Knjiga “Sela i stanovi na Velebitu – svjedočanstva života od nastanka do nestanka”

Izvor: Vijenac, br. 520, 4.veljače 2014.

Ana Lemić, predsjednica Ogranka Matice hrvatske u Gospiću

Velebit je raseljen pred našim očima

Razgovarao Goran Galić

Nakon Drugoga svjetskog rata Velebit je samo jedanput opustio. Naseljavao se stoljećima, a raseljen je u nekoliko godina / Stječe se dojam da se htjelo da se ti ljudi rasele / Ako se to već dogodilo, ne smije se dogoditi da se to zaboravi

Knjiga Sela i stanovi na Velebitu – svjedočanstva života od nastanka do nestankadugogodišnje predsjednice Ogranka Matice hrvatske u Gospiću i umirovljene ravnateljice gospićke gimnazije Ane Lemić objavljena je u nakladi OMH u Gospiću, Laserplusa i Hrvatske geološke ljetne škole prošle godine. Autorica je u dva desetljeća istraživanja obišla više od petsto velebitskih sela i zaselaka, fotografirala kuće i prirodu, razgovarala s preostalim mještanima, što je rezultiralo impozantnim izdanjem na gotovo 750 stranica i s oko 1500 fotografija.

Snimio Mirko Cvjetko

Gospođo Lemić, u predgovoru knjige Sela i stanovi na Velebitu zapisali ste da je prije pisanja trebalo „upoznati ćud Velebita“. Što je „ćud Velebita“?

Kako se nalazi na granici dvaju klimatskih područja, Velebit je po mnogočemu raznolik. Raznolik ne samo biološki i krajobrazno nego i klimatski. To je surova planina. Tu se klima začas promijeni. Meni se događalo ljeti da krenem po vrućem danu i odjednom se smrači i završim u olujnoj mećavi.

Zato ste napisali knjigu?

Nisam se odmah odlučila na knjigu. Prvo sam krenula planinariti. U mojoj se kući neprestano pričalo o Velebitu, gledala sam ga iz vrta, iz gimnazije u kojoj sam radila… Već me to odredilo da zakoračim u tu mističnu, najopjevaniju našu planinu. Hodajući Velebitom nailazila sam i na sela. Fotografiram, zabilježim datum i lokaciju. Spremim. To se u početku događalo stihijski. Kad se skupila kritična masa, kad sam na zemljovidima vidjela gdje su ta sela, onda sam shvatila da je Velebit bio jako naseljen. Znala sam da je čovjek Podgorac tu živio od 17. stoljeća, ali nisam imala predodžbe da je toliko sela bilo. To me iznenadilo. Shvatila sam da je sve to raseljeno, da su ostala samo sela uz morsku obalu i Jadransku magistralu. Tu i tamo u nekom zaselku, dublje u planini, pronašla sam po jedno, dvoje ili najviše troje ljudi, ali to nije ni deset posto prijašnje populacije. Zaključila sam da to netko mora obići, fotografirati i pokazati svijetu. Osjetila sam to kao svoj zadatak, kao dug domovini, da iz anonimnosti izvučem taj dio zemlje.

Koje ste sve područje obuhvatili?

Obuhvatila sam cijelo područje kojim gospodari Park prirode Velebit. Oko 160 km duljine i desetak dubine. Dakle stotine četvornih kilometara hrvatskoga teritorija koji je nekad bujao životom, a na kojem više života nema.

Sve ste to obišli?

Da, dvadesetak godina je to trajalo. Doslovno svaki slobodan trenutak bio je darovan Velebitu.

Pišete o više od 500 velebitskih sela i zaselaka. Koliko Velebit danas ima stanovnika?

Teško je reći konkretnu brojku. U selima uz more, koja su zimi također jako pusta, i u onima uz magistralu, bude do desetak ljudi. U planini su gotovo sva sela već odavno napuštena, osim njih nekoliko sa po jednim ili dvoje stanovnika.

A koliko ih je bilo prije?

Prema popisima život je na Velebitu najviše bujao potkraj 19. i početkom 20. stoljeća. Onda je počeo pomalo opadati oko Prvoga svjetskog rata i španjolske gripe 1918. Nakon Drugoga svjetskog rata stanovništvo je naglo otišlo. Velebit je samo jedanput opustio. Naseljavao se stoljećima, a raseljen je gotovo u nekoliko godina.

Zašto su ljudi otišli?

Najviše zbog svoje djece, da im pruže mogućnost školovanja i lakši život. Kad iz sela ode dio ljudi, ostali se osjećaju ugroženima. Tako se gasio dim po dim …

Ali nisu zaboravili svoj kamen, pišete u knjizi …

Tako je. Jer sjećanje vodi u slobodu, a zaborav u progonstvo, piše u Talmudu. Nitko s kim sam razgovarala nije je žalio na težak život, nitko nije proklinjao Velebit. Svi i danas s nostalgijom i mnogo ljubavi govore o Velebitu, o svom kamenu i Podgorju.

