Knjiga "Sela i stanovi na Velebitu – svjedočanstva života od nastanka do nestanka"

Izvor: Vijenac, br. 520, 4.veljače 2014.

Ana Lemić, predsjednica Ogranka Matice hrvatske u Gospiću

Velebit je raseljen pred našim očima

Razgovarao Goran Galić

Nakon Drugoga svjetskog rata Velebit je samo jedanput opustio. Naseljavao se stoljećima, a raseljen je u nekoliko godina / Stječe se dojam da se htjelo da se ti ljudi rasele / Ako se to već dogodilo, ne smije se dogoditi da se to zaboravi

Knjiga Sela i stanovi na Velebitu – svjedočanstva života od nastanka do nestankadugogodišnje predsjednice Ogranka Matice hrvatske u Gospiću i umirovljene ravnateljice gospićke gimnazije Ane Lemić objavljena je u nakladi OMH u Gospiću, Laserplusa i Hrvatske geološke ljetne škole prošle godine. Autorica je u dva desetljeća istraživanja obišla više od petsto velebitskih sela i zaselaka, fotografirala kuće i prirodu, razgovarala s preostalim mještanima, što je rezultiralo impozantnim izdanjem na gotovo 750 stranica i s oko 1500 fotografija.

Snimio Mirko Cvjetko

Gospođo Lemić, u predgovoru knjige Sela i stanovi na Velebitu zapisali ste da je prije pisanja trebalo „upoznati ćud Velebita“. Što je „ćud Velebita“?

Kako se nalazi na granici dvaju klimatskih područja, Velebit je po mnogočemu raznolik. Raznolik ne samo biološki i krajobrazno nego i klimatski. To je surova planina. Tu se klima začas promijeni. Meni se događalo ljeti da krenem po vrućem danu i odjednom se smrači i završim u olujnoj mećavi.

Zato ste napisali knjigu?

Nisam se odmah odlučila na knjigu. Prvo sam krenula planinariti. U mojoj se kući neprestano pričalo o Velebitu, gledala sam ga iz vrta, iz gimnazije u kojoj sam radila… Već me to odredilo da zakoračim u tu mističnu, najopjevaniju našu planinu. Hodajući Velebitom nailazila sam i na sela. Fotografiram, zabilježim datum i lokaciju. Spremim. To se u početku događalo stihijski. Kad se skupila kritična masa, kad sam na zemljovidima vidjela gdje su ta sela, onda sam shvatila da je Velebit bio jako naseljen. Znala sam da je čovjek Podgorac tu živio od 17. stoljeća, ali nisam imala predodžbe da je toliko sela bilo. To me iznenadilo. Shvatila sam da je sve to raseljeno, da su ostala samo sela uz morsku obalu i Jadransku magistralu. Tu i tamo u nekom zaselku, dublje u planini, pronašla sam po jedno, dvoje ili najviše troje ljudi, ali to nije ni deset posto prijašnje populacije. Zaključila sam da to netko mora obići, fotografirati i pokazati svijetu. Osjetila sam to kao svoj zadatak, kao dug domovini, da iz anonimnosti izvučem taj dio zemlje.

Koje ste sve područje obuhvatili?

Obuhvatila sam cijelo područje kojim gospodari Park prirode Velebit. Oko 160 km duljine i desetak dubine. Dakle stotine četvornih kilometara hrvatskoga teritorija koji je nekad bujao životom, a na kojem više života nema.

Sve ste to obišli?

Da, dvadesetak godina je to trajalo. Doslovno svaki slobodan trenutak bio je darovan Velebitu.

Pišete o više od 500 velebitskih sela i zaselaka. Koliko Velebit danas ima stanovnika?

Teško je reći konkretnu brojku. U selima uz more, koja su zimi također jako pusta, i u onima uz magistralu, bude do desetak ljudi. U planini su gotovo sva sela već odavno napuštena, osim njih nekoliko sa po jednim ili dvoje stanovnika.

A koliko ih je bilo prije?

Prema popisima život je na Velebitu najviše bujao potkraj 19. i početkom 20. stoljeća. Onda je počeo pomalo opadati oko Prvoga svjetskog rata i španjolske gripe 1918. Nakon Drugoga svjetskog rata stanovništvo je naglo otišlo. Velebit je samo jedanput opustio. Naseljavao se stoljećima, a raseljen je gotovo u nekoliko godina.

