Na rubu teme: nova autentična hrvatska arhitektura

Prenosimo tekst članka sa portala Pogledaj.to …….

Koliko današnja strategija izgradnje otvara mogućnosti stvaranja nove, suvremene hrvatske obale? Divlja izgradnja je zapravo autentična “arhitektura bez arhitekata”, ista koja je oblikovala pitoreskna hrvatska mjesta, samo je suvremeni izraz nešto drugačiji od povijesnog

Piše Saša Randić


Potkraj kolovoza u Savudriji je otvoren Kempinski resort. Na otvorenju su golf, među ostalima, zaigrali i predsjednik države Stjepan Mesić, tenisač Novak Đoković, pa su pojedini mediji naveli da je u kompleksu izgrađeno i prvo golf-igralište u Hrvatskoj. Kempinski resort nema prvo golf-igralište, ali je zato prvi zatvoreni kompleks koji ima privatnu plažu, privatnu cestu, pa i privatnu crkvicu u koje je pristup dozvoljen samo gostima i vlasnicima kompleksa.  Hotel gleda na Piranski zaljev, mobiteli se u hotelu spajaju na slovenske, a ne na hrvatske mreže, na što vas zbog troškova roaminga upozori i ljubazno osoblje, pa gost stvarno nije siguran nalazi li se na hrvatskoj obali kakvu je do sada poznavao. Kempinski resort nije jedini turistički kompleks koji je otvoren ove sezone. Nešto ranije otvoren je Radisson hotel u kompleksu Vrtovi sunca u Dubrovniku, Novi resort u Novom Vinodolskom blizu je dovršenja.

Kako je riječ o značajnijim investicijama u kriznoj godini, u duhu turističkih djelatnika koji na završetku sezone zbrajaju rezultate, njihova realizacija navodi na ocjenu sadašnjeg koncepta razvoja obale, postavljenog još 2004.

Te je godine na 1. kongresu arhitekata u Zadru arhitekt Jerko Rošin, tadašnji predsjednik Savjeta za prostorno uređenje države koji je postavio osnove budućeg razvoja, pokazivao slike obale i utvrdio da je devastacija poprimila zabrinjavajuću razinu i da taj trend treba čim prije zaustaviti. Savjet je uz široku podršku javnosti i struke postavio osnovna pravila izgradnje na obali kroz Uredbu o zaštićenom obalnom pojasu, a poslije i kroz sam zakon. Ohrabrujuća je bila i činjenica da je prvi put uređenje prostora postalo jedno od prioritetnih područja rada Vlade.

U programskom smislu strategija je kao nositelje budućeg razvoja postavila organizirane turističke komplekse veličine do 15 hektara nasuprot stihijske pojedinačne izgradnje, zabranu izgradnje stambenih građevina unutar turističkih područja, kao i daljnji razvoj industrije uz obalu koja je u prošlosti bila primarni izvor devastacije.

Danas, pet godina poslije, možemo utvrditi da je stihijska izgradnja usporena, ali i da prema postavljenoj strategiji nije napravljen niti jedan novi kompleks. Projekti s početka teksta ili su započeti ranije ili su rekonstrukcija postojećih naselja. Više je razloga zašto se ništa veće na obali nije sagradilo, od precijenjene vrijednosti zemljišta do procedure ishođenja dozvola. Samozatajno doneseni Zakon o poticanju investicija, koji je prepolovio propisanu proceduru ishođenja dozvola, sramežljivo je potvrdio da je ta procedura prekomplicirana.

Koncepcijski je zanimljivije pitanje u kojoj mjeri današnja strategija izgradnje otvara mogućnosti stvaranja nove suvremene hrvatske obale.

(Turizam je najbrže rastući gospodarski sektor na globalnoj razini, najviše utječe na razvoj obale mediteranskih zemalja, rasprava o turizmu izlazi iz okvira ekonomskih debata ili uspješnosti pojedinog zakonskog koncepta, prije svega zato što je turizam postao glavni pokretač izgradnje cijele obale).

