Knjiga “Sela i stanovi na Velebitu – svjedočanstva života od nastanka do nestanka”

Izvor: Vijenac, br. 520, 4.veljače 2014.

Ana Lemić, predsjednica Ogranka Matice hrvatske u Gospiću

Velebit je raseljen pred našim očima

Razgovarao Goran Galić

Nakon Drugoga svjetskog rata Velebit je samo jedanput opustio. Naseljavao se stoljećima, a raseljen je u nekoliko godina / Stječe se dojam da se htjelo da se ti ljudi rasele / Ako se to već dogodilo, ne smije se dogoditi da se to zaboravi

Knjiga Sela i stanovi na Velebitu – svjedočanstva života od nastanka do nestankadugogodišnje predsjednice Ogranka Matice hrvatske u Gospiću i umirovljene ravnateljice gospićke gimnazije Ane Lemić objavljena je u nakladi OMH u Gospiću, Laserplusa i Hrvatske geološke ljetne škole prošle godine. Autorica je u dva desetljeća istraživanja obišla više od petsto velebitskih sela i zaselaka, fotografirala kuće i prirodu, razgovarala s preostalim mještanima, što je rezultiralo impozantnim izdanjem na gotovo 750 stranica i s oko 1500 fotografija.

Snimio Mirko Cvjetko

Gospođo Lemić, u predgovoru knjige Sela i stanovi na Velebitu zapisali ste da je prije pisanja trebalo „upoznati ćud Velebita“. Što je „ćud Velebita“?

Kako se nalazi na granici dvaju klimatskih područja, Velebit je po mnogočemu raznolik. Raznolik ne samo biološki i krajobrazno nego i klimatski. To je surova planina. Tu se klima začas promijeni. Meni se događalo ljeti da krenem po vrućem danu i odjednom se smrači i završim u olujnoj mećavi.

Zato ste napisali knjigu?

Nisam se odmah odlučila na knjigu. Prvo sam krenula planinariti. U mojoj se kući neprestano pričalo o Velebitu, gledala sam ga iz vrta, iz gimnazije u kojoj sam radila… Već me to odredilo da zakoračim u tu mističnu, najopjevaniju našu planinu. Hodajući Velebitom nailazila sam i na sela. Fotografiram, zabilježim datum i lokaciju. Spremim. To se u početku događalo stihijski. Kad se skupila kritična masa, kad sam na zemljovidima vidjela gdje su ta sela, onda sam shvatila da je Velebit bio jako naseljen. Znala sam da je čovjek Podgorac tu živio od 17. stoljeća, ali nisam imala predodžbe da je toliko sela bilo. To me iznenadilo. Shvatila sam da je sve to raseljeno, da su ostala samo sela uz morsku obalu i Jadransku magistralu. Tu i tamo u nekom zaselku, dublje u planini, pronašla sam po jedno, dvoje ili najviše troje ljudi, ali to nije ni deset posto prijašnje populacije. Zaključila sam da to netko mora obići, fotografirati i pokazati svijetu. Osjetila sam to kao svoj zadatak, kao dug domovini, da iz anonimnosti izvučem taj dio zemlje.

Koje ste sve područje obuhvatili?

Obuhvatila sam cijelo područje kojim gospodari Park prirode Velebit. Oko 160 km duljine i desetak dubine. Dakle stotine četvornih kilometara hrvatskoga teritorija koji je nekad bujao životom, a na kojem više života nema.

Sve ste to obišli?

Da, dvadesetak godina je to trajalo. Doslovno svaki slobodan trenutak bio je darovan Velebitu.

Pišete o više od 500 velebitskih sela i zaselaka. Koliko Velebit danas ima stanovnika?

Teško je reći konkretnu brojku. U selima uz more, koja su zimi također jako pusta, i u onima uz magistralu, bude do desetak ljudi. U planini su gotovo sva sela već odavno napuštena, osim njih nekoliko sa po jednim ili dvoje stanovnika.

A koliko ih je bilo prije?