Zašto su ljudi otišli?

Najviše zbog svoje djece, da im pruže mogućnost školovanja i lakši život. Kad iz sela ode dio ljudi, ostali se osjećaju ugroženima. Tako se gasio dim po dim …

Ali nisu zaboravili svoj kamen, pišete u knjizi …

Tako je. Jer sjećanje vodi u slobodu, a zaborav u progonstvo, piše u Talmudu. Nitko s kim sam razgovarala nije je žalio na težak život, nitko nije proklinjao Velebit. Svi i danas s nostalgijom i mnogo ljubavi govore o Velebitu, o svom kamenu i Podgorju.

Zašto su otišli baš poslije Drugoga svjetskoga rata, a ne ranije ili kasnije?

Mnoga su se sela mogla spasiti da je bilo volje. Pa i politika ondašnje države vodila je tomu. Naglo se od poljoprivredne zemlje stvarala industrijska. Čak je bilo zabranjeno držanje koza od kojih je stočar živio. Zavladao je strah. Ljudi su optuživani da kriju iseljenike koji su došli rušiti Jugoslaviju. Neki su završili u zatvoru. Stječe se dojam kako se željelo da se ti ljudi rasele…

Čini se da je bilo tako. A otkud su njihovi preci došli? Zašto su naselili baš Velebit, a ne neko pitomije područje?

Pred najezdom Turaka mnogi su naši krajevi opustjeli, jer se stanovništvo sklanjalo u sigurnije krajeve. S njihovim odlaskom novo stanovništvo zaposjedalo je te puste predjele. Nakon izgona Turaka Velebit su tijekom 17. stoljeća naseljavali Bunjevci. Jedna bunjevačka rijeka krenula je odozdo, od Hercegovine, Dalmacije, pa gore od Gorskog Kotara, od Liča i Krmpota. Drugi val doseljenja zbio se od Senja i Vinodola, kao i s otoka Cresa i Lošinja. Dio doseljenika činili su stanovnici koji su naselili te krajeve po potrebi službe, osobito u vrijeme Vojne krajine. Planina s primorske padine djeluje jako negostoljubivo, no kad se uđe malo dublje, nađe se pitomih krških polja koja su davala uvjeta za život. Tu su nastala naselja.

Na vašim fotografijama Velebit izgleda kao muzej na otvorenom.

Da, tako zapravo i jest. Te kuće, kamenice, šterne, stolići pred kućom… sve je to od klesanog kamena. Sve je to čovjek radio i sve što je nekad napravio danas je spomenik. Zato sam i objavila ovu knjigu. Da se to ne zaboravi. Da to bude spomenik tim ljudima. Velebitsko zrcalo u kojima će oni, gledajući fotografije, čitajući, vidjeti svoje očeve, matere, didove, prababe, sav taj život nekoliko pokoljenja unatrag. Da im se vrate slike, da osjete svoje korijene. U razgovoru s tim ljudima doznala sam njihove životne priče, proživljavala ih, nekad se s njima i smijala, nekad plakala. Čovjek je otišao odatle u nepoznato. I ništa nije imao što bi ponio, osim bora na čelu i žuljeva na rukama. To je toliko tužno. Kad prolazite Velebitom i vidite ta sela… kuće porušene, ona gluha tišina, nigdje nikoga. Naiđete tek na trag životinje ili nekog poskoka gdje se sunča na kamenu. To je život na Velebitu danas.

Velebitski toponimi također su svojevrsni kulturni spomenik. Što suvremenom čovjeku govore imena velebitskih predjela?

Toponimi su im ponajprije služili za orijentaciju. Ta zemljopisna imena kriju opis mjesta, njegov položaj ili pak događaj koji se tu zbio i ostao zapamćen kroz to zemljopisno ime. Tako se u velebitskim ojkonimima često krije geografski pojam (Jamina, Duboko, Provalija), položaj u odnosu na drugi lokalitet (Podpogledalo, Podlokva), naziv po vrsti tla (Pisak, Kamenica), po životinjama (Volarice, Kozarica), po vrsti vegetacije (Javorovac, Hrastovac), prema atmosferskim uvjetima (Burnjak, Ledenik), po nastambama za držanje stoke (Jatare, Torine), zatim po sakralnim elementima, često i prezimenima stanovnika. Ima i sela koja su nazvana po osobnim imenima iznimnih pojedinaca.

