Knjiga “Sela i stanovi na Velebitu – svjedočanstva života od nastanka do nestanka”

Izvor: Vijenac, br. 520, 4.veljače 2014.

Ana Lemić, predsjednica Ogranka Matice hrvatske u Gospiću

Velebit je raseljen pred našim očima

Razgovarao Goran Galić

Nakon Drugoga svjetskog rata Velebit je samo jedanput opustio. Naseljavao se stoljećima, a raseljen je u nekoliko godina / Stječe se dojam da se htjelo da se ti ljudi rasele / Ako se to već dogodilo, ne smije se dogoditi da se to zaboravi

Knjiga Sela i stanovi na Velebitu – svjedočanstva života od nastanka do nestankadugogodišnje predsjednice Ogranka Matice hrvatske u Gospiću i umirovljene ravnateljice gospićke gimnazije Ane Lemić objavljena je u nakladi OMH u Gospiću, Laserplusa i Hrvatske geološke ljetne škole prošle godine. Autorica je u dva desetljeća istraživanja obišla više od petsto velebitskih sela i zaselaka, fotografirala kuće i prirodu, razgovarala s preostalim mještanima, što je rezultiralo impozantnim izdanjem na gotovo 750 stranica i s oko 1500 fotografija.

Snimio Mirko Cvjetko

Gospođo Lemić, u predgovoru knjige Sela i stanovi na Velebitu zapisali ste da je prije pisanja trebalo „upoznati ćud Velebita“. Što je „ćud Velebita“?

Kako se nalazi na granici dvaju klimatskih područja, Velebit je po mnogočemu raznolik. Raznolik ne samo biološki i krajobrazno nego i klimatski. To je surova planina. Tu se klima začas promijeni. Meni se događalo ljeti da krenem po vrućem danu i odjednom se smrači i završim u olujnoj mećavi.

Zato ste napisali knjigu?

Nisam se odmah odlučila na knjigu. Prvo sam krenula planinariti. U mojoj se kući neprestano pričalo o Velebitu, gledala sam ga iz vrta, iz gimnazije u kojoj sam radila… Već me to odredilo da zakoračim u tu mističnu, najopjevaniju našu planinu. Hodajući Velebitom nailazila sam i na sela. Fotografiram, zabilježim datum i lokaciju. Spremim. To se u početku događalo stihijski. Kad se skupila kritična masa, kad sam na zemljovidima vidjela gdje su ta sela, onda sam shvatila da je Velebit bio jako naseljen. Znala sam da je čovjek Podgorac tu živio od 17. stoljeća, ali nisam imala predodžbe da je toliko sela bilo. To me iznenadilo. Shvatila sam da je sve to raseljeno, da su ostala samo sela uz morsku obalu i Jadransku magistralu. Tu i tamo u nekom zaselku, dublje u planini, pronašla sam po jedno, dvoje ili najviše troje ljudi, ali to nije ni deset posto prijašnje populacije. Zaključila sam da to netko mora obići, fotografirati i pokazati svijetu. Osjetila sam to kao svoj zadatak, kao dug domovini, da iz anonimnosti izvučem taj dio zemlje.

Koje ste sve područje obuhvatili?

Obuhvatila sam cijelo područje kojim gospodari Park prirode Velebit. Oko 160 km duljine i desetak dubine. Dakle stotine četvornih kilometara hrvatskoga teritorija koji je nekad bujao životom, a na kojem više života nema.

Sve ste to obišli?

Da, dvadesetak godina je to trajalo. Doslovno svaki slobodan trenutak bio je darovan Velebitu.

Pišete o više od 500 velebitskih sela i zaselaka. Koliko Velebit danas ima stanovnika?

Teško je reći konkretnu brojku. U selima uz more, koja su zimi također jako pusta, i u onima uz magistralu, bude do desetak ljudi. U planini su gotovo sva sela već odavno napuštena, osim njih nekoliko sa po jednim ili dvoje stanovnika.

A koliko ih je bilo prije?

Prema popisima život je na Velebitu najviše bujao potkraj 19. i početkom 20. stoljeća. Onda je počeo pomalo opadati oko Prvoga svjetskog rata i španjolske gripe 1918. Nakon Drugoga svjetskog rata stanovništvo je naglo otišlo. Velebit je samo jedanput opustio. Naseljavao se stoljećima, a raseljen je gotovo u nekoliko godina.