Prema popisima život je na Velebitu najviše bujao potkraj 19. i početkom 20. stoljeća. Onda je počeo pomalo opadati oko Prvoga svjetskog rata i španjolske gripe 1918. Nakon Drugoga svjetskog rata stanovništvo je naglo otišlo. Velebit je samo jedanput opustio. Naseljavao se stoljećima, a raseljen je gotovo u nekoliko godina.

Zašto su ljudi otišli?

Najviše zbog svoje djece, da im pruže mogućnost školovanja i lakši život. Kad iz sela ode dio ljudi, ostali se osjećaju ugroženima. Tako se gasio dim po dim …

Ali nisu zaboravili svoj kamen, pišete u knjizi …

Tako je. Jer sjećanje vodi u slobodu, a zaborav u progonstvo, piše u Talmudu. Nitko s kim sam razgovarala nije je žalio na težak život, nitko nije proklinjao Velebit. Svi i danas s nostalgijom i mnogo ljubavi govore o Velebitu, o svom kamenu i Podgorju.

Zašto su otišli baš poslije Drugoga svjetskoga rata, a ne ranije ili kasnije?

Mnoga su se sela mogla spasiti da je bilo volje. Pa i politika ondašnje države vodila je tomu. Naglo se od poljoprivredne zemlje stvarala industrijska. Čak je bilo zabranjeno držanje koza od kojih je stočar živio. Zavladao je strah. Ljudi su optuživani da kriju iseljenike koji su došli rušiti Jugoslaviju. Neki su završili u zatvoru. Stječe se dojam kako se željelo da se ti ljudi rasele…

Čini se da je bilo tako. A otkud su njihovi preci došli? Zašto su naselili baš Velebit, a ne neko pitomije područje?

Pred najezdom Turaka mnogi su naši krajevi opustjeli, jer se stanovništvo sklanjalo u sigurnije krajeve. S njihovim odlaskom novo stanovništvo zaposjedalo je te puste predjele. Nakon izgona Turaka Velebit su tijekom 17. stoljeća naseljavali Bunjevci. Jedna bunjevačka rijeka krenula je odozdo, od Hercegovine, Dalmacije, pa gore od Gorskog Kotara, od Liča i Krmpota. Drugi val doseljenja zbio se od Senja i Vinodola, kao i s otoka Cresa i Lošinja. Dio doseljenika činili su stanovnici koji su naselili te krajeve po potrebi službe, osobito u vrijeme Vojne krajine. Planina s primorske padine djeluje jako negostoljubivo, no kad se uđe malo dublje, nađe se pitomih krških polja koja su davala uvjeta za život. Tu su nastala naselja.

Na vašim fotografijama Velebit izgleda kao muzej na otvorenom.

Da, tako zapravo i jest. Te kuće, kamenice, šterne, stolići pred kućom… sve je to od klesanog kamena. Sve je to čovjek radio i sve što je nekad napravio danas je spomenik. Zato sam i objavila ovu knjigu. Da se to ne zaboravi. Da to bude spomenik tim ljudima. Velebitsko zrcalo u kojima će oni, gledajući fotografije, čitajući, vidjeti svoje očeve, matere, didove, prababe, sav taj život nekoliko pokoljenja unatrag. Da im se vrate slike, da osjete svoje korijene. U razgovoru s tim ljudima doznala sam njihove životne priče, proživljavala ih, nekad se s njima i smijala, nekad plakala. Čovjek je otišao odatle u nepoznato. I ništa nije imao što bi ponio, osim bora na čelu i žuljeva na rukama. To je toliko tužno. Kad prolazite Velebitom i vidite ta sela… kuće porušene, ona gluha tišina, nigdje nikoga. Naiđete tek na trag životinje ili nekog poskoka gdje se sunča na kamenu. To je život na Velebitu danas.

Velebitski toponimi također su svojevrsni kulturni spomenik. Što suvremenom čovjeku govore imena velebitskih predjela?