Time ih se htjelo sačuvati od zaborava …

Tako je. Treba reći još nešto. Podgorcu nije bilo lako živjeti na velebitskim vrletima, ali nije mu bilo lako ni doći do svoga groba, jer groblja su imala samo župna sela. Ali bez obzira na to Podgorci su pamtili svoje djedove.

Gdje su onda pokapani?

Pokojnika je trebalo nositi do groblja. Oko toga razvili su se specifični pogrebni običaji vezani uz mirila ili počivala, koji su uvršteni na listu nematerijalne baštine Ministarstva kulture.

O čemu je riječ?

Put do groblja bio je dalek i težak. Trebalo se povremeno i odmoriti. Ta odmorišta obično su bila na križanju putova ili čistinama. Ali da bi se odmorilo, pokojnika je trebalo spustiti. Ne na zemlju već na unaprijed popločano i pripremljeno mjesto. Jedan kamen stavili bi uz noge, a drugi uz uzglavlje. To se smatralo njihovom mirom (mjerom). Tim je ljudima to bilo neka vrsta kenotafa. To je njima bilo sveto mjesto gdje je zadnji put počivao njihov ukućanin i tu se nije napasalo blago. Oni su to mjesto obilazili i štovali više nego sam grob.

Velebit obiluje i rijetkom florom i faunom. Koliko je u Hrvatskoj razvijena svijest o vrijednosti prirodne baštine?

O tome se dosta govori, no još nismo dovoljno osviješteni. Hrvatska je potpisnica konvencija o zaštiti okoliša, upravo smo obilježili 2. veljače, međunarodni Dan močvara, koje su najugroženije, ali pitanje je koliko se propisa držimo. Velebit je uz Biokovo najveće endemsko čvorište u ovom dijelu Europe. Posebno je bogata velebitska flora s preko 2500 biljnih, od koji su 80-ak endemične. Velebitska degenija primjerice raste samo na Velebitu i Kapeli, nigdje drugdje u svijetu. Hrvatska sibireja ima tek jednog srodnika na Čvrsnici i jednoga na Altaju. I među leptirima ima više endema, ali najugroženiji je velebitski apolon. To je naš najveći i najljepši leptir. Ne Velebitu ima još nekoliko staništa toga leptira i osobno ih svake godine obilazim i fotografiram. Strogo ih krijem jer odasvud dolaze kolekcionari.

Ima li spasa za Velebit?

Velebitom danas gospodari Park prirode, i tu su dva nacionalna parka. U institucionalnom smislu, Velebit je dakle zaštićen. No s odlaskom stočara mijenja se i velebitska flora, zarastaju pašnjaci, dolaze druge biljne vrste, a autohtone nestaju. One sa sobom povlače i životinjske. S te strane prijeti određena opasnost. Život kakav je na Velebitu bio neće se vratiti. To je svima jasno. Ne vraćaju se ni u ona sela koja su dostupna, kamo je došao asfalt i struja. No pojedinci navraćaju, uređuju kuće djedova, pokose nešto i borave tu povremeno ljeti. To treba pozdraviti. Na Velebitu stoljećima se živjelo intenzivno, organizirano i u naše vrijeme, pred našim očima, sve je najednom raseljeno. Ako se to već dogodilo, ne smije se dogoditi da se to zaboravi.

Share and Enjoy:
  • Facebook
  • Twitter
  • del.icio.us
  • Print
  • Tumblr

8 Comments

  1. TOMISLAV ČANIĆ
    Posted February 21, 2014 at 22:55 | Permalink

    U najavi ste krivo napisali Marija Lemić, ali nije nego Anka Lemić.

  2. kravosas
    Posted February 22, 2014 at 18:45 | Permalink

    Hvala!