Zašto su otišli baš poslije Drugoga svjetskoga rata, a ne ranije ili kasnije?

Mnoga su se sela mogla spasiti da je bilo volje. Pa i politika ondašnje države vodila je tomu. Naglo se od poljoprivredne zemlje stvarala industrijska. Čak je bilo zabranjeno držanje koza od kojih je stočar živio. Zavladao je strah. Ljudi su optuživani da kriju iseljenike koji su došli rušiti Jugoslaviju. Neki su završili u zatvoru. Stječe se dojam kako se željelo da se ti ljudi rasele…

Čini se da je bilo tako. A otkud su njihovi preci došli? Zašto su naselili baš Velebit, a ne neko pitomije područje?

Pred najezdom Turaka mnogi su naši krajevi opustjeli, jer se stanovništvo sklanjalo u sigurnije krajeve. S njihovim odlaskom novo stanovništvo zaposjedalo je te puste predjele. Nakon izgona Turaka Velebit su tijekom 17. stoljeća naseljavali Bunjevci. Jedna bunjevačka rijeka krenula je odozdo, od Hercegovine, Dalmacije, pa gore od Gorskog Kotara, od Liča i Krmpota. Drugi val doseljenja zbio se od Senja i Vinodola, kao i s otoka Cresa i Lošinja. Dio doseljenika činili su stanovnici koji su naselili te krajeve po potrebi službe, osobito u vrijeme Vojne krajine. Planina s primorske padine djeluje jako negostoljubivo, no kad se uđe malo dublje, nađe se pitomih krških polja koja su davala uvjeta za život. Tu su nastala naselja.

Na vašim fotografijama Velebit izgleda kao muzej na otvorenom.

Da, tako zapravo i jest. Te kuće, kamenice, šterne, stolići pred kućom… sve je to od klesanog kamena. Sve je to čovjek radio i sve što je nekad napravio danas je spomenik. Zato sam i objavila ovu knjigu. Da se to ne zaboravi. Da to bude spomenik tim ljudima. Velebitsko zrcalo u kojima će oni, gledajući fotografije, čitajući, vidjeti svoje očeve, matere, didove, prababe, sav taj život nekoliko pokoljenja unatrag. Da im se vrate slike, da osjete svoje korijene. U razgovoru s tim ljudima doznala sam njihove životne priče, proživljavala ih, nekad se s njima i smijala, nekad plakala. Čovjek je otišao odatle u nepoznato. I ništa nije imao što bi ponio, osim bora na čelu i žuljeva na rukama. To je toliko tužno. Kad prolazite Velebitom i vidite ta sela… kuće porušene, ona gluha tišina, nigdje nikoga. Naiđete tek na trag životinje ili nekog poskoka gdje se sunča na kamenu. To je život na Velebitu danas.

Velebitski toponimi također su svojevrsni kulturni spomenik. Što suvremenom čovjeku govore imena velebitskih predjela?

Toponimi su im ponajprije služili za orijentaciju. Ta zemljopisna imena kriju opis mjesta, njegov položaj ili pak događaj koji se tu zbio i ostao zapamćen kroz to zemljopisno ime. Tako se u velebitskim ojkonimima često krije geografski pojam (Jamina, Duboko, Provalija), položaj u odnosu na drugi lokalitet (Podpogledalo, Podlokva), naziv po vrsti tla (Pisak, Kamenica), po životinjama (Volarice, Kozarica), po vrsti vegetacije (Javorovac, Hrastovac), prema atmosferskim uvjetima (Burnjak, Ledenik), po nastambama za držanje stoke (Jatare, Torine), zatim po sakralnim elementima, često i prezimenima stanovnika. Ima i sela koja su nazvana po osobnim imenima iznimnih pojedinaca.

Time ih se htjelo sačuvati od zaborava …

Tako je. Treba reći još nešto. Podgorcu nije bilo lako živjeti na velebitskim vrletima, ali nije mu bilo lako ni doći do svoga groba, jer groblja su imala samo župna sela. Ali bez obzira na to Podgorci su pamtili svoje djedove.

Gdje su onda pokapani?

Pokojnika je trebalo nositi do groblja. Oko toga razvili su se specifični pogrebni običaji vezani uz mirila ili počivala, koji su uvršteni na listu nematerijalne baštine Ministarstva kulture.

O čemu je riječ?