Prvi hendikep sadašnje strategije je u konceptu koji počiva na funkcionalnom razdvajanju turizma od stanovanja. Hoteli i ostale turističke građevine, prema važećoj regulativi, mogu se graditi isključivo u izdvojenim turističkim zonama, a u njima se pak ne smiju graditi zgrade za stanovanje. Takva odredba nastala je kao odgovor na eroziju postojećih hotela kroz prenamjenu soba u apartmane za tržište i vratila je postavke urbanizma na obali na početke zoninga moderne. No, time se oduzela mogućnost turističkoj izgradnji da postane jedna od okosnica razvoja, kao što je slučaj u većini mediteranskih gradova. Zvuči apsurdno, ali u centru Zadra, Rijeke ili Splita prema postojećoj regulativi ne može se graditi hotel veći od 80 soba. Doduše, u konačnici se zapravo i gradi, ali to je već pitanje za drugačiju raspravu.

Drugo, današnja strategija se u koncepcijskom smislu nastavila na postavke upravljanja obalom iz razdoblja prije 90-ih godina prošlog stoljeća, koje je objektivno bilo bitno jednostavnije i drugačije od današnjeg. Neprilagođenost prethodnih postavki današnjoj situaciji posebno je izražena u odnosu prema definiciji stanovanja, koja je neprilagođena suvremenim dinamičnim oblicima stanovanja. Današnja regulativa zgrade za povremeno stanovanje tretira kao nepoželjne, što s jedne strane stvara velike praktične probleme manjim mjestima jer im je prostor raspoloživ za razvoj konzumiran postojećim vikendicama. Tako se, primjerice, i povijesni gradovi poput Krka muče s dokazivanjem da su gradovi, a ne vikend- naselje, kako ih zakon sa svim posljedicama određuje. S druge strane, takav tretman povremenog stanovanja onemogućava istraživanje novih tipologija gradnje i modela stanovanja, kao primjerice u projektima poput Granturisma u Portugalu, koji je predstavljen u prošlom broju ČIPa.

No, najozbiljniji hendikep strategije je neprilagođenost zatečenom kontekstu.

Ako se vratimo na kritike zatečene prakse na obali, treba reći da se ne radi o nekoj devijaciji ili uvezenom nametniku koji je napao hrvatsku obalu. Kako je Jurica Pavičić nedavno primijetio, reklamni pjesmuljak Roka i Mare “Da mi je cimentati more, da moj dragi ne plaća vapore…” savršeno precizno pokazuje stanje duha samih stanovnika obale. Divlja izgradnja je zapravo autentična “arhitektura bez arhitekata”, ista koja je oblikovala pitoreskna hrvatska mjesta, samo je suvremeni izraz nešto drugačiji od povijesnog. Nove tehnologije su pružile i nove mogućnosti, tako da su današnje kuće veće, deblje i više, nisu od kamena nego od betona i imaju ploču s armaturom koja strši za dodatni kat. I koja bi doista, da je ništa ne sprečava, cimentala more.

Rješenje u takvoj situaciji teško može biti uvođenje potpuno novih modela nego pokušaj evolucije postojećih praksi. Sadašnja strategija zatečeni problem nastoji riješiti promjenom mjerila: umjesto pojedinačnih zahvata, okosnica su postali veliki projekti, koje pak nema tko graditi.

No, kao i obično, hrvatski obalni prostor pokazao je da ima vlastite obrambene mehanizme i sposobnost regeneracije.

Naznaku jedne potpuno nove prakse prepoznao je časopis More, koji je prije nekoliko godina počeo otkrivati autentične vrijednosti i nove restorane na obali pod zajedničkim naslovom “Gustoza đita”. Tekstovi su pisani čakavicom koja se u stvari nigdje ne govori, odabir restorana zbunjivao bi poznavatelje stanja na terenu, no časopis je prepoznao stvaranje nove infrastrukture nautičkog turizma.

Kako masovni turizam pretvoriti u elitni nije samo hrvatsko niti je jednostavno pitanje, a na Jadranu se ničim izazvan naznačio uspješan odgovor.