  3. nada
    Posted February 23, 2014 at 23:35 | Permalink

    Prof.Lemić zabilježila je Velebit ,njegov život,običaje ,ljude s puno ljubavi ,kako bi mo svi mi koji imamo vezu ili smo potomci tih predivnih ljudi bili ponosni na njih a svi drugi čitatelji da upoznsju sela i mjesta koja će u planinarenju obići i spoznaju svu težinu i ljepotu njihova življenja.Meni je probudila uspomenu na djetinjstvo .Uvijek se vraćam Velebitu ko majci ko ocu ko nekome tko me uvijek čeka raširenih ruku.VELEBITE PONOS SI I DIKA ,MOG DJETINJSTVA NAJLJEPŠA SI SLIKA.

  4. Milan Poljak
    Posted January 15, 2015 at 19:20 | Permalink

    Stocari iz Sibuljine su iz Velebita otisli posle 75 godine to osobno znam tako gosp. Lemic da znate a ne posle 2-og sv. rata.Neki su ostali cak do 91 kada su potjerani mavodno k moru svojim kucama ako dodete ja cu vam pokazati svjedoka koji ce vam malo vise o tome reci cak kako su zene bile nasilovane. Hvala vam na trudu lipo ste to opisali i znam da ste bili u Sibuljini.Niste nigdi spomenuli Jadovno o kojem danas svi znaju koliko naroda iz Sibuljine tamo ubito a to ste vidili i na spomeniku vjerovatno iz bojazni jasno ali to onda jeli to demokratija kojom smo otisli u Evropu.Ocekivam vas cijenjeni odgovor gosp.Lemic hvala.BOG!!!!!

  5. Tomislav
    Posted February 5, 2015 at 23:52 | Permalink

    Poštovana,

    Čitajući vašu knjigu Sela i stanovi na Velebitu (od nastanka do nestanka) uvidio sam da ste naveli sva mjesta na Velebitu, od naselja, zaseoka, mjesta i sela, što je stvarno za svaku pohvalu, jer nitko prije vas nije tako dočarao i prikazao mjesta na Velebitu kao Vi. Međutim, primjetio sam da nema naselja Rovanjska, što mi je kao mještaninu ovog prekrasnog podgorskog mjesta jako zasmetalo.
    Tko god da je prošao Velebitom i tko ga poznaje, ne može a da ne primjeti naselje Rovanjska, koja sa svojom poviješću i geografskim položajem, ne može proći neprimjećeno. Tu se nalazi spomenik nulte kategorije, crkvica Sv. Jurja iz 11 st. te špilja Modrič, koja se nalazi u Rovanjskoj. Što se tiče pozicije i geografskog položaja, jedno je od ljepših mjesta na prekrasnom Velebitu.

    S poštovanjem,

    Tomislav

  6. Nekic Branko
    Posted January 23, 2017 at 03:49 | Permalink

    Molio bi adresu prdajnog mijesta u Zadru gdje bi ovo ljeto moga kupiti kopiju knjige
    unaprijed puno hvala
    obitelj Nekic

  7. kravosas
    Posted January 23, 2017 at 09:26 | Permalink

    Poštovani Nekići,
    najbolje kontaktirajte izdavača, Ogranak Matice Hrvatske u Gospiću.
    Pozdrav
    Dragodid

  8. Nekic Branko
    Posted January 23, 2017 at 21:54 | Permalink

    Lijepa hvala
    Branko Nekic

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

*
*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

 atts
2

Najava/announcing: Petrebišća XIII.

Najavljujemo i pozivamo zainteresirane studente i mlade profesionalce na 13. suhozidni međunarodni volonterski kamp – Petrebišća XIII., koji će se održati 30. srpnja – 7. kolovoza 2022. u napuštenom ljetnom selištu Petrebišća na Učki.
We proudly announce the 13th dry stone international student/young professionals’ volunteer camp – Petrebišća XIII. The camp will be held in an abandoned dry-stone seasonal village Petrebišća on Učka mountain, July 30th – August 7th 2022.

PLAKAT PTB 2022
Sudionici će:
– naučiti osnove suhozidne gradnje
– naučiti oblikovati kamen malim ručnim alatom
– sagraditi suhozid ”iz nule”
– obnavljati seoske kućice,  suhozidnu i drvenu infrastrukturu
– sudjelovati u međunarodnom neformalnom suhozidnom natjecanju i natjecanju u balotama!

Participants will:
- learn dry stone basics
- learn to shape stone using hand tools
- build a dry stone wall ”from scratch”
- repair a stone slate roof
- renovate dry stone and wooden village infrastructure
- participate in an informal dry stone competiton and a petanque competition!