Zašto su ljudi otišli?

Najviše zbog svoje djece, da im pruže mogućnost školovanja i lakši život. Kad iz sela ode dio ljudi, ostali se osjećaju ugroženima. Tako se gasio dim po dim …

Ali nisu zaboravili svoj kamen, pišete u knjizi …

Tako je. Jer sjećanje vodi u slobodu, a zaborav u progonstvo, piše u Talmudu. Nitko s kim sam razgovarala nije je žalio na težak život, nitko nije proklinjao Velebit. Svi i danas s nostalgijom i mnogo ljubavi govore o Velebitu, o svom kamenu i Podgorju.

Zašto su otišli baš poslije Drugoga svjetskoga rata, a ne ranije ili kasnije?

Mnoga su se sela mogla spasiti da je bilo volje. Pa i politika ondašnje države vodila je tomu. Naglo se od poljoprivredne zemlje stvarala industrijska. Čak je bilo zabranjeno držanje koza od kojih je stočar živio. Zavladao je strah. Ljudi su optuživani da kriju iseljenike koji su došli rušiti Jugoslaviju. Neki su završili u zatvoru. Stječe se dojam kako se željelo da se ti ljudi rasele…

Čini se da je bilo tako. A otkud su njihovi preci došli? Zašto su naselili baš Velebit, a ne neko pitomije područje?

Pred najezdom Turaka mnogi su naši krajevi opustjeli, jer se stanovništvo sklanjalo u sigurnije krajeve. S njihovim odlaskom novo stanovništvo zaposjedalo je te puste predjele. Nakon izgona Turaka Velebit su tijekom 17. stoljeća naseljavali Bunjevci. Jedna bunjevačka rijeka krenula je odozdo, od Hercegovine, Dalmacije, pa gore od Gorskog Kotara, od Liča i Krmpota. Drugi val doseljenja zbio se od Senja i Vinodola, kao i s otoka Cresa i Lošinja. Dio doseljenika činili su stanovnici koji su naselili te krajeve po potrebi službe, osobito u vrijeme Vojne krajine. Planina s primorske padine djeluje jako negostoljubivo, no kad se uđe malo dublje, nađe se pitomih krških polja koja su davala uvjeta za život. Tu su nastala naselja.

Na vašim fotografijama Velebit izgleda kao muzej na otvorenom.

Da, tako zapravo i jest. Te kuće, kamenice, šterne, stolići pred kućom… sve je to od klesanog kamena. Sve je to čovjek radio i sve što je nekad napravio danas je spomenik. Zato sam i objavila ovu knjigu. Da se to ne zaboravi. Da to bude spomenik tim ljudima. Velebitsko zrcalo u kojima će oni, gledajući fotografije, čitajući, vidjeti svoje očeve, matere, didove, prababe, sav taj život nekoliko pokoljenja unatrag. Da im se vrate slike, da osjete svoje korijene. U razgovoru s tim ljudima doznala sam njihove životne priče, proživljavala ih, nekad se s njima i smijala, nekad plakala. Čovjek je otišao odatle u nepoznato. I ništa nije imao što bi ponio, osim bora na čelu i žuljeva na rukama. To je toliko tužno. Kad prolazite Velebitom i vidite ta sela… kuće porušene, ona gluha tišina, nigdje nikoga. Naiđete tek na trag životinje ili nekog poskoka gdje se sunča na kamenu. To je život na Velebitu danas.

Velebitski toponimi također su svojevrsni kulturni spomenik. Što suvremenom čovjeku govore imena velebitskih predjela?

Toponimi su im ponajprije služili za orijentaciju. Ta zemljopisna imena kriju opis mjesta, njegov položaj ili pak događaj koji se tu zbio i ostao zapamćen kroz to zemljopisno ime. Tako se u velebitskim ojkonimima često krije geografski pojam (Jamina, Duboko, Provalija), položaj u odnosu na drugi lokalitet (Podpogledalo, Podlokva), naziv po vrsti tla (Pisak, Kamenica), po životinjama (Volarice, Kozarica), po vrsti vegetacije (Javorovac, Hrastovac), prema atmosferskim uvjetima (Burnjak, Ledenik), po nastambama za držanje stoke (Jatare, Torine), zatim po sakralnim elementima, često i prezimenima stanovnika. Ima i sela koja su nazvana po osobnim imenima iznimnih pojedinaca.