Put do groblja bio je dalek i težak. Trebalo se povremeno i odmoriti. Ta odmorišta obično su bila na križanju putova ili čistinama. Ali da bi se odmorilo, pokojnika je trebalo spustiti. Ne na zemlju već na unaprijed popločano i pripremljeno mjesto. Jedan kamen stavili bi uz noge, a drugi uz uzglavlje. To se smatralo njihovom mirom (mjerom). Tim je ljudima to bilo neka vrsta kenotafa. To je njima bilo sveto mjesto gdje je zadnji put počivao njihov ukućanin i tu se nije napasalo blago. Oni su to mjesto obilazili i štovali više nego sam grob.

Velebit obiluje i rijetkom florom i faunom. Koliko je u Hrvatskoj razvijena svijest o vrijednosti prirodne baštine?

O tome se dosta govori, no još nismo dovoljno osviješteni. Hrvatska je potpisnica konvencija o zaštiti okoliša, upravo smo obilježili 2. veljače, međunarodni Dan močvara, koje su najugroženije, ali pitanje je koliko se propisa držimo. Velebit je uz Biokovo najveće endemsko čvorište u ovom dijelu Europe. Posebno je bogata velebitska flora s preko 2500 biljnih, od koji su 80-ak endemične. Velebitska degenija primjerice raste samo na Velebitu i Kapeli, nigdje drugdje u svijetu. Hrvatska sibireja ima tek jednog srodnika na Čvrsnici i jednoga na Altaju. I među leptirima ima više endema, ali najugroženiji je velebitski apolon. To je naš najveći i najljepši leptir. Ne Velebitu ima još nekoliko staništa toga leptira i osobno ih svake godine obilazim i fotografiram. Strogo ih krijem jer odasvud dolaze kolekcionari.

Ima li spasa za Velebit?

Velebitom danas gospodari Park prirode, i tu su dva nacionalna parka. U institucionalnom smislu, Velebit je dakle zaštićen. No s odlaskom stočara mijenja se i velebitska flora, zarastaju pašnjaci, dolaze druge biljne vrste, a autohtone nestaju. One sa sobom povlače i životinjske. S te strane prijeti određena opasnost. Život kakav je na Velebitu bio neće se vratiti. To je svima jasno. Ne vraćaju se ni u ona sela koja su dostupna, kamo je došao asfalt i struja. No pojedinci navraćaju, uređuju kuće djedova, pokose nešto i borave tu povremeno ljeti. To treba pozdraviti. Na Velebitu stoljećima se živjelo intenzivno, organizirano i u naše vrijeme, pred našim očima, sve je najednom raseljeno. Ako se to već dogodilo, ne smije se dogoditi da se to zaboravi.

Share and Enjoy:
  • Facebook
  • Twitter
  • del.icio.us
  • Print
  • Tumblr

6 Comments

  1. TOMISLAV ČANIĆ
    Posted February 21, 2014 at 22:55 | Permalink

    U najavi ste krivo napisali Marija Lemić, ali nije nego Anka Lemić.

  2. kravosas
    Posted February 22, 2014 at 18:45 | Permalink

    Hvala!

  3. nada
    Posted February 23, 2014 at 23:35 | Permalink

    Prof.Lemić zabilježila je Velebit ,njegov život,običaje ,ljude s puno ljubavi ,kako bi mo svi mi koji imamo vezu ili smo potomci tih predivnih ljudi bili ponosni na njih a svi drugi čitatelji da upoznsju sela i mjesta koja će u planinarenju obići i spoznaju svu težinu i ljepotu njihova življenja.Meni je probudila uspomenu na djetinjstvo .Uvijek se vraćam Velebitu ko majci ko ocu ko nekome tko me uvijek čeka raširenih ruku.VELEBITE PONOS SI I DIKA ,MOG DJETINJSTVA NAJLJEPŠA SI SLIKA.

  4. Milan Poljak
    Posted January 15, 2015 at 19:20 | Permalink

    Stocari iz Sibuljine su iz Velebita otisli posle 75 godine to osobno znam tako gosp. Lemic da znate a ne posle 2-og sv. rata.Neki su ostali cak do 91 kada su potjerani mavodno k moru svojim kucama ako dodete ja cu vam pokazati svjedoka koji ce vam malo vise o tome reci cak kako su zene bile nasilovane. Hvala vam na trudu lipo ste to opisali i znam da ste bili u Sibuljini.Niste nigdi spomenuli Jadovno o kojem danas svi znaju koliko naroda iz Sibuljine tamo ubito a to ste vidili i na spomeniku vjerovatno iz bojazni jasno ali to onda jeli to demokratija kojom smo otisli u Evropu.Ocekivam vas cijenjeni odgovor gosp.Lemic hvala.BOG!!!!!