Toponimi su im ponajprije služili za orijentaciju. Ta zemljopisna imena kriju opis mjesta, njegov položaj ili pak događaj koji se tu zbio i ostao zapamćen kroz to zemljopisno ime. Tako se u velebitskim ojkonimima često krije geografski pojam (Jamina, Duboko, Provalija), položaj u odnosu na drugi lokalitet (Podpogledalo, Podlokva), naziv po vrsti tla (Pisak, Kamenica), po životinjama (Volarice, Kozarica), po vrsti vegetacije (Javorovac, Hrastovac), prema atmosferskim uvjetima (Burnjak, Ledenik), po nastambama za držanje stoke (Jatare, Torine), zatim po sakralnim elementima, često i prezimenima stanovnika. Ima i sela koja su nazvana po osobnim imenima iznimnih pojedinaca.

Time ih se htjelo sačuvati od zaborava …

Tako je. Treba reći još nešto. Podgorcu nije bilo lako živjeti na velebitskim vrletima, ali nije mu bilo lako ni doći do svoga groba, jer groblja su imala samo župna sela. Ali bez obzira na to Podgorci su pamtili svoje djedove.

Gdje su onda pokapani?

Pokojnika je trebalo nositi do groblja. Oko toga razvili su se specifični pogrebni običaji vezani uz mirila ili počivala, koji su uvršteni na listu nematerijalne baštine Ministarstva kulture.

O čemu je riječ?

Put do groblja bio je dalek i težak. Trebalo se povremeno i odmoriti. Ta odmorišta obično su bila na križanju putova ili čistinama. Ali da bi se odmorilo, pokojnika je trebalo spustiti. Ne na zemlju već na unaprijed popločano i pripremljeno mjesto. Jedan kamen stavili bi uz noge, a drugi uz uzglavlje. To se smatralo njihovom mirom (mjerom). Tim je ljudima to bilo neka vrsta kenotafa. To je njima bilo sveto mjesto gdje je zadnji put počivao njihov ukućanin i tu se nije napasalo blago. Oni su to mjesto obilazili i štovali više nego sam grob.

Velebit obiluje i rijetkom florom i faunom. Koliko je u Hrvatskoj razvijena svijest o vrijednosti prirodne baštine?

O tome se dosta govori, no još nismo dovoljno osviješteni. Hrvatska je potpisnica konvencija o zaštiti okoliša, upravo smo obilježili 2. veljače, međunarodni Dan močvara, koje su najugroženije, ali pitanje je koliko se propisa držimo. Velebit je uz Biokovo najveće endemsko čvorište u ovom dijelu Europe. Posebno je bogata velebitska flora s preko 2500 biljnih, od koji su 80-ak endemične. Velebitska degenija primjerice raste samo na Velebitu i Kapeli, nigdje drugdje u svijetu. Hrvatska sibireja ima tek jednog srodnika na Čvrsnici i jednoga na Altaju. I među leptirima ima više endema, ali najugroženiji je velebitski apolon. To je naš najveći i najljepši leptir. Ne Velebitu ima još nekoliko staništa toga leptira i osobno ih svake godine obilazim i fotografiram. Strogo ih krijem jer odasvud dolaze kolekcionari.

Ima li spasa za Velebit?

Velebitom danas gospodari Park prirode, i tu su dva nacionalna parka. U institucionalnom smislu, Velebit je dakle zaštićen. No s odlaskom stočara mijenja se i velebitska flora, zarastaju pašnjaci, dolaze druge biljne vrste, a autohtone nestaju. One sa sobom povlače i životinjske. S te strane prijeti određena opasnost. Život kakav je na Velebitu bio neće se vratiti. To je svima jasno. Ne vraćaju se ni u ona sela koja su dostupna, kamo je došao asfalt i struja. No pojedinci navraćaju, uređuju kuće djedova, pokose nešto i borave tu povremeno ljeti. To treba pozdraviti. Na Velebitu stoljećima se živjelo intenzivno, organizirano i u naše vrijeme, pred našim očima, sve je najednom raseljeno. Ako se to već dogodilo, ne smije se dogoditi da se to zaboravi.

Share and Enjoy:
  • Facebook
  • Twitter
  • del.icio.us
  • Print
  • Tumblr

5 Comments

  1. TOMISLAV ČANIĆ
    Posted February 21, 2014 at 22:55 | Permalink

    U najavi ste krivo napisali Marija Lemić, ali nije nego Anka Lemić.

