one su građene među stijenama. Kad su nadsvođene nazivaju se čatrnje. Postoji desetak tako uređenih čatrnja među stijenama na cijelom prostoru Medova Doca. Najistaknutije su; čatrnja na Vilinjaku pokraj Novaka, čatrnja među stijenama blizu “Ružice” kod Džaja, čatrnja u Brstilovim “Težinama“, Mustapića Grabarju, Stajetinama, Bažinušama i Gradini kod Matkovića,  i na Brdu kod Raosa itd.

Poljske “kuće” ili  “kućare”  ( bunje- poljska skloništa)

Grade se u poljima, vinogradima i uz izdvojene  poljoprivredne površine, kao primjer tradicionalnog pučkog graditeljstva i opreme prostora. Razlikujemo više tipova tzv. „kuća“; samostojeće,   „kuće“ ugrađene u podzide (međe). i „kuće“ građene između dviju kamenih stijena. Služile su za sklanjanje ljudi od nevremena, a manje za spremišta poljodjelskog alata i sl. „Kuće“ su većinom kružnog oblika, nadsvođuju se ćemerom (kameni svod) izmicanjem kamenih ploča prema unutrašnjosti, čime se dobije stožasti oblik unutrašnje kupole. Ovisno o trudu i umješnosti pojedinih graditelja nalazimo običnih i ljepših građevina. Poljske kuće u Granića Docima, Grabarju i Bažinušama – evidentirane su kao kulturno dobro.

Komentiraj

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

hrHR