Osim radnog programa, pripremili smo program predavanja i razgovora o ruralnom graditeljskom naslijeđu i vezanim temama, kao i pješačku i planinarsku turu po PP Učka.
There will be interesting lectures about building techniques, architectural heritage and related topics, as well as a walking and hiking tour along NP Učka.

Lokacija – jučer, danas, sutra
Napušteno ljetno selište Petrebišća iznad Mošćeničke Drage smješteno je u udolini ispod glavnog hrpta Učke. Uz spomeničku važnost za kulturu života na ovom prostoru, ovaj slikoviti lokalitet je otvaranjem Mitsko-Povijesne staze Trebišća-Perun dobio i turistički značaj kao jedan od njenih ključnih punktova. U suradnji udruge Dragodid i Općine Mošćenička Draga 2010. pokrenuta je organizacija  ljetnih studentskih radionica kroz koje bi se, praktičnim radom na obnovi selišta, znanja o  tradicijskim graditeljskim tehnikama prenijela na novu generaciju mladih profesionalaca. Namjera je obnovljene objekte i uređene površine pretvoriti u sadržaje poput planinarskog skloništa za posjetitelje Parka prirode Učka i otvorenog prostora za kulturna događanja.

Location – past, present, future
Petrebišća is an abandoned seasonal village of simple stone huts, situated on a high plateau on Učka mountain and surrounded by forest. The History and Mythology Trail Trebišća-Perun was established by Nature park Učka, adding touristic key-point significance to Petrebišća village. Since 2010., Dragodid Association, Mošćenička Draga Municipality and Nature Park Učka in collaboration have organized summer students’ workshops in Petrebišća. The goal is to transfer knowledge about traditional building techniques to generations of future young professionals. Reconstructed dry-stone buildings and landscape features are to be re-used as hikers’ shelters and open spaces for various cultural events.

Kome je radionica namijenjena?
Radionica je namijenjena studentima i mladim profesionalcima koji se bave prostorom, gradnjom i baštinom, te koje zanimaju tradicionalne tehnike gradnje, rad i zabava u prirodi.
Za ostale zainteresirane su (uz najavu) dobrodošli kraći jedno/dvo-dnevni posjeti. Sudionici moraju biti punoljetni.

Who is the workshop for?
The workshop is open for building and heritage students and enthusiasts interested in traditional building techniques and simple rewarding outdoor work.
Others are welcome to visit us for a day or two (upon prior notice). All participants must be 18+ years old.

Kako je organiziran kamp?
Smještaj tijekom radionice je u vlastitim šatorima i vrećama na lokaciji, u kampu na livadi s podosta hlada. Nema tople i tekuće vode a količina potrošnje vode je ograničena. Veliki šator služi kao kuhinja i zajednički dnevni boravak. Tuš je kamperski a WC poljski, pobliže šumski. GSM signal postoji ali je slab a struja se koristi samo za punjenje baterija. Na raspolaganju su tri obroka dnevno, od čega jedan ili dva kuhana. Vegetarijanci su dobrodošli. Dnevna zaduženja sudionika uključuju pomoć u pripremi hrane te održavanje reda u kampu i selu.

Iznos participacije: 350 kn. Jezik radionice engleski/hrvatski.

How is the camp organized?
The camp is situated on a nice and shady meadow. Everybody brings their own waterproof tent, sleeping bag & mattress. A big military tent is put up as a kitchen, storeroom and “living room” for all. Limited water usage, pit toilet, campers’ shower, 3 meals per day (1-2 cooked). Vegetarians welcome. GSM signal is weak, electricity is used only for charging batteries. Participants help with the food preparation and camp maintenance.

Participation fee: 350 kn. Working language: English/Croatian.

Kako se prijaviti?
Ako smo vas zainteresirali, prijave šaljite do 1.7. na adresu info@dragodid.org

Prijava mora sadržavati: ime i prezime, fakultet (ili druga organizacija), godina rođenja, kontakt mobitel, mail adresa.

Uz osnovne podatke šaljite nam i nešto kroz što ćemo vas najbolje ukratko upoznati. Prikaz onoga čime se inače bavite, koji su vam interesi i što vas je motiviralo za radionicu, na način koji vam najbolje leži – tekst, fotografije, crtež, ili bilo koju drugu formu. Cijenit ćemo duhovitost i kreativnost u prijavi. Kod selekcije sudionika će nam upravo kvaliteta vaših prijava biti od pomoći.