  2. kravosas
    Posted February 22, 2014 at 18:45 | Permalink

    Hvala!

  3. nada
    Posted February 23, 2014 at 23:35 | Permalink

    Prof.Lemić zabilježila je Velebit ,njegov život,običaje ,ljude s puno ljubavi ,kako bi mo svi mi koji imamo vezu ili smo potomci tih predivnih ljudi bili ponosni na njih a svi drugi čitatelji da upoznsju sela i mjesta koja će u planinarenju obići i spoznaju svu težinu i ljepotu njihova življenja.Meni je probudila uspomenu na djetinjstvo .Uvijek se vraćam Velebitu ko majci ko ocu ko nekome tko me uvijek čeka raširenih ruku.VELEBITE PONOS SI I DIKA ,MOG DJETINJSTVA NAJLJEPŠA SI SLIKA.

  4. Milan Poljak
    Posted January 15, 2015 at 19:20 | Permalink

    Stocari iz Sibuljine su iz Velebita otisli posle 75 godine to osobno znam tako gosp. Lemic da znate a ne posle 2-og sv. rata.Neki su ostali cak do 91 kada su potjerani mavodno k moru svojim kucama ako dodete ja cu vam pokazati svjedoka koji ce vam malo vise o tome reci cak kako su zene bile nasilovane. Hvala vam na trudu lipo ste to opisali i znam da ste bili u Sibuljini.Niste nigdi spomenuli Jadovno o kojem danas svi znaju koliko naroda iz Sibuljine tamo ubito a to ste vidili i na spomeniku vjerovatno iz bojazni jasno ali to onda jeli to demokratija kojom smo otisli u Evropu.Ocekivam vas cijenjeni odgovor gosp.Lemic hvala.BOG!!!!!

  5. Tomislav
    Posted February 5, 2015 at 23:52 | Permalink

    Poštovana,

    Čitajući vašu knjigu Sela i stanovi na Velebitu (od nastanka do nestanka) uvidio sam da ste naveli sva mjesta na Velebitu, od naselja, zaseoka, mjesta i sela, što je stvarno za svaku pohvalu, jer nitko prije vas nije tako dočarao i prikazao mjesta na Velebitu kao Vi. Međutim, primjetio sam da nema naselja Rovanjska, što mi je kao mještaninu ovog prekrasnog podgorskog mjesta jako zasmetalo.
    Tko god da je prošao Velebitom i tko ga poznaje, ne može a da ne primjeti naselje Rovanjska, koja sa svojom poviješću i geografskim položajem, ne može proći neprimjećeno. Tu se nalazi spomenik nulte kategorije, crkvica Sv. Jurja iz 11 st. te špilja Modrič, koja se nalazi u Rovanjskoj. Što se tiče pozicije i geografskog položaja, jedno je od ljepših mjesta na prekrasnom Velebitu.

    S poštovanjem,

    Tomislav

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

*
*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

 atts
0

Reportaža s Brača

Radionica obnove zida i podzida, Gea Viva, Milna (Brač), 10. – 11. svibnja 2019.

Tekst: Dora Raič
Foto: Gea Viva, Marija Tkalec, Mislav Tovarac

image001

U već dobro poznatom okruženju bračkog eko kampa Gea Viva i domaćice Sabine, po šesti put, održala se dvodnevna suhozidna radionica. I kao da se i nebo osmjehnulo ovoj akciji, u stisci između brojnih vremenskih nepogoda, podarilo nam je 2 savršena sunčana dana.

U petak – prvi dan radionice, jutro je bilo rezervirano za okupljanje i smještaj ekipe te upoznavanje s lokacijom onih koji su došli prvi put, a radni dio bio je planiran za popodnevne sate. Ubrzo su se svi prisutni udomaćili pa se na suhozidanje krenulo i ranije od planiranog!

