Knjiga “Sela i stanovi na Velebitu – svjedočanstva života od nastanka do nestanka”

Izvor: Vijenac, br. 520, 4.veljače 2014.

Ana Lemić, predsjednica Ogranka Matice hrvatske u Gospiću

Velebit je raseljen pred našim očima

Razgovarao Goran Galić

Nakon Drugoga svjetskog rata Velebit je samo jedanput opustio. Naseljavao se stoljećima, a raseljen je u nekoliko godina / Stječe se dojam da se htjelo da se ti ljudi rasele / Ako se to već dogodilo, ne smije se dogoditi da se to zaboravi

Knjiga Sela i stanovi na Velebitu – svjedočanstva života od nastanka do nestankadugogodišnje predsjednice Ogranka Matice hrvatske u Gospiću i umirovljene ravnateljice gospićke gimnazije Ane Lemić objavljena je u nakladi OMH u Gospiću, Laserplusa i Hrvatske geološke ljetne škole prošle godine. Autorica je u dva desetljeća istraživanja obišla više od petsto velebitskih sela i zaselaka, fotografirala kuće i prirodu, razgovarala s preostalim mještanima, što je rezultiralo impozantnim izdanjem na gotovo 750 stranica i s oko 1500 fotografija.

Snimio Mirko Cvjetko

Gospođo Lemić, u predgovoru knjige Sela i stanovi na Velebitu zapisali ste da je prije pisanja trebalo „upoznati ćud Velebita“. Što je „ćud Velebita“?

Kako se nalazi na granici dvaju klimatskih područja, Velebit je po mnogočemu raznolik. Raznolik ne samo biološki i krajobrazno nego i klimatski. To je surova planina. Tu se klima začas promijeni. Meni se događalo ljeti da krenem po vrućem danu i odjednom se smrači i završim u olujnoj mećavi.

Zato ste napisali knjigu?

Nisam se odmah odlučila na knjigu. Prvo sam krenula planinariti. U mojoj se kući neprestano pričalo o Velebitu, gledala sam ga iz vrta, iz gimnazije u kojoj sam radila… Već me to odredilo da zakoračim u tu mističnu, najopjevaniju našu planinu. Hodajući Velebitom nailazila sam i na sela. Fotografiram, zabilježim datum i lokaciju. Spremim. To se u početku događalo stihijski. Kad se skupila kritična masa, kad sam na zemljovidima vidjela gdje su ta sela, onda sam shvatila da je Velebit bio jako naseljen. Znala sam da je čovjek Podgorac tu živio od 17. stoljeća, ali nisam imala predodžbe da je toliko sela bilo. To me iznenadilo. Shvatila sam da je sve to raseljeno, da su ostala samo sela uz morsku obalu i Jadransku magistralu. Tu i tamo u nekom zaselku, dublje u planini, pronašla sam po jedno, dvoje ili najviše troje ljudi, ali to nije ni deset posto prijašnje populacije. Zaključila sam da to netko mora obići, fotografirati i pokazati svijetu. Osjetila sam to kao svoj zadatak, kao dug domovini, da iz anonimnosti izvučem taj dio zemlje.

Koje ste sve područje obuhvatili?

Obuhvatila sam cijelo područje kojim gospodari Park prirode Velebit. Oko 160 km duljine i desetak dubine. Dakle stotine četvornih kilometara hrvatskoga teritorija koji je nekad bujao životom, a na kojem više života nema.

Sve ste to obišli?

Da, dvadesetak godina je to trajalo. Doslovno svaki slobodan trenutak bio je darovan Velebitu.

Pišete o više od 500 velebitskih sela i zaselaka. Koliko Velebit danas ima stanovnika?

Teško je reći konkretnu brojku. U selima uz more, koja su zimi također jako pusta, i u onima uz magistralu, bude do desetak ljudi. U planini su gotovo sva sela već odavno napuštena, osim njih nekoliko sa po jednim ili dvoje stanovnika.

A koliko ih je bilo prije?

Prema popisima život je na Velebitu najviše bujao potkraj 19. i početkom 20. stoljeća. Onda je počeo pomalo opadati oko Prvoga svjetskog rata i španjolske gripe 1918. Nakon Drugoga svjetskog rata stanovništvo je naglo otišlo. Velebit je samo jedanput opustio. Naseljavao se stoljećima, a raseljen je gotovo u nekoliko godina.