How to apply?
Send your applications until July 1st on: info@dragodid.org

Your application must contain: first and last name, University (or other organisation), birth year, contact mobile phone, e-mail address.

Along with your basic information send us something that will help us get to know you a little bit. Show us what you do, what your interests are, what motivated you to apply. Pick a form that suits you best: text, photo, drawing or anything else. Creative and witty applications will be appreciated. The quality of your applications will help us with participants selection.

Vidimo se na planini!
See you up on the mountain!

Najavljujemo i pozivamo zainteresirane studente i mlade profesionalce na 13. suhozidni međunarodni volonterski kamp – Petrebišća XIII., koji će se održati 30. srpnja – 7. kolovoza 2022. u napuštenom ljetnom selištu Petrebišća na Učki. We proudly announce the 13th dry stone international student/young professionals’ volunteer camp – Petrebišća XIII. The camp will be held in […]

Read More »

 atts
0

Najava: obnova suhozida u Lubenicama

Zavičajno društvo Gerbin i Udruga Dragodid ovaj vikend obnavljaju suhozid koji omeđuje povijesno važnu lokvu u blizini Lubenica (Vele lokvi). Svi su pozvani dati ruku i naučiti kako se zida u suho!

Radi se u jutarnjim (7-11) i kasnim popodnevnim satima (16-20) u subotu, a nedjelju samo u jutarnjim satima (7-12). Rukavice, hrana i alat osigurani, ponijeti primjerenu odjeću i kapu.

Projekt financira Grad Cres.

WhatsApp Image 2022-06-08 at 12.53.48

Zavičajno društvo Gerbin i Udruga Dragodid ovaj vikend obnavljaju suhozid koji omeđuje povijesno važnu lokvu u blizini Lubenica (Vele lokvi). Svi su pozvani dati ruku i naučiti kako se zida u suho! Radi se u jutarnjim (7-11) i kasnim popodnevnim satima (16-20) u subotu, a nedjelju samo u jutarnjim satima (7-12). Rukavice, hrana i alat […]

Read More »

 atts
0

Baški mrgari ili hrvatski Nazca lines

Foto: Sanjin Ilić, Berislav Horvatić
Tekst: Mislav Tovarac

O mrgarima se već pisalo u nekoliko navrata, a i bili su predmetom izložbi, okruglih stolova i panela pa neću pokušavati ponovno prenijeti stvari koje su drugi već prenijeli i obrazložili. Radije ću prenijeti iskustva i dojmove sa trodnevne radionice obnove mrgara prošli tjedan. 

U tjednu koji je prethodio Crnoj ovci, festivalu janjetine, individualizma, kreativnosti, otočke baštine, popularne kulture i sporta, bili smo pozvani održati dvije radionice obnove suhozida u organizaciji Društva Sinjali, a uz financijsku podršku Općine Baška i TZO Baška. Prva dva dana radionice bila su namijenjena onima koji žele znati nešto više i fokus je bio na individualnom radu sa pojedincima koji su uspjeli usvojiti osnove tehnike gradnje u suho, stilom specifičnim za kvarnerske otoke, tzv. unjulicom. 

Unjulo je tip gradnje u kojem se statička čvrstoća standardnog duplog suhozida zanemaruje u korist vremenski efikasnije gradnje, te su takvi zidovi rađeni od samo jednog vertikalnog sloja kamenja. Pozitivna strana takvog stila je ta što je moguće sagraditi mnogo veće poteze zida u razmjerno kraćem vremenu nego što bi se moglo sagraditi klasičnog, dvostranog zida. Naravno gubi se na čvrstoći, ali takav zid je veoma lagano popraviti jer ne zahtijeva iskopavanje i slične radove potrebne u klasičnoj gradnji.

Primarna svrha takvom zidanju bila je podjela pašnjačkog prostora, tj. komunada  južnog dijela otoka Krka, jedne dramatične pustopoljine, bičevane vjetrovima  koja gleda na Velebitski kanal s jedne i Kvarnerić s druge strane. Mjestimično u tom nalaze se mrgari, suhozidne ovčare koje iz zraka svojim tlocrtom podsjećaju na cvjetove.