Ove godine bilo je potrebno obnoviti zid i prateći podzid koji su se na brojnim dijelovima urušili, između ostalog i pod utjecajem razgranatog korijenja tetivike – Smilax aspera (za one koji žele znati više o ovoj, na našem priobalju često viđenoj, gruboj, ali ljekovitoj biljci).Uz puno marljivih i spretnih ruku, akcija čišćenja je ubrzo završena. Uslijedila je uvodna riječ o osnovama tehnike gradnje suhozida, nakon čega se ekipa podijelila u nekoliko radnih skupina i započela je sanacija podzida.

image003
Podzid je bilo potrebno obnoviti prvi, kako bi se omogućio siguran i stabilan pristup zidu iznad. Nakon nekoliko sati podzid je uspješno obnovljen te se već krajem prvog radnog dana prešlo na sanaciju zida iznad.

image005
image007
Kao i na podzidu, radovi započinju čišćenjem provala kako bi se došlo do zdravih dijelova zida i tako omogućilo adekvatanu obnovu. Sve je spremno za sutrašnji nastavak radova, a i mi smo spremni za okupljanje oko stola. Zadovoljna lica sudionika govore više od riječi.

image009
Subotnje je jutro i drugi dan radionice nastavlja se u punom mahu. U gornji zid ugrađuje se sav preostali materijal, zatvaraju se sve provale te se obnavlja spoj podzida i gornjeg zida. S obzirom na velik broj sudionika (ove godine sa čak 3 kontinenta!), radovi na obnovi zida i podzida završeni su i prije kraja radnog dana te se pronašlo energije i volje za obnovu još nekoliko metara susjednog zida.

image013 image015 image011
Redom zida, redom druženja, došli smo i do kraja ovogodišnje akcije obnove, a ovako je izgledao konačni rezultat:

image017 image019 image021
Uz puno smijeha, novih znanja i novih poznanstava završila je i ova bračka priča, a s nestrpljenjem iščekujemo koje će nam izazove donijeti sljedeća!

image023

Radionica obnove zida i podzida, Gea Viva, Milna (Brač), 10. – 11. svibnja 2019. Tekst: Dora Raič Foto: Gea Viva, Marija Tkalec, Mislav Tovarac U već dobro poznatom okruženju bračkog eko kampa Gea Viva i domaćice Sabine, po šesti put, održala se dvodnevna suhozidna radionica. I kao da se i nebo osmjehnulo ovoj akciji, u […]

Read More »

 atts
0

Najava: 23. Simpozij kamenara, Pučišća

U čast 110. obljetnice osnutka Klesarske škole u bračkim Pučišćima održava se 23. Simpozij o branju, ugradbi i restauraciji kamena 16., 17. i 18. svibnja.

Klesarske-škole-Pučišća

Brošura s bogatim programom dostupna je ovdje. Više o prijavama ovdje. Organizatori poručuju: Veselimo se svim našim gostima i s nestrpljenjem iščekujemo ovo lijepo okupljanje!

U čast 110. obljetnice osnutka Klesarske škole u bračkim Pučišćima održava se 23. Simpozij o branju, ugradbi i restauraciji kamena 16., 17. i 18. svibnja. Brošura s bogatim programom dostupna je ovdje. Više o prijavama ovdje. Organizatori poručuju: Veselimo se svim našim gostima i s nestrpljenjem iščekujemo ovo lijepo okupljanje!

Read More »

 atts
0

Najava: Stari puti, 8.-9.6.

Mjesni odbor Veprinac – Učka 8.-9. lipnja 2019. organizira radionicu obnove dvaju povijesnih puta koja vode za vrh Veprinca (Put veprine i Put krčvedine). Radionicu suorganiziramo i vodimo, a pozvani su svi zainteresirani – na prvu suhozidnu radionicu u Gradu Opatiji!

60159622_2714878641895749_4083395725235322880_o

Cilj radionice je obnoviti puteve, naučiti vještinu suhozidne gradnje i uz pomoć vrsnog znalca g. Rajka Ukića saznati nešto više o ljekovitoj biljki veprini* koja na njima raste i koju ćemo presađivati.

Voditelji će građanima prenijeti vještinu suhozidne gradnje te ćemo zajedničkim naporima u 2 dana rada, veselja i domaće klope obnoviti toliko metara suhozida da ni sami nećete moći vjerovati u snagu jedinstva. U isto se vrijeme održava i festival klapa koji organizira TZ Opatija te ćemo se i nakon akcije družiti.