Nautički turizam, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, godišnje donosi oko 700 milijuna eura (ove su godine naznake oko 800 mil.), što je otprilike 10% ukupnog prihoda u turizmu. U brojkama to znači oko 1,200.000 noćenja, uz 50% višu prosječnu potrošnju nautičkih turista od ostalih, dakle s ekonomskog stajališta respektabilan udio u ukupnom turističkom gospodarstvu.

Sa stajališta očuvanja prostora značajnija od samih brojki je činjenica da taj vrsta turizma ne zahtijeva gotovo nikakvu izgradnju u odnosu na turistička naselja za isti broj turista. Umjesto izgradnje na kopnu, nautički turizam traži minimalnu infrastrukturu u moru, od priveza do nešto pratećih brodova.

Dok je proteklih godina s jedne strane zastala izgradnja vezova u marinama, okosnica novog razvoja bila su lučice u malim mjestima i privezišta uz postojeće lokale, na kojima je vidljiv i povratni efekt turizma na pristup gradnji. Po obali je, naravno, i prije bilo gostiona, no proteklih nekoliko godina demižone su zamijenili hladnjaci s vinom, gradele su dopunjene ambicioznijom kuhinjom, a nabacanu zemlju od iskopa oko zgrada zamijenila su uređena pristaništa. Efikasnije od bilo kojih represivnih mjera, turizam se u ovom slučaju pokazao, suprotno uobičajenim rizicima, faktorom očuvanja prirodnih vrijednosti – očuvaniji i ljepši prostor istovremeno je i ekonomski uspješniji.

Uvale od Ista, Palmižane, Opata, Lastova pružaju drugačiju sliku hrvatske obale, ali i koncepta gradnje. Na Opatu je, primjerice, arhitekt Nikola Bašić u neformalnoj savjetodavnoj ulozi pomogao stvoriti izuzetno uspješan ambijent.

Naravno, ni jedno od tih mjesta koja su dala novu kvalitetu nautičkom turizmu ne bi bilo moguće urediti prema današnjem zakonu: niti se može graditi izvan turističkih zona, niti se smije graditi bliže od 100 metara od mora, niti se smiju postavljati bove za privez brodova izvan turističkih naselja i lučica, bez obzira na to što se u svim tim uvalama već sada sidre brodovi i uništava podmorje. Ti su lokali nastali na rudimentima postojećih kuća i manje ili više uspješno obranili svoj položaj, ako bi ih netko pitao.

Nautički turizam sam, naravno, ne može promijeniti strukturu obale, kao što ne bi mogli ni resorti sve kada bi i bili uspješni, nekoliko restorana ne može dati odgovore na sva pitanja, ali ovo iskustvo pokazuje da postoji lokalna energija koje je u stanju stvoriti kvalitetnu izgradnju na obali.

Drugo, ono dosta jasno potvrđuje da je strategija razvoja obale dinamična kategorija i da je postojeću definitivno potrebno redefinirati.

Na istom kongresu prije pet godina, kada je predstavljena strategija upravljanja obalom, predstavljen je i projekt UHA-e i Berlage Instituta iz Rotterdama pod naslovom Novi svjetionici hrvatskog Jadrana, koji se bavio upravo pitanjem stvaranja nove strategije izgradnje obale bazirane na razvoju lokalne inteligencije i turizma kao pokretača transformacije na sedam kritičnih lokacija. Projekt nije uspio u cijelosti izaći iz okvira arhitektonske diskusije i dovesti lokacije do fizičke realizacije, no njegova vrijednost je prije svega u tome da je otvorio prostor diskusiji o drugačijim oblicima izgradnje, i to u malim sredinama gdje su projekti bili locirani.

Model koji je doveo do sadašnjeg stanja ne može odjednom stvoriti novu kvalitetu, jedino se istraživanjem novih oblika gradnje temeljenih na lokalnom iskustvu može postaviti koncept koji iskorištava sve potencijale hrvatske obale. Da od “Mediterana kakav je nekad bio” postane “Mediteran kakav bi mogao biti”.