Zašto su ljudi otišli?

Najviše zbog svoje djece, da im pruže mogućnost školovanja i lakši život. Kad iz sela ode dio ljudi, ostali se osjećaju ugroženima. Tako se gasio dim po dim …

Ali nisu zaboravili svoj kamen, pišete u knjizi …

Tako je. Jer sjećanje vodi u slobodu, a zaborav u progonstvo, piše u Talmudu. Nitko s kim sam razgovarala nije je žalio na težak život, nitko nije proklinjao Velebit. Svi i danas s nostalgijom i mnogo ljubavi govore o Velebitu, o svom kamenu i Podgorju.

Zašto su otišli baš poslije Drugoga svjetskoga rata, a ne ranije ili kasnije?

Mnoga su se sela mogla spasiti da je bilo volje. Pa i politika ondašnje države vodila je tomu. Naglo se od poljoprivredne zemlje stvarala industrijska. Čak je bilo zabranjeno držanje koza od kojih je stočar živio. Zavladao je strah. Ljudi su optuživani da kriju iseljenike koji su došli rušiti Jugoslaviju. Neki su završili u zatvoru. Stječe se dojam kako se željelo da se ti ljudi rasele…

Čini se da je bilo tako. A otkud su njihovi preci došli? Zašto su naselili baš Velebit, a ne neko pitomije područje?

Pred najezdom Turaka mnogi su naši krajevi opustjeli, jer se stanovništvo sklanjalo u sigurnije krajeve. S njihovim odlaskom novo stanovništvo zaposjedalo je te puste predjele. Nakon izgona Turaka Velebit su tijekom 17. stoljeća naseljavali Bunjevci. Jedna bunjevačka rijeka krenula je odozdo, od Hercegovine, Dalmacije, pa gore od Gorskog Kotara, od Liča i Krmpota. Drugi val doseljenja zbio se od Senja i Vinodola, kao i s otoka Cresa i Lošinja. Dio doseljenika činili su stanovnici koji su naselili te krajeve po potrebi službe, osobito u vrijeme Vojne krajine. Planina s primorske padine djeluje jako negostoljubivo, no kad se uđe malo dublje, nađe se pitomih krških polja koja su davala uvjeta za život. Tu su nastala naselja.

Na vašim fotografijama Velebit izgleda kao muzej na otvorenom.

Da, tako zapravo i jest. Te kuće, kamenice, šterne, stolići pred kućom… sve je to od klesanog kamena. Sve je to čovjek radio i sve što je nekad napravio danas je spomenik. Zato sam i objavila ovu knjigu. Da se to ne zaboravi. Da to bude spomenik tim ljudima. Velebitsko zrcalo u kojima će oni, gledajući fotografije, čitajući, vidjeti svoje očeve, matere, didove, prababe, sav taj život nekoliko pokoljenja unatrag. Da im se vrate slike, da osjete svoje korijene. U razgovoru s tim ljudima doznala sam njihove životne priče, proživljavala ih, nekad se s njima i smijala, nekad plakala. Čovjek je otišao odatle u nepoznato. I ništa nije imao što bi ponio, osim bora na čelu i žuljeva na rukama. To je toliko tužno. Kad prolazite Velebitom i vidite ta sela… kuće porušene, ona gluha tišina, nigdje nikoga. Naiđete tek na trag životinje ili nekog poskoka gdje se sunča na kamenu. To je život na Velebitu danas.

Velebitski toponimi također su svojevrsni kulturni spomenik. Što suvremenom čovjeku govore imena velebitskih predjela?

Toponimi su im ponajprije služili za orijentaciju. Ta zemljopisna imena kriju opis mjesta, njegov položaj ili pak događaj koji se tu zbio i ostao zapamćen kroz to zemljopisno ime. Tako se u velebitskim ojkonimima često krije geografski pojam (Jamina, Duboko, Provalija), položaj u odnosu na drugi lokalitet (Podpogledalo, Podlokva), naziv po vrsti tla (Pisak, Kamenica), po životinjama (Volarice, Kozarica), po vrsti vegetacije (Javorovac, Hrastovac), prema atmosferskim uvjetima (Burnjak, Ledenik), po nastambama za držanje stoke (Jatare, Torine), zatim po sakralnim elementima, često i prezimenima stanovnika. Ima i sela koja su nazvana po osobnim imenima iznimnih pojedinaca.