Početak je predviđen u 9 sati. Preporuča se parkirati kod igrališta u Tumpićima. Od tamo je staza veprine preko puta ceste. Postoji opcija da se sa subote na nedjelju spava u Planinarskom domu na Poklonu. Molimo zainteresirane da se jave ako bi htjeli rezervirati svoje mjesto glede smještaja ili ručka u subotu i nedjelju: 091 8852422

Nemojte zaboraviti donijeti rukavice, radnu odjeću i radne cipele, gojzerice i sl.

* nije riječ o širokolisnoj veprini koja je zaštićena nego o uskolisnoj, bodljikavoj koje ima u izobilju našim krajevima.

Mjesni odbor Veprinac – Učka 8.-9. lipnja 2019. organizira radionicu obnove dvaju povijesnih puta koja vode za vrh Veprinca (Put veprine i Put krčvedine). Radionicu suorganiziramo i vodimo, a pozvani su svi zainteresirani – na prvu suhozidnu radionicu u Gradu Opatiji! Cilj radionice je obnoviti puteve, naučiti vještinu suhozidne gradnje i uz pomoć vrsnog znalca […]

Read More »

 atts
0

Najava: (G)radionica gromača na Kotoru

Muzej Grada Crikvenice u petak i subotu, 17. i 18. svibnja već tradicionalno organizira obnovu kotorskih gromača! Akciju vodimo mi, a pozvani su svi zainteresirani! Prenosimo poziv niže.

60162743_2092408470870223_6642879840590495744_o
Okoliš sela Kotor pokraj Crikvenice prošaran je kilometrima gromača koje čine neizostavni dio ovog značajnog primorskog krajolika. Već nekoliko godina u suradnji s Udrugom Dragodid popravljamo gromače uz stare putove te na taj način pomažemo očuvati najstariji i najskrovitiji kutak Crikvenice.

Pridružite nam se u petak ili subotu na već tradicionalnoj (g)radionici, upoznajte srednjovjekovni Kotor te pritom naučite osnove umijeća gradnje suhozida.

Okupljamo se u petak i subotu u 10:00 sati kod crikveničke gradske sportske dvorane. Prema vremenskoj prognozi očekuje nas sunčani kraj tjedna :)

Vidimo se!

Facebook događaj

Izvor: Muzej Grada Crikvenice

Muzej Grada Crikvenice u petak i subotu, 17. i 18. svibnja već tradicionalno organizira obnovu kotorskih gromača! Akciju vodimo mi, a pozvani su svi zainteresirani! Prenosimo poziv niže. Okoliš sela Kotor pokraj Crikvenice prošaran je kilometrima gromača koje čine neizostavni dio ovog značajnog primorskog krajolika. Već nekoliko godina u suradnji s Udrugom Dragodid popravljamo gromače […]

Read More »

 atts
0

Najava: obnova suhozida u Gea Vivi

10. i 11. svibnja, šestu godinu zaredom gostujemo u eko centru i retreat kampu Gea Viva kraj bračke Milne.

PIC_5068
Program radionice:
petak, 10.5. 16.30-19
subota, 11.5. 9-18

Ručak je besplatan za sve sudionike.

Fotogalerija s lanjske radionice gradnje potpornog suhozida i vrta za pčele dostupna je ovdje: http://leosgea.jalbum.net/Dry-stone-retaining-wall-and-bee-garden/

Facebook događaj
Kontakt i prijave: Sabine Engelhardt, sabine@geaviva.net, +385997493711

10. i 11. svibnja, šestu godinu zaredom gostujemo u eko centru i retreat kampu Gea Viva kraj bračke Milne. Program radionice: petak, 10.5. 16.30-19 subota, 11.5. 9-18 Ručak je besplatan za sve sudionike. Fotogalerija s lanjske radionice gradnje potpornog suhozida i vrta za pčele dostupna je ovdje: http://leosgea.jalbum.net/Dry-stone-retaining-wall-and-bee-garden/ Facebook događaj Kontakt i prijave: Sabine Engelhardt, […]

Read More »