Time ih se htjelo sačuvati od zaborava …

Tako je. Treba reći još nešto. Podgorcu nije bilo lako živjeti na velebitskim vrletima, ali nije mu bilo lako ni doći do svoga groba, jer groblja su imala samo župna sela. Ali bez obzira na to Podgorci su pamtili svoje djedove.

Gdje su onda pokapani?

Pokojnika je trebalo nositi do groblja. Oko toga razvili su se specifični pogrebni običaji vezani uz mirila ili počivala, koji su uvršteni na listu nematerijalne baštine Ministarstva kulture.

O čemu je riječ?

Put do groblja bio je dalek i težak. Trebalo se povremeno i odmoriti. Ta odmorišta obično su bila na križanju putova ili čistinama. Ali da bi se odmorilo, pokojnika je trebalo spustiti. Ne na zemlju već na unaprijed popločano i pripremljeno mjesto. Jedan kamen stavili bi uz noge, a drugi uz uzglavlje. To se smatralo njihovom mirom (mjerom). Tim je ljudima to bilo neka vrsta kenotafa. To je njima bilo sveto mjesto gdje je zadnji put počivao njihov ukućanin i tu se nije napasalo blago. Oni su to mjesto obilazili i štovali više nego sam grob.

Velebit obiluje i rijetkom florom i faunom. Koliko je u Hrvatskoj razvijena svijest o vrijednosti prirodne baštine?

O tome se dosta govori, no još nismo dovoljno osviješteni. Hrvatska je potpisnica konvencija o zaštiti okoliša, upravo smo obilježili 2. veljače, međunarodni Dan močvara, koje su najugroženije, ali pitanje je koliko se propisa držimo. Velebit je uz Biokovo najveće endemsko čvorište u ovom dijelu Europe. Posebno je bogata velebitska flora s preko 2500 biljnih, od koji su 80-ak endemične. Velebitska degenija primjerice raste samo na Velebitu i Kapeli, nigdje drugdje u svijetu. Hrvatska sibireja ima tek jednog srodnika na Čvrsnici i jednoga na Altaju. I među leptirima ima više endema, ali najugroženiji je velebitski apolon. To je naš najveći i najljepši leptir. Ne Velebitu ima još nekoliko staništa toga leptira i osobno ih svake godine obilazim i fotografiram. Strogo ih krijem jer odasvud dolaze kolekcionari.

Ima li spasa za Velebit?

Velebitom danas gospodari Park prirode, i tu su dva nacionalna parka. U institucionalnom smislu, Velebit je dakle zaštićen. No s odlaskom stočara mijenja se i velebitska flora, zarastaju pašnjaci, dolaze druge biljne vrste, a autohtone nestaju. One sa sobom povlače i životinjske. S te strane prijeti određena opasnost. Život kakav je na Velebitu bio neće se vratiti. To je svima jasno. Ne vraćaju se ni u ona sela koja su dostupna, kamo je došao asfalt i struja. No pojedinci navraćaju, uređuju kuće djedova, pokose nešto i borave tu povremeno ljeti. To treba pozdraviti. Na Velebitu stoljećima se živjelo intenzivno, organizirano i u naše vrijeme, pred našim očima, sve je najednom raseljeno. Ako se to već dogodilo, ne smije se dogoditi da se to zaboravi.

Share and Enjoy:
  • Facebook
  • Twitter
  • del.icio.us
  • Print
  • Tumblr

5 Comments

  1. TOMISLAV ČANIĆ
    Posted February 21, 2014 at 22:55 | Permalink

    U najavi ste krivo napisali Marija Lemić, ali nije nego Anka Lemić.

  2. kravosas
    Posted February 22, 2014 at 18:45 | Permalink

    Hvala!