Time ih se htjelo sačuvati od zaborava …

Tako je. Treba reći još nešto. Podgorcu nije bilo lako živjeti na velebitskim vrletima, ali nije mu bilo lako ni doći do svoga groba, jer groblja su imala samo župna sela. Ali bez obzira na to Podgorci su pamtili svoje djedove.

Gdje su onda pokapani?

Pokojnika je trebalo nositi do groblja. Oko toga razvili su se specifični pogrebni običaji vezani uz mirila ili počivala, koji su uvršteni na listu nematerijalne baštine Ministarstva kulture.

O čemu je riječ?

Put do groblja bio je dalek i težak. Trebalo se povremeno i odmoriti. Ta odmorišta obično su bila na križanju putova ili čistinama. Ali da bi se odmorilo, pokojnika je trebalo spustiti. Ne na zemlju već na unaprijed popločano i pripremljeno mjesto. Jedan kamen stavili bi uz noge, a drugi uz uzglavlje. To se smatralo njihovom mirom (mjerom). Tim je ljudima to bilo neka vrsta kenotafa. To je njima bilo sveto mjesto gdje je zadnji put počivao njihov ukućanin i tu se nije napasalo blago. Oni su to mjesto obilazili i štovali više nego sam grob.

Velebit obiluje i rijetkom florom i faunom. Koliko je u Hrvatskoj razvijena svijest o vrijednosti prirodne baštine?

O tome se dosta govori, no još nismo dovoljno osviješteni. Hrvatska je potpisnica konvencija o zaštiti okoliša, upravo smo obilježili 2. veljače, međunarodni Dan močvara, koje su najugroženije, ali pitanje je koliko se propisa držimo. Velebit je uz Biokovo najveće endemsko čvorište u ovom dijelu Europe. Posebno je bogata velebitska flora s preko 2500 biljnih, od koji su 80-ak endemične. Velebitska degenija primjerice raste samo na Velebitu i Kapeli, nigdje drugdje u svijetu. Hrvatska sibireja ima tek jednog srodnika na Čvrsnici i jednoga na Altaju. I među leptirima ima više endema, ali najugroženiji je velebitski apolon. To je naš najveći i najljepši leptir. Ne Velebitu ima još nekoliko staništa toga leptira i osobno ih svake godine obilazim i fotografiram. Strogo ih krijem jer odasvud dolaze kolekcionari.

Ima li spasa za Velebit?

Velebitom danas gospodari Park prirode, i tu su dva nacionalna parka. U institucionalnom smislu, Velebit je dakle zaštićen. No s odlaskom stočara mijenja se i velebitska flora, zarastaju pašnjaci, dolaze druge biljne vrste, a autohtone nestaju. One sa sobom povlače i životinjske. S te strane prijeti određena opasnost. Život kakav je na Velebitu bio neće se vratiti. To je svima jasno. Ne vraćaju se ni u ona sela koja su dostupna, kamo je došao asfalt i struja. No pojedinci navraćaju, uređuju kuće djedova, pokose nešto i borave tu povremeno ljeti. To treba pozdraviti. Na Velebitu stoljećima se živjelo intenzivno, organizirano i u naše vrijeme, pred našim očima, sve je najednom raseljeno. Ako se to već dogodilo, ne smije se dogoditi da se to zaboravi.

Share and Enjoy:
  • Facebook
  • Twitter
  • del.icio.us
  • Print
  • Tumblr

6 Comments

  1. TOMISLAV ČANIĆ
    Posted February 21, 2014 at 22:55 | Permalink

    U najavi ste krivo napisali Marija Lemić, ali nije nego Anka Lemić.

  2. kravosas
    Posted February 22, 2014 at 18:45 | Permalink

    Hvala!