Pogledaj.to

Share and Enjoy:
  • Facebook
  • Twitter
  • del.icio.us
  • Print
  • Tumblr

2 Comments

  1. Posted December 2, 2012 at 18:01 | Permalink

    konačno članak koji se i iz antropološkog kuta osvrće na aktualnu temu gradnje na obali i otocima!

  2. Filip Š
    Posted December 2, 2012 at 18:50 | Permalink

    neke od Pavičićevih kolumni u JL isto dobro pogađaju bit

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

*
*

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

 atts
0

Intervju: Kulturni biseri Hrvatske

BeFunky-collage
‘Kulturni biseri Hrvatske’ serijal je Hrvatskog katoličkog radija koji kroz 17 emisija predstavlja baštinu Hrvatske koja se nalazi na UNESCO-vim popisima nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.

”Suhozid – kameni spomenik žuljevitih dlanova” naziv je emisije povećene ovoj vrijednoj vještini, a poslušati je možete ovdje:

Prenosimo i dio transkripta intervjua s predsjednicom udruge: Suhozid – kameni spomenik žuljevitih dlanova

‘Kulturni biseri Hrvatske’ serijal je Hrvatskog katoličkog radija koji kroz 17 emisija predstavlja baštinu Hrvatske koja se nalazi na UNESCO-vim popisima nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. ”Suhozid – kameni spomenik žuljevitih dlanova” naziv je emisije povećene ovoj vrijednoj vještini, a poslušati je možete ovdje: Prenosimo i dio transkripta intervjua s predsjednicom udruge: Suhozid – kameni spomenik […]

Read More »

 atts
0

Krš kao brend! Reportaža s manifestacije “Naš krš” i prvenstva Crne Gore u gradnji suvomeđe

Tekst i fotografije: Planinarski klub „Subra“ & Agencija za razvoj i zaštitu Orjena doo Herceg Novi

Prvenstvo CG, ekipa Ilić
Ekipa “Ilić” na natjecateljskom poligonu

Tokom vikenda održana je manifestacija “Naš krš“, koja je još  jednom ukazala kroz aspekt prirodnih ljepota karsta, ali i kroz  specifični kulturni pejzaž ponikao na simbiozi čovjeka i kraške prirode, na potrebu za njihovo revalorizaciju i pažljivo čuvanje.

Protekla dva dana, Orjensko sedlo (1600 m) bilo je centar programa posvećenog kršu i očuvanju tradicije života na njemu. Prvog dana planinari iz Herceg Novog i Podgorice („Subra“, „Gorica“ i individualci), izveliki su kružnu turu kroz centralni dio masiva, obilazeći njegove najviše ali i najkrševitije tačke, upoznajući se sa teškoćama prelaska ovakve vrste terena, a ujedno i sa skrivenom ljepotom Orjena. I pored značajne doze nepristupačnosti, Vučji zub (1805 m) i Veliki kabao (1894 m), bili su kroz vjekove značajne vojne granične tačke, kao i ustanička gnijezda. Do njih vode planinarske, pastirske, pa čak i stare švercerske staze.

Uspon na Vučji zub
Uspon na Vučji zub

Drugi dan bio je rezervisan za IV Prvenstvo Crne Gore u gradnji suvomeđe, događaj kojim se želi očuvati i oživjeti drevno umijeće gradnje u kamenu u tehnici na suvo, bez vezivnog materijala. Prenos ovog umijeća sa koljena na koljeno zaslužan je za naše prilagođavanje životu na kršu, odnosno, prilagođavanje krša našim potrebama. Ono što je nekad bila nužnost opstanka, danas je kulturna vrijednost, kako u aspektu nematerijalne, tako i u aspektu materijalne baštine. Takođe umijeće zidanja i kulturni pejzaž kao njegov produkt, sve su značajniji segmenti turističke ponude koja je davno prešla granicu sunca, plaže i mora. Važno  je da iz godine u godinu među domaćim stanovništvom raste svijest o značaju očuvanja ove tradicionalne vještine, između ostalog i kroz ova kulturološko-sportsko-rekreativna takmičenja.