Na dan same Crne ovce održala se i treća radionica na kojoj su nam se uz lokalne volonterske snage pridružili i studenti etnologije i antropologije iz Zadra predvođeni profesorom Jadranom Kalom.

foto 1Nakon okupljanja na krajnjem rubu plaže Zarok u Baški, gdje i počinje put uzbrdo, nakon 45 minuta šetnje i postepenog uzdizanja iz borovog hlada na golu stijenu, dolazi se do našeg cilja – mrgara, čije latice smo naumili obnoviti. foto 2 foto 3

Nakon kratkog teorijskog uvoda, volonteri i voditelji bacili su se na praktični dio, te smo kroz jedno jutro i dio poslijepodneva popravili značajan dio urušenja u mrgaru.

foto 4 foto 5 foto 6 foto 7 foto 8 foto 9Radionice smo završili zajedničkim ručkom i kovanjem daljnjih suhozidnih planova. Ovim putem bi se htjeli zahvaliti svima prisutnima iz organizacije i svim volonterima na ukazanom povjerenju, trudu i vremenu koje su uložili u ovaj nemali pothvat, volonterima iz Baške, Krka, Rijeke, Zagreba i Čazme. Ostale fotografije možete pogledati uz toplu preporuku na Facebook stranici Društva Sinjali Baška ovdje.

Foto: Sanjin Ilić, Berislav Horvatić Tekst: Mislav Tovarac O mrgarima se već pisalo u nekoliko navrata, a i bili su predmetom izložbi, okruglih stolova i panela pa neću pokušavati ponovno prenijeti stvari koje su drugi već prenijeli i obrazložili. Radije ću prenijeti iskustva i dojmove sa trodnevne radionice obnove mrgara prošli tjedan.  U tjednu koji […]

Read More »

 atts
0

Dragodid na Lastovu ili Radno na praznik rada

Tekst: Mislav Tovarac
Foto: Anton Divić, Ines Bačan, Mislav Tovarac

U tjednu koji je prethodio međunarodnom prazniku rada bili smo pozvani održati jednu višednevnu radionicu, tj. podržati radnu akciju izgradnje suhozida na ulazu u OPG Podanje na Lastovu. Akcija je organizirana od strane Udruga Dobre Dobričević i Udruga Rukatac i Piculja Lastovo u vidu plana i programa, a podržana od naše strane u vidu edukacije i izvedbe. Suhozidi na Lastovu prisutni su u podjednakoj količini i funkciji kao i na ostatku obale i otocima pa smo prateći te parametre prionuli na posao. Zadatak je bio sagraditi 45 metara niskog zida koji slijedi cestu na ulazu u OPG Podanje te sprečava urušavanje terena sa te strane. Na naše veliko olakšanje dočekao nas je pripremljen, očišćen teren i obilje materijala za gradnju. Prvi dan je prošao u pripremi i selekciji materijala za gradnju, nešto temeljenja i dosta dolaženja sebi nakon dugog putovanja, te smo potegnuli samo manji dio zida, no i to je bilo dovoljno i za volontere i domaćine koji su nam kroz sve dane nudili vrhunsku okrepu u domaćim proizvodima, pitkim i jestivim.

FOTO 1
Drugi dan je prošao u radnoj atmosferi, no vrućine koje su već tada rasle do 30 stupnjeva i manjak bilo kakvog vjetra učinio je dan dosta iscrpljujućim. Na sreću imali smo pomoć mehanizacije i inspirativnu količinu domaćeg vina da nam pomogne pregrmiti sve poteškoće.

FOTO 2 FOTO 3 FOTO 4
Ostali dani prošli su u sjenovitijem dijelu gradilišta te je time i posao išao lakše, temeljni red zida bio je položen pa nam je ostalo jedino zidanje, bez kopanja i popratnih radnji vezanih uz gradnju. Promjena sezone i duži dan ostavili su nam i dovoljno vremena za razgledavanje otoka nakon radnog vremena što za razliku od gradilišta nismo fotodokumentirali, pa nastavno u tom tonu, ovo je konačni rezultat.