  3. nada
    Posted February 23, 2014 at 23:35 | Permalink

    Prof.Lemić zabilježila je Velebit ,njegov život,običaje ,ljude s puno ljubavi ,kako bi mo svi mi koji imamo vezu ili smo potomci tih predivnih ljudi bili ponosni na njih a svi drugi čitatelji da upoznsju sela i mjesta koja će u planinarenju obići i spoznaju svu težinu i ljepotu njihova življenja.Meni je probudila uspomenu na djetinjstvo .Uvijek se vraćam Velebitu ko majci ko ocu ko nekome tko me uvijek čeka raširenih ruku.VELEBITE PONOS SI I DIKA ,MOG DJETINJSTVA NAJLJEPŠA SI SLIKA.

  4. Milan Poljak
    Posted January 15, 2015 at 19:20 | Permalink

    Stocari iz Sibuljine su iz Velebita otisli posle 75 godine to osobno znam tako gosp. Lemic da znate a ne posle 2-og sv. rata.Neki su ostali cak do 91 kada su potjerani mavodno k moru svojim kucama ako dodete ja cu vam pokazati svjedoka koji ce vam malo vise o tome reci cak kako su zene bile nasilovane. Hvala vam na trudu lipo ste to opisali i znam da ste bili u Sibuljini.Niste nigdi spomenuli Jadovno o kojem danas svi znaju koliko naroda iz Sibuljine tamo ubito a to ste vidili i na spomeniku vjerovatno iz bojazni jasno ali to onda jeli to demokratija kojom smo otisli u Evropu.Ocekivam vas cijenjeni odgovor gosp.Lemic hvala.BOG!!!!!

  5. Tomislav
    Posted February 5, 2015 at 23:52 | Permalink

    Poštovana,

    Čitajući vašu knjigu Sela i stanovi na Velebitu (od nastanka do nestanka) uvidio sam da ste naveli sva mjesta na Velebitu, od naselja, zaseoka, mjesta i sela, što je stvarno za svaku pohvalu, jer nitko prije vas nije tako dočarao i prikazao mjesta na Velebitu kao Vi. Međutim, primjetio sam da nema naselja Rovanjska, što mi je kao mještaninu ovog prekrasnog podgorskog mjesta jako zasmetalo.
    Tko god da je prošao Velebitom i tko ga poznaje, ne može a da ne primjeti naselje Rovanjska, koja sa svojom poviješću i geografskim položajem, ne može proći neprimjećeno. Tu se nalazi spomenik nulte kategorije, crkvica Sv. Jurja iz 11 st. te špilja Modrič, koja se nalazi u Rovanjskoj. Što se tiče pozicije i geografskog položaja, jedno je od ljepših mjesta na prekrasnom Velebitu.

    S poštovanjem,

    Tomislav

  6. Mirjana Šikić
    Posted January 11, 2021 at 10:40 | Permalink

    Sasviom slučajno otkrivanje ove knjige pobudilo je u meni cijeli niz osjećaj, sreće i tuge a najviše ponos jer Milka iz Šikić Zagona je moja baba Milka, koju i danas vidim kako sjedi na kamenu i čuva svoje ovce :)
    Hvala autorici na ovakvom djelu…Mirjana Nikolina(tako su oni ljude nazivali :)

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

*
*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

 atts
0

Radionica obnove suhozida u Drveniku

Tekst: Dora Raič
Foto: Ana Jadrijević, Dora Raič

20220514_154706
Pod obroncima Biokova, u Drveniku, od 13. do 15. svibnja održala se radionica obnove suhozida u suradnji s Turističkom Zajednicom Drvenik. Cilj radionice bio je obnova planinarske i pješačke Staze Alberta Fortisa.

Za početak pregledali smo prvih 50ak metara staze kako bi definirali točne pozicije za obnovu. U najvećem dijelu riječ je o podzidu maslinika, koji se kreće od nekih 0,5 m pa do skoro 2 m visine. S obzirom na nešto manji broj sudionika prvoga dana radionice, u petak, odlučili smo za zagrijavanje urediti sami početak staze. Na odabranoj lokaciji podzid je bio skoro u potpunosti urušen te se po običaju krenulo od rašćišćavanja vegetacije i razasutog materijala. Za završetak zone obnove odredili smo dio podzida na kojem je stepenasto bilo ugrađeno nekoliko povećeg kamenja, za koje smo zaključili da su postavljeni kako bi se lakše popelo do maslinika.