Ekipa Ilić
Ekipa “Ilić”

Ekipa Podgorica na moru
Ekipa “Druga šansa”

Ekipa Druga šansa
Ekipa “Podgorica na moru”

Ove, baš kao i protekle godine, najuspješnija je bila ekipa „Ilić“ iz Bijele, koja je ustvari porodični tim sastavljen od čak tri generacije, objedinjen ljubavlju gradnje u kamenu. Drugo mjesto zauzela je mješovita hercegnovsko-trebinjska ekipa „Druga šansa“, dok je treće mjesto pripalo još jednoj miješanoj, podgoričko-hercegnovskoj ekipi, prigodno nazvanoj „Podgorica na moru“. Kapiteni ekipa, Jovan Ilić, Dejan Pavlović i Predrag Vujović, dobili su diplome, kao i rukom rađene gastro-suvenire, dar hercegnovskog NVU „Ruke“, dok je najboljoj ekipi pripao i prelazni pehar, kamena „Orjenska buža“ rad umjetnika i planinara, Dejana Veriga.

Pobjedničke ekipe zajedno
Pobjedničke ekipe zajedno

Odmor ispred planinarskog doma
Odmor ispred planinarskog doma

Organizaciju događaja su pomogli: Turistička organizacija Herceg Novi, Ministarstvo sporta, Planinarski savez Crne Gore i Opština Herceg Novi, dok su organizatori bili PK „Subra“ (planinarska tura i smještaj), odnosno Agencija za razvoj i zaštitu Orjena (Prvenstvo CG).

Herceg Novi, 01. 07. 2019.

 

Tekst i fotografije: Planinarski klub „Subra“ & Agencija za razvoj i zaštitu Orjena doo Herceg Novi Ekipa “Ilić” na natjecateljskom poligonu Tokom vikenda održana je manifestacija “Naš krš“, koja je još  jednom ukazala kroz aspekt prirodnih ljepota karsta, ali i kroz  specifični kulturni pejzaž ponikao na simbiozi čovjeka i kraške prirode, na potrebu za njihovo revalorizaciju i […]

Read More »

 atts
0

Dragodid se vraća kući

Tekst: Mislav Tovarac
Foto: Anton Divić, Nina Lišnić

Početkom prošlog mjeseca održana je višednevna radna akcija u selu Dragodid na Visu za nekoliko volontera. Mjesto koje je našoj udruzi dalo ime i gdje su prije više od 15 godina počele naše suhozidne aktivnosti specifično je po mnogo toga. Nalazi se sat vremena hoda od Komiže, dosta dobro skriveno sa ceste, te da nema magaraca i koza njegove jedine povremene stanovnice Nedjeljke Burić koji odaju da se tamo nalazi nešto više, bilo bi ga veoma lagano promašiti. Selo nema struje ni tekuće vode, uobičajena pojava za mala kamena mjesta kakvih ima na stotine na istočnoj obali Jadrana. Boravak u takvoj sredini interesantan je jer pruža uvid u način života koji je na našoj obali postojao sve do nedavno – uz minimum komfora i prilagođen teškim geografskim uvjetima.

Dragodid je kao i većina malih ruralnih mjesta po Jadranu naglo napušten sredinom prošlog stoljeća, no radi relativne blizine Komiži i povremenih stanovnika nije doživio sudbinu mnogih sebi sličnih mjesta – tihu smrt u zagrljaju šume. Danas je često posjećen, primarno zbog turizma, nekad i radi suhozida.