  3. nada
    Posted February 23, 2014 at 23:35 | Permalink

    Prof.Lemić zabilježila je Velebit ,njegov život,običaje ,ljude s puno ljubavi ,kako bi mo svi mi koji imamo vezu ili smo potomci tih predivnih ljudi bili ponosni na njih a svi drugi čitatelji da upoznsju sela i mjesta koja će u planinarenju obići i spoznaju svu težinu i ljepotu njihova življenja.Meni je probudila uspomenu na djetinjstvo .Uvijek se vraćam Velebitu ko majci ko ocu ko nekome tko me uvijek čeka raširenih ruku.VELEBITE PONOS SI I DIKA ,MOG DJETINJSTVA NAJLJEPŠA SI SLIKA.

  4. Milan Poljak
    Posted January 15, 2015 at 19:20 | Permalink

    Stocari iz Sibuljine su iz Velebita otisli posle 75 godine to osobno znam tako gosp. Lemic da znate a ne posle 2-og sv. rata.Neki su ostali cak do 91 kada su potjerani mavodno k moru svojim kucama ako dodete ja cu vam pokazati svjedoka koji ce vam malo vise o tome reci cak kako su zene bile nasilovane. Hvala vam na trudu lipo ste to opisali i znam da ste bili u Sibuljini.Niste nigdi spomenuli Jadovno o kojem danas svi znaju koliko naroda iz Sibuljine tamo ubito a to ste vidili i na spomeniku vjerovatno iz bojazni jasno ali to onda jeli to demokratija kojom smo otisli u Evropu.Ocekivam vas cijenjeni odgovor gosp.Lemic hvala.BOG!!!!!

  5. Tomislav
    Posted February 5, 2015 at 23:52 | Permalink

    Poštovana,

    Čitajući vašu knjigu Sela i stanovi na Velebitu (od nastanka do nestanka) uvidio sam da ste naveli sva mjesta na Velebitu, od naselja, zaseoka, mjesta i sela, što je stvarno za svaku pohvalu, jer nitko prije vas nije tako dočarao i prikazao mjesta na Velebitu kao Vi. Međutim, primjetio sam da nema naselja Rovanjska, što mi je kao mještaninu ovog prekrasnog podgorskog mjesta jako zasmetalo.
    Tko god da je prošao Velebitom i tko ga poznaje, ne može a da ne primjeti naselje Rovanjska, koja sa svojom poviješću i geografskim položajem, ne može proći neprimjećeno. Tu se nalazi spomenik nulte kategorije, crkvica Sv. Jurja iz 11 st. te špilja Modrič, koja se nalazi u Rovanjskoj. Što se tiče pozicije i geografskog položaja, jedno je od ljepših mjesta na prekrasnom Velebitu.

    S poštovanjem,

    Tomislav

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

*
*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

 atts
0

Nacrt natječaja za provedba tipa operacije 4.4.1. »Neproduktivna ulaganja povezana s očuvanjem okoliša«

96215159_10158056319024870_8746563571019677696_o

Foto: Ana Burić

 

Nacrt natječaja za provedba tipa operacije 4.4.1. »Neproduktivna ulaganja povezana s očuvanjem okoliša«

Prije nekoliko dana završilo je e-savjetovanje za nacrt natječaja za provedba tipa operacije 4.4.1. »Neproduktivna ulaganja povezana s očuvanjem okoliša«. E-savjetovanje otvoreno je 12.5, a završilo je 17.5. U nacrtu natječaju spominju se potpore za radove koji uključuju suhozide i vještinu suhozidine gradnje, konkretno:

– ULAGANJE U GRAĐENJE TERASASTIH PARCELA

– ULAGANJE U GRAĐENJE (VANJSKIH) SUHOZIDA

– ULAGANJE U OBNOVU ZAPUŠTENIH LOKVI ZA NAPAJANJE STOKE

Više informacija možete pronaći na sljedećim linkovima s e-savjetovanja (Nacrt natječaja 4.1.1., Prilozi natječaja)

Ako ste potencijalni korisnik, svakako navrijeme provjerite uvjete natječaja i spremni dočekajte njegovo otvaranje.

Nadamo se da će ovakve potpore doprinijeti obnovi suhozidne baštine kao i očuvanju vještine suhozidne gradnje kao nematerijalne kulturne baštine.