20220513_092949 20220513_093032
20220513_100033 20220513_100104
Do kraja radnog dijela dana, uspješno je uređen početni dio staze i obnovljeno oko 6 m podzida.

20220513_154856
Narednog dana, ekipa je dobila pojačanje te smo se odlučili prihvatiti obnove najizazovnijeg dijela podzida. Riječ je o skoro 2 m visokom dijelu podzida, na kojem su bile 3 velike provale. S obzirom na visinu podzida, s provalama je proklizala i velika količina zemlje te je prije gradnje bilo potrebno ukloniti.

20220514_091630 20220514_093832
Zajedničkim snagama, naizgled veliki zalogaj brzo je savladan. Teren je raščišćen, materijal za gradnju sortiran te se započelo s formiranjem novog lica.

20220514_120602
Prije nastavka radova, a nakon marende u odličnom društvu, počastili smo se partijom balota na ponajljepšem zogu na našoj obali.

20220513_120648 20220514_132753
Napunjenih baterija, vratili smo se u radnu atmosferu. Pohvale sudionicima koji su bili zainteresirani, motivirani i vrlo brzo pohvatali principe građenja te smo u nekoliko preostalih sati drugog dana radionice podigli veći dio podzida.

20220514_151502 20220514_151523 20220514_151612 20220514_164630
Zadnjeg radnog dana, u nedjelju kroz jutro, podiglo se nekoliko završnih redova podzida te je time uspješno obnovljena i druga lokacija u sklopu ove radionice.

20220515_111919
Zahvaljujemo našim domaćinima na izuzetno ugodnom gostovanju te se nadamo ponovnoj suradnji i još kojoj radionici u ovom suhozidno bogatom mjestu.

Tekst: Dora Raič Foto: Ana Jadrijević, Dora Raič Pod obroncima Biokova, u Drveniku, od 13. do 15. svibnja održala se radionica obnove suhozida u suradnji s Turističkom Zajednicom Drvenik. Cilj radionice bio je obnova planinarske i pješačke Staze Alberta Fortisa. Za početak pregledali smo prvih 50ak metara staze kako bi definirali točne pozicije za obnovu. […]

Read More »

 atts
0

Suhozidna radionica uređenja puta, Praputnjak – Program „Pomalo i po kraju“

Suhozidna radionica uređenja puta, Praputnjak, Program „Pomalo i po kraju“
Subota i nedjelja, 7. – 8. svibnja, 2022.
Udruga Praputnjak – kulturni krajolik i 4 Grada Dragodid

Tekst: Tanja Kremenić, Ivona Miloš
Fotografije: Andrea Čeko, Ivona Miloš, Oleg Miklić, Tanja Kremenić

Slika 1Članovi Udruge Praputnjak – kulturni krajolik i 4 Grada Dragodid su za vikend 7. i 8. svibnja 2022. obnavljali podzide podno mjesta Praputnjak.

Praputnjak je naseljeno mjesto od 200-tinjak kuća i 500-tinjak stanovnika, upravno u sastavu Grada Bakra. Iako se teritorijalno proteže od obale mora u Bakarskom zaljevu pa sve do Gornjeg Jelenja, mjesto Praputnjak čine kuće gotovo u potpunosti smještene duž jedne prometnice, na obroncima ponad plodne kraške doline Dolčine. Velik je broj poljskih putova (progona) koji vode krajolikom Praputnjaka pa tako i onih koji vode u Dolčinu, od kojih se u prošlosti često koristio upravo put duž kojeg se radi na obnovi okolnog suhoziđa (gromača). Cilj mještana je u konačnici imati očišćen, obnovljen i označen put koji bi omogućio i stanovnicima i posjetiteljima Praputnjaka i okolice siguran pristup Dolčini i jednu ugodnu brdsku stazu.

Obnavljalo se i uređivalo pet segmenata podzida koji stabilizira put i terase iznad puta. Nekad su se uz put nalazili stari zaseoci Praputnjaka, danas je predio napušten i kompletno zarastao u šumu.