  5. Tomislav
    Posted February 5, 2015 at 23:52 | Permalink

    Poštovana,

    Čitajući vašu knjigu Sela i stanovi na Velebitu (od nastanka do nestanka) uvidio sam da ste naveli sva mjesta na Velebitu, od naselja, zaseoka, mjesta i sela, što je stvarno za svaku pohvalu, jer nitko prije vas nije tako dočarao i prikazao mjesta na Velebitu kao Vi. Međutim, primjetio sam da nema naselja Rovanjska, što mi je kao mještaninu ovog prekrasnog podgorskog mjesta jako zasmetalo.
    Tko god da je prošao Velebitom i tko ga poznaje, ne može a da ne primjeti naselje Rovanjska, koja sa svojom poviješću i geografskim položajem, ne može proći neprimjećeno. Tu se nalazi spomenik nulte kategorije, crkvica Sv. Jurja iz 11 st. te špilja Modrič, koja se nalazi u Rovanjskoj. Što se tiče pozicije i geografskog položaja, jedno je od ljepših mjesta na prekrasnom Velebitu.

    S poštovanjem,

    Tomislav

  6. Mirjana Šikić
    Posted January 11, 2021 at 10:40 | Permalink

    Sasviom slučajno otkrivanje ove knjige pobudilo je u meni cijeli niz osjećaj, sreće i tuge a najviše ponos jer Milka iz Šikić Zagona je moja baba Milka, koju i danas vidim kako sjedi na kamenu i čuva svoje ovce 🙂
    Hvala autorici na ovakvom djelu…Mirjana Nikolina(tako su oni ljude nazivali 🙂

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>

*
*

 atts
0

Planet Brusnik

Piše: Ana Burić

Foto: Vis Archipelago Unesco Global Geopark, Alternatura, Ana Burić

Početkom  listopada sudjelovali smo kao partneri na projektu “Planet Brusnik” organiziran od strane Vis Archipelago Unesco Global Geoparka, te financiran preko natječaja za Financiranje projekata/programa/aktivnosti iz područja kulture i društvenih događanja u 2022. godini Splitsko dalmatinske županije – Upravnog odjela za prosvjetu, kulturu, tehničku kulturu i sport.

Cilj projekta bio je promocija I očuvanje, te upoznavanje ljudi s geološkom, prirodnom, kulturnom I povijesnom baštinom crnog bisera Viškog arhipelaga, malenog otočića Brusnika smještenog 13 nautičkih milja (oko 23,5 km) jugozapadno od Komiže. Brusnik je otok veličine svega 0,049 m2, no prepun specifičnih karakteristika koji ga čine jedinstvenim. Naime, Brusnik (kao i Jabuka) građen je od subvulkanskog dijabaza (od kojeg se izrađuju brusevi za oštrenje noževa, odakle potiče i samo ime) nastalog kristalizacijom magme pred više od 150 milijuna godina na putu iz dubokog magmatskog centra prema površini Zemlje. Ono što ga dodatno čini zanimljivim je činjenica da je Brusnik otok koji konstantno „raste“ tj. izdiže se čemu svjedoče konglomerati od oblutaka s paleo-žala  smješteni na samom vrhu otoka.

Sl 1. Brusnik iz zraka s mikrolokacijama ribarske arhitekture

Unatoč izrazito nepristupačnom položaju uzrokovanim izloženosti snažnim južim i zapadnim vjetrovima i surovim vremenskim uvjetima, no zahvaljujući bogatom morskom dnu, kroz povijest Brusnik je odigrao bitnu ulogu u razvoju ribarstava i maritimne kulture te predstavlja jedinstveni spomenik ribarske arhitekture. Na otoku se, uz ribarske nastambe na samom žalu koje su služile za soljenje riba i zaklon ribarima, nalaze i prirodni bazeni ograđeni također suhozidnom tehnikom magmatskim stijenama, koji su služili za čuvanje ulovljenih jastoga, tzv jastožere. Jastožere su smještene u samom centru otoka, u klancu s depresijom ispunjenom morskom vodom.

Sl 2. Jastožere
Sl 3. Žalo s nastambama 
Sl 4. Žalo s nastambama

Program je bio osmišljen kao dvodnevna radionica obnove suhozidnih struktura ribarskih nastambi građenih od valutica dijabaze raznih veličina koje čine Brusničko žalo. Upravo zbog morfološke specifičnosti i izloženosti vremenskim prilikama i neprilikama, zbog jake tramontane prvi dan radionice bili smo primorani promijeniti raspored te je planirani program održan u prostorijama Geoparka u Komiži. Geolog Geoparka Filip Prelec održao je uvodno predavanje prijavljenim sudionicima o geološkoj povijesti samog otoka začinjeno brojnim zanimljivostima i činjenicama. Alen Čikada predstavnik Kallokve i član Dragodida održao je predavanje o krškim lokvama i njihovim obnovama, dok je Ana Burić, također iz Dragodida, održala predavanje o suhozidnoj baštini i samoj Udruzi.