Foto: Ana Burić   Nacrt natječaja za provedba tipa operacije 4.4.1. »Neproduktivna ulaganja povezana s očuvanjem okoliša« Prije nekoliko dana završilo je e-savjetovanje za nacrt natječaja za provedba tipa operacije 4.4.1. »Neproduktivna ulaganja povezana s očuvanjem okoliša«. E-savjetovanje otvoreno je 12.5, a završilo je 17.5. U nacrtu natječaju spominju se potpore za radove koji uključuju suhozide […]

Read More »

 atts
0

Bunja Jurkovica – Žirije – Papirnata maketa

Kartonsku maketu s izložbe “Prijatelj suhozida”, fotografija vodičkog fotografa i umirovljenog arhitekta Boška Fržopa, po njegovom je nacrtu priredio Boško Čelar. Listovi nas korak po korak vode sklapanju elementarnog oblika bunje, u rijetkoj izvedbi pravilne krnje piramide kojoj je ovdje početkom 20. stoljeća pribjegla obitelj majstorskih graditelja u suhozidu Alić Tarakalo. Njena solidna izgradnja očita je unutrašnjim pogledom na krovište ovog kamenog poljskog skloništa.

Više možete saznati na linku, gdje možete i preuzeti materijal u PDF obliku.

Slika 1. Bunja Jurkovica (Preuzeto sa web stranice: Muzej grada Šibenika)

IF

 

Slika 2. Unutrašnjost Bunje Jurkovica (Preuzeto sa web stranice: Muzej grada Šibenika)

IF

Kartonsku maketu s izložbe “Prijatelj suhozida”, fotografija vodičkog fotografa i umirovljenog arhitekta Boška Fržopa, po njegovom je nacrtu priredio Boško Čelar. Listovi nas korak po korak vode sklapanju elementarnog oblika bunje, u rijetkoj izvedbi pravilne krnje piramide kojoj je ovdje početkom 20. stoljeća pribjegla obitelj majstorskih graditelja u suhozidu Alić Tarakalo. Njena solidna izgradnja očita […]

Read More »

 atts
0

!!! XVII. International Congress on dry stone – OBAVIJEST / NOTICE / LA NOTICE !!!

Janik (suhozidni pčelinjak) u Konavlima, Fotografija - Suhozidna baština Konavala
Fotografija: Janik (suhozidni pčelinjak) u Konavlima; suhozidna baština Konavala

___________________________________________________________________________________________

Dragi čitatelji,

globalno izbijanje koronavirusa potaknulo nas je da vas obavijestimo o narednim koracima organizacije i održavanja XVII. međunarodnog suhozidnog kongresa.

Budući da je vrijeme održavanja Kongresa planirano tek za šest mjeseci (radionica od 28. rujna do 1. listopada, Kongres od 2. do 4. listopada), Organizacijski odbor, oprezno ali optimistično, nastavlja s pripremama i prihvaćanjem prijava sudionika, u nadi da će globalna pandemija prestati do jeseni, a normalan život, putovanja i rad nastaviti u normalnim okolnostima.

Ovdje možete pronaći više informacija o Kongresu i kako se prijaviti (rok: 30. lipnja):

http://www.dragodid.org/prijaveapplications-xvii-medunarodni-suhozidni-kongres-international-congress-on-dry-stone/

Pomno pratimo situaciju i pripremamo detaljan program. Iako je naš fizički kontakt onemogućen, tu smo za sve vaše prijedloge i upite.

Veselimo se vašim aplikacijama, ostajte informirani i sigurni,

Organizacijski odbor Kongresa

___________________________________________________________________________________________

Dear readers,

global coronavirus outbreak prompted us to inform you about next steps in XVII. International Congress on dry stone organisation.

Since Congress is happening in six months time (workshop September 28th-October 1st, congress October 2nd-4th), the Organisation Committee agrees with cautious optimism to continue our work with preparation and accepting applications. Hopefully, global pandemic ceases by autumn and normal life, travel and work continues.

Here you can find more information about the Congress and how to apply (deadline: June 30th):

http://www.dragodid.org/prijaveapplications-xvii-medunarodni-suhozidni-kongres-international-congress-on-dry-stone/

We are closely monitoring the situation and preparing a detailed program.

Our physical contact halted, but we are here for your suggestions and questions.
Looking forward to your applications,
stay informed and safe,

Congress Organisation Committee

___________________________________________________________________________________________

Chers amis de la pierre sèche,

La situation face à la pandémie du coronavirus Covid 19 nous incite à vous tenir informé des prochaines étapes de l’organisation du XVIIème Congrès international pour la pierre sèche.