Slika 2. Zatečeno stanje i početak radova
Slika 2. Zatečeno stanje i početak radova

Posao nije bio malen. Prvo je trebalo do temelja porušiti i obnoviti dvije veće provale duž podzida puta, visokog cca. 2,5 metara. Tijekom obnove izgrađena su još dva manja potporna zida radi dodatne stabilizacije.

Slika 3. Podzid i provale
Slika 3. Podzid i provale

Slika 4. Odron #1
Slika 4. Odron 1

Slika 5. Odron #2
Slika 5. Odron 2

Slika 6. Kraj prvog dana
Slika 6. Kraj prvog dana

Istovremeno se obnavljao i sam put – čistila se vegetacija, uređivale su se niske duplice na marginama puta, i jedna malo viša duplica koja je stabilizirala provalu iznad puta. Zadnji segment na kojem se radilo jest gomila (grohot) koja služi kao dodatni potporanj putu. Zatečena je u svojoj amorfnoj formi, zatrpana organskim materijalom. Vraćena joj je forma, ugrađene su joj i kameni skalini pomoću kojih je sada moguć pristup parceli.

Slika 7. Uređenje puta
Slika 7. Uređenje puta

Slika 8. Uređenje puta
Slika 8. Uređenje puta

Slika 9. S lijeva na desno. Izgrađena duplica, rub puta i potporna gomila (grohot)
Slika 9. S lijeva na desno. Izgrađena duplica, rub puta i potporna gomila (grohot)

Kao i na radionicama u prezidima vinograda Takala, dočekali su nas i s nama radili barba Vjeko – Zrinko Mičetić (lokalni nositelj nematerijalnog kulturnog dobra – vještine zidanja u suho) te vrijedne voditeljice Ivona i Josipa Miloš. Skroman odaziv drugih sudionika nije spriječio izvršenje predviđenog obima posla. Preostalo je još uloviti se u koštac sa nekoliko metara dugom porušenom gromačom koja drži prezidu iznad puta, pothvat koji se nadamo dovršiti na idućoj radionici!

Radionice su dio programa Pomalo i po kraju, u organizaciji Udruge Praputnjak – kulturni krajolik, a koje financijski podržavaju Ministarstvo kulture i medija RH, Primorsko-goranska županija i Grad Bakar.

Slika 10. Zid finale
Slika 10. Zid finale

Slika 11. Posao za iduću radionicu - uređenje potpornog zida iznad puta
Slika 11. Posao za iduću radionicu – uređenje potpornog zida iznad puta

Suhozidna radionica uređenja puta, Praputnjak, Program „Pomalo i po kraju“ Subota i nedjelja, 7. – 8. svibnja, 2022. Udruga Praputnjak – kulturni krajolik i 4 Grada Dragodid Tekst: Tanja Kremenić, Ivona Miloš Fotografije: Andrea Čeko, Ivona Miloš, Oleg Miklić, Tanja Kremenić Članovi Udruge Praputnjak – kulturni krajolik i 4 Grada Dragodid su za vikend 7. […]

Read More »

 atts
0

Najava: Velika akcija obnove mrgara u Baški

Pridruži se akciji obnove mrgara u Baški, Krk! Akciju organiziraju udruga Sinjali i TZ Općine Baška, a mi vodimo.

Mrgari su najljepši primjer stare suhozidne tehnike slaganja kamena na kamen, bez ikakvog vezivnog materijala. Imaju oblik velikih kamenih cvjetova, a služe za razvrstavanje ovaca različitih vlasnika na zajedničkim terenima, kamenitim visoravnima iznad bašćanske doline.

Na području općine Baška ostalo je 15 mrgara, a u neke od njih može se okupiti i  do 1500 ovaca. Danas se, nažalost, sve manje koriste, pa i ubrzano propadaju. Sunce, vjetar, kiša i sol urušavaju krhke kamene strukture, pastira je sve manje te ih nema tko obnavljati. Mrgari su jedinstveni i rijetki, osim na otoku Krku, poznati su još samo u Velikoj Britaniji u Walesu, na Islandu te u Švicarskoj, u Alpama, kanton Wallis.