Sl 5. Predavanja u prostorijama Geoparka

Drugi dan radionice vrijeme nas je poslužilo pa smo rano ujutro isplovili s komiške rive, te se uputili put Brusnika.

Broj prijavljenih sudionika premašio je prvotna očekivanja pa je put do lokacije bio organiziran s dva jako različita plovila, kako izgledom, brzinom, tako i doživljajem, tradicionalnom gajetom falkušom, te gliserom.

Sl 6. Dio tima na falkuši
Sl 7. Dio tima na gliseru
Sl 8. Istraživanje otoka

Kao organizatori bili smo dio brzog tima koji je do Brusnika stigao gliserom za nepunih 45 min. Čekajući ostatak obišili smo i istražili otok, te definirali točnu lokaciju planirane obnove.

Nakon što je ostatak doplovio falkušom krenulo je upoznavanje s lokalitetom i samo zidanje. Jedno jako zanimljivo suhozidanje, pogotovo za ovaj dio Jadrana koji je većinski građen od vapnenca i dolomita. Naime, magmatsko porijeklo, te stalni utjecaj mora i vjetra oblikovao je stijene u izrazito teške, predivne, masivne oblutke u svim nijansama sive boje.

Sl 9. Valutice dijabaze

Lokalitet koji smo obnavljali nalazi se na plaži na sjeverozapadnoj strani otoka okrenutoj prema Svetom Andriji. Na obje strane plaže (SI i JZ) nalazile su se suhozidine strukture koje su ribari gradili kao nastambe za višednevni boravak dok su tu boravili zbog pučinskog ribolova. Nastambe su bile nepravilnih formi, sa zidovima građenim suhozidnom tehnikom od oblutaka dijabaze sa samog žala, pokrivene borovom građom sa susjednog Svetog Andrije. Strukture na sjevroistočnoj strani plaže, zahvaljujući boljoj poziciji u odnosu na snažne vjetrove ostale su bolje sačuvane, a nama su poslužile kao referentni primjer za obnovu nastambi na zapadnoj strani vale gdje su od originalnih struktura ostale samo naznake.

Iako su osnove zdanja ipak jednake, zidanje ovakvim kamenom zbog svog oblika, težine pokazalo se kao vrlo specifično i interesantno iskustvo.

Petnaestak volontera s dva voditelja u cca 3 sata savladalo je navedene tehnike i obnovilo je zamišljeni obim. Zadovoljni obavljenim radom okrijepili smo se, pokupili naš i zatečen otpad, pozdravili se s endemskim crnim guštericama, te napustili otok ostavivši obnovljene ribarske nastambe na milost i nemilost nemilosrdnim vremenskim prilikama na otvorenom moru.

Sl 10./11. Početak rada  na ruševnim ostatcima
Sl 12./13. Nastambe nakon obnove

Na povratku za Komižu ekipe su se zamijenile u brodovima kako bi svi imali priliku doživjeti iskustvo plovidbe na jednoj od šest novoizgrađenih replika falkuš e-jedinstvenog modela drvene gajete tradicionalne za Komižu koju su ribari razvili prilagodivši je uvjetima ribolova i navigacije na najudaljenijim rutama (više o falkuši: https://www.gajetafalkusa.com/hr/, http://ars-halieutica.hr/).

Sl 14. Povratak falkušom za Komižu

I za kraj, jedreći nazad, s Brusnikom i sutonom u pozadini, imali smo priliku saznati mnoge zanimljivost o povijesti i maritimnoj baštini Komiže, povijesti i razvoju falkuše, njenoj veličini i važnosti od strane kapetana Pina Vojković.

Put do lokacije tradicionalnom gajetom s jednog pučinskog otoka na još manji otok vulkanskog porijekla, suhozidanje magmatskim stijenama, gotovo svi volonteri iz različitih zemalja, činjenice su koje su ovu radionicu učinili vrlo egzotičnom i nadamo se sličnim akcijama u budućnosti.

Piše: Ana Burić Foto: Vis Archipelago Unesco Global Geopark, Alternatura, Ana Burić Početkom  listopada sudjelovali smo kao partneri na projektu “Planet Brusnik” organiziran od strane Vis Archipelago Unesco Global Geoparka, te financiran preko natječaja za Financiranje projekata/programa/aktivnosti iz područja kulture i društvenih događanja u 2022. godini Splitsko dalmatinske županije – Upravnog odjela za prosvjetu, kulturu, […]

Read More »

 atts
0

Još pet dana za prijavu na travanjski znanstveni skup o suhozidima koji će se održati – u bunji

Podsjećamo istraživače krajolika digitalnim alatima da je 31. siječnja 2023. zadnji rok za prijavu izlaganja za znanstveni skup “CROWDSOURCING LANDSCAPES” — DIGITALNO BILJEŽENJE KRAJOLIKA koji će se održati 13.-15.4.2023. u Domaćinovoj bunji na Srimi!