Naš boravak tamo prošao je u tradicionalnoj maniri. Obroci, kava i čaj kuhali su se na vanjskom otvorenom ognjištu, voda dovlačila iz gustirne, i gradilo se u suho.

slika 1
U sklopu naše višednevne akcije popravili smo nekoliko urušenja u selu, improvizirali novu štalu za koze i dobro se zabavili. Bivša urušenja nalaze se na kozama često korištenoj ruti livada – kuća, a zašto su nastala postane jasno svakome tko se u blizini tora kada se koze uvode ili puštaju van.

slika 2
slika 3
slika 4
Nakon naše intervencije, suhozidna ograda vraćena je na mjesto i znanstvenom metodom je potvrđeno da po novome podnosi opterećenje od minimalno tri koze i dva kozlića.

slika 5
slika 6
slika 7
S druge strane sela, na mjestu gdje je niknula nova štala pruža se fantastičan pogled na more tako da koze sada uz novu ogradu u stalnom boravištu imaju i ljetnikovac nepunih 10 minuta trčkaranja nizbrdo.

slika 8 slika 9 slika 10

Zahvaljujemo gradu Komiži na donaciji sredstava koja su nam omogućila ovu akciju, vinariji Senjanović na donaciji koja nas je krepila tokom akcije i Nedjeljki Burić na smještaju, društvu i vječitom duhu i atmosferi.

slika 11 slika 12
slika 13 slika 14

 

Tekst: Mislav Tovarac Foto: Anton Divić, Nina Lišnić Početkom prošlog mjeseca održana je višednevna radna akcija u selu Dragodid na Visu za nekoliko volontera. Mjesto koje je našoj udruzi dalo ime i gdje su prije više od 15 godina počele naše suhozidne aktivnosti specifično je po mnogo toga. Nalazi se sat vremena hoda od Komiže, […]

Read More »

 atts
0

Vremeplov: (G)radionica gromača, Kotor (Crikvenica), 17. i 18. svibnja 2019.

Tekst: Romina Tominić
Foto: R.T., Tea Rosić, Mislav Tovarac, Ante Senjanović

60420458_2097220553722348_3042573446874660864_n

17. i 18.05. održali smo tradicionalnu (g)radionicu gromača na najstarijem i najskrovitijem kutku Crikvenice, na Kotoru. Muzej Grada Crikvenice uz naše stručno vodstvo te uz potporu Ministarstva kulture i Grada Crikvenice organizira ovu radionicu već sedmu godinu zaredom.

Na (g)radionicama prenosimo znanje i tehniku gradnje “u suho”, a iskustvo koje pritom prenosimo nezamijenjivo je – istražujući kamen mi razmišljamo rukama, a gradeći zajedno, mic po mic, spašavamo selo od zuba vremena.

60303001_2721659754550971_5887102807814701056_n

S obzirom da je Kotor od svakodnevnih crikveničkih kretanja izoliran pola sata dugom pješačkom stazom, ne čudi kako su sve čari njegove primorske arhitekture ostale gotovo netaknute.

Trag čovjeka i njegovo višestoljetno nastojanje kultiviranja krajolika vidljivo je u svakom kutku Kotora i njegove okolice s kojom čini zaštićenu kulturno-povijesnu graditeljsku cjelinu velike arheološke i etnografske vrijednosti. Riječ je o staroj jezgri iz koje je niknula Crikvenica.

IMG_3737

Ove smo godine bili u nešto manjem broju no to nas nije spriječilo da obnovimo čak 3 podzida, 1 suhozid i dio stubišta na predjelu Placa. U radovima održavanja Kotora pomogli su i zaposlenici Eko Murvice koji su pokosili putove oko sela, a radionici se odazvalo i domaće stanovništvo.

60708166_2097220600389010_8365576701731667968_n

Rastavili smo 3 gromače i već isti dan obnovili dvije do pola i jednu manju do kraja.

1. gromača:

IMG_3692

IMG_5984

IMG_5994

IMG_3795

2. gromača

IMG_20190517_105501

IMG_3789IMG_5982

Drugog smo dana razmjenili svoja znanja sa još novih lica.

60408515_2723471681036445_8003981476641112064_n

Zajedno smo obnovili zidić, jednu srednje zahtjevnu i jednu zaista zahtjevnu gromaču radi koje moramo pohvaliti Antu koji je predvodio taj poduhvat.