Comme celui-ci aura lieu dans 6 mois (chantier participatif du 28 septembre au 1er octobre, puis congrès du 2 au 4 octobre), en restant prudent mais néanmoins optimisme, le Comité d’organisation a pris l’option de poursuivre sa préparation. Espérons que cette pandémie cesse à l’automne et que la vie, les voyages et le travail reprennent normalement leur cours.

En conséquence,  l’appel à communications, dont la date avait été préalablement fixée au 29 février 2020, est repoussée au 30 juin 2020. Vous trouverez plus d’informations sur :

http://www.dragodid.org/prijaveapplications-xvii-medunarodni-suhozidni-kongres-international-congress-on-dry-stone/

Tout contact physique est interrompu, mais nous restons en lien, attentifs à vos suggestions et questions.

Au plaisir de vous rencontrer à Konavle !
Restez connecté et en sécurité,

Le Comité d’organisation du Congrès

 

 

 

 

Fotografija: Janik (suhozidni pčelinjak) u Konavlima; suhozidna baština Konavala ___________________________________________________________________________________________ Dragi čitatelji, globalno izbijanje koronavirusa potaknulo nas je da vas obavijestimo o narednim koracima organizacije i održavanja XVII. međunarodnog suhozidnog kongresa. Budući da je vrijeme održavanja Kongresa planirano tek za šest mjeseci (radionica od 28. rujna do 1. listopada, Kongres od 2. do 4. listopada), […]

Read More »

 atts
0

Volonter po prirodi – otvorene prijave za volonterski program suhozidar/ka!

Volonterski program će se održati u razdoblju od 30. ožujka – 4. travnja 2020. na prostoru Modrava, nekada najvećeg maslinika istočne jadranske obale, u okolici lučice Prosika. Volonteri će raditi na obnovi pješačkih puteva omeđenih suhozidima. Više o samoj akciji možete saznati na linku.

volonter-po-prirodi-otvorene-prijave-za-volonterski-program-suhozidarka-2-08-660x330

Volonterski program će se održati u razdoblju od 30. ožujka – 4. travnja 2020. na prostoru Modrava, nekada najvećeg maslinika istočne jadranske obale, u okolici lučice Prosika. Volonteri će raditi na obnovi pješačkih puteva omeđenih suhozidima. Više o samoj akciji možete saznati na linku.

Read More »

 atts
0

Izvještaj: Radionica “Suhozidni mentori Zadarske županije”

Mjesto i vrijeme: NP Paklenica,  28. i 29. veljače 2020

Tekst i slike: Miran Križanić

Udruga Dragodid u suradnji s domaćinom Planinarskim društvom Paklenica organizirala je dvodnevnu suhozidnu radionicu za 20 volontera s jednim suhozidnim mentorom.

Mentor na ovoj radionici bio je Nikola Tesla iz Starigrada – stalni član planinarskog društva, aktivni suhozidar i sudionik radnih akcija obnova planinarskih skloništa.

Radionica je prvenstveno bila zamišljena kao suhozidna edukacija za članove planinarskog društva i ostalih zainteresiranih planinara koji su stalni posjetioci planina i pl. puteva te kao takvi često sudjeluju u uređenju staza i skloništa.

Akcija se odvila kod planinarskog doma Paklenica. U sklopu radionice obnovljena je i terenu prilagođena suhozidna terasa u neposrednoj blizini doma. Podzid terase vrta je 10-ak metara dug, a visina mu varira. Korišteno je već zatečeno kamenje iz neposrednog okoliša, specifičnog za kanjon Paklenice i krške oblike koji u blizini vodotoka prevladavaju uslijed intenzivnog rada vode.

sdr dav dav dav IMG_20200229_150919

Mjesto i vrijeme: NP Paklenica,  28. i 29. veljače 2020 Tekst i slike: Miran Križanić Udruga Dragodid u suradnji s domaćinom Planinarskim društvom Paklenica organizirala je dvodnevnu suhozidnu radionicu za 20 volontera s jednim suhozidnim mentorom. Mentor na ovoj radionici bio je Nikola Tesla iz Starigrada – stalni član planinarskog društva, aktivni suhozidar i sudionik […]

Read More »