Podsjećamo istraživače krajolika digitalnim alatima da je 31. siječnja 2023. zadnji rok za prijavu izlaganja za znanstveni skup “CROWDSOURCING LANDSCAPES” — DIGITALNO BILJEŽENJE KRAJOLIKA koji će se održati 13.-15.4.2023. u Domaćinovoj bunji na Srimi!

Read More »

 atts
0

Obnova zlarinske lokve

Tekst: Duje Mikelić

Foto: Tea Truta, Ana Jadrijević, Andrea Čeko

Dana 23.9. ekipa Dragodida se ponovo vratila na Insula Auri. Zlatni otok ima jednako tako zlatne i aktivne stanovnike koji udruženi u lokalnu udrugu Tatavaka pomalo već završavaju projekt „LOKVICA CENTAR BIORAZNOLIKOSTI ZLARINA“ (više o uključenima u projekt i prethodnim fazama pogledajte ovdje).

Iako smo u petak bili ograničeni s vremenom, pošto je akcija krenula poslijepodne, odrađen je veliki posao. Udruženi s lokalnim snagama i pridošlicama sa Cipra i iz Kalifornije očistili smo južni dio lokve od urušenog zida. Preko tri kubika kamena je izvučeno, sortirano i pripremljeno za daljnje vikend-slaganje.

Slika 1: Izvlačenje i sortiranje kamena iz lokve
Slika 2: Dio sudionika sa dijelom izvađenog materijala

Subota je krenula radno od ranoga jutra i pod direktivom stučnjaka za obnovu lokve, a ujedno i našega člana, Alena Čikade gradilište je podijeljeno na tri dijela.  To su redom: dovršavanje i nastavak gradnje obzida lokve kao centralni i najvažniji dio ovog terena, zatim gradnja okolnog zida u svrhu estetskog uokviravanja cijelog lokaliteta te postava  tri klupice u formi gabiona. Redom rada, redom smijeha, redom pizze odrađeno je i više nego što je planirano za taj dan. Već prethodno sagrađeni obzid je popravljen i podignut na predviđenu razinu na koju ide (nažalost, ali u službi funkcionalnosti) betonska deka. Impresivni „kantun“ je vješto napravljen od strane Alena i dodatno je ojačan radi potencijalnog šetanja posjetitelja po njemu. Niski zidić na sjevernoj strani je napravljen i zanimljivo izveden s prijelazom u improviziranu klupčicu. Gabioni postavljeni i napunjeni. Sve od navedenog testirano je od našeg dragog prijatelja Safeta.

Slika 3: Red rada na obzidu lokve
Slika 4: Red rada na okolnom zidu
Slika 5: Red rada kod postavljanja gideona
Slika 6: Red rada kod popunjavanja obzida
Slika 7: Red rada na obzidu
Slika 8: Red pizze
Slika 9 : Nadzornik Safet

Nedjeljni plan uključivao je vizualno dovršavanje napravljenih zadataka, čišćenje terena i u slučaju ostatka vremena odrađivanjem nekog brzog radnog zadataka. No nažalost, s jutrom nam je došla i genovska ciklona s obilnim padalinama. Pošto su dogovoreni planovi pali u vodu, neki su to iskoristili za povratak privatnim obavezama na kopnu, a drugi za detaljnije upoznavanje s otokom i njegovom baštinom. Nekoliko dokumentaraca, misa sa lokalcima, posjet starom selu Borovici i maloj špilji, potraga za bunjama, ručak – sve nam je to uspjelo prije katamarana u 15:30. Pogled s mora na otok u kretnji prema Šibeniku ostavlja mali žal za nedovršenim poslom, ali i blagi osmjeh znajući da ćemo se uskoro vratiti dovršiti započeto kod ovih zlatnih ljudi.

Slika 10: Završni rezultat
Slika 11: Završnji rezultat okolnog zida
Slika 12: Dio ekipe sa dijelom rezultata

Tekst: Duje Mikelić Foto: Tea Truta, Ana Jadrijević, Andrea Čeko Dana 23.9. ekipa Dragodida se ponovo vratila na Insula Auri. Zlatni otok ima jednako tako zlatne i aktivne stanovnike koji udruženi u lokalnu udrugu Tatavaka pomalo već završavaju projekt „LOKVICA CENTAR BIORAZNOLIKOSTI ZLARINA“ (više o uključenima u projekt i prethodnim fazama pogledajte ovdje). Iako smo […]

Read More »

 atts
0

Kamik i gromači 3

Tekst: Miše Renić

Foto: Mario Zaccaria

U organizaciji udruge Brsečki česan dana 23.-24.07.2022. realizirana je suhozidna radionica u Etnološkom parku “Anton Plašimuha”, potpomognuta od Općine Lovran, Primorsko-goranske županije i Ministarstva kulture. Uz voditelje iz udruge Dragodid, skupilo se dvadesetak volontera svih dobnih skupina, te se u dva dana popravilo 35 m2 suhozida. Kuriozitet lokacije  je što se točno zna da je prije 150 godina gospodin Anton Plašimuha sagradio te suhozidne terase, koje su impresivne dimenzijama, kako širinom, tako i visinom.