FOTO 5 FOTO 6 FOTO 7

Želimo se zahvaliti organizatorima, Udruzi Dobre Dobričević, Udruzi Rukatac i Piculja Lastovo, svim volonterima i volonterkama, domaćinima OPG Podanje na uloženom vremenu, trudu i dobroj volji. Nadamo se da ćete nas zvati ponovno.

FOTO 8

Pozdrav!

Radionica/edukacija obnove suhozida održana u sklopu projekta Društveni centar Lastovo kojeg sufinancira Europska unija u okviru Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali iz Europskog socijalnog fonda te Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske.

Tekst: Mislav Tovarac Foto: Anton Divić, Ines Bačan, Mislav Tovarac U tjednu koji je prethodio međunarodnom prazniku rada bili smo pozvani održati jednu višednevnu radionicu, tj. podržati radnu akciju izgradnje suhozida na ulazu u OPG Podanje na Lastovu. Akcija je organizirana od strane Udruga Dobre Dobričević i Udruga Rukatac i Piculja Lastovo u vidu plana […]

Read More »

 atts
0

Radionica obnove suhozida u Drveniku

Tekst: Dora Raič
Foto: Ana Jadrijević, Dora Raič

20220514_154706
Pod obroncima Biokova, u Drveniku, od 13. do 15. svibnja održala se radionica obnove suhozida u suradnji s Turističkom Zajednicom Drvenik. Cilj radionice bio je obnova planinarske i pješačke Staze Alberta Fortisa.

Za početak pregledali smo prvih 50ak metara staze kako bi definirali točne pozicije za obnovu. U najvećem dijelu riječ je o podzidu maslinika, koji se kreće od nekih 0,5 m pa do skoro 2 m visine. S obzirom na nešto manji broj sudionika prvoga dana radionice, u petak, odlučili smo za zagrijavanje urediti sami početak staze. Na odabranoj lokaciji podzid je bio skoro u potpunosti urušen te se po običaju krenulo od rašćišćavanja vegetacije i razasutog materijala. Za završetak zone obnove odredili smo dio podzida na kojem je stepenasto bilo ugrađeno nekoliko povećeg kamenja, za koje smo zaključili da su postavljeni kako bi se lakše popelo do maslinika.

20220513_092949 20220513_093032
20220513_100033 20220513_100104
Do kraja radnog dijela dana, uspješno je uređen početni dio staze i obnovljeno oko 6 m podzida.

20220513_154856
Narednog dana, ekipa je dobila pojačanje te smo se odlučili prihvatiti obnove najizazovnijeg dijela podzida. Riječ je o skoro 2 m visokom dijelu podzida, na kojem su bile 3 velike provale. S obzirom na visinu podzida, s provalama je proklizala i velika količina zemlje te je prije gradnje bilo potrebno ukloniti.

20220514_091630 20220514_093832
Zajedničkim snagama, naizgled veliki zalogaj brzo je savladan. Teren je raščišćen, materijal za gradnju sortiran te se započelo s formiranjem novog lica.

20220514_120602
Prije nastavka radova, a nakon marende u odličnom društvu, počastili smo se partijom balota na ponajljepšem zogu na našoj obali.

20220513_120648 20220514_132753
Napunjenih baterija, vratili smo se u radnu atmosferu. Pohvale sudionicima koji su bili zainteresirani, motivirani i vrlo brzo pohvatali principe građenja te smo u nekoliko preostalih sati drugog dana radionice podigli veći dio podzida.

20220514_151502 20220514_151523 20220514_151612 20220514_164630
Zadnjeg radnog dana, u nedjelju kroz jutro, podiglo se nekoliko završnih redova podzida te je time uspješno obnovljena i druga lokacija u sklopu ove radionice.

20220515_111919
Zahvaljujemo našim domaćinima na izuzetno ugodnom gostovanju te se nadamo ponovnoj suradnji i još kojoj radionici u ovom suhozidno bogatom mjestu.

Tekst: Dora Raič Foto: Ana Jadrijević, Dora Raič Pod obroncima Biokova, u Drveniku, od 13. do 15. svibnja održala se radionica obnove suhozida u suradnji s Turističkom Zajednicom Drvenik. Cilj radionice bio je obnova planinarske i pješačke Staze Alberta Fortisa. Za početak pregledali smo prvih 50ak metara staze kako bi definirali točne pozicije za obnovu. […]

Read More »