unnamed

Uoči festivala Crna ovca, 18. i 19. svibnja, organizirane su besplatne edukacijske radionice suhozidne gradnje na lokaciji Ljubimer, a sudjelovanje je moguće jedan ili oba dana. Polazak je u 8 sati, iz Zaroka (na kraju Vele plaže). Sudionici, volonteri moraju imati čvrstu obuću i radnu odjeću, pokrivalo za glavu i vodu, dok će im se na terenu osigurati rukavice i marenda.
Prijave na radionice primaju se najkasnije do utorka, 17. svibnja 2022. na: +385 91 185 6533 ili branka@polo.hr (Branka Polonijo, Društvo Sinjali).

unnamed (1)

Velika akcija obnove mrgara na lokaciji Ljubimer, kao dio festivala Crna ovca, bit će održana 21. svibnja, a prijave se primaju najkasnije do četvrtka, 19. svibnja 2022., na: +385 91 185 6533 ili branka@polo.hr (Branka Polonijo, Društvo Sinjali).

Facebook događaj 18.-19.5.  /  Facebook događaj 21.5.

Pridruži se akciji obnove mrgara u Baški, Krk! Akciju organiziraju udruga Sinjali i TZ Općine Baška, a mi vodimo. Mrgari su najljepši primjer stare suhozidne tehnike slaganja kamena na kamen, bez ikakvog vezivnog materijala. Imaju oblik velikih kamenih cvjetova, a služe za razvrstavanje ovaca različitih vlasnika na zajedničkim terenima, kamenitim visoravnima iznad bašćanske doline. Na području […]

Read More »

 atts
0

Još nekoliko slobodnih mjesta za razmjenu mladih u Francuskoj!

Imamo još nekoliko slobodnih mjesta za Erasmus+ razmjenu mladih koja će se održati na istoku Francuske od 18.6. do 1.7.2022. Pozivamo sve zainteresirane da pošalju svoju prijavu čim prije!

REMPART1-min-1-1024x576

Lokacija i tema
Razmjena uključuje obnovu dvorca Gombervaux u istoimenom mjestu blizu Nancyja, kojih 275 kn istočno od Pariza. Dvorac kroz godišnje volonterske kampove obnavlja naša partnerska mreža REMPART (Fra) s kojima je Dragodid partner u ovom Erasmus+ projektu, uz lokalnu organizaciju Gombervaux.

Posao uključuje obnovu više porušenih dijelova od početka pa će volonteri planirati, crtati, oblikovati kamen, izrađivati vezivo od vapna, obnavljati bedeme i sl.

Tko može sudjelovati?
Dragodid će okupiti tim od pet ljudi, a ovim pozivom tražimo njih troje (18-30 godina) koji dijele zajednički interes za tradicijskim tehnikama gradnje i koji se dobro služe engleskim jezikom u govoru i pismu. Na razmjeni će sudjelovati srodne udruge iz Francuske i Grčke.

Gombervaux-1 5ede9353347bb_2_38

Financiranje razmjene
Put do i od lokacije svaki sudionik sam sebi pokriva, a po povratku dobije refundaciju u iznosu od max. 275 eura po sudioniku (otprilike do mjesec dana nakon povratka). Najvjerojatnije je da će se ići avionom, tako da sudionici moraju računati na nešto raniju kupnju aviokarata.
Smještaj je u kampu (šator), a osigurana su tri obroka dnevno.
Svaki sudionik ima obvezu unaprijed platiti 30 EUR-a mreži REMPART za sudjelovanje na razmjeni.

Kako se prijaviti?
Ako smo vas zainteresirali, prijave šaljite čim prije, a najkasnije do 14.4. na adresu info@dragodid.org
Prijava mora sadržavati: ime i prezime, datum i godina rođenja, kontakt mobitel, e-mail adresa, zanimanje. Podatke ćemo koristiti isključivo za konačan odabir i kontaktiranje sudionika u vezi razmjene.
Uz osnovne podatke šaljite nam i nešto kroz što ćemo vas najbolje ukratko upoznati. Prikaz onoga čime se inače bavite, koji su vam interesi i što vas je motiviralo za radionicu, na način koji vam najbolje leži – tekst, fotografije, crtež, ili bilo koju drugu formu. Cijenit ćemo duhovitost, sažetost i kreativnost u prijavi. Veselimo se prijavama!