Kao i obično, najviše vremena je otišlo na čišćenje urušenih dijelova suhozida, sortiranje kamena i popravak posteljice za zid, nakon čega je zid brzo dosegnuo svoju nekadašnju visinu, a stečene vještine će sudionici veselo primijeniti u svom dvorištu. Dio volontera spavao je na otvorenom u kampu, gdje se uz prekrasne vizure na Kvarner miješaju zvuci domaćih i divljih životinja, a strani turisti su se uz plažne aktivnosti mogli okušati i u suhozidnim.

Tekst: Miše Renić Foto: Mario Zaccaria U organizaciji udruge Brsečki česan dana 23.-24.07.2022. realizirana je suhozidna radionica u Etnološkom parku “Anton Plašimuha”, potpomognuta od Općine Lovran, Primorsko-goranske županije i Ministarstva kulture. Uz voditelje iz udruge Dragodid, skupilo se dvadesetak volontera svih dobnih skupina, te se u dva dana popravilo 35 m2 suhozida. Kuriozitet lokacije  je […]

Read More »

 atts
0

Logorun ili Veliki škoj

Tekst i foto: Fran Polan

Krajem listopada ove godine Dragodid je vodio, a ured Prostorne taktike d.o.o. organizirao radionicu rekonstrukcije suhozida na otoku Logorunu. Veliki škoj, kako ga naziva lokalno stanovništvo, nenaseljeni je otočić udaljen niti 500 metara odnosno tek nekoliko minuta vožnje brodicom od Tribunja, pitoresknog mjesta u blizini grada Vodica. Premda nenaseljen, pojedini napušteni objekti i strukture vrlo jasno sugeriraju da se otok nekoć povremeno i privremeno koristio; što za potrebe vojske, što u svrhu rezervata za magarce. Najprije austro-ugarska mornarica za sobom ostavlja sklop raštrkanih vojnih objekata, danas skrivenih i vegetacijom obraslih podzemnih i nadzemnih bunkera, povezanih tunela te topovskih gnijezda. Zatim 1990-ih godina skupina Tribunjaca osniva udrugu za zaštitu dalmatinskih tovara te otočić Lukovnik (Mali škoj) postaje prvi svjetski rezervat za zaštitu magaraca. Otok ubrzo postaje premalen pa im se novo utočište pronalazi upravo u Velom Škoju. Za te potrebe revitalizirane su poneke postojeće vojne strukture te su izgrađeni obalno pristanište, gusterna, veći ugostiteljski objekt i nekoliko sad već porušenih servisnih objekata poput štala za magarce i spremišta za alat. Upravo te uglavnom suhozidne strukture ukazuju na nekoć intenzivno i često korištenje otoka, kao i na potrebu njegove valorizacije i revitalizacije.

Dvodnevna radionica nastavak je interdisciplinarnog edukativnog projekta Logorun – Otočke taktike usmjerenog na razvoj potencijala demilitariziranih i slabo iskorištenih prostora šibenskog arhipelaga i okolice. U okviru projekta prošle su godine održani seminar i radionica, čiji je case study bio demilitarizirani sklop, a prilikom koje su radne grupe pod mentorstvom stručnjaka detektirale prostorne i programske potencijale te prezentirale prijedloge revitalizacije, obnove i reprogramacije pripadajuće zone otoka. Projekt nastaje zahvaljujući ranijoj neformalnoj lokalnoj inicijativi i općini Tribunj kojoj 2018. godine tadašnje Ministarstvo dodjeljuje istočnu trećinu otoka na upravljanje idućih 50 godina. Otok će uskoro udomiti Edukacijski centar dalmatinskog magarca čije idejno rješenje izrađuje arhitektonski ured Prostorne taktike, a obnovljeni suhozidi postat će integralni dio budućeg projekta koji će otoku vratiti nekoć izgubljeni identitet.