IMG_20190517_180940

Povremenoj kiši nismo dozvolili da nas smeta! -ali navela nas je na razmišljanje: gradimo li zaista u suhoj, ili ipak, u mokroj tehnici? :D

Kako god bilo, definitivno gradimo u entuzijazmu. Stoga smo ostali i treći dan kako bi rješili još jedan problem.

20190519_3077

Na zamolbu kustosice Muzeja Grada Crikvenice Tee Rosić odlučili smo sanirati stubište u samom centru Kotora. Naime, sa dotičnog stubišta ispala su dva kamena radi kojih bi uskoro popadala cijela konstrukcija.

60700686_2100598656717871_1956318248542666752_n

Trebalo je počistiti zemlju sa stepenica, izbiti ogromni korijen, pronaći prave veličine kamenih blokova i ugraditi ih. Vještinom i brzinom iznenadili smo sami sebe, a ubrzo i turiste koji su se u to vrijeme našli u našem okruženju.

IMG_3937

Kada smo okončali s radovima obišli smo selo i odredili iduću lokaciju (g)radionice koja se sprema na jesen kada ćemo se opet družiti u zidarskim rukavicama!

Vidimo se!

Tekst: Romina Tominić Foto: R.T., Tea Rosić, Mislav Tovarac, Ante Senjanović 17. i 18.05. održali smo tradicionalnu (g)radionicu gromača na najstarijem i najskrovitijem kutku Crikvenice, na Kotoru. Muzej Grada Crikvenice uz naše stručno vodstvo te uz potporu Ministarstva kulture i Grada Crikvenice organizira ovu radionicu već sedmu godinu zaredom. Na (g)radionicama prenosimo znanje i tehniku gradnje […]

Read More »

 atts
0

MIMO trih škalic od Skrbčić do Picika

Tekst “Kroz 10 škalic od Skrbčić do Picika” Berislava Horvatića, objavljen u travanjskom broju časopisa “Krčki val” i ekskluzivno ovdje na Dragodidu, u lipanjskome je broju dobio nastavak. I ovoga puta su nam autor i izdavač Denis Lešić (inače koautori vrlo zanimljive knjige “Tajne otoka Krka”) omogućili (pret)premijernu web-ekskluzivu.

I dalje je riječ o zanimljivom suhozidnom detalju – škalici, uskome prolazu kroz gromaču – ali sada nešto manje iz dokumentarističke perspektive, a nešto više iz perspektive razmatranja konflikta turizma i baštine.

Naime, kao kontrast krasnoj i očuvanoj stazi kroz 10 škalica, ovdje autor opisuje označenu biciklističku stazu na čijoj su trasi tri škalice morale biti djelomično devastirane radi omogućavanja prolaza – više ne KROZ, nego MIMO njih. Na ovu je stazu autora upozorio domaći čitatelj Nenad Kosić, a u međuvremenu je (u prošlom broju) svojim razmišljanjem reagirao i Rado Žic Mikulin. Osim suhozidne zanimljivosti i aktualnog pitanja može li “turizam biti sit i gromača cijela”, u cijeloj ovoj priči zanimljiva je i činjenica da je članak o suhozidnoj baštini potaknuo domaće na reagiranje i volontiranu informaciju. Pogođena tema i angažirana publika pokazuju se kao dobitna kombinacija za otkrivanje suhozidnih fenomena, standardno slabo pokrivenih pisanim izvorima…

Pročitajte sami: MIMO trih škalic od Skrbčić do Picika, Krčki val 78, lipanj 2019, pp. 2-4.

 

zatvarajovce

 

Tekst “Kroz 10 škalic od Skrbčić do Picika” Berislava Horvatića, objavljen u travanjskom broju časopisa “Krčki val” i ekskluzivno ovdje na Dragodidu, u lipanjskome je broju dobio nastavak. I ovoga puta su nam autor i izdavač Denis Lešić (inače koautori vrlo zanimljive knjige “Tajne otoka Krka”) omogućili (pret)premijernu web-ekskluzivu. I dalje je riječ o zanimljivom […]

Read More »