Screenshot_5

 

Imamo još nekoliko slobodnih mjesta za Erasmus+ razmjenu mladih koja će se održati na istoku Francuske od 18.6. do 1.7.2022. Pozivamo sve zainteresirane da pošalju svoju prijavu čim prije! Lokacija i tema Razmjena uključuje obnovu dvorca Gombervaux u istoimenom mjestu blizu Nancyja, kojih 275 kn istočno od Pariza. Dvorac kroz godišnje volonterske kampove obnavlja naša partnerska […]

Read More »

 atts
0

Obnova suhozida na Kamenjaku

Tekst: Dora Raič
Foto: Dora Raič, Tanja Kremenić, Javna ustanova Kamenjak

20220319_164557

Na krajnjem jugu istarskog poluotoka, u sklopu značajnog krajobraza Donji Kamenjak i Medulinski arhipelag, a u suradnji s Javnom ustanovom Kamenjak, održana je petodnevna suhozidna radionica (16.03. – 20.03.2022.).

Ono što je trebala biti radionica obnove, već prvoga dana se praktički pretvorila u radionicu izgradnje suhozida. Zatečeno stanje bilo je dosta loše, a ostaci nekadašnjeg zida bili su urušeni te u potpunosti obrasli vegetacijom.

20220316_085426 20220316_085025
S obzirom da je riječ o vrlo dugoj trasi suhozida – duplice (cca 100 m u njegovom najdužem dijelu te po cca 30 m s bočnih strana), nakon pregleda i početnih pokušaja ručnog raščišćavanja, vrlo brzo je zaključeno kako se radovi neće moći nastaviti bez pomoći bagera. U njegovom isčekivanju, detektirali smo jedan mali dio zida koji je imao zdrav temelj te od njega počeli s akcijom.

Prvi radni dan – srijedu, obilježio je nešto sporiji tempo, što zbog pripreme terena i rada bagera, što zbog uvođenja naših partnera i sudionika u sam proces gradnje suhozida. Kako je stražnji dio suhozida pozicioniran uz denivelaciju terena, mjestimično je bilo potrebno i podići manje podzide kako bi se stabilizirala podloga za daljnju gradnju.

20220317_113221 20220316_162620 20220316_115856 20220317_113237
No, već sljedećeg dana dočekao nas je pripremljen teren i već pomalo uigrana ekipa pa smo mogli ozbiljnije prionuti poslu. U naredna dva dana odradio se iznimno velik dio radova i do kraja radnog dijela petka podiglo se ukupno oko 55 m suhozida, a razmjerno tome rasla je i volja i motivacija sudionika.

20220317_113658 20220317_161258 20220318_145703
Četvrti radni dan – subota, bila je najposjećeniji dan radionice te se zajedničkim snagama došlo do uspješnih rezultata i dugačkih oko 70 m suhozida sa četiri planski pozicionirana prolaza.

20220319_104657 20220319_104754 20220319_164842 20220319_165114
Zadnjeg dana radionice radilo se još kroz jutarnje sate i podiglo oko 10 m suhozida. Iako je predviđeni opseg posla bio velik, imali smo pomoć sa svih strana – najviše od organizatora i kroz rad i kroz podršku, a zatim i od lokalaca, vrtićke djece, školaraca, penzionerki, lovaca, vatrogasaca…

20220320_115031 IMG-20220320-WA0003 276136251_4403201406448703_954011383040202348_n
Uz zadovoljstvo postignutim i u pozitivnom okruženju priveli smo ovu radionicu kraju te zaključili kako je ovo samo prva u nizu. S obzirom na postojeće planove i želje, ne sumnjamo u daljnju uspješnu suradnju i još mnogo obnovljenih suhozidnih struktura na području ovog predivnog lokaliteta.

Tekst: Dora Raič Foto: Dora Raič, Tanja Kremenić, Javna ustanova Kamenjak Na krajnjem jugu istarskog poluotoka, u sklopu značajnog krajobraza Donji Kamenjak i Medulinski arhipelag, a u suradnji s Javnom ustanovom Kamenjak, održana je petodnevna suhozidna radionica (16.03. – 20.03.2022.). Ono što je trebala biti radionica obnove, već prvoga dana se praktički pretvorila u radionicu […]

Read More »