Prvi dan započinje s lokacije kolokvijalnog naziva tovar; male luke i pristaništa s kojeg su početkom stoljeća prevozili magarce do Velog i Malog škoja, a gdje je danas u zahvalnost toj životinji podignut spomenik kao simbol rada, radinosti i predanosti. Laganom vožnjom stižemo na jedini logorunski mol te započinjemo obilazak otoka i potragu za potencijalnim lokacijama obnove. Nasuprot pristaništa uočljiv je kompleks nekadašnjih gospodarskih objekata, magarećih štala i jedan veći napušteni ugostiteljski objekt, jedini s još neurušenim krovom. U blizini se nalazi gusterna obzidana suhozidom koji samo što se nije rasuo; ideju za njegovom obnovom iz sigurnosnih razloga ubrzo odbacujemo. Primjećujemo nekoliko duljih podzida, mjestimično urušenih najvjerojatnije uslijed vodenih bujica, a uz probijene staze vidljive su linijske strukture suhozida ili nanizanih rubnih kamena koji diktiraju put. Na samoj granici zone pod upravom općine, u čijoj blizini započinju bizarno izduljene privatne parcele od jedne do druge strane otoka, stižemo do blage padine uz obalu uz koju se nalazi urušeni armiranobetonski objekt gdje detektiramo nekoliko jedva vidljivih ostataka nekadašnjih suhozidnih podzida. Uz informaciju da je na toj lokaciji u sklopu projekata prošlogodišnjeg seminara zamišljena zona za kampiranje i boravak na otvorenom, pada odluka da će se radionica održati upravo ovdje. Svjesni obima posla, dogovaramo se da će se u iduća dva dana izgraditi dva podzida s dvije zemljane terase na kojoj će se smjestiti budući šatori. Lokacija na kojoj će se raditi nalazi se blizu obale, zahvaćena je gustom šumom alepskog bora i makije te je puna vapnenačke stijene.

Kasnije popodne stižemo u nedavno obnovljeno potkrovlje zgrade Općine gdje uz načelnika općine i Luke i Antonije iz Prostornih taktika zainteresiranim sudionicima predstavljamo projekt i program. Nakon uvodnih riječi načelnika i predstavljanja publikacije prošlogodišnje radionice, održali smo predavanje o povijesti i tehnikama gradnje i obnove suhozida, kao i o radu same udruge. Predavanje se pokazalo uspješnim; uz prijavljene sudionike pridružuje nam se još dvoje zainteresiranih volontera!

Prvi dan radionice započinje dolaskom na otok, pripremom terena te osiguravanjem dovoljne količine tekućine i hrane za 15ak sudionika. Uskoro pristižu polaznici radionice kojima nakon jučerašnjeg teorijskog dijela predavanja, prezentiramo ključne informacije i demonstriramo praktične tehnike gradnje potrebne za svladavanje znanja o obnovi suhozida. Teren je najprije bilo potrebno raščistiti od površinskog zemljanog sloja te raskopati zemlju do temelja postojeće strukture nekadašnjeg suhozida. Kao baza za alat, hranu i ostale potrepštine poslužile su gromade urušenog betonskog zida obližnje štale. Do pauze za ručak postavljen je spomenuti temeljni sloj zida, a zbog nedostatka većih stijena, bilo ih je potrebno pronaći u okolici lokacije. Nakon osmosatnog rada zid je gotovo u potpunosti završen; potrebno je dodati posljednji sloj kamenih ploča (koje su tamo rijetke), nasuti i nabiti zemlju koji sagrađeni podzid zadržava te isti proces ponoviti i za drugi, niži podzid podno prvog.

Sutradan, umor je vidno prisutan, ali entuzijazam prevladava. Promjena sata uslijed zimskog računanja vremena dodaje nam sat vremena sna više, pa spremni nastavljamo s radom. S nešto izmijenjenim timom sudionika (neki su otišli, drugi su stigli) dovršavamo započeto i podzid je ubrzo podignut. Efektnim nasipavanjem i nabijanjem zemlje za izravnavanje gornje terase zid proglašavamo izgrađenim. Nakon kratke pauze i rasprave o potencijalnom manjku vremena za završetak donjeg podzida, bacamo se na posao i u nekoliko sati, s već uhodanom ekipom, sličnim postupkom dovršavamo i drugi, nešto niži podzid. Time nastaju dvije zaravnjene zemljane terase koje će prema slobodnim procjenama u budućnosti moći primiti do osam šatora i poneki hammock. Dan je zaključen proslavom rođendana jedne od volonterki uz pjenušac i izvornu talijansku mortadelu.

Veliko hvala organizatorima, nositeljima projekta, a osobito sudionicima i volonterima koji su prepoznali vrijednost ove inicijative i zajedničkim snagama obnovili strukture koje će, vjerujemo, ubrzo poslužiti svrsi!

Tekst i foto: Fran Polan Krajem listopada ove godine Dragodid je vodio, a ured Prostorne taktike d.o.o. organizirao radionicu rekonstrukcije suhozida na otoku Logorunu. Veliki škoj, kako ga naziva lokalno stanovništvo, nenaseljeni je otočić udaljen niti 500 metara odnosno tek nekoliko minuta vožnje brodicom od Tribunja, pitoresknog mjesta u blizini grada Vodica. Premda nenaseljen, pojedini […